Don't cry for me, Libija!

Slobodna Dalmacija -  22.listopada, 2016

Ovog tjedna navršeno je pet godina od svirepog ubojstva libijskog vođe, pukovnika Muammara Gaddafija. Kratka snimka na kojoj razulareni pobunjenici mrcvare i na kraju ubijaju oca moderne Libije obišla je tada svijet, izazvavši proturječne osjećaje.

Mnogi su – od kvarnih političara do slabije informiranih građana - likovali nad odlaskom “zlog diktatora” i radovali se što libijski narod sada ima priliku uživati u slobodi, demokraciji i ljudskim pravima. Posebno se radovala jedna žena u Americi, koja je, doznavši za Pukovnikovu smrt, pred TV kamerama veselo kliknula: “Došli smo, vidjeli smo, on je mrtav!” Ta je žena čestitala sama sebi, jer je kao tadašnja državna tajnica SAD-a bila duboko uključena u aranžman koji je doveo do Gaddafijeva ubojstva.

Za tri tjedna ta će žena vjerojatno postati najmoćnija osoba na planetu, kao prva predsjednica Amerike. Umjesto da završi u Haagu i da joj međunarodna pravda sudi zbog upletenosti u libijski zločin, ona će završiti u Bijeloj kući, odakle će suditi drugima. Ona će biti međunarodna pravda. To je svijet u kojem živimo.

Dok se ona radovala nad Pukovnikovim mrtvim tijelom, upućeniji su strepili nad sudbinom nesretne države koju je “zli diktator” u 42 godine doista autokratske vladavine radikalno preobrazio: te davne 1969., kad je vojnim pučem osvojio vlast, Gaddafi je zatekao sirotinjsku zemlju u kojoj je 90 posto stanovništva spavalo u šatorima ili zemljanim kućicama, da bi u par desetljeća – koristeći enormne prihode od nafte i njihovu pravednu distribuciju - stvorio industrijsku zemlju mahom urbanog stanovništva, gdje su svi građani dobili besplatno zdravstvo i školstvo, kao i mnoge druge ekonomske povlastice o kojima žitelji većine demokratskih država mogu tek sanjati.

Danas, pet godina kasnije, Gaddafijeva Libija postoji samo u sjećanjima: najbogatija afrička država pretvorila se u golemu humanitarnu katastrofu kojoj se ne nazire kraja.

Agresija NATO-a

Agresija na Libiju – koju su iz zraka vodili avioni osam NATO zemlja, Saudijske Arabije i Katara, a na kopnu razne pobunjeničke, uglavnom islamističke skupine – poduzeta je u ime demokracije i ljudskih prava, kojih pod Gaddafijevim režimom, ako se gleda po zapadnim mjerilima, doista nije bilo dovoljno. Sada ih, međutim, nema ni u tragovima.

Današnja Libija nije država nego kaotični konglomerat zakrvljenih plemena, naoružanih bandi i sukobljenih vojnih i paravojnih formacija. Zemlja ima dvije podjednako slabe vlade – islamističku u Tripoliju i prozapadnu u Torbuku – koje jedva da išta kontroliraju. Obalne gradove Bengazi i Dernu drži al-Qa’ida, a Gaddafijev rodni i smrtni grad Sirte kontrolira Islamske Države, kao sjedište kalifata u Africi. Na istoku zemlje vlada odmetnuti general Khalifa Haftar, a na jugu se tuku beduinska plemena. Nafta i dalje teče na Zapad, ali prihodi od tog biznisa više nemaju nikakve dodirne točke s građanima Libije.

Gospodarska i socijalna infrastruktura zemlje, koju je Gaddafi desetljećima gradio, danas je potpuno uništena. Groteskno zvuči podatak da u državi koja je do 2011. imala najobrazovaniju populaciju u Africi danas većina djece ne ide u školu. Posao je nemoguće naći, pa mladi Libijci imaju egzistencijalni izbor između emigracije i priključenja oružanim bandama. Jedini sigurni posao je šverc izbjeglicama i migrantima preko Mediterana u Europu. Zbog ratnih sukoba stotine tisuća Libijaca postali su prognanici u vlastitoj zemlji, te su smješteni po izbjegličkim kampovima: opet žive u šatorima i zemljanim kućicama, kao prije Gaddafija.

Naivni Pukovnik

Ovih dana, povodom pete godišnjice njegova smaknuća, zapadni i domaći portali donose brojne priče današnjih Libijaca, koji za svoju aktualnu katastrofu optužuju negativno nasljeđe pukovnika Gaddafija. Kad čovjek pročita više tih priča, jedan mu detalj upadne u oko: zašto se nitko od tih dobrih ljudi ne usudi predstaviti prezimenom, već se skrivaju iza izmišljenih imena ili nadimaka? Čega se boje, ako je “diktator” mrtav već pet godina?

Moguće objašnjenje bilo bi da ti dobri ljudi zapravo ne postoje, osim u mašti zapadnih medija koji svojim javnostima moraju nekako zamaskirati tvrdu i neopozivu činjenicu da su njihove vlade prije pet godina u Libiji počinile težak zločin, pretvorivši jednu prosperitetnu zemlju u golemu humanitarnu katastrofu bez kraja.

O godišnjici Gaddafijeva ubojstva oglasio se, na portalu Radio Sarajeva, i najbolji znalac bliskoistočno-sjevernoafričke transverzale na ovim prostorima, novinar i bivši diplomat Zlatko Dizdarević. U tekstu pod naslovom “Neki mlate novac, dok se ostali mlate međusobno” Dizdarević analizira uzroke i posljedice agresije na Libiju, te zaključuje da je Pukovnik bio – naivan:

“Nevjerovatno, ali naivan je bio i Gaddafi, poručujući Zapadu u zadnjim satima pred očekivanu smrt, doslovno: ‘Vi ste idioti, kad mene ne bude Mediteran će postati more krvi, ovdje će zavladati teroristi, a milijuni izbjeglica preplavit će Europu…’ Sve sam sigurniji da je (Gaddafijeva) naivnost bila u uvjerenju da ‘idioti’ to nisu znali. Naprotiv, to su htjeli, jer to je projekt šoka realiziran u (…) točno definiranoj brutalnoj realnosti: neki mlate novac dok se ostali mlate međusobno.”

Tako kaže Dizdarević. Njegove riječi pomažu nam da shvatimo puno značenje onoga što je buduća predsjednica SAD-a veselo izgovorila pred TV kamerama prije pet godina, na dan kad je ubijen Gaddafi:

“Došli smo, vidjeli smo, on je mrtav. Ubili smo i njega i Libiju. A Europu smo uspješno destabilizirali, vidjet ćete uskoro. Give mi fajv!”