Može li marksist voditi kolijevku kapitalizma?

Slobodna Dalmacija - 1. lipnja, 2017

Medijska zvijezda u Britaniji Corbyn postaje nakon što se od supruge razveo zato što je njihova sina upisala u elitnu, umjesto u državnu školu. Nije mogao podnijeti da obiteljskim primjerom pogazi svoje marksističke ideale

Čim je u finišu izborne kampanje u Velikoj Britaniji Laburistička partija smanjila anketnu prednost torijevaca na šest posto – a prije dva mjeseca razlika je iznosila 20 posto – opet je u fokus javnosti došao 68-godišnji samosvojni šef laburista Jeremy Corbyn. Opet se otvorilo drevno pitanje iz 19. vijeka: može li radikalni ljevičar voditi kolijevku kapitalizma?

Corbyn je marksist starog kova, koji se 2015. u kampanji za novog šefa laburista nije libio izjaviti kako je Karl Marx “velika figura od koje možemo mnogo toga naučiti”. Uspoređuju ga s američkim vršnjakom Bernijem Sandersom, odnosno s mladim grčkim premijerom Alexisom Tsiprasom, iako je Corbyn politički ljeviji od obojice, a pritom fizički znatno vitalniji od Sandersa.

Dugogodišnji kolumnist prokomunističkog lista “Morning Star” i miljenik britanskih sindikata, Corbyn je žestoki protivnik privatizacije te agitira za nacionalizaciju Britanskih željeznica i drugih javnih poduzeća. Od početka neoliberalne krize protivi se politici štednje, zahtijeva svima dostupno školstvo i zdravstvo, te inzistira da minimalna satnica u Britaniji bude deset funti.

Takvim stavovima šokira stranačke kolege, ali privlači britansku mladost, koja prvi put u svojim životima s tako visokog mjesta čuje da kapitalizma nije najbolji od svih svjetova. Upravo su ga mladi Britanci 2015. doveli na čelo stranke: deseci tisuća mladih učlanilo se tada u laburiste samo kako bi glasali za Corbyna.

Minut šutnje za IRA-u

On je možda i najneposlušniji partijac u demokratskom svijetu: u britanskom parlamentu je više od 500 puta glasao protiv stajališta vlastite stranke. Od početka je kritizirao politiku “Trećeg puta” tadašnjeg laburističkog prvaka Tonyja Blairea, držeći da taj kompromis socijaldemokracije s kapitalizmom nije ništa drugo do izdaja nižih slojeva britanskog društva.

Protivio se Blairevom ulasku u imperijalni rat u Iraku, pa 2003. predvodi koaliciju “Zaustavite rat!” koja je organizirala antiratne proteste na koje je došlo dva milijuna Britanaca. I nekidan je, nakon terorističkog napada u Manchesteru, izjavio da dio odgovornosti za islamski terorizam snosi i Velika Britanija, jer je sudjelovala u napadima na Libiju i Siriju.

Traži ukidanje monarhije, samostalnost Sjeverne Irske, jednostrano nuklearno razoružanje Britanije i napuštanje NATO-pakta. Politički je pokrovitelj kampanje “Solidarnost s Palestinom”, koja zbog stanja u Gazi propagira bojkot izraelskih proizvoda: tim angažmanom Corbyn je izazvao bijes moćnih svjetskih lobija.

U britanskom parlamentu ovaj vegetarijanac i pacifist sjedi od 1983., otkad je neprestano biran kao zastupnik londonske općine Sjeverni Islington. Već 1984. dolazi na novinske naslovnice, kada ga pred ambasadom Južnoafričke Republike hapse zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv aparthejda. U to doba u parlament kao gosta dovodi Gerryja Adamsa, vođu Sinn Feina – političkog krila Irske Republikanske Armije – a 1987. u parlamentu traži minut šutnje za osam boraca IRA-e koje su specijalci britanskog SAS-a ubili u zasjedi u sjevernoirskom selu Loughgall.

‘Vječni adolescent’

No prava medijska zvijezda u Britaniji postaje tek 1998. godine, i to zbog privatnog života: od čileanske supruge Claudie Bracchitte, s kojom ima tri sina, razveo se nakon što je ona najstarijeg sina Bena upisala u elitnu privatnu školu Queen Elizabeth u obližnjem Barnetu, suprotno njegovoj želji da mu prvijenac pohađa državnu školu u Islingtonu. Ljevičar starog kova nije mogao podnijeti da obiteljskim primjerom pogazi marksističke ideale.

Britanski mediji bili su zapanjeni, što je 2015. evocirala novinarka “Telegrapha” Rosa Prince: “Bio je to vrhunac Blaireove ere, i ideja da postoji političar koji je žrtvovao vlastiti brak za svoje socijalističke principe mnogima je bila neodoljiva.”

Corbyn je najskromniji britanski političar, što mu priznaju i politički protivnici: od svih zastupnika britanskog parlamenta, on troši najmanje, te se u godišnjim izvještajima redovno nađe na zadnjem mjestu. Nema tu izdatataka za reprezentaciju, čak ni putnih troškova: Corbyn nema automobil, a na posao ide biciklom. Troškovi njegova ureda praktično se svode na uredski pribor.

Oni koji bi ga svrstali u populiste trebaju pročitati kako ga je 2015. portretirao “Telegraphov” komentator Leo McKinstry, bivši laburistički aktivist koji Corbyna poznaje od mladosti. McKinstry piše kako je Corbyn “zadržao sve svoje poglede i stavove koje je iskazivao još na prvim studenskim demonstracijama 60-ih godina”, pri čemu to navodi u negativnom kontekstu, smatrajući ga “vječnim buntovnim adolescentom” i “nereformiranim trockistom”.

Zaključno: na obzoru, kao potencijalna mogućnost, stoji humanije društvo od ovog koje živimo, a ako se taj humanistički potencijal ikada realizira, to će biti zasluga ljudi poput Jeremyja Corbyna. Danas klaun iz prošlosti, sutra prorok bolje budućnosti.