PREDRAG MATVEJEVIĆ – IN MEMORIAM
Umro je div iz Mostara. Malen rastom, duhom kolosalan. Čovjek s toliko dimenzija – od kojih su sve bile humanističke – da bi netko neupućen mogao pomisliti kako je “Predrag Matvejević” naziv nekog instituta, a ne ime i prezime živa čovjeka.
Kad je “Mediteranskim brevijarom” postigao svjetsku slavu, mnogi su stranci bili zapanjeni otkrićem da autor te biblije o Sredozemlju uopće nije rođen niti je odrastao na mediteranskoj obali, nego u gradu Mostaru, skoro stotinu kilometara zračne linije i nekoliko planina sjeverno od mora. Ti stranci nisu znali da u Mostaru rastu šipak, maslina i smokva, niti da Predrag Matvejević u sebi nosi mnogo raznorodnih svjetova, jednu bogatu istočno-zapadnu kolekciju koja bi zdrobila nejačiji duh.
Ali on nije bio takav duh: narodne razlike njemu su uvijek bile navodne.
To je bio čovjek koji je pisao pisma. Javna, otvorena, adresirana najmoćnijim ljudima epohe. Godine 1974. javno je predložio Titu da dade ostavku na sve funkcije i upravljanje Jugoslavije prepusti mlađima. Godine 1990. javno je zatražio od Slobodana Miloševića da počini samoubojstvo i tako spasi obraz. Godine 1998. javno je zamolio papu Ivana Pavla II., uoči njegova posjeta Splitu, da spriječi održavanje misa za Antu Pavelića u zagrebačkoj crkvi, jer je taj preteški zločinac kriv za stotine tisuća nevinih duša.
Već iz ova tri primjera vidi se osnovna linija Matvejevićeva duha i svjetonazora: on je bio “rođeni disident”, čovjek koji je silovito ustajao protiv svake vlasti u kojoj bi prepoznao nedemokratske i neljudske crte, bez straha za osobne posljedice. Pritom se za svoje neistomišljenike i ideološke suprotnike često borio srčanije nego njihovi suborci: u tim je otvorenim pismima od jugoslavenskih komunista tražio da se iz zatvora puste Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Vlado Veselica…
Prema vlastitom priznanju, iskazanom u predgovoru šestog izdanja njegovih “Razgovora s Krležom”, najveći hrvatski pisac mu je predbacivao “da sam u polemikama nervozan, da će me sve to skupo stajati”. Krležino proroštvo obistinilo se dvadeset i kusur godina nakon njegove smrti, kad je Matvejević 2005. na zagrebačkom Općinskom sudu osuđen zbog klevete, jer je pismeno zatražio da srpskim i hrvatskim piscima koji su sijali mržnju prema Bosni sudi neki tribunal stroži od Haaškog.
To je bio Predrag Matvejević, čovjek koji je do smrti na zidu svoje sobe držao sliku Starog mosta u Mostaru i koji je – prema svjedočenjima njegove supruge Mirjane – zadnjih godina života neprestano ponavljao riječi “moja Bosna, moja Bosna”.
Dijete Bosne i partizanski kurir, sin ruskog emigranskog erudita i tople bosanske katolkinje, brat i bard Mediterana, otac svih koji ne mogu biti nacionalisti: Predrag plemeniti Matvejević.