Selfie s Marxom

OVODOM VANDALIZIRANJA MARXOVA GROBA U LONDONU DONOSIMO REPORTAŽU DAMIRA PILIĆA S GROBLJA HIGHGATE IZ 2015. GODINE

Slobodna Dalmacija - 11.02.2019

Prošlog vikenda vandaliziran je grob_Karla Marxa__, što su prenijeli i hrvatski mediji. Kako je objavila uprava londonskog groblja Highgate, mramorna ploča s imenima pokopanih članova Marxove obitelji više je puta udarena tupim metalnim predmetom._

„Ciljano je ime Karla Marxa, to nije bio običan vandalski napad na spomenik, već ciljani napad na Karla Marxa“, kazao je_Ian Dungavell__, voditelj zaklade Prijatelji groblja Highgate._

Mramorni Marx u Londonu i prije je bio meta vandala: u eksploziji improvizirane bombe 1970. otkinut je dio Marxova lica, a grob je išaran svastikama i preliven bojom. Aktualni atak dogodio se u atmosferi neizvjesnog Brexita, u epohi jačanja oporbenog laburističkog vođe_Jeremyja Corbyna__, marksista starog kova koji je u kampanji za stranačke izbore glasno govorio da je Marx „fascinantna figura od koje možemo mnogo naučiti“._

Tim povodom donosimo reportažu našeg novinara_Damira Pilića_s Marxova groba iz 2015., još neobjavljenu u tisku. Prenosimo je iz Pilićeve knjige „Marx nije mrtav“ (Arkzin, Zagreb, 2016.), uz dozvolu autora.

—tekst:

Tiho popodne u sjevernom Londonu. Prije pola sata izišao sam iz hostela u bučnoj četvrti Camden i na stanici Bayham Street ušao u autobus broj 214. Dvanaest stanica sjeverno iskrcao sam se u posve drukčiji ambijent: nakon pankersko-boemske vreve Camdena dočekala me aristokratska tišina četvrti Highgate.

Kao da sam tih trideset minuta putovao kroz slojeve društva: ušao sam u autobus u napučenom kvartu prekarnih radnika, a izišao na stanici Parliament Hill Fields, u buržujski predio rijetkih vila s bogatim travnjacima. Možda je neobično da je bog radničke klase, čovjek koji je proleterima svih zemalja dao svijest o njihovom jedinstvenom položaju, pokopan u ovako otmjenoj četvrti.

Nedjelja je, 17. lipnja 2015. godine. Stojim ispred ulaza u groblje Highgate i čekam Andrewa. Andrew je škotski novinarski vuk, nekadašnji šef Reutersa za bivšu Jugoslaviju. Iako već dvadeset godina živi u Londonu, nikad nije bio na Marxovu grobu, pa sam ga nagovorio da mi se pridruži.

Gledam službeni plakat groblja Highgate. Pokopano je ovdje mnogo slavnih osoba, svjetski poznatih umjetnika i znanstvenika - pisac Douglas Adams, povjesničar Eric Hobsbawn, fizičar Michael Faraday, menadžer Sex Pistolsa Malcolm McLaren – kao i šest gradonačelnika Londona, osamnaest kraljevskih akademika i četrdeset osam članova Britanskog kraljevskog društva. Ali na službenom plakatu groblja kočoperi se Marxov lik. Kapitalistička uprava groblja drži da je otac znanstvenog socijalizma njihov najvažniji stanar.

Andrew stiže, plaćamo ulaznice po četiri funte i već izdaleka vidimo da najviše šetača zastaje na onoj okuci glavne aleje, baš tamo gdje se po mom sjećanju nalazi grob Karla Marxa.

Jer ja sam već bio ovdje, 1997. godine. I tada je bio lijep i sunčan dan kao i danas, ali pamtim da u dva sata vremena, koliko sam tada proveo na groblju Highgate, nitko nije zastao pred Marxovim grobom. Nitko osim onog doktora psihologije iz SAD-a koji je, baš kao i ja, na groblje Highgate došao samo zato što tu leži Marx. Bio sam iznenađen: na Marxovu grobu očekivao sam sociologa, filozofa, politologa ili ekonomista, ali ne psihologa. Čovjek mi je objasnio da među svojim pacijentima – u Americi je držao psihoanalitičku praksu – redovito prepoznaje sindrom otuđenja, koji je prvi opisao upravo Marx. Bio je uvjeren da bez Marxa ne bi mogao valjano obavljati svoj psihoanalitički posao.

Tada smo pred grobom filozofa iz Triera dreždali samo nas dvojica, a sada sam, dva desetljeća kasnije, na istom mjestu zatekao gomilu ljudi raznih dobi, rasa i nacionalnosti, Londončana i turista. Andrew se čudi: veli, nije očekivao toliko Marxovih „visitorsa“.

Ljubavna svađa zbog propalog filozofa

Te daleke 1997. zemlje i građani Europe živjeli su konjukturne godine, a u Londonu je taman na vlast došao Tony Blaire, s obećanjem da će njegova agenda „trećeg puta“ pomiriti sebičnost kapitalizma sa socijaldemokratskim idejama organizacije društva. Marxove ideje činile su se tada kao zauvijek prežvakana prošlost. Europa je bila uvjerena da korača k svom zlatnom dobu: ulicama Londona isijavao je optimizam, i nitko nije htio tratiti vrijeme na grobu jednog propalog filozofa.

U međuvremenu su nade građana Europe skršene. Tony Blaire zaglavio je u imperijalističkom ratu u Iraku, a njegov pompozni „treći put“ pokazao se kao pseudoljevičarska klopka koja je omogućila procvat neoliberalnog kapitalizma, tog najbrutalnijeg od svih svjetova, koji je 2008. doveo do velike krize i sloma iluzije o zlatnoj budućnosti. Otada Europljani žive tegobne recesijske godine, ulice Londona emitiraju mnogo depresivnije tonove nego 1997., i odjednom zapažam gužvu pred grobom Karla Marxa: ljudi masovno zastaju i pametnim telefonima rade „selfie“ s njegovom bistom.

U gomili uočavam grupu mladih ljudi koji izgledaju kao studenti. Dvoje je zagrljeno: Maximilian KichziFranziska Maier. Momak i cura. Iz Njemačke su, došli s prijateljima na praznike u London. Od svih čudesa britanske metropole, zašto baš na Marxov grob?

- Zato što je on vrlo važan - kaže Maximilian grleći Franzisku. - On je opisao kako društvo i ekonomija funkcioniraju. Bez onoga što je on napisao ne možemo razumjeti ovo što danas živimo. Što ti misliš, ljubavi? - okrene se djevojci.

- Pa - reče ona nakon kraćeg razmišljanja - ja mislim da možemo i bez njega.

- Kako to misliš? - upita je Maximilian, tonom koji je bio donekle proturječan nježnoj tjelesnoj pozi u kojoj sam ih zatekao.

Dvoje mladih prešlo je na njemački jezik i više ih nisam mogao razumjeti. Nisam iz njihove užurbane konverzacije mogao biti siguran da se svađaju, ali je Maximilian skinuo ruku s njezinog ramena, a i ona se nekako odmakla od njega. Ubrzo su se uputili s prijateljima u dubinu groblja, vidno razdvojeni.

Možda sam pogrešno interpretirao njihov ton i geste, ali činilo mi se da je on zbiljski pogođen njezinom ignorancijom Marxa, a ona mi je izgledala iskreno začuđena što njezinom mladiću toliko znači taj nevažni filozof iz 19. stoljeća kojeg je vrijeme pregazilo.

Bilo mi je žao što sam poremetio ljubavnu idilu. „Ma kvragu i Marx i Engels“, htio sam viknuti za njima, „kvragu i socijalizam i kapitalizam, samo se opet zagrlite.“ Ali već su otišli predaleko i ne znam što je bilo poslije.

Ona marksist, on liberal

Okrenuo sam se prema grobu Karla Marxa. Tog 17. ožujka 1883. Marx je zapravo bio pokopan nekoliko stotina metara istočnije, u zabačenom rukavcu groblja Highgate. Na pokopu se okupilo tek jedanaest ljudi, a posmrtni govor održao je Friedrich Engels. Na sadašnju lokaciju Marxovi ostaci premješteni su 1956., kada je postavljen i sivi granitni postament s velikom Marxovom bistom, što je financirala Komunistička partija Velike Britanije.

Na vrhu postamenta, ispod Marxove glave, uklesan je završni poklič iz Komunističkog manifesta: „Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“ Na dnu postamenta čitam: „Filozofi su dosad samo različito tumačili svijet – radi se o tome da se on promijeni.“ Vidim da je ta rečenica zainteresirala Andrewa.

- To je Marxova Jedanaesta teza o Feuerbachu - kažem.

- Siguran si? - pita on.

- U Jugoslaviji smo u srednjoj školi svi morali znati tu rečenicu napamet - tumačim mu. - Nisi mogao dobiti prolaznu ocjenu iz marksizma ako to ne znaš.

Andrew klima glavom. Iza njegovih leđa vidim ženu od četrdesetak godina u društvu sa znatno starijim muškarcem: najprije on fotografira nju ispred Marxove biste, potom ona njega. On se zove John Peel, a ona Ruth Marshall. Obraćam se najprije njemu: zašto su došli vidjeti Marxa?

- Ja nisam došao zbog Marxa - kaže stariji gospodin, a potom mi pokazuje na grob i spomenik prekoputa Marxovog. - Više volim gospodina Spencera.

Ironijom sudbine, ili možda engleskim smislom za humor uprave groblja Highgate, prekoputa Marxova groba leži njegov suvremenik i žestoki oponent, engleski filozof i sociolog Herbert Spencer. Teško je uopće naći mislioca čije se ideje više razlikuju od Marxovih: teoretičar socijalnog darvinizma, Spencer je jedan od ključnih apologeta liberalnog kapitalizma iz 19. stoljeća.

- Dapače, napisao sam i knjigu o Spenceru - reče moj sugovornik.

Kasnije ću provjeriti: gospodin Peel ne samo što je professor emeritus sociologije i antropologije Londonskog sveučilišta, već i jedan od vodećih britanskih stručnjaka za Spencera. Njegova knjiga „Herbert Spencer: Evolucija sociologa“ iz 1871. nezaobilazna je u proučavanju ovog viktorijanskog mislioca.

- Pa zašto se onda slikate pred Marxovim spomenikom? - pitam ga, a on pokaže na ženu: - Zbog nje. Ona voli Marxa.

Žena se nasmije:

- Ja sam marksist, iako je gospodin Peel bio moj mentor.

MN / Plemkinja Jenny

Ispostavlja se da gospođa Marshall predaje politiku i religiju na kanadskom Sveučilištu Toronto. I ona je došla na praznike u London. Pitam je zbog čega je njoj Marx draži od Spencera, i vidim da joj je pred mentorom neugodno zboriti o tome. Pravi britanski džentlmen, gospodin Peel odmiče se par metara ustranu, da njegova akademska štićenica može slobodno razgovarati s novinarom. Kad je dovoljno odmakao, profesorica Marshall mi šapne:

- Spencer je mislio samo na bogate, a Marx je mislio na sve.

Prilazim opet gospodinu Peelu: sad me zanima što je njega privuklo Spenceru.

- Njegov radikalni individualizam - kaže stari liberalni profesor, te doda: - Spencer je bio izričito protiv upliva države u život pojedinca i u ekonomiju.

- Ali i Marx je bio protiv države - primijetim. - On i Engels su pisali kako država, kao aparat vladajuće klase, mora odumrijeti u besklasnom društvu.

Profesor Peel me pogleda sa zanimanjem:

- U pravu ste. Njih dvojica se slažu u toj točki, ali iz potpuno različitih razloga.

Potom me zove da priđem bliže spomeniku i pokaže mi ime uklesano iznad Marxovog: Jenny von Westphalen. Marxova supruga, koja je umrla dvije godine prije muža. Plemkinja, kćer pruskog baruna, koja je u mladosti prekinula zaruke s njemačkim časnikom kako bi život provela s Marxom.

- Karl Marx nije bio dosljedan - smije se gospodin Peel. - Pisao je o radničkoj klasi, a žena mu je bila aristokratkinja.

Ispraćam neobični akademski par, a u kadar mi stiže novi posjetitelj, još jedan profesor s američkog kontinenta: dr. Tyler Parry, predavač na Afroameričkim studijima u Kaliforniji, upravo radi selfie s Marxovom bistom.

- Čak i ako se ne slažem s njim u svemu, moram reći da je Karl Marx legendarni znanstvenik. I ja sam akademski građanin, ali nikad neću biti poznat kao on - kaže dr. Perry pomalo melankolično, te nastavi: - Marxova kritika kapitalizma je briljantna. Ako ne regulirate kapitalizam, on eksploatira radnike. I zato Marx zaslužuje respekt.

Od Hladnog rata do marksizma

Tada osjetim dodir na ramenu: Andrew mi sugerira da obratim pažnju na dječaka koji nam se primiče u društvu dviju žena, od kojih je jedna starica. Izgledaju kao obitelj: sin, majka i baka. Dječak nosi majicu s likom Che Guevare i ima ruku u gipsu, na kojem su nacrtani srp i čekić.

Pomislio sam da bi majka po godinama mogla biti dijete šezdesetosmaške generacije, bivša hipi cura koja je indoktrinirala sina ljevičarskim vrijednostima, pa ga uspjela nagovoriti i na posjet Marxovu grobu. Pokazalo se da sam posve u krivu.

- Došla sam jer me sin nagovorio - smije se gospođa Julie Goodman-Church. - On je postao marksist.

Vidjevši moje iznenađenje, gospođa mi rastumači:

- Učili su u školi o Hladnom ratu i učitelj im je rekao da istraže što je bilo ranije. I jedan dan mi je došao: ‘Mama, Karl Marx je sjajan tip. I da znaš, bio je feminist. Pisao je o teškom položaju žena i da se to mora popraviti.’ I tako sam morala doći s njim na Marxov grob.

Dječak se zove Ben, ima 14 godina. Možda najmlađi europski marksist je crvenokos i pjegav po licu: pravi engleski dječak. Pitam ga je li čitao štogod od Marxa.

- Komunistički manifest - kaže nekako ponosno. - Našao sam na internetu.

Računam na prste: Karl Marx je umro u 19. stoljeću, a Ben Goodman-Church je rođen u 21. vijeku. Čini se da je Friedrich Engels tog 17. ožujka 1883. bio u pravu kad je posmrtni govor svom najboljem drugu – na ovom istom groblju, koju stotinu metara istočnije – završio riječima: „Njegovo ime živjet će vjekovima, kao i njegovo djelo.“

Prije odlaska bacam zadnji pogled na Marxovu granitnu glavu. Vidim da je netko u podnožju spomenika ostavio svijeću, cvijeće i ljubičastu figuricu slona. U dalekoistočnim predajama figura slona simbolizira da dolazi vrijeme promjene. Stiže nova era, a nitko ne zna kakve darove donosi.