Drama BiH je u planski razorenom društvu

KORČULA AFTER PARTY

SARAJEVSKI NOVINAR I DIPLOMAT ZLATKO DIZDAREVIĆ GOVORI O RAZLOZIMA DISFUNKCIONALNOSTI BiH I DANAŠNJOJ EUROPSKOJ UNIJI

Nemalo promatrača današnje BiH realnosti ne razumije ono najvažnije: dehumanizacija BiH odvija se po usuglašenom projektu tri nacionalističke oligarhije, zapravo tri politička kartela legalizirana ratom i prilagođenim tumačenjima Daytonskog sporazuma

Treći Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice „Korčula after Party” (KaP), održan od 18. do 21. rujna u Ljetnom kinu Korčula, donio je niz zanimljivih predavanja uklopljenih u tri programske teme: „Sličnosti i razlike novog vala rušenja spomenika s našim iskustvima devedesetih”, „Nestaje li Europa stvorena 1989.?” i „Nove organizacijske forme na ljevici”.

Zamišljen kao nastavak slavne Korčulanske ljetne škole, koja je 1960-ih i 1970-ih okupljala filozofe, sociologe i ine društvene mislioce iz čitavog svijeta, koji su u opuštenoj atmosferi mediteranskog otoka bistrili tadašnje izazove i probleme ljevice, KaP je u svom trećem izdanju – unatoč epidemiološkim mjerama koje su omele dolazak dijela sudionika iz inozemstva – okupio dvoznamenskasti broj predavača (znanstvenika, umjetnika i političkih aktivista) iz Hrvatske i susjedstva, koji su tri dana raspravljali o odnosu prema zajedničkom društvenom nasljeđu i povijesti, o tome postoji li prostor za novi uzlet ljevice, te je li nova solidarna Europa u pandemijskim okolnostima moguća.

Među sudionicima je bio i poznati sarajevski novinar, publicist i diplomat (bio je ambasador BiH u Hrvatskoj i Jordanu, odakle je pokrivao i Siriju, Irak i Libanon) Zlatko Dizdarević, koji je održao predavanje „Ofanziva destrukcije protiv humanih ideala”, u kojem je analizirao unutrašnje i vanjske razloge zbog kojih BiH već 30 godina figurira kao disfukcionalna država.

– Što podrazumijevate pod „ofanzivom destrukcije”, a što pod „humanim idealima”?

– Prije svega, zahvaljujem svima iz organizacije ovog skupa u Korčuli, s inicijatorom Draganom Markovinom, koji su omogućili da tri dana u relaksiranoj atmosferi raspravljamo pitanja ljevice u svijetu. Na takvo nešto, bojim se, zaboravili smo u današnjoj Bosni i Hercegovini. Ponajmanje zbog epidemije.

Da bi se razumjela situacija u BiH nekad i sad, mora se biti svjestan suštinske razlike u odnosu na druge države u okruženju. Historijska i etnička složenost u normalnim vremenima i s normalnom vlasti su dobitak, a uz politike poput ovih u poganim vremenima i nenormalnim vlastima, to je prilika i opravdanje za proizvodnju svih mogućih problema. I krupnih kriminalnih profita na tome. „Normalno” smo imali do devedesetih, a ciljano „nenormalno” evo danas.

Pod humanim idealima podrazumijevam onu Bosnu i Hercegovinu zasnovanu na odlukama ZAVNOBiH-a iz 1943.: „Ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska.” To je osnova na kojoj je BiH kao održiva historijska realnost mogla opstati i živjeti. I ona se poštovala. Sjećanje mnogih na to danas je nostalgično.

– Što je danas s tim idealima?

– Ta realnost je ciljano, programski napadnuta uz pomoć iz inozemstva, pa mnogi ideali u značajnoj mjeri, čak i dramatičnoj, iščezavaju. Ono što nosim s ovog skupa u Korčuli je osjećaj da nemalo promatrača ove nove BiH realnosti, čak i neupitno lijevo orijentiranih koje smatram svojom „krvnom grupom”, ne razumije tim povodom dovoljno ono što je najvažnije: dehumanizacija BiH odvija se po usuglašenom projektu tri nacionalističke oligarhije, zapravo tri politička kartela legalizirana ratom i tumačenjima Daytonskog sporazuma, prilagođenog ciljevima koji su u ime završetka rata drugima odgovarali.

– Tvorci tog sporazuma ističu da su time zaustavili rat u BiH?

– Daytonski sporazum jest zaustavio „pucanje”, ali nije definirao ni podržao neophodne i realne uvjete za stabilnu budućnost i humanu, dugoročno održivu unutrašnju organizaciju BiH. Uostalom, on i ima „alibi” naziv: „Opći okvirni sporazum za mir u BiH”. To je podrazumijevalo zaustavljanje rata i navodno potom vraćanje poslu definiranja države i sistema. Ali nikad se nisu vratili. „Organizaciju” države ostavili su, uz malobrojnije entuzijaste, i igračima sa stare političke scene koji su sukob smišljali, realizirali i ostali da prvo opljačkaju sve što se moglo, a onda i da nastave otvoreno svoje izvorne projekte. Logična su pitanja: zašto je i kako došlo do rastakanje BiH na unutrašnjem planu? I kakva je uloga međunarodne zajednice u tome?

– Kako i zašto se rastače BiH?

– Povucimo samo analogiju između završetka Drugog svjetskog rata u Njemačkoj i rata kod nas. Nakon 1945. bilo je onemogućeno poraženim ideologijama, projektima, partijama i pojedincima da nastave svoj posao. Da ne spominjemo kasniji „Marshallov plan” i slične injekcije za dizanje razorene države na noge. Ništa od svega toga nije urađeno ovdje. Planirano je zaobiđeno i obznanjivanje činjenice tko je pobjednik a tko poraženi u ratu koji, zato, nije ni završen. Zasad bar politički.

Jedina istinski nova realnost je stvaranje zasebne Republike Srpske umjesto reintegracije zajedničke federativne države. Za skoro pa etnički čistu RS presudno je uoči Daytona navijala „Kontakt grupa” - Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija, SAD. Dubiozni ustavni kapaciteti RS-a pokazali su se potrebnim današnjim dekomponiranjima BiH. Eno se i ratnim zločincima dižu spomenici i održavaju spomeni. Na mržnji spram „drugih” nacionalističke oligarhije održavaju koruptivnu vlast. Bezmalo svi predratni i ratni narativi koji su utemeljeni u programima triju nacionalnih stranaka, u udžbenicima, medijima, kroz politički sistem nastavili su funkcionirati.

– Možete li usporediti efekte Haaškog suda i suda u Nürnbergu?

– Razlika je kapitalna, ne samo u apsolutno neusporedivom odnosu spram osnovnog cilja. U Njemačkoj je ta priča završena u nekoliko mjeseci i nastavak je prepušten povjesničarima. Od Haaškog tribunala napravljena je beskonačna trakavica koja se nakon presuda i odležanih kazni završava politikom. U praksi najčešće glorifikacijom ratnih zločinaca – od svečanih dočeka po izlasku iz zatvora do odavanja priznanja, sutra imena ulica, institucija itd. Eno i prijedloga Dodika da se preminuli ratni zločinac Momčilo Krajišnik isprati javno uz minutu šutnje. Sutra će biti tako i s Karadžićem i sličnima.

Sve je to ciljano dolijevanje ulja na vatru, ali i pisanje nove historije uz osmišljen i realiziran projekt rastakanja društva u BiH. Kažem „društva”, jer drama BiH nije prvenstveno u lošim rješenjima Daytona, nego u razorenom društvu kakvo smo imali, a od kojeg uskoro na tom tragu neće biti ni sjene. Ostat će glorificiranja razlika i strahova od „drugog”. ZAVNOBiH je mnogima već sada puka uspomena.

– Kakva je u svemu tome uloga međunarodne zajednice u BiH?

– Mnogo je toga prvo gurnuto pod tepih. Potom je održavanje status quo situacije od rata do danas postala najvažnija „strategija” i EU i malo manje Amerike, jer tamo Dayton doživljavaju kao spomenik svom uspjehu. A najvažniji dokaz njihove zajedničke „misije Bosnia” je da se ovdje više – ne puca! Zato stanje u BiH nije prioritet. Važniji su Srbija i Kosovo, donedavno Makedonija, a evo opet i Crne Gore, do jučer smatrane „završenom”.

– Na predavanju ste govorili i o razlozima takvog ponašanja međunarodne zajednice?

– Više je hipoteza zašto je tako. Jedna je da „slučaj BiH” nije posebno važan za interese Istoka i Zapada. Mali smo. Dok se „ne puca”, možda smo interesantni jedino kao pogodan rezervat za migrante što hrle prema Europi. Ni nova globalna geostrategija spram Balkana nije dovršena. Čekaju se i izbori u Americi, velika raspetljavanja s Rusijom, utjecajem Kine itd. Uz sve ovo, stranci u BiH prečesto baš teško razumiju i mentalni sklop i historijsku realnost odnosa u BiH, posebno kada se ta realnost ukrsti s tradicionalnim zapadnim poimanjem demokracije.

– Da se vratimo na održavanje statusa quo u BiH. Možete li nam to malo približiti?

– Tipična ilustracija je „deblokada” 12-godišnjeg nepostojanja izbora u Mostaru. I politički slijepac vidi da je riječ samo o legalizaciji svih dosadašnjih razloga za političke blokade što su u funkciji striktne etničke podjele Mostara. Evo, ta je podjela sada samo „ucrtana” u stranački dogovor dvojice nacionalnih lidera, Čovića i Izetbegovića, pretočen u nova izborna pravila. Uz egzaltirane čestitke predstavnika međunarodne zajednice za „trijumf demokracije” u Mostaru.

– Kako generalno komentirate odnose između BiH i Hrvatske?

– Prije dva desetljeća, kada sam došao u Zagreb kao ambasador, kontekst i ambijent u odnosima službenim, institucionalnim i neslužbenim bio je skoro pa danas nezamisliv. Sjetim se često predsjednika Mesića i poruke Hrvatima u BiH da je „BiH njihova država, a Sarajevo njihov glavni grad…” Zamislite to danas. Imali smo onda redovne sastanke Međudržavnog vijeća, mjesečne susrete na razini MVP, bilateralne dogovore. U ambasadu BiH dolazili su iz Sarajeva zajedno sva tri člana Predsjedništva. Pregovarali smo o svim otvorenim pitanjima… Danas, neslaganja su do zatezanja pa i incidenata u izjavama i porukama. Lideri Hrvatske rutinski zaobilaze Sarajeva u dolascima u Hercegovinu pa i u RS, zaboravljena su dogovaranja… Mnogo toga daleko je od normalnog. A puna usta zakletvi o „pomoći” BiH u Bruxellesu i Strasbourgu, na europskom putu.

– Nedavno je Dodika u Zagrebu primio predsjednik Zoran Milanović, a potom je premijer Plenković primio Čovića i Izetbegovića. Komentari su različiti, osobito o karakteru tih posjeta?

– „Protokol” je tu do danas ostao nejasan, što je i manje važno. Ipak, tragom prvo posjeta Dodika a onda 12 dana kasnije Izetbegovića i Čovića, dobili smo povode i upaljač za mnoge vruće komentare. Kako mediji u Hrvatskoj tvrde – za posjetu dvojice stranačkih lidera Plenkoviću Milanović prethodno nije čak ni znao! Ipak, uz sva negiranja očigledan je službeni zaokret u odnosima između Hrvatske i BiH: Zagreb zapravo na mala vrata legitimira nepostojeće „predstavnike naroda” iz BiH kao primarne političke partnere u razgovorima o odnosima dvije države, umjesto Predsjedništva BiH kao kolektivnog predsjednika države.

Istodobno, povodom Komšića, zapravo otvoreno se dovodi u pitanje i kolektivni predsjednik BiH. Komšić nije „predstavnik naroda” pa nije priznat ni kao obični politički faktor. Ta politička igra dignuta je na razinu neupitnosti u Zagrebu i HDZ-u BiH - osim kad je Čović u Predsjedništvu - i nju igra kako tko hoće. To ne može biti osnova za smirivanje političkih strasti između dvije države. Posebna je priča, sa stanovišta elementarnih državničkih manira, način na koji aktualni predsjednik Hrvatske iskazuje svoj animozitet spram države za koju kaže da je čak i „Big Sheet”!

- HDZ BiH prigovara da je Komšić za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran glasovima Bošnjaka, a ne Hrvata, a pisalo se i da se na popisu stanovništva 2013. izjasnio kao Bosanac, a ne kao Hrvat?

- Komšić ovdje nije suštinska tema, mada se tako predstavlja. (Ne)priznavanje Ustava BiH i kroz to stimuliranje daljnjih unutrašnjih blokada i institucionalnog kaosa u BiH koji odgovara trima nacionalnim oligarhijama važnija je tema. Kao građanin, i ja zamjeram Komšiću priklanjanje koaliciji sa SDA, daleko spram prethodnih opredjeljenja, ali to je privatni stav glasača. Ako je riječ o neznanju predsjednika, a nije, ovo je čudno, loše ali popravljivo. Ali ako je riječ o kalkulantskom iskrivljavanju istine povodom načina izbora članova Predsjedništva BiH zarad pritiska na političku realnost u BiH i obratno, onda je problem mnogo dublji i dugoročno opasniji.

Očigledno, postojeća ustavna realnost ne odgovara političkim ciljevima određenih snaga u Hrvatskoj ili bliskim njima u BiH. Tenzije zato odgovaraju mnogima drugima. To je tema. U ovoj situaciji, čudno je da Milanović u ime Hrvatske prihvaća Čovićevu ekstremnu političku nervozu temeljem lažnog tumačenja Ustava BiH koji mu sada, kada nije izabran, mrsi osobne planove i ambicije. I zato proizvodi permanentnu političku i institucionalnu krizu u zemlji, posebno kroz blokade u Federaciji BiH. A Vlada RH nakon posjete Čovića i Izetbegovića priopćava kako je „nastavljen redovni dijalog predsjednika hrvatske Vlade s političkim predstavnicima tri konstitutivna naroda u BiH…” Dakle onih koji ni po kakvom zakonu i Ustavu u BiH to nisu.

– Čović traži da se hrvatski član u Predsjedništvu BiH bira na teritoriju tri većinski hrvatske županije u Hercegovini?

– Može, nije sporno, ali uz odgovarajuću promjenu Ustava. Pritom on zna, i nije mu očigledno važno, da više od 40 posto Hrvata u BiH živi izvan te tri županije gdje su Hrvati većina pa se predlažu kao ekskluzivna izborna jedinica u korist HDZ-a. Čak i tri druge županije, mimo onih ekskluzivno HDZ-ovih, a gdje je broj Hrvata također značajan, ostaju izvan „Čovićevog izbornog terena” i on ih ignorira kao izborno tijelo. Zapravo dobro zna da mnogi Hrvati u srednjoj Bosni, Sarajevu ili Posavini nisu njegovi politički fanovi pa nisu izborno interesantni, ma kako bili Hrvati!

– Na predavanju ste spomenuli Milanovićevu ciljanu grešku u „slučaju Dodik”?

- Nije to samo u slučaju Dodika, već i povodom druge dvojice lidera nacionalnih stranaka. To je ono njihovo tituliranje kao „predstavnika naroda”, zapravo lažno legalno i legitimno. Znaju to i Milanović i Plenković ma koliko to prikrivali, doduše na način protokolarno i „po stilu” različit. Po tom „neznanju” se i Izetbegović i Čović zovu da se s njima, kao i s Dodikom, „prijateljski” raspravlja o odnosima između dvije države, što im nije nimalo mrsko, naprotiv, uz slatko legitimiranje njihovog „nacionalnog liderstva” i s Pantovčaka i iz Banskih dvora. Taj „princip” nacionalno-stranačke nadređenosti institucijama sistema u BiH već vidljivo funkcionira, evo sada uz „međunarodno priznanje” iz susjedstva. Interesna trampa svega, pa i glasova, širi se i na lokalne izbore. Tragom dogovora „ja tebi - ti meni”, samo da se u vlast ne uvlače oni drugi mimo trojke koja vodi zajedničku igru.

Što se „odjednom” ljubavi prema Dodiku u Hrvatskoj tiče, to je pitanje za službeni Zagreb. Znaju tamo koliko njihov novi partner sve agresivnije i uporno radi na dekomponiranju BiH tragom Karađorđeva i rata, sve do zadnjih javnih najava o „izlasku srpskog i hrvatskog naroda iz BiH”. Sjećanja na privatne „vlasnike naroda” na sreću ovdje još nisu umrla. Prilagođavanje retorike o tome interesima mjestu na kojem se dogovara sasvim je vidljivo.

Europa je izgubila dušu

– Predavanje u Korčuli održali ste u okviru teme „Nestaje li Europa stvorena 1989.?” Kako doživljavate današnju EU, osobito u svjetlu njenog ponašanja u pandemijskoj krizi?

– Povodom pandemije u EU je isplivala na površinu teško prikrivana sebičnost i nespremnost da se pomogne drugima. Snažan je bio pritisak na pogođene mediteranske zemlje – Grčku, Italiju, Portugal, Španjolsku, Hrvatsku – da se odmaknu od „zajedničkog kazana”. Kad je buknula korona u Italiji, Njemačka je prva najavila da im neće slati respiratore i drugu opremu. Treba njima. Sjeverne zemlje odbile su štampanje europskih obveznica za pomoć najugroženijima na jugu koje bi se zajednički otplaćivale. Pobijedili su sebični interesi i odluke o kreditima koje će otplaćivati oni što ih moraju uzeti. Svakome njegovo i u muci. Znači, zemlje koje su već zadužene guraš u novi dužnički ponor.

Puno toga ovdje liči na pobjedu novog desničarskg populizma koji je nadjahao ljevicu, ali i nekadašnju europsku solidarnost. Davno je Balašević pjevao: „Putuj Europo, nemoj više čekati na nas”. Ta pjesma je nastala u vrijeme kada su se rojile velike želje za ulaskom u onu humanu, zajedničku Europu. Mnogi će danas kazati da EU nema alternative. To je točno, ali Europa nije što je nekad bila! Pojedeni su i duša i humanizam, ostao je samo interes najjačih. Zato se, eno, i druge pjesme pjevaju.