Sto Dana Samoće

Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 23.travnja, 2016 Hrvatska danas nije ustaška država: za razliku od NDH, današnja Hrvatska ima parlamentarnu demokraciju i nema rasne zakone, a neistomišljenici i ostali Srbi se ne odvode u Jasenovac i druge logore, nego ih se pljuje i prebija na ulici, što je značajan demokratski iskorak u odnosu na Pavelićev režim

Sto dana nove vlasti je prošlo, pa se može raditi kritički rezime. Premda je sve bilo jasno još prvog dana, čim su u Vladu i Sabor ušli elementi koji tuguju zbog poraza nacizma u Drugom svjetskom ratu.

Kako nova vlast ekonomski nije napravila još ništa, niti građani vide ikakav pomak u tom smislu, ostaje pisati o jedinom sektoru u kojem se djelovanje nove vlasti jasno vidi, a to je sektor povijesnog revizionizma. Odnosno, sektor kulturne revolucije, kojim operativno rukovodi aktualni ministar kulture.

Ta je revolucija privukla i veliku pažnju tzv. inozemnih faktora, pa nakon isteka stodnevne poštede bilježimo veliki broj reakcija tih faktora, od vodećih zapadnih medija do stranih ambasadora u našoj zemlji.

Led je probila izraelska veleposlanica Zina Kalay Kleitman, koja je nakon projekcije filma Jakova Sedlara “Jasenovac – istina” bila toliko šokirana prikazom ustaškog logora smrti da se oglasila posebnim priopćenjem u kojem ističe kako je u filmu “primijetila nastojanje da se umanje strašni razmjeri počinjenih zločina”, te navodi da kao potomak obitelji koju je pogodio Holokaust smatra kako film “vrlo selektivno prikazuje povijest, pokušava revidirati mnoge povijesne činjenice i vrijeđa osjećaje ljudi koji su izgubili svoje najmilije u Jasenovcu”.

Ministar Hasanbegović, međutim, Sedlarov je film ocijenio kao “koristan”, jer da otvara pitanja o tabu temi. Netko bi pomislio da veleposlanica i ministar nisu gledali isti film, no to nije točno: ne samo da su gledali isti film, nego su ga gledali na istoj, premijernoj projekciji u zagrebačkom kinu Europa. Štoviše, u novinskim izvještajima s te premijere njihova se imena navode jedno iza drugoga. To je ta kulturna revolucija.

Antifašistički pepeo

Potom se u Zagrebu ukazao gospodin Nicholas Dean, posebni izaslanik američkog State Departmenta za Holokaust, te održao odvojene razgovore s najvišim predstavnicima nove hrvatske vlasti, nakon čega su se, istog Božjeg dana, naši najviši predstavnici ritualno posuli antifašističkim pepelom. Revolucija se tog ponedjeljka ozbiljno zaljuljala.

A onda je uslijedila kolektivna twitter-akcija veleposlanika vodećih zapadnih država, koji su diskretno prenijeli ocjenu svojih vlada da hrvatska kulturna revolucija ima ozbiljan problem s ključnim civilizacijskim vrijednostima Zapada, poput slobode medija. Efekte te akcije na revoluciju tek treba vidjeti.

Mučan dojam da našu jadnu kulturnu revoluciju svi kude i napadaju ublažio je, srećom, inozemni faktor iz Italije. Dok zapadni ambasadori u sve manje diskretnim izjavama izražavaju bojazan da s ministrom Hasanbegovićem neće moći surađivati, podrška ministru došla je od starih prijatelja našeg naroda iz Italije: tamošnji neofašisti, okupljeni oko mjesečnika Il Dalmata – kojemu je glavni urednik bivši neofašistički zastupnik talijanskog parlamenta – oduševljeno hvale i veličaju našeg ministra i njegove izjave. Reklo bi se: svako jato svojoj ptici.

Nažalost, zasad se talijanskim neofašistima u panegiricima hrvatskoj kulturnoj revoluciji nije pridružio nitko od europske ideološke braće – pa dobro, drugovi iz Nacionalnog fronta, Pegide, Zlatne zore i Jobbika: zar mi smrdimo? - te se može ocijeniti da Hrvatska postaje usamljena država, koju se zadnjih tjedana u europskoj štampi apostrofira isključivo kao loš revizionistički i ekstremno nacionalistički primjer.

Srpski kukolj

Scenografija je simbolički slična kao za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kažemo “simbolički”, jer Hrvatska danas nije ustaška država: za razliku od NDH, današnja Hrvatska ima parlamentarnu demokraciju i nema rasne zakone, a neistomišljenici i ostali Srbi se ne odvode u Jasenovac i druge logore, nego ih se pljuje i prebija na ulici, što je značajan demokratski iskorak u odnosu na Pavelićev režim.

Ali u simboličkom smislu dosta toga podsjeća na Drugi svjetski rat. Vlast koja ima manjinsku podršku naroda pod krinkom zajedništva nastoji iz nacionalnog bića eliminirati ljevičarski i srpski kukolj, a pritom se suočava s neočekivano jakim otporom antifašističke Hrvatske, koja ovaj put ne odlazi u šumu, nego piše peticije i koristi ine demokratske metode rebelije.

Sličan je i vanjskopolitički okvir: antifašističkoj Hrvatskoj, kao i onomad, pomažu zapadni saveznici – sada oličeni u svojim ambasadorima – dok “domoljubnu” revoluciju pozdravljaju talijanski fašisti. Jedino nema Crvene armije s istoka da dade moralnu i materijalnu podršku, ali je zato tu njemački ambasador, čija je zemlja u odnosu na Drugi svjetski rat promijenila stranu, pa sada ne podržava proustaški sentiment, kao što je onomad podržavala ustaški.

Danke Deutschland!