Ameriku se može dobiti samo zonskom obranom

Reportaža Damira Pilića-Slobodna Dalmacija, 18.travnja, 2016

Dok sam gledao kako klinci u Brooklynu igraju košarku, postalo mi je jasno zbog čega se na sportskim utakmicama u Americi može prodati puno kokica, hamburgera, gaziranih sokova i piva. U isti mah sam razumio korijene američkog neprihvaćanja nogometa

Hodajući ulicama New Yorka, posebnu sam pažnju posvetio proučavanju sportskih navika njegovih građana. Vjerujem, naime, da sport nije samo nacionalistički instrument i “nastavak rata drugim sredstvima”, nego i jedan od načina da se upoznaju psiha i neke karakteristike mentaliteta određenog naroda.

Najprije moram izvijestiti da nisam vidio puno debelih Newyorčana. Mogući razlog je taj što život u ovako velikom i brzom gradu iziskuje priličan stupanj fizičke kondicije. Domaćini tvrde da je u tom pogledu New York iznimka za američke standarde – kao i u mnogočemu drugome - te da su u ostatku SAD-a pretile osobe vrlo čest prizor. Neki su mi, doduše, rekli da ih ima puno i u New Yorku, ali da ne izlaze na ulice.

Kad sam na stanici metroa u Brooklynu vidio tog mlađahnog crnca s, bez pretjerivanja, nekih 180 ili 190 kilograma žive vage, razumio sam zašto takvi ljudi rijetko izlaze. Mladić se niz tih desetak stuba do perona spuštao barem pet minuta: za svaku skalinu trebalo mu je tridesetak sekundi.

Neki newyorški prijatelji tumače mi da takve “hulkovske” tjelesne proporcije američkih građana zrcale njihovo duboko uvjerenje u “iznimnost” vlastite nacije, drugi u tom fenomenu iščitavaju osobni refleks imperijalne prirode SAD-a, a treći dekadenciju Imperija u njegovoj posljednjoj fazi. Četvrti, pak, cijelu stvar povezuju s klasnim pitanjem: pretili ljudi su uglavnom oni siromašni, koji jedu nezdravu hranu, jer im je zdrava hrana – u raznim “bio” i “organic” izvedenicama – naprosto skupa.

Osobno, ja sam u izmučenim očima tog mladića iščitao samo beskrajni umor: bilo je očito da mu svaki korak predstavlja veliki fizički napor.

S druge strane, vidio sam stotine rekreativnih trkača, popularnih “joggera”. U svim dijelovima grada, uključujući i Petu aveniju na Manhattanu sa svim onim poslovnim neboderima, čak i po vrlo hladnom vremenu - uz svega koji stupanj iznad nule – vrlo je vjerojatno da ćete se mimoići s ponekim rastrčanim građaninom ili građankom u kratkim sportskim hlačicama i kratkoj majici. Nigdje na svijetu nisam vidio toliko ljudi koji rekreativno trče: u velikim azijskim gradovima često po parkovima vidite kolektivnu jutarnju gimnastiku, ali ovako masovnu individualnu atletiku nigdje nisam doživio.

Dublji smisao bejzbola

Slabu točku američkog sporta pokušao sam naći u nogometu, povodeći se za stereotipom da Amerikanci ovaj najpopularniji svjetski sport uopće ne razumiju. Međutim, od dvije utakmice uličnog nogometa koje sam gledao, ne znam koja je bila bolja. U parku u Brooklynu, gdje vikendom rekreativno igraju dvije skupine lokalnih mladića, obje u rasnom smislu temeljito izmiješane, vidio sam pregršt sjajnih poteza, blistavih solo-akcija i lucidnih dodavanja. A na igralištu na Manhattanu, gdje su igrači – ovaj put redom bijelci – imali i dresove, vidio sam sve to u vrlo ubrzanom izdanju.

Da sam nogometni izbornik Europe, bio bih ozbiljno zabrinut: protivnik koji na razini ulice iskazuje tako kvalitetnu bazu lako bi mogao na profesionalnoj razini stvoriti momčad koja se u stanju boriti za svjetske medalje. Samo da ga dovoljno zanima.

Nisam vidio nijednu uličnu utakmicu bejzbola, ali sam na više mjesta po gradu uočio da ga klinci individualno treniraju. Malo sam proučavao taj trening i zaključio da je vrlo rudimentaran: momak baca bejzbolsku lopticu u zid i hvata je kad se odbije. Nastojao sam uhvatiti neki dublji smisao takvog treninga, kao i čitavog tog sporta, ali nisam uspio. Mogao sam tek zaključiti da Amerikanci i Europljani ne vole iste stvari i nemaju isti ukus.

Ugodno me iznenadio interes newyorških građana za šah. Samo na Manhattanu, u Greenwich Villageu, u razmaku od stotinjak metara pronašao sam dva šahovska punkta. U jednom od najljepših manhattanskih parkova, Washington Square Parku, cijeli jugozapadni dio aleje ispunjen je stolovima s ugraviranim šahovskim pločama, od kojih je veći dio bio zauzet vrlo udubljenim građanima. Igranje šaha ovdje je besplatno, za razliku od obližnjeg kluba “Šahovski forum”, gdje je šah besplatan za djecu, dok ga odrasli plaćaju; i tu su gotovo svi stolovi bili zauzeti. Kao i u parku, i u klubu su međurasne partije uobičajen prizor.

Teorija na centru igrališta

Najveću sam pažnju ipak usmjerio prema košarci, koja je i daleko najčešći ulični sport u New Yorku: igrališta su mnogobrojna i pretežno ograđena žicom. Ima ih doslovno svuda.

Ono što me najviše iznenadilo je to što se rijetko igraju utakmice - bilo “pet protiv pet” na dva koša, bilo “tri protiv tri” na jedan koš - čak i kad klinaca ima dovoljno na terenu. Danima sam zurio u igrališta po raznim kvartovima i motrio što to mladi newyorški građani izvode s košarkaškom loptom, ali samo sam jednom, na dnu Šeste avenije na Manhattanu, vidio meč između dvije momčadi (većinu igrača činili su crni mladići, uz nekoliko bijelaca). Sve drugo što sam gledao bilo je “vježbanje situacija”. Što bi rekli stručnjaci - situacijski trening.

Vidio sam barem deset takvih uličnih treninga i mogu reći da su se pretežno odvijali na centru igrališta i da su, začuđujuće, bili mahom teorijske prirode: najstariji mladić ili dječak bi par minuta nešto tumačio, a potom bi postavio “situaciju”. Najčešća “situacija” bila je “jedan na jedan”, neformalni trener nerijetko bi uprizorio i “jedan na dva” ili “dva na jedan”, a tek ponekad “dva na dva”.

Zapanjeno sam otkrio da poanta uopće nije da se zabije koš. Ustvari, jedini cilj je da se igrač driblingom oslobodi svog čuvara: čim bi to uspio, “trener” je zvao igrače na centar i stao analizirati akciju, prije nego zamijeni uloge igrača ili uvede nove. Ponekad klinci za cijelog treninga ne bi zapucali na koš.

“Trenerovi” monolozi činili su između 80 i 90 posto treninga: jednom sam se kod terena u Brooklynu zaintačio da ostanem cijeli sat vremena, i na kraju zaključio da sam za to vrijeme vidio jedva tri ili četiri minute efektivne košarke, što me podsjetilo na one brojne prekide u utakmicama NBA lige. A vele mi da je bejzbol u tome još radikalniji.

Poanta je u driblingu

Postalo mi je jasno zbog čega se na sportskim utakmicama u Americi može prodati puno kokica, hamburgera, gaziranih sokova i piva. U isti mah sam razumio korijene američkog nerazumijevanja i neprihvaćanja nogometa. Ono što je nama uzbudljivo, njima je dosadno: za njihov pojam u nogometu se predugo ništa ne događa. Vrijedi i obrnuto: što je zanimljivo njima, dosadno je nama. Europski duh još uvijek zahtijeva fokusiranost na širu sliku.

Makar, moram priznati da sam u tih tri-četiri minute efektivne košarke gledao vrhunsku košarku, koja se zapravo sastojala isključivo od driblinga. Od kojih su neki, moram izvijestiti i o tome, bili upravo spektakularni. Moram dodati da se u pravilu radilo o crnim dječacima i mladićima.

Ali nisam vidio nijedno dodavanje, a kamoli “dupli pâs”. U situacijama “dva na jedan” taj suigrač nikad nije dobio loptu, nego je igraču s loptom služio isključivo kao “plan B”, potporanj koji će mu napraviti blok za protivnika ako individualni dribling ne uspije isprve. Isto tako, u situacijama “jedan na dva” ta dva obrambena igrača uopće nisu surađivali, nego bi se naizmjenično smjenjivali na napadaču.

Nije bilo teško povezati takav stil igre s NBA pravilima, u kojima se igra isključivo obrana “čovjek na čovjeka”, dok je “zonska obrana” – koja je u Europi uobičajena – u Americi zabranjena. A “zonska obrana” se bazira upravo na suradnji suigrača i solidarnom preuzimanju protivničkih igrača. Također, nije teško povezati takav tip igre s onim što općenito znamo o američkom individualizmu, kao i o američkom kapitalizmu, u kojem se – za razliku od europske “socijalne države” – preferira sistem “čovjek na čovjeka”. Ali pitao sam se na koji način američke košarkaške momčadi uspostave momčadski duh, kako u napadu, tako u obrani.

Nisam došao do odgovora. U jednom trenutku mi je palo na pamet da je to možda to, odnosno da se nikakav kolektivni duh tu zapravo niti ne izgrađuje, nego se sastoji od prostog zbroja individualnih duhova, kojima je omogućena potpuna sloboda, s time što su ti duhovi njegovani odmalena i dovedeni do iznimno visoke razine.

Muzej radničke klase na Manhattanu

Stekao sam dojam da je američki duh duboko uvjeren kako mu u sportu, barem u košarci, kolektivizam nije potreban. Ujedno, to je možda i jedina potencijalna “slaba točka” tog duha: mislim da se Ameriku može pobijediti jedino zonskom obranom. Zato je valjda i ne dopuštaju.

A ako ćemo izvoditi analogije između sporta i društvene psihe, ili barem nekih značajki društvenog mentaliteta, možemo zaključiti da se odricanje od kolektivizma nameće kao važna osobina američke psihe. Sad postaje jasniji i američki strah od komunizma.

A kad smo već kod ideoloških pitanja, možete li vjerovati da u prijestolnici svjetskog kapitalizma postoji Muzej radničke klase? I to na Manhattanu? Točnije, na dijelu Manhattana koji se zove Lower East Side, u ulici Orchard, blizu Kineske četvrti?

Zapravo se ne zove tako, nego Tenement Museum, a “tenement” znači “oronula stambena zgrada”. Ali je jedan od postava ovog muzeja posvećen načinu i uvjetima života radničke klase New Yorka 1863. godine, upravo u vrijeme dok je Karl Marx s druge strane Atlantika pisao svoje ključno djelo “Kapital”. Dok sam s drugim posjetiteljima hodao oronulom stambenom zgradom u ulici Orchard, čija je unutrašnjost restaurirana po sačuvanim nacrtima iz 19. stoljeća, mogao sam posve razumjeti Marxovu motivaciju.

Žalosni stambeni uvjeti u kojima su u to doba živjeli newyorški radnici uvjerljivo ukazuju na okolnosti i kontekst nastajanja “Kapitala”: malene i tijesne sobe, često bez prozora, a sudoperi i zahodi bili su rijetkost. Radnički stanovi tog vremena, danas muzejski eksponati, imali su standardnu površinu od 32 četvorna metra, a prema sačuvanim dokumentima u njima je živjelo između četvero i 12 ljudi.

Danas, stoljeće i pol kasnije, očekivalo bi se da je razvoj kapitalizma i tehnologije bitno poboljšao položaj i životne uvjete onih koji žive od svog rada, barem u najslavnijem američkom gradu. No, svjetska ekonomska kriza, koja je 2008. začeta upravo u SAD-u, kao da aktualizira ovaj historijski postav muzeja Tenement: baš za moga boravka u New Yorku objavljeno je otvoreno pismo koje je više od 40 newyorških tajkuna uputilo guverneru savezne države New York Andrewu Cuomu, sa zahtjevom da im se - poveća porez.

Odgovorni bogataši

Spomenuti bogataši, inači članovi mreže “Responsible Wealth Project” (Projekt odgovornog bogatstva), ovaj su naizgled neobični prijedlog nazvali “planom porezne pravednosti”, te ga obrazložili svojom dubokom zabrinutošću nad lošom državnom infrastrukturom i činjenicom da se previše Newyorčana nalazi na ekonomskom rubu.

“Sramotno je da je rekordna stopa siromašne djece u nekim gradskim centrima veća od 50 posto. U New Yorku je rekordan broj ljudi bez krova nad glavom, a više od 80.000 ljudi diljem države bori se za preživljavanje”, pišu suvremeni newyorški bogataši.

A suvremeni newyorški siromasi, ako nisu beskućnici, ipak imaju nešto bolje stambene uvjete od svojih radničkih predaka iz 1863. godine. Širom New Yorka prostiru se nizovi smeđih, jednoobraznih nebodera za koje je već po skromnim fasadama očito da ih nastanjuju građani slabije imovne moći. To su tzv. “Projectsi” – naselja za siromašne. Za stanove u tim naseljima mogu konkurirati samo žitelji New Yorka s nižim primanjima.

Ameroskeptik će se ugodno iznenaditi samim postojanjem “Projectsa” – ovaj stambeni program djeluje još od 1934. godine - kao i faktom da ovi neboderi nisu nabijeni u neki geto na rubu grada, nego su otprilike ravnomjerno raspoređeni u svim četvrtima, uključujući i Manhattan, premda se najveći broj “Projectsa” na Manhattanu nalazi u Istočnom Harlemu, koji je najmanje glamurozan dio slavnog poluotoka. Uz to, “Projectsi” su često locirani podalje od metroa, što u gradu poput New Yorka značajno reducira kvalitetu života.

U svakom slučaju, konture “zonske obrane” u američkom društvu ipak postoje. Izgleda da to društvo nije potpuno od kamena.