Tri stupa novog svijeta: Amerika, Rusija i Kina

Slobodna Dalmacija - 14. prosinca, 2016

Najstariji grad na svijetu opet je slobodan. Dirljive scene veselja oslobođenih stanovnika Aleppa od preksinoć su preplavile nezavisne portale širom svijeta: deseci tisuća ljudi izašli su na ulice porušenoga grada i slavili novostečenu slobodu, uz zastave Sirijske Arapske Republike i slike sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.

Posebno su odahnuli civili iz istočnih kvartova, koje su islamski fašisti, predvođeni al-Qa’idom – terorističkom organizacijom čiji su ogranci mijenjali ime, ali ne i zločinački karakter - četiri godine držali kao živi štit pred sirijskom vojskom.

Već i prizori u kojima razdraganoj masi na ulicama Aleppa s mikrofonima u ruci pristupaju lokalne TV reporterke, bez marama i burki, dovoljno govore kakva je strana pobijedila u velikoj Bitki za Aleppo: da je pobijedila ona druga strana, te bi žene bile zamotanih glava, ako bi se uopće smjele pojaviti na ulici i s mikrofonom u ruci prilaziti muškarcima.

Rat u Siriji još nije gotov, ali oslobođenje Aleppa predstavlja veliki vojnički i psihološki korak prema završetku sukoba koji je izmrcvario zemlju s najstarijim gradovima na svijetu i odnio stotine tisuća života njenih građana. Zato su radosne automobilske trube i svadbeni rafali iz kalašnjikova tvorili zvučnu sliku te pobjedničke noći nad Aleppom. Kršćani, Druzi, alawiti, suniti, šiiti i pripadnici svih drugih denominacija koje čine bogati i kompleksni “sirijski lonac” dobili su snažan impuls nade da će Aleppo i Sirija opet jednom biti njihov zajednički dom, kao nekada, svom pepelu i ruševinama usprkos.

Nakon četiri godine patnje ovi su ljudi konačno mogli odahnuti i priuštiti sebi jednu noć bez straha: oni koji su ih od 2012. terorizirali napokon su poraženi, skupa sa svojim međunarodnim sponzorima okupljenima oko osovine Washington – Riyad.

Toyotama protiv Sirije

Da je ta osovina mogla maknuti Assada s vlasti mirnim putem, dakle demokratskim izborima, ona bi to i napravila. Ali kako su čak i izvještaji i projekcije NATO-pakta nedvosmisleno ukazivali da Assad ima podršku oko 70 posto sirijskog naroda, na sirijskog predsjednika i na samu ideju cjelovite Sirije nasrnulo se ognjem i mačem, čelikom i Toyota džipovima s montiranim strojnicama.

Stoga oslobođenje Aleppa nije samo pobjeda patriotskih sirijskih snaga i njihovih saveznika – ruskih pilota, iranskih gardista, libanonskog Hezbollaha, šiitskih milicija iz Iraka, Afganistana i Pakistana, te kurdskih boraca sa sjevera - nego i poraz onih koji su materijalno, tehnički i moralno sponzorirali islamske fašiste. Drugim riječima: poraz Zapada.

I tu dolazimo do ključne i dalekosežne političke posljedice za cijeli svijet, koju bi oslobođenje Aleppa moglo simbolizirati. Tu ćemo posljedicu formulirati u upitnom obliku: gledamo li upravo kako se nad ruševinama Aleppa ruši i onaj svjetski poredak koji je 1989. uspostavljen nad ruševinama Berlinskog zida?

Pritom, dakako, ne mislimo da se to ruši svjetski kapitalizam - koji je nakon 1989. ostao jedini ekonomski poredak na svjetskoj sceni – već mislimo na rušenje unipolarnog političkog poretka koji se rodio rušenjem Berlinskog zida i umiranjem SSSR-a. Otada pa sve do danas svijetom je vladala hegemonija SAD-a, koji je u tih 27 godina uređivao svijet po svom moralnom i interesnom ključu, nastupajući kao suvremeni prosvijećeni apsolutist.

Ta Pax Americana imala je pozitivnih i negativnih trenutaka. Da NATO nije 1999. bombardirao tadašnju SR Jugoslaviju, stotine tisuća Albanaca na Kosovu bilo bi ubijeno u naletu Miloševićevih snaga. Da zapadna koalicija nije 2001. napala talibanski režim u Afganistanu, taj bi režim tu zemlju pretvorio u srednjovjekovni pakao. Ali, nažalost, tu otprilike i završava popis dobrih posljedica unipolarnog svijeta.

13 godina nasilja

Sve poslije toga bila je tragedija za čovječanstvo. U posljednjih 13 godina unipolarni poredak je pokazao svoje crno naličje: od napada na Irak 2003. do napada na Libiju i Siriju 2011. godine (potonji traje i danas) američka je hegemonija svijetu donijela neopravdano i neoprostivo nasilje, kojim su iz golog materijalnog interesa Zapada na prostoru Bliskog Istoka i sjeverne Afrike razorene tri multietničke i multivjerske zemlje, a osnažene radikalno nazadne ideologije s duboko fašističkom suštinom.

Upravo je to najveći dokaz moralnog kraha unipolarnog modela. Već desetljećima SAD prikazuje sebe kao predvodnika slobodnog svijeta, zemlju koju definira izraziti “melting-pot” kao dokaz da ljudi različitih vjera i etnija mogu živjeti zajedno. A zadnjih 13 godina SAD sudjeluje u razaranju upravo takvih zemalja: na čitavoj “zelenoj transverzali” od Maroka do Indonezije upravo su tri navedene zemlje – Irak, Libija, Sirija – predstavljale muslimansku verziju “melting-pota”. Prije nego ih je Amerika napala.

Zato bi slobodni svijet oslobođenje Aleppa morao pozdraviti ne samo kao trijumf sekularne svijesti nad vjerskim fundamentalizmom, nego i kao simboličnu zoru multipolarnog svijeta, koji je u Aleppu pokazao da je i fašiste ovog doba moguće pobijediti.

Stupovi tog novog svijeta neće biti samo Amerika i Rusija, nego i Kina, koja je također dala svoj doprinos uspjesima sirijske vojske. Naravno, ne treba gajiti iluzije da su akcije i postupci tih novih američkih parnjaka vođeni nekim posebnim čovjekoljubljem i iskonskom humanošću, ali već i balans njihovih geopolitičkih interesa svijetu jamči da se nad “nepoćudnim državama” više neće provoditi teror i politički huliganizam na koji nema tko odgovoriti. U tom smislu, oslobođenje Aleppa predstavlja i veliku pobjedu u ime svih obespravljenih na svjetskoj političkoj sceni.