Vjera u kapitalizam postoji još samo na Balkanu

SLAVNI BRITANSKI EKONOMSKI PISAC PAUL MASON U ŠIBENIKU GOVORIO O POSTKAPITALISTIČKOJ BUDUĆNOSTI

Glavna zvijezda četvrtog Festivala alternative i ljevice (FALIŠ), koji je prošlog tjedna održan u Šibeniku, bio je britanski politolog i ekonomski novinar Paul Mason, čija je lanjska knjiga “Postkapitalizam: Vodič za našu budućnost” u kratkom roku prevedena na dvadesetak jezika, te je mnogi drže svojevrsnim nastavkom megahita francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja “Kapital u 21. stoljeću”.

Mason je autor više knjiga o globalizaciji i radničkoj klasi, gostujući profesor na Sveučilištu Wolverhampton te bivši novinar i urednik britanskih javnih servisa BBC i Channel 4, a odnedavno radi za medijsku kuću ITN. Oponenti u domovini ga napadaju da je “revolucionarni marksist”.

Mason je u Šibeniku govorio o postkapitalizmu i nastupajućoj “ekonomiji dijeljenja” koja će dokusuriti neoliberalni kapitalizam kakav poznajemo. S njim smo razgovarali jutro nakon predavanja.

- Da najprije riješimo nedoumicu: jeste li marksist?

- Oko 70 posto.

- Što to znači?

- Marxova historijsko-materijalistička metoda je vrlo korisna za razumijevanje krize kapitalizma. Marx je shvatio da je kapitalizam nestabilan i krhak sustav, te je prepoznao važnost klasne dinamike, iako je klasna dinamika danas u svijetu smanjena zbog destruiranja radničkog pokreta. Ali marksizam je potcijenio sposobnost kapitalizma da se prilagodi novim uvjetima. To potcjenjivanje kapitalizma je jedna od historijskih grešaka ljevice. No informacijska tehnologija danas stvara nove uvjete i ona će onemogućiti kapitalizam da se na te uvjete prilagodi.

Kapitalistička ekonomija od samog početka postavlja pitanje: odakle dolazi vrijednost robe? A pojava informacijska tehnologija dodatno komplicira to pitanje, jer tom tehnologijom možeš kreirati stvari besplatno, što je veliki izazov za kapitalističku ekonomiju. Marksizam ima odgovor na to pitanje, u vidu Marxove radne teorije vrijednosti, koja kaže da izvor nove vrijednosti nisu strojevi nego rad, i da je vrijednost neke robe na tržištu određena količinom rada koji je potreban da se ta roba proizvede. Ta teorija je validna, ali informacijska tehnologija mijenja značenje riječi “tržište”.

Prema tome, uzimajući u obzir Marxovu metodu historijskog materijalizma i njegovu radnu teoriju vrijednosti, odgovor na vaše pitanje glasi: da, ja sam marksist.

- Kako ste postali marksist?

- U katoličkoj školi.

- Ne razumijem.

- Išao sam u katolički koledž, kod salezijanaca, i do marksizma sam došao kroz razgovore sa svećenicima koji su nam predavali. Naime, ništa što su mi oni govorili o svijetu nije baš imalo smisla, a imali su bogatu biblioteku u kojoj sam pronašao knjige o marksizmu. Tu sam našao i pročitao Marxov i Engelsov “Komunistički manifest”, koji mi je konačno dao odgovore na pitanja o svijetu koja su me zanimala.

- Otkud “Komunistički manifest” u biblioteci katoličke škole?

- Zato što se katolički socijalni nauk ne konfrontira s marksizmom. U okviru tog školskog predmeta svećenici su nam govorili o socijalnoj pravdi, a to je sadržaj i “Komunističkog manifesta”. Čak i razgovor o socijalnoj pravdi zapravo je razgovor o socijalizmu.

Ja sam odrastao 1970-ih godina u zaleđu Manchestera, u rudarskom i tvorničkom kraju, i marksizam je bio prisutan svuda oko mene: dobro, možda ne u katoličkoj školi, ali na ulici svakako. To je bilo desetljeće žestokih borbi između rada i kapitala: moj otac je bio vrlo aktivan u radničkim protestima i sindikalnoj borbi. Tako sam postao marksist i ljevičar.

- Zar je u Britaniji moguće da jedan marksist radi za vodeće mainstream medije, poput BBC-a i Channel 4?

- Postoje dva aspekta odgovora na vaše pitanje. Prvo, mainstrem mediji od vas zahtijevaju da ne unosite vlastita politička uvjerenja u svoje izvještavanje, što je relativno lako, pogotovo ako ste marksist, jer onda znate gdje je granica i gdje završava politika, a gdje počinje buržoaska ideologija. S obzirom da sam bio plaćen, i to dobro plaćen, da ostanem u granicama buržoaske ideologije, ja sam to zapravo godinama i činio, iako sam se uvijek držao na rubovima te ideologije.

I drugi aspekt, ja smatram da je najbolje novinarstvo o socijalnoj pravdi ono koje ne simplificira istinu. A da bi pisao o socijalnoj pravdi i otkrivao pojave i fenomene koji stvaraju socijalnu nepravdu, ne moraš biti marksist. A ja sam uvijek nastojao pisati o tim stvarima.

Sjećam se, kad sam 2012. za britanske medije izvještavao s 18. kongresa Komunističke partije Kine, bio sam u dvorani okružen tim starim kineskim komunistima. I kad je na kraju Kongresa intonirana Internacionala, moj kineski kolega novinar, koji je sjedio do mene, bio je šokiran kako to da ja znam sve riječi te pjesme. Naravno da znam.

- Kad već spominjete Kinu, u knjizi ste dosta kritični prema svjetskoj ljevici iz 20. stoljeća, uključujući i Kinu?

- Ljevica 20. stoljeća je bila pogrešna, uključujući i njene najuspješnije izdanke, poput jugoslavenskog eksperimenta, odnosno Titove verzije marksističkog socijalizma. Titov socijalizam i sovjetska planirana ekonomija dva su odgovora na isti problem – oskudicu. Ono što ja predlažem potpuno je suprotno: demontaža kapitalizma je moguća samo u uvjetima obilja. Marx je mislio da je to nemoguće, bio je uvjeren da se obilje ne može postići u klasnom društvu, jer vladajuća klasa uvijek uzima bogatstvo sebi. Ali glavna roba današnjeg svijeta je informacija, a mi danas imamo obilje informacija. Tek sada postoje uvjeti za zamjenu kapitalizma nečim drugim. Ljevica 20. stoljeća je bila žrtva svog vremena. Da ne nabrajam sad kako je Staljin pobio milijune ljudi, kako je u Španjolskom građanskom ratu Komunistička partija provodila represiju nad anarhistima itd. Takve stvari ne možete braniti.

- Glavna teza vaše knjige o postkapitalizmu je da će IT industrija dovesti do sloma kapitalizma. Možete li to malo objasniti?

- Informacijska tehnologija smanjuje broj raspoloživih poslova i smanjuje plaće. A mi imamo ekonomiju ovisnu o kreditu. Te kredite uzimamo na pretpostavci budućeg uspjeha ekonomije, ali ako nema ekonomskog rasta, nemate odakle vratiti kredit. I to je točka u kojoj će se klasična kapitalistička ekonomija slomiti.

Studije pokazuju da će do 2050. godine 50 posto poslova raditi roboti. Oni će zamijeniti ne samo tvorničke i fizičke radnike, nego će preuzeti i “mentalne poslove” poput odvjetničkih, liječničkih itd. A što će onda raditi odvjetnici i liječnici?

- Uslužne poslove?

- Nove uslužne poslove koje kapitalizam stvara zadnjih godina antropolozi u Engleskoj nazivaju “usranim poslovima”. To su poslovi nedostojni čovjeka. Nedostojanstveni su.

- Kao rješenje tog robotskog problema u knjizi predlažete uvođenje Bezuvjetnog temeljnog dohotka (BTD) za sve građane. Međutim, nedavno su na referendumu Švicarci odbili tu ideju?

- Finska sada uvodi BTD u neke svoje gradove, to će biti jedan kontrolirani pokušaj. Kanada je svojedobno aplicirala jednu od ranih verzija te ideje na primjeru Montreala, i to baš nije bilo uspješno. Ali to je stvar koja će doći. O tome se mnogo diskutira u Silicijskoj dolini, jer su tamo svjesni ovoga o čemu govorim. Ne postoji precizan model kako bi to trebalo točno izgledati, pa će biti nužno da ga se modelira u hodu, ali je moguće. Jer alternativa je da će ogroman broj ljudi postati siromašan, a siromaštvo je, između ostaloga, “okidač” za mnoge mentalne i duševne bolesti. Osim toga, čovjek bez posla ne samo što ne može biti građanin, nego ne može imati kreditnu karticu, a takav je neupotrebljiv za kapitalizam, ne može ništa kupovati.

- Uspoređuju vas s Thomasom Pikettyjem, vaša knjiga o postkapitalizmu se komparira s njegovim “Kapitalom u 21. stoljeću”. Kako to doživljavate?

- Piketty u svojoj knjizi nije tako radikalan. On je postao radikalniji tek nakon što je napisao tu knjigu. Značajna je njegova historijska evidencija i analiza kapitalizma; recimo, meni je fascinantno kako neoliberalne mainstrem ekonomiste povijest uopće ne zanima, oni to potpuno preskaču: za njih je tržište neprestana sadašnjost, bez prošlosti. Važno je i to što je Piketty empirijski dokazao da financijski kapitalizam stvara sve veću nejednakost. Ali on na tome ostaje, ne ide dalje. On vjeruje u mehanizme tržišta i nije zagovornik protestnih antisistemskih pokreta koji su se razvili posljednjih desetak godina.

- Rekli ste na početku da IT industrija mijenja zakonitosti tržišta? Možete li to malo pojasniti?

- Sama njena suština je suprotna suštini kapitalizma. Ona stvara uvjete za rast ekonomije dijeljenja, koja direktno ruši logiku profita, na kojoj kapitalizam počiva.

- Kakva je to “ekonomija dijeljenja”?

- Kao što govorim u knjizi, radna teorija koju je skicirao Marx predviđa da automatizacija može smanjiti nužni rad do tako male količine da bi rad postao prepušten slobodnom izboru. Marx kaže da će stvari koje se mogu napraviti tim malim količinama rada na kraju vjerojatno ispasti besplatne, djeljive i opće vlasništvo. I to se upravo događa, a najbolji primjer je Wikipedija, koja se uređuje besplatnim dobrovoljnim radom tisuća volontera.

Mislim da smo generalno došli do kraja kapitalističkog načina proizvodnje, koji će biti zamijenjen nečim što nismo očekivali. Socijalisti 20. stoljeća su očekivali dugotrajno umiranje kapitalizma u krvavim grčevima, a kao zamjenu su zamišljali planiranu ekonomiju, što se na primjeru SSSR-a pokazalo katastrofalnim. Sada vidimo da kapitalizam neće biti zamijenjen socijalizmom ili komunizmom – barem ne odmah i izravno - nego postkapitalizmom. U svakom slučaju, neoliberalizam je gotov.

- Ali doima se vrlo živim? Mi ga u Hrvatskoj živimo.

- Kad držim predavanja po Britaniji i Europi, moja publika obično su ljevičari. Ali često držim predavanja i poslovnim ljudima. I kad im kažem da je kapitalizam “gotov”, oni su zapanjeni. Osim bankara s Wall Streeta i ljudi iz Silicijske doline – oni su zabrinuti jer su svjesni da je kapitalizam u dubokoj krizi. Kad biste imali priliku biti na njihovim partyjima i zabavama, vidjeli biste da oni često razgovaraju o postkapitalizmu. Ali za elite iz Istočne Europe i s Balkana to je ogromno čuđenje, oni misle da je kapitalizam vječan. Oni su posljednji neoliberali na svijetu, kao posljednji Habsburzi.

Kazat ću to najjednostavnije što mogu: mi smo svi u vlaku koji srlja u provaliju i usporava, ali će svejedno završiti u provaliji. A zemlje Balkana i Istočne Europe se iz zadnjeg vagona žestoko guraju da se primaknu sredini vlaka, ne primjećujući dolazak katastrofe. A kad vlak padne u provaliju, bit će potpuno svejedno u kojem ste vagonu.

- Kad u Hrvatskoj netko pokuša pričati o socijalizmu, oponenti mu kažu da je Jugoslaven i krenu spominjati Slobodana Miloševića, koji je poveo rat na našu zemlju. Kako se u takvim uvjetima može razgovarati o alternativama kapitalizmu?

- Sličan je problem u drugim zemljama Istočne Europe, koje nisu imale rat, ali su imale staljinizam, i njih priča o socijalizmu asocira na Staljina. Koliko znam, Jugoslavija ne postoji već 25 godina, zato uzmimo mlade ljude u Hrvatskoj koji su rođeni nakon 1990. i Jugoslavije se uopće ne sjećaju. Oni imaju sasvim legitimno pravo da postave ključno pitanje: što meni kapitalizam može pružiti? Ti mladi ljudi moraju sebi odgovoriti na to pitanje.

- U knjizi predlažete unilateralni ili kontrolirani otpis državnih dugova, jer će inače, kako tvrdite, do 2050. bankrotirati oko 60 posto država, što bi moglo izazvati planetarni kaos. Ali SYRIZA je predlagala to isto za Grčku, a znamo kako je prošla?

- Slučaj SYRIZA-e je ekstreman, jer je na nju izvršen politički napad iz Berlina i Bruxellesa. U knjizi govorim kako su europski moćnici namjerno razorili Grčku kako bi naglasili centralnu poruku neoliberalizma, a to je da nema alternative i da svi pokušaji izgradnje nekapitalističkog društva završavaju kao nesreća koja je zadesila Sovjetski Savez. SYRIZA je namjerno skršena kako bi se svima u Europi poslala poruka da je revolt prema kapitalizmu zapravo revolt prema prirodnom i bezvremenskom tijeku stvari.

Međutim, i SYRIZA se pokazala nespremna: morali su očekivati taj politički napad i pripremiti se za njega, jer je bio predvidljiv. Trebali su stvoriti horizontalnu mrežu socijalnih inicijativa i spojiti se s tom mrežom. Jedan od problema ljevice je taj što se socijalni pokreti i lijeve vlade nikako ne spajaju, a trebali bi. Ja sam lani pitao ljude iz SYRIZA-e: ako vam zatvore ljekarne i mljekare, hoćete li izaći na ulice i pjevati “Bandierra Rossa” ili ćete preuzeti i voditi te ljekarne i mljekare?

- Kako tumačite Brexit?

- Mnogo ljudi u Velikoj Britaniji, u manjim naseljima i predgrađima, osjetili su se ostavljenima. A ljudi iz gradova su glasali za ostanak u Europskoj uniji. Globalizacija je isključila ili barem deklasirala sve te siromašne ljude iz naselja i predgrađa. Čak i siromašni ljudi iz gradova su glasali za ostanak u EU, jer im grad ipak pruža neke mogućnosti za izlazak iz siromaštva, ali ljudi iz ruralnih krajeva i suburbija su se osjetili ostavljenima, bez šanse.

Sada će se naša Konzervativna partija, koja je htjela Brexit, morati suočiti s ljudima iz gradova, što će im otežati vladavinu. U Engleskoj već imamo fenomen masovnog učlanjenja u lijeve partije, pogotovo u Laburiste. Kad su Laburisti u proljeće 2015. izgubili na izborima, imali su 40 tisuća članova. A kad se pojavio neomarksist Jeremy Corbyn, u vrlo kratkom roku se učlanilo još 40 tisuća ljudi, uglavnom mladih.