Evanđelje po Čičku

Slobodna Dalmacija - 1.travnja, 2017

Čičak sugerira da su katolici ljudi ‘uskih vizura’ i bez ‘humanističke vizije’, s čime se ne možemo složiti. Po njemu, svi katolici su ljudi poput Ivana Zvonimira Čička, a tek se s tim apsolutno ne možemo složiti

Izgleda da ipak ima Boga: nakon mnogo godina jedna je utakmica naše nogometne reprezentacije protekla bez ustaškog skandiranja s tribina – ona protiv Ukrajine prošlog petka u Zagrebu. Čak se ni Joe Šimunić s trenerske klupe nije zaderao onim fašističkim pozdravom za koji su ga u Australiji, dok je bio mali, učili da je domoljuban.

Teološko tumačenje odsustva fašističkog klicanja na Maksimiru dao je Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora. Gostujući na Televiziji N1, Čičak je rekao da su skandiranje ZDS sprečavali “ubačeni agenti i branitelji”, koji su bili strateški raspoređeni širom maksimirskih tribina, te su svaki neželjeni poklič ušutkavali već u začetku.

Prije nego analiziramo implikacije ovog uvida, valja upozoriti da se Čičku ne može bezrezervno vjerovati, jer taj nesumnjivo pametan čovjek – svojedobni studentski šampion u govorništvu, kojeg su zbog oratorskih sposobnosti strani mediji nazivali “zagrebačkim Ciceronom” – povremeno ispaljuje teško shvatljive budalaštine.

Na primjer, nedavno je na promociji jedne antikomunističke knjige o komunizmu izvalio da su Pablo Picasso,Pablo Neruda i Thomas****Mann “idioti”, a koji dan kasnije u intervjuu “Novom listu” u to je probrano “idiotsko društvo” uvrstio i Miroslava Krležu.

Ponovimo: u evanđelju po Čičku “idioti” su Pablo Picasso, Pablo Neruda, Thomas Mann i Miroslav Krleža.

Četiri ‘idiota’

Španjolski slikar, čileanski pjesnik, njemački pisac i hrvatski enciklopedist za Čička su osobe niže inteligencije i obrazovanja, iako se među tom četvorkom kriju najveći svjetski slikar i dva književna nobelovca, dok četvrti član “idiotskog kvarteta” Nobela nije dobio samo zato što je bio uvjereni komunist iz jedine netotalitarne komunističke zemlje, što je za kapitalistički žiri Švedske akademije bio prevelik politički uteg.

Četiri genija, četiri kulturna univerzuma, u Čičkovoj viziji svijeta su četiri “idiota”. A zašto? Zato što su bili ljevičari, antifašisti i komunisti, ili su barem glorificirali komunizam. Zato su “idioti”.

Čičak to kaže otvoreno, nema kod njega skrivanja iza suptilnih aluzija. Evo što je rekao za “Novi list”: “Pitam: kako takvi ljudi koji su imali humanističku viziju mogu pristati uz evidentne zločine? To je idiotizam. Ne mogu shvatiti kako su se ljudi koji imaju tako široke vizure mogli praviti da ne znaju što se zbivalo u Sovjetskom Savezu i drugdje.”

Zapravo je neobično kako intelektualac Čičkova formata ne vidi da je odgovor na vlastito pitanje dao upravo u tom vlastitom pitanju: naprosto, ljudi humanističke vizije i široke vizure glorificiraju komunizam baš zbog njegove humanističke vizije i široke vizure. Socijalizam u suštini i nije drugo do humanizam. A komunizam je viša faza socijalizma, koje još nikad nigdje nije ni bilo.

Dobro, a što ćemo sa zločinima “u Sovjetskom Savezu i drugdje”?

Odlično pitanje. Ako je točno da se za vrijeme studentskog štrajka 1971. Čičak deklarirao kao “katolički titoist” – o čemu pišu neki njegovi biografi – onda na to Čičkovo pitanje možemo odgovoriti analogijom s katoličkom idejom.

Agenti pomažu za svijest

Po Čičkovoj logici nijedan čovjek “široke vizure”, koji ima “humanističku viziju”, ne bi smio biti katolik, zbog brojnih zločina koji su kroz povijest počinjeni u to ime, u milenijskom rasponu od križarskih ratova do genocida u Ruandi prije dvadeset godina (za ulogu i postupanje katoličkog klera u Ruandi nedavno je Vatikan izrazio javno kajanje).

Drugim riječima, Čičak sugerira – što mu vjerojatno nije bila namjera – da katolici mogu biti samo ljudi “uskih vizura” i oni bez “humanističke vizije”, s čime se nikako ne možemo složiti. Po njemu, dakle, svi katolici su ljudi poput Ivana Zvonimira Čička, a tek se s tim apsolutno ne možemo složiti.

No vratimo se na utakmicu protiv Ukrajine i Čičkovo tumačenje odsustva fašizma u Maksimiru. Navijačka apstinencija od ustaškog pokliča – kakav je uklesan na ploči u Jasenovcu – za Čička je dokaz “da se među ljudima razvija svijest te da je to ono najvažnije”.

Već nam je i neugodno difamirati čovjeka, ali moramo reći: i ovo je očita besmislica, izrečena vjerojatno uslijed dekoncentracije. Jer, ako doista raste svijest hrvatskih navijača, čemu su potrebni ubačeni agenti na tribinama?

Inače, što se ploče s fašističkim natpisom u Jasenovcu tiče, valja priznati da se Čičak od početka u tom žalosnom skandalu postavio na humanističku stranu, zahtijevajući javno da se fašistički simbol ukloni iz Jasenovca. To su oni njegovi povremeni momenti kad ne ispaljuje teško shvatljive budalaštine.