Američki pijuni koji su se oteli kontroli

AFGANISTANSKI TALIBANI – POVIJEST, SADAŠNJOST I BUDUĆNOST

Za smrt Josipa Briškog, kao i za smrt milijuna ljudi koji stradavaju od islamskog fundamentalizma, dobrim dijelom je odgovorna politika SAD-a u afganistanskom ratu 80-ih. Tada su rođeni i osnaženi mudžahedini, iz kojih će nastati talibani

Istog dana kad je u samoubilačkom napadu talibana u Kabulu ubijen naš vojnik Josip Briški, širom Afganistana ubijeno je još 56 ljudi, među kojima i 12 vladinih zaposlenika. Radilo se o koordiniranim terorističkim akcijama u tri različite provincije, koje su izveli talibani i ISIL-ovci.

Tako izgleda Afganistan u ljeto 2019., dva desetljeća nakon ulaska američke vojske u tu centralnoazijsku zemlju. Kako je moguće da najjača vojska svijeta već dvadeset godina ne može poraziti desetak tisuća brdsko-planinskih boraca? Tko su uopće ti talibani, koji se od 2001. bore protiv prve svjetske sile, a da taj otpor s godinama ne opada, već raste?

Svijet ih je upoznao kad su 1996. osvojili Kabul, odnosno kad su 1997. u Afganistanu stvorili najstrože šerijatsko društvo ikad viđeno u islamu. Pokret je nastao 1993. u južnoj afganistanskoj provinciji Kandaharu, a čine ga suniti iz najvećeg afganistanskog naroda – paštunskog. Mahom su indoktrinirani u radikalnim medresama Pakistana („talib“ je student islama), koje je financirala Saudijska Arabija, a prvi vođa bio im je mula Mukamed Omar, koji je umro 2015. godine.

Iako su formalno nastali početkom 90-ih, korijeni pokreta sežu nakraj 70-ih, kad Afganistan postaje glavna fronta Hladnog rata između SAD-a i SSSR-a. Prethodno su, tokom 70-ih, ojačale dvije glavne ideološke struje u afganistanskom društvu – islamisti i komunisti – da bi početkom 1978. vlast preuzeli komunisti, odmah uvevši krupne socijalne i ekonomske reforme koje su feudalno i plemensko afganistansko društvo imale preobraziti u modernu socijalističku zemlju.

Pokazalo se da je to prevelik zalogaj: umjesto modernizacije društva došlo je do jačanja islamista i pojave vjerskih ratnika protiv komunizma, poznatih kao - mudžahedini. Petnaest godina kasnije od njih će nastati talibani.

Kobno školovanje žena

U sklopu pokušaja modernizacije komunisti su pokrenuli agrarnu reformu, podijelivši zemlju seljacima - što je razgnjevilo bogati veleposjednički sloj – te obrazovnu reformu s obaveznim školovanjem ženske djece, što je razbjesnilo islamiste i vjerske vođe, koji su pozvali na džihad protiv vlasti.

Situacija se pogoršala kad su uz islamiste stale i plemenske vođe. Afganistanska plemena u početku nisu imala problem s marksističkom vladom u Kabulu, jer se komunistički nauk o socijalnoj pravdi nije kosio s islamskim načelima. No reforme su zadirale u plemenske tradicije i komunisti su naišli na združeni vjerski i plemenski otpor. Stoga na Badnjak 1979., na poziv vlade u Kabulu, SSSR šalje vojsku u Afganistan, čime počinje desetogodišnji rat protiv mudžahedina koji završava odlaskom Crvene armije i raspadom SSSR-a.

Odavno se zna da je sovjetskom porazu u Afganistanu uvelike kumovala CIA, koja je preko Pakistana slala mudžahedine da se bore protiv komunističke vlade – smatra se da je tim kanalom CIA u Afganistan uputila 35.000 islamskih radikala iz 43 zemlje, među njima i vođu saudijskih dobrovoljaca Osamu bin Ladena, koji će kasnije postati vođa al-Qa’de i američki neprijatelj „broj 1“.

Danas se zna i da je pomoć SAD-a mudžahedinima počela čak i prije intervencije SSSR-a, što je u memoarima iznio bivši šef CIA-e Robert Gates, navodeći da je predsjednik SAD-a Jimmy Carter još 3. lipnja 1979., pola godine uoči rata, potpisao ukaz o tajnoj pomoći protivnicima vlade u Kabulu.

Gatesove riječi je 1998. u razgovoru za pariški časopis „Le Nouvel Observateur“ potvrdio i Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski. Intervju je vođen u vrijeme kad su talibani već vladali Afganistanom.

„I nije vam žao zbog podrške islamskom fundamentalizmu…?“ – upitali su francuski novinari Brzezinskog.

„Što je važnije u povijesti? Talibani ili kolaps sovjetskog imperija? Neki pobunjeni muslimani ili oslobođenje centralne Evrope i kraj Hladnog rata?“ – odgovorio je Brzezinski.

Dolje SSSR, živjeli talibani!

Taj odgovor otkriva da je za prošlotjednu smrt Josipa Briškog, kao i za smrt milijuna ljudi koji su zadnjih 30 godina širom svijeta stradali od islamskog fundamentalizma, dobrim dijelom odgovorna politika SAD-a u afganistanskom ratu 80-ih. Jer i Carterov nasljednik Ronald Reagan nastavio je pomagati antikomunističke gerilce, javno ih nazivajući „borcima za slobodu“. Tako su rođeni i osnaženi mudžahedini, iz kojih će nastati radikalne frakcije islamista koje će se proširiti muslimanskim svijetom: od talibana do al-Qa’de i ISIL-a.

Već 18 godina SAD je zaglavljen u Afganistanu, nemoćan da porazi one koje je stvorio. Kad su 2001. srušili talibansku vladu u Kabulu, američki stratezi su možda i mislili da je ta priča okončana, ali talibani ne da nisu poraženi, nego svake godine kontroliraju sve veći dio afganistanskog teritorija.

Čak i izvještaji NATO-a priznaju da se teritorij pod kontrolom vlade u Kabulu svake godine smanjuje i da vlada trenutno kontrolira tek nešto više od 50 posto zemlje, dok nedavna studija BBC-a sugerira da su talibani prisutni na čak 70 posto afganistanskog teritorija, dok vlada u potpunosti nadzire tek trećinu države. Početkom ove godine afganistanski predsjednik Ashraf Ghani je objavio kako je od 2014. ubijeno najmanje 45 tisuća vladinih vojnika.

Stoga ne čudi da su na nedavnu prijetnju predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji je poručio da bi „mogao za tjedan dana dobiti taj rat i izbrisati Afganistan s lica zemlje“, talibani odgovorili bez ikakva straha, čak i pomalo prezrivo:

„San da se Afganistan može izbrisati odnio je u grob i Džingis-kan, kao i britanski i sovjetski lideri. Naprotiv, sva njihova carstva su izbrisana s lica zemlje…“, poručio je glasnogovornik talibana Zebihullah Mudžahid.

No lako ćemo za talibane. Što reče Brzezinski, bitno je da SSSR-a više nema.