Slobodna Dalmacija – 13. svibnja, 2017

Na fasadi crkve u aveniji Lafayette u Brooklynu stoji LGBT zastava, a desno je transparent s natpisom ‘Black Lives Matter’. Drugi transparent stoji na ogradi pred crkvom: ‘Migranti i izbjeglice, dobrodošli’. Tako urešena, crkva izgleda kao Filozofski fakultet u Zagrebu

U New York sam sletio u noći Uskrsa, koji je ove godine pao na isti dan i katolicima i pravoslavcima. Ana me obavještava da će uskršnji ručak biti kod Dalan, par stanica metroom niže od nas, u dubini Brooklyna, kod Prospect Parka. Veli da Dalan kuha već pet dana i da svi moramo doći.

Put do metroa vodi pored prezbiterijanske crkve u aveniji Lafayette: na fasadi crkve, tik do ulaza, okačena je LGBT zastava duginih boja, a desno je mali transparent s natpisom “Black Lives Matter”. Veliki tranparent, pak, postavljen je na ogradu pred crkvom: na njemu piše “Migranti i izbjeglice, dobrodošli”.

Tako urešena, crkva mi izgleda kao zgrada Filozofskog fakulteta u Zagrebu u dane studentskih pobuna. Koliko će vode proteći rijekama Hudson i East River dok ovakve zastave i transparente ne budem vidio i na zagrebačkoj katedrali ili crkvi Sv. Duje u Splitu?

– Požuri – kaže Ana. – Zvala je Dalan, kaže da čekaju samo nas.

Poput većine pripadnika postjugoslavenske zajednice u New Yorku koje sam upoznao, i Dalan je dijete iz miješanog braka: mama joj je Zagrepčanka, otac iz Gvineje. Prelijepa tamnoputa žena afričkog osmijeha, koja koristi urbani zagrebački sleng s kraja osamdesetih, Dalan me posađuje za stol pretrpan đakonijama.

– Moraš probati šunku – kaže – tri dana sam je kuhala.

– Ne može nitko napravit uskršnji ručak ko što može Muhamedova kćerka – dobaci mi Adi, liječnik iz Banja Luke koji živi u Queensu. Mislio sam da aludira na muslimansko porijeklo Dalanina oca; kasnije ću doznati da se njen otac doista i zove Muhamed.

Pokazalo se da je Adi u pravu: ručak je bio bogat i raznolik, a šunka božanstvena. Ljudi iz više republika, raznih vjera i nacija, uživali su u kulinarskom umijeću Muhamedove kćerke – liječnice u jednoj bruklinškoj bolnici – i prijateljski se družili. Da nas je mogao vidjeti, Isus bi bio zadovoljan.

Kerum s Pete avenije

Brzo sam uočio da moji njujorški prijatelji u razgovoru svako malo spomenu Trumpa. Novi predsjednik SAD-a svojom nacionalističkom retorikom izazvao je zebnju među njima. Većinom su to liječnici, znanstveni istraživači, profesori ili se bave artom: kazuju mi da Trumpova administracija već provodi novčane restrikcije u kulturi, znanosti i umjetnosti. Posebno su ugroženi oni koji još nisu dobili Zelenu kartu, jer su dolaskom Trumpa cijela procedura i odnos prema migrantima pooštreni. Kip slobode za ove ljude polako postaje Kip tjeskobe.

– Ako ne izlaziš iz New Yorka, ne možeš uopće skontat kako je Trump pobijedio, jer ovdje je većina raje protiv njega – priča mi Amir iz Bihaća, profesor na njujorškom sveučilištu The New School. Dodaje da tek kad odeš u unutrašnjost, na Srednji Zapad i dalje prema jugu, shvatiš što je Amerika i tko je doveo Trumpa na vlast.

– U ovoj zemlji radnička klasa na izborima uporno glasa za one koji su najviše protiv njihovih vlastitih interesa, i to traje još od Ronalda Reagana – veli Adi. – To nikad neću razumjeti.

– Meni je bio šok kad sam vidio da na svakoj dolarskoj novčanici piše “U Boga vjerujemo” – domeće Peci iz Vinkovaca, molekularni biolog zaposlen u istraživačkom institutu za tumore. – Znači, tvoj Bog je dolar i to priznaješ na svakoj novčanici.

Sutradan odlazim do Trumpovog poslovnog tornja na Manhattanu, smještenog na Petoj aveniji, između 56. i 57. ulice, u zoni koja se drži srcem svjetskog kapitalizma: u krugu od sto metara nalaze se i Rockfellerov centar i Rotschildov poslovni neboder. I lani sam bio u Trumpovom tornju i prošetao kičastim atrijem, ali tada pred ulazom nisu stražarili naoružani policajci koje sada vidim, niti su posjetitelji u predvorju morali vaditi sve iz ruksaka i džepova. Odustajem od ulaska, ionako sam lani sve vidio: ovako bi izgledao Kerumov toranj da Kerum ima para kao Trump.

Neuspješna pljačka WC-papira

Pješačim još dva bloka do 59. ulice i južnog ulaza u Central Park: žustrim hodom krećem kroz slavne šumarke i tratine, gledajući uzbuđene turiste, oznojene joggere, ravnodušne prodavače sladoleda, zamišljene ulične slikare, živopisne gatare koje ti za deset dolara dešifriraju dlan i mlade cure koje igraju bejzbol i smiju se kao djevojčice. Sto deset minuta kasnije stižem do sjevernog ruba parka i izlazim na 109. ulicu, u predvorje Harlema, glavnog konačišta velike afroameričke zajednice New Yorka.

Razgledavam okolinu: ovaj New York nema puno zajedničkog s onim New Yorkom kojeg sam dva sata ranije ostavio pred južnim ulazom u Central Park. Ovdje nema frenetične vreve prolaznika, užurbanih bijelaca u poslovnim odijelima i čeličnih nebodera od osamdeset katova, kao što ni tamo nije bilo ovih crnih mladića u majicama s kapuljačama ni ovog usporenog uličnog ritma. Tamo je hot-dog u kućicama uz cestu stajao tri dolara – ovdje košta dva.

Ubrzo nehotice postajem rubni sudionik sitnog uličnog kriminala, koji je završio neuspjehom. Ušao sam u mali dućan u 111. ulici da kupim neki sok, kad me taj oniži crni mladić zamolio da mu dohvatim jednu rolu toaletnog papira – koji je stajao na vrhu frižidera – što sam i učinio.

– Brate, dohvati mi još jednu! – kazao je potom molećivo.

– Evo, brate! – odvratio sam.

Tren potom začuh žestoku svađu na blagajni. Moj crni brat stavio je na pult samo jednu rolu, dok ga je prodavač (također crn) optuživao da je drugu sakrio ispod jakne. Moj brat se uvjerljivo branio, ali se u žaru gestikulacije previše razmahao, pa mu je ta druga rola ispala ispod jakne i otkotrljala se po podu, na što je prodavač glasno opsovao, dok je moj brat hitro napuštao dućan. Pogledao sam cjenik: jedna rola košta točno dolar.

Brate, u kolikoj si to egzistencijalnoj nevolji kad nemaš dolar za WC-papir? A ako si već u takvoj nevolji, zašto nisi otišao u neki kafić i ukrao rolu iz WC-a, umjesto da riskiraš po dućanima?

Odmah sam uvidio logičku pogrešku u svom mišljenju: da bi otišao u WC kafića, moj brat mora nešto naručiti na šanku, a najjeftinija stvar, obična kava, stoji tri dolara. Ako brat nema dolar za rolu WC-papira, kako će imati tri dolara za kavu? Pit, i to je Amerika! – rekao bi manje poznati hrvatski pjesnik s kraja 20. vijeka.

Klasna borba na Manhattanu

Jedno popodne proveo sam na New York City sveučilištu u donjem dijelu Manhattana, gdje sam odslušao marksističko predavanje. Zli jezici neće vjerovati, ali dospio sam tamo posve slučajno. Dan ranije šetao sam tim krajem i naletio na štand s trojicom mladića koji su prodavali časopis “Socijalistički radnik” (“Socialist Worker”).

– Tko ste vi, braćo? – upitao sam ih.

– Mladi socijalisti – rekoše drčno i pozvaše me na to predavanje koje će se sutra održati na njihovom fakultetu u Ulici Thompson br. 238, u učionici 275 na drugom katu.

Sutradan sam, skupa s tridesetak studenata svih rasa i spolova, slušao mladog riđobradog predavača odjevenog u “rebatinke” i kariranu košulju: iznosio je povijesni pregled radničkih štrajkova, od robovskih ustanaka u starom Egiptu do suvremenih radničkih pobuna u Kini i SAD-u. Trudio se studentima plastično predočiti snagu štrajkačke metode:

– Ako u New Yorku sindikat transporta obustavi metro, oko deset milijuna ljudi bit će paralizirano – kazao je, između ostaloga.

Studenti su pozorno pratili njegove riječi, a iz njihovih pitanja i komentara vidjelo se da dijele ljevičarska uvjerenja. Predavač je potom izložio više različitih teorijskih pristupa uzrocima i značenju štrajka, da bi poantirao rečenicom:

– Kao marksisti, moramo gledati štrajk kao sredstvo klasne borbe.

Tu sam se pokušao sjetiti kada sam točno zadnji put čuo misao o klasnoj borbi: to je moralo biti u srednjoj školi, na satu marksizma ili TIPSS-a, negdje 1987. ili 1988. godine. Moralo je proći trideset godina i morao sam preletjeti ocean, štoviše, morao sam doći u prijestolnicu svjetskog kapitalizma, i više od toga, na sâm Manhattan, e da bih u učionici 275 na drugom katu fakultetske zgrade New York City sveučilišta u Ulici Thompson br. 238 ponovo čuo jedinu istinu ovog svijeta, koja će trajati sve dok i posljednji brat ne bude imao dolar u džepu za WC-papir.