Ustašija u Srbu

Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 29.lipnja 2016

Revizionistička logika koja narodni ustanak u Srbu proglašava ‘četničkim ustankom’ konzekventno vodi do proglašavanjaOluje‘ustaškom operacijom’, a to, kao što znamo, nije istina

Ako je dosad u ponekoj glavi i bilo dilema treba li u 21. stoljeću govoriti o antifašizmu, ovotjedna proslava antifašističkog ustanka u Srbu je pokazala zbog čega treba.

Kad vidiš tko je došao ometati proslavu, u kakvim majicama i s kakvim skandiranjem na usnama, onda ti je jasno protiv koga su prije 75 godina ustali seljaci Like, Korduna i drvarskog kraja u susjednoj BiH – ne protiv Hrvatske i Hrvata, nego protiv NDH i ustaša. Ti su ljudi ustali protiv fašističke države koja je nosila hrvatsko ime, okaljavši ga do Sudnjeg dana.

Sve što treba znati o NDH dogodilo se već u prva dva tjedna te demonske tvorevine. Osnovana 10. travnja 1941. na temelju Hitlerove Direktive 25 (Weisung 25) od 27. ožujka iste godine, prvi koncentracijski logor (Jadovno kod Gospića) NDH je formirala već dan kasnije, 11. travnja: samo u tom logoru, koji je djelovao četiri mjeseca, pobijeno je više ljudi nego u cijelom Domovinskom ratu na obje strane.

A već do kraja travnja ta je Hitlerova država donijela rasne zakone, kao teorijsku podlogu koncentracijskih logora, na kojoj potom niče i Jasenovac, jedini logor smrti u Europi koji nisu držali njemački nacisti, već domaći fašisti. Nažalost: hrvatski.

To svjedoči Dvorana sjećanja u jeruzalemskom Yad Vashemu, u kojoj su upisana 22 najveća genocidna stratišta u Europi za Drugog svjetskog rata, od Auschwitza nadalje, a među njima i Jasenovac, koji se na tom sotonskom popisu izdvaja po autorskom potpisu. Dok su, naime, na preostalom dvadeset i jednom europskom stratištu organizatori i izvršitelji genocida bili pripadnici njemačkog SS-a, Jasenovac je autohtoni ustaški proizvod.

Pjesma o drugu Marku

Drugim riječima, prije 75 godina najgori među nama pokušali su nas strpati među najgore u svijetu svih vremena. Bez antifašista, taj bi nas fašistički biljeg pratio kroz cijelu povijest. Prati nas i ovako, ali zahvaljujući antifašistima mi danas možemo svijetu pogledati u oči i reći: “Mi smo svoje fašiste sami riješili.”

A ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. bio je prvi ozbiljni oružani otpor tom hrvatskom fašizmu, koji je tjednima prije toga, pod vodstvom potonjeg zapovjednika Jasenovca Maksa Luburića, u tisućama kosio srpski narod Like i Korduna. To i nije bio ideološki ustanak, nego egzistencijalni: da nisu ustali, Luburić bi ih pobio do zadnjega.

Danas hrvatski revizionisti tvrde da se u Srbu dogodio četnički, a ne antifašistički ustanak. Ova teorija pada u vodu već pri suočenju s prvim povijesnim faktom, a to je fakat da je vođa ustanka u Srbu bio Ličanin Marko Orešković Krntija, čovjek Hrvat, čovjek komunist. Štoviše, ubili su ga upravo četnici.

Veteran Španjolskog rata, Orešković je u vrijeme ustanka bio član Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i Komunističke partije Jugoslavije, što zrcali važnost koju je Partija pridala pobuni protiv fašističke NDH. Oreškovićev karakter i postupanje opisuje narodna pjesma koja se usmenom predajom zadržala u kolektivnoj memoriji srpskog naroda Like i Korduna:

“Cijeloj Lici žalost srce bije / što joj nesta dičnoga Krntije / što joj nesta vođe od ustanka / prvog vođe, Orešković Marka. / Drug je Marko hrvatskoga roda / al’ je majka srpskoga naroda.”

Srpska stranka prava

Neosporno je da su u ustanku u Srbu sudjelovali i četnici s tih područja, koji su tokom ustanka počinili zločine nad civilima u više hrvatskih sela. Ne samo što nijedan današnji antifašist ne može biti ponosan na te zločine, nego je Komunistička partija već tada, usprkos alibiju rata, odmah osudila te događaje i prekinula svaku suradnju s četnicima. O tome je nedavno u našim novinama zborio svjedok vremena, 100-godišnji partizan i počasni predsjednik Antifašističke lige Juraj Hrženjak:

“To hrvatsko selo (Borićevac, op. D.P.) je u nekoliko okolnih srpskih sela popljačkalo i pobilo nekoliko desetaka Srba, i tu je počelo vriti. U toj situaciji oni četnički elementi koji su se pridružili ustanku, ostajući pritom četnici, oni su pobili Hrvate u Borićevcu i u još dva-tri manja hrvatska sela, i tu su napravili velike zločine. Partija se odmah ogradila od toga, napala i osudila to zločinačko postupanje, i od tada četnici više nisu sudjelovali niti u jednoj partizanskoj jedinici. To je bio prekid i kraj suradnje partizana i četnika.”

Onaj tko zbog četničkih zločina nad hrvatskim civilima koji 1941. nisu htjeli bježati iz svojih kuća u Borićevcu osporava antifašistički i pravedni karakter ustanka u Srbu, nije svjestan da svojom logikom osporava pravedni i antifašistički karakter Oluje, jer i u Oluji su se – pogotovo u danima nakon nje – dogodili brojni zločini nad srpskim civilima koji 1995. nisu htjeli bježati iz svojih kuća. Logika koja narodni ustanak u Srbu proglašava “četničkim ustankom” konzekventno vodi do proglašavanja Oluje “ustaškom operacijom”, a to, kao što znamo, nije istina.

Zamislimo da se u Hrvatskoj pojavi politička stranka pod imenom “Autohtona Srpska stranka prava” (A-SSP) i da njeni članovi mjesec dana uoči obljetnice Oluje podignu šator na kninskoj Tvrđavi, s namjerom da tu drže predavanja o svom revizionističkom viđenju Oluje, kao što naša autohtona ustašija revizionistički gleda na narodni ustanak u Srbu. Bi li i tada MOST-ov tehnički ministar policije Vlaho Orepić od akademske zajednice tražio da zauzme stav o pravom karakteru Oluje, kao što je to ovih dana iskao za ustanak u Srbu?

Vjerujemo da bi tehnički ministar prije jezik pregrizao nego to zaiskao. Zato je nejasno što mu nije jasno oko Srba.