Crna Gora u boj kreće

U izbornu utrku ulazi 11 lista, ali stručnjaci tvrde da je dilema samo jedna – hoće li Demokratska partija socijalista (DPS), koju vodi crnogorski predsjednik Milo Đukanović, konačno izgubiti izbore i time označiti suton Đukanovićeve ere?

Sve je spremno za možda najneizvjesnije izbore u višestranačkoj povijesti Crne Gore: u tiskari „Merkator” u Bijelom Polju odštampano je 540 tisuća glasačkih listića, koji će na ukupno 1.217 glasačkih mjesta danas dočekati crnogorske birače.

U izbornu utrku ulazi 11 lista, ali stručnjaci tvrde da je dilema samo jedna – hoće li Demokratska partija socijalista (DPS), koju vodi aktualni crnogorski predsjednik Milo Đukanović, konačno izgubiti izbore i time označiti suton Đukanovićeve ere?

Podsjetimo, kao premijer (šest mandata), odnosno kao predsjednik države (ovo mu je drugi mandat), Đukanović vlada Crnom Gorom još od kraja 80-ih i tadašnjih „događanja naroda”. Dulje je na tronu i od bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka: u čitavoj Europi tek poneki monarh ima dulji vladarski staž od Đukanovića. Odnosno, kako to u intervjuu za zagrebačke „Novosti” nekidan reče crnogorski pisac Andrej Nikolaidis:

„Da su prije trideset godina na vlast došli sveti Petar i Pavao, do danas bi postojao milijun i jedan razlog da budu razvlašteni, a kamoli Đukanović.”

Rat i mir s Miloševićem

Ako postoji školska ilustracija pojma „kontroverzan”, onda je to ovaj crnogorski političar, čak i da ne spominjemo trajne glasine da je visoki pokrovitelj balkanske mafije i međunarodnog šverca.

Došavši na vlast u sklopu „antibirokratske revolucije” iz 1989., na krilima politike Slobodana Miloševića, Đukanović je 90-ih bio Miloševićev poslušnik i vjerno „drugo oko u glavi” velikosrpskog projekta na Balkanu. No upravo njegov veliki politički zaokret 2000. godine, kad je uspostavio suradnju sa srpskom opozicijom u rušenju Miloševića, značajno je pomogao okončanju Miloševićeva režima, donijevši kakav-takav mir na prostor bivše Jugoslavije.

Tada Đukanović preuzima prozapadnu politiku i vodi Crnu Goru i do službenog osamostaljenja 2006. godine. Nakon toga mu crnogorski „independisti”, liberali i općenito građanska Crna Gora opraštaju nacionalističke 90-te, te mu kliču kao obnovitelju crnogorske državnosti i prozapadnom suverenu koji će zemlju uvesti u euroatlantske integracije (Crna Gora je od 2017. u NATO-u, a u pregovorima s EU odmakla je dalje no drugi balkanski kandidati).

S druge strane, taj politički zaokret iz 2000. ne oprašta mu prosrpska opozicija, koja mu svih ovih godina čini glavnu oporbu, među ostalim i protiveći se ulasku zemlje u euroatlantske saveze, tražeći umjesto toga tješnju suradnju sa Srbijom i Rusijom.

To je, ukratko, trajni politički okvir u kojem se već 15 godina odvija suvremena crnogorska državnost.

‘Političko pravoslavlje’

Današnji izbori mogli bi biti neugodni po Đukanovića i njegov DPS iz jednog ključnog razloga: nakon što je krajem prošle godine Đukanović donio zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je rasrdio Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, došlo je do masovnih protesta građana, osobito pravoslavnih vjernika koji su se mjesecima okupljali u protestnim šetnjama, „litijama”, da izraze otpor Đukanoviću.

Spomenuti zakon predviđa da se crnogorskoj državi vraćaju vjerski objekti i zemljište koje vjerske zajednice koriste na teritoriju Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni sredstvima države ili su bili u njezinom vlasništvu do 1. prosinca 1918. godine. Drugim riječima, Srpska pravoslavna crkva, koja u Crnoj Gori ima oko 700 vjerskih objekata, mora za sve te objekte Đukanoviću pokazati vlasničke papire.

Taj zakon podržala je – od SPC-a nepriznata – Crnogorska pravoslavna crkva, ukinuta 1918. i obnovljena 1993. godine, koja drži da će joj sada biti vraćena imovina koja je 1918. nezakonito prepisana SPC-u. U širem smislu, smatra se da Đukanović tim zakonom želi ojačati crnogorsku državnost - definiranjem nacionalno-vjerskog identiteta zemlje - odnosno smanjiti utjecaj koji SPC, kao simbol negiranja zasebnog crnogorskog identiteta, ima na politička zbivanja u Crnoj Gori.

Taj bunt protiv zakona iskoristila je oporba, kako bi mobilizirala srpski birački korpus (Srbi čine gotovo 30 posto crnogorskog stanovništva), osobito vjernički dio populacije. Tako je prosrpska koalicija „Za budućnost Crne Gore”, kao najjači oporbeni akter, u kampanji promovirala „političko pravoslavlje”, o čemu svjedoče ovotjedni nastupi nositelja te liste Zdravka Krivokapića:

„Sad je ključni moment da tridesetogodišnja bezbožnička vlast ode. Pred nama je samo jedan put - put pobjede i zato svu snagu i energiju trebamo uložiti da dokažemo da je u pravu onaj koji je za Boga”, rekao je Krivokapić ove srijede u Rovcima.

Nema promatrača

Zadnje ankete pokazuju da je pojedinačno uvjerljivo najjača stranka i dalje Đukanovićev DPS, s 35 posto glasova, uz solidan koalicijski potencijal među socijaldemokratima i manjinama: SDP dobiva nešto više od pet posto, koliko i Bošnjačka stranka, a u slučaju potrebe tu su i albanske partije. Sudeći po tome, Đukanović bi ipak mogao (tijesno) pobijediti.

Pritom mu na ruku ide to što se njegovi protivnici nisu uspjeli ujediniti – razlike između nacionalističkog (prosrpskog) i građanskog (prozapadnog) dijela opozicije bile su prevelike. Tako prosrpski blok, okupljen oko Demokratskog fronta, dobiva 25 posto glasova, a prozapadna građanska koalicija „Mir je naša nacija” (Demokratska Crna Gora, Demos, Nova ljevica…) oko 17 posto. Neki analitičari drže da je moguć njihov postizborni odgovor, ukoliko se pokaže da zajedno mogu sklopiti vladu.

Kao potencijalno presudnog aktera današnjih izbora neki crnogorski mediji izdvajaju mladog albanskog političara Dritana Abazovića iz platforme „Crno na bijelo” (Građanski pokret URA, Savez građana CIVIS, Bokeški forum, nezavisni intelektualci), koja se prema anketama nalazi blizu izbornog praga, koji u Crnoj Gori iznosi tri posto. Neki drže da u tijesnoj izbornoj utakmici upravo Abazović može biti jezičac na vagi Đukanovićeva poraza.

Međutim, iako Abazović žestoko napada Đukanovića (njihove duele u Skupštini Crne Gore, na rubu fizičkog obračuna, crnogorski mediji nazivaju „antologijskim”), istodobno se izričito protivi suradnji s prosrpskim dijelom opozicije, pa je teško vjerovati u njihov postizborni savez.

Da priča bude još kompleksnija, Vijeće Europe poslalo je depešu crnogorskom parlamentu da zbog epidemiološke situacije u Crnoj Gori na izborima neće biti europskih promatrača – što otvara prostor za postizborne optužbe o prevari – dok je direktor Uprave policije Veselin Veljović iznio da „policija raspolaže operativnim podacima da pojedinci i grupe planiraju izazivanje incidenata i nemira na sam dan parlamentarnih izbora”, dodavši da će „policija u svim gradovima odlučno i odgovorno postupati”.

Ukratko: vruća nedjelja u Montenegru.

Slobodna Dalmacija - 30.08.2020