Društvo se raspada, građani uzimaju stvari u svoje ruke

NA NEEFIKASNOST VLASTI GRAĐANI SVE ČEŠĆE REAGIRAJU VLASTITIM AKTIVIZMOM

Jedan bauk kruži Dalmacijom – bauk građanskih samoinicijativa.

Kako državne i lokalne vlasti zakazuju u sve više društvenih segmenata, tako se građani sve češće samoangažiraju i obavljaju ono u čemu su institucije društva omanule. Samo u zadnjih par tjedana širom Dalmacije, od Zadra do Metkovića, imali smo više primjera koji potvrđuju ovaj trend.

Ti su primjeri još uvijek odviše pojedinačni i lokalni da bi se moglo govoriti o masovnijim prosvjedima na državnoj razini, koji bi se mogli usporediti, recimo, s prosvjednim pokretom Žutih prsluka u Francuskoj, ali očito je da građani sve više gube strpljenje zbog neefikasnosti institucija i odlučuju sami rješavati probleme koji ih tište.

Jedan od najsvježijih primjera masovnijeg građanskog revolta stigao je iz Metkovića, gdje su ljudi izlaskom na ulice reagirali na kolaps zdravstva, bolno razotkriven kroz tragediju obitelji Bebić, čiji je devetogodišnji sin Gabrijel 11. prosinca preminuo od streptokokne sepse u splitskoj bolnici, nakon što mu u Domu zdravlja Metković i tamošnjoj Hitnoj pomoći nije pružena odgovarajuća medicinska skrb.

Da podsjetimo, devetogodišnjak se razbolio tijekom vikenda pa mu nisu urađene laboratorijske pretrage, jer biokemijski laboratorij u Metkoviću subotom radi do podne, a nedjeljom je zatvoren. U petak 7. prosinca dječakova pedijatrica mu je prepisala antibiotik, ali mu se zdravstveno stanje nije poboljšavalo, pa ga je otac preko vikenda u dva navrata vodio na Hitnu pomoć u Metkoviću, no tamošnji liječnici nisu ustanovili ništa alarmantno. Tek u ponedjeljak ujutro pedijatrica dr. Ksenija Kalebutvrđuje da je dječak životno ugrožen, te je helikopterom upućen u KBC Split, no bilo je već kasno: u utorak je preminuo.

‘Sinovi i kćeri Metkovića’

Hrvatska liječnička komora potom šalje u Metković inspekciju, koja odgovornom za tragediju proglašava upravo pedijatricu dr. Kaleb, što je izazvalo dodatno ogorčenje građana Metkovića, za koje spomenuta liječnica predstavlja jedinu svijetlu točku u mučnom slučaju, jer je jedino ona prepoznala dječakovo teško zdravstveno stanje. Formira se građanska inicijativa „Sinovi i kćeri Metkovića“, koja je pred metkovskim Domom zdravlja održala javni prosvjed potpore pedijatrici Kaleb.

„Pacijenti smo drugog reda, zbog nesigurnosti i neopremljenosti naših ordinacija. Doktori su najviše ugroženi, što se vidi iz primjera doktorice Kaleb. Odluku komore smatramo nepravednom. Ugrozila je posao doktorice Kaleb, a mi ne želimo nju izgubiti“, kazao je tada predstavnik inicijative Ivo Matičević.

Na skupu su prosvjednici pozvali na odgovornost institucije zdravstvenog sustava zbog neopremljenosti medicinskih ustanova u dolini Neretve, te su zatražili što hitniju izgradnju dnevne bolnice u svom zavičaju. „Tražimo od političara da dođu u Metković i napokon riješe problem za cijelu dolinu Neretve“, poručio je Matičević.

I doista, prije desetak dana objavljeno je da će se u Opuzenu formirati zdravstveni punkt za posebna dežurstva, koji će građanima doline Neretve pružati zdravstvene usluge u danima vikenda i blagdana. Ta mini ambulanta trebala bi početi s radom za dva mjeseca, a za lokaciju je određen Opuzen jer se nalazi u središtu doline Neretve, te je jednako udaljen od Metkovića i Ploča.

U Zadru su se, pak, građani pobunili zbog kolapsa pravosuđa, a povodom tzv. „slučaja Daruvarac“. Kako je poznato, izvjesni Darko Kovačevićzvani Daruvarac lani je u jednom zadarskom kafiću brutalno pretukao 18-godišnju djevojku i nanio joj teške tjelesne ozljede, a gnjev građana eskalirao je nakon što je u prosincu zadarski Općinski sud pustio nasilnika iz pritvora, odlučivši da se može braniti sa slobode. Zadrani su na to organizirali prosvjed pred zgradom Općinskog suda.

Gromko ‘Dosta!’ pred Općinskim sudom

„Hrvatske institucije su ponovo zakazale i nasilnik se može braniti sa slobode. Naše sudstvo je ili nesposobno, ili korumpirano, ili oboje. Osoba s preko 40 prekršajnih i kaznenih djela je slobodna, šest mjeseci nije bilo dovoljno za prikupiti dokazne materijale, žrtva se (re)traumatizira pozivima na svjedočenje, a sudski proces ostaje neizvjestan. Nije li vrijeme da kažemo dosta?“, poručeno je s prosvjeda.

I doista, kao da je to gromko „Dosta!“ odjeknulo i kancelarijama zadarskog Općinskog suda: koji tjedan kasnije nasilnik je proglašen krivim i nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora.

Za razliku od dva opisana slučaja, u kojima su građani Metkovića i Zadra kolektivno izašli na ulice da ukažu na nedopustive propuste u zdravstvu i pravosuđu, 24-godišnji Splićanin Ante Roso svoju je građansku pobunu zbog komunalne aljkavosti i nesposobnosti gradskih vlasti izveo potpuno sam. Njegova Kupreška ulica u kvartu Neslanovac desetljećima je imala neuređenu, blatnjavu i neosvjetljenu cestu, sve dok mladić prošlog ljeta nije osobno uzeo štemalicu i u nekoliko dana razbio šest tona kamenih stijena koje su nagrđivale put i otežavale promet.

„Obećali su nam više puta da će nešto napravit i nikom ništa. Nakon šta sam puka’ čet’ri gume na autu, uzeja san štemalicu i usrid lita san ištema 30 metara puta. Ubija sam Gospu u sebi, samo mi je susid od 19, 20 godina malo pomoga, a drugi mi je savjetova da ne radim to jer će me neko prijavit. Al’ moran sredit put kad su iz njega stine virile“, tumačio je prije desetak dana u našoj „Slobodnoj Dalmaciji“.

„Kad sam ištema put, zva sam ove iz kotara da donesu žalo i obećali su mi valjak kojim su tribali poravnat put. Jedno jutro su samo donili žalo i iskrcali ga nasrid ulice. Kad sam to vidija, otiša sam kupit karijolu za 350 kuna, uzeja grablje od tetke i sâm ga stavlja po putu. (…) Tražija sam od kotara papir da skupim potpise od svih susida, da barem stave asfalt na ovakav put dok se ne riješi problem zbog kojeg već desetljećima stanari gacaju po blatu i lokvama do svog ulaza“, ispričao je Ante.

I doista, samo dan po objavi članka u „Slobodnoj“ aktivirale su se lokalne vlasti te su u Kuprešku ulicu banuli radnici da pripreme cestu za buduće asfaltiranje.

Skidaj panoe, a ne grafite!

Ante Roso nije jedini Mohikanac koji se bori sa splitskim gradskim vlastima zbog komunalnog nereda u gradu. Skupina splitskih aktivista već pola godina ratuje s gradskom upravom zbog nereda u staroj gradskoj jezgri i zaostalih betonskih reklamnih panoa u središtu grada, i to tako što upravo na tim ilegalnim panoima ispisuju grafite protiv gradonačelnika Andre Krstulovića Opare i njegovih ljudi, tražeći da se te reklamne konstrukcije napokon uklone, odnosno da gradske vlasti sređivanju gradske jezgre pristupe jednakom ažurnošću kojom brišu te aktivističke grafite.

I kad smo već kod grafita, ovu priču o probuđenom građanskom aktivizmu možemo završiti još jednim primjerom iz Zadra, gdje je 28-godišnji mladić Jure Zubčić u noći s 8. na 9. prosinca prepravio mrzilački grafit „Ubi Srbina“ – koji je na fasadi zgrade u kojoj se nalazi Mjesni odbor Stanovi stajao dulje vrijeme, a da nikome iz gradskih vlasti ili iz spomenutog Mjesnog odbora očito nije smetao - dodavši mu na početak slovo „Lj“, pa je tom suptilnom intervencijom zidni govor mržnje ispravljen u govor ljubavi: „Ljubi Srbina“.

Pritom je grafit ispravljen i u gramatičkom smislu, jer je prije Zubčićeve intervencije bio i skandalozno nepismen: imperativ glagola „ubiti“ ne glasi „ubi“ nego „ubij“. No zna se da su najnepismeniji Hrvati baš oni koji pišu grafite protiv Srba.

Sve u svemu, u Dalmaciji se nešto događa. Možda se sličan trend odvija u cijeloj zemlji, samo je ovdje to vidljivije. Da parafraziramo stari rebelijanski slogan: kad raspad društva postane zakon, građanska samoinicijativa postaje dužnost.

SOCIOLOG DR. RENATO MATIĆ

Pobuna nastaje zbog nepravde

- Među najintenzivnijim povodima za izlazak na prosvjed ili za pobunu je osobno iskustvo nepravde ili deprivacije, a drugi je svakako identifikacija sa žrtvom. U podlozi se često nalazi i dugoročni osjećaj nezadovoljstva i besperspektivnosti kao tinjajući uzrok – kaže sociolog dr. Renato Matić.

- Nije potrebna velika mudrost za zaključiti kako se u spomenutim događajima, kao povod za prosvjed, može prepoznati identifikacija sa žrtvama devijantnosti unutar zdravstva i pravosuđa kao društvenih institucija. Riječ je o tome da se svatko od nas običnih građana nekada našao ili se može naći u situaciji da postane žrtvom nezainteresiranosti i neosjetljivosti birokratiziranog sustava i konkretnih odluka bilo koje od državnih institucija, a pritom smo posebno osjetljivi na zdravstvo i pravosuđe.

Mnogobrojna smo neispunjena očekivanja, pa i razočaranja, kao građani navikli podnositi. Gotovo smo se suživjeli s predizbornim lažima, dvoličnošću političkih aktera. Ugroženost radnih prava, često i do egzistencijalne razine, kao što vidimo, često su povod za prosvjede i štrajk, ali ne i za solidarnost svih nas s onima koji su neposredno ugroženi. No postoji granica s kojom se baš nitko ne bi smio poigravati, a da ne osjeti strah od građanskog odgovora. Zdravstvena ustanova i sudnica su ta kritična mjesta, pa čak i u demokratski deficitarnom društvu kao što je naše, gdje se odgovorni akteri u struci i politici, ako su razumni, ne bi smjeli uspavati u osjećaj trajne zaštićenosti položajem ili autonomijom.

Vidjeli smo u ovim slučajevima, koliko inače omiljene fraze odgovornih, kao što su: „nažalost, događa se“, „nije moguće sve predvidjeti“, „sve ćemo istražiti …“, a posebno nastup ’s visoka’, ne samo da neće obuzdati nezadovoljstvo, nego ga može rasplamsati i do neslućenih granica. Hoće li to i kod nas biti slučaj, tj. hoćemo li kao građani konačno shvatiti tko koga plaća i tko je dužan komu podnositi račune, vidjet ćemo – zaključuje dr. Matić.