Kip slobode je manji nego na filmu

Reportaža Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 9.travnja, 2016

Slutio sam da središte kapitalističkog sistema mora biti negdje na Manhattanu i odlučio sam promarširati od 1. pa sve do 59. ulice i Central Parka, vjerujući da ću ga putem naći. Prvih trideset ulica sve je bilo normalno…

Taj mladi njujorški crnac ničim se nije izdvajao od ostalih ljudi u metrou. Na stanici u Queensu vrata su dugo ostala otvorena, a uskoro smo spoznali i zašto: dva bijela policajca ušli su u vagon i stali zagledati prisutne. Zbog čega su zgrabili baš njega, ni danas mi nije jasno: tako su mogli zgrabiti i mene. Jedina naša razlika bila je u boji kože.

Izveli su ga na peron i momak je odmah digao ruke uvis. Kroz prozor sam pratio kako izvrće džepove na policijski zahtjev: nisam čuo što policajci govore, ali sam jasno vidio mladićevo skrušeno lice. Nakon par minuta su ga pustili da se vrati u vagon i on je bez riječi opet sjeo, a vlak je nastavio svoju rutinu.

Ono što me u cijelom prizoru najviše iznenadilo bila je potpuna šutnja svih putnika – čim su policajci kročili u vagon, zavladala je ledena tišina. Nitko nije protestirao zbog policijskog postupka. Pomislio sam kako bi takva scena izgledala u autobusu splitskog “Prometa”: mislim da bi bar pokoji putnik “zagrintao” na policijsku bahatost, ako već ne bi opsovao policijsku državu.

Bio je to moj prvi doživljaj Amerike: prva vožnja metroom, od njujorškog aerodroma John F. Kennedy do Brooklyna. Prva sličica u “zemlji slobode” bila je prilično represivna. U gradu koji se diči Kipom slobode odmah sam morao shvatiti da je cijena te slobode skupa. Pogotovo ako si crni putnik.

- Jesi li primijetio da je Kip slobode puno manji nego na filmu? - pita me kasnije nova poznanica, meksička povjesničarka umjetnosti Sofia Hernández Chong Cuy, te doda: - To smo svi prvo primijetili kad smo došli u New York.

Složio sam se: možda je Kip slobode veći od života, ali je manji nego na filmu. Gledao sam ga iz parka Battery na južnoj obali Manhattana, odakle kreću turistički brodovi za otočić na kojem je slavna statua smještena: velik je, ali ne para nebo.

‘Bella Ciao’ u Zuccotti Parku

Zapravo u taj dio grada nisam išao zbog Kipa slobode, nego tražeći crno srce kapitalizma. Bio sam uvjeren da ću ga naći na Wall Streetu, koji je blizu parka Battery, na puškomet od Kipa slobode. Ali prošao sam cijeli Wall Street i ništa nije pulsiralo. Odmjerio sam zgradu Američke burze, a u ulici Liberty i zloglasnu zgradu Federalnih rezervi – za koju vele da određuje svjetske tokove novca - ali nikakav uznemirujući damar nisam osjetio.

Obišao sam potom Zuccotti Park u kojem je 2011. antikapitalistička mladež iz pokreta “Occupy Wall Street” pjevala “Bella Ciao”, uživao sam u privlačnoj mješavini rasa užurbane Kineske četvrti i pomalo usporene “Male Italije”, te preko turističkog Sohoa stigao do 1. ulice. Slutio sam da središte kapitalizma mora biti negdje na Manhattanu i odlučio sam promarširati sve do 59. ulice i Central Parka, vjerujući da ću putem naletjeti na poganu suštinu svijeta u kojem živim.

Prvih trideset ulica sve je bilo normalno, čak i prijatno. Hodao sam kroz simpatične četvrti Greenwich Village i Chelsea, i po mnogo znakova vidio da koračam glavnim gradom svijeta, ali scenografija je još uvijek bila u okviru ljudske mjere, što znači da gužva na ulicama nije bila prevelika i da neboderi nisu prelazili četrdeset katova. Čak sam u 23. ulici, zureći u stihove Leonarda Cohena ugravirane na pročelje mitskog rock’n’roll hotela “Chelsea”, na trenutak postao sentimentalan.

A onda sam, negdje oko 30. ulice, osjetio da se stvari ubrzavaju, da su ljudi sve brojniji, a zgradurine sve više. Do 40. ulice učinilo mi se da sam već navikao na povećani šušur, ali je nakon 42. ulice preda mnom iskrsnuo Times Square sa svojim nizovima titravih i blještećih reklamnih ekrana: osjetio sam da su mi frontalno napadnuta sva osjetila.

Bježeći prema Central Parku, zapravo sam uranjao u srce tame. Hodao sam naizmjenično Petom i Šestom avenijom, i do 50. ulice još sam se nekako držao, ali onda je nastupio potpuni pakao: ljudi su se dodatno razmnožili, poslovni neboderi su porasli na osamdeset katova i zgusnuli se u neprobojni čelični grozd, a ritam ulice poskočio je u najveću moguću brzinu, s muklim udarcima nevidljivog basa u pleksusu. Nikad u životu nisam osjetio tako nešto.

Splićanka iz 53. ulice

Bilo mi je jasno: upravo sam uletio u srce svjetskog kapitalizma. Rječnikom GPS-a: to srce nalazi se na Manhattanu, u visini 50. ulice, između Pete i Šeste avenije.

Ljude sam počeo gledati kao konkurenciju, toliko ih je mnogo odjednom bilo. Više se nije moglo hodati slobodno, bez očešavanja o tuđe laktove i ramena, niti razlikovati tko je turist, a tko poslovni čovjek iz obližnjeg tornja koji je skoknuo na hot-dog jer vremena za ozbiljan ručak nema. Adrenalin mi je naglo porastao. Osjetio sam da želim žderati meso.

Nekako sam doteturao do Central Parka i u toj zelenoj oazi, okružen prirodom – koja je opkoljena neboderima – izvadio iz džepa kartu New Yorka. Bez velikog iznenađenja konstatirao sam da se područje u kojem sam maloprije locirao beštijino srce frapantno podudara s prostorom između Rockefellerovog centra, Rotschildovog poslovnog nebodera i Trumpovog nebeskog tornja. Uvidio sam i da se, ako Manhattan zamislim kao čovjeka koji leži, s nogama u parku Battery, a glavom u Harlemu – dok mu Central Park predstavlja uski, duguljasti vrat – srce tog čovjeka nalazi upravo na tom frenetičnom isječku oko spoja Pete avenije i 50. ulice.

Naravno da u srcu kapitalizma mora biti Splićana. U ovom slučaju – Splićanki. Ana Janevski od 2011. je kustosica u Odjelu za medije i performans Muzeja moderne umjetnosti (MoMA) u 53. ulici, između Pete i Šeste avenije, koji godišnje ima par milijuna posjetitelja. Već godinu dana u MoMA-i je postavljena njezina izložba “Scenes for a New Heritage: Contemporary Art from the Collection” (Prizori za novu baštinu: suvremena umjetnost iz zbirke), u okviru koje je američkoj publici predstavila i hrvatske autore Mladena Stilinovića i Davida Maljkovića; prema Maljkovićevom video-radu o zapuštenom antifašističkom spomeniku Vojina Bakića na Petrovoj gori cijela je izložba i dobila naslov.

- Prethodno sam radila u Muzeju moderne umjetnosti u Varšavi, što je bila vrlo različita situacija od ove u MoMA-i. Muzej u Varšavi je javna institucija, dok MoMA potpuno ovisi o privatnom sistemu financiranja i menadžerskom pristupu. Također, kulturni sistem u Varšavi, kao i u većini europskih država, bitno ovisi o političkoj situaciji, izborima i aktualnom ministru kulture, dok u Americi kulturnu produkciju uglavnom određuje ekonomija – govori Ana.

Doktorat ili emigracija

Njezin prijatelj Petar Jelinić (40), molekularni biolog koji radi na jednom istraživačkom institutu za rak, hvali američki model financiranja znanosti. Ovaj bivši Vinkovčanin, koji je prije New Yorka radio u Ženevi, kaže da su uvjeti za znanstvena istraživanja u Americi iznimno dobri, dodajući i da je u SAD-u, posebno u sredinama s mnogo bogataša poput New Yorka, vrlo razvijena filantropija: ako radiš u znanstvenom polju koje može privući filantropski novac, poput istraživanja tumora i neuroloških bolesti, financiranje znanstvenih projekata je puno lakše jer ne ovisiš isključivo o državnim institucijama.

- Biti ne samo znanstvenik, nego i bilo što drugo, u New Yorku je uzbuđujuće i izazovno, s uistinu beskrajnim mogućnostima. Istina i nije toliko daleka od onoga što smo kao djeca viđali u američkim filmovima, da možeš postići puno toga i da su mogućnosti velike ako imaš volju. Čini mi se da se ovdje ljudi ne boje pokušati i doživjeti neuspjeh – priča mi Petar.

Poput Ane i Petra, većina naših ljudi u New Yorku koje sam sreo ima postdiplomsko obrazovanje, pa tako i 33-godišnji psiholog Luka Lucić koji za sebe kaže da je “Beograđanin dalmatinskog porijekla” (djed mu je iz Sinja), što se ogleda i u temi njegove disertacije, posvećene problemu identiteta raseljenih osoba i migranata.

- Nakon nekog vremena u New Yorku sam shvatio: ako nemam doktorat, ostat ću zauvijek emigracija – veli mi Luka, koji danas predaje na njujorškom Sveučilištu Pratt.

S njim pretresam pušačku žalopojku. Pušači su posebno ugroženi dio populacije New Yorka, jer je pušenje zabranjeno ne samo u svim restoranima i kafićima, uključujući i štekate, nego i na svim javnim prostorima poput parkova ili trgova. Praktično jedini način da čovjek puši jest da hoda ulicama.

- Dnevno stignem zapaliti tri cigarete, a okorjeli sam pušač. Nekad uspijem četiri, ali rijetko. Ne možeš stići više od toga, prevelika je brzina – jada se Luka.

Socijalist ne može u Bijelu kuću

Danima sam hodao Manhattanom, sve do Harlema i 135. ulice. Ne znam koliko je utjecao onaj početni dojam iz metroa, ona zombijevska pasivnost suputnika pred policijskom silom, ali ako bih njujorške pješačke dojmove morao sažeti u jednu riječ, ta bi glasila: poslušnost. Kao da su građani New Yorka prešutno pristali na sistemski kišobran nad svojom slobodom i odricanje od pobune.

Doduše, u novinama sam vidio da su tih dana pred Trumpovim tornjem na Manhattanu održane demonstracije protiv ovog republikanskog kandidata. Ali na ulicama nisam uočio nijedan politički plakat niti ikakav znak da se u SAD-u upravo održavaju predsjednički predizbori. Tek sam na jednom prozoru u Greenwich Villageu – starom utočištu njujorških umjetnika, boema i ljevičara – ugledao transparent s natpisom “Bernie”, u slavu kandidata Berniea Sandersa koji se predstavlja kao “demokratski socijalist”. Kad sam u obližnjoj knjižari kupio stripovanu Sandersovu biografiju, izazvao sam više nego srdačan osmijeh starije prodavačice.

- Gospodine, odličan izbor! - veselo me pohvalila žena, davši mi naslutiti za koga će glasati.

- Teško će Sanders pobijediti u New Yorku – procjenjuje naša Splićanka Ana. - On može računati na umjetnike i mlade, ali u New Yorku živi jako puno bogatih ljudi, koji su protiv njega.

S Anom se slaže i još jedan nekadašnji Vinkovčanin Siniša Đokić, doktorand filozofije koji od 1997. živi u New Yorku i radi u gradskoj Javnoj knjižnici:

- Što reći o zemlji u kojoj su ljudi spremni da gledaju u pod i tvrde kako ih ne zanima kakav socijalni standard i zaštitu uživaju skandinavski penzioneri, ali da samodeklarirani demokratski socijalist naprosto ne može u Bijelu kuću? U prevelikom broju glava ta opcija je jednostavno isključena – kaže Siniša.

Svi su u zatvorima

Ako sam na ulicama New Yorka uočio višak poslušnosti i strah od policije, moram navesti i drugu stranu te medalje: osjećaj sigurnosti. Čak i u noćnoj šetnji pretežno crnačkim i oskudno osvijetljenim Harlemom, dok su mi lokalni mladići žicali novac, osjećao sam se potpuno zaštićen. Nisam mogao povezati taj osjećaj s nekadašnjim imidžom New Yorka kao nasilnog grada u kojem je neke dijelove – prije svega Harlem i Bronx – najbolje izbjegavati.

- Nema toga više odavno, ni u Harlemu ni u Bronxu. New York je već godinama miran i siguran grad – veli mi “domorodac” Sam Green, nagrađivani američki autor dokumentarnih filmova, čiji je film “The Weather Underground” 2004. bio nominiran i za Oscara. - Kriminal su makli s ulica tako što su sve kriminalce stavili u zatvore. SAD je zemlja s najviše zatvorenika u svijetu, više nego Južna Afrika.

No, mnogi građani SAD-a ne misle da žive u policijskoj državi. Neki od mojih njujorških znanaca tvrde da oko 40 posto odraslih Amerikanaca smatra da pripada naciji “Izuzetnih”, odnosno da je njihova zemlja globalni uzor slobode i ljudskih prava, te stoga ima moralno pravo biti svjetski arbitar, što uključuje i vojne intervencije širom planeta. Po svom dubokom uvjerenju, oni spašavaju svijet od diktatora i tiranina.

- Nije kratka lista argumenata u korist humanističke teze da je ova zemlja stvarno najdemokratskija ljudska zajednica koju su ljudska bića ikad ustanovila – reći će Vinkovčanin Siniša. - Problem je u tome što je robovlasništvom financirana otupljena masa spremna na žrtvovno prženje vještica, komunista i neandertalaca. Tu nema puno prostora za velike iluzije – zaključuje slavonski filozof.

**OKVIR:**Lenjin na Manhattanu

Dašak pobune u glavnom gradu svijeta pronašao sam tek na Coney Islandu, na južnoj punti Brooklyna, gdje žive ruski emigranti. Stojeći na oceanskoj plaži, ispod legendarnog ringišpila – s kojim počinje i završava kultni film Waltera Hilla “Ratnici podzemlja” – gledao sam starije Ruse kako igraju šah po klupama, dok im sunarodnjaci po plažnim restoranima kusaju haringu i votku, da bi se nakon pokoje haringe viška zaletjeli na oceansko kupanje, premda službene table na plaži upozoravaju da je najstrože zabranjeno kupanje bez prisustva službenih spasitelja, kojih zimi naravno nema.

- Nema ti kod Rusa. Kad popiju, samo se skinu i zalete u ocean. A nekad se i ne skinu – tumače mi njujorški prijatelji.

Njujorški Rusi koji osjećaju nostalgiju za Sovjetskim Savezom mogu dio svoje melankolije utopiti i u klubu “KGB” na Manhattanu, okićenom Lenjinovim slikama i zastavama Komunističke partije SSSR-a. Na takvom mjestu shvatiš da kapitalizam nema problem s ideologijama, sve dok ih može komercijalizirati.