PRISJEĆANJE SUSRETA S UBIJENIM LIDEROM KOSOVSKIH SRBA IZ 2007. I 2008. GODINE
Slobodna Dalmacija – 18.siječnja, 2018
Sudbina Olivera Ivanovića podsjeća na sudbinu ubijenog šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira, koji je 1. srpnja 1991. stradao od ruke hrvatskih radikala jer je u osvit rata po istočnoj Slavoniji smirivao međuetničke strasti
Tko je ubio Olivera Ivanovića? I zašto? Na prvi pogled, odgovor se nameće sam po sebi: Albanci. Tko bi drugi likvidirao političkog vođu kosovskih Srba? U prilog tome govori i podatak da su ubojice svoj automobil, u etnički i rijekom Ibar podijeljenoj Mitrovici, ostavili i zapalili baš ispred albanskih kuća. No dopustimo i drugi pogled na atentat koji bi mogao destabilizirati Balkan.
Olivera Ivanovića sam upoznao prije desetak godina, kada sam 2007. i 2008. u nekoliko navrata boravio na Kosovu, izvještavajući za Slobodnu Dalmaciju o političkim prilikama i međuetničkoj atmosferi uoči i nakon proglašenja nezavisnosti nekadašnje jugoslavenske pokrajine. Bio mi je jedan od sugovornika.
Ne mogu se sjetiti jesam li ga prvi put sreo u Mitrovici ili u nekom od srpskih sela sjeverno od Ibra, ili pak u nekoj od srpskih enklava južno od Ibra. Jer sretao sam ga u svim tim mjestima: kao politički predstavnik srpskog naroda na Kosovu, uporno je i ustrajno obilazio sve lokacije i mikrolokacije na kojima su živjeli kosovski Srbi.
No zato se bez problema mogu sjetiti po čemu sam ga zapamtio iz mnoštva drugih sugovornika, srpskih i albanskih. Po umjerenosti stavova. Bio je daleko najumjereniji srpski političar na Kosovu, barem iz kruga onih koje sam imao priliku upoznati.
Ako ništa drugo, bio je jedini srpski političar na Kosovu koji je Albance zvao Albancima: za razliku od svih ostalih, nije koristio izraz „Šiptari“, koji je odavno poprimio pogrdne konotacije. Da ne spominjem kako je dobro govorio albanski jezik, što i nije baš tako čest slučaj među srpskom zajednicom na Kosovu.
Kosovski Don Kihot
U mjesecima prije proglašenja kosovske nezavisnosti Ivanović je pred novinarima iskazivao protivljenje takvom separatističkom raspletu situacije: po tome se nije razlikovao od ostalih srpskih političara na Kosovu. Međutim, za razliku od njih, jednako se tako suprotstavljao ideji o „granici na Ibru“, po kojoj bi Srbi sjeverno od Ibra živjeli u nekoj svojoj autonomnoj zajednici, usko povezanoj s Republikom Srbijom, dok bi Srbi južno od Ibra bili prepušteni državi kosovskih Albanaca. Ivanović je smatrao da je takvo rješenje nedopustivo i suprotno interesu kosovskih Srba.
Stoga je, u vremenu kad su ostali srpski političari zagovarali potpuni bojkot svih kosovskih institucija, bio jedini koji je inzistirao da se sudbina kosovskih Srba mora rješavati upravo u političkom dijalogu s kosovskim Albancima. Zato je, nakon proglašenja nezavisnosti, i bio prvi srpski političar koji je ušao u kosovski parlament, da se tamo bori za interese srpske zajednice, zbog čega je među srpskim radikalima na Kosovu zaradio epitet „nacionalnog izdajnika“.
Već tada me je po svojim stavovima podsjetio na one funkcionare bosanskohercegovačkog HDZ-a koji su se, poput recimo Stjepana Kljuića, početkom 90-ih protivili Tuđmanovoj ideji o podjeli Bosne, smatrajući da će takva politika nauditi BiH Hrvatima koji žive izvan zapadne Hercegovine. Kao što je poznato, Kljuić i takvi političari vrlo brzo su maknuti iz HDZ-ovog aparata, a danas znamo da su njihova upozorenja o sudbini BiH Hrvata bila proročanski točna.
Tako mi je otprilike i Ivanović izgledao prije deset godina: kao nekakav suvremeni Don Kihot koji se bori protiv vjetrenjača radikalnog nacionalizma. A nakon što sam čuo vijest o njegovom ubojstvu, prva mi je asocijacija bila jedna ljudska figura iz Domovinskog rata: Josip Reihl-Kir.
Radikali na tri strane
Ubijeni šef osječke policije, koji je 1. srpnja 1991. stradao od ruke hrvatskih radikala – jer je u osvit rata uporno obilazio i hrvatska i srpska sela po istočnoj Slavoniji i smirivao uzavrele međuetničke strasti – podsjetio me na Ivanovića upravo po svojoj političkoj umjerenosti, kojom je bezuspješno pokušavao smanjiti međuetničko nepovjerenje i spriječiti oružani sukob između naroda, a zbog čega je na kraju nastradao od radikala iz vlastitog naroda.
Ovo, naravno, ne znači kako je posve sigurno da su Olivera Ivanovića ubili srpski politički radikali ili možda srpski mafijaši – kojima „granica na Ibru“, čemu se Ivanović protivio, idealno odgovara za sve vrste ilegalnih poslova – jer i s albanske strane postoje radikali kojima odgovara pogoršanje međuetničkih odnosa, do čega će na Kosovu sigurno doći nakon Ivanovićevog ubojstva. Zapravo je već i došlo.
Nažalost, takvi radikali postoje i na „trećoj strani“, onoj koju poznajemo pod imenom „međunarodna zajednica“. Ako netko od velikih sila želi novi rat na Balkanu, likvidacija najumjerenijeg srpskog političara na Kosovu odličan je korak u tom pravcu. Umjerenost na Balkanu vodi u smrt.