Odgovornost države je evidentna

Slobodna Dalmacija - 12. prosinca, 2017

GENERAL PRALJAK KAO ŽRTVA DOMINANTNOG NARATIVA O RATU U BiH

‘General Praljak je dva mjeseca ranije ostavio upute za postupanje nakon svoje smrti. Dakle, računao je na ovakvu presudu, ali je pretpostavljao da je društvo neće prihvatiti, moguće baš zbog tog narativa da Hrvatska nije bila agresor u BiH’, kaže dr. Krizmanić

Jučerašnja komemoracija za generala Slobodana Praljka u zagrebačkoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, u organizaciji Hrvatskog generalskog zbora, aktualizirala je staro pitanje: je li general Praljak, koji je život završio suicidom u haaškoj sudnici, bio žrtva dominantnog narativa o hrvatskoj ulozi u ratu u Bosni i Hercegovini?

Kao što je poznato, prema tom narativu Hrvatska u BiH nije bila agresor, već je samo branila svoj narod i pomagala Bošnjacima u borbi protiv velikosrpske agresije. Tako koncipiran, narativ nije netočan, ali je nepotpun.

Ta se idealizirana slika, naime, odnosi samo na prvi i zadnji dio rata u BiH (zajednička borba s muslimanima protiv vojske Republike Srpske tokom 1992. i dijela 1993. te nakon Washingtonskog sporazuma 1994. godine), pa se u okviru tog narativa ističe da su Hrvati na referendumu 1992. glasali za samostalnost BiH, te se naglašava pomoć koju je Hrvatska pružila Bosni i Hercegovini u vidu prihvata izbjeglica, liječenja ranjenika, dostave oružja, spašavanja Bihaća itd., dok se potpuno ignorira onaj dio rata u Bosni koji se odnosi na 1993. i početak 1994. godine, kada je HVO pokušao terenski ostvariti Tuđmanovu ideju o podjeli BiH.

A haaškim presudama obuhvaćeno je baš ono čega u dominantnom hrvatskom narativu nema - upravo taj „srednji“ dio rata u BiH, koji su haaški suci ocijenili kao „međunarodni sukob“ u kojem su zločini nad muslimanima Herceg-Bosne počinjeni u okviru udruženog zločinačkog pothvata (UZP), uz sudjelovanje političkog i vojnog vrha Republike Hrvatske. Cilj UZP-a, prema presudi, bio je uspostava hrvatskog entiteta u BiH i njegovo pripajanje Hrvatskoj.

Svi znali sve

No, i bez presude Haaškog suda hrvatsko društvo je znalo za Tuđmanovu ideju o podjeli Bosne, koju pokojni predsjednik nije ni skrivao. Iako su „svi sve znali“, u Hrvatskoj je nakon rata izostala osuda tog dijela Tuđmanove politike, a što je vjerojatno imalo reperkusije na konačni čin generala Praljka.

Da se hrvatsko društvo ranije suočilo s tim dijelom svoje nedavne prošlosti, kao i sa zločinima koji su počinjeni u to ime, onda Praljak zasigurno ne bi do kraja života ostao uvjeren da je sve u Bosni radio u ime bespogovorno časne stvari. Da je u društvu bilo jasnog i dosljednog pogovora Tuđmanove politike prema BiH, onda bi se i kod generala zacijelo pojavio makar tračak sumnje. A nije isključeno da ga je baš to odsustvo sumnje koštalo života.

- Nema dvojbe da je društveni ambijent utjecao na sudbinu generala Praljka – drži i politički psiholog dr. Ivan Šiber, te dodaje: - Da je Hrvatska na vrijeme procesuirala ratne zločine, svega ovoga ne bi bilo. Da je Hrvatska na vrijeme omogućila generalu Gotovini da svjedoči u Haagu, ni one drame s njim također ne bi bilo.

Naš sugovornik ističe da se u Hrvatskoj gotovo uopće ne govori o fenomenu ratnog zločina, pa dobar dio javnosti o tome nema jasne pojmove. Kako kaže, tri su razine ratnog zločina: prva se odnosi na neposredne izvršitelje, druga na one koji su obuhvaćeni zapovjednom odgovornošću, dok je treću razinu Haag definirao kao „udruženi zločinački pothvat“.

Žrtva generalskog zbora

- To su ljudi koji su stvorili društvene pretpostavke za zločin – kaže dr. Šiber, te pojašnjava:

- Konkretno, ako si isplanirao podjelu BiH, stvorio si uvjete u kojima može doći do zločina, i došlo je do zločina. Tu se postavlja pitanje: je li Tuđman želio komad Bosne za Hrvatsku? Jest, to je jasno. On se javno zalagao za to, što je lako dokazati. Prema tome, odgovornost države je evidentna, iako se mora reći da je taj haaški koncept UZP-a prilično maglovit.

Klinička psihologinja dr. Mirjana Krizmanić smatra, pak, da je general Praljak, između ostaloga, žrtva Hrvatskog generalskog zbora, koji nije poštivao njegovu posljednju želju da s ovog svijeta ode bez ikakvih pogrebnih ceremonija.

- To znači da Generalski zbor ne poštuje zadnju poruku svog kolege, a oni su svi pobožni ljudi. Čak i ateisti poštuju posljednju želju pokojnika, pa me čudi da ovi vjernici to nisu ispoštovali – kaže dr. Krizmanić, dodajući kako tu Praljkovu posljednju želju smatra „patriotskim činom“.

- On je dva mjeseca ranije ostavio upute za postupanje nakon svoje smrti, što znači da je računao na osuđujuću presudu, ali je pretpostavljao da je društvo neće prihvatiti, moguće baš zbog tog prevladavajućeg narativa o hrvatskoj ulozi u BiH. Stoga mislim da je general želio izbjeći pogrebne ceremonije dijelom i zato da ne naškodi Hrvatskoj. Jer, što god tko mislio, on je pravomoćno osuđeni ratni zločinac, i svijet na ovu komemoraciju neće gledati povoljno - zaključuje naša psihologinja.