Da nismo takli u nacionalizam i Crkvu, ne bi nas ni napadali

Slobodna Dalmacija, 24.prosinca, 2016

ANALIZA LIJEVE POLITIČKE SCENE U HRVATSKOJ: U KAKAV PROSTOR I S KAKVIM PROGRAMOM DOLAZI STRANKA ‘NOVA LJEVICA’

Bavljenje isključivo ekonomijom dok širom zemlje niču ustaške ploče jest nefunkcionalno i kukavički. Raspravljati o ekonomiji dok vladajuća stranka, bez obzira na novo umiveno lice, i dalje provodi ideološku kontrarevoluciju, jest besmisleno – drži Dragan Markovina, lider ‘Nove ljevice’

Hrvatskoj se rodila jedna lijeva stranka, imenom “Nova ljevica”. Predsjednik joj je 35-godišnji povjesničar dr. Dragan****Markovina, a Inicijativni odbor stranke čine ugledni mirovni i građanski aktivisti Rada Borić, Nadežda Čačinović,Vesna Teršelič,Zoran PusićiNikola Devčić. Vodeći ljudi civilnog društva, predvođeni mladim znanstvenikom, odlučili su ući u “političku utakmicu”, držeći da lijeva ideja u hrvatskom društvu nije institucionalno zastupljena na dostojan način.

Stoga priču o novoj stranci valja početi analizom postojećeg stanja na hrvatskoj ljevici.

A tu su stvari zbrkane i kaotične. U javnosti, naime, postoji rašireni narativ da je lijeva politička scena u Hrvatskoj prilično krupna i razgranata, što je dobrim dijelom posljedica pogrešnog refleksa da se u tu scenu trpaju i klasične liberalne partije poput IDS-a, HNS-a ili stranke “Pametno”.

Dio nesporazuma potječe od činjenice da lijeve i liberalne partije dijele dio svjetonazorskih vrijednosti - posebno onih vezanih za ljudska prava i prava manjina – uključujući i antinacionalizam i anktiklerikalizam. Međutim, u ekonomskim pitanjima – imajući u vidu vječni sukob između rada i kapitala – one stoje na suprotnim stranama klasnih barikada. Dok liberalne partije inzistiraju na svetosti slobodnog protoka “ljudi, robe i kapitala”, s (ne)prikrivenim naglaskom na kapital, dotle se lijeve stranke zauzimaju (ili bi to morale) za sve koji žive od svog rada. U najkraćem: dok liberali glorificiraju “nevidljivu ruku tržišta”, ljevičari moraju misliti na žrtve te opake i bešćutne ruke.

Drugi dio nesporazuma izvire iz radikalnog pomaka udesno koji obilježava hrvatsko društvo već 25 godina. Nakon polustoljetnog iskustva real-socijalizma, kad je društvo kao cjelina bilo orijentirano ljevije od prosjeka stavova njegovih članova, ideološko klatno se nakon 1990. zanjihalo u suprotnu stranu i tamo, u tom neprirodno desnom položaju, stoji i danas. Posljedica toga je da se jedna izrazito nacionalistička stranka poput HDZ-a percipira kao tobože politički centar, pa se onda sve što je ljevije od tog HDZ-a svrstava u ljevicu. Tako su pod “lijevi kišobran”, ni krivi ni dužni, strpani i HNS, i IDS i “Pametno”.

Milanović kao Tuđman

U stvarnosti, pod tim “lijevim kišobranom” proteklih se godina našao tek pokoji politički prolaznik. U jednom času to su bili Laburisti, ali oni su zahvatili samo jedan dio lijeve agende, onaj sindikalni, ne uspjevši uvjeriti lijeve glasače da su njihova stvarna opcija. Potom se pojavio ORaH, koji je, međutim, više inzistirao na “zelenim” nego na “crvenim” vrijednostima, pa iako su mnoge vrijednosti “Zelenih” srodne lijevoj političkoj agendi, ipak su lijevi glasači i dalje ostali prikraćeni za svoju autohtonu stranku.

Od preko stotinu aktivnih političkih stranaka u Hrvatskoj, zapravo se samo dvije mogu svrstati u klasičnu ljevicu, i obje su izvanparlamentarne: Socijalistička radnička partija (SRP) i Radnička fronta (RF). I dok SRP predstavlja “nostalgičarsku” verziju ljevice iz 20. stoljeća, koja publici nudi samoupravni model socijalističke Jugoslavije – pa zato i ne uspijeva korespondirati s današnjim društvom – dotle Radnička fronta uspijeva dati konzistentnu lijevu kritiku društva s pozicija 21. stoljeća, ali taj simbolički kapital ne uspijeva pretočiti u ozbiljniji izborni rezultat, dobrim dijelom i zato što se odbija ustrojiti kao klasična politička stranka, inzistirajući na horizontalnom direktno-demokratskom predstavništvu, a za tako progresivnu muziku na ovim prostorima još nema dovoljno ušiju.

I tu dolazimo do Socijaldemokratske partije (SDP), koju mnogi drže stožernom strankom hrvatske ljevice, iako je po mnogo čemu upitno spada li ta stranka uopće u ljevicu.

Neki smatraju da je SDP otišao udesno tek nedavno, kada im se tadašnji šef Zoran Milanović sastao sa “šatorašima” i u maniri tvrdog krila HDZ-a izrazio ponos što mu majka nije “vojna lekarka”, baš kao što se onomad, u svitanje nacionalističke Hrvatske, njen otac Franjo Tuđman javno hvalio što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja. Potpisnik ovih redaka, međutim, smatra da je SDP otišao udesno davno prije Milanovića.

Najmanje dvije krupne ljevičarske izdaje ta je stranka počinila već u prvom desetljeću postojanja, u tim mitskim devedesetima. Te dvije izdaje odnose se na hrvatske Srbe i na hrvatske radnike.

Od SDP-a ostalo samo ime

Prije četvrt stoljeća, na prvim izborima u Hrvatskoj 1990. godine, hrvatski Srbi masovno su glasali za SDP: puno je više hrvatskih Srba glasalo za SDP nego za Srpsku demokratsku stranku. Zauzvrat, kad je tim hrvatskim Srbima bilo najteže, kad ih je nova hrvatska vlast masovno izbacivala s posla i iz stanova, SDP je šutio.

Jednako su prošli i radnici. Ne samo što su naši socijaldemokrati odšutjeli pretvorbu & privatizaciju, kojom je stotine tisuća hrvatskih radnika ostalo bez posla i egzistencije, nego su oni tokom devedesetih izbjegavali i samu riječ “radnik”, priklonivši se novom izrazu “djelatnik”. Ovo se može činiti kao terminološka banalnost, ali iza toga stoji pristanak na kapitalistički i nacionalistički narativ koji je HDZ uveo u Hrvatsku, a po kojem iz javne sfere treba prognati sve što iole podsjeća na socijalizam, pa i stvari koje su neosporno bile dobre i kvalitetne, a tu prije svega mislimo na ono što bi svakoj lijevoj stranci moralo biti svetinja: dostojanstven život onih koji žive od svog rada.

Ipak, i takav SDP osvajao je glasove hrvatskih ljevičara, jer su ga opravdano doživljavali kao jedinu branu i civilizacijsku zaštitu pred nacionalističkom politikom HDZ-a. Kažemo “opravdano”, ne zato što je SDP bio na visini njihovih očekivanja, nego zato što nikog drugog na tom dijelu političkog spektra nije bilo.

No vodeći su ljudi “Nove ljevice”, gledajući njihove javne istupe, benevolentniji prema SDP-u od potpisnika ovih redaka. Oni, naime, drže da je SDP lijevu ideju iznevjerio tek u posljednje tri godine, kad je hrvatske građane ostavio na cjedilu pred ekstremizmom konzervativne kontrarevolucije, koja je krenula s onim protuhomoseksualnim referendumom u jesen 2013., da bismo u jesen 2016. već imali ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu.

- Zadnje tri godine SDP je propustio svoju drugu veliku priliku da promijeni stanje u društvu. Ne samo da tu priliku nije iskoristio, nego je upravo u vrijeme njihova mandata došlo do eskalacije nacionalizma u društvu – govori dr. Markovina za “Slobodnu Dalmaciju”, te dodaje:

- SDP je otišao u centar i postao klasična stranka liberalnog centra koja jedino u imenu nosi lijevi predznak. S druge strane, naša “Nova ljevica” je klasična ljevica, s idejom da uđemo u mainstream, koristeći liberalne vrijednosti u smislu svjetonazora i lijeve vrijednosti u ekonomskim pitanjima. Pritom bih osobno volio da na izborima nastupimo zajedno s Radničkom frontom i SRP-om, pa čak i s ORaH-om.

Fantomske prijetnje Jugoslavijom

U programatskom intervjuu za “Globus”, početkom ovog mjeseca, Markovina je istaknuo kako je siguran da “Nova ljevica” može prebaciti preko izbornog praga, ali je dodao kako je “bez jakog SDP-a koji bi zaista bio lijevo i s kojim bi se onda moglo raditi, pa ga malo usmjeravati, nemoguće računati na izbornu pobjedu”. Nešto slično je koji dan ranije, u intervjuu za “Jutarnji list”, istaknula i naša politologinja dr. Danijela****Dolenec, kazavši da “SDP nije lijeva stranka, a bez konkurencije na lijevom bloku neće to ni biti”, te da je “bez takvog izazivača s lijevog boka, politički prostor (…) premoćno konzervativan”.

Tom prilikom dr. Dolenec je progovorila i o teškoćama artikulacije lijevih ideja u Hrvatskoj, “jer se lijeva ideja između ostalog povezuje s jugonostalgijom, pa čak i neprijateljstvom prema državi”, ustvrdivši kako je riječ o “fantomskim prijetnjama”, budući da “danas, 27 godina nakon pada Berlinskog zida, nitko ne zagovara povratak na političke programe ljevice iz 20. stoljeća”.

Niti dva tjedna kasnije stvarnost je potpuno potvrdila riječi naše politologinje. Osnivačka skupština “Nove ljevice” gotovo da nije još ni završila, a po medijima se već prosuo pljusak kritičkih tekstova i osvrta o novoj stranci, koji su u prvom planu mahom isticali optužbe za “jugoslavenstvo”.

- Naravno da sam očekivao takve napade, a tumačim ih kao odraz najintimnijeg straha, potaknutog dubinskom nesigurnošću u odnosu prema vjerodostojnosti mitova nacionalističke Hrvatske. Da nismo takli u nacionalizam i Crkvu, ne bismo ni bili tako napadani – kaže Markovina, te nastavlja:

- Inače je jedna od ključnih želja “Nove ljevice” upravo ta da razbije strah od jasnog lijevog istupa u javnosti. Pojava “Nove ljevice” remeti ustaljeni red stvari zato što u njezinom vodstvu sjede ljudi koji se ne boje rasprava o tabuima i nemaju nikakav kompleks od razbijanja nacionalističkih mitova i dosljednog zastupanja vlastitih stavova. Uostalom, izrazito je nepristojno da se nekoga unaprijed diskvalificira iz političkog života na temelju njegovih emocija. A ako me već pitate za Jugoslaviju, najveća i nepremostiva mana te države ležala je u jednopartijskom sistemu i nemogućnosti slobodnog političkog organiziranja, no to je s druge strane bila i izrazito socijalna država u ekonomskim pitanjima, kao i izrazito moderna u svjetonazorskom smislu.

Bijeg od monokulture turizma

Na kritike da “Nova ljevica” svjetonazorska pitanja stavlja ispred ekonomskih, lider nove stranke odgovara kako je situacija u državi takva da se rehabilitiranjem vrijednosti i simbolike ustaške države pokušava dovršiti nacionalistički projekt iz 90-ih godina, te da takav pokušaj zahtijeva “aktivan otpor po svim tim pitanjima, uključujući i ekonomski”.

- Mislim da bavljenje isključivo ekonomijom u situaciji dok širom zemlje niču ustaške ploče jest nefunkcionalno i kukavički. Raspravljati samo o ekonomiji dok širom zemlje molitelji protiv abortusa maltretiraju žene pred bolnicama jest besmisleno. Isto tako, raspravljati o ekonomiji dok vladajuća stranka, bez obzira na svoje novo umiveno lice, i dalje provodi ideološku kontrarevoluciju, također je besmisleno – smatra Markovina, koji dodaje da je prva verzija njihovog ekonomskog programa dovršena te se njegova osnovna načela mogu naći na njihovoj web stranici www.novaljevica.hr, ali da s imenima autora programa još ne žele izlaziti u javnost kako ih ne bi izložili nepotrebnom maltretiranju, jer neki od njih rade na domaćim sveučilištima.

Generalni smisao tog ekonomskog programa je, kako stoji u Temeljnim načelima stranke, nastojanje da se izbjegne svođenje hrvatske ekonomije na monokulture turizma i ugostiteljstva, te na trgovačke lance, uz osnivanje makroregija kao nositelja regionalnog razvoja i reindustrijalizacije. Ističe se nužnost trajnog praćenja i poboljšanja položaja socijalno ugroženih skupina: nezaposlenih, potplaćenih i obespravljenih radnica i radnika, nezaposlenih mladih - u čemu je Hrvatska u vrhu Europe – i umirovljenika, kod kojih je rizik od siromaštva također u vrhu Europe. Potom se naglašava potreba za izjednačavanjem prava i sigurnosti radnog mjesta radnika u privatnom i javnom sektoru, kao i dokidanje prakse beskonačnih ugovora na određeno vrijeme.

Između Podemosa i SYRIZA-e

Za razliku od klasične ljevice 19. i 20. stoljeća, koja je djelovala u ime industrijskog proletarijata, “Nova ljevica” se obraća potpuno novoj društvenoj klasi – prekarijatu, odnosno prekarnim radnicima. U okvirima nove europske ljevice Markovina kaže da svoju stranku vidi u postavkama španjolskog Podemosa te u izvornim postavkama grčke SYRIZA-e, dok su nastajali kao pokret: i jedni i drugi se u prvom redu obraćaju upravo prekarijatu.

Međutim, s obzirom da je čak i novi šef SDP-a Davor****Bernardić nedavno priznao da nema pojma što znače pojmovi “prekarijat” i “prekarni radnici”, molimo lidera “Nove ljevice” da ukratko objasni tko čini tu društvenu skupinu.

- To su ljudi na honoraru. To su ljudi kojih je trenutno na tržištu rada najviše, jer je od svih novosklopljenih ugovora o radu njih 97 posto sklopljeno na određeno vrijeme. Zato mislim da je zastarjela retorika marksističke ljevice, koja se obraća nekakvim imaginarnim industrijskim radnicima, u današnjem svijetu potpuno promašena. Uostalom, osobno živim od honorara i nisam zaposlen već dvije godine, pa mi je jako dobro poznato u kakvom se položaju nalazim. To znači da ljudi poput mene, neovisno o visini prihoda, nemaju riješeno zdravstveno i mirovinsko osiguranje, niti na bilo koji način mogu riješiti stambeno pitanje – kaže Markovina.

Predsjednik “Nove ljevice” smatra kako bi politika bilo koje vlade trebala biti takva da “prekarnim ljudima” omogući najam državnih stanova po socijalnim cijenama te rješavanje pitanja mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

- U današnje vrijeme, u kojem industrija iz Europe nestaje, a iz Hrvatske je davno nestala, stara podjela na buržoaziju i radničku klasu više ne vrijedi. Danas su najveći dijelovi građanske srednje klase, posebno oni mlađi, upravo ljudi s fakultetskim diplomama i bez stalnog posla. Drugim riječima, “Novu ljevicu” zapravo će iznijeti građanska klasa – zaključuje dr. Markovina.

U prošlost nas vraćaju desnica i Crkva

- Nas optužuju da se bavimo prošlošću, a ustvari se radi o tome da desnica i Crkva neprestano otvaraju teme koje bi trebale biti prevladane – o 1945., o Golom otoku, o Stepincu – pa onda moraš reagirati da ne bi ispalo kako se s time prešutno slažeš. Glavni generator vraćanja u prošlost u Hrvatskoj su upravo desnica i Crkva – smatra lider “Nove ljevice”.