Vrijeme je za novu ljevicu

Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 3 rujna, 2016

Milanovićev šovinistički odlazak udesno bolno sugerira da je Hrvatskoj nužna jedna istinski lijeva politička stranka, koja bi se jasno razlikovala od ove fejkerske socijaldemokratske verzije

Mangup s Iblerova trga i vođa lijeve partije uspio je naizgled nemoguće: razjariti ljevičare, sablazniti građanski centar i razgaliti desničare. Ako se u idućih tjedan dana ne dogodi nešto još bizarnije, upravo će šovinističke eskapade Zorana Milanovića o Bosni i Hercegovini, Srbiji i roditeljima novog šefa HDZ-a ostati upamćene kao najradikalniji događaj ove izborne kampanje.

Milanovićevim nacionalističkim ispadima nisu zgroženi samo glasači ljevice, nego i mnogi pristojni ljudi koji tvore tzv. tihu građansku većinu. Negativni osvrti na te ispade stižu i od ljudi s desnice, ali one nisu toliko posljedica neslaganja s Milanovićevim stavovima, koliko proizvod zbunjenosti i šokiranosti što im je mangup s Iblerova trga tako bezobrazno uletio u prostor koji su svih ovih 26 godina držali suvereno svojim.

Mnogo se zadnjih dana pisalo o motivima i razlozima koji su šefa SDP-a nagnali da se javno predstavi kao obična nacionalistička bitanga kojemu se “fućka” za opasne pokušaje da se fašistički pozdrav “Za Dom spremni” prikaže kao nešto normalno, pače i domoljubno, i to u vremenima kad su takvi politički ekstremi prvi put u samostalnoj Hrvatskoj prodrli u parlament. Umjesto da, kao šef nominalno lijeve partije, protiv takve anticivilizacijske ofenzive i društvene regresije vikne do neba, njemu se fućka?!

Unuk ‘dede ustaše’

Taktički razlozi za Milanovićevo poniranje u ulogu unuka “dede ustaše” nisu toliko zanimljivi, jer su očigledni: svjestan da ne može računati na postizbornu koaliciju s Mostom (zbog prevelikog utjecaja Crkve na šefove te političke grupacije) i izračunavši da mu za pobjedu treba više glasova nego što HDZ i Most mogu skupiti zajedno, šef SDP-a bacio je politički parangal u domobranskim vodama neodlučnih birača, onih koje krasi tzv. umjereni nacionalizam, dakle onih koji ne bi baš klali i zlostavljali Srbe, ali im intimno nije mrsko što ih u Hrvatskoj više nema.

Mnogo više od taktičkih, zanimljivi su strateški razlozi ovakvog “ribarskog izleta” šefa SDP-a. Zašto je sebi dopustio tako primitivan mamac, zbog kojeg bi u naprednijim demokracijama bio hitno isključen iz ribolova i kazneno sankcioniran zbog korištenja nedozvoljenog ribičkog pribora?

Odgovor je koliko banalan, toliko i tužan: zato što može. Zato što zna da lijevo od njega i SDP-a nema ničega, odnosno ničega što ima realnu političku snagu. Zato što je svjestan koliko su ne samo lijeva nego i građanska Hrvatska užasnute onim što je simbolizirao i nagovještavao Hasanbegović, pa je siguran da će dovoljna većina takvih glasača otrpjeti njegovo taktičko hasanbegovanje, začepiti nos i svejedno glasati za Narodnu koaliciju.

Za nešto više od tjedan dana znat ćemo je li se šef SDP-a preračunao i je li na desnom mostu dobio više nego što je izgubio na lijevoj ćupriji. Ali ovaj njegov rezon je možda i najvažnija stvar koja se mora zapamtiti iz cijelog slučaja, možda i najvažnija uputa za budućnost Hrvatske. To je spoznaja da je cijeli lijevi politički prostor potpuno prazan.

Jer, da se ne zajebavamo, niti je SDP stranka ljevice, niti je Zoran Milanović ikada bio ljevičar. Šef socijaldemokrata je barem toliko pošten da tu činjenicu nikad nije ni skrivao: svašta smo proteklih godina od njega čuli u smislu samoodređenja, u rasponu od liberala do kalvinista, ali riječi poput “ljevica” i “ljevičar” iz njegovih su usta izlazile samo u pogrdnom kontekstu, kako i priliči kalvinističkom liberalu.

Armija deklasiranih

Recimo, kad su lani tisuće antikapitalističkih prosvjednika omeli i prekinuli svečanu procesiju otvaranja nove zgrade Europske centralne banke u Frankfurtu, Milanović ih je – umjesto da bude u prvim redovima prosvjeda, poput čelnika njemačke parlamentarne ljevice Die Linke – nazvao “divljacima”. A neoliberalni kapitalizam nikad nije nazvao “divljačkim”; štoviše, prigrlio ga je kao rod rođeni, kao što mater grli ženika lude kćeri.

Samouvjereni Milanovićev šovinistički odlazak udesno bolno sugerira da je Hrvatskoj prijeko potrebna jedna istinski lijeva politička stranka, koja bi se jasno razlikovala od ove fejkerske socijaldemokratske verzije, tako da lijevi glasači napokon dobiju opciju koje se neće sramiti. To bi morala biti stvarna antisistemska, antikapitalistička i antifašistička stranka koja se neće libiti da otvoreno dovede u pitanje postojeće društveno uređenje. Bez revolucionarnog nasilja, parlamentarnim putem.

Baza te buduće partije više ne mogu biti deklasirani proleteri, jer su iščezli poput Srba iz Hrvatske. Ali tu je armija deklasiranih prekarnih radnika koja će biti sve brojnija i očajnija. A u današnjoj Hrvatskoj toj se armiji obraćaju samo Radnička fronta (teorijski) i Živi zid (uličnom borbom protiv deložacija). Za jednu ozbiljnu zemlju to je daleko premalo.

Tko želi popravljati kapitalizam – široko mu polje. I alal mu vera: nemamo ništa protiv utopija, dapače. Ali nam treba i malo realnosti i neimarskog znanja o tome kako se neke građevine popraviti ne mogu. I tu ne mislimo na Zorana Milanovića.