Auschwitz živi vječno

UOČI 75. GODIŠNJICE OSLOBAĐANJA NAJVEĆEG LOGORA SMRTI U WW2 – JESMO LI NAKON 1945. POSTALI BOLJI LJUDI?

I****nakon Auschwitza genocide su činili i logore otvarali na svim kontinentima, osim u Australiji i na Antarktici. Zlu suštinu Auschwitza nakon 1945. ponovile su sve verzije homo sapiensa – fašisti i demokrati, komunisti i liberali, vjernici i nevjernici, ljevičari, desničari i centristi

Sutra se navršava 75 godina od oslobađanja Auschwitza. Toliko je već prošlo od 27. siječnja 1945., kada su vojnici Crvene armije kročili u najveći logor smrti Trećeg Reicha, zatekavši unutra 7000 najmršavijih ljudi na svijetu. Mnogi od tih ljudi nisu imali fizičke snage ni da zagrle osloboditelje.

Auschwitz je historijski trijumf mračne strane homo sapiensa, apsolutna crna točka ljudske povijesti. U tom je logoru ubijeno 1,1 milijun ljudi, među kojima 90 posto Židova. Industrija smrti u Auschwitzu je dosegnula nikad viđeni vrhunac: ljude su tamo ubijali u plinskim komorama - plinom Ciklon B – a oni sretniji su strijeljani, dok su mnogi umrli od gladi, teškog prisilnog rada, strašnih higijenskih uvjeta i čudovišnih medicinskih eksperimenata.

Ovaj logor razorio je ontološke mitove o ljudskom rodu, uključujući glasovitu Senekinu tezu da je „čovjek čovjeku svetinja“. Nakon Auschwitza Primo Levi se ubio, Branko Lustig prestao vjerovati u Boga, Theodor Adorno razmatrao je li poezija više uopće moguća, a Viktor Frankl objavio knjižicu „Zašto se niste ubili? Iskustvo psihologa u koncentracijskom logoru“, u kojoj je predstavio novu psihoterapijsku metodu, porođenu upravo u Auschwitzu – logoterapiju, odnosno liječenje smislom.

Sedamdeset pet godina je prošlo otkad su vojnici Crvene armije ušli u najtužniji prostor na Zemlji. Mnogi su tada mislili da se više nikad neće dogoditi takav kolektivni slom moralne svijesti. Držalo se da Auschwitz predstavlja planetarnu katarzu nakon koje čovječanstvo više neće dopustiti koncentracijske logore i genocide.

Danas znamo da su te nade bile pretjerane i uzaludne. Mračna historija homo sapiensa traje i dalje. O žilavosti industrije smrti govori niz genocida, koncentracijskih logora, masovnih masakra i etničkih čišćenja u zadnjih 75 godina ljudske povijesti, od oslobađanja Auschwitza do danas.

Od Hirošime do Kolime

Ni sedam mjeseci nije prošlo otkad je Crvena armija oslobodila Auschwitz, a homo sapiens je već demonstrirao svoj novi izum za brzo masovno ubijanje: nakon njemačkog Ciklona B, na scenu su 6. i 9. kolovoza 1945. stupile američke atomske bombe. Nakon europskih Židova, sada su stradali japanski civili, žitelji Hirošime i Nagasakija. Na Zapadu se obično iznose procjene o 140.000 mrtvih u Hirošimi i 70.000 u Nagasakiju, dok su japanske službene brojke dvostruko veće. A posljedice radijacije ostale su generacijama. Ipak, među pravnicima i povjesničarima nema konzensusa radi li se o genocidu ili ne.

Te 1945. širom Europe započeli su osvetnički pohodi prema etničkim Nijemcima i njihov masovni progon u Njemačku. Tim je protjerivanjem, koje je trajalo do 1950., bilo zahvaćeno 12-14 milijuna Nijemaca, mahom onih iz Čehoslovačke, SSSR-a, Poljske, Mađarske i Jugoslavije. Procjene smrtno stradalih kreću se od 500.000 do tri milijuna, pa neki stručnjaci tvrde da se radi o genocidu, no većina akademske zajednice drži da je riječ o etničkom čišćenju.

Te iste 1945. u SSSR-u sustav koncentracijskih logora (GULAG) postoji već skoro dva desetljeća: otvoren je 1928., a zatvoren 1955., dvije godine nakon Staljinove smrti. Iako su to bili radni logori, a ne logori smrti, zbog napornog fizičkog rada u iznimno teškim klimatskim uvjetima, uz oskudnu prehranu, smrtnost zatvorenika je bila velika: godišnje ih je umiralo 10-20 posto, a u osobito zloglasnom logoru Kolima na Dalekom istoku i svih 50 posto. Drži se da je u sustavu gulaga stradalo između 800.000 i dva milijuna ljudi: ozbiljniji povjesničari iznosi procjene o 1,6 - 1,7 milijuna žrtava.

Od Pjongjanga do Golog otoka

Godine 1948. nastaje komunistička Sjeverna Koreja (službeno Demokratska Narodna Republika Koreja), koja od samog postanka gradi mrežu koncentracijskih radnih logora za političke neistomišljenike. Iako Pjongjang negira postojanje tih logora, satelitske snimke i iskazi bjegunaca ukazuju da su oni još uvijek u funkciji, a smatra se da je u njima danas smješteno do 100.000 zatvorenika. Zbog izoliranosti zemlje teško je odrediti koliko je ljudi stradalo u tim logorima od 1948. do danas: zapadni izvori iznose procjene o 700.000 do 3,5 milijuna žrtava, ali te je brojke nemoguće provjeriti.

Godine 1949. nastaje komunistička Narodna Republika Kina, u kojoj prvih godina također postoje logori za neistomišljenike. Prema Hrvatskoj enciklopediji, u tim je progonima stradalo između jedan i tri milijuna ljudi. U današnje doba spominju se logori za ujgurske muslimane u istočnoj kineskoj provinciji Xinjiang: zapadni izvori tvrde da je u tim logorima zatočeno preko milijun Ujgura (što bi bilo 10 posto ujgurske populacije u Kini), dok vlasti u Pekingu odvraćaju da se ne radi o logorima nego o „centrima za profesionalnu edukaciju“ i prevenciji islamskog fundamentalizma.

Krajem 1940-ih i tadašnja Jugoslavija uspostavlja radni logor za političke zatvorenike na Golom otoku, gdje su završavali oni komunisti koji su se nakon Rezolucije Infombiroa 1948. izjasnili za Staljina, ili su bili proglašeni staljinistima. Iako znatno manjih gabarita u odnosu na sjevernokorejske i kineske parnjake, Goli otok je imao istu zlostavljačku suštinu: sa zatočenim „staljinistima“ postupalo se staljinistički. Logor je zatvoren 1956. godine, a kroz njega je prošlo 16.000 zatočenika, od čega je smrtno stradalo njih nekoliko stotina.

Pokolj Maja i komunista

Skačemo u Latinsku Ameriku. Početkom 1960-ih počinje građanski rat u Gvatemali (1962.-1996.), u sklopu kojeg se događa pokolj naroda Maja. Rat se vodio između ljevičarskog pokreta URNG i desničarske gvatemalske vlade (instalirane nakon što je 1954. CIA srušila ljevičarsku vladu Jacoba Arbenza Guzmana), koja će borbu protiv gerile iskoristiti kao izliku za brutalno etničko čišćenje indijanskog stanovništva: ukupno je ubijeno između 100 i 200 tisuća Maja.

Nakon rata Povjerenstvo za povijesnu istinu utvrđuje da je 93 posto svih zločina izvršila gvatemalska vlada, a da narod Maja čini 83 posto svih žrtava. Povjerenstvo je zaključilo da se radi o genocidu.

Naredni genocid stiže nam iz Indonezije. U svega par mjeseci, od listopada 1965. do ožujka 1966. godine, general Suharto - koji je Indonezijom vladao sve do 1998. godine - uspio je uz pomoć vojske i lokalnih muslimanskih milicija pobiti ogroman broj komunista. Prema Amnesty Internationalu, ubijeno je između 500.000 i milijun članova i simpatizera Komunističke partije Indonezije (PKI), koja je po brojnosti bila treća komunistička partija u svijetu, iza Kine i SSSR-a.

Američko-britanski redatelj Joshua Oppenheimer 2013. je snimio film „The Act of Killing“, u kojem pokazuje da se indonezijsko društvo nikad nije suočilo s ovim genocidom: o njemu se ili šuti, ili se počinitelji slave.

Ostajemo u jugoistočnoj Aziji. Godine 1971., za vrijeme Bangladeškog rata za nezavisnost, pakistanska vojska i islamistički militanti iz organizacije Jamaat-e-Islami proveli su genocid nad bengalskim stanovništvom Bangladeša (tadašnji Istočni Pakistan). Iako se ponegdje navodi podatak o tri milijuna ubijenih Bengalaca, najčešće se koristi brojka od 500.000 mrtvih.

Hutui – Tutsi: 1:1

Sada selimo u Afriku, gdje se 1972. događa Burundijski genocid, u kojem su snage odane Tutsi vladi u Burundiju pobile između 50 i 100 tisuća pripadnika naroda Hutu. Osveta Hutua doći će 22 godine kasnije u susjednoj Ruandi, gdje su 1994. Hutui pobili između pola milijuna i milijun Tutsa. Taj je događaj poznat pod imenom „Genocid u Ruandi“.

Ponovo smo u Latinskoj Americi, gdje 1970-ih desničarske vojne hunte u više država provode masovne pokolje komunista i drugih ljevičara. Koncentracijskim logorima mogu se „pohvaliti“ hunte generala Pinocheta u Čileu (od 1973. do 1990.) i generala Videle u Argentini (od 1976. do 1983.). U Čileu je čak i nacionalni nogometni stadion u Santiagu bio pretvoren u logor, a u Argentini je mučeno i ubijeno oko 30.000 komunista.

I dok su u Indoneziji i Latinskoj Americi komunisti bili žrtve genocida i masovnih pokolja, u Kambodži su bili počinitelji. Tamošnji Crveni Kmeri u razdoblju od 1975. do 1979. pobili su u „poljoprivrednim kolektivima“ (što je bio eufemizam za koncentracijske logore) oko 1,6 milijuna pripadnika vlastitog naroda. Na meti režima posebno su bili intelektualci te pripadnici kineske i vijetnamske manjine.

Ni vijetnamski komunisti nisu odoljeli da se nakon pobjede nad američkim okupatorima 1975. ne osvete „domaćim izdajnicima“ s juga zemlje, koji su se u Vijetnamskom ratu borili na strani SAD-a. Tokom 1976. započelo je masovno odvođenje oficira i vojnika Južnog Vijetnama na prisilni rad u „kampove za preodgoj“ i „nove ekonomske zone“, smještene mahom u džungli, gdje su neki ostali sve do 1989. godine.

Južnovijetnamski izbjeglički izvori spominju 300.000 logoraša, dok neki zapadni autori govore o milijun do dva i pol milijuna zatvorenika, od kojih je umrlo (od malarije i drugih bolesti uvjetovanih teškim uvjetima života u džungli) njih između 50 i 165 tisuća.

Sabra, Šatila, Srebrenica

Sada skačemo na Bliski istok. Nakon vijetnamskih džungli stiže nam jedan posve urbani genocid, počinjen 1982. u Bejrutu, za vrijeme građanskog rata u Libanonu. Nakon što su kršćanske milicije (Falangisti), uz asistenciju izraelske vojske, 16. rujna ušle u palestinske izbjegličke logore Sabra i Šatila u južnom Bejrutu, uslijedio je trodnevni pokolj palestinskih civila: izraelske službe govore o 700-800 žrtava, a izraelski novinar Amnon Kapeliouk u knjizi „Sabra i Šatila: Istraga o masakru“ donosi brojku od 3500 ubijenih. Tri mjeseca nakon pokolja, 16. prosinca 1982., Opća skupština UN-a proglasila je taj događaj genocidom.

Ostajemo na Bliskom istoku, pomičemo se tek u vremenu, i to neznatno: od 1986. do 1989. u Iraku je, po naređenju tadašnjeg iračkog predsjednika Saddama Husseina, uništeno tisuće kurdskih sela i pobijeno između 50 i 200 tisuća Kurda, pri čemu je korišteno i kemijsko oružje (sumporni iperit, sarin, VX i tabun). Haaški sud je 2005. pravomoćno ustvrdio da se radilo o genocidu, čime smo dobili (zasad) jedini genocid u povijesti izvršen kemijskim oružjem.

Napokon stižemo na Balkan. Točnije, u bivšu Jugoslaviju, gdje su se 1990-ih koncentracijski logori otvarali u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji (koju su činile Srbija i Crna Gora) te u BiH. I dok su u logore na prostoru SR Jugoslavije odvođeni mahom hrvatski vojnici i civili (Begejci i Stajićevo u Vojvodini, Sremska Mitrovica i Niš u užoj Srbiji, Morinj u Crnoj Gori), u BiH su sva tri naroda otvarala logore za pripadnike preostala dva naroda, kako Srbi (Manjača, Omarska, Keraterm, Trnoplje, Luka, Batković), tako i Hrvati (Dretelj, Gabela, Heliodrom) i Bošnjaci (Jablanica, stadion u Bugojnu).

Jedini službeni genocid u jugoslavenskim ratovima (i jedini u Europi nakon Auschwitza) također se dogodio u BiH: tom je kvalifikacijom Haaški sud označio pokolj preko 8000 Bošnjaka u Srebrenici koji su u srpnju 1995. izvele snage bosanskih Srba.

Guantanamo kao Gulag

Pokolj u Srebrenici bio je i posljednji svjetski genocid u 20. stoljeću. Pretposljednji je bio onaj već spomenuti u Ruandi, kada su 1994. tamošnji Hutui pobili između pola milijuna i milijun tamošnjih Tutsa, kao osvetu za genocid koji su 1972. u susjednom Burundiju Tutsi proveli nad Hutuima.

U 21. vijeku prvi koncentracijski logor otvaraju predvodnici tzv. demokratskog svijeta – Sjedinjene Američke Države. Govorimo o američkoj vojnoj bazi Guantanamo na Kubi, u kojoj 11. siječnja 2002. američka vlada otvara zatvor za osumnjičene islamske teroriste, koji zbog torture i mučenja zatočenika (premlaćivanja, izlaganja ekstremnim temperaturama, seksualna ponižavanja, mučenja bukom i uskraćivanjem sna, te osobito zloglasni „waterboarding“) brzo postaje najzloglasniji zatvor u demokratskom dijelu svijeta.

Iako su brojke neusporedive, zbog okrutnosti postupanja prema zatvorenicima mnogi Guantanamo uspoređuju sa sovjetskim logorima. Kako je napisao Miljenko Jergović: „Uspoređujući osobna stradanja: sudbina pojedinaca koji su proveli desetak godina u mučilištu Guantanamo nije baš nešto ugodnija od sudbine onih koji su svojih desetak godina proveli u sustavu Gulaga.“

Osim toga, pokazalo se da su mnogi muslimani u Guantanamo stigli ni krivi ni dužni, odnosno „krivi“ samo zato što su muslimani (sredinom 2004. jedan od američkih vojnika javno je rekao da je od 600 tadašnjih zatvorenika samo 20-ak dokazanih članova al-Qa’ide). U Guantanamu je znalo biti zatočeno i do 800 zatvorenika, a danas ih je ostalo nekoliko desetaka, koji se ondje nalaze najmanje 12 godina: mnogi od njih nemaju ni optužnicu, niti će je, po svoj prilici, ikada dobiti.

Američke vlasti službeno priznaju devet smrti među zatvorenicima, dok civilni aktivisti tvrde da je brojka bar peterostruko veća. Predsjednik SAD-a Donald Trump u siječnju 2018. potpisao je uredbu o daljnjem korištenju zatvora Guantanamo na još 25 godina.

Od Mijanmara do Gaze

Posljednji (zasad) genocid u svijetu registriran je u budističkom Mijanmaru, gdje je 2017. vlada dobitnice Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi provela pokolj i progon pripadnika muslimanske manjine Rohindža. Iz Mijanmara je u susjedni Bangladeš tada pobjeglo 730.000 muslimana, odnosno dvije trećine muslimanske populacije u zemlji. Amnesty International je izvijestio da mijanmarska vojska i paravojne snage provode taktiku „spaljene zemlje“, a satelitske snimke potvrdile su veliko uništenje naselja u kojima su živjeli muslimani. UN-ove istrage optužile su mijanmarsku vojsku za ubijanje, palež i silovanje s „genocidnim namjerama“.

Ovaj spisak genocida i logora nakon Auschwitza bio bi nepotpun bez spomena onoga što mnogi drže „najvećim koncentracijskim logorom na svijetu“, a neki čak uspoređuju s Varšavskim getom iz Drugog svjetskog rata. Dakako, mislimo na Pojas Gaze, gdje na uskom obalnom pojasu površine 365 četvornih kilometara u vrlo teškim uvjetima – pod vojnom i ekonomskom blokadom Izraela koja traje već više desetljeća – živi skoro dva milijuna Palestinaca, okruženi visokim zidom i bodljikavom žicom, uz trajni nedostatak hrane i pitke vode.

Sve u svemu, vidimo da su i nakon Auschwitza genocide činili i koncentracijske logore otvarali na svim kontinentima, osim u Australiji i na Antarktici. Zločinačku suštinu Auschwitza nakon 1945. ponovile su sve verzije suvremenog homo sapiensa – i fašisti i demokrati, i komunisti i liberali, i vjernici i nevjernici, i ljevičari i desničari i centristi.

Štoviše, dva posljednja primjera (Mijanmar i Gaza) pokazuju da čak i pripadnici najmiroljubivije religije svijeta, kakvom tituliraju budizam, mogu provesti radikalno etničko/vjersko čišćenje s elementima genocida, odnosno da pripadnici naroda koji je najviše stradao u Auschwitzu danas svoje susjede drže u bodljikavoj žici.

Što smo onda kao vrsta naučili od nepojmljivog iskustva Auschwitza?

Odgovor na to pitanje je tako mučan da ga je teško i napisati. Kad tome dodamo aktualni porast antisemitizma u svijetu – osobito u Europi – te činjenicu da je Europski parlament nedavnom rezolucijom izjednačio tvorce i osloboditelje Auschwitza, razloga za optimizam baš i nema. Budućnost očito namiguje fašistima i revizionistima.