Pedeset bijelih petokraka čuva jednu crvenu

Slobodna Dalmacija - 30. siiječnja, 2018

To je samo taktičko savezništvo. Time ne legitimiziramo imperijalizam. Naši egzistencijalni razlozi su antikapitalizam i antikolonijalizam’ – tako će ovaj politički savez glavni operativac PKK-a objasniti hrvatskom novinaru Jerku Bakotinu

Turska agresija na sjeverozapadnu sirijsku pokrajinu Afrin, nastanjenu Kurdima koji uživaju američku zaštitu, još jednom je svrnula pažnju na možda i najveći politički paradoks današnjeg Bliskog istoka – tijesnu suradnju SAD-a i sirijskih Kurda. Ovo su ideološki potpuno suprotni entiteti: američki „Ujak Sam“ u kooperaciji s marksističkom ljevicom Rojave.

Poznato je, naime, da kurdski borci u Siriji nastupaju pod zastavama s crvenom petokrakom, službenim simbolom Stranke demokratskog jedinstva (PYD), sirijske podružnice Radničke partije Kurdistana (PKK), političke organizacije koja je 1978. osnovana na principima marksizma-lenjinizma i koja još od 1984. vodi oružani ustanak protiv Turske za neovisnost Kurdistana, zbog čega je i Turska i Amerika i EU i NATO službeno drže „terorističkom organizacijom“.

Također je poznato da svaka američka administracija još od Oktobarske revolucije naovamo dobije ospice čim vidi crvenu zvijezdu petokraku kao politički simbol. Bijela kuća već cijelo stoljeće energično suzbija svako bujanje ideologije marksizma-lenjinizma širom svijeta, bilo trgovačkim embargom (Kuba, Sjeverna Koreja), bilo uklanjanjem demokratski izabranih marksista na čelu države (Čile), bilo vojnom invazijom na komunističke režime (Vijetnam). Ali crvena petokraka u Rojavi opstaje zahvaljujući upravo američkoj zaštiti.

Nemirno grotlo Levanta

U ideološkom smislu, na čitavom Bliskom istoku (neki će reći: i na čitavom svijetu) ne postoji veća razlika u viziji društvenog uređenja od one koja vlada između američke i sirijskokurdistanske administracije. S jedne strane vodeća sila svjetskog kapitalizma, s druge strane najprogresivniji društveni eksperiment našeg doba, zamišljen kao pokušaj alternative kapitalizmu, sa snažnim elementima samoupravljanja.

Pa ipak, crvena petokraka sirijskih Kurda nimalo ne smeta Americi, koja je od mnoštva naroda na Levantu upravo ovu etničku skupinu izabrala za provođenje svojih geopolitičkih interesa na Bliskom istoku. Naravno, vrijedi i obrnuto: za provođenje svojih političkih interesa sirijski su Kurdi, od svih velikih sila, izabrali baš onu čija se ideološka doktrina najviše razlikuje od njihove.

Jasno je i zbog čega je sklopljen ovaj naizgled neprirodni i neprincipijelni politički savez. U vječno nemirnom grotlu Levanta Amerika želi imati pouzdanog saveznika na terenu, kako bi zaustavila iransku ekspanziju. A Kurdi, kao najveći svjetski narod bez države, žele upravo to: svoju državu. A za takav pothvat treba im moćni zaštitnik. I tako se dogodilo da pedeset bijelih petokraka čuva jednu crvenu.

„To je samo taktičko savezništvo. Time ne legitimiziramo imperijalizam. Naši egzistencijalni razlozi su antikapitalizam i antikolonijalizam“ – tako će ovaj politički savez glavni financijski operativac PKK-aRiza Altunobjasniti nagrađivanom hrvatskom novinaru Jerku Bakotinu, koji se lani uspio probiti u planine Rojave i o tome objavio zapažene reportaže u zagrebačkim Novostima.

Lektira iz zatvora

Doduše, valja reći da je izvorni marksizam-lenjinizam, kojim se prvih desetljeća postojanja rukovodila Radnička partija Kurdistana, u međuvremenu „ublažen“ prihvaćanjem ideologije pokojnog američko-ruskog anarholjevičarskog filozofa Murraya Bookchina (1921.-2006.), osnivača „socijalne ekologije“, koji u svojim knjigama i radovima promovira koncept društva sastavljenog od malih samoupravnih komuna koje njeguju solidarnu ekonomiju i udružuju se na principima direktne demokracije, bez uobičajene vertikalne hijerarhije.

Abdullah Öcalan, povijesni vođa PKK-a koji još od 1999. služi doživotnu kaznu u turskom zatvoru – a čije slike se i danas nalaze širom Rojave - upravo se na robiji upoznao s Bookchinovim djelima, što ga je nagnalo da promijeni dotadašnju marksističku agendu kurdskog pokreta i usmjeri je prema onome što je zagovarao Bookchin. Öcalan je, naime, shvatio da kurdski narod – raspršen u četiri susjedne države, kao što je i sama Rojava sastavljena od tri diskontinuirana kantona (Afrin, Kobane i Jazira) na sjeveru Sirije – i nema drugog izbora doli nekog oblika decentralizirane uprave.

Posljedica toga je specifičan društveni ugovor na kojem je sazdana današnja Rojava (odnedavno „Demokratska Federacija Sjeverne Sirije“), a koji uspostavlja direktnu demokraciju i egalitarno upravljanje resursima putem radničkih zadruga, o čemu odlučuju tzv. narodne skupštine. U političkom smislu, Rojava je neobičan miks socijalizma, libertarijanizma, radikalne ekologije i feminizma. O ovom potonjem svjedoči i tzv. dvojno upravljanje koje se provodi na svim političkim razinama Sirijskog Kurdistana: istu funkciju ravnopravno obnašaju po jedna žena i jedan muškarac.

Formula iz Drugog svjetskog rata

Feministički karakter Rojave potvrđuju i znamenite kurdske ženske milicije, koje su postale svjetski poznate svojom aktivnom borbom protiv terorista Islamske države. Možda je upravo društveni položaj žena i najveća razlika između kurdske samouprave i svih drugih muslimanskih zajednica na Bliskom istoku: u okruženju patrijarhalnih islamskih teokracija i šerijatskog zakona, vojnih diktatura ili – u najboljem slučaju – maskulinih autoritarnih režima, Rojava se izdvaja inzistiranjem na apsolutnoj ravnopravnosti spolova.

Ovakav progresivni društveni koncept, kakav nastoje njegovati sirijski Kurdi, u početku je naišao na oduševljenje zapadne ljevice, pa su tako, recimo, grčki anarhisti nakon pobjede Syrize tražili od njenog lidera i aktualnog grčkog premijera Alexisa Tsiprasa da u svoju agendu inkorporira elemente sistema koji se promovira u Rojavi. Taj je zanos trajao sve dok Rojava nije sklopila pakt s Amerikom, neposredno potaknut potrebom zajedničke borbe protiv fašističke Islamske države. Neki, međutim, upozoravaju da je i u Drugom svjetskom ratu ljevica u borbi protiv fašizma morala nastupiti u privremenom savezu s kapitalističkim silama.

U tom smislu, nakon što je islamofašizam i u Iraku i u Siriji gotovo pobijeđen, tek će se sada vidjeti koliko ovaj „protuprirodni blud“ američkog kapitalizma i kurdskog anarhomarksizma može izdržati međusobne ideološke razlike. A dotad će crvenu petokraku sirijskih Kurda i dalje čuvati Ujak Sam.