Oj Libijo iz dva dijela, kada li ćeš biti cijela?

IFIMES-ovi stručnjaci tvrde da bi ‘Putin iErdoganmogli postići dogovor kao u Siriji, tako da LNA zadrži istočni dio Libije, a vlada GNA sačuva svoj zapadni dio’. Ističu da libijski narod može spriječiti taj ‘crni scenarij’, ali da ‘sami moraju preuzeti sudbinu države u svoje ruke’

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije IFIMES iz Ljubljane, koji redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu, upravo je objavio opširnu analizu aktualnih događanja u Libiji, pod naslovom „Libijska noćna mora 2020: Hoće li Libija biti razdijeljena na istočnu i zapadnu Libiju?”. Osim pregleda trenutne situacije i ponašanja glavnih aktera libijske krize, u analizi se razmatra i scenarij moguće podjele ove nekoć bogate i prosperitetne sjevernoafričke države.

Prije nego što izložimo glavne akcente ove IFIMES-ove analize, valja podsjetiti na najvažnije događaje iz proteklog desetljeća koji su oblikovali današnji libijski politički pejzaž .

Ona bogata i prosperitetna Libija ubijena je 2011. združenom vojnom intervencijom zapadnih sila – prije svega Amerike, Francuske i Britanije – a zadnji čavao u lijes libijskog jedinstva zabijen je 20. listopada te godine, kad su pripadnici islamističkih milicija brutalno likvidirali višedesetljetnog vođu Velike Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije, pukovnika Muammara Gaddafija, koji je tom zemljom čvrstom rukom vladao od 1969., pretvorivši je od pustinjskog siromaha u zemlju visokog standarda za svojih šest milijuna građana.

Formalno, Zapad je (s)maknuo Gaddafija zato što je bio „diktator”. U stvarnosti, Gaddafi se Zapadu zamjerio ne samo zato što mu nije dopuštao eksploataciju libijske nafte, već i zato što je pokušao ostvariti „heretičku” ideju o stvaranju Afričke unije, s vlastitom zajedničkom vojskom i valutom, koja bi bila kadra onemogućiti Zapad u eksploataciji resursa čitave Afrike.

Naravno, umjesto obećanog dolaska „slobode, demokracije i ljudskih prava”, Gaddafijeva smrt Libiji je donijela pakao građanskih ratova. Najprosperitetnija zemlja Afrike, s najvećim obuhvatom školovanja djece na kontinentu, pretvorila se u srednjovjekovni inferno u kojem cvate trgovina robljem, a većina djece više ne ide u školu. To je realni epilog „slobodarske intervencije” Zapada.

Erdogan pobijedio Putina

Još od 2014. na prostoru Libije djeluju dvije antagonističke Vlade - jedna u Tripoliju, koja sebe naziva Vladom nacionalnog sporazuma (GNA), i jedna u Tobruku (dio administracije je u Bengaziju), iza koje stoji Libijska nacionalna vojska (LNA), koju predvodi nekadašnji Gaddafijev general Khalifa Haftar. Ponekad se GNA naziva „Zapadnom”, a LNA „Istočnom” vladom, odnosno vojskom.

Premda GNA slovi za međunarodno priznatu Vladu, nekoliko jakih međunarodnih aktera stoji uz Istočnu vojsku: od Egipta, preko UAE i Saudijske Arabije do Francuske i Rusije. S druge strane, Vladu u Tripoliju podržavaju Turska, Katar i Italija.

U travnju 2019. general Haftar pokrenuo je veliku ofenzivu na zapadne dijelove libijskog teritorija i vrlo brzo došao do samog Tripolija, osvojivši neka južna predgrađa libijske prijestolnice. Tada se činilo da je sudbina GNA zapečaćena i da će LNA uskoro postati jedini relevantni akter u Libiji.

Situacija na frontu počela se mijenjati krajem prošle godine, kad se na poziv vlade u Tripoliju u libijski rat aktivno uključuje Turska. Tada postupno dolazi do promjene na terenu: regularni turski vojnici (njih oko tisuću), pripadnici privatne turske vojne tvrtke PMC SADAT (500-600), turski plaćenici iz Sirije (12.000) i osobito moćni turski dronovi nanose ozbiljnu štetu LNA trupama, a do potpunog preokreta dolazi u svibnju ove godine, kad je Haftarova ofenziva potpuno slomljena, a GNA trupe u kontranapadu zauzimaju velike dijelove teritorija koje je dotad kontrolirala LNA, te stižu nadomak obalnog grada Sirtea, koji se nalazi na pola puta između Tripolija i najvećeg istočnog grada Bengazija.

Čak ni 1600 ruskih plaćenika iz postrojbe Wagner, koji su se borili na Haftarovoj strani, nije uspjelo zaustaviti tu veliku protuofenzivu GNA. Mnogi su tada ocijenili da je u libijskoj pustinji „Erdogan pobijedio Putina”.

Nafta plus ideologija

Nakon toga Erdogan je iz Ankare poručio da uskoro kreće zajedničko tursko-libijsko istraživanje nafte na Mediteranu, čime je i službeno potvrđen jedan od dva glavna razloga za turski upliv u libijski rat, a to je – libijska nafta (drugi razlog je ideološki i vezan je za jačanje ideologije Muslimanske braće, kojoj pripada i Erdoganova Turska i Katar i GNA vlada u Tripoliju).

Na promijenjenu ratnu situaciju u Libiji prvi reagira Egipat – dijelom kako bi spriječio tursku dominaciju u eksploataciji mediteranskog plina i nafte, dijelom kako bi zaustavio prodor ideologije Muslimanske braće prema svojim zapadnim granicama. Već 7. lipnja Kairo izlazi sa službenim prijedlogom o zaustavljanju ratnih operacija u Libiji i potpisivanju primirja, što Vlada u Tripoliju – ohrabrena recentnim vojnim uspjesima, a zasigurno uz „mig” iz Ankare – odlučno odbacuje.

Kako bi „osnažio” svoj mirovni prijedlog, Egipat na libijsku granicu šalje 200 tenkova, što je bila jasna poruka upućena GNA i njenim stranim zaštitnicima: želimo primirje, ali spremni smo i za rat. Pritom kao svoju „crvenu liniju” Egipat ističe Sirte, navodeći kako taj grad mora ostati u rukama Haftara i LNA.

Međutim, čini se da Turska nije impresionirana tom egipatskom prijetnjom. Nakon razgovora Ankare i Moskve – koje se u Libiji, baš kao i u Siriji, nalaze na suprotnim stranama - početkom ovog tjedna turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu poručio je da se Haftarove snage moraju povući iz grada Sirtea i centralnog okruga Jufre, inače će protiv njih biti pokrenuta vojna operacija.

„Haftar se mora povući iz Sirtea i Jufre. To smo rekli ruskoj strani. Vojne pripreme za operaciju u Sirteu su u tijeku, iako još uvijek čekamo nagodbu za pregovaračkim stolom”, rekao je Cavusoglu u ponedjeljak, kako prenosi službeni portal turske državne televizije (TRT).

Čiji je Sirte?

Istog dana oglašava se i sâm turski predsjednik Erdogan, koji je poručio da „strani plaćenici” moraju odmah napustiti Libiju, te da pojedine zemlje „moraju prestati podržavati nelegitimne stranke”, misleći pritom na Istočnu vladu. Erdogan nije precizirao na koje strane plaćenike misli, no iz konteksta je očito da se referirao na spomenutu rusku privatnu vojnu kompaniju Wagner.

„Međunarodna zajednica mora stati na stranu legitimnih vlasti te prekinuti s potporom za pučiste koji vrše ratne zločine”, izjavio je Erdogan u razgovoru za list Kriter.

Dan kasnije stigla je reakcija iz Tobruka – Istočna vlada u utorak je službeno pozvala Egipat da vojno intervenira i zaustavi „tursku invaziju i okupaciju” Libije, na isti način kako je Zapadna vlada krajem prošle godine službeno pozvala Tursku da vojno intervenira i zaustavi „Haftarovu invaziju i okupaciju” Libije.

To je, ukratko, skica aktualnog „libijskog rašomona”. Sada možemo prijeći na IFIMES-ovu analizu događanja u Libiji.

„Poraz snaga pobunjenog generala Haftara u svibnju 2020. ima snažan utjecaj na političku situaciju u Libiji. Kairska inicijativa za prekid vatre je pokušaj egipatskog predsjednika Abdel Fattah el-Sisija i Haftarovih financijskih pomagača UAE i Saudijske Arabije za spašavanje Haftara poslije gubitka teritorija na zapadu države”, pišu IFIMES-ovi stručnjaci, notirajući presudnu ulogu turske vojske.

„Odlučujući utjecaj na pobjede međunarodno priznate Vlade nacionalnog jedinstva GNA imala je vojna pomoć Turske, koja je zaustavila 14-mjesečno napredovanje Haftarovih saveznika i opkoljavanje prijestolnice Tripoli, te preuzela nadzor nad važnim vojnim uporištima. Brzo su napredovali prema centralnim dijelovima države kako bi zauzeli važan grad Sirte, koji je strateški čvor za pohod prema istoku države. Sirte ima i simboličan značaj, tu se rodio dugogodišnji libijski lider Muammar Gaddafi i upravo tamo su ga ubile naoružane milicije iz zapadne regije. Sirte je sjedište proizvodnje i izvoza nafte na Mediteranu”, navodi se u tekstu.

Raskol zbog Muslimanske braće

Potom IFIMES-ovi eksperti konstatiraju da je „rat između Vlade nacionalnog jedinstva GNA i Haftarove vojske LNA postao neposredan rat između više država na teritoriju Libije”, te prelaze na analizu upletenih strana u libijskom konfliktu i njihovih motiva, počevši od Turske.

„Potpora službene Ankare Vladi nacionalnog jedinstva GNA imala je odlučujuću ulogu za njihove vojne pobjede. Turska priznaje slanje bespilotnih letjelica, protuzračne obrane, vladinih savjetnika i sirijskih opozicijskih boraca. Turska potpora došla je do izraza nakon dogovora s vladom GNA iz 2019. o razgraničenju morske granice. Ankara želi da je sporazum zaštiti od pretenzija Grčke i C ipra, koji bi mogli ograničiti njene obalne vode, bez prava na korištenja nafte i plina u otvorenom moru, u blizini obale Turske i nepriznate države Sjeverni Cipar”, pišu IFIMES-ovi analitičari, ističući i ideološki aspekt turskog uplitanja u Libiju:

„Turska je zbog potpore Muslimanskom bratstvu upletena u regionalna rivalstva s pomagačima Libijske nacionalne vojske (LNA) kao što su Egipat, UAE i Saudijska Arabija, koji se bore protiv Muslimanskog bratstva i zajedno s Rusijom imaju dominaciju u vladi LNA.”

U analizi se potom razmatra uloga Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), koji su se u libijski sukob uključili prvenstveno iz ideoloških razloga:

„Politika UAE u libijskom ratu proizlazi iz snažnog suprotstavljanja Muslimanskom bratstvu, koje ima utjecaj na GNA, te se suprotstavlja turskom utjecaju na sjeveru Afrike. Promatrači UN-a su potvrdili da su UAE Haftaru dobavljali dronove, sisteme protuzračne obrane ruske proizvodnje i oklopna vozila te osigurali financiranje afričkih plaćenika, posebno iz Sudana.”

Svađa Medvedeva i Putina

Što se tiče Rusije, IFIMES-ovi stručnjaci ističu da je nakon vojne intervencije NATO-a 2011. godine i ubojstva pukovnika Gaddafija Moskva „neko vrijeme bila potisnuta iz Libije”, te je kroz podršku generalu Haftaru „dobila šansu da se vrati u Libiju i povrati svoj izgubljeni ekonomski i politički utjecaj u južnom Mediteranu”.

„Libijska operacija je nekakva uvertira za ruski prodor u sjevernu Afriku i na Bliski istok”, navode ljubljanski analitičari, podsjećajući da je libijsko pitanje jedna od rijetkih stvari oko koje su se 2011. sukobili tadašnji predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev i tadašnji ruski premijer Vladimir Putin: Medvedev je tada u Vijeću sigurnosti UN-a odbio upotrebu ruskog veta pri glasanju o rezoluciji 1973 - koja je otvorila vrata za vojnu intervenciju NATO-a u Libiji – što mu je Putin oštro zamjerio.

Kako se navodi u analizi, Rusija od tada trpi zbog „sindroma 1973”, čime se objašnjava njeno snažno angažiranje u ratu u Siriji, gdje je Moskva zadnjih godina neprekidno koristila veto kad god bi se suočila s bilo kojim prijedlogom rezolucije koji kritizira ili osuđuje sirijski režim. Drugim riječima, Rusija u Siriji nije željela ponoviti svoju „libijsku grešku”.

„Tako se čini da će Libija ponovno postati ulazna točka za jačanje ruskog utjecaja u Sjevernoj Africi i na južnom Mediteranu, koji graniči s NATO državama sjevernog Mediterana”, ocjenjuju IFIMES-ovi stručnjaci, ističući kako je „Moskva u generalu Khalifi Haftaru pronašla pouzdanog partnera kojeg je tražila u post-Gaddafijevoj Libiji”.

Sukob Rima i Pariza

U analizi uloge Egipta ljubljanski eksperti ukazuju da „službeni Kairo podržava Haftara u njegovom ratu protiv plemenskih milicija na istoku Libije od 2014. godine”, jer se Haftar „suprotstavlja islamističkim grupama, uključujući i Muslimansko bratstvo”. U tekstu se navodi mišljenje UN-ovih analitičara da je Egipat „važna tranzitna točka za oružje i put stranih plaćenika za Libiju”, odnosno „polazna tačka za zračne napade na vladine snage GNA u Libiji”.

„Egipat iskorištava libijsku krizu da bi kasnije imao koristi od poslijeratne obnove bogate Libije. Istodobno izvozi svoje unutarnje probleme i preusmjerava pažnju domaće javnosti na opasnost libijskog konflikta na njegovim zapadnim granicama”, pišu ljubljanski analitičari, dodajući kako se „vjerojatno radi i o pokazivanju mišića Etiopiji zbog dugogodišnjeg spora oko voda rijeke Nil”.

Što se tiče Europske unije, IFIMES-ova analiza naglašava njenu karakterističnu političku podijeljenost, koja se ogleda i u činjenici da se dvije važne EU članice, Francuska i Italija, u Libiji nalaze na suprotnim stranama.

„U libijskom konfliktu Italija i Francuska su na dva potpuno različita brijega. Italija je poslala vojnike za osposobljavanje sigurnosnih snaga vlade GNA i podržava tursku vojnu ulogu, dok Francuska podržava generala Haftara (…). Službeni Rim je izabrao drugačiju politiku prema Libiji, koja nije potpuno u skladu sa stajalištima EU, posebno Francuske, i daje prednost usklađivanju s Turskom (…). Rim već godinu dana nijemo promatra francusku politiku u toj regiji, koja ugrožava italijanske ekonomske interese u Libiji (npr. naftne kompanije ENI)”, pišu IFIMES-ovi stručnjaci, konstatirajući da su „francusko-talijanski antagonizmi u vezi s Libijom ozbiljni i duboki”.

Nejasni Washington

Konačno, u analizi se razmatra i uloga SAD-a, odnosno američka stajališta, za koja ljubljanski analitičari navode da „ostaju nejasna i poprilično apatična”.

„Dok službeno podržavaju međunarodno priznatu vladu GNA, na drugoj strani američki predsjednik Donald Trump krajem prošle godine pohvalio je nastojanja Haftarovih snaga u borbama protiv terorističke organizacije ISIS na jugu države. Ipak, rastuća ruska podrška Haftarovim snagama i prisutnost ruske paravojne formacije Wagner na njihovoj strani potaknuli su američki Kongres, koji je počeo posvećivati posebnu pažnju situaciji u Libiji. (…) Tako je 14. studenoga 2019. američki State Department dao službenu izjavu kojom je Haftarove snage pozvao da okončaju svoju ofenzivu prema Tripoliju i spriječe ruske pokušaje iskorištavanja oružanog konflikta za širenje utjecaja”, stoji u tekstu.

U zaključku IFIMES-ove analize izražava se bojazan da bi se Libija mogla raspasti na dvije države, upravo zbog antagonističkih interesa upletenih stranih sila:

„Ne postoji velika nada da će u bližoj budućnosti libijska kriza imati sretan kraj, koji bi značio demokratsku, mirnu, stabilnu i ujedinjenu Libiju. (…) Glavni igrači u libijskoj krizi sada su Rusija, UAE, Francuska i Egipat na jednoj strani te Turska i Italija na drugoj. Pritom je najopasnije to što te države ne brine teritorijalna cjelovitost Libije. Gospodarski i strateški interesi su oni koji su ih doveli u Libiju”, ukazuju ljubljanski stručnjaci, sažimajući još jednom te pojedinačne interese stranih sila:

„Rusija želi da Libija postane njena stanica na putu prema Africi, kako bi potisnula Europu/NATO na sjeveru Mediterana. Turska nastoji podržati ideološki srodnu vladu GNA, a za Ankaru su jednako važni ekonomski interesi i trgovinski sporazumi. Francuska želi biti prisutna u Libiji da bi se osigurala pred afričkim migrantima i prijetnjama terorističkih grupa, a tu su i ekonomski interesi i želja za libijskom naftom. UAE interesiraju libijska pristaništa, uz opsjednutost političkim islamom za kojeg vjeruju da bi se mogao ponovno nametnuti u Libiji, što žele spriječiti. Italija ima s Libijom historijske odnose u pogledu kolonijalne prošlosti i njene geografske blizine do libijske obale”, stoji u analizi.

IFIMES-ovi stručnjaci zaključuju da prošlomjesečni rusko-turski razgovori na ministarskoj razini „daju naznake da će predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan postići dogovor kao u Siriji, tako da LNA i dalje zadrži istočni dio Libije, a vlada GNA sačuva svoj zapadni dio”. U tom smislu, analitičari smatraju da libijski narod može spriječiti taj „crni scenarij”, ali mu je pritom „potrebno jedinstvo”.

„Sami moraju preuzeti sudbinu države u svoje ruke”, poručuju iz IFIMES-a.