Trinaest lasti valjda čine proljeće

PLENKOVIĆ VS PUPOVAC – JESU LI NAPADI NA SRBE IZOLIRANI INCIDENTI ILI ODRAZ DRUŠTVENE KLIME?

Mnogi drže da je za srozavanje društvene klime najodgovorniji bivši čelnik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je radikalnim nacionalizmom pustio ‘zle duhove’ iz boce i poništio blagotvorni Sanaderov ‘Hristos se rodi’

Niz fizičkih napada na Srbe – osobito u noći 21. kolovoza, kad su napadnuti gosti kafića u Đevrskama i Uzdolju – podijelio je koalicijske partnere: premijer Andrej Plenković tvrdi da su posrijedi izolirani incidenti, dok čelnik srpske zajednice Milorad Pupovac smatra da su napadači na Srbe proizvod rastuće antisrpske atmosfere u hrvatskom društvu, koju kreira i(li) potiče dio političkih i crkvenih struktura.

U intervjuu za portal Radiosarajevo.ba predsjednik SDSS-a je ocijenio da su nesnošljivost i nasilje prema drugim narodima povezani s pokušajem rehabilitacije ustaštva, te je današnju Hrvatsku doveo u relaciju s NDH, kazavši kako ne bi želio da „ova zemlja doživi isto iskustvo koje je doživio jedan pokušaj u 20. stoljeću da se stvori hrvatska država, a koji je kolabirao i doživio sramotan kraj jer je bio temeljen na mržnji i nasilju prema Srbima“.

Taj intervju zapravo je bio nastavak i razrada onoga što je Pupovac iznio dan ranije na konferenciji za novinare, kada je opisivao aktualnu društvenu klimu u Hrvatskoj. Odnosno, kako bi to formulirao premijer Plenković, kada je opisivao aktualne izolirane incidente.

Danas, 2019. godine (…) se ponovo tuče u otvorenoj atmosferi mržnje i neograničenog lova na one koji zvuče kao Srbi, bilo zbog govora, navijanja, stavova ili političkih uvjerenja“, kazao je Pupovac, ustvrdivši da se to nije događalo ni u „najtežim poratnim vremenima“.

Zastupnici SDSS-a, pak, podijelili su novinarima popis od 13 verbalnih i fizičkih napada na pripadnike srpske manjine u zadnjih nekoliko mjeseci, tako da svak za sebe, u tišini svoja četiri zida, može procijeniti radi li se o izoliranim incidentima ili postoji trend. Pa da krenemo.

Napadi, kamenovanje, palež…

Dan prije napada na goste kafića u Uzdolju i Đevrskama, u Viškovu je napadnut 70-godišnji srpski povratnik koji je završio u predinfarktnom stanju (policija kao razlog sukoba navodi nacionalni identitet žrtve). U lipnju je u Supetru pretučena grupa sezonskih radnika jer je među njima bilo Srba. Istog mjeseca preminuo je Radoje Petković, član SDSS-a kojeg je do smrti brutalno zatukao čovjek optužen za ratne zločine u BiH.

U travnju su kamenovane kuće povratnika u Islamu Latinskom, obijena je i pokradena crkve Svete Petke u Vukovaru, a na šibenskom pravoslavnom groblju razbijeni su križevi. Nešto ranije u Duzluku, prigradskom naselju u Orahovici, popaljeno je više kuća, mahom vlasnika srpske nacionalnosti: palež koji je trajao mjesecima stao je tek nakon intervencije SDSS-a i Srpskog narodnog vijeća (SNV).

U veljači su na splitskoj Rivi napadnuti vaterpolisti Crvene zvezde. U nizu mjesta – Rijeci, Erveniku, Polači i Zapužanima – zabilježeni su grafiti protiv Srba i u slavu NDH, a kod niza članova Europskog parlamenta, donedavnih ministara i članova diplomatskog kora zabilježeno je da krše Ustav i zakone veličajući ustaški režim i njegovu ideologiju. Konačno, ispred SNV-a u centru Zagreba redovito se održavaju skupovi na kojima se vrijeđa, prijeti i viče „Za dom spremni“.

Možda nekima to nije dosta, ali nama jest. Srbi se nikada neće naviknuti na veličanje ustaštva u Hrvatskoj. Pozdrav ‘Za dom spremni’ ni na jednom mjestu i ni u jednoj prilici ne može biti opravdan i ne može imati niti jednu konotaciju, osim one da se radi o službenom pozdravu ustaške NDH“, zaključio je Pupovac, ponovivši ono što je par dana ranije za ustaški pozdrav ustvrdio i Visoki prekršajni sud.

Desno kopito gazi manjine

Ovaj popis recentnih napada na Srbe stvara matematičku nedoumicu: koliko izoliranih incidenata čini jedan neizolirani trend? Odnosno, s koliko se znamenki mora pisati brojka napada na Srbe, a da bi Banski dvori pojmili da trinaest lasti možda ipak čine proljeće?

Pošto dilema je li riječ o izoliranim incidentima ili o društvenoj klimi ovim popisom postaje izlišna, možemo prijeći na iduće pitanje: kako je ta društvena klima nastala?

Desno kopito ima potrebu gaziti slabije od sebe, a to su manjine, i toga smo sada svjedoci. Zli duhovi su izišli iz boce i sada ih je teško vratiti natrag“, rekao je ovih dana potpredsjednik Hrvatskog sabora Furio Radin, ali nije iznio tko je te duhove pustio iz boce, niti je precizirao kada se to dogodilo. No SDP-ov europarlamentarac Fred Matić nudi oba odgovora:

Tu Pandorinu kutiju je 2012. godine otvorio Tomislav Karamarko sa svojim ‘Kevinim jamama’ i sa svojom prostačko-nacionalističkom retorikom, koja se ni u sljedećih deset godina neće uspjeti suzbiti“, veli ovih dana Matić.

On nije jedini političar koji drži da je baš Karamarko svojim radikalnim nacionalizmom poništio onaj blagotvorni Sanaderov „Hristos se rodi“. I nekadašnja predsjednica HDZ-a i bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor tvrdi da je za pogoršavanje društvene klime u Hrvatskoj najodgovorniji njezin nasljednik na mjestu predsjednika HDZ-a:

Sve je počelo kada je 2012. Tomislav Karamarko izjavio da nikad više sramotne koalicije sa Srbima. To je bio početak, nakon čega je HDZ skrenuo izrazito udesno…“, poručuje Kosor.

Baš je za nju vezan događaj koji dokumentarno predočava koliko se društvena klima u Hrvatskoj srozala u odnosu na onu otprije desetak godina. U ljeto 2006. u Biljanima Donjim kamenovane su kuće srpskih povratnika, a počinitelji su bili iz stradalničke Škabrnje. Iako tada, za razliku od napada u Uzdolju, nitko u selu nije bio ozlijeđen, u Biljane Donje stuštio se cijeli državni vrh, od predsjednika Stjepana Mesića do Jadranke Kosor, tadašnje potpredsjednice Vlade i ministrice branitelja.

Šutnja predsjednice

Kosor je zbog tog napada prekinula službeni put i zaputila se u Biljane Donje, gdje je s napadnutim Srbima popila kavu i razgovorom ih umirila. Potom je otišla u Škabrnju iako joj je policija savjetovala da to ne čini – jer su Škabrnjani bili bijesni što je posjetila Srbe – te je u toj Škabrnji stoički otrpjela zvižduke svojih birača i pokoju psovku, da bi potom ljutitoj gomili materinski i državnički objasnila da se stvari ne mogu rješavati kamenovanjem.

A danas, u ljeto 2019., u selu Uzdolju nije se pojavio nitko iz državnog vrha: predsjednica države čak se suzdržala i od komentara, jer da „čeka policijski izvještaj“, a premijeru je to bio „izolirani incident“, kao i predsjedniku Sabora. Nijedan potpredsjednik Vlade nije došao u selo, a ministar branitelja nije se ni oglasio. Pokazalo se da su moralni standardi i osobna hrabrost koje je 2006. imala Jadranka Kosor za današnji HDZ apsolutno nedostižni. Pokazalo se da ova Hrvatska daleko zaostaje za onom prije 13 godina.

Toliko koliko su različiti opisani prizori iz Biljana Donjih i Škabrnje nekad, i oni iz Uzdolja i Đevrsaka danas, toliko je Hrvatska u posljednjih desetak godina krupnim koracima išla prema natrag. Svim ključnim akterima u zemlji danas više vrijedi par pišljivih glasova, od straha s kojim se suočila djevojčica kada su joj, pred njezinim očima, šipkom mlatili oca. Nema boljeg znaka da je zemlju snašla društvena regresija golemih razmjera“, precizno je notirala naša novinarka Marina Karlović Sabolić.

Dobrodošli u zemlju Izoliranih Incidenata! To vam je ona arkadija između Zlih Duhova Iz Boce i Čekanja Policijskog Izvještaja, na križanju Ulice Neuspješnih Napora Vlade i Avenije Revizionizma.

 PROFESSOR EMERITUS DR. NIKOLA VISKOVIĆ

Ma koji izolirani incidenti, riječ je o široj pojavi

Prije svega, treba uzeti u obzir širu pozadinu. A ona je da su veliki dijelovi stanovništva Srbije, Hrvatske i BiH već 30-ak godina u kroničnom nacionalističkom bunilu, na što je kompetentna kritika dovoljno ukazala, ali i što moćne političke snage neprestano potiču – iznosi professor emeritus Splitskog sveučilišta dr. Nikola Visković, te nastavlja:

– Kada u tom kontekstu uzmemo ono što se u zadnjih par tjedana događa, onda teza o izoliranim incidentima pada u vodu, a u pravu su oni koji tvrde da su ekstremistička divljanja postala jedna šira društvena pojava. Pogledajmo što se u tim tjednima dogodilo.

Prvo, nastavak uzvikivanja na javnim skupovima pozdrava „Za dom spremni“, ravnog nacističkom „Sieg Heil“, koji bi u Njemačkoj proizveo politički potres. Drugo, šovinistički napad u Supetru. Treće, ministar Republike Hrvatske drži u svom stanu Pavelićevu sliku. Četvrto, tajnica ambasade u Berlinu i najbliža suradnica sadašnjeg ministra vanjskih poslova objavljuje rasističke idiotarije, kakve su posebno u diplomaciji nezamislive. Peto, čitav odred od desetak mladića učinio je ono što znamo u tom selu.

Šesto, javna i službena ekshumacija i ponovno sahranjivanje u borbi palih SS-ovaca i ustaša u Gračanima, s prisustvom predsjednice države. Taj skandal, da se esesovci i ustaše pali u borbi na taj način glorificiraju, u javnosti je prošao nezapaženo. Svak ima pravo na pokop, ali ne može predsjednica države ići na pogreb esesovcima i fašistima.

I sedmo, predsjednica države na sve ove stvari ne samo šuti ili bagatelizira, nego još i koristi za pridobivanje ekstremne desnice u svojoj izbornoj kampanji. Što je sve to nego jedna u Europi neviđena i skandalozna politička blamaža vladajuće stranke i države, koja se nikako ne može podvesti pod izolirane slučajeve? Takvo što se sigurno nigdje u Europi, pa ni u Orbanovoj Mađarskoj, ne može dogoditi – kaže naš sugovornik, koji se osvrnuo i na Pupovčeve analogije između današnje Hrvatske i NDH:

– Svaka usporedba s NDH je sasvim suvišna, jer i ovo što se događa je dovoljno da današnju Hrvatsku okarakterizira kao zemlju s visokim stupnjem desničarskog i fašistoidnog ekstremizma. Stoga rasprava o NDH mislim da je suvišna, jer postoji nekadašnji i sadašnji fašizam, a sadašnji je dovoljno užasan da ga možemo sasvim za sebe ocijeniti takvim – zaključuje dr. Visković.

Za njima su plakali cijeli Split i Dalmacija

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 78 GODINA STRIJELJANI SU BORCI PRVOG SPLITSKOG PARTIZANSKOG ODREDA

Dogovor je bio da se šezdeset šestorica odvažnih, kad padne mrak, pojedinačno ili u manjim grupama probiju kroz talijanske patrole u Splitu, izađu iz grada i u 21 sat se nađu u Dumanićevu vinogradu u Splitskom polju. To je današnji plato iznad benzinske stanice „Sućidar“ u kvartu Plokite.

Svih šezdeset šestorica uspjela su se probiti kroz okupatorske linije i u dogovoreno vrijeme stići na dogovoreno mjesto. Bio je ponedjeljak, 11. kolovoza 1941. godine.

Ti su mladići činili netom formirani Prvi splitski partizanski odred, formacijski podijeljeni u tri voda s po 22 borca. Šezdeset sedmi čovjek bio je komandant Odreda Mirko Kovačević Lala, španjolski borac kojeg je Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske poslao iz Zagreba da pokrene ustanak u Splitu i Dalmaciji.

Plan se činio izvediv: u Splitskom polju trebalo je otkopati pripremljeno oružje i odmah krenuti prema Kučinama, prijeći Mosor i do zore stići do zaseoka Krušvar kod Dicma: tu ih je u svitanje 12. kolovoza trebao čekati Solinski odred s vodičem, koji je sve njih trebao preko Cetine dovesti do Dinare, odakle bi poveli boj protiv fašista. Svima je rečeno da ponesu hranu i vodu za dva dana – držalo se da će u srijedu 13. kolovoza biti na Dinari. No oni do Dinare nikad nisu stigli.

Prvi i Treći vod iskopali su oružje, ali Drugi vod – čiji je depo bio dalje u Splitskom polju – zalutao je u noći, a Talijani su u međuvremenu blokirali teren, pa su se dvadeset dvojica iz Drugog voda morali vratiti u Split. Ne znajući za to, Prvi i Treći vod su ih čekali dva sata, a onda krenuli bez njih. Ta dva sata kašnjenja pokazat će se sudbonosnima.

Ostala ih je četrdeset četvorica. Dolazili su mahom iz drevnih splitskih četvrti Varoš, Lučac, Manuš i Radunica, a među njima je bila i kompletna momčad Radničkog nogometnog kluba Split. Jedan od prvotimaca, 19-godišnji Nebojša Borozan iz Varoša, pri formiranju Odreda zatekao se u klupskom dresu i kopačkama, kao da ide na trening, a ne u rat. Tri dana kasnije bit će zarobljen, a 12 dana potom strijeljan, skupa s ostalima.

Komandant poginuo prvi

Zbog tog dvosatnog kašnjenja Splitski odred nije uspio te noći prijeći Mosor – zora ih je zatekla na južnim padinama planine. S druge strane Mosora čekao ih je Solinski odred s vodičem, ali zbog ustaško-talijanskih patrola nisu se smjeli kretati po danu, pa su Mosor prešli tek iduće noći i u Krušvar stigli u zoru 13. kolovoza. No tamo ih više nije čekao nitko – Solinski odred u međuvremenu je naletio na brojniju i bolje naoružanu ustašku žandarmeriju, te se povukao i vratio u Solin, a vodič je otišao, misleći da je operacija otkazana.

Četrdeset četvorica su cijelu srijedu 13. kolovoza proveli u Krušvaru, čekajući da padne noć pa da sami, bez vodiča, pođu dalje. Navečer su krenuli iz Krušvara i u zoru 14. kolovoza stigli u blizinu sela Košute kod Trilja: plan je bio da tu provedu dan i navečer se prebace preko Cetine.

Anali kazuju da je tog četvrtka 14. kolovoza 1941. bio „vruć ljetni dan“, a splitski mladići su se „odmarali u kamenjaru“. Kako je sada cijeli pothvat kasnio za jedan dan, ostali su bez hrane i vode, a pod paklenom žegom Dalmatinske zagore naročito ih je mučila žeđ. Dvojicu su boraca poslali u selo po vodu.

To će ispasti kobna odluka – seljaci su ih prijavili lokalnim ustašama, a ovi odmah pozvali svoje talijanske gazde, koji su došli kamionima iz Sinja. Mladi Splićani našli su se u fašističkom obruču, u prvoj oružanoj borbi u životu, protiv brojčano i tehnički višestruko nadmoćnijeg neprijatelja.

Da stvar bude još teža, među prvima gine komandant Mirko Kovačević Lala, jedini iskusni ratnik u Odredu. Prema knjizi „Antifašistički Split: Ratna kronika 1941.-1945.“, njegovo stradanje „imalo je velikog utjecaja na daljnje ponašanje boraca“. U obruču su ostali momci koji su dobro igrali nogomet, ali su bili bez iskustva u ratnim igrama.

No bez obzira na sve nedaće i loše znakove, splitski mladići odolijevali su fašistima čitav dan. Borba je trajala više od 12 sati, od osam ujutro do sumraka. U članku „Dalmacija 1941. godine“ kroničar Drago Gizdić čak piše da je „oko šest sati uvečer izgledalo da će ipak uglavnom proći sve dobro“.

Pjesma Jure Kaštelana

Međutim, tada Talijani i ustaše dovlače topove i minobacače, te počinju mitraljirati položaje Odreda i stezati obruč, dok splitski mladići jedan po jedan ostaju bez municije. Otpor heroja napokon je skršen oko 20.30 sati. Do spasonosnog mraka nedostajalo je tek nekoliko minuta.

Na kamenjaru je ostalo sedam mrtvih tijela – uz komandanta Lalu, poginulo je još šest mladih Splićana (i fašisti su imali gubitke: dva talijanska crnokošuljaša i deset ustaša). Trinaest Splićana se uspjelo izvući iz obruča i vratiti u grad, a dvadeset petorica su zarobljena i odvedena u sinjski zatvor: ustaški ‘Prieki sud’ trojicu je oslobodio, a dvadeset jednog osudio na smrt strijeljanjem, dok je teško ranjeni Vinko Paić-Ožić umro u zatvoru uoči strijeljanja.

Najmlađem osuđeniku, 18-godišnjem Makaraninu Anti Torkaru, ustaše su ponudili milost ako prizna da je zaveden i da ne zna pucati. Prema iskazima trojice oslobođenih pripadnika Odreda, mladić je odbrusio: „Neka mi daju pušku pa će vidjeti!“ Potom je i on strijeljan na obroncima Ruduše, skupa s drugovima, točno na današnji dan prije 78 godina.

Kako u članku „Razvoj NOP-a i partizanski odredi Dalmacije“ navodi tadašnji organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju i poratni publicist i kroničar Ivo Amulić, „strijeljanje splitske mladosti teško se dojmilo svih žitelja Dalmacije, a Splitu donijelo neizmjernu tugu i žalost“. Slavni pjesnik Jure Kaštelan tu je tugu izrazio pjesmom „Dvadeset i trojica“ (21 član Splitskog i dva člana Solinskog odreda), koju je u kolovozu 1944. objavila Slobodna Dalmacija:

Dvadeset i tri druga / Ubio je / Krvnik / Dvadeset i tri srca Dalmacije / Borce / U oku slobode / Mladosti, sočne, raspupane / Procvjetane / Dvadeset i tri rane / U srcu Dalmacije…“

Danas se na tom platou na Plokitama nalazi spomen-ploča koja obilježava točku s koje su splitski mladići pošli u smrt. Ta ploča svakog kolovoza uoči godišnjice njihova stradanja biva išarana fašističkim simbolima – ušatim „U“ i svastikama – ili zamrčena crnom bojom, kao nekidan. Tako se potpisuju ideološki unuci onih koji su 1941. pobili ovu splitsku mladost, čiji je „grijeh“ bio što je htjela da Split i Dalmacija budu hrvatski, a ne talijanski, i što je prezirala fašiste.

Otišli su s pjesmom

Bilo je oko dva sata poslije podne kad su preda me, na gumno, banula trojica ustaša naoružanih puškama. Bez riječi su me poveli (…). Prenoćio sam u žandarmerijskoj stanici, u jednoj sobici, gdje su me, vezana, mučili i tukli. Sutradan su uhapsili i moje susjede i doveli ih u stanicu. Odatle su nas sve sproveli u Sinj.

Istog dana otkriven je i Splitski partizanski odred u selu Košutama te potpuno razbijen i uništen od jakih talijansko-ustaških snaga. Tom prilikom (…) je zarobljeno i dovedeno u isti zatvor gdje smo i mi bili 28 boraca.

Čim su nas tamo prebacili, došlo je nekoliko ustaša… Navalili su na nas, tukli nas čime su stigli i vikali da je to samo zagrijavanje. Navečer su ih smijenili drugi, a sutra, na dan svetkovine Sinjske gospe, nakon što su sahranili ustaškog bojnika Bilobrka i jednog kapetana crnokošuljaša koji su poginuli u borbi sa Splitskim odredom, navalili su na nas ponovo: tukli nas i zlostavljali dok nismo postali modri. Osamnaestogodišnjem Makaraninu Anti Torkaru, najmlađem među nama, slomili su dva rebra, a da nije pisnuo.

No, najviše je na udaru bio Vinko Paić-Ožić. Uza sve batine i tešku ranu na nozi, Vinko nije ni jauknuo, a kamoli tražio milost od zločinaca. Dapače, kad su ga neposredno pred smrt tukli, smogao je snage da im u lice kaže: ‘Udrite krvoloci, ali znajte da će vam narod suditi!’

Sva ta mučenja ustaška je rulja pratila pričama o zlodjelima koja su radili po Bosni i Hercegovini, a koja su se najčešće svodila na pokolj, palež i bacanje nevinog naroda u jame. Te iste ustaše su se kasnije povezale s četnicima i koljačima Draže Mihailovića te su zajednički nastavili ubijati pošteni srpski i hrvatski narod.

Borci Splitskog i Solinskog odreda koji su s nama bili zatvoreni nisu u početku imali povjerenja prema nama seljacima iz Dicma, ali kako su i nas mučili jednako kao i njih, zbližili smo se. Bili smo toliko malaksali, iscrpljeni, izubijani i poderani da nismo sličili na ljude, već na aveti i kosture.

Dana 21. kolovoza upala je među nas grupa pijanih ustaša (…) i toliko nas tukla da je Petar Jelaska ostao bez četiri, a ja bez dva zuba, Ante Zelić je ostao gotovo bez oka, Đordanu Borovčiću su slomili ključnu kost, dok je Paić-Ožić, ujutro, od batina umro.

Sud je završio istragu 24., a presude donio 26. kolovoza. (…) Nešto poslije 15 sati došla su dva autobusa i odvezli osuđene drugove u nepoznatom pravcu (kasnije smo doznali da su ih strijeljali u Ruduši). Ulazeći u autobus drugovi su izvikivali ‘živjela Komunistička partija, živjela radnička klasa, dolje ubojice!’ Otišli su s pjesmom.“

(Đuro Radoš: „Bio sam u zatvoru s borcima Prvoga splitskog i solinskog odreda“, iz knjige „Split u NOB-u i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945.“, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1981.)

Popis ubijenih Splićana

Od četrdeset četvorice koji su 11. kolovoza 1941. s Plokita krenuli u partizane, u iduća dva tjedna ubijeno je njih 28.

Šest ih je poginulo 14. kolovoza u borbi s Talijanima i ustašama u selu Košute: Vinko Blaić, Ante Brajčić, Andro Račić, Mate Šarić, Ivan Uvoda i Ljubo Zorica. S njima gine i komandant Odreda Mirko Kovačević Lala.

Dvadeset jedan borac je strijeljan 26. kolovoza u Ruduši kod Sinja: Đordano Borovčić Kurir (komandir Odreda), Alfred Santini (politički komesar), Ivan Antonini, Nebojša Borozan, Mirko Dujmić, Branko Duplančić, Dušan Frua, Petar Jelaska, Jozo Krstulović, Jozo Markotić, Ivan Marković, Marin Matković, Vjeko Ozretić, Jozo Petrić, Ante Popović, Josip Radetić, Dragutin Rogulj, Tadija Skopljanac, Ante Torkar, Davor Urlić i Ante Zelić. S njima su strijeljana i dva člana Solinskog odreda, Ante Čerina i Ante Katić, te seljak iz Dicma Šimun Stojanac, partizanski pomagač.

Preostali ubijeni Splićanin je narodni heroj Vinko Paić-Ožić, koji je 22. kolovoza umro od ustaških batina u sinjskom zatvoru. S 29 godina bio je među najstarijima u Odredu.

Rado ide Hrvat u predsjednike

NAJEZDA KANDIDATA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE

Veliki broj kandidata je rezultat razmrvljenosti hrvatske političke scene. Pošto više nemate socijalne grupe koje bi stale iza određene političke stranke, već imate razmrvljeno društvo, to je pogodno za poplavu novih mesija – drži dr. Šiber

Ovotjednim najavama kandidatura riječkog profesora farmakologije i diplomata Ante Simonića te splitskog kapetana duge plovidbe Ivana Kneževića, broj kandidata za predsjednika Republike popeo se na dvanaest.

Iako je do predsjedničkih izbora ostalo još četiri mjeseca, već sada se može reći da ćemo svjedočiti pravoj najezdi kandidata. Osim trojke o kojoj se najviše piše i govori – Kolinda Grabar Kitarović, Zoran Milanović i Miroslav Škoro – dosad su svoje kandidature javno najavili i bivši član Živog zida Ivan Pernar, sudac Mislav Kolakušić (neovisni), Katarina Peović (Radnička fronta), Dalija Orešković (Start), bivši mostovci Tomislav Panenić i Vlaho Orepić, znanstvenik s Princetona Dejan Kovač (neovisni) te već spomenuti Simonić i Knežević (obojica neovisni).

Prema tome, nakon što smo na posljednjim izborima imali samo četvero kandidata (Grabar Kitarović, Ivo Josipović, Ivan Vilibor Sinčić i Milan Kujundžić), sada ih već ima trostruko više, a lako je moguće da se do izbora ta brojka još i poveća. Što se to u međuvremenu dogodilo u društvu, a što je moglo izazvati ovako povećan interes za predsjedničko natjecanje?

Neki drže da poplavi kandidata kumuje povećana politička upotrebljivost društvenih mreža – preko tih platformi, naime, kampanja se može voditi uz mnogo manje novca nego što zahtijevaju standardne kampanje. Većina nabrojenih kandidata, uostalom, svoje poruke biračima mahom šalju upravo putem društvenih mreža.

Preko biskupa do Pantovčaka

Od toga nije odstupio ni najnoviji kandidat Ante Simonić, inače nekadašnji HSS-ov potpredsjednik Vlade u mandatu Ivice Račana i potonji hrvatski veleposlanik u Kini, koji je prošlog tjedna na svom Facebooku objavio fotografiju s riječkim biskupom mons. dr. Ivanom Devčićem, kojeg je ispod fotografije predstavio kao svog „dragog prijatelja“, čime je pokazao da spada u onu (poveću) skupinu kandidata koji će put do Pantovčaka tražiti kroz podilaženje katoličkoj većini.

No sama činjenica postojanja društvenih mreža ipak ne može u cijelosti objasniti ovoliku gužvu u borbi za Pantovčak. Stoga smo o motivima i razlozima za toliku brojnost predsjedničkih kandidata porazgovarali s našim vodećim političkim psihologom dr. Ivanom Šiberom.

– Objašnjenje je relativno jednostavno – kaže dr. Šiber. – Ako u nekom društvu imate strukturirano biračko tijelo, odnosno ako imate vrijednosno jasno utemeljene političke stranke, onda u takvom društvu nema previše kandidata, jer oni obično dolaze upravo iz tih par stranaka koje zastupaju određene dijelove društva. No kod nas nije samo poplava različitih kandidata, nego i različitih stranaka. Ovoliki broj kandidata je posljedica razmrvljenosti hrvatske političke scene.

Kao drugi razlog, naš sugovornik ističe „val apatičnih, duboko nezadovoljnih ljudi“, koji svoje nezadovoljstvo političkom i društvenom stvarnošću artikuliraju tako da „ili ostanu kući, ili postaju protestni glasači“. Prema Šiberovim riječima, do promjene društvenih vrijednosti – uslijed koje klasične partije gube svoju povijesnu snagu – došlo je zbog utjecaja tehnološke revolucije.

– Pošto više nemate socijalne grupe koje bi stale iza određene političke stranke, već imate razmrvljeno društvo, takva situacija je pogodna za poplavu novih mesija – veli dr. Šiber.

Sliku svoju ljube

Postojeće kandidate naš sugovornik klasificira u nekoliko grupa. U prvu grupu tako spadaju Grabar Kitarović i Milanović, kao kandidati značajnih političkih stranaka i vodeće političke figure na izborima. Njima Šiber pribraja i Škoru kao kandidata radikalne desnice, koja je nezadovoljna Plenkovićevim nastojanjem da se HDZ utemelji kao suvremena demokršćanska stranka na tragu njemačkog CDU, dakle sa snažnim otklonom od radikalne desnice.

– To su tri logična, stranački utemeljena kandidata. Uz njih se nadovezuju kandidati pojedinih marginalnih stranaka koje se preko njih pokušavaju vratiti u političku žižu, a tu možemo ubrojiti Ivana Pernara, kao i moguće kandidate iz Mosta ili HNS-a. Treća vrsta kandidata su pojedinci koji imaju neke dobre namjere i koji testiraju svoje mogućnosti i izbornu podršku, spremajući se za neke buduće izbore – kaže dr. Šiber, koji u ovu potonju skupinu uvrštava Daliju Orešković, Katarinu Peović, Antu Simonića i Dejana Kovača.

– Oni žele iskoristiti kampanju za isticanje određenog programskog sadržaja koji je sada zanemaren i postrani. Recimo, Katarina Peović iz Radničke fronte s programom demokratskog socijalizma želi upozoriti društvo da postoje i drukčije društvene koncepcije od ove današnje neoliberalne, kao i podsjetiti na marginalizirane i potisnute društvene grupe – smatra naš sugovornik.

Konačno, četvrtu grupu kandidata dr. Šiber naziva kodnim imenom „sliku svoju ljubim“: to su kandidati koji objektivno nemaju nikakve šanse za uspjeh, a motivacija za kandidaturu im je „pojačavanje“ vlastitog životopisa. Šiber kao primjer ističe nekadašnjeg predsjedničkog kandidata Slavena Leticu, a u ovoj garnituri kandidata to bi bio sudac Mislav Kolakušić, za kojeg kaže da se predstavio kao apsolutist koji bi maksimalno povećao predsjedničke ovlasti.

– Sve u svemu, imamo nevjerojatni pluralitet u negativnom smislu – zaključuje dr. Šiber.

 

 

 

 

Maštruko: Ovo je odraz onoga što misle predsjednica i premijer

KAKO JE RASISTIČKA DIPLOMATKINJA TRIPUT ZAREDOM DOBILA NAJVIŠE OCJENE OD NADREĐENIH

To je cijela piramida, od predsjednice Republike do predsjednika Vlade. Ako su nečiji stavovi slični njihovima, onda se napreduje u poslu, posebno unutar diplomatskih struktura – kaže diplomatski doajen Ivica Maštruko

Skandal koji je rasističkim objavama na Facebooku izazvala diplomatkinja Elizabeta Mađarević – koja od siječnja ove godine obnaša dužnost prve tajnice u našem veleposlanstvu u Berlinu – dobio je novu dimenziju nakon javnog istupa našeg bivšeg veleposlanika u Moskvi Bože Kovačevića.

U razgovoru za Televiziju N1 Kovačević je ukazao da je Mađarević, da bi se uopće uspela do mjesta prve tajnice u veleposlanstvu, prethodno morala tri puta zaredom dobiti najviše moguće ocjene od svojih nadređenih.

„Ona je već tri niža zvanja diplomatskog posla prošla, a Zakon o vanjskim poslovima određuje da je napredovanje moguće ako se tri puta zaredom dobije najbolja moguća ocjena od pretpostavljenog“, kazao je Kovačević, te se javno zapitao kako je moguće da osoba s takvim stavovima konzistentno napreduje u hrvatskoj diplomaciji, postojano dobijajući najviše ocjene za svoj rad.

– Tako piše u zakonu. Prijedloge ocjena daje načelnik njezinog odjela, a ocjenu potpisuje ministar vanjskih poslova – tumači za Slobodnu Kovačević, kojeg pitamo postoji li mogućnost da Mađarevićkini nadređeni nisu znali za njezine rasističke, ksenofobne i homofobne stavove koje je obznanjivala na društvenim mrežama.

– To je moguće, ali ako netko ode u diplomatsku misiju, on je predstavnik Republike Hrvatske u toj zemlji i mora se dolično ponašati: ne smije se miješati u unutarnja pitanja zemlje domaćina, niti izražavati stajališta koja su suprotna službenim stajalištima Republike Hrvatske. Ona je u svojoj obrani najprije rekla da su to njezini privatni stavovi i pozvala se na slobodu govora, ali u diplomaciji postoje neka pravila – kaže bivši veleposlanik u Moskvi.

 Ocjenjivanje po inerciji

Kovačević smatra da je za ovaj skandal odgovorna kadrovska politika u Ministarstvu vanjskih poslova, i to iz više razloga:

– Prvo, svaki diplomatski djelatnik mora položiti stručni ispit, i nije jasno kako netko s takvim stavovima može položiti taj ispit. Drugo, svaki djelatnik polazi Diplomatsku akademiju, gdje se upoznaje s Bečkom konvencijom koja, među ostalim, određuje što diplomati smiju, a što ne smiju činiti. I treće, u zakonu piše da se u viši status napreduje ako je službenik tri puta zaredom dobio najviše ocjene, a ocjene potpisuje ministar. Ako nakon svega toga netko s ovakvim stavovima napreduje u službi, to upućuje na lošu kadrovsku politiku u MVP-u – kaže Kovačević.

S time se slaže i najiskusniji hrvatski ambasador, umirovljeni splitski diplomat Frane Krnić, koji je bio veleposlanik Hrvatske u Čileu, Španjolskoj, Nizozemskoj, Češkoj i Danskoj (nerezidentno u Peruu, Boliviji, Andori, Kubi i na Islandu), a 90-ih je radio i kao pomoćnik ministra u MVP-u.

– Ovaj događaj je dio i posljedica loše organizacije unutar kadrovske službe MVP-a. Ta procedura s ocjenama diplomatskih djelatnika ne funkcionira kako treba i svakako bi se praksa unutar MVP-a morala promijeniti – kaže Krnić, te pojašnjava:

– Pitanje je tko je bio blizu nje, tko joj je davao ocjene. Jedan dio ocjena se daje po inerciji. Samo je mali broj ambasadora i konzula u stanju dati kritičke ocjene svojih diplomatskih djelatnika, ali kad to i dođe u nadležne službe Ministarstva, tretira se samo formalno. Ja sam svojedobno davao i pohvale nekim ljudima, a i kritike nekim drugima, ali ništa od toga se nije odrazilo u praksi – veli Krnić.

MVP je preslika društva

Naš sugovornik potvrđuje da diplomatski djelatnici, za vrijeme dok su zaposleni u MVP-u, nemaju prostor za osobna istupanja u javnosti, čak ni na društvenim mrežama.

– Dva su razloga za to. Prvo, takvi su propisi: za svako javno istupanje mora se tražiti dozvola nadređenih. I drugo, javnim istupanjem možete doći u konflikt sa službenom politikom i stavovima svoje zemlje, a to se odnosi i na objavljivanje na Facebooku. Sloboda mišljenja i govora ne mogu pokriti ono što traži pravilo diplomatske službe – zaključuje Krnić.

Ni drugi doajen hrvatske diplomacije, umirovljeni zadarski diplomat Ivica Maštruko – bivši veleposlanik Hrvatske u Italiji, Grčkoj, Sloveniji i Rumunjskoj, te nekadašnji savjetnik predsjednika Republike za vanjsku politiku – nema dobro mišljenje o sustavu ocjena u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova.

– U praksi je situacija takva da se gotovo uvijek daju najbolje ocjene. Te ocjene same po sebi ne znače ništa, one su kurtoazne. Svake godine se ocjenjuju svi zaposleni i rijetko tko dobije ispod „odličan“ ili „vrlo dobar“. Te ocjene zapravo nemaju nikakvog efekta na napredovanje, to je samo formalnost – odaje nam zadarski diplomat.

Maštruko drži kako je čudno da nitko iz MVP-a nije primijetio Mađarevićkine stavove, blogove i postove, i da nitko na to nije reagirao.

– Ne vjerujem da se u Ministarstvu nije znalo za njene stavove. Ali to je očito išlo njoj u prilog, a ne protiv nje. Tamo vlada kaotična situacija, u kojoj se preferiraju pojedinci s takvim stavovima – objašnjava diplomatski veteran, koji od odgovornosti ne amnestira ni sâm državni vrh Republike Hrvatske:

– To je cijela piramida, od predsjednice Republike do predsjednika Vlade. Ako su nečiji stavovi slični stavovima tih dvoje političara, onda se napreduje u poslu, posebno unutar diplomatskih struktura. Situacija u MVP-u inače nije nimalo različita od opće situacije u društvu – zaključuje Maštruko.

 

Podržavala ‘šatoraše’

 

– Upoznao sam gospođu Elizabetu Mađarević u vrijeme dok je u kabinetu europskog povjerenika Nevena Mimice bila savjetnica zadužena za govore, elektroničke prepiske povjerenika i još neke poslove. Svoj posao, kao i ostali zaposlenici kabineta koje je izabrao gospodin Mimica, obavljala je kvalitetno. Politički stavovi gospođe Mađarević nisu dolazili do izražaja tijekom obavljanja posla u Europskoj komisiji.

Donekle me iznenadila informacija da gospođa Mađarević 2014. godine na Facebooku podržava prosvjed „šatoraša“ protiv SDP-ove Vlade u kojoj je Mimica, njezin povjerenik koji ju je i doveo u svoj kabinet, bio potpredsjednik prije odlaska u Europsku komisiju. No sjećam se da među SDP-ovim dužnosnicima u to vrijeme nije bila neuobičajena praksa podržavanja profesionalaca u tijelima javne vlasti koji su privatno izražavali tvrda desničarska uvjerenja – kaže za Slobodnu istaknuti član SDP-a koji je htio ostati anoniman.

Tesla bi se danas sramio i roda i domovine

HRVATSKO-SRPSKI SUKOB OKO NIKOLE TESLE: ČIJI JE GENIJ IZ SMILJANA?

Ako hrvatske vlasti doista žele iskazati poštovanje Tesli – kako to beogradskom kolegi tvrdi naša ministrica kulture – bio bi minimalni red da barem elektrificiraju sva srpska sela u Teslinom zavičaju

Hrvatska i Srbija opet zaratiše. Razlog sukoba: čiji je Nikola Tesla, hrvatski ili srpski? Kao u svim civiliziranim zemljama, oko tog pitanja zakrvili su osobno – ministri kulture. Dvoje kulturnjaka u javnom ratu oko etničke pripadnosti jednog elektrotehničara: ljupka balkanska priča.

Počelo je objavom hrvatskog Ministarstva kulture da će se na izložbi EXPO 2020. u Dubaiju Hrvatska predstaviti kao zemlja inovativnih projekata i velikih izumiteljskih umova koji su svjetski poznati, poput Tesle. Na to je Ministarstvo kulture i informiranja Srbije najoštrije osudilo „nedopustiv pokušaj Hrvatske da prisvoji znanstvenika i inovatora Nikolu Teslu, kojeg cjelokupna svjetska javnost prepoznaje i pamti kao Srbina koji je veliki dio života proveo u Americi“.

U gnjevnom priopćenju iz Beograda, koje potpisuje srpski ministar kulture Vladan Vukosavljević, ističe se da Tesla „pripada svijetu po svojim znanstvenim doprinosima i izumima, ali srpskom narodu po svom podrijetlu“.

Nikakvi tragikomični pokušaji krivotvorenja tu jednostavnu istinu ne mogu promijeniti“, poručio je srpski ministar Vukosavljević, dodavši da „u enciklopedijama, znanstvenim radovima i popularnim tekstovima na svim jezicima stoji povijesno jedino točan podatak koji Teslu stavlja u red najznačajnijih srpskih znanstvenika“.

Hrvatska ministarica kulture Nina Obuljen Koržinek replicirala je priopćenjem u kojem, među ostalim, potonji Vukosavljevićev „enciklopedijski argument“ pobija opaskom da „Hrvatska enciklopedija za Nikolu Teslu navodi da je bio američki i hrvatski izumitelj srpskog podrijetla“.

Sukus ministričinog odgovora srpskom kolegi bio je, otprilike, da se Hrvatska s poštovanjem sjeća Tesle, ne pokušavajući pritom negirati njegovo podrijetlo.

Tesla u Jasenovcu

Tesla je rođen u Hrvatskoj, u Hrvatskoj se školovao i iz Hrvatske je otišao dalje u svijet (…). Nikola Tesla za sebe je izjavio da se ponosio srpskim podrijetlom i hrvatskom domovinom”, istaknula je ministrica, podsjetivši na slavnu Teslinu izjavu: „Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom“. Makar cinici tvrde kako bi Tesla, da je živ i da vidi u što su se danas pretvorile i Srbija i Hrvatska, sigurno izjavio da se srami i roda i domovine.

Kako bilo, hrvatska ministrica nije uspjela smiriti duhove. Iz Beograda su reagirali novim priopćenjem, još žešćim od prvog:

Pridjev hrvatski, priznajem, neće Srbinu Nikoli Tesli oduzeti ništa od njegove vječne slave, ali smatram takvu interpretaciju nelogičnom, povijesno neutemeljenom i u najmanju ruku djetinjastom“, iznio je srpski ministar Vukosavljević, otvorivši potom vatru iz najtežih haubica:

Da je Tesla posjetio svoj zavičaj 1941. godine i da ga je tamo zatekao početak Drugog svjetskog rata, sva je prilika da bi bio zaklan i bačen u jamu, kao i brojni pripadnici obitelji Tesla i više od 500 stanovnika Smiljana. Da je to preživio, vjerojatno bi stradao u Jasenovcu, Glini, Jadovnu, na nekom drugom od bezbrojnih stratišta Srba ili možda poginuo u borbama protiv hrvatskih ustaša“, poručio je Vukosavljević, ukazavši da ni Tesla ne može biti izuzet iz ustaško-četničke balade koja ovim prostorima zavija već trideset godina.

Da budemo precizni, ta balada prati Teslinu posmrtnu sjenu već dvadeset sedam godina, još od 16. veljače 1992., kada je u centru Gospića, na tadašnjem Trgu Nikole Tesle, miniran i raznesen Teslin spomenik (rad hrvatskog kipara Frana Kršinića), pod neiskazanom – ali u to doba podrazumijevajućom – optužbom da je Tesla bio Srbin, što je u tadašnjem hrvatskom novogovoru automatski značilo i da je „četnik“.

Zavičaj bez struje

Uostalom, o toj Teslinoj „fantomskoj krivnji“ govore i iskazi HDZ-ovih zastupnika na saborskoj sjednici iz travnja 2014., kada je odlučeno da se 10. srpnja proglasi Nacionalnim danom Nikole Tesle, te da se Teslin spomenik treba vratiti u Gospić (što nije provedeno ni do danas). Tada je nedavno smijenjeni ministar državne imovine Goran Marić negirao da je spomenik Tesli srušen samo zato što je Srbin, tumačeći da je tom činu pridonijelo stvaranje SAO Krajine, srpsko-četnički napad na Hrvatsku, zločini u Glini, Škabrnji, Vukovaru…

A poveznicu Tesle i Domovinskog rata (koji je započeo 48 godina nakon Tesline smrti) još je zornije izveo tadašnji pitoreskni HDZ-ov zastupnik Dujomir Marasović, kazavši da je „po Gospiću palo tisuće granata, ginula djeca, a sad se neki čude da je netko srušio neki spomenik“. To su okolnosti u kojima je brončani Tesla umro u Gospiću.

Počinitelj ne samo što nikad nije pronađen, nego nikad nije bio ni tražen. Na mjesto spomenika postavljena je fontana Vile Velebita, a Teslin trg je preimenovan u Trg Stjepana Radića. Tako je Nikola Tesla u samostalnoj Hrvatskoj nestao iz Gospića kao da ga nikad tamo nije ni bilo.

U tom smislu, za Hrvatsku je dobar znak da današnji ministri Teslu više ne povezuju s pokoljima u Vukovaru i Škabrnji, već s elektrotehničkim izumima koji su unaprijedili život ljudske rase: mali korak za oca izmjenične struje, ali veliki za hrvatsko društvo.

Premda, ako hrvatske vlasti doista žele iskazati poštovanje Tesli – kako to beogradskom kolegi tvrdi naša ministrica kulture – najprimjereniji izraz tog poštovanja bio bi da njegovim današnjim sunarodnjacima u Hrvatskoj omoguće da ne žive kao građani drugog reda. Za početak, minimalno, da se barem elektrificiraju sva srpska sela u Teslinom zavičaju.

Četiri zapadna jahača teokracije: Trump, Orbán, Erdoğan i Kolinda

ULOGA GOSPODINA BOGA U DEMOKRATSKOM DRUŠTVU – SLUČAJ REPUBLIKE HRVATSKE

Klerikalni atak na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, nakon što je za „Gloriju“ izjavila da voli vježbati jogu – što je u nekim crkvenim krugovima doživljeno kao katolička aberacija, čak bogohuljenje – otvorili su pitanje o ulozi Boga u demokratskom društvu.

Na Zapadu su država i vjera odvojene već više od 200 godina, još od Francuske građanske revolucije iz 18. stoljeća. Nekad prevladavajuće teokracije – državni oblici koji se ne legitimiraju parlamentarnim izborima nego božjom voljom, i u kojima vladaju svećenici – danas su u cijelom svijetu svedene tek na par slova: Vatikan, Saudijska Arabija i Iran. Neki tu uvrštavaju i tibetansku vladu Dalaj-lame u egzilu.

To ne znači da i na Zapadu povremeno ne izniču političari koji se u državnim poslovima pozivaju na Boga, svoje poteze tumače božjim nadahnućem i općenito se drže kao da Francuske revolucije nije bilo i da smo još uvijek u ranom 18. stoljeću. Takav političar je aktualni predsjednik SAD-a Donald Trump, koji rado ističe da je u Bijelu kuću došao „zahvaljujući Božjoj pomoći“.

Europski političari, pak, mahom znaju da žive u eri nakon Francuske revolucije i ne dopuštaju sebi da pobrkaju sekularnu i sakralnu državu. Rijetke iznimke su mađarski premijer Viktor Orbán – koji tvrdi da borbom protiv liberalne demokracije spašava kršćansku Europu – i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, iako je upitno koliko Turska pripada Zapadu. No većina europskih državnika svoju religioznost čuva u privatnom prostoru i ne dijeli je s gomilom – ne što se srame, već da je ne bi profanirali – prema pouci čuvenog britanskog moralnog filozofa i mistika Aldousa Huxleya:

‘Gdje se dvoje ili troje okupe u moje ime, tu sam ja među njima’. Među dvije ili tri stotine, božanska prisutnost postaje problematičnom. A kada se brojevi mjere u tisućama, ili desetinama tisuća, vjerojatnost da je tu prisutan Bog, u svijesti svakog pojedinca, spušta se gotovo do točke nestajanja“, piše Huxley u eseju „O samotranscedenciji“.

Gospodin Bog, moj kolega

Hrvatska je po ovom pitanju izvanserijska zemlja u Europi. Da su sklonost jogi javno priznali čelnici Švedske, Danske, Francuske ili Luksemburga, to bi u tamošnjim javnostima prošlo nezapaženo, otprilike kao da su izjavili da u slobodno vrijeme vole zalijevati kupus, rješavati križaljke ili izrađivati drvene jedrenjake. Zašto onda u Hrvatskoj jedna benigna izjava predsjednice o jogi izaziva politički potres, i to nepovoljan za nju (jer joj kritike dolaze iz vlastite izborne baze)?

Odgovor je jednostavan: jer u Hrvatskoj Crkva ima – u odnosu na standarde zapadnih demokracija – neprimjereno velik utjecaj na politička zbivanja. Teško da ima zemlje u Europi, osim možda Poljske, u kojoj toliki utjecaj na izborne ishode imaju propovijedi seoskih župnika uoči izbora.

Mora se reći da i sama predsjednica Hrvatske svojim političkim ponašanjem – od čestih pozivanja na Boga do javnog pjevanja „Krista na žalu“ u eteru Hrvatskog katoličkog radija – omogućava, čak i potiče prerastanje Crkve u Hrvata iz vjerske organizacije u politički faktor. Tako je prije samo par dana, na dočeku posmrtnih ostataka hrvatskog vojnika Josipa Briškog, poginulog u Afganistanu, obraćajući se njegovim roditeljima rekla da će za njihova sina osobno agitirati kod Svevišnjeg:

Jedino vam mogu iskazati duboku sućut zbog gubitka vašeg sina, oca i brata te zamoliti Boga svemogućeg da vam pruži utjehu, a Josipa primi u Kraljevstvo Božje“, rekla je Kolinda, kao da ima neki poseban kanal komunikacije sa Stvoriteljem, nedostupan drugim smrtnicima: kao da je Gospodin Bog tek jedan od državnika s kojima se susreće po prirodi posla.

No ta izjava nije izazvala gnjev katoličkih radikala. Njih je razbjesnilo nešto drugo – Kolindine simpatije prema jogi! Pop Ike Mandurić, ikona klerikalne desnice, dramatično je ustvrdio da predsjednica „odvraća narod od katoličke vjere“!

Bog – Sekularna država: 7:2

I dok javnost raspravlja skreće li doista predsjednica prema hinduizmu, ova joginska „bura u čaši vode“ prilika je da se podsjetimo kako je Gospodin Bog uopće završio u službenom diskursu Republike Hrvatske. Stariji se sjećaju: to se zbilo sasvim slučajno.

Bilo je to 1992. godine, kada je tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman pri polaganju predsjedničke prisege prekršio zakonske paragrafe koji propisuju kako izgleda tekst prisege, te samoinicijativno dodao rečenicu: „Tako mi Bog pomogao!“

Te ratne 1992. nitko mu se nije usudio reći da je prekršio zakon i nagrdio samu sekularnu suštinu Republike Hrvatske. Štoviše, taj je njegov dodatak 1997. ozakonjen kao integralni dio predsjedničke zakletve, pa su ga svečano izricali i svi potonji predsjednici, uključujući agnostika Ivu Josipovića.

Nakon više građanskih tužbi zbog neustavnosti „božje prisege“, Ustavni sud se 2009. prvi put sastao da odluči može li ta Tuđmanova rečenica ostati, ili ona ipak krši temeljne norme sekularne države. Ustavni suci vijećali su ravno osam godina, da bi 2017. odlučili da Bog ostaje u sekularnoj zakletvi.

Rezultat je pritom bio 7:2, budući da su ustavni suci Lovorka Kušan i Andrej Abramović glasali protiv, odnosno imali izdvojena mišljenja, držeći da je „obavljanje javne dužnosti u ovisnosti o bilo kakvom djelovanju iz područja vjere izravno suprotno ustavnom principu odvojenosti države od vjere“.

Tako je Bog u Hrvatskoj uvjerljivo pobijedio sekularnu državu s čak pet golova razlike. Očekuje se da će uzvrat biti samo formalnost.

Američki pijuni koji su se oteli kontroli

AFGANISTANSKI TALIBANI – POVIJEST, SADAŠNJOST I BUDUĆNOST

Za smrt Josipa Briškog, kao i za smrt milijuna ljudi koji stradavaju od islamskog fundamentalizma, dobrim dijelom je odgovorna politika SAD-a u afganistanskom ratu 80-ih. Tada su rođeni i osnaženi mudžahedini, iz kojih će nastati talibani

Istog dana kad je u samoubilačkom napadu talibana u Kabulu ubijen naš vojnik Josip Briški, širom Afganistana ubijeno je još 56 ljudi, među kojima i 12 vladinih zaposlenika. Radilo se o koordiniranim terorističkim akcijama u tri različite provincije, koje su izveli talibani i ISIL-ovci.

Tako izgleda Afganistan u ljeto 2019., dva desetljeća nakon ulaska američke vojske u tu centralnoazijsku zemlju. Kako je moguće da najjača vojska svijeta već dvadeset godina ne može poraziti desetak tisuća brdsko-planinskih boraca? Tko su uopće ti talibani, koji se od 2001. bore protiv prve svjetske sile, a da taj otpor s godinama ne opada, već raste?

Svijet ih je upoznao kad su 1996. osvojili Kabul, odnosno kad su 1997. u Afganistanu stvorili najstrože šerijatsko društvo ikad viđeno u islamu. Pokret je nastao 1993. u južnoj afganistanskoj provinciji Kandaharu, a čine ga suniti iz najvećeg afganistanskog naroda – paštunskog. Mahom su indoktrinirani u radikalnim medresama Pakistana („talib“ je student islama), koje je financirala Saudijska Arabija, a prvi vođa bio im je mula Mukamed Omar, koji je umro 2015. godine.

Iako su formalno nastali početkom 90-ih, korijeni pokreta sežu nakraj 70-ih, kad Afganistan postaje glavna fronta Hladnog rata između SAD-a i SSSR-a. Prethodno su, tokom 70-ih, ojačale dvije glavne ideološke struje u afganistanskom društvu – islamisti i komunisti – da bi početkom 1978. vlast preuzeli komunisti, odmah uvevši krupne socijalne i ekonomske reforme koje su feudalno i plemensko afganistansko društvo imale preobraziti u modernu socijalističku zemlju.

Pokazalo se da je to prevelik zalogaj: umjesto modernizacije društva došlo je do jačanja islamista i pojave vjerskih ratnika protiv komunizma, poznatih kao – mudžahedini. Petnaest godina kasnije od njih će nastati talibani.

Kobno školovanje žena

U sklopu pokušaja modernizacije komunisti su pokrenuli agrarnu reformu, podijelivši zemlju seljacima – što je razgnjevilo bogati veleposjednički sloj – te obrazovnu reformu s obaveznim školovanjem ženske djece, što je razbjesnilo islamiste i vjerske vođe, koji su pozvali na džihad protiv vlasti.

Situacija se pogoršala kad su uz islamiste stale i plemenske vođe. Afganistanska plemena u početku nisu imala problem s marksističkom vladom u Kabulu, jer se komunistički nauk o socijalnoj pravdi nije kosio s islamskim načelima. No reforme su zadirale u plemenske tradicije i komunisti su naišli na združeni vjerski i plemenski otpor. Stoga na Badnjak 1979., na poziv vlade u Kabulu, SSSR šalje vojsku u Afganistan, čime počinje desetogodišnji rat protiv mudžahedina koji završava odlaskom Crvene armije i raspadom SSSR-a.

Odavno se zna da je sovjetskom porazu u Afganistanu uvelike kumovala CIA, koja je preko Pakistana slala mudžahedine da se bore protiv komunističke vlade – smatra se da je tim kanalom CIA u Afganistan uputila 35.000 islamskih radikala iz 43 zemlje, među njima i vođu saudijskih dobrovoljaca Osamu bin Ladena, koji će kasnije postati vođa al-Qa’de i američki neprijatelj „broj 1“.

Danas se zna i da je pomoć SAD-a mudžahedinima počela čak i prije intervencije SSSR-a, što je u memoarima iznio bivši šef CIA-e Robert Gates, navodeći da je predsjednik SAD-a Jimmy Carter još 3. lipnja 1979., pola godine uoči rata, potpisao ukaz o tajnoj pomoći protivnicima vlade u Kabulu.

Gatesove riječi je 1998. u razgovoru za pariški časopis „Le Nouvel Observateur“ potvrdio i Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski. Intervju je vođen u vrijeme kad su talibani već vladali Afganistanom.

I nije vam žao zbog podrške islamskom fundamentalizmu…?“ – upitali su francuski novinari Brzezinskog.

Što je važnije u povijesti? Talibani ili kolaps sovjetskog imperija? Neki pobunjeni muslimani ili oslobođenje centralne Evrope i kraj Hladnog rata?“ – odgovorio je Brzezinski.

Dolje SSSR, živjeli talibani!

Taj odgovor otkriva da je za prošlotjednu smrt Josipa Briškog, kao i za smrt milijuna ljudi koji su zadnjih 30 godina širom svijeta stradali od islamskog fundamentalizma, dobrim dijelom odgovorna politika SAD-a u afganistanskom ratu 80-ih. Jer i Carterov nasljednik Ronald Reagan nastavio je pomagati antikomunističke gerilce, javno ih nazivajući „borcima za slobodu“. Tako su rođeni i osnaženi mudžahedini, iz kojih će nastati radikalne frakcije islamista koje će se proširiti muslimanskim svijetom: od talibana do al-Qa’de i ISIL-a.

Već 18 godina SAD je zaglavljen u Afganistanu, nemoćan da porazi one koje je stvorio. Kad su 2001. srušili talibansku vladu u Kabulu, američki stratezi su možda i mislili da je ta priča okončana, ali talibani ne da nisu poraženi, nego svake godine kontroliraju sve veći dio afganistanskog teritorija.

Čak i izvještaji NATO-a priznaju da se teritorij pod kontrolom vlade u Kabulu svake godine smanjuje i da vlada trenutno kontrolira tek nešto više od 50 posto zemlje, dok nedavna studija BBC-a sugerira da su talibani prisutni na čak 70 posto afganistanskog teritorija, dok vlada u potpunosti nadzire tek trećinu države. Početkom ove godine afganistanski predsjednik Ashraf Ghani je objavio kako je od 2014. ubijeno najmanje 45 tisuća vladinih vojnika.

Stoga ne čudi da su na nedavnu prijetnju predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji je poručio da bi „mogao za tjedan dana dobiti taj rat i izbrisati Afganistan s lica zemlje“, talibani odgovorili bez ikakva straha, čak i pomalo prezrivo:

San da se Afganistan može izbrisati odnio je u grob i Džingis-kan, kao i britanski i sovjetski lideri. Naprotiv, sva njihova carstva su izbrisana s lica zemlje…“, poručio je glasnogovornik talibana Zebihullah Mudžahid.

No lako ćemo za talibane. Što reče Brzezinski, bitno je da SSSR-a više nema.

Drug je Marko hrvatskoga roda, al je majka srpskoga naroda

BIVŠI DAN USTANKA

MARKO OREŠKOVIĆ KRNTIJA – HRVAT I KOMUNIST KOJI JE 27. SRPNJA 1941. POKRENUO NAVODNO ČETNIČKI USTANAK U SRBU

Da je živ, Marko Orešković Krntija danas bi imao 123 godine i bio najstariji Hrvat. I silno bi se čudio kad bi vidio da njegov ustanak u Srbu iz srpnja 1941. danas proglašavaju četničkim i velikosrpskim. Sunce vam žarko, opsovao bi starac: kako ustanak može biti velikosrpski i četnički ako sam ga pokrenuo ja, Marko Orešković zvani Krntija, Hrvat i po ocu i po majci, član Komunističke partije još od 1927. godine?

Upravo ovaj lički Hrvat i komunist svojim likom & djelom pobija neoustaški mit da je ustanak u Srbu imao četnički karakter i da je bio uperen protiv hrvatskog naroda, a ne protiv ustaškog zuluma. Marko Orešković je bio taj Hrvat koji je uoči ustanka obilazio i hrvatska i srpska sela – hrabreći buduće ustanike – i kojem su tamošnji Srbi vjerovali. Zato je ustanak i uspio.

Ako ćemo tražiti figuru iz Domovinskog rata, pedeset godina kasnije, s kojim bismo Oreškovića mogli usporediti, to bi bio šef osječke policije Josip Reihl-Kir, koji je u ljeto 1991. isto tako obilazio hrvatska i srpska sela po Slavoniji, i kojem su pobunjeni Srbi vjerovali, pa je zato 1. srpnja 1991. i ubijen od strane hrvatskih radikala.

Razlika između Oreškovića i Reihl-Kira proizlazi iz objektivnih razlika u karakteru Drugog svjetskog i Domovinskog rata: Reihl-Kir je u ljeto 1991. obilazio hrvatske i srpske seljake po Slavoniji kako bi spriječio da se međusobno pobiju, dok je Orešković u ljeto 1941. hrvatske i srpske seljake obilazio kako bi ih uvjerio da su zajedno jači od ustaša i njihovih nacifašističkih sponzora, i da samo zajednička borba hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj može poraziti fašizam, što se iduće četiri ratne godine i pokazalo.

Prgava narav

No da bismo razumjeli kako je to slabo školovani lički komunist uspio u srpnju 1941. ujediniti ličke i bosanske Hrvate i Srbe u antifašističku frontu, i da bismo shvatili zašto je Partija tog ljeta 1941. baš njega poslala da organizira ustanak u Lici, nužno je da ukratko prošetamo kroz život Marka Oreškovića Krntije, koristeći „Autobiografiju“ koju je napisao u studenome 1939., a 1950. ju objavilo izdavačko poduzeće „Kultura“.

Ta bi biografija bila dobar predložak za kakav pustolovni film o pojedincu koji je zarana uvidio društvenu nepravdu svijeta i do smrti se borio protiv toga. U svojih 45 godina života bio je fizički radnik u Njemačkoj i pilot u Kraljevini Jugoslaviji, austrougarski mornar i mitraljezac u Španjolskom ratu, taksist u Beogradu i politički komesar u Lici i Bosni, jedan od osnivača Komunističke partije Hrvatske i vođa antifašističkog ustanka.

Rođen 1896. u selu Široka Kula kod Gospića, kao deveto dijete u siromašnoj hrvatskoj obitelji oca Kazimira Josipa i majke Kate, Orešković nije trebao marksističku literaturu da spozna težak položaj radnika i seljaka. Bila mu je dovoljna metoda vlastite kože – već kao 16-godišnjak odlazi trbuhom za kruhom u Njemačku, gdje se najprije zapošljava na zemljanim radovima, a potom u Hessenu u Kruppovim tvornicama oružja i rudnicima ugljena kod Westfalena, gdje ga zatječe Prvi svjetski rat.

Završava u mornarici u Puli, kao ložač na austrougarskom bojnom brodu Szent István, gdje do izražaja dolazi njegova nezgodna lička narav: zbog učestalih sukoba s nadređenim časnicima završava u ćeliji, a usput je, 11. lipnja 1918., preživio torpediranje broda.

Olupina od taksija

U Kraljevini SHS ponovo stupa u mornaricu, kao ložač na brodu „Dunav“, ali stari problemi se nastavljaju: dolazi u sukob s komandantom broda i opet završava u zatvoru. Potom završava pilotsku školu i postaje rezervni podoficir-mehaničar, nakon čega luta Makedonijom i Kosovom u potrazi za poslom, da bi se 1926. obreo u Beogradu, gdje uskoro postaje osobni šofer kraljevskog ministra građevine, paralelno radeći kao ilegalni taksist za Partiju. Iz tih dana datira i nadimak Krntija, koji Orešković u zapisima ovako tumači:

Vozio sam u Beogradu stari taksi. To je bila olupina. Prava krntija. Drugovi bi mi govorili: ‘Dođi s onom svojom krntijom…’ I stalno krntija, pa krntija. Na kraju, nazvaše i mene Krntijom.“

Uskoro Krntiju kraljevski žandari hapse kao komunista i zatvaraju u Sremsku Mitrovicu. I o tome je ostavio bilješku:

Osudiše me na pet godina robije. Nije mi bilo žao. U završnoj riječi im zahvalih na tome. Nisu me mogli ustaviti, da im na kraju ne dobacim: ‘Volim da trulim u ćeliji, nego da uživam ovakvu vašu slobodu. Hvala vam na tome i do viđenja u obratnom položaju!’ To su mi uzeli kao otežavajuću okolnost.“

Nakon zatvora smjenjuju se godine ilegalnog partijskog rada i novih robija. U kolovozu 1937. u Anindolu kod Samobora prisustvuje osnivačkom kongresu Komunističke partije Hrvatske, a već u prosincu nalazimo ga u Španjolskoj, kao mitraljesca 2. bataljona 129. internacionalne brigade, nakon čega će postati politički komesar bataljona „Đuro Đaković“.

Junak narodne pjesme

S takvim životnim i revolucionarnim iskustvom, bilo je logično da Orešković uđe u prvi ešalon komunističkog pokreta – u kolovozu 1940. postaje član Centralnog komiteta KP Hrvatske, a u listopadu član CK KP Jugoslavije. Također je bilo logično da u ljeto 1941. Partija baš njega pošalje u Liku da organizira ustanak protiv NDH, koja je već dotad pobila desetine tisuća srpskih civila, a u Lici počinila brojne zločine u kojima je ubijeno stotine Srba, a tisuće ih izbjeglo iz svojih kuća.

Ako je u tim uvjetima dizala ustanak protiv NDH, Partija je u Liku morala poslati Hrvata kojem će Srbi vjerovati. Kako je Orešković obavio taj zadatak, svjedoče stihovi narodne pjesme koju je ispjevalo lokalno srpsko stanovništvo: „Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda“ i „Da ne bi druga Marka, još bi mnoga zakukala majka“. Narodni pjesnik se javio i kad su u listopadu 1941. Krntiju ubili četnici: „Cijeloj Lici žalost srce bije, što joj nesta dičnoga Krntije, što joj nesta vođe od ustanka, prvog vođe, Orešković Marka.“

I tu dolazimo do ključnog pitanja: kako je taj prgavi Ličanin nezgodnog karaktera u ljeto 1941. uspio obaviti najteži posao svih vremena – pomiriti i ujediniti Hrvate i Srbe? Kako je, kao Hrvat „s dna kace“, postigao da mu Srbi u NDH vjeruju?

O tome nema tragova u Oreškovićevoj „Autobiografiji“, jer je ona napisana 1939. godine. Ali možemo slutiti da je upravo njegova životna legenda – čovjek iz tog kraja, španjolski ratnik, beskompromisni borac protiv nepravde, buntovnik u svim sistemima – doprinijela da hrvatski Srbi u liku Marka Oreškovića shvate da svi Hrvati nisu ustaše, i da se pridruže antifašističkoj borbi, koja je bila pobjednička samo zbog toga što su u njoj zajedno sudjelovali i Hrvati i Srbi. Samo zbog ljudi poput Krntije.

Tesla nije Srbin, Lustig nije Židov?!

FAŠISTOIDNI KIČ

KAKO ČASOPIS MATICE HRVATSKE U 21. VIJEKU PREKRŠTAVA LJUDE

Jeste li znali da Nikola Tesla nije Srbin, nego Hrvat? A jeste li znali da slavni filmski producent Branko Lustig nije Židov, nego također Hrvat? Ako to niste znali, vrijeme je da nabavite novi broj časopisa „Podstranska revija“.

Rečeni časopis iz Podstrane titulira se kao „polugodišnjak za kulturu i društvena pitanja“, a spomenuta epohalna otkrića o nacionalnom porijeklu Tesle i Lustiga objavljena su u najnovijem, 37. broju, koji je izašao prošlog mjeseca. Zborimo o tekstu „Američki Hrvati – ponos Hrvatske“, koji potpisuje izvjesni Mario Tomasović, u impresumu naveden kao član uredništva.

Mnogi su Hrvati zadužili svijet u raznim kategorijama civilizacijskog stvaralaštva i postavili hrvatski narod na visoku poziciju svjetskih zaslužnika. Među njima američki Hrvati zauzimaju počasno mjesto…“ – tako započinje Tomasović, te poimenično navodi znamenite „američke Hrvate“: kipar Ivan Meštrović, znanstvenik Nikola Tesla (sic!), izumitelj Anthony Maglica, akademici Marin Soljačić i Henry Suzzallo, operna pjevačica Milka Trnina, filmski producent Branko Lustig (sic!), glumac John Malkovich, borilački prvak Stipe Miočić itd.

Tako smo doznali da je najpoznatiji Srbin svih vremena i sin pravoslavnog popa iz Smiljana zapravo Hrvat, kao i da je slavni dvostruki „oskarovac“ – koji je zbog židovskog podrijetla djetinjstvo proveo u koncentracijskim logorima Auschwitz i Berger-Belsen – također Hrvat. Tako izgleda rješenje nacionalnog pitanja u optici „Podstranske revije“: u Hrvatskoj nema nacionalnih manjina, nego su svi Hrvati. Amen.

Glupi i pametni Hrvati

Na prvi pogled, moglo bi se na ovu priču odmahnuti rukom i relativizirati je faktom da se radi o malom lokalnom časopisu iz provincije, pa ne bi trebalo pridavati preveliku pažnju budalaštinama koje su unutra nadrobljene. No poanta je u tome što je izdavač časopisa tamošnji ogranak Matice hrvatske (što je istaknuto već na naslovnici), krovne kulturne institucije u Hrvatskoj.

Stoga stvar nije bezazlena: pod časnim imenom Matice hrvatske provodi se svojevrsno prekrštavanje ljudi, jer valjda i zadnji mitološki vrabac na krovu znade da je Tesla Srbin, a Lustig Židov. I sve se to događa ne 1941. godine, nego duboko u 21. stoljeću.

Ima u novom broju „Podstranske revije“ još zloćudnih stvari, mahom iz pera istog autora. Tako već na idućoj stranici Tomasović potpisuje i članak pod naslovom „Tko upravlja Hrvatskom?“, u kojem nariče i zdvaja nad činjenicom da je Hrvatski sabor izglasao Istanbulsku konvenciju o sprečavanju nasilja nad ženama.

Vjerujem da se svaki iole pametan Hrvat nakon izglasavanja Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru osjećao jadno i podcijenjeno“, piše Tomasović, implicirajući time da samo glupi Hrvati ne tuku žene, dok oni „iole pametni“ znaju da je batina po ženskim kostima iz raja izašla. Oduzmi „iole pametnom“ Hrvatu mogućnost da nekažnjeno mlati ženu i učinit ćeš od njega „jadnog i podcijenjenog“ čovjeka. Tako izgleda rješenje ženskog pitanja u optici „Podstranske revije“. Amen.

Potjernica za Jakovčićem

Naš „iole pametni“ Tomasović tu se ne zaustavlja, već križarski ide dalje na ostale „neprijatelje hrvatskog naroda“. Nakon što se obračunao s Teslom, Lustigom i Istanbulskom konvencijom, kreće u napad na Eugena Jakovčića, medijskog koordinatora udruge „Dokumenta – Centar za suočavanje s prošlošću“, koja se, među ostalim, bavi istraživanjem i dokumentiranjem ratnih zločina u jugoslavenskim ratovima 90-ih godina.

U članku nadahnutog naslova „Čiji si ti igrač, Eugene Jakovčiću?“, Tomasović pokazuje zavidno nepoznavanje naše bliske prošlosti. Rečenicu „Hrvati nikoga nisu napadali niti su imali pretenzije na bilo čiji teritorij“, naime, može napisati samo netko tko je prespavao čitavu herceg-bosansku vojno-političku avanturu i tko se pravi da nikad nije čuo prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, koji je u više prigoda govorio o nužnosti da se aneksijom dijela Bosne i Hercegovine popuni „hrvatski perec“.

No neznanje iz povijesti još se i može oprostiti, za razliku od neskrivenih prijetnji i uvreda koje Tomasović izriče na Jakovčićevu adresu:

Ne znam za koga radi taj poljički izrod kojeg se ja osobno sramim kao Poljičanin (…). Ne bih ga želio vidjeti u Poljicima dok ne posloži činjenice u vremeplov i ne počne objektivno razmišljati i pisati o onome što se događalo tijekom Domovinskog rata. Do tada je u Podstrani persona non grata“, poručuje Tomasović u finišu svoje potjernice.

Tako izgleda časopis koji izdaje Matica hrvatska: od negiranja nacionalnih manjina, preko žalopojki zbog sankcioniranja nasilja nad ženama, do otvorenih prijetnji političkim neistomišljenicima. Amen.

‘Lutajući marksist’ ponovo jaše

BIVŠI SYRIZA-in MINISTAR FINANCIJA YANIS VAROUFAKIS S NOVOM STRANKOM UŠAO U GRČKI PARLAMENT

Razlozi popularnosti Varoufakisa među mladim Grcima isti su razlozi koji su u političku orbitu lansirali Jeremyja Corbyna i Bernieja Sandersa. Mladi glasaju za njih jer ovi političari adresiraju ključne probleme nove generacije

Nedavni izbori u Grčkoj donijeli su smjenu vlasti: ljevičarska Syriza je žezlo u Helenskom parlamentu predala konzervativnoj partiji Nova demokracija. Pomalo u sjeni prošla je vijest da je u parlament ušao bivši Syrizin ministar financija Yanis Varoufakis sa svojom novom strankom MeRA25. Kako navode izvještaji, izborni prag – koji u Grčkoj iznosi tri posto – Varoufakis je prešao zahvaljujući glasovima mladih.

Ukupno je šest stranaka ušlo u Helenski parlament. Iza vodećeg dvojca, Nove demokracije i Syrize, na treće mjesto plasirao se socijaldemokratski Pokret za promjene (bivša stranka PASOK), koji je dobio 8,10% i 22 zastupnika. Četvrta je Komunistička partija Grčke (5,30% i 15 zastupnika), a peta je proruska desničarska partija Grčko rješenje (3,70% i 10 zastupnika).

Posljednja stranka koja je prešla izborni limit je Varoufakisova MeRA25, koja je dobila 3,44 posto glasova i devet zastupnika. Grčki parlament ukupno ima 300 zastupnika.

Valja naglasiti da je neonacistička Zlatna zora – koja je u prethodnom sazivu imala čak 18 zastupnika – ovaj put dobila 2,93 posto te ostala ispod izbornog praga, što je možda i najbolja vijest s grčkih birališta.

Nekome se može činiti čudno što je u parlament ušla Komunistička partija, ali ona u Grčkoj u pravilu dobija između pet i deset posto glasova – kako ističu tamošnji analitičari, time grčki birači honoriraju povijesne zasluge stranci koja je u Drugom svjetskom ratu povela i dobila oslobodilački rat protiv nacista. Kao što vidimo, nisu svi balkanski narodi nezahvalni spram onih koji su im spasili guzicu u WW2.

No tema ove priče je Yanis Varoufakis. Tko je taj tip i zašto su mladi glasali za njega?

Postmoderni Fidel i Che

Iako je u stručnim krugovima i ranije bio znan kao briljantan ekonomist, široj europskoj javnosti postao je poznat kad ga je vođa Syrize i tada novopečeni grčki premijer Alexis Tsipras u siječnju 2015. godine – nakon što je Syriza postala prva lijeva partija koja je nakon pada Berlinskog zida došla na vlast u nekoj europskoj zemlji – pozvao da bude ministar financija i pomogne mu izbaviti Grčku iz dužničke omče.

Fizički markantan i nekonvencionalnog imidža, Varoufakis je brzo postao zvijezda europskih medija i, uz Tsiprasa, glavno zaštitno lice Syrize. Zakleti neprijatelji kravate, obojica su u pohod europskim vladama odlazili samo u sakou i košulji, a Varoufakis se često slikao u kožnoj jakni, vozeći motocikl.

Mnogi su tada ovaj grčki dvojac smatrali postmodernom, demokratskom i obrijanom varijantom slavnog kubanskog revolucionarnog tandema Fidel CastroErnesto Che Guevara (Tsipras je čak svom mlađem sinu dao ime Ernesto). No pokazalo se da se marksistički ciljevi lakše postižu revolucijom nego demokracijom. Uzalud su Tsipras i Varoufakis ukazivali europskim vladama i kreditorima da im demokratski izražena volja grčkog naroda daje pravo za promjenu pogubne ekonomske politike štednje – Bruxelles i Berlin bili su gluhi i slijepi na njihove argumente o neodrživosti grčkog duga.

Iz tog doba pamte se epski retorički dvoboji između Varoufakisa i moćnog njemačkog ministra financija dr. Wolfanga Schäublea, još jednog briljantnog ekonomista, koji je odbijao sve Varoufakisove pokušaje da ublaži dinamiku grčkog vraćanja enormnog duga, u koji su Grčku dovele prethodne vlade. Osobito je znamenit njihov prvi susret u Berlinu, što ga je Varoufakis opisao u knjizi koja je u izdanju zagrebačkog Sandorfa 2016. postala dostupna i u hrvatskom prijevodu, pod naslovom „Trpite ono što morate? Povijest Europske unije i njezina budućnost“:

Grčka ekonomija je kolabirala pod planinom duga, a Njemačka je bila njezin glavni kreditor. Moja prva stanica je svakako bilo njemačko savezno Ministarstvo financija, gdje sam se trebao sastati s ministrom, legendarnim doktorom Wolfangom Schäubleom. Za njega i njegove podčinjene predstavljao sam puko smetalo. (…) Naša izborna platforma je, u najmanju ruku, predstavljala neugodnost za njemačku demokršćansku vladu i njezine planove da održi red unutar eurozone.“

Nemilosrdni dr. Schäuble

Ispostavilo se da je Varoufakis uzalud putovao u Berlin. Već taj prvi susret dvojice vrhunskih ekonomista, od kojih je svaki zastupao drukčiju ekonomsku doktrinu, pokazao je da dr. Schäuble neće imati milosti za grčke patnje:

Vrata lifta su se otvorila pred dugačkim, hladnim hodnikom na čijem me je kraju čekao taj veliki čovjek u svojim čuvenim invalidskim kolicima. Kad sam prišao, nije prihvatio pruženu ruku. Umjesto da se sa mnom rukuje, znakovito me sav užurban uveo u svoju kancelariju. Usprkos tome što su se moji odnosi s dr. Schäubleom poboljšali u mjesecima koji su uslijedili, neostvareni stisak ruke u velikoj mjeri simbolizira ono što nije u redu s Europom.“

Ostatak priče je poznat: doktor Schäuble je ostao tvrd na sva Varoufakisova uvjeravanja da politika štednje neće oporaviti grčku ekonomiju, ali će uništiti grčko društvo. Uzalud ga je Varoufakis podsjećao da je na međunarodnoj konferenciji 1953. u Londonu upravo Njemačkoj oprošten najveći dio njenog ratnog duga (uključujući i prema Grčkoj), i da je baš taj oprost dugova omogućio ekonomski rast Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. „Dug je dug!“ ponavljao je dr. Schäuble.

Paralelno s arogancijom njemačkog ministra, Varoufakis se na domaćem terenu morao nositi s bijesom mladih ljevičara, koji su bili nezadovoljni sporošću uvođenja promjena koje je Syriza obećala. Tako je u travnju 2015. napadnut u jednom restoranu u atenskom boemsko-anarhističkom kvartu Exarchia: skupina anarhista napala ga je bocama i pepeljarama dok je večerao sa suprugom, poznatom grčkom umjetnicom Danae Stratou.

Od poniženja i batina spasila ga je upravo supruga, koja ga je zagrlila i tako zaštitila, jer se anarhisti nisu usudili napasti ženu, nakon čega se bračni par na motoru uputio kući. Tako se, među ostalim, saznalo da „lutajući marksist“ (kako Varoufakis sâm sebe naziva) suprugu izvodi motorom, bez tjelohranitelja i službenog vozača.

Konačno, nakon šest mjeseci mučnih pregovora, Tsipras je u srpnju 2015. pokleknuo pred zahtjevima europskih kreditora, a Varoufakis je na to dao ostavku i povukao se (privremeno) iz političkog života, da bi danas, četiri godine kasnije, s novom strankom i istim idejama ponovo ušao u grčki parlament.

Rekli smo već da su Varoufakisa u parlament vratili glasovi mladih ljudi. Što oni vide u njemu?

Glas iz budućnosti

Razlozi popularnosti „lutajućeg marksista“ među mladim Grcima isti su oni razlozi koji su zadnjih godina u političku orbitu lansirali britanskog laburističkog vođu Jeremyja Corbyna i američkog demokratskog socijalista Bernieja Sandersa: i Corbyn i Sanders politički su uzletjeli na glasovima mladih Britanaca i Amerikanaca. Mladi glasaju za njih jer prepoznaju da ovi političari adresiraju ključne probleme koji muče novu generaciju – rastuće nejednakosti, širenje prekarnog rada, sve teže mogućnosti stalnog zapošljavanja, klimatske promjene.

Govorimo o prvoj generaciji mladih na Zapadu koji će objektivno živjeti lošije od svojih roditelja, i upravo to urušavanje „kapitalističkog sna“ – o kojem ovi političari javno govore, nudeći alternativu u demokratskom socijalizmu – predstavlja onaj faktor koji zapadnu mladost veže za Corbyna, Sandersa i Varoufakisa.

Zato ne čudi da je Varoufakis lani u SAD-u, skupa sa Sandersom, proglasio stvaranje Progresivne Internacionale, kao što ne čudi da je u grčkoj izbornoj noći – netom je saznao da ulazi u parlament – najavio da će najprije otići u London i naći se s Corbynom. „Lutajući marksist“ očito stvara novi neomarksistički savez koji ima velike ambicije kreirati demokratsku socijalističku alternativu sadašnjem sistemu.

O tome je Varoufakis pisao i u svom bestseleru „Što sam rekao kćeri o ekonomiji“ (Sandorf, 2015.), kad na kćerino pitanje „Tata, otkud tolika nejednakost u svijetu?”, odgovara: „Nikad nemoj podleći iskušenju racionalizacije nejednakosti koje danas, kao dijete, smatraš neprihvatljivim. Sačuvaj u svojoj duši odbojnost prema takvoj stvarnosti kao jedino ‘logičnoj’, ‘prirodnoj’ i ‘pravednoj’.“

Jest da je dobar dio današnjih tinejdžera i mladih ljudi već korumpiran materijalističkim narativom o „kapitalističkom snu“, ali je također istina da jedino u toj dobnoj skupini još uvijek ima dovoljno idealista koji će prigrliti političke ideje Sandersa, Corbyna i Varoufakisa. Ne zaboravimo: mladi su više od drugih zainteresirani za budućnost.