Noćne ptice Pariza

Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 21. svibnja, 2016

Ovo što se događa u Francuskoj je ono zbog čega bi naše sindikalce trebalo poslati na studijsko putovanje u Pariz, a ako odbiju, hladnokrvno baciti u Seinu. Pardon: hladnokrvno baciti u Savu.

Živahno je u Parizu i diljem slobodarske Francuske. Stari majstori paralize, francuski radnici u sektoru transporta tradicionalno pokazuju da s njima nema zajebancije: šoferi kamiona blokiraju autoceste, a kolege iz drugih niša paraliziraju aerodrome, luke, kolodvore i metroe.

To je snaga sedam ujedinjenih sindikata, koji su se okupili u frontu protiv novog Zakona o radu. To je ono zbog čega bi naše sindikalce trebalo poslati na studijsko putovanje u Francusku, a ako odbiju, hladnokrvno baciti u Seinu. Pardon: hladnokrvno baciti u Savu.

Ovaj protestni pokret stječe i svoju teorijsku dimenziju, koju su prije dva mjeseca pokrenuli pariški studenti sociologije: otada se na Trgu Republike u Parizu svake noći odvijaju plenumi na kojima prekarna klasa našeg doba zaziva i razrađuje demokraciju. U Grenobleu, Lyonu, Toulouseu i Nici niknule su čak i ustavotvorne komisije građana, kao male Pariške komune današnjice, koje bi htjele definirati drukčiju budućnost od neoliberalne. Kao i ranije u povijesti Francuske, radnički i studentski bunt stapaju se u točki nemirenja sa svijetom rastuće nejednakosti.

Borbena tradicija i inače odlikuje zemlju koja je porodila Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina. Da je francuski predsjednik Hollande ovako, poput Karamarka, raskrinkan kao suprug konzultantice lobista strane kompanije koja protiv Francuske vodi arbitražni postupak, bogami bi pred gnjevnim građanima Pariza lijepo morao trkom bježati sve do Elizejskih poljana, gdje bi ga agenti tajne službe u zadnji čas ukrcali na vojni avion za Francusku Gvajanu ili neki drugi prekomorski departman Pete Republike, gdje bi ostao nekih 20-30 godina, dok se stvari malo ne slegnu. Ali ovo nije Francuska i Karamarko može biti miran.

Magična riječ ‘reforme’

Aktualni francuski “Pokret otpora” ima i svoje nasilno krilo, koje prate molotovljevi kokteli, vodeni topovi i miris policijskog suzavca, pa je predsjednik Hollande objavio kako je u višetjednim prosvjedima dosad ozlijeđeno oko 350 policajaca, što ga je potaklo da najavi čvršću akciju protiv onih što izazivaju nerede, jer su, veli, “prosvjedi u redu, a razbijanje je kriminal”.

Ako ćemo demokratski prihvatiti ovu Hollandeovu mantru, onda oni koji izazivaju nerede imaju pravo na rečenicu koja objašnjava razlog svih mnogobrojnih klasnih protesta u Europi zadnjih godina: “Profit je u redu, ali razbijanje socijalne države je zločin protiv čovječnosti.”

Jer o tome se radi u novom francuskom Zakonu o radu, koji čak nije ni donesen glasanjem u parlamentu, nego dekretom navodno socijalističke vlade. Njegova je suština dobro poznati neoliberalni aksiom: gospodarstvo će nam procvjetati ako poslodavcima olakšamo otpuštanje radnika. Tim aksiomom se trajna egzistencijalna i psihološka nesigurnost čitavih slojeva i generacija želi službeno utvrditi kao normalno stanje.

To deklasiranje radnika u principu je i sav sadržaj onoga što se suvremenoj europskoj prekarnoj klasi uvaljuje kroz vrijednosno neutralnu riječ “reforme”, pa je za tom magičnom riječi posegnuo i navodni socijalist Hollande: “Radije ću ostati upamćen kao predsjednik koji je proveo reforme nego kao lider koji nije napravio ništa.”

Sociopatsko društvo

Čini se da imamo ozbiljan reformski problem. Taj problem leži u empirijskom faktu da svaka reforma obavezno ide u proturadničkom smjeru i niti u jednom drugom smjeru. Čak i vojne rakete mogu za vrijeme leta mijenjati smjer, ali reforme radnog zakonodavstva, eto, ne mogu. Stoga se opravdano zapitati: jesu li kapitalistički genijalci uopće u stanju smisliti ikakvu ideju koja ne bi bila više ili manje vulgarna redukcija radničkih prava? Za takve reforme ne treba nikakva škola, niti vještina: dovoljno je tvrdo srce i manjak empatije. Dovoljno je biti sociopat.

To i jest dubinska osnova neoliberalne ideologije, izražena u slavnoj rečenici Margaret Thatcher: “Ne postoji nešto takvo kao društvo.” Krokodili se uopće ne skrivaju, nego otvoreno ističu sociopatsku osnovu sistema, zbog koje se društvo prirodno raspada. Slika je više-manje ista u cijeloj Europi, a razlika je tek u stupnju otpora prekarijata.

Taj stupanj u Francuskoj je visok, toliko da su ovog tjedna u Parizu zapaljeni i prvi policijski automobili. I to, da stvar bude bizarnija, za vrijeme prosvjeda policajaca koji su se žalili na brutalnost antivladinih prosvjednika, dok su se ovi, pak, žalili na brutalnost policije, uz parole “Policija svugdje, pravda nigdje”.

Fotografije i videosnimci potvrđuju da su obje strane u pravu. Ali, osim slutnje da će prosvjedi širom Europe biti sve radikalniji, pogled iz gornjeg rakursa ukazuje da su i policijska i prosvjednička brutalnost samo refleksne posljedice one temeljne brutalnosti koja leži u sociopatskoj osnovi neoliberalnog sistema, a koja se sada u Francuskoj ispoljila u novom Zakonu o radu. Ta brutalnost je čak i noćne ptice Pariza nagnala da, umjesto boemštine, biraju akciju.