Čudesni brod iz Splita

KNJIGA ‘AMORELLA - PLOVEĆI GRAD’ KAO PODSJETNIK NA DOBA KAD JE SPLITSKI ŠKVER BIO U SVJETSKOM VRHU

‘Čast mi je da je ovakav jedan brod izgrađen u Splitu. Samo nekoliko brodogradilišta u svijetu u stanju je graditi zahtjevne brodove ovog tipa vrlo visoke klase’, kazao je u rujnu 1988. za ‘Slobodnu’ finski brodovlasnik Gunnar Eklund

Bila je to ljepotica kakvu Split nikad nije vidio. Cijeli grad je pričao o njoj, a radnici škvera su je naprosto obožavali, izražavajući se o njoj biranim riječima: te ima „lipu figuru“, te „gracioznu liniju“, te „moćne bokove“… Ukratko, zborili su škverani, mala je „ka bombon“.

Znam to iz prve ruke, jer sam upravo u to vrijeme radio u škveru preko „Student-servisa“, i jedino me zbunjivalo što škverski radnici, govoreći o toj meni nepoznatoj dami, koriste mušku imenicu: zvali su je „Finac“. Na isteku prvog radnog dana stidljivo sam zamolio šefa da mi razjasni taj slučaj i da mi lijepo kaže, kao čovjek čovjeku: tko je ta moćna ljepotica i zašto je zovu muškim imenom?

„Oćeš je vidit?“ upitao me šef.

„Oću“, rekao sam.

Kako je naš mali odjel za spajanje puntižela i izradu brodskih skela bio smješten na kraju kompleksa brodogradilišta, šef me posjeo u nekakav mali kamionet i odveo do navoza.

„Gledaj i pamti!“ rekao je. Još se sjećam ponosa u tom glasu. Danas znam: to je bio ponos pripadnika radničke klase koji zna da sudjeluje u nečemu velikom, u nečemu što će se pamtiti. Tako sam upoznao „Amorellu“.

Prvi šok bio mi je spoznaja da „Finac“ nije žena nego brod. Dok mi je šef tumačio da „Amorellu“ gradimo za finskog naručitelja, tadašnju tvrtku „SF Line“ – otuda „Finac“ – proživljavao sam novi šok, suočen s „Amorellinim“ dimenzijama: čelična konstrukcija trupa činila mi se veća od obližnjeg „Hajdukova“ stadiona. Nikad dotad nisam vidio veći brod.

Nisam ga ni mogao vidjeti, jer splitski škver nikad prije nije izgradio tako veliki putnički brod, niti je toliki putnički brod ikad ranije pristao u Split. Bilo je to doba prije mega-kruzera koji danas rutinski uplovljavaju u splitsku Gradsku luku. Bila je 1987. godina.

Spaja tri grada i dvije države

Više od trideset godina kasnije ovaj čudesni brod dobio je knjigu o sebi, pod naslovom „Amorella – ploveći grad“, čiji su autori vizualna umjetnica Duška Boban i glavni urednik „Novosti“ Nikola Bajto. Knjiga je predstavljena prije dva tjedna u amfiteatru splitskog Multimedijalnog kulturnog centra (Dom mladih), uz istoimenu izložbu fotografija Duške Boban u Galeriji MKC-a, nastalih tijekom plovidbe „Amorellom" u prosincu prošle godine. „Amorella“, naime, i danas plovi Baltikom, na svakodnevnoj 23-satnoj kružnoj turi od finskog grada Turkua do švedske prijestolnice Stockholma i natrag.

Ako odete na stranice finskog brodara „Viking Line“, vidjet ćete da „Amorella“ svako jutro isplovljava iz Turkua u 08.45 po finskom vremenu, da bi u 14.10 pristala u Mariehamn, glavni grad Alandskih otoka (autonomnog teritorija pod finskim suverenitetom, ali s većinskim švedskim stanovništvom), gdje se zadržava petnaest minuta i u 14.25 nastavlja za Stockholm, gdje stiže u 18.55 sati po švedskom vremenu, jedanaest sati nakon što je isplovila iz Turkua (švedsko vrijeme je jedan sat iza finskog). Nakon samo sat odmora, „Amorella“ iz Stockholma isplovljava u 20 sati, na Alandskim otocima pristaje u 03.15 i već nakon pet minuta nastavlja za Turku, gdje po plovnom redu stiže ujutro u 07.35 po finskom vremenu, i već sat kasnije opet kreće za Stockholm.

Odnosno, kako u uvodnom tekstu „Muzej mora“ piše Duška Boban:

„I trideset godina nakon porinuća taj u svijetu nagrađivani brod drži vezu Stockholm – Mariehamn – Turku za koju je izgrađen. Svakodnevno, bez značajnih stanki spaja tri grada i dvije države, u svom uvijek istom plovnom ritmu, lomeći led Baltika, spretno zaobilazeći hridi Alandskog otočja…“

Kuma Kirsti iz Finske

Vratimo se trideset godina unatrag. Koliko je taj brod izazivao pažnje već tokom gradnje na navozima splitskog škvera, i koliko je cijeli grad „disao“ skupa s rastućim čeličnim kolosom, svjedoči čitav niz tekstova i naslovnica „Slobodne Dalmacije“ iz tog vremena, posvećenih upravo „Amorelli“, koje je Bajto u knjizi pedantno pobrojao.

Počelo je skromnom crticom u veljači 1986. o ugovaranju posla s finskim naručiteljem, a kako se „Amorellin“ trup uzdizao s navoza u škveru, tako se priča o njoj probijala do naslovnica. Novinari „Slobodne“ pisali su o golemom i gigantskom feribotu, nazivali ga „plovećim hotelom“ i „plovećim gradom“ (pa je ovaj potonji izraz završio i u naslovu knjige), te njegove putničke prostore uspoređivali s površinom 290 prosječnih splitskih stanova, a ukupni iskorišteni volumen s veličinom jednog gradskog naselja.

Na naslovnici „Slobodne“ je 27. srpnja 1987. završila i vijest o porinuću „Amorelle“. Spektakularnom događaju prisustvovalo je desetak tisuća ljudi, među kojima i 120 gostiju iz Finske, uključujući i tamošnje parlamentarce i guvernere. „Amorellu“ je tradicionalnom bocom šampanjca krstila kuma Kirsti Lundqvist, supruga jednog od predstavnika kompanije „SF Line“ (koja će se kasnije preimenovati u „Viking Line“, kako se i danas zove), a osobno je u Split došao i osnivač kompanije i njen tadašnji generalni direktor Gunnar Eklund.

Potom se u travnju 1988. piše o odlasku Amorelle na dokovanje u brodogradilište „Veljko Vlahović“ u Bijeloj u Crnoj Gori radi uređenja brodskog dna – skupa s 500 splitskih škverana koji ne prekidaju radove na opremanju paluba – kao i o njenom povratku 12 dana kasnije, 7. svibnja, što je sutradan udarna vijest na naslovnici novine, uz fotografiju Feđe Klarića i tekst o tome kako je „Amorella“ premijerno uplovila u Gradsku luku i izazvala veliko zanimanje Splićana.

Gužva u Kaštelanskom zaljevu

Konačno, stiže i 28. rujna 1988., dan zakazan za isporuku „Amorelle“. U Split ponovo stiže finski brodovlasnik Gunnar Eklund, a „Slobodna“ sutradan prenosi njegovu izjavu kako je vrlo zadovoljan obavljenim poslom, premda je rok za isporuku „probijen“ za nekoliko mjeseci.

„Čast mi je da je ovakav jedan brod izgrađen u Jugoslaviji, u Splitu. Samo nekoliko brodogradilišta u svijetu u stanju je graditi zahtjevne brodove ovog tipa vrlo visoke klase. (…) Splitsko brodogradilište može konkurirati i brodogradilištu Wärtsilä, najpoznatijem za izgradnju ovakvih brodova“, kazao je tada Eklund, dodavši kako će i drugim brodovlasnicima preporučiti da ovakve brodove grade u Splitu.

Samo dva mjeseca kasnije, u studenome 1988., „Slobodna“ opet piše o „Amorelli“: najčitaniji svjetski pomorski magazin „Maritime Reporter and Engineering News“, pokrenut krajem 19. vijeka u New Yorku, dodjeljuje „Amorelli“ titulu „Outstanding Oceangoing Ship of the Year“, u nas prevedenu kao „Brod godine“. Istu titulu godinu kasnije dobit će i „Amorellina“ blizanka „Isabella“, također napravljena u splitskom škveru, koji je tim međunarodnim priznanjima praktično ušao u vrh svjetske brodogradnje.

Bilo je to neko drugo vrijeme, u svakom smislu. Veliki i raznovrsni brodovi za domaće i strane naručitelje tih su se godina na navozima splitskog brodogradilišta štancali doslovno na traci, pa danas, u doba kolapsa hrvatske brodogradnje, nestvarno zvuče riječi kojima je to škversko „zlatno doba“ u razgovoru za naš list 2013. opisao posljednji sekretar CK SKH Boris Malada:

„Mi smo prije 25 godina u brodogradnji bili treći na svijetu. Direktora splitskog škvera Joška Eterovića, koji je gradio 11 brodova godišnje, zafrkavali smo da će s tolikim brodovima napraviti ekološku katastrofu u Kaštelanskom zaljevu.“

‘Amorella’ je kao patka

Spomenuti direktor Eterović pojavio se i na promociji knjige o „Amorelli“ - izgrađenoj u njegovom direktorskom mandatu – skupa s tadašnjim direktorom prodaje Dušanom Kosanovićem, umnogome zaslužnim što je došlo do onodobnog velikog posla s Fincima: upravo se Kosanović sredinom 80-ih u ime splitskog brodogradilišta zaputio na daleke Alandske otoke i domaćinima ponudio da im splitski škver izgradi putničke kruzere.

Evocirajući pred posjetiteljima tribine uspomene na te prve odlaske u Finsku i sklapanje dogovora koji će rezultirati „Amorellom“, Kosanović je u zanosu tumačio zbog čega „Amorella“ i danas po baltičkim vodama naprosto „klizi“, odnosno „ne stvara valove“, gotovo pjesnički uspoređujući njena tehnička rješenja s dijelovima tijela domaćih životinja:

„Kad je gledate, vidite ono što se zove ‘guščji vrat’, a na krmi je ‘pačji rep’. Mnoge dobre stvari nastale su promatranjem prirode. Poput patke, ‘Amorella’ je hidrodinamički uspješno riješena. To je i bio uvjet naručitelja“, rekao je Kosanović.

„Amorella“ nije jedini splitski brod koji se spominje u knjizi. Opisujući sudbine nekih od više stotina brodova porinutih s navoza splitskog škvera - od parnog remorkera „Konjic“ iz 1937., preko raznih trgovačkih, ratnih i specijalnih brodova, do luksuzne jahte „Caspian Star“ iz 2012. godine - Bajto u knjizi donosi i kroniku uspona „Brodosplita“ od malog lokalnog škvera do velikog europskog brodogradilišta, čije su kompleksne novogradnje osvajale najveća svjetska priznanja, u amanet pokoljenjima konobara, kuhara i sobarica.

Ljepotica od 170 metara

„Dužine 169,5 metara i s 12 paluba, ‘Amorella’ ima kapacitete za prijevoz 450 automobila i 2420 putnika kojima je na raspolaganju 565 kabina s 1986 spavaćih mjesta. Kao i ostalim brodovima iz serije, ugrađena su joj četiri ‘Wärtsilä-Pielstick’ dizelska motora kombinirane snage 24.000 kilovata. Projektirana brzina plovidbe joj je 21,5 čvorova“, navodi Bajto u knjizi.

Četiri sestre blizanke

U splitskom škveru tih je godina napravljeno još tri broda iz iste serije – jedan za „Viking Line“, a dva za švedskog naručitelja „Sea-Link“ - koji i danas brode na relacijama između nordijskih i baltičkih prijestolnica. „Gabriella“ još uvijek plovi za originalnog naručitelja „Viking Line“ te spaja Helsinki i Stockholm, „Isabella“ je u međuvremenu prodana estonskom brodaru „Tallinku“ i danas povezuje Rigu i Stockholm, dok četvrti brod iz serije, nazvan „Crown Seaways“, plovi za dansku kompaniju „DFDS“, spajajući Kopenhagen i Oslo.

Slobodna Dalmacija - 11.05.2019