Hrvatska u EU? Na skali od 1 do 10, dajem ocjenu 7

SPLIĆANKA MONIKA BURSAĆ (29), RAČUNALNA PROGRAMERKA, GOVORI O TOME JE LI HRVATSKO ČLANSTVO U EU ISPUNILO NJENA I GENERACIJSKA OČEKIVANJA

Od ulaska Hrvatske u EU očekivala sam ekonomski boljitak, snažnije pravne institucije, bolju zaštitu ljudskih prava i veću mogućnost zaposlenja za mlade. Najviše se ostvarila ova četvrta stavka, dakle zapošljavanje mladih, i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske

Početkom siječnja 2012. godine, nekoliko dana uoči referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, tadašnji glavni urednik „Slobodne Dalmacije” Krunoslav Kljaković dao je potpisanom novinaru zadatak da pronađe i intervjuira neku mladu Splićanku ili Splićanina, upravo na temu tog referenduma i tada skorašnjeg ulaska Hrvatske u europske integracije.

Rezon glavnog urednika bio je jasan: kao sugovornika za tu temu željeli smo imati nekog pripadnika mlade generacije, jer upravo će ta generacija tijekom svog života, baš na svojim kostima i plećima, najviše osjetiti sve prednosti i mane stupanja Hrvatske u asocijaciju europskih naroda, odnosno bivanja u toj asocijaciji. Koliko se mogu sjetiti, jedini urednički uvjet odnosno kriterij za izbor sugovornika bio je da to bude mlada osoba rođena 1990. godine, dakle iste godine kada je rođena i samostalna i suverena Republika Hrvatska.

Naš izbor tom prilikom je pao na tada 21-godišnju Splićanku Moniku Bursać, u to vrijeme studenticu treće godine računarstva na splitskom Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB). S njom smo tada porazgovarali o njenim i generacijskim očekivanjima od Europske unije, a taj je intervju, pod naslovom „Ja se Europe ne bojim”, objavljen upravo na stranicama „Spektra” 14. siječnja 2012., tjedan dana prije referenduma.

Ostatak priče znamo: uz izlaznost od 43,51 posto građana Hrvatske, na referendumu je dvotrećinskom većinom (66,27%) pobijedila proeuropska opcija, a godinu i pol kasnije, 1. srpnja 2013., Hrvatska je i službeno postala 28. članica Europske unije.

Ono što ne znamo (makar ponešto možemo naslutiti iz brojki o iseljavanju mladih iz Hrvatske nakon te 2013. godine) jest odgovor na pitanje je li ulazak Hrvatske u EU ispunio očekivanja Monike Bursać i njene generacije. Stoga smo danas, osam godina nakon izvornog intervjua i neposredno uoči sedme godišnjice ulaska naše zemlje u EU, ponovo potražili našu ondašnju sugovornicu i zamolili je za nastavak razgovora iz 2012. godine.

Ukratko: htjeli smo doznati što je mlada generacija dobila (ili eventualno izgubila) u ovih sedam godina članstva RH u EU.

– Kad smo zadnji put razgovarali, u siječnju 2012., bili ste studentica treće godine računarstva na splitskom FESB-u. Što ste danas?

– U međuvremenu sam diplomirala i danas sam službeno „magistrica inženjerka računarstva”. Radim kao programer, odnosno „Software Developer”.

– Sa studijem nije bilo problema?

– Završila sam FESB u roku, diplomirala sam 2014. godine. Moram reći da zbog odličnih ocjena iz srednje škole i zahvaljujući tome što sam redovito davala godinu za godinom nisam morala plaćati studij.

– Oprostite, očito sam ispao iz suvremenih tokova, ali u moje vrijeme nitko nije morao plaćati studij?

- To je bilo u vaše vrijeme. Danas su stvari, nažalost, drukčije.

– Jeste li po diplomi morali ići na burzu rada?

– Ne. Kao studentica sam držala repeticije iz matematike, a nakon diplome sam otišla na dva razgovora i zaposlila se u splitskoj IT tvrtki „Bit-Art Informatika”. Tu sam ostala četiri i pol godine, a u veljači 2019. otvorila sam vlastiti obrt i od tada radim kao samostalna programerka.

– Dakle, niste otišli u inozemstvo? Što ste radili u toj tvrtki?

– Klijenti su nam bili razne hrvatske firme i njemačka tvrtka „AutoScout24” iz Münchena, jedna od najjačih internetskih platformi za prodaju automobila. Nisam otišla u inozemstvo, ali sam svaki dan komunicirala na engleskom jeziku s kolegama iz Münchena, među kojima ima Amerikanaca, Indijaca, Grka, Španjolaca…, tako da sam neprestano bila u kontaktu sa svijetom.

– Engleski vam nije bio problem?

– Malo u početku jest, ali brzo sam se navikla. Inače, najbolje govorim španjolski, a učila sam i talijanski i njemački.

– Da vas vratim malo na naš razgovor iz 2012. godine. Tada ste mi rekli da ćete izaći na referendum i zaokružiti „DA”. Jeste li se u ovih sedam godina hrvatskog članstva u EU pokajali zbog te odluke?

– Ne, nisam se pokajala.

– Da vas podsjetim: tada ste rekli da od ulaska Hrvatske u EU očekujete četiri stvari: ekonomski boljitak, snažnije pravne institucije, bolju zaštitu ljudskih prava i veću mogućnost zaposlenja za mlade. Što se od toga ostvarilo, po vašem sudu?

– Moram priznati da ove prve tri stvari i dalje „šepaju”. Najviše se ostvarila ova četvrta stavka, dakle veće šanse za zapošljavanje mladih, i to i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske.

– Jasno mi je to „izvan Hrvatske”, ali kako mislite „i u Hrvatskoj”? Zar nije stotine tisuća vaših vršnjaka u proteklih sedam godina napustilo Hrvatsku baš u potrazi za poslom?

– Dat ću vam primjer. Znam jedno 20 ljudi koji su dobili poticaje EU za samozapošljavanje i ostali u Hrvatskoj, uključujući i mene. Naravno, ima i onih koju su započeli poslovanje i bez tih poticaja, kao na primjer moj rođak koji je samostalno otvorio agenciju za nekretnine. Kad sam lani otvarala obrt, dobila sam 70.000 kuna poticaja, a ove godine se dobiva i više. Te poticaje daje Hrvatski zavod za zapošljavanje i iznosi su svake godine sve veći.

– Čekajte, daje li te poticaje HZZ ili Europska unija?

– To daje hrvatska država preko HZZ-a, ali to su sredstva iz europskih strukturnih i investicijskih fondova, kako i stoji na stranicama HZZ-a. Primijetila sam da puno mojih vršnjaka uopće ne zna za tu mogućnost da dobiju sredstva za samozapošljavanje, pa bih im preporučila da to svakako prouče.

– Što se u ovih sedam godina od ulaska Hrvatske u EU dogodilo s vašom studentskom generacijom? Gdje su danas vaši prijatelji s faksa: u Hrvatskoj ili vani?

– Kako tko. Ima raznih primjera. Neke moje kolege s faksa su otišle vani, ali ne u onom klasičnom smislu „trbuhom za kruhom”, već u potrazi za boljom karijerom. Jedan prijatelj iz „Bit-Arta” je već 2013. otišao u Njemačku, još i prije nego što smo ušli u EU. Otišao je u München s hrvatskom putovnicom i dobio dozvolu boravka na šest mjeseci, s tim da su mu rekli, s obzirom da će Hrvatska uskoro ući u EU, da ne mora ubuduće podnositi zahtjev za produženjem dozvole boravka, nego će mu se to automatski obnavljati. Bio je tamo četiri-pet godina i vratio se.

– Imate li još koji primjer?

– Jedan kolega s faksa je radio ovdje kao programer, i onda je otišao u Švedsku u gaming industriju, jer je to tamo puno razvijenije nego kod nas. Zaposlio se u tamošnjoj tvrtki „Ubisoft” i prezadovoljan je, kaže da je to u gejmerskom svijetu kao da igra nogomet za „Real” ili „Barcu”. I inače su u IT svijetu dobre plaće i dobri uvjeti, atmosfera je opuštena, petkom se u ured naručuje pizza i pije pivo…

– A što je s onim vašim generacijskim prijateljima koji su studirali druge fakultete? Kako oni prolaze u europskoj Hrvatskoj?

– Njima je situacija drukčija, bitno lošija. Oni rade po više poslova da bi mogli skupiti za jednu normalnu plaću. Jedna prijateljica mi je završila sociologiju i već se pomirila da neće naći posao u Hrvatskoj, a s tom diplomom baš i ne može ići vani. Dakle, s diplomom sociologije radila je u dućanu u City Centru. Druga prijateljica je završila hrvatski i također ne može naći posao u struci – ona šije robu za djecu.

– Znači, generalno gledajući, diplome Filozofskog fakulteta ne nude mladima neki prosperitet?

– Ni diploma Pravnog fakulteta, koliko vidim po prijateljima. Generalno, bolje prolaze prirodne i tehničke znanosti. Matematika i programiranje su univerzalni, to možeš raditi svuda, a ovo baš i ne. Međutim, da se vratim na EU poticaje – oni se mogu dobiti za razne stvari: za turizam, za otvaranje teretane… Znam djevojku koja jedobila poticaj za izradu scenskih kulisa. Moja rodica je arhitektica, a rođak geodet – oboje su dobili poticajekao mladi poduzetnici.

– Što ste vi morali napraviti da dobijete taj poticaj?

– Morala sam napraviti poslovni plan. Uvjet je da si nezaposlen i moraš napraviti dobar poslovni plan. Također, postoje i poticaji za poboljšanje poslovanja, kao i EU fondovi gdje na primjer, geodetdobije poticaj za kupnju instrumenata.

– Je li bilo teško napraviti poslovni plan?

– Nije. Pazite, s tim novcima ne možete, štajaznam, opremiti stan, već to moraju biti namjenska sredstva koja vam zaista mogu pomoći u samozapošljavanju. Konkretno, ja sam kupila dobar laptop, printer, kvalitetan stol i stolicu, monitor, licencu za softver koji mi treba za rad, te sam platila sebi doprinose za godinu dana, zdravstveno i mirovinsko. Mislim da je to solidna pomoć mladim ljudima koji tek kreću u posao.

– S obzirom da ste od lani privatni obrtnik, kakva su vaša iskustva s hrvatskom administracijom?

– Moram pohvaliti državu da se preko sustava e-građani može s par klikova otvoriti obrt. Kad je krajem 2018. istekao ugovor moje tadašnje tvrtke „Bit-Art” s Nijemcima, bila sam mjesec dana na birou i onda smo nas troje prijatelja – Antonio Copić,Vatroslav Čovići ja – u veljači 2019. otvorili svaki svoj obrt i kao tim krenuli u potragu za klijentima, želeći raditi zajedno.

– Kako vam se zove obrt?

– „Bursać – obrt za računalno programiranje”.

– I kako ide posao?

– Prvo nas je uzela jedna firma u Zagrebu. Tražili su od nas da dođemo mjesec dana u Zagreb, da nas upoznaju, pa smo nakon toga nastavili rad u Splitu. Taj posao je završio s koronom, ali sam u međuvremenu našla jednu belgijsku tvrtku s kojom se posao nastavio i u koroni i nakon korone. To je jedan start-up koji razvija mobilnu aplikaciju za mjerenje kvalitete zraka, to je njima u Belgiji jako važno.

– Oni nisu tražili da dođete u Belgiju da vas upoznaju?

– Nisu. Tražili su jedino da se čujemo ponedjeljkom, srijedom i petkom. Sad smo u pregovorima s jednom američkom tvrtkom koja izrađuje web-stranice za raznorazne donacije. Inače, trenutno radimo od kuće, ali ćemo uskoro otvoriti ured negdje u Splitu.

– Kakav je položaj žena u današnjem poslovnom svijetu? Jeste li osobno osjetili kakvu spolnu/rodnu diskriminaciju?

– Nisam to nikad osjetila. Nas iz IT svijeta angažiraju privatne tvrtke i njih ne zanima ništa drugo osim znamo li svoj posao. Čak se događalo da mi plaća raste brže nego nekim mojim muškim kolegama.

– Kakvi su vam planovi za budućnost?

– Voljela bih u budućnosti iskoristiti EU fondove za neki svoj vlastiti projekt koji bi bio za opće dobro. Posebno bih voljela pomoći nekoj od društveno ugroženih skupina. Ili, možda, da razvijem neki proizvod za suzbijanje treme, jer s tim sam kao mlađa imalaproblema.

– Vidite li se u budućnosti ovdje ili vani?

– Mislim, ovdje. Ovaj posao mi omogućava da radim bilo gdje, mogu putovati i nemam potrebu da za stalno idem vani. Kad smo u „Bit-Artu” radili za Nijemce, imali smo ured na Žnjanu i u pauzi smo se išli kupati na plažu, to Nijemcima nije smetalo. A otkad radim samostalno, imam slobodu da ne moram osam sati dnevno biti u uredu: radno vrijeme mi je fleksibilno i sama ga određujem. I onda ne znam zašto bih išla vani, osim iz privatnih razloga.

– Za koji dan navršit će se sedam godina članstva Hrvatske u EU. Koju biste ocjenu, na skali od jedan do deset, dali za efekte i isplativost tog članstva?

– Ajde, recimo šest. Ne, ne, može sedam.

– Znači, prolazna ocjena?

– Da, svakako. Em oni koji su htjeli ići vani - to im je olakšano. Em oni koji su ostali – mogu tražiti i dobiti poticaje, ili se prijaviti za EU fondove. Većina to i dobije, ako imaju dobarposlovni plan. Mislim da je bitna hrabrost, da nemaš strah od neuspjeha, da kreneš u tu neizvjesnost, svejedno ovdje ili vani. Europa nije bauk.

– Vi se ne bojite Europe?

– Dobro, meni je možda lakše nego većini mojih vršnjaka, jer sam još kao djevojčica živjela u Europi – rođena sam u Francuskoj, živjela u Belgiji, a prvi osnovne sam završila u Španjolskoj. Ali razumijem da netko tko je cijeli život u Splitu ima prirodan strah od nove sredine.

- Pratite li domaću politiku?

- Malo sam prestala pratiti nakon onog tragikomičnog mandata premijera Tihomira Oreškovića iz 2016. godine, kad su se glave ministara neprestano križale, odnosno kad su jedan po jedan bili smjenjivani i kad su se toliko međusobno prepucavali da sam izgubila volju da to više pratim. Ali sada sam se ponovo uključila i svakako ću izaći na ove izbore.

– Što radite kad ne programirate?

– Volim sport, igram rekreativno badminton jednom tjedno i idem na fitness. Inače sam svašta u životu trenirala: tenis, košarku, odbojku, rukomet, plivanje, ples… Jedino nisam trenirala ono di sam bila najbolja.

– A to je?

- Nogomet. U osnovnoj školi sam s muškima igrala za školu.

– Malo neobično za djevojku. Otkud to?

– Ipak mi je tata bivši centarfor Hajduka Miloš Bursać.