Sluškinja me odvela u partizane

SPLIĆANIN ZDENKO DUPLANČIĆ (90), MITRALJEZAC PRVE PROLETERSKE BRIGADE I ČUVAR USPOMENA NA NOB

Rođen 1929. u Splitu, u bogatoj građanskoj obitelji, Zdenko Duplančić već 1941. kao 12-godišnjak ulazi u SKOJ. Nakon pada Italije 1943. odlazi u partizane i s 14 godina postaje jedan od najmlađih boraca legendarne Prve proleterske brigade, s kojom prolazi cijelu Bosnu i Srbiju, sudjeluje u borbama za oslobođenje Beograda (listopad 1944.) i Zagreba (svibanj 1945.), a ratni put okončava u Trstu.

Nakon rata završava visoke vojne škole u SSSR-u i SAD-u, te postaje zrakoplovni oficir. Krajem 70-ih je u vojnoj misiji u Moskvi, a 80-ih u Saveznoj direkciji za rezerve i promet specijalnih proizvoda, zadužen za prodaju oružja nesvrstanima. Umirovljen je 1988. u činu pukovnika, tri godine prije rata.

U svojoj 90. godini predsjednik je Udruženja boraca Prve proleterske brigade, gdje održava sjećanje na ovu elitnu partizansku jedinicu. Živi u Beogradu, a svako ljeto dođe u rodnu kuću u splitskoj Radunici.

– Dok smo šetali po Radunici, pokazivali ste mi gdje se prije Drugog svjetskog rata nalazila koja obrtnička radnja, gdje su se potkivali konji… Kako je bilo odrastati u Splitu 1930-ih?

– Ja sam odrastao u bogatoj familiji, prije rata sam vježbao violinu kod Hatzea. Moj otac je bio obrtnik, tapetar i dekorater, imao je puno radnika. Kad je 1934. brod s tijelom ubijenog kralja Aleksandra iz Marseillea pristao u Split, oca su angažirali da uredi obalu. Kad je 1943. moj drug Ante Čerina na Peristilu ubio poznatog fašista Giovannija Sava, moj otac je kao ugledni građanin Splita pozvan na pogreb.

– Iz takve familije vi 1941. uđete u SKOJ. Kako to?

– Znao sam što rade Talijani i ustaše. Imali smo sluškinju koja je bila članica Partije i pričala mi o talijanskom sistemu, i tako sam od nje saznavao o zlu fašizma. A majka mi je bila u Antifašističkom frontu žena.

– Znači, žene u obitelji su bile na strani antifašista, a otac je bio dobar s fašističkim vlastima?

– Moj o tac se nije bavio politikom, ali je razumio što se događa. Upravo zato što je on bio ugledan građanin, Partija je našu kuću koristila za ilegalni rad. Iz naše se kuće odlazilo u partizane.

– Otac nije znao za to?

– Naravno da je znao.

– Kako su 1941. u Splitu izgledali prvi dani okupacije?

– Tada sam bio u Bolu na Braču, u gimnaziji kod dominikanaca, to su mi roditelji plaćali. I stvara se NDH, a gimnazijalci su morali biti u Ustaškoj mladeži, jer je Brač bio NDH, dok je Split bio pod Italijom. Stariji su nam govorili da ne idemo u tu Ustašku mladež, to mi je govorio i ravnatelj gimnazije Anđelko Rabadan , prefekt dominikanskog reda. Pa sam se vratio u Split i postao skojevac.

– Svećenik vam je govorio protiv ustaša?

– Ti dominikanci su bili antifašisti, Rabadan je poslije rata dobio odlikovanje od nas. I onda i danas među svećenicima je bilo i ima naprednih ljudi.

– Dakle, nakon proglašenja NDH vraćate se u Split?

– I kad sam doša u Split, primilo me u SKOJ. Moja klapa su bili braća Katalinić i Zvonko Tijardović , sin od skladatelja Ive . Proučavali smo marksizam i izvodili akcije po Splitu.

– Kako ste proučavali marksizam?

– Imali smo kružoke, stariji su nam čitali i tumačili Marxa . Čitali smo „Kako se kalio čelik“ Nikolaja Ostrovskog i „Moje univerzitete“ Maksima Gorkog . Onda bi razgovarali o tome.

– A koje ste akcije izvodili?

– Mogu reć šta je radila moja skojevska ćelija. Split je bio pun slika Mussolinija i fašističkih parola, pa smo ih mrčili. Bacali smo letke za Prvi maj i obljetnice Oktobarske revolucije. Na bunde i kapute kurvi šta su se družile s Talijanima bacali smo kiselinu. Split je bio potpuno crveni grad, to danas mnogi ne znaju.

– Koliko je mladih iz vaše generacije u Splitu otišlo u partizane, a koliko u ustaše?

– Većina iz moje generacije je išla u partizane. U Splitu uopće nije bilo ustaša, ja sam prve ustaše vidio tek u partizanima. Bio je Mačekov HSS, dio njih je kasnije iša u ustaše. Bilo je nešto četnika, imali su štab u Vatrogasnom domu. Orjune je bilo, oni su se stalno tukli protiv komunista.

– Kad ste otišli u partizane?

– Kad je u rujnu 1943. pala Italija, uspjeli smo prikupiti puno talijanskog oružja, i ja sam sudjelovao u tome. Držali smo položaje u Dugopolju, Nijemci su nas bombardirali svaki dan. Uoči dolaska Nijemaca svi koji su bili kompromitirani kao skojevci morali su u partizane, i tako sam i ja otišao.

– U jednom intervjuu kažete da ste u ratu četnicima po Bosni pjevali: „Vi ste sluge Ante Pavelića!“ Je li u pitanju lapsus: jeste li to pjevali četnicima ili ustašama?

– I jednima i drugima. A to konkretno smo pivali četnicima. Četnici i ustaše su surađivali cijelo vrijeme. Kao što su ustaše klali po Hrvatskoj i Bosni, tako su četnici klali i po Srbiji i po Bosni i po Hrvatskoj. S tim da su četnici izgubili svoju moć na Neretvi, tamo ih je bilo 20.000 i razbili smo ih. Otada više nisu predstavljali snagu zapadno od Drine.

– Danas mladi u Hrvatskoj misle da su ustaše bili „borci za slobodu hrvatskog naroda“?

– Nemam komentara. Nisu djeca kriva što uče iz lažnih udžbenika.

– Slično je i s druge strane. Prva proleterska osnovana je u Rudom, koje je danas u Republici Srpskoj: nekad su se glavna ulica koja vodi do partizanskog groblja i škola u Rudom zvali po vašoj brigadi, a danas ta ulica nosi ime Draže Mihailovića?

– I ulica i škola. Pisali smo protestna pisma u Republiku Srpsku, ali ništa nismo postigli. Isto je to kao u Hrvatskoj, nisu oni ništa bolji ili gori od ovih u Hrvatskoj.

– Pri formiranju Prve proleterske brigade 21. prosinca 1941. u Rudom, od šest bataljuna četiri su činili partizani iz Srbije, a dva iz Crne Gore. Osim vas, je li bilo još Dalmatinaca i Hrvata u toj jedinici?

– Pri formiranju brigade bilo je par Hrvata, to su oni šta su živili u Srbiji. Ali kasnije je došlo puno Dalmatinaca, najviše iz Šibenika, Splita i s Biokova. Već od 1942. počinju popune Prve proleterske s Dalmatincima. Mi smo u brigadu unili pismu, veselje, zajebanciju.

– Po čemu se ta brigada razlikovala od drugih partizanskih jedinica?

– Prva proleterska je uvik išla tamo di je najteže bilo. Ta jedinica je dala 84 narodna heroja, to ni divizije nisu imale. Mi smo u partizanima imali tri vrste jedinica: proleterske, udarne i obične, a proleterske su bile kao neka avangarda. Prva proleterska je imala i vojni i politički zadatak. Vojni – da diže ustanak, to su bili vrlo borbeni ljudi. Politički – da širi klasnu svijest među borcima.

– Dio rata proveli ste uz Vrhovni štab?

– Prva proleterska je sve do desanta na Drvar 25. svibnja 1944. bila uz Tita i Vrhovni štab, štitili smo ih. Tukli smo se sa svima: protiv Nijemaca, Talijana, ustaša, četnika, Bugara, Čerkeza, svakakve gamadi. Nakon Drvara Tito ide u Bari pa na Vis, a mi kroz Bosnu prema Srbiji.

– Imate li koju zgodu s Titom iz tog vremena?

– Moj stric Atilio Duplančić je bio radio-telegrafist u Vrhovnom štabu, a bio je religiozan. I na Božić 1942. kaže on Titu da ide na ponoćku, a Tito će njemu: „Druže Atilio, idem i ja s tobom.“ A moj stric je Tita zvao „Jozo“, i kaže on njemu: „Pa di ćeš ti, druže Jozo, u crkvu?“ A Tito veli: „Druže Atilio, puno nas je izginulo, a kad seljaci vide da ja idem u crkvu, onda će i oni doć u partizane.“ I tako je i bilo.

– Ulazite u Srbiju, to je već jesen 1944., počinju borbe za oslobađanje Beograda. Čega se sjećate iz tih dana?

– Kad smo ušli u Srbiju, na Zlatiboru, tukli smo se tri dana s Bugarima, a Bugari se tukli kao da brane Sofiju. Tu smo razbili njih i četnike, i onda je došla moja najteža bitka u ratu, na Ubu – protiv Nijemaca i četnika. Dva puta sam trebao poginuti – tu i u Vrbovcu, pri oslobađanju Zagreba.

– Što je bilo na Ubu?

– Ub je mjesto podno brda Vučjak. Švabe su imali jako utvrđen položaj, bunkere na brdu. Bio je 3. listopad 1944., u pet ujutro smo krenuli u juriš, po kiši i susnježici. Kad smo se približili, okinuli su po nama i morali smo se povlačiti. Ja sam bio prateći vod, to su mitraljezi. Sa mnom su bili Šibenčani Pivac i Protega , i jedna Kineskinja za koju ne znam kako se tamo našla. Čen-čen se zvala, to joj je bila prva borba i mi joj kažemo: „Ajde u pozadinu.“ Nije tila. Poginula je dva-tri metra od mene, a Šibenčani su teško ranjeni.

- Bili ste mitraljezac s 15 godina?

– Bio sam pomoćnik mitraljesca, pa je on poginuo, pa sam postao mitraljezac. Imali smo talijanske „brede“, to su bili teški mitraljezi.

– Nakon Uba ste krenuli za Beograd?

– Ruta nam je bila Zlatibor – Bajina bašta – Valjevo – Užice – Beograd. A Beograd su branili Nijemci, četnici, nedićevci i ruski belogardisti. I ljotićevci. U Beogradu smo vodili ulične borbe, tu sam proslavio 15. rođendan. Nakon toga je došao Sremski front, Ilok, Šarengrad, oslobodili smo i Vukovar. I onda pravac Zagreb, a potom Trst, gdje sam dočekao kraj rata.

- Gdje je generalno bilo najteže?

- Namučili smo se u Bosni. To je pasji život bio, taj partizanski život. Kasnije je bilo lakše, imali smo pozadinu, ali prije toga – gol, bos, gladan, spavaš u sijenu ili na zemlji… Kad danas gledam, nije mi jasno kako smo uspjeli preživjeti. Mladost plus ideologija, to je jedino objašnjenje.

– Marksistička ideologija?

- A koja druga?

– Partizanska osveta nad ustašama i četnicima na Bleiburgu bila je surova?

- Pogledajte što su radili u Francuskoj i Italiji s tim kolaboracionistima. Pa naši ljudi su ginuli na Bleiburgu, jer se ovi jedini u Europi nisu predali. Kod oslobađanja Vrbovca, uoči oslobađanja Zagreba, u borbama protiv ustaša i Nijemaca samo iz naše brigade je poginulo 163 borca. Sad ispada da mi nismo ništa radili nego ubijali zarobljenike i civile. Pa nismo mi imali vremena za to, mi smo neprestano išli dalje. Kažu: „Ubili ga partizani, komunisti.“ A zašto su ga ubili, šta je taj radio u ratu? Nama se u Derventi predalo 1000 domobrana, nijednome nije dlaka s glave pofalila.

– Nakon rata ostajete u JNA, a karijeru završavate u Saveznoj direkciji za specijalne proizvode. Kakav je to bio posao?

– Palestina, Angola, Mozambik, Zambija, Uganda, Zimbabve, Alžir… sve su to moje zemlje, cijelu Afriku sam obišao. Bio sam zadužen za pomoć oslobodilačkim pokretima u nesvrstanim zemljama, kao direktor odjela za izvoz naoružanja.

– Tu su se morali vrtjeti dobri novci. Jeste li se obogatili?

- Vidili ste moju obiteljsku kuću u Radunici, trošnu i nikakvu, nema ni kupatila. A bio sam na takvom položaju da sam mogao biti Todorić . Ali to ne bi bilo marksistički.

– Godine 1988. odlazite u mirovinu. Kako ste doživjeli krvavi raspad Jugoslavije i pretvaranje JNA u srpsku vojsku?

– Volio bih da sam umro prije toga. Ovo moj rat nije bio. Ni ta vojska nije bila moja, ona je izdala petokraku. Sve je moglo drugačije. Mogli smo se dogovoriti oko konfederacije ili se razići kao Česi i Slovaci. Mi smo pukli po nacionalnom ključu, a ja preferiram klasno pitanje. Nemam ništa protiv ni nacija ni religija, i danas znam moliti Boga na latinskom. Ali i nacija i religija su danas postali biznis. Prazna su sela i u Hrvatskoj i u Srbiji, a i gradovi se prazne: što onda vrijedi vikati da si Hrvat ili Srbin?

– Živite u Beogradu više od pola stoljeća. Jeste li ikada imali problema zbog hrvatske nacionalnosti?

– Ne, nikad. Ja sam predsjednik Skupštinskog odbora općine Savski venac, centralne i najvažnije beogradske općine. Uz to sam i predsjednik Saveza boraca te općine, član Gradskog odbora SUBNOR-a Beograda, Republičkog odbora i komiteta za međunarodne veze. Eto, jedan Hrvat ima sve te funkcije u Srbiji.

– Današnja Srbija je četnike proglasila antifašistima, a četnički vođa Draža Mihailović je rehabilitiran?

– Draža Mihailović nije rehabilitiran, nego mu je suđenje poništeno jer da nije bilo pravedno. A mi kažemo: „Ajde, sudite mu sada opet, ima dosta dokumenata.“ Ali oni neće da mu ponovo sude. Oni sada ovaj pravni sistem prebacuju na ono vrijeme: onda bi trebalo poništiti i Nürnberške procese.

– Kako vam je živjeti u zemlji gdje su četnici priznati kao antifašisti?

– U Srbiji je osam partizanskih praznika ušlo u značajne datume koji se obilježavaju na razini države. Skupština Srbije je 2004. izjednačila naš pokret s tim četničkim, ali kad su ti partizanski praznici, država četnike nikad ne spominje. Na Dan pobjede nad fašizmom na bini su naše partizanske zastave, a nikakve četničke. Kod ispraćaja boraca NOB-a sudjeluje vojska, a kod pokopa četnika ne sudjeluje. Na našim skupovima mi ne pjevamo „Bože pravde“ nego našu partizansku himnu „Partizan sam, tim se dičim“. Radimo na tome da se odluka o izjednačavanju četnika i partizana poništi, ali sastav Skupštine je takav da se to zasad ne može.

– Vaši životni ideali su poraženi. Umjesto marksističkog, danas imamo kapitalističko društvo, a ustaše i četnici su postali pozitivci. Kako se nosite s tim?

- Možda sam deformiran, ali ja sam iz Prve proleterske. Mi se nismo samo borili protiv fašista, nego i za izgradnju drukčijeg društva, pravednijeg i socijalističkog. Ja očito nisam za ova današnja društva. Ponosim se što sam bio član SKOJ-a i KPJ. I sav ovaj moj preostali život je borba za istinu i pravedniji društveni sistem.

– Koliko je još živih boraca Prve proleterske?

- U Beogradu nas je ostalo osam. Samo smo dvoje još na nogama.

- Gdje je originalna ratna zastava brigade?

– Kod mene u kancelariji.

Obrijani četnici

– Partizanima se zamjera da su potkraj rata dopustili da mnogi četnici obriju brade i pređu u njihove redove?

– To je bilo nakon sporazuma Tito – Šubašić , kad je kralj Petar u rujnu 1944. smijenio Dražu i naredio da svi „otadžbinski vojnici“, odnosno četnici, moraju preći kod Tita. Isto tako smo primali i domobrane u Hrvatskoj. U partizane su mogli preći svi osim ustaša i četnika koji su bili koljači. Oni koji su obrijali brade – njih bi mi skratili za glavu. Kod nas su prelazili samo oni četnici koji su bili mobilizirani, kao domobrani u Hrvatskoj.

Vatreni u Rusiji kao Prva proleterska

- Beogradski nogometni klubovi se zovu Crvena zvezda i Partizan, a navijači im na utakmicama pjevaju četničke pjesme?

- Ja zato više ne idem utakmice, a stanujem između ta dva stadiona. Više pratim talijansku i španjolsku ligu.

- Za koga navijate?

– Ni za koga u klupskom nogometu. Lani u Rusiji sam navijao za Hrvatsku, normalno. Igrali su u Rusiji kao jedan, kao da su Prva proleterska.