Rado ide Hrvat u predsjednike

NAJEZDA KANDIDATA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE Veliki broj kandidata je rezultat razmrvljenosti hrvatske političke scene. Pošto više nemate socijalne grupe koje bi stale iza određene političke stranke, već imate razmrvljeno društvo, to je pogodno za poplavu novih mesija – drži dr. Šiber

Ovotjednim najavama kandidatura riječkog profesora farmakologije i diplomata Ante Simonića te splitskog kapetana duge plovidbe Ivana Kneževića, broj kandidata za predsjednika Republike popeo se na dvanaest.

Iako je do predsjedničkih izbora ostalo još četiri mjeseca, već sada se može reći da ćemo svjedočiti pravoj najezdi kandidata. Osim trojke o kojoj se najviše piše i govori – Kolinda Grabar Kitarović, Zoran Milanović i Miroslav Škoro – dosad su svoje kandidature javno najavili i bivši član Živog zida Ivan Pernar, sudac Mislav Kolakušić(neovisni), Katarina Peović (Radnička fronta), Dalija Orešković (Start), bivši mostovci Tomislav Panenić i Vlaho Orepić, znanstvenik s Princetona Dejan Kovač (neovisni) te već spomenuti Simonić i Knežević (obojica neovisni).

Prema tome, nakon što smo na posljednjim izborima imali samo četvero kandidata (Grabar Kitarović, Ivo Josipović, Ivan Vilibor Sinčić i Milan Kujundžić), sada ih već ima trostruko više, a lako je moguće da se do izbora ta brojka još i poveća. Što se to u međuvremenu dogodilo u društvu, a što je moglo izazvati ovako povećan interes za predsjedničko natjecanje?

Neki drže da poplavi kandidata kumuje povećana politička upotrebljivost društvenih mreža – preko tih platformi, naime, kampanja se može voditi uz mnogo manje novca nego što zahtijevaju standardne kampanje. Većina nabrojenih kandidata, uostalom, svoje poruke biračima mahom šalju upravo putem društvenih mreža.

Preko biskupa do Pantovčaka

Od toga nije odstupio ni najnoviji kandidat Ante Simonić, inače nekadašnji HSS-ov potpredsjednik Vlade u mandatu Ivice Račana i potonji hrvatski veleposlanik u Kini, koji je prošlog tjedna na svom Facebooku objavio fotografiju s riječkim biskupom mons. dr. Ivanom Devčićem, kojeg je ispod fotografije predstavio kao svog „dragog prijatelja“, čime je pokazao da spada u onu (poveću) skupinu kandidata koji će put do Pantovčaka tražiti kroz podilaženje katoličkoj većini.

No sama činjenica postojanja društvenih mreža ipak ne može u cijelosti objasniti ovoliku gužvu u borbi za Pantovčak. Stoga smo o motivima i razlozima za toliku brojnost predsjedničkih kandidata porazgovarali s našim vodećim političkim psihologom dr. Ivanom Šiberom.

– Objašnjenje je relativno jednostavno – kaže dr. Šiber. - Ako u nekom društvu imate strukturirano biračko tijelo, odnosno ako imate vrijednosno jasno utemeljene političke stranke, onda u takvom društvu nema previše kandidata, jer oni obično dolaze upravo iz tih par stranaka koje zastupaju određene dijelove društva. No kod nas nije samo poplava različitih kandidata, nego i različitih stranaka. Ovoliki broj kandidata je posljedica razmrvljenosti hrvatske političke scene.

Kao drugi razlog, naš sugovornik ističe „val apatičnih, duboko nezadovoljnih ljudi“, koji svoje nezadovoljstvo političkom i društvenom stvarnošću artikuliraju tako da „ili ostanu kući, ili postaju protestni glasači“. Prema Šiberovim riječima, do promjene društvenih vrijednosti – uslijed koje klasične partije gube svoju povijesnu snagu - došlo je zbog utjecaja tehnološke revolucije.

– Pošto više nemate socijalne grupe koje bi stale iza određene političke stranke, već imate razmrvljeno društvo, takva situacija je pogodna za poplavu novih mesija – veli dr. Šiber.

Sliku svoju ljube

Postojeće kandidate naš sugovornik klasificira u nekoliko grupa. U prvu grupu tako spadaju Grabar Kitarović i Milanović, kao kandidati značajnih političkih stranaka i vodeće političke figure na izborima. Njima Šiber pribraja i Škoru kao kandidata radikalne desnice, koja je nezadovoljna Plenkovićevim nastojanjem da se HDZ utemelji kao suvremena demokršćanska stranka na tragu njemačkog CDU, dakle sa snažnim otklonom od radikalne desnice.

- To su tri logična, stranački utemeljena kandidata. Uz njih se nadovezuju kandidati pojedinih marginalnih stranaka koje se preko njih pokušavaju vratiti u političku žižu, a tu možemo ubrojiti Ivana Pernara, kao i moguće kandidate iz Mosta ili HNS-a. Treća vrsta kandidata su pojedinci koji imaju neke dobre namjere i koji testiraju svoje mogućnosti i izbornu podršku, spremajući se za neke buduće izbore – kaže dr. Šiber, koji u ovu potonju skupinu uvrštava Daliju Orešković, Katarinu Peović, Antu Simonića i Dejana Kovača.

– Oni žele iskoristiti kampanju za isticanje određenog programskog sadržaja koji je sada zanemaren i postrani. Recimo, Katarina Peović iz Radničke fronte s programom demokratskog socijalizma želi upozoriti društvo da postoje i drukčije društvene koncepcije od ove današnje neoliberalne, kao i podsjetiti na marginalizirane i potisnute društvene grupe – smatra naš sugovornik.

Konačno, četvrtu grupu kandidata dr. Šiber naziva kodnim imenom „sliku svoju ljubim“: to su kandidati koji objektivno nemaju nikakve šanse za uspjeh, a motivacija za kandidaturu im je „pojačavanje“ vlastitog životopisa. Šiber kao primjer ističe nekadašnjeg predsjedničkog kandidata Slavena Leticu, a u ovoj garnituri kandidata to bi bio sudac Mislav Kolakušić, za kojeg kaže da se predstavio kao apsolutist koji bi maksimalno povećao predsjedničke ovlasti.

– Sve u svemu, imamo nevjerojatni pluralitet u negativnom smislu – zaključuje dr. Šiber.