Lijevo-desno, nigdje moga stava

VELIKO ISTRAŽIVANJE O POLITIČKIM STAVOVIMA I AKTIVIZMU MLADIH U EUROPI

Najdesnije stavove imaju mladi u postsocijalističkim državama, a glavni uzrok je povijesno iskustvo sovjetskog tipa socijalizma. Najljeviji su mladi na Mediteranu (s iznimkom Hrvatske), zbog dugotrajne krize kapitalizma koja je osobito pogodila jug Europe

U izdanju britanske izdavačke kuće „Palgrave Macmillan“ upravo je objavljen zbornik znanstvenih radova „Razumijevanje sudjelovanja mladih diljem Europe: Od istraživanja do etnografije“. Riječ je o četverogodišnjem istraživanju poduzetom u sklopu projekta „Pamćenje političke ostavštine mladih i građanski aktivizam“ - čiji akronim na engleskom jeziku glasi „MYPLACE“ – podržanom i financiranom od Europske unije. U tri nastavka, počevši od danas, prikazat ćemo najzanimljivije rezultate ove obimne studije.

Istraživanje je provedeno na uzorku od oko 20.000 mladih u dobi 16-25 godina iz 14 europskih zemalja (Hrvatska, Danska, Estonija, Finska, Gruzija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Latvija, Portugal, Rusija, Slovačka, Španjolska i Velika Britanija), s tim da je njemački uzorak podijeljen na istočni i zapadni dio zemlje, što odgovara nekadašnjoj Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj. Korištene su tri glavne istraživačke tehnike: klasične ankete, dubinski intervjui (uključujući i fokus grupe) te višemjesečno življenje s mladima u zajednici (etnografski pristup), što znači da se kombinirala kvantitaivna i kvalitativna metodologija. Mladima se pristupalo na svim mjestima gdje se kreću: u njihovim domovima, u klubovima i školama, na ulicama i trgovima.

U projektu je sudjelovalo preko 80 istraživača, mahom sociologa, psihologa, politologa, povjesničara i etnografa. Urednici zbornika su dvoje manchesterskih sociologa, dr. Hillary Pilkington i dr. Gary Pollock, te naša socijalna psihologinja dr. Renata Franc sa zagrebačkog Instituta Ivo Pilar, koja je ujedno i koautorica dijela istraživanja vezanog uz Hrvatsku, skupa sa sociolozima dr. Benjaminom Perasovićem i dr. Markom Mustapićem, također zaposlenicima Instituta Ivo Pilar (o rezultatima na hrvatskom uzorku detaljnije ćemo pisati u trećem nastavku).

Sjene totalitarizma i populizma

Kako u uvodnom članku „Globalno razmišljanje, lokalno razumijevanje“ navode urednici zbornika, projekt je nastao u želji da se „razumiju načini na koje se mladi ljudi angažiraju u politici i društvu širom Europe“, odnosno da se dobiju odgovori na centralno istraživačko pitanje: kako je društvena participacija mladih oblikovana sjenama totalitarizma i populizma u Europi? Stoga je osnovna intencija projekta bila „odrediti veze između političkog nasljeđa, aktualnih razina i formi građanskog i političkog aktivizma mladih u Europi te njihove potencijalne prijemčivosti na radikalne i populističke agende“.

Istraživački timovi u svakoj su zemlji odredili dvije lokacije za istraživanje – jednu u kojoj je sklonost mladih k radikalnim političkim agendama visoka, i drugu u kojoj je ta sklonost niska, što je najčešće vezano za socioekonomske kriterije: početna istraživačka pretpostavka bila je da je sklonost radikalizmu veća u depriviranim, a manja u bogatijim područjima određene zemlje (pokazalo se, međutim, da to nije uvijek slučaj). Tako su u hrvatskom uzorku izabrana dva socioekonomski različita dijela Zagreba: podsljemenska zona (kao bogatije područje grada), odnosno industrijsko-radnička zona Peščenice i Žitnjaka. U svakoj zemlji uzorak je činilo 1200 ispitanika, po 600 u svakoj od dvije lokacije.

Zbog mogućnosti komparacije većina pitanja u anketi bila je jednaka ili slična za sve zemlje koje su sudjelovale u istraživanju, ali su uključena i „nacionalno specifična pitanja“ koja su u pojedinim državama mogla utjecati na stavove i razmišljanja mladih: na hrvatskom uzorku to se odnosilo na pitanja vezana za Domovinski rat, dok se u slučaju Grčke, Španjolske i Portugala apostrofirala financijska kriza koja već desetak godina obilježava te države, a posebno položaj mladih u tim državama.

U konačnici su anketni upitnici u svakoj zemlji sadržavali oko 80 pitanja podijeljenih u šest sekcija: aktivizam, društvene mreže, religija, stavovi prema manjinama, shvaćanje demokracije i povijesno pamćenje. Posebna se pažnja pridala utjecaju prošlosti na današnji život mladih, jer su „važni historijski događaji u prošlosti mogli oblikovati sadašnji kontekst njihovih života“.

Svi Danci znaju što su

Samoodređenje mladih na klasičnoj političkoj dimenziji lijevo-desno obrađeno je u članku „Iznad ’ljevice’ i ‘desnice’? Uloga kulture i konteksta u mladenačkom razumijevanju ideologije“, koji potpisuje latvijska autorica Inta Mieriņa sa Sveučilišta u Rigi. Ovdje je mladim ispitanicima u svim zemljama postavljeno isto pitanje: „U politici ljudi ponekad govore o ’ljevici’ i ‘desnici’. Na skali od 0 do 10, gdje je 0 krajnja ljevica a 10 krajnja desnica, gdje biste sebe pozicionirali?“ Pritom su ispitanici imali mogućnost odbiti odgovor, odnosno izabrati opciju „Ne znam“.

Prije svega, uočene su velike razlike između zemalja u pogledu postotka odbijanja odgovora na ovo pitanje, kao i postotka odgovora „Ne znam“. S jedne strane, u Danskoj doslovno nitko nije odbio odgovoriti na ovo pitanje, niti je itko rekao da „ne zna“, a vrlo mali broj takvih odgovora zabilježen je i u Njemačkoj, gdje je manje od jedan posto mladih odbilo odgovoriti na ovo pitanje, a manje od pet posto iskazalo da „ne zna“.

S druge strane, najveće odbijanje odgovora na ovo pitanje registrirano je u Mađarskoj (20,3% u bogatijem i 17,5% u siromašnijem dijelu zemlje) i Grčkoj (14,6% u bogatijem, 14,2% u siromašnijem dijelu), što autorica drži indikatorom kompleksnosti ovog pitanja s obzirom na politički kontekst tih dviju zemalja, dok je najviše odgovora „Ne znam“ zabilježeno u Finskoj (51,5% u siromašnijem, 24% u bogatijem dijelu), Britaniji (42,4% u siromašnijem, 23,8% u bogatijem dijelu) i Rusiji (35% u bogatijem, 25,9% u siromašnijem dijelu).

U prosjeku se nešto više od petine mladih Europljana (21,2%) nije izjasnilo o svojoj ideološkoj poziciji, bilo da su odbili odgovoriti, bilo da nisu znali odgovor. Mladi u Hrvatskoj kreću se oko tog prosjeka: u Podsljemenu ih je 9,8 posto odbilo odgovoriti, a 11,1 posto izjavilo da „ne zna“ (ukupno 20,9%), dok ih je na Peščenici-Žitnjaku odbilo odgovoriti 6,1 posto, a odgovor „Ne znam“ izabralo njih 13 posto (ukupno 19,1%).

„U zemljama u kojima su pojmovi ’ljevice’ i ‘desnice’ uobičajeni u svakodnevnom diskursu i gdje postoje relativno jasne razlike između političkih partija koje predstavljaju različite ideologije, i mladima se lakše identificirati s tim ideologijama“, zaključuje latvijska istraživačica.

Gruzijci najdesniji, Španjolci najljeviji

Što se tiče ideološke opredijeljenosti onih koji su odgovorili na ovo pitanje, razvidno je da se prosjek u većini nacionalnih uzoraka kreće oko političkog centra, odnosno – na spomenutoj skali od 0 do 10 – oko brojke pet. „Najdesniji“ prosjeci zabilježeni su u postsocijalističkim zemljama poput Gruzije (6,2, odnosno 5,9%), Rusije (6,3 i 5,5%) i Mađarske (6 i 5,6%), pri čemu su – suprotno očekivanjima - u sva tri slučaja viši (desniji) rezultati uočeni u bogatijim dijelovima tih zemalja. To se pokazalo i u Hrvatskoj, gdje prosjek na uzorku iz bogate podsljemenske zone iznosi 5,1 (blago udesno), a na Peščenici-Žitnjaku 4,7 (blago ulijevo).

Najljevije stavove, pak, emitira mladost u mediteranskim zemljama: Španjolskoj (3,2 i 3,5%), Portugalu (4,2 i 4,8%) i Grčkoj (4,5 i 4,8%), te u oba dijela Njemačke (u istočnom dijelu 3,8 i 3,9%, a u zapadnom 3,8 i 4,1%). Ovdje je zanimljivo da su u sve tri navedene mediteranske zemlje lijevi stavovi još izraženiji u bogatijim dijelovima tih država, dok je kod obje Njemačke situacija obrnuta: stavovi su ljeviji u siromašnijim dijelovima.

Stoga možemo zaključiti: u postsocijalističkim državama glavni faktor koji mlade tjera udesno je povijesno iskustvo sovjetskog tipa socijalizma, dok je u mediteranskim zemljama glavni činitelj koji mlade tjera ulijevo dugotrajna kriza kapitalizma, koja je osobito teško pogodila upravo jug Europe. Ljevičarske stavove mladih Nijemaca, pak, autorica tumači povijesnim iskustvom nacizma kao radikalno desne ideologije, odnosno otklonom novih njemačkih generacija od traumatične desničarske prošlosti njemačkog naroda.

Pokazalo se da od svih razmatranih parametara najveću povezanost s vlastitim ideološkim određenjem ima varijabla prihvaćanja društvene nejednakosti – mladi koji prihvaćaju nejednakost u najvećem broju se identificiraju s desnicom. Sličan efekt ima i pogled na ekonomiju, odnosno prihvaćanje kapitalističkih vrijednosti, uključujući ekonomski protekcionizam i negativan odnos prema imigrantima – mladi koji prihvaćaju te vrijednosti također se znatno češće određuju kao desničari.

Religija vodi udesno

Nadalje, u izrazite desne prediktore spadaju i religija i etnički nacionalizam: pokazalo se da oni mladi koji su religiozni, koji pripadaju većinskoj etničkoj grupi i podržavaju etnički nacionalizam također mnogo češće svrstavaju sebe u političku desnicu. Nasuprot njima, mladi koji izražavaju toleranciju prema različitim društvenim grupama, manjinama i migrantima, te imaju averziju prema nejednakosti, mnogo češće sebe definiraju kao ljevičare.

Što se tiče odnosa prema Europskoj uniji, pozitivni stavovi ispitanika prema članstvu njihove zemlje u EU imaju negativnu korelaciju s prihvaćanjem pojedinih elemenata desničarske ideologije: mladi koji podržavaju članstvo svoje zemlje u EU značajno rjeđe prihvaćaju društvenu nejednakost te ekonomski i kulturalni konzervativizam.

No stvari nisu jednoznačne, jer se pokazalo da su negativni stavovi prema EU u postsocijalističkim zemljama povezani s desničarskom, a u ostalim zemljama – pogotovo nordijskim - s ljevičarskom samoidentifikacijom, što autorica povezuje s političkom platformom nordijskih partija. Tako je, recimo, Socijalistička partija u Danskoj tradicionalno euroskeptična.

Drugim riječima: mladi iz bivših socijalističkih država doživljavaju EU kao ugrozu nacionalnih interesa, dok mladi iz ostatka Europe tu tvorevinu vide kao kapitalistički mehanizam koji proizvodi i podržava nejednakosti u društvu. Iz drugog kuta moglo bi se reći da prenošenje dijela nacionalnog (državnog) suvereniteta na EU lakše podnose i prihvaćaju mladi iz starih članica EU, nego oni iz novih članica.

Autorica pritom napominje da značenje pojmova „lijevo-desno“ nije u svim zemljama jednako, odnosno da se samoidentifikacija mladih na tom kontinuumu mora promatrati ovisno o kulturnom, povijesnom i političkom kontekstu. Tako je u Njemačkoj ta samoidentifikacija primarno povezana s ekonomskim stavovima, u nordijskim zemljama sa stavovima prema nejednakosti, u postsocijalističkim i mediteranskim zemljama s kulturalnim konzervativizmom, tradicionalizmom i stavovima prema nejednakosti, dok u Velikoj Britaniji nije utvrđena značajna veza između ideoloških pitanja i političkog samoodređenja mladih, pa autorica zaključuje da mladi u Ujedinjenom Kraljevstvu nemaju jasnu predodžbu o tome što znači biti „ljevičar“ ili „desničar“.