SUTRA SE NAVRŠAVA 30 GODINA OD MASAKRA STUDENATA NA TIANANMENU

Prizor je bio nadrealan, neviđen u povijesti: mladić u bijeloj košulji stoji sâm pred kolonom tenkova i svojim tijelom sprečava im prolaz. Mjesto radnje: Trg nebeskog mira u Pekingu (Tiananmen). Vrijeme radnje: 5. lipnja 1989., dan nakon masakra studenata na trgu.

To je ikonička fotografija 20. stoljeća, poput one vijetnamske djevojčice Kim Phuc koja ispečena od američkog napalma naga vrišti u fotografski objektiv, poput mrtvog Che Guevare na bolivijskom odru ili još uvijek živog hrvatskog heroja Stjepana Filipovića koji pod njemačkim vješalima diže ruke u zrak i poziva okupljeni narod na otpor fašizmu, ne hajući što će za koji čas biti pogubljen od tih istih fašista.

Ni taj nepoznati kineski mladić, čiji identitet i sudbina nikad nisu utvrđeni, nije tog 5. lipnja 1989. brinuo što će biti s njim osobno. U tom kaotičnom trenutku on je bio glas generacije čiji su zahtjevi za većim društvenim slobodama dan ranije, 4. lipnja, bili brutalno pregaženi – i metaforički i doslovno – gusjenicama tenkova kineske Narodnooslobodilačke armije. Njegova samoubilačka gesta ostat će zaštitni znak neuspješne pobune te generacije kineskih studenata.

Operacija slamanja studentskog ustanka u Pekingu zapravo je počela baš na današnji dan, 3. lipnja 1989., kada su se oko 23.30 na zapadnom prilazu Tiananmena počeli pojavljivati prvi tenkovi i kamioni s kineskim vojnicima. Cijelu noć pristizala su vojna oklopna vozila, da bi ujutro, negdje između 5.30 i 6 sati, Tiananmen bio konačno ispražnjen, uz lelek ozlijeđenih i sirene ambulantnih kola koja su odvozila mrtve i ranjene.

Ni danas, trideset godina kasnije, ne zna se točan broj ubijenih studenata. Kineski Crveni križ vrlo brzo je objavio da je poginulo 2600 ljudi, da bi kineske vlasti odmah desetkovale tu brojku: prema njima, u neredima na Tiananmenu i okolnim ulicama te je noći s 3. na 4. lipnja smrtno stradala 241 osoba, od čega 23 vojnika, uz oko 7000 ranjenih. Neke zapadne službe, pak, tvrde da je mrtvih bilo deset tisuća.

Umire Mao, dolazi Deng

Da bismo razumjeli zbog čega su se te pekinške večeri prije trideset godina, baš na današnji dan, na zapadnom prilazu Tiananmenu ukazali tenkovi Narodnooslobodilačke armije koji će krenuti na studente, moramo se vratiti ne samo sedam tjedana unatrag – kada su, 15. travnja, započeli masovni studentski prosvjedi – nego i na sâm početak 80-ih godina, kad su se u Narodnoj Republici Kini počele konstituirati političke i društvene okolnosti koje će 1989. dovesti do studentskog ustanka u Pekingu.

Po smrti osnivača komunističke Kine Mao Ce Tunga 1976. godine, na čelo zemlje dolazi Deng Xiaoping, kojeg drže „ocem moderne Kine“ i tvorcem „socijalizma s kineskim karakteristikama“. Svjestan golemog ekonomskog zaostajanja Kine za Zapadom, kojeg Maov pravovjerni socijalistički model nije uspio bitno smanjiti, Deng je shvatio da mora uvesti elemente kapitalizma i tržišne privrede, a da pritom partijski socijalistički put u komunizam mora ostati neupitan. U tom limbu skovao je pojam i model „socijalističke tržišne privrede“, čije će provođenje u narednih četrdeset godina Kinu odvesti do pozicije svjetske sile broj dva, a prema nekima i broj jedan.

No tada, u prvom desetljeću nakon Maoa, još nije bilo izvjesno da će Dengov model požnjeti uspjeh i razviti Kinu. U 80-ima Deng je u Politbirou morao neprestano manevrirati između liberalno-reformske i konzervativne struje, budući da su njegove ekonomske reforme i posljedični ubrzani rast standarda ohrabrili one koji su htjeli i reforme političke prirode, što je pak izazvalo žestoki otpor tvrdog krila partije.

Tako je 1987., kao ustupak konzervativcima u Politbirou, Deng smijenio liberalnog šefa partije Hu Yaobanga, čije su reformske ideje studenti simpatizirali, posebno one o slobodi govora i slobodi medija. Hu je optužen za „buržoasku liberalizaciju“ Kine, ali je zadržao mjesto u Politbirou, a upravo će njegova smrt dvije godine kasnije biti „okidač“ za izlazak studenata na ulice.

Umire Hu, stižu studenti

Početkom travnja 1989. Hu dobija srčani udar – i to upravo na sjednici Politbiroa – te umire deset dana kasnije, 15. travnja. Na vijest o njegovoj smrti istu večer na Tiananmenu se okupilo oko 50.000 studenata, koji su time htjeli vlastima poručiti kako žele da se Kina razvija u smjeru koji je naznačio liberalni reformator Hu.

Studenti su na Tiananmen došli i sutra i prekosutra, i za malo vremena svakodnevni pohod na Trg nebeskog mira postao je rutina za sve veći broj studenata, ali i drugih građana Pekinga koji su se pridružili njihovim zahtjevima za demokratizacijom kineskog društva. Nekih dana, vele izvještaji iz tog vremena, na Tiananmenu se znalo okupiti i do milijun ljudi, što je bilo deset posto populacije Pekinga.

Studenti su na trgu čak podigli improvizirani spomenik Božici demokracije, nalik američkom Kipu slobode, i smjestili ga baš nasuprot goleme slike Mao Ce Tunga na ulazu u Zabranjeni grad, na ključno mjesto kineske političke mitologije. Bio je to direktan izazov Komunističkoj partiji, nešto s čime se kineski komunisti nisu susreli u prethodnih četrdeset godina postojanja Narodne Republike Kine.

Studentske demonstracije trajale su punih sedam tjedana, sve do krvavog 4. lipnja. Iako Deng u tom trenutku formalno više nije obnašao nijednu funkciju, ni državnu ni partijsku, ipak je i dalje figurirao kao neslužbeni patrijarh koji rješava stvari i donosi ključne odluke. Kao i tijekom čitavih 80-ih, i sada se našao „između dvije vatre“: reformski dio Politbiroa, predvođen šefom partije Zhaom Ziyangom, podržao je studentske zahtjeve, dok je konzervativna struja na čelu s premijerom Li Pengom tražila da se „kontrarevolucionarna pobuna“ uguši odlučnom intervencijom vojske. Čekala se Dengova riječ.

Sedam tjedana razmišljanja

Tada 85-godišnjak, Deng je razmišljao punih sedam tjedana, dok su zapadni mediji izvještavali o „masovnoj pobuni naroda“ i „skorom slomu komunizma u Kini“. Tih burnih tjedana reformski šef partije Zhao Ziyang posjetio je studente na Tiananmenu, dok je konzervativni premijer Li Peng primio njihove vođe i razgovarao s njima u izravnom TV-prijenosu, ali ti potezi partijskog i državnog vrha nisu nagnali pobunjenike da napuste Tiananmen.

Konačno je vrhovni arbitar Deng, nakon sedam tjedana premišljanja, prelomio i obznanio društvenu formulu koja će ne samo riješiti pobunu na Tiananmenu, nego i do dana današnjeg ostati ključno geslo kineske Komunističke partije: „Ekonomske promjene – da; političke promjene – ne!“ I tako je 3. lipnja navečer, baš na današnji dan prije trideset godina, Deng izdao sudbonosno naređenje o intervenciji vojske. Otuda su se tog dana oko 23.30 na zapadnom prilazu Tiananmena pojavili prvi tenkovi Narodnooslobodilačke armije, a uskoro će širom golemog trga odjekivati jauci i zapomaganja.

Kako u reportaži Al Jazeere iz 2012. ističe američki sinolog Perry Link, profesor Istočnoazijskih studija na Sveučilištu Princeton, Deng je tog 3. lipnja 1989. izdao kontroverzne upute vojsci:

„Naredio je da se do 6 ujutro trg raščisti bez obzira na sve. S druge strane je molio da ne dođe do krvoprolića. Vojnici, naravno, nisu mogli ispuniti oba ova zahtjeva“, kazao je Link.

Službena verzija Pekinga ponešto se razlikuje od opisanog zapadnog narativa. Kineske vlasti tvrdile su da nije bilo masakra studenata, odnosno da su vojnici ispraznili trg bez pucnjave. Vlada je priznala da je u neredima i sukobima te noći na ulicama oko Tiananmena i susjednim četvrtima poginulo oko 300 ljudi, ali je tvrdila da su mnogi od njih vojnici koji su stradali u borbi s naoružanim studentima.

Spaljeni kineski vojnici

Vlada je objavila da su studenti bacali Molotovljeve koktele na oklopna vozila i vojne kamione, te da su uslijed toga mnogi vojnici živi spaljeni, a da su njihova karbonizirana tijela visjela s autobusa. Štoviše, slike i snimke spaljenih vojnih vozila i mrtvih vojnika još uvijek se mogu naći u bespućima globalnog interneta, a neke od njih ovih je dana objavio portal Logično.

Kako bilo, vojnici su do jutra rastjerali demonstrante i uklonili studentske barikade, što je označilo kraj prosvjednog pokreta: uslijedila su masovna hapšenja i čistke, čime su okončana nastojanja da se u Kini uvede liberalna demokracija zapadnog tipa. Reformska struja je razbijena, pa je i liberalni šef partije Zhao Ziyang dvadeset dana nakon Tiananmena smijenjen s funkcije, te je završio u kućnom pritvoru, gdje će ostati sve do smrti 2005. godine. To je bio epilog studentskog ustanka.

Na neki način, studenti s Tiananmena su umrli dvaput. Prvi put tog 4. lipnja 1989., a drugi put tokom narednih trideset godina, budući da njihova žrtva ne samo što nije dovela do demokratizacije Kine u zapadnom stilu, već današnji naraštaji mladih Kineza za tu žrtvu niti ne znaju. U današnjoj Kini ustanak na Tiananmenu iz 1989. je tabu, o kojem nema tragova čak ni na (kineskom) internetu. Mladi Kinezi uglavnom pojma nemaju što se tada dogodilo.

Svaki spomen ovog događaja u Kini je strogo zabranjen, pa je otuda veliki dio kineske mladosti odrastao u apsolutnom neznanju o zbivanjima na Tiananamenu, baš kao što javnost na Zapadu ne zna ništa o ubijenim kineskim vojnicima na tom istom Tiananmenu. I Kina i Zapad već punih trideset godina žive selektivne istine o tragediji na Trgu nebeskog mira.

Mladić protiv tenkova

Identitet mladića u bijeloj košulji koji je na Tiananmenu sâm stao pred kolonu tenkova ostao je do danas nepoznat, kao i njegova sudbina. Na arhivskim snimkama vidi se kako se penje na tenk i pokušava razgovarati s vojnikom koji se promolio kroz tenkovsku kupolu, te kako potom skače na tlo, nakon čega mu prilaze dvojica muškaraca u civilu i odvode ga s trga. To je posljednji kadar koji prikazuje tog čovjeka.

Kineski novinar Jan Wong, tadašnji dopisnik kanadskih medija iz Pekinga, pisao je kasnije da su ta dva muškarca zgrabili mladića „kao da ga žele zaštititi“, te je iznio dojam da su „ti ljudi bili zabrinuti za mladića“, odnosno da su ga „odveli na sigurno“. Drugi tvrde da su to bili agenti kineske vlade koji su mladića „odveli u nepoznato“, nakon čega je pogubljen. Visoki službenik američke administracije Bruce Herschensohn, pomoćnik bivšeg predsjednika SAD-a Richarda Nixona, izjavio je 1999. da je nepoznati mladić pogubljen nakon dva tjedna.

Neki opet tvrde da ga policija nikad nije uspjela pronaći. Pojedini mediji objavili su izjavu neimenovanog dužnosnika kineske vlade koji je ustvrdio kako su im novinari rekli mladićevo ime te da su ga pokušali pronaći, ali da ga nisu našli ni među živima ni među mrtvima.

Špekuliralo se da je posrijedi 19-godišnji student Wang Weilin, čiji prijatelji drže da je ubijen. No, potonji kineski vođa Jiang Zemin, koji je Komunističku partiju preuzeo 20 dana nakon događaja na Tiananmenu – pošto je prethodni čelnik Zhao Ziyang smijenjen zbog naklonosti prema studentima – tvrdio je da Partija ne zna ništa o sudbini mladog pobunjenika, pa čak ni njegovo ime. Kad ga je godinu dana nakon Tiananmena poznata američka novinarka Barbara Walters u intervjuu pitala zna li što se dogodilo s mladićem, Zemin je dao neodređeni odgovor:

„Vojnici u tenkovima nisu željeli gaziti preko onih koji su im stajali na putu. Mislim da nije ubijen“, kazao je tada Zemin.

Postoje i tvrdnje da je mladić uspio napustiti Kinu te da je pobjegao na Tajvan, gdje navodno i danas živi. U travnju 1998. američki magazin „Time“ uvrstio ga je na listu 100 najutjecajnijih ljudi 20. stoljeća.