Nas 11 protiv njih 20 hiljada
Da sam zabio taj penal, možda ne bi bilo rata u Jugoslaviji
Faruk Hadžibegić
Je li on to ozbiljno misli? Zar jedan penal može promijeniti tijek povijesti? Je li Hadžibegić lud?
Ova pitanja, i puno pogrdnija, postavljali su anonimni komentatori širom Balkana nakon što su brojni portali prenijeli intervju koji je Faruk Hadžibegić – nekad nogometni reprezentativac Jugoslavije, danas trener francuskog “Valenciennesa” - dao za francuski portal 20minutes. U razgovoru se Hadžibegić prisjetio četvrtfinalne utakmice Svjetskog prvenstva 1990. u Italiji između Jugoslavije i Argentine, kad je nakon produžetaka upravo on promašio odlučujući peti penal i eliminirao Jugoslaviju s prvenstva.
“Da sam dao gol, uvjeren sam da bismo prošli u polufinale. I ne zvuči pretenciozno, ali mislim da kasnije ne bi došlo do rata”, kazao je Hadžibegić francuskim novinarima.
Prije nego taj iskaz odbacimo kao tlapnju nostalgičnog i politički dezorijentiranog pojedinca, valja ukazati da je identičan iskaz svojedobno, u intervjuu za američki portal Sports Illustrated, dao i trener te zadnje jugoslavenske reprezentacije Ivica Osim.
“Možda sam optimist, no u svojoj se osobnoj iluziji pitam što bi se događalo u Jugoslaviji da smo uspjeli probiti se u polufinale ili finale. Što bi to značilo državi. Možda ne bi bilo rata da smo postali prvaci svijeta”, rekao je tada Osim.
Pa da se vratimo malo u 1990. godinu i podsjetimo se političkih okolnosti u kojima je nogometna reprezentacija Jugoslavije s priprema u Poreču otišla na svoj posljednji turnir i svoje 45-godišnje postojanje tamo okončala jednim promašenim penalom.
MN / Maksimir za Nizozemsku
Samo 20 dana prije Mundijala na Maksimiru su izbili veliki neredi između navijača Dinama i Crvene Zvezde, koji su naelektrizirali atmosferu u zemlji. Stoga je Nogometni savez Jugoslavije odlučio da posljednju pripremnu utakmicu – protiv tadašnjeg europskog prvaka Nizozemske – reprezentacija odigra u Zagrebu. Bila je to jedna od najčudnijih utakmica u povijesti nogometa.
Cijeli stadion je otvoreno navijao za goste, a ograde su bile okićene naopako okrenutim zastavama SFRJ, čime se dobila nizanka crven-bijel-plav (što je i hrvatska i nizozemska trobojka), dok su Osimovi igrači dočekani teškim zvižducima. TV kamere snimile su kako upravo Hadžibegić nakon izviždane himne “Hej, Slaveni” bodri suigrače: “Ajmo, samo hrabro, nas 11 protiv njih 20 hiljada.” Za vrijeme meča Osim prezirno odmahuje i cinično aplaudira domaćoj publici, a šokirani nizozemski as Ruud Gullit daje čuvenu izjavu: “Nisam znao da u Hrvatskoj imamo toliko navijača.”
Danas se Jugoslaviju smatra “tamnicom hrvatskog naroda”, ali među 22 tadašnja reprezentativca u Italiji bilo je daleko najviše hrvatskih igrača – devetorica. Bio bi i deseti, Zvone Boban, ali je zbog uloge u maksimirskim neredima kažnjen suspenzijom. U timu je bilo još i pet Muslimana, po tri Srba i Crnogorca te po jedan Slovenac i Makedonac. Trener Osim bio je Hrvat.
U tom četvrtfinalu s Argentinom hrvatski igrači činili su pola tima: golman Tomislav Ivković, branič Zoran Vulić, bosanski Hrvat iz Konjica Davor Jozić kao stoper, vezni Robert Prosinečki i napadač Zlatko Vujović, koji je bio i kapetan (tadašnji klinci Bokšić, Šuker, Jarni i Panadić nisu ulazili u igru). Na toj utakmici nije igrao strateški važan Osimov igrač, Slovenac Srečko Katanec. Godinama kasnije Osim će priznati da je Kataneca morao izostaviti jer je ovaj na dan meča iz Slovenije dobio prijetnje da će mu, ako zaigra za Jugoslaviju, obitelj u Ljubljani stradati.
Argentina je bila prvak svijeta, predvođena najboljim svjetskim nogometašem Diegom Maradonom. Uz to, nakon pola sata Šabanadžović dobiva crveni karton i Osim ostaje s desetoricom. Ipak, osakaćena Jugoslavija bila je bolja od svjetskog prvaka i imala više šansi za gol, ali nakon 120 minuta na red su došli jedanaesterci, gdje Jugoslaviji nije pomoglo ni to što je Ivković obranio penal Maradoni. Zadnji penal je, znamo, pucao Faruk Hadžibegić. Što bi se dogodilo da ga je zabio i da je Jugoslavija zaista postala prvak svijeta? Koji bi rat bio spriječen?
MN / Jugoslavija u malom
Onaj u Hrvatskoj definitivno ne bi, jer dobar dio Hrvata više nije ni navijao za tu reprezentaciju. Ali jedna tanka nit naknadnih fantazija Faruka Hadžibegića i Ivice Osima moguće ima uporište u stvarnosti, onoj koja se možda mogla odnositi na Bosnu i Hercegovinu i na eventualni veći izborni uspjeh Saveza reformskih snaga Jugoslavije (SRSJ), stranke koju je zadnji premijer SFRJ Ante Marković osnovao mjesec dana nakon utakmice s Argentinom, u očajničkom pokušaju da liberalnom političkom agendom spriječi raspad Jugoslavije, jer je poznavao Slobodana Miloševića i znao da taj raspad ne može proći bez rata.
“Trebamo li vratiti točak historije nazad i platiti cijenu koju smo već platili od 1941. do 1945.?! Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Europi”, upozoravao je tada Marković, ali njegovu liberalnu viziju Jugoslavije slijedio je premali broj birača.
Da je Hadžibegić zabio taj penal i da je multietnička momčad Jugoslavije postala prvak svijeta, sigurno bi kod dijela građana BiH - koja je i bila “Jugoslavija u malom” - porastao osjećaj jugoslavenstva i multietničkog ponosa, što je u kompleksnom BiH društvu moglo smanjiti strah od drugih naroda i povećati šanse Ante Markovića. Ovako, baš je taj strah odredio bosansku sudbinu, jer je presudio prve izbore u BiH - održane pet mjeseci nakon Argentine - na kojima su pobijedile tri nacionalne stranke, dok je Marković dobio tek desetak posto glasova, nedovoljno da se rat ne dogodi.
Ostatak priče znamo. Jedino nikad nećemo znati što bi se dogodilo s Bosnom da je Hadžibegić zabio penal.