Kissinger: Treba očuvati liberalni poredak! Chomsky: Treba srušiti neoliberalnu kugu!

KAKO DVA MUDRA AMERIČKA STARCA VIDE SVIJET NAKON PANDEMIJE

Chomsky ukazuje kakav tip društva bi trebao biti izbačen iz opticaja – upravo ovaj postojeći, čiji je Kissinger jedan od glavnih ‘arhitekata iz sjene’. Kissinger, pak, apelira da se sadašnji sistem po svaku cijenu mora održati i sačuvati

va slavna američka intelektualca, ideološki posve oprečna, oglasili su se ovih dana o pandemiji koronavirusa i svijetu nakon pandemije: Henry Kissinger (97) i Noam Chomsky (92).

Kissinger je u listu The Wall Street Journal objavio članak pod naslovom „Koronavirus pandemija zauvijek će promijeniti svjetski poredak”, dok je Chomskog putem video veze intervjuirao hrvatski filozof Srećko Horvat. Odmah da kažemo: dva mudra američka starca ni u čemu se ne slažu, osim da će pandemija izazvati velike društvene promjene.

Zapravo je prirodno da se Kissinger i Chomsky ne slažu, pošto već desetljećima slove kao patrijarsi i šamani dviju različitih Amerika – one liberalne i one „ljevičarsko-socijalističke” koja se zadnjih godina budi. Kissinger je jedan od ključnih predstavnika – čak i glavnih stratega - (neo)liberalnog kapitalizma, a Chomskog drže ključnom intelektualnom figurom američke ljevice.

Kissinger je vjerojatno najpoznatiji živući svjetski diplomat, kojeg smatraju „arhitektom iz sjene” današnjih geopolitičkih relacija u svijetu, dok je filozof i povjesničar Chomsky ujedno i najpoznatiji živući svjetski lingvist, kojeg smatraju začetnikom psiholingvistike. Obojica su autori zapaženih političkih eseja – s posve suprotnim ideološkim predznakom – te su obojica i u desetom desetljeću ostali lucidni analitički umovi.

Što nam dakle ti umovi imaju reći o post-korona svijetu?

‘Sociopatski vođa’

Rekosmo već, jedino o čemu su se složili jest da bi mogao nastati potpuno novi svjetski poredak. Kissinger to objavljuje već u naslovu svog članka, dok se Chomsky slaže da je ovo „kritični trenutak ljudske povijesti”, te tvrdi da se postojeći društveno-ekonomski model „mora radikalno mijenjati ako će uopće postojati održive budućnosti”.

O svemu drugome, pa i o tome kako će taj novi poredak izgledati, ova dvojica imaju suprotno mišljenje, počevši od toga da Kissinger hvali Trumpovo ponašanje u vezi pandemije, dok je Chomsky tim ponašanjem užasnut.

Konkretno, Kissinger ističe da je američka administracija „učinila dobar posao i izbjegla neposrednu katastrofu”, dok je Chomsky sasuo baražnu vatru na Trumpa:

„Loše je bilo u Britaniji, a najgore od svega u SAD-u gdje se na vlasti nalazi sociopatski vođa. Trump jednog dana kaže ’nema krize, to je poput gripe’. Idućeg dana - ’to je strašna kriza i znao sam to cijelo vrijeme’. Sutradan - ‘moramo ići s dalje poslom jer ja moram dobiti izbore’”, govori Chomsky, te zaključuje:

„Ideja da se svijet nalazi u rukama ovakvih ljudi je šokantna.”

Zanimljivo je da obojica svoja izlaganja započinju reminiscencijom iz rane mladosti, nastojeći u tom davnom vremenu pronaći događaj koji bi bio pandan današnjoj pandemiji, kako bi iz tog povijesnog iskustva izvukli smjernice za rješavanje današnje koronavirusne krize. Već i kardinalna razlika u karakteru tih „događaja iz mladosti” zorno oslikava njihove svjetonazorske razlike, kao i razlike u poukama koje bismo po njihovom sudu trebali iz tih davnih događaja izvući za našu današnju virusnu situaciju.

Rooseveltovim tragom

Kissinger je tako pandemiju usporedio s Drugim svjetskim ratom, te se prisjetio tih ratnih dana, kada je kao mladić služio u američkoj vojsci:

„Nadrealna atmosfera pandemije Covid-19 evocira me na vrijeme kad sam bio u 84. pješačkoj diviziji, za vrijeme bitke na Bulgi. Sada, kao i na kraju 1944., postoji osjećaj opasnosti, ali upućene ne posebno prema jednoj osobi, već opasnost koja udara slučajno i smrtonosno“, piše Kissinger, dok se Chomsky prisjetio posve drukčijeg događaja:

„Kad se pojavila dječja paraliza – dobro se sjećam toga – bila je to zastrašujuća prijetnja. Kriza je završena pronalaskom cjepiva od strane vladine institucije koju je postavila tadašnja Rooseveltova administracija. Nije bilo nikakvog patenta, cjepivo je bilo dostupno svima”, govori Chomsky, sugerirajući da je taj Rooseveltov potez trebao biti putokaz i sadašnjoj američkoj administraciji:

„To se moglo učiniti i ovog puta, ali neoliberalna kuga je to blokirala. (…) Svijet pati od toga godinama. Sada je trenutak kad bi se mogle učiniti stvari po pitanju ove krize, poput izravne intervencije države da se napravi cjepivo, ali to je sve blokirano zbog ideoloških razloga koji proizlaze iz ove neoliberalne kuge. U ovom slučaju, velikoj farmaceutskoj industriji će nova krema za tijelo biti isplativija od pronalaska cjepiva koje će zaštititi ljude od uništenja!” grmi Chomsky.

Iz ovog pasaža vidimo i kakav tip društva bi prema Chomskom trebao biti izbačen iz opticaja – upravo ovaj postojeći, čiji je Kissinger jedan od glavnih „arhitekata iz sjene”. S druge strane, Kissinger apelira da se dosadašnji sistem po svaku cijenu mora održati i sačuvati od promjena.

Štoviše, po Kissingeru je ključno upravo to da se sačuvaju načela liberalnog svjetskog poretka, pa shodno tome poručuje kako američka administracija „ne smije isključiti hitnu zadaću pokretanja prelaska s trenutnog na postkoronavirusni poredak u svijetu“, pri čemu bi SAD trebao pomoći pri „ponovnoj izgradnji globalne ekonomije i zaštiti liberalnog svjetskog poretka”, dakle upravo onoga što Chomsky drži odgovornim za pandemijsku krizu.

„Moramo spriječiti da situacija eksplodira, ali moramo biti svjesni i uzroka, korijena koji će voditi u još veće krize, puno gore od aktualne”, zaključuje Chomsky.