Pusti Hitlera, ubij Staljina!

SRAMOTNA REZOLUCIJA EUROPSKOG PARLAMENTA O UZROCIMA DRUGOG SVJETSKOG RATA

Rezolucija prešućuje zloglasni Münchenski sporazum iz 1938., kad su britanski premijer Chamberlain i francuski premijer Daladier dali Hitleru Čehoslovačku. Taj je izdajnički čin vodećih europskih demokrata bio pravi uvod u WW2

Zamislimo fiktivnu scenu na satu povijesti u srednjoj školi: profesor pita učenika tko je kriv za Drugi svjetski rat, ovaj kaže: „Hitler i Staljin“, a u učionici se začuje tresak – to je profesor od zaprepašćenja pao sa stolice. Kad se podigao i pribrao, strogim glasom veli neukom đaku: „Magarac jedan, evo ti jedinica, pa se javi kad naučiš gradivo.“

Baš takvu kolosalnu jedinicu zaslužili su magarci, pardon, zastupnici Europskog parlamenta, kad su nedavno donijeli rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

Čitava rezolucija pršti od jeftine i netočne političke propagande, ali ovdje ćemo analizirati točku 2, gdje se tvrdi „da je Drugi svjetski rat (…) započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja“.

Taj navod nije netočan, ali predstavlja samo pola povijesne istine, jer rezolucija potpuno prešućuje jednako zloglasni Münchenski sporazum koji se dogodio godinu ranije (30. rujna 1938.), kad su vođe najvećih europskih liberalnih demokracija – britanski premijer Neville Chamberlain i francuski premijer Ėdouard Daladier – došli Hitleru na noge u München i dali mu ono što je tražio: Čehoslovačku.

Baš je taj kolaboracionistički sporazum Hitleru dao krila da krene porobljavati Europu. Upravo taj izdajnički čin vodećih europskih demokrata bio je pravi uvod u Drugi svjetski rat. Ali o tome se u rezoluciji EP-a šuti – današnji europski liberali i demokrati preskaču tu historijsku sramotu europske liberalne demokracije, svaljujući svu krivnju na Staljina.

Srećom, danas postoji internet, pa svi mogu vidjeti sramotne slike iz Münchena, na kojima četvorica ključnih aktera – Chamberlain, Daladier, Hitler i Mussolini – sjede za stolom i veselo ćaskaju nad razvaljenom lešinom Čehoslovačke, kao i one na kojima se Chamberlain srdačno rukuje s Hitlerom, a Daladier s Mussolinijem, dok se u pozadini ceri Hitlerov brk.

Pariz i London protiv Moskve

U rezoluciji se ne spominje ni da je SSSR još od 1937. nudio Britaniji i Francuskoj sklapanje antinacističkog pakta protiv Njemačke. I Pariz i London odbili su taj prijedlog Moskve, a umjesto toga pristali na Hitlerov prijedlog da mu se izruči Čehoslovačka. Antifašistički savez s Moskvom zapadne su demokracije uspostavile tek nekoliko godina kasnije, kad je nacistički vrag već odnio šalu i krematoriji od Auschwitza do Jasenovca bili u punom, svakodnevnom pogonu.

Uostalom, ako su Staljin i Hitler jednako odgovorni za pokretanje Drugog svjetskog rata, zašto su onda zapadne sile za vrijeme tog rata uopće uspostavile taj antifašistički savez sa Staljinom i SSSR-om? Kako vidimo, već na tom jednostavnom pitanju logika aktualne rezolucije Europskog parlamenta raspada se u paramparčad.

Da napravimo analogiju s našim prostorima: reći da je Drugi svjetski rat izbio zbog Pakta Molotov-Ribbentrop iz 1939., a ne zbog Münchenskog sporazuma iz 1938. godine, praktički je isto kao da kažete da je nedavne jugoslavenske ratove najavio Tuđman svojim neodmjerenim izjavama na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990., a ne Milošević svojim huškačkim nastupom na Gazimestanu u lipnju 1989. godine.

Rezolucijom se, dakle, tvrdi da je WW2 počeo paktom SSSR-a s Njemačkom u kolovozu 1939., nakon čega je uslijedilo komadanje Poljske – prvo od Hitlera sa zapada, potom od Staljina s istoka. Ali ne kaže se koja je europska zemlja prva, još u siječnju 1934., sklopila pakt o nenapadanju i prijateljstvu s Hitlerovom Njemačkom. Gle čuda, bila je to – Poljska.

Štoviše, netom je Hitler poslije Münchenskog sporazuma okupirao Čehoslovačku, još se jedna europska država pridružila komadanju te zemlje, uzevši čehoslovački grad Tešin. I opet, gle čuda – to je bila Poljska. Ali u optici današnjeg Europskog parlamenta Poljska je isključivo žrtva, i to žrtva dva jednako opaka totalitarizma – njemačkog i sovjetskog, odnosno nacističkog i komunističkog.

‘Nezamislivo prekrajanje povijesti’

Nije sporno da Staljinu na duši leže užasni zločini – od ukrajinskog Holodomora do sibirskih gulaga – ali oni nisu povezani s izbijanjem Drugog svjetskog rata. Jasno je i da je njegov pakt s Hitlerom bio šok za svjetsku ljevicu. No ozbiljnije vojne analize ukazuju da Staljin – vidjevši da su ga zapadne demokracije, šurujući s Hitlerom, ostavile na cjedilu – i nije imao izbora. Tim paktom dobio je dvije godine vremena da se pripremi za rat s Njemačkom, a prodorom u Poljsku dobio je 300 kilometara strateške dubine.

Vojni stratezi tvrde da je baš taj vremensko-prostorni dobitak iz 1939. omogućio da Crvena armija izdrži strahoviti prvi udar Wehrmachta 1941. godine (sjetimo se da je Francuska 1940. pregažena od Hitlerovih trupa u samo šest tjedana), te da u ostatku rata spasi i sebe i čitav svijet od nacista.

Rezolucija prešućuje da je 80 posto vojnih gubitaka Hitler imao na Istočnom frontu i da je upravo na teritoriju SSSR-a slomljen Treći Reich, i to zbog nezamislive žrtve sovjetskih ljudi: Britanija i SAD imali su u Europi ukupno pola milijuna mrtvih, a SSSR čak 27 milijuna. Na jednog poginulog zapadnog „demokrata“ bilo je 50 mrtvih sovjetskih „totalitarista“.

I što radi Europski parlament? Umjesto da svakog 9. svibnja šalje delegaciju u Moskvu, da se pokloni sjenima onih koji su im spasili guzicu u WW2, oni godine 2019. besramno lažu da su osloboditelji Auschwitza jednako krivi kao i njegovi tvorci. Kako ovih dana piše talijanski povjesničar David Broder, rezolucija predstavlja „nezamislivo prekrajanje povijesti radi najplićih političkih ciljeva“, pri čemu se „na temelju fantazijskog čitanja povijesti (…) odbacuje moralna superiornost onih koji su se borili protiv fašizma“.

Skupo plaćeni magarci

Ova rezolucija, među ostalim, poziva se na famoznu Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima, koju je 2006. usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Otada se antikomunističke snage širom Europe pozivaju na tu Rezoluciju 1481, a da nikad ne spomenu dubiozne okolnosti pod kojima je donesena.

Prije svega, više od 50 posto zastupnika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe uopće nije pristupilo glasanju o toj rezoluciji, što je samo po sebi snažna politička poruka. Od 317 zastupnika, svega ih je 153 pristupilo glasanju (48% zastupnika), od čega ih je 99 glasalo za rezoluciju, a 42 protiv, uz 12 suzdržanih zastupnika.

Dakle, od 317 zastupnika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe tu je rezoluciju izglasalo njih svega 99, što ne čini niti trećinu članstva Skupštine (31 posto).

Čak ni ta izrazita manjina zastupnika nije mogla izglasati Rezoluciju 1481, a da pritom ne usvoji točku 4, gdje se doslovno kaže: „Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke europske komunističke partije doprinijele razvoju demokracije.“

Skupština nije imenovala koje su to komunističke partije „doprinijele razvoju demokracije“, ali elementarno poznavanje povijesnih fakata ukazuje da su to morale biti komunističke partije Italije, Francuske i Španjolske, te jedina vladajuća komunistička partija u Europi koja nije bila staljinistička – Savez komunista Jugoslavije.

Sad obrnimo priču: može li itko zamisliti da neko tijelo EU donese rezoluciju o nacističkim režimima, gdje bi u jednoj od točaka stajalo da su „neke europske nacističke partije doprinijele razvoju demokracije“? To je očito nemoguće, jer kod nacističkih partija, za razliku od komunističkih, nema nijansi: ono što je teorijski započelo „Mein Kampfom“ i rasnim zakonima, u praksi je moralo završiti Holokaustom.

S druge strane, ono što je teorijski započelo „Komunističkim manifestom“ i pozivom svim proleterima svijeta da se ujedine – jer nemaju što izgubiti osim svojih okova – nije nužno moralo završiti u staljinizmu, niti je u praksi svaka komunistička partija bila staljinistička. To znaju i mala djeca, ali ne znaju skupo plaćeni magarci iz Europskog parlamenta.