Od revolucije do zebnje: kako su dva prijatelja stvorila Jugoslaviju

ZAŠTO SAM NAPISAO KNJIGU O LJUDIMA KOJI SU VEĆ 40 GODINA MRTVI

Zašto sam napisao knjigu o Titu i Krleži, ljudima koji su već četrdeset godina mrtvi? Odgovor je banalan – iz više razloga.

Možemo početi s njihovim epohalnim gubitništvom. Država koju su skupa projektirali utopila se u moru krvi. Ideali koji su pogonili njihove živote iščezli su u isto vrijeme, bar u ovom dijelu svijeta. Krležin mitski Kozmopolis – kamo nas vodi kapetan Tito, a u luci će našu lađu dočekati Lenjin – danas je na horizontu mnogo dalje nego za njihova života. Ta lađa je doživjela havariju i nasukala se na bratoubilačke grebene koji nisu bili ucrtani na njihovoj komunističkoj karti.

Možda bi ipak trebalo početi s osobnim impresijama i njihovim razvojem kroz vrijeme.

Kad je umro Tito, imao sam jedanaest godina. Kad je umro Krleža, imao sam dvanaest. Oni nisu bili junaci mog djetinjstva. Ako i jesu – to sam shvatio tek mnogo kasnije. Moguće baš kad se o njima počelo pisati da su zločinci i nitkovi.

Ni u osamdesetima nisam puno razmišljao o njima. Shvaćao sam da su u nekim dimenzijama slavni, ali me te dimenzije tada nisu zanimale: Krleža moje rock’n’roll generacije bio je Branimir Džoni Štulić, a on nije bio komunist. Šaputalo se čak da se taj anarhistički negator u pjesmama obračunava s Titom, pa i da mu se ruga. Slušajući Džonija, osjećali smo se kao disidenti, prije nego što smo i znali tu riječ. Naš adolescentski bunt našao je gorivo u tim stihovima: pripadam onom dijelu te generacije kojeg je politički odgojio Branimir Štulić.

Zapravo lažem. Nije istina da me osamdesetih nije zanimala nijedna Krležina dimenzija. U okviru školske lektire, naime, nevoljko sam čitao domaću književnost iz ranijih stoljeća: uz rijetke iznimke, „starija hrvatska književnost” bila mi je „prastara”, a „hrvatski realizam” zvao sam „seljački realizam”. Bio sam nadobudno dijete neboderskog kvarta Split 3 i nisam se mogao uživjeti u priče o raspadu seoskih zadruga, kmetstva i plemstva. A onda sam naletio na jedan Krležin esej.

Znalci već pogađaju – bio je to pamflet „Hrvatska književna laž”, objavljen 1919. u prvom broju Krležina časopisa „Plamen”. Mislim da sam tog dana doživio neku vrstu električnog udara u mozgu i vjerujem da se tako osjeća narkoman kad prvi put proba novu drogu – ne samo da sam prepoznao vlastiti stav o „našim starima” (eto, nisam lud!), nego je Krleža to izrazio vatrometnim pankerskim jezikom za koji nisam uopće znao da je moguć. Što reče Igor Mandić, pao sam kao žrtva Krležine slatkorječivosti. Posljedice osjećam do danas.

Taj furiozni, rušilački Krležin anarhizam u mojoj je svijesti glatko nalegao na ideološku podlogu koju je prethodno izdubio Štulić – prevrednovanje svih vrijednosti. Tada mi se činilo da su njih dvojica na istoj strani barikade, kao borci protiv okoštalih struktura, a za individualnu slobodu. Zapravo to mislim i danas, a za tu intuitivnu hipotezu u međuvremenu ću dobiti i akademsku potvrdu: u jednom znanstvenom radu iz 2006. komparatist Dean Duda piše da „Štulićeva varijanta socijalističkog modernizma uključuje (mladenačku) krležijansku antitetičnost”.

Dobro, reći ćete vi: a gdje je tu Tito?

Polako, tek stižemo do 1989.: širom bivše zemlje osnivaju se nove političke stranke, Savez komunista dobiva opoziciju, a te uzbudljive promjene iz nizozemskog egzila – u koji je otišao još sredinom osamdesetih – uočava i Džoni Štulić: te 1989. objavljuje album „Balkanska rapsodija”, na kojem „zvone” stihovi: „Sviće iza tmurnih oblaka / novo vrijeme traži starog čovjeka / ja bih stvarno htio da se poklonim boljem / al’ ga nigdje ne vidim.”

Čekaj, pomislio sam tada: zar moj veliki negator i krležijanski buntovnik sada, pred dolaskom „novih snaga”, daje prednost onome čiji je sistem sve ove godine ružio? Bio je to zbunjujući uvod u devedesete.

Nakon 1990. javna recepcija Tita radikalno se mijenja i on postaje „diktator”: narod koji je deset godina ranije, na vijest o Titovoj smrti, plakao kao kolektivno malo dijete, sad odjednom otkriva njegovu „zločinačku narav”. Slično stvari stoje i danas. Koliko god historiografija u socijalizmu bila nekritički hagiografska prema Titu, toliko je u postsocijalizmu jednostrana u suprotnom smjeru. Stoga sam, iako su se u međuvremenu pojavile i neke objektivne i uravnotežene studije (npr. „Tito” Ive i Slavka Goldsteina iz 2015.), smatrao da bi bilo vrijedno istražiti kako je Tita vidio moj drugi veliki negator – Miroslav Krleža.

Za koji tjedan navršit će se točno sto godina otkada su se Tito i Krleža prvi put sreli. Bilo je to krajem 1920. u Radničkom domu u Zagrebu, u Ilici 55 (danas Ilica 49), gdje je Krleža držao predavanje na temu „Što je revolucija”. Nakon predavanja prišao mu je jedan mladi radnik, rekao mu da oduševljeno prati sve što on piše i predstavio se: Josip Broz. Čuvši da se mladić upravo vratio iz Rusije, Krleža ga je pozvao na piće u obližnju gostionicu „Kutnjak”, da iz prve ruke čuje o Oktobru: tako je počelo prijateljstvo koje će potrajati do smrti.

U knjizi se bavim tim prijateljstvom. Pokušao sam maksimalno istražiti postojeću literaturu o Titu i Krleži i dešifrirati sve točke u kojima se njihovi životni putovi ukrštaju, kako bih ocrtao jedan ljudski i politički odnos koji je trajao punih šezdeset godina i koji je po mom dubokom uvjerenju – koje sam stekao ovim istraživanjem – presudno utjecao na izgled i karakter SFRJ. Prvenstveno zbog golemog utjecaja koji je Krleža imao na Tita.

Taj utjecaj notirali su i strani promatrači, pa je nakon Titove smrti inozemni tisak pisao da je Jugoslavija upravo zbog Krleže bila najliberalnija komunistička zemlja, odnosno da „za takav Titov liberalan i antistaljinistički kurs valja prije svega zahvaliti Krleži”, budući da je Tito „imao spram njegovih stavova simpatije do kraja svoga života”.

Krleža je bio jedan od glavnih kanala kojima su liberalni vjetrovi prodirali u jugoslavensku stvarnost, što, dakako, ne bi bilo moguće bez Titova pristanka. Naravno, legitimna su pitanja zbog čega je takav liberalni duh ipak ostao do smrti komunist i zašto je pristajao na jednopartijski sistem i kult Titove ličnosti, odnosno zašto nije iskao liberalnu demokraciju.

Odgovor na potonje pitanje dobio sam od krležologa Stanka Lasića, koji ističe da je Krleža „liberalističku demokraciju” doživljavao kao „kapitalističku diktaturu”, pa mu je u konkurenciji sa staljinističkom diktaturom SSSR-a jugoslavenski samoupravni socijalizam bio najhumaniji mogući „treći put”, humaniji od obje rečene diktature (staljinske i kapitalističke), jer „obje su gore i nepodnošljivije od naše”, te je Titov socijalizam doživljavao kao „u danoj povijesnoj situaciji najbolje rješenje”.

Doista, Krleža, kao ni Tito, organski nije podnosio kapitalizam, smatrajući ga sistemom nedostojnim čovjeka, što je eksplicirao i u eseju „Amsterdamske varijacije”, objavljenom u drugom broju njegova časopisa „Danas” iz 1934. godine:

„Živimo pod prokletim i teškim teretom starinskih šema, otrcanih predodžbi, krivotvorenih slika o stvarnosti, i teško je probiti se (…) do neposredne i jasne istine da bi čovjek zapravo trebao biti čovjeku čovjek, a ne poslodavac, i da je ljudsko izravnanje tog nedostojnog odnosa prvi preduvjet svakog daljnjeg ljudskog razvoja i napretka.”

K tome, i Tito i Krleža su držali da uvođenje liberalne demokracije u jugoslavenskim uvjetima – s nasljeđem međusobnih pokolja iz Drugog svjetskog rata – može rezultirati samo građanskim ratom. Događaji iz devedesetih su pokazali da nisu bili posve u krivu.

Danas znamo da se Krleža nije uzalud plašio „liberalističke demokracije”, odnosno posttitovskog sraza srpskog i hrvatskog nacionalizma. To je bila njegova opsesivna tema u razgovorima s brojnim sugovornicima već od kraja šezdesetih. Povjesničar Dušan Bilandžić u memoarima iznosi kako mu je Krleža još 1969. povjerio da „očekuje prolom nacionalnih energija i povijesnih mentaliteta”, te da se „jako boji međunacionalnih sudara”, a Franjo Tuđman 1974., po razgovoru s Krležom, u dnevnik zapisuje Krležine riječi: „Ne možete ni zamisliti kako može biti. Imam crne slutnje!”

Zebnja – to je ono što je Krleža intenzivno osjećao zadnjih godina svog života. Tu se krije i odgovor na pitanje zašto je tolerirao Titov kult ličnosti – jer je titoizam smatrao jedinim rješenjem kompleksnog i potencijalno krvavog jugoslavenskog rebusa, o čemu svom kroničaru Enesu Čengiću govori u listopadu 1979. godine:

„Budi bog s nama, što se može dogoditi i kakvo rasulo nas može zadesiti bez Tita, ako netko ozbiljno ne uzme stvar u svoje ruke i legendu o Titu ne pretvori u program da dalje traje, ako hoćete možda i jednostrano, pa i prenaglašeno, ali da dalje traje. Ako se nitko ne bude ozbiljno tog posla prihvatio, bog te pitao što će i što može prokuljati iz naših dviju čaršija.”

Iste te 1979. svoje razgovore s Krležom objavljuje i beogradski novinar Boro Krivokapić, pred kojim Krleža također vrlo direktno iznosi svoje strahove za budućnost višenacionalne Jugoslavije:

„Svi se zabavljaju, svi se osmjehuju, manje-više glupavo, a prosto rečeno: lažemo se, brate! Masno se lažemo. Blesavimo se svi skupa, kao da ne sjedimo na tonama eksploziva. Nitko i ne pomišlja da bi još koliko sutra među nama mogli da prorade noževi. Kao što su i radili… To vam je naša situacija… Ja bih pristao da umrem kad i Tito, ili čak i malo prije njega, samo da ne gledam to čudo koje će se dogoditi poslije njega.”

Kako znamo, Krleža je umro nakon Tita, ali dovoljno rano da nije morao gledati kako se njegovi strahovi obistinjuju. Od trojice glavnih junaka ovog teksta, danas je živ samo Džoni Štulić, i dalje u nizozemskom egzilu. Više se ne bavi glazbom i rijetko se javlja hrvatskim medijima. Jedno od tih javljanja, međutim, zbilo se baš dok sam bio usred istraživanja za ovu knjigu, kad je u studenome 2018. za Balkan.info progovorio i o Titu:

„Ja nisam nikad bio pionir maleni, meni je on bio… ali sada sam potpuno svjestan da je bio fantastičan čovjek. Okolnosti su iste kao što su sad, ništa se nije promijenilo u ljudima, ali je on napravio s istim kvalitetom ljudi ono što ovi za milijun godina ne bi napravili. Juga je igrala u prvoj ligi, među prvih deset na tablici, a sada je u petoj ligi, tamo na kraju negdje. Ali on je bio dobar trener i on je uspio s tim nešto napraviti.”

Neki kažu da je Džoni u Nizozemskoj malo prolupao. Moj zaključak nakon istraživanja je isti onaj do kojeg sam intuitivno došao kao nadobudni adolescent: oba moja formativna politička učitelja, i Krleža i Džoni, stoje na istoj strani barikade. A to ipak nešto govori o Titu.

Drama BiH je u planski razorenom društvu

KORČULA AFTER PARTY

SARAJEVSKI NOVINAR I DIPLOMAT ZLATKO DIZDAREVIĆ GOVORI O RAZLOZIMA DISFUNKCIONALNOSTI BiH I DANAŠNJOJ EUROPSKOJ UNIJI

Nemalo promatrača današnje BiH realnosti ne razumije ono najvažnije: dehumanizacija BiH odvija se po usuglašenom projektu tri nacionalističke oligarhije, zapravo tri politička kartela legalizirana ratom i prilagođenim tumačenjima Daytonskog sporazuma

Treći Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice „Korčula after Party” (KaP), održan od 18. do 21. rujna u Ljetnom kinu Korčula, donio je niz zanimljivih predavanja uklopljenih u tri programske teme: „Sličnosti i razlike novog vala rušenja spomenika s našim iskustvima devedesetih”, „Nestaje li Europa stvorena 1989.?” i „Nove organizacijske forme na ljevici”.

Zamišljen kao nastavak slavne Korčulanske ljetne škole, koja je 1960-ih i 1970-ih okupljala filozofe, sociologe i ine društvene mislioce iz čitavog svijeta, koji su u opuštenoj atmosferi mediteranskog otoka bistrili tadašnje izazove i probleme ljevice, KaP je u svom trećem izdanju – unatoč epidemiološkim mjerama koje su omele dolazak dijela sudionika iz inozemstva – okupio dvoznamenskasti broj predavača (znanstvenika, umjetnika i političkih aktivista) iz Hrvatske i susjedstva, koji su tri dana raspravljali o odnosu prema zajedničkom društvenom nasljeđu i povijesti, o tome postoji li prostor za novi uzlet ljevice, te je li nova solidarna Europa u pandemijskim okolnostima moguća.

Među sudionicima je bio i poznati sarajevski novinar, publicist i diplomat (bio je ambasador BiH u Hrvatskoj i Jordanu, odakle je pokrivao i Siriju, Irak i Libanon) Zlatko Dizdarević, koji je održao predavanje „Ofanziva destrukcije protiv humanih ideala”, u kojem je analizirao unutrašnje i vanjske razloge zbog kojih BiH već 30 godina figurira kao disfukcionalna država.

Što podrazumijevate pod „ofanzivom destrukcije”, a što pod „humanim idealima”?

– Prije svega, zahvaljujem svima iz organizacije ovog skupa u Korčuli, s inicijatorom Draganom Markovinom, koji su omogućili da tri dana u relaksiranoj atmosferi raspravljamo pitanja ljevice u svijetu. Na takvo nešto, bojim se, zaboravili smo u današnjoj Bosni i Hercegovini. Ponajmanje zbog epidemije.

Da bi se razumjela situacija u BiH nekad i sad, mora se biti svjestan suštinske razlike u odnosu na druge države u okruženju. Historijska i etnička složenost u normalnim vremenima i s normalnom vlasti su dobitak, a uz politike poput ovih u poganim vremenima i nenormalnim vlastima, to je prilika i opravdanje za proizvodnju svih mogućih problema. I krupnih kriminalnih profita na tome. „Normalno” smo imali do devedesetih, a ciljano „nenormalno” evo danas.

Pod humanim idealima podrazumijevam onu Bosnu i Hercegovinu zasnovanu na odlukama ZAVNOBiH-a iz 1943.: „Ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska.” To je osnova na kojoj je BiH kao održiva historijska realnost mogla opstati i živjeti. I ona se poštovala. Sjećanje mnogih na to danas je nostalgično.

Što je danas s tim idealima?

– Ta realnost je ciljano, programski napadnuta uz pomoć iz inozemstva, pa mnogi ideali u značajnoj mjeri, čak i dramatičnoj, iščezavaju. Ono što nosim s ovog skupa u Korčuli je osjećaj da nemalo promatrača ove nove BiH realnosti, čak i neupitno lijevo orijentiranih koje smatram svojom „krvnom grupom”, ne razumije tim povodom dovoljno ono što je najvažnije: dehumanizacija BiH odvija se po usuglašenom projektu tri nacionalističke oligarhije, zapravo tri politička kartela legalizirana ratom i tumačenjima Daytonskog sporazuma, prilagođenog ciljevima koji su u ime završetka rata drugima odgovarali.

Tvorci tog sporazuma ističu da su time zaustavili rat u BiH?

– Daytonski sporazum jest zaustavio „pucanje”, ali nije definirao ni podržao neophodne i realne uvjete za stabilnu budućnost i humanu, dugoročno održivu unutrašnju organizaciju BiH. Uostalom, on i ima „alibi” naziv: „Opći okvirni sporazum za mir u BiH”. To je podrazumijevalo zaustavljanje rata i navodno potom vraćanje poslu definiranja države i sistema. Ali nikad se nisu vratili. „Organizaciju” države ostavili su, uz malobrojnije entuzijaste, i igračima sa stare političke scene koji su sukob smišljali, realizirali i ostali da prvo opljačkaju sve što se moglo, a onda i da nastave otvoreno svoje izvorne projekte. Logična su pitanja: zašto je i kako došlo do rastakanje BiH na unutrašnjem planu? I kakva je uloga međunarodne zajednice u tome?

Kako i zašto se rastače BiH?

– Povucimo samo analogiju između završetka Drugog svjetskog rata u Njemačkoj i rata kod nas. Nakon 1945. bilo je onemogućeno poraženim ideologijama, projektima, partijama i pojedincima da nastave svoj posao. Da ne spominjemo kasniji „Marshallov plan” i slične injekcije za dizanje razorene države na noge. Ništa od svega toga nije urađeno ovdje. Planirano je zaobiđeno i obznanjivanje činjenice tko je pobjednik a tko poraženi u ratu koji, zato, nije ni završen. Zasad bar politički.

Jedina istinski nova realnost je stvaranje zasebne Republike Srpske umjesto reintegracije zajedničke federativne države. Za skoro pa etnički čistu RS presudno je uoči Daytona navijala „Kontakt grupa” – Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija, SAD. Dubiozni ustavni kapaciteti RS-a pokazali su se potrebnim današnjim dekomponiranjima BiH. Eno se i ratnim zločincima dižu spomenici i održavaju spomeni. Na mržnji spram „drugih” nacionalističke oligarhije održavaju koruptivnu vlast. Bezmalo svi predratni i ratni narativi koji su utemeljeni u programima triju nacionalnih stranaka, u udžbenicima, medijima, kroz politički sistem nastavili su funkcionirati.

Možete li usporediti efekte Haaškog suda i suda u Nürnbergu?

– Razlika je kapitalna, ne samo u apsolutno neusporedivom odnosu spram osnovnog cilja. U Njemačkoj je ta priča završena u nekoliko mjeseci i nastavak je prepušten povjesničarima. Od Haaškog tribunala napravljena je beskonačna trakavica koja se nakon presuda i odležanih kazni završava politikom. U praksi najčešće glorifikacijom ratnih zločinaca – od svečanih dočeka po izlasku iz zatvora do odavanja priznanja, sutra imena ulica, institucija itd. Eno i prijedloga Dodika da se preminuli ratni zločinac Momčilo Krajišnik isprati javno uz minutu šutnje. Sutra će biti tako i s Karadžićem i sličnima.

Sve je to ciljano dolijevanje ulja na vatru, ali i pisanje nove historije uz osmišljen i realiziran projekt rastakanja društva u BiH. Kažem „društva”, jer drama BiH nije prvenstveno u lošim rješenjima Daytona, nego u razorenom društvu kakvo smo imali, a od kojeg uskoro na tom tragu neće biti ni sjene. Ostat će glorificiranja razlika i strahova od „drugog”. ZAVNOBiH je mnogima već sada puka uspomena.

Kakva je u svemu tome uloga međunarodne zajednice u BiH?

– Mnogo je toga prvo gurnuto pod tepih. Potom je održavanje status quo situacije od rata do danas postala najvažnija „strategija” i EU i malo manje Amerike, jer tamo Dayton doživljavaju kao spomenik svom uspjehu. A najvažniji dokaz njihove zajedničke „misije Bosnia” je da se ovdje više – ne puca! Zato stanje u BiH nije prioritet. Važniji su Srbija i Kosovo, donedavno Makedonija, a evo opet i Crne Gore, do jučer smatrane „završenom”.

Na predavanju ste govorili i o razlozima takvog ponašanja međunarodne zajednice?

– Više je hipoteza zašto je tako. Jedna je da „slučaj BiH” nije posebno važan za interese Istoka i Zapada. Mali smo. Dok se „ne puca”, možda smo interesantni jedino kao pogodan rezervat za migrante što hrle prema Europi. Ni nova globalna geostrategija spram Balkana nije dovršena. Čekaju se i izbori u Americi, velika raspetljavanja s Rusijom, utjecajem Kine itd. Uz sve ovo, stranci u BiH prečesto baš teško razumiju i mentalni sklop i historijsku realnost odnosa u BiH, posebno kada se ta realnost ukrsti s tradicionalnim zapadnim poimanjem demokracije.

Da se vratimo na održavanje statusa quo u BiH. Možete li nam to malo približiti?

– Tipična ilustracija je „deblokada” 12-godišnjeg nepostojanja izbora u Mostaru. I politički slijepac vidi da je riječ samo o legalizaciji svih dosadašnjih razloga za političke blokade što su u funkciji striktne etničke podjele Mostara. Evo, ta je podjela sada samo „ucrtana” u stranački dogovor dvojice nacionalnih lidera, Čovića i Izetbegovića, pretočen u nova izborna pravila. Uz egzaltirane čestitke predstavnika međunarodne zajednice za „trijumf demokracije” u Mostaru.

Kako generalno komentirate odnose između BiH i Hrvatske?

– Prije dva desetljeća, kada sam došao u Zagreb kao ambasador, kontekst i ambijent u odnosima službenim, institucionalnim i neslužbenim bio je skoro pa danas nezamisliv. Sjetim se često predsjednika Mesića i poruke Hrvatima u BiH da je „BiH njihova država, a Sarajevo njihov glavni grad…” Zamislite to danas. Imali smo onda redovne sastanke Međudržavnog vijeća, mjesečne susrete na razini MVP, bilateralne dogovore. U ambasadu BiH dolazili su iz Sarajeva zajedno sva tri člana Predsjedništva. Pregovarali smo o svim otvorenim pitanjima… Danas, neslaganja su do zatezanja pa i incidenata u izjavama i porukama. Lideri Hrvatske rutinski zaobilaze Sarajeva u dolascima u Hercegovinu pa i u RS, zaboravljena su dogovaranja… Mnogo toga daleko je od normalnog. A puna usta zakletvi o „pomoći” BiH u Bruxellesu i Strasbourgu, na europskom putu.

Nedavno je Dodika u Zagrebu primio predsjednik Zoran Milanović, a potom je premijer Plenković primio Čovića i Izetbegovića. Komentari su različiti, osobito o karakteru tih posjeta?

– „Protokol” je tu do danas ostao nejasan, što je i manje važno. Ipak, tragom prvo posjeta Dodika a onda 12 dana kasnije Izetbegovića i Čovića, dobili smo povode i upaljač za mnoge vruće komentare. Kako mediji u Hrvatskoj tvrde – za posjetu dvojice stranačkih lidera Plenkoviću Milanović prethodno nije čak ni znao! Ipak, uz sva negiranja očigledan je službeni zaokret u odnosima između Hrvatske i BiH: Zagreb zapravo na mala vrata legitimira nepostojeće „predstavnike naroda” iz BiH kao primarne političke partnere u razgovorima o odnosima dvije države, umjesto Predsjedništva BiH kao kolektivnog predsjednika države.

Istodobno, povodom Komšića, zapravo otvoreno se dovodi u pitanje i kolektivni predsjednik BiH. Komšić nije „predstavnik naroda” pa nije priznat ni kao obični politički faktor. Ta politička igra dignuta je na razinu neupitnosti u Zagrebu i HDZ-u BiH – osim kad je Čović u Predsjedništvu – i nju igra kako tko hoće. To ne može biti osnova za smirivanje političkih strasti između dvije države. Posebna je priča, sa stanovišta elementarnih državničkih manira, način na koji aktualni predsjednik Hrvatske iskazuje svoj animozitet spram države za koju kaže da je čak i „Big Sheet”!

– HDZ BiH prigovara da je Komšić za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran glasovima Bošnjaka, a ne Hrvata, a pisalo se i da se na popisu stanovništva 2013. izjasnio kao Bosanac, a ne kao Hrvat?

– Komšić ovdje nije suštinska tema, mada se tako predstavlja. (Ne)priznavanje Ustava BiH i kroz to stimuliranje daljnjih unutrašnjih blokada i institucionalnog kaosa u BiH koji odgovara trima nacionalnim oligarhijama važnija je tema. Kao građanin, i ja zamjeram Komšiću priklanjanje koaliciji sa SDA, daleko spram prethodnih opredjeljenja, ali to je privatni stav glasača. Ako je riječ o neznanju predsjednika, a nije, ovo je čudno, loše ali popravljivo. Ali ako je riječ o kalkulantskom iskrivljavanju istine povodom načina izbora članova Predsjedništva BiH zarad pritiska na političku realnost u BiH i obratno, onda je problem mnogo dublji i dugoročno opasniji.

Očigledno, postojeća ustavna realnost ne odgovara političkim ciljevima određenih snaga u Hrvatskoj ili bliskim njima u BiH. Tenzije zato odgovaraju mnogima drugima. To je tema. U ovoj situaciji, čudno je da Milanović u ime Hrvatske prihvaća Čovićevu ekstremnu političku nervozu temeljem lažnog tumačenja Ustava BiH koji mu sada, kada nije izabran, mrsi osobne planove i ambicije. I zato proizvodi permanentnu političku i institucionalnu krizu u zemlji, posebno kroz blokade u Federaciji BiH. A Vlada RH nakon posjete Čovića i Izetbegovića priopćava kako je „nastavljen redovni dijalog predsjednika hrvatske Vlade s političkim predstavnicima tri konstitutivna naroda u BiH…” Dakle onih koji ni po kakvom zakonu i Ustavu u BiH to nisu.

Čović traži da se hrvatski član u Predsjedništvu BiH bira na teritoriju tri većinski hrvatske županije u Hercegovini?

– Može, nije sporno, ali uz odgovarajuću promjenu Ustava. Pritom on zna, i nije mu očigledno važno, da više od 40 posto Hrvata u BiH živi izvan te tri županije gdje su Hrvati većina pa se predlažu kao ekskluzivna izborna jedinica u korist HDZ-a. Čak i tri druge županije, mimo onih ekskluzivno HDZ-ovih, a gdje je broj Hrvata također značajan, ostaju izvan „Čovićevog izbornog terena” i on ih ignorira kao izborno tijelo. Zapravo dobro zna da mnogi Hrvati u srednjoj Bosni, Sarajevu ili Posavini nisu njegovi politički fanovi pa nisu izborno interesantni, ma kako bili Hrvati!

Na predavanju ste spomenuli Milanovićevu ciljanu grešku u „slučaju Dodik”?

– Nije to samo u slučaju Dodika, već i povodom druge dvojice lidera nacionalnih stranaka. To je ono njihovo tituliranje kao „predstavnika naroda”, zapravo lažno legalno i legitimno. Znaju to i Milanović i Plenković ma koliko to prikrivali, doduše na način protokolarno i „po stilu” različit. Po tom „neznanju” se i Izetbegović i Čović zovu da se s njima, kao i s Dodikom, „prijateljski” raspravlja o odnosima između dvije države, što im nije nimalo mrsko, naprotiv, uz slatko legitimiranje njihovog „nacionalnog liderstva” i s Pantovčaka i iz Banskih dvora. Taj „princip” nacionalno-stranačke nadređenosti institucijama sistema u BiH već vidljivo funkcionira, evo sada uz „međunarodno priznanje” iz susjedstva. Interesna trampa svega, pa i glasova, širi se i na lokalne izbore. Tragom dogovora „ja tebi – ti meni”, samo da se u vlast ne uvlače oni drugi mimo trojke koja vodi zajedničku igru.

Što se „odjednom” ljubavi prema Dodiku u Hrvatskoj tiče, to je pitanje za službeni Zagreb. Znaju tamo koliko njihov novi partner sve agresivnije i uporno radi na dekomponiranju BiH tragom Karađorđeva i rata, sve do zadnjih javnih najava o „izlasku srpskog i hrvatskog naroda iz BiH”. Sjećanja na privatne „vlasnike naroda” na sreću ovdje još nisu umrla. Prilagođavanje retorike o tome interesima mjestu na kojem se dogovara sasvim je vidljivo.

Europa je izgubila dušu

Predavanje u Korčuli održali ste u okviru teme „Nestaje li Europa stvorena 1989.?” Kako doživljavate današnju EU, osobito u svjetlu njenog ponašanja u pandemijskoj krizi?

– Povodom pandemije u EU je isplivala na površinu teško prikrivana sebičnost i nespremnost da se pomogne drugima. Snažan je bio pritisak na pogođene mediteranske zemlje – Grčku, Italiju, Portugal, Španjolsku, Hrvatsku – da se odmaknu od „zajedničkog kazana”. Kad je buknula korona u Italiji, Njemačka je prva najavila da im neće slati respiratore i drugu opremu. Treba njima. Sjeverne zemlje odbile su štampanje europskih obveznica za pomoć najugroženijima na jugu koje bi se zajednički otplaćivale. Pobijedili su sebični interesi i odluke o kreditima koje će otplaćivati oni što ih moraju uzeti. Svakome njegovo i u muci. Znači, zemlje koje su već zadužene guraš u novi dužnički ponor.

Puno toga ovdje liči na pobjedu novog desničarskg populizma koji je nadjahao ljevicu, ali i nekadašnju europsku solidarnost. Davno je Balašević pjevao: „Putuj Europo, nemoj više čekati na nas”. Ta pjesma je nastala u vrijeme kada su se rojile velike želje za ulaskom u onu humanu, zajedničku Europu. Mnogi će danas kazati da EU nema alternative. To je točno, ali Europa nije što je nekad bila! Pojedeni su i duša i humanizam, ostao je samo interes najjačih. Zato se, eno, i druge pjesme pjevaju.

Andrić nije mrzio nijedan narod,a njega mrze nacionalisti svih naroda

NEBOJŠA LUJANOVIĆ RAZBIJA NEOBOŠNJAČKI MIT DA JE IVO ANDRIĆ MRZIO MUSLIMANE, DOKAZUJUĆI DA JE MRZIO – KATOLIKE

Pročitao sam sve one koji su tobože znanstveno dokazivali da je Andrić mrzio muslimane. Definirao sam da koriste jedan model iskrivljenog čitanja, kojeg sam onda primijenio u suprotnom smjeru – idem dokazati da je Andrić mrzio katolike. To je ta parodija

Vjerovali ili ne, u dijelu bošnjačke javnosti vlada mit da je Ivo Andrić mrzio muslimane, što se tobože vidi iz njegovih knjiga i prikaza islamskih likova. Taj mit osobito jača u zadnjoj dekadi, širi ga i dio akademske zajednice u BiH, a doveo je i do konstatacija da bi Andrić, da je kojim slučajem živ, bio optužen za poticanje genocida.

Tim se mitom u svojoj knjizi „U rovovima interpretacija”, koja ovih dana izlazi u izdanju Naklade Ljevak, pozabavio pisac i književni teoretičar dr. Nebojša Lujanović. I to na rijetko viđen način: nakon što je podrobno i kritički analizirao tehnike kojima bošnjački intelektualci dokazuju da je Andrić mrzio muslimane, Lujanović je iste nelegitimne tehnike primijenio na Andrićev opus, „dokazujući” da je ovaj mrzio – kršćane.

Koristeći znanja i vještine romanopisca, politologa, sociologa i, prije svega, književnog teoretičara – doktorirao je iz područja teorije književnosti, s temom upravo o Andriću – Lujanović je parodijom znanstvenog pristupa uvjerljivo pokazao da se iskrivljenim čitanjem može dokazati i najveća budalaština.

Kako ste znanstvenom parodijom krenuli u boj protiv teze o Andriću islamofobu?

– Pročitao sam sve one koji su se trudili tobože znanstveno dokazivati da je Andrić mrzio muslimane. Definirao sam da koriste jedan model iskrivljenog čitanja – zovem ga „nelegitimno čitanje” – kojeg čini deset sastavnica. Potom sam iste te sastavnice koristio u suprotnom smjeru – idem dokazati da je Andrić mrzio katolike. To je ta parodijska dimenzija.

– Navedite nam neke od tih sastavnica iskrivljenog čitanja? Kako BiH intelektualci zaključuju da Andrić mrzi muslimane?

Recimo, izdvajaju one njegove likove koji govore negativno o muslimanima, i onda njihove izrečene stavove i pripovjedački glas pripisuju samom Andriću – dakle, poistovjećuju autora s likom ili pripovjedačem. Ili izdvajaju iz njegova opusa isključivo one islamske likove koji su prikazani negativno, prešućujući i pozitivne muslimanske i negativne kršćanske likove. Imamo i zanemarivanje kolonijalnog konteksta, trganje segmenata teksta iz tijela teksta itd., čime se krše postulati teorije književnosti i sve ono što zna svaki student prve godine Filozofskog fakulteta. U knjizi sam te iste metode namjerno primijenio na Andrićeve kršćanske likove, kako bih ga prikazao „mrziteljem kršćana”.

Kako ste se uopće odlučili za tu metodu „znanstvene parodije”?

– Možda sam se i umorio nakon 30-ak znanstvenih radova i dvije znanstvene knjige, a volim iskušavati nove forme. Zadnjih desetak godina živim u feralovskom Splitu i čitam prvenstveno te autore, pa je sigurno i to doprinijelo, jer je ovo zapravo „feralovski štos”. Drugi razlog je taj što smo navikli da se na glupost pokušava odgovoriti pametno i da joj se po raznim internetskim sferama previše daje na važnosti, a možda je bolje da se na glupost odgovara glupošću, pa tako na glupost da Andrić mrzi muslimane ja odgovaram jednakom glupošću da Andrić mrzi katolike. Odlučio sam da na ludilo treba odgovoriti ludilom.

– I koga točno Andrić mrzi?

– Argumenata za njegovu mržnju nema, barem ne za tezu da je mrzio muslimane. Rekao bih da je on jednako u svakom narodu mrzio zlo u čovjeku. Ako ima ikakvu težinu kao argument, u meni kao čitatelju Andrićeva djela nisu potakla nikakve negativne emocije prema Bošnjacima, ili općenito muslimanima.

– Seriju navodnih dokaza Andrićeve mržnje prema kršćanima u knjizi počinjete analizom njegova odnosa prema katoličkim ženama, te se referirate na njegove pripovijetke „Anikina vremena” i „Put Alije Đerzeleza”. Što ste zaključili?

– Prema istom modelu kojim bošnjački intelektualci nastoje dokazati da je negativnim prikazom pojedinih muslimanskih likova Andrić manifestirao mržnju prema muslimanima, na isti način sam ja, eto, pokazao da je Andrić duboko mrzio katolkinje, jer ih prikazuje kao prostitutke kojima odlazi Đerzelez, a imamo i demonski lik Anike. S druge strane, u Andrića nijedan lik muslimanke nije prikazan na takav način.

– Potom prelazite na Andrićev odnos prema kršćanskoj vjeri, gdje analizirate njegov prikaz bosanskih franjevaca. Što tu imamo?

– Ako ćemo isti model primijeniti na likove franjevaca, možemo izvući nakaradni zaključak da je Andrić imao vrlo nisko mišljenje o katoličkoj vjeri. Njegovi franjevci su prevrtljivci i pijandure, gramzivi i častohlepni ljudi prožeti nagonima i slabostima, daleko od svetih ljudi, što bi, recimo, moglo povrijediti tankoćutnu katoličku dušu.

– Ponukani narativom da Andrićev negativan prikaz Osmanlija automatski znači njegovu mržnju prema svim muslimanima, vi pišete da se i Andrićev negativan prikaz diplomata iz katoličkih zemalja može tumačiti kao njegova mržnja prema svim katolicima?

– Isti način iskrivljenog čitanja odaje da je Andrić mrzio i katolički dio Europe, s obzirom kako su u „Travničkoj kronici” prikazani likovi francuskog i austrijskog konzula, kao i supruga potonjeg, portretirana kao osoba lakog morala i vlasnica cijelog niza nepodnošljivih psiholoških karakteristika.

– S bošnjačke strane Andriću se zamjera što je muslimanske epske junake, poput Alije Đerzeleza, prikazao s ljudskim slabostima, odnosno da ih je ponizio. Kakav je Andrićev odnos prema kršćanskim epskim junacima, hajducima i drugima?

– Bošnjačke intelektualce je najviše pogodilo unižavanje povijesno-mitoloških likova iz narodnih predaja. Čini se da ih je to najviše žuljalo. Iz toga bi se mogli izvući krivi zaključci ako ne uzmemo u obzir da je Andrić svojim zahvatom u grotesku i demitologizaciju samo slijedio europske trendove svog doba, te da je jednako tretirao katoličke i pravoslavne hajduke – od Ivana Roše do Lazara Zelenovića i Špalje Crnogorca – koji su u narodnim pjesmama junaci, a u Andrića krvoloci koji krepavaju po jarugama. Ali taj dio bošnjački intelektualci prešućuju, jer im to ruši mit.

– Referirajući se na Andrićev odnos prema raznim gradovima u kojima je živio, na jednom mjestu kažete: „Andrić je mrzio sve jednako.” Možete li to objasniti?

– Sada oba načina čitanja pokazuju da kompleksni Andrićev svijet groteske možemo čitati na dva ili više načina, ako jedan segment zumiramo, a na drugi zatvorimo oči, čime činimo grubu grešku, jer se tekst mora gledati kao cjelina. Ako je Andrić mrzio, onda je mrzio sve jednako – i gradove i ljude i etnicitete. Zato se i odbijao izjasniti, osim kao Jugoslaven, kad bi ga baš pritisnuli. Možda je bio dalekovidan i vidio kuda svaki od tri tabora vodi.

Bošnjački kritičari ističu i Andrićevu osobnu netrpeljivost i mržnju prema bosanskim muslimanima. Vi ste doktorirali na Andriću: jeste li igdje u njegovom životu našli tragove te osobne mržnje prema muslimanima?

– U životu ni slučajno, još manje nego u literaturi. Nigdje nikakve izjave ni traga o negativnim emocijama prema muslimanima. Čovjek koji je ponosno išao u Tursku i hvalio se što ga tamo doživljavaju kao „svoga pisca” – jer je pisao o Osmanskom Carstvu – i čovjek koji je rado i često koristio turcizme, teško da može biti mrzitelj muslimana.

– Iskrivljeno čitanje Andrića stavljate u širi kontekst trenda retradicionalizacije naših društava i zatvaranja u nacionalne torove. S druge strane, u disertaciji, odnosno u knjizi „Prostor za otpadnike” smještate Andrića i njegovu poetsku matricu u „polje između nacionalnih književnosti”. Je li se upravo zato oko Andrića „lome koplja”? Jer nikome ne pripada dokraja?

– Baš zato. Izložen je jer ga nema tko braniti. Ni hrvatska akademska zajednica, jer nije pogodan za bildanje nacionalnog identiteta. Srbi bi ga rado prisvojili kao svog, ali imaju problem jer je porijeklom Hrvat. Tu se može postaviti pitanje: je li to onda BiH pisac? Nažalost, dominantna je struja u BiH koja ga ne želi kao svog.

– Da „okrenemo” prethodno pitanje. Tuku li se nacionalisti oko Andrića zato što Andrić, kao jedini jugoslavenski dobitnik Nobela za književnost, ipak simbolizira jugoslavensku ideju, koja posebno „žulja” nacionaliste iz svih bivših republika?

– Njegovo prokletstvo, ali i njegov jedini spas jest ta Nobelova nagrada. Da nema toga, ne bi o njemu danas nitko raspravljao, kao što ne raspravljamo o Krleži. Nobel ga spašava od zaborava, ali se preko njega bildaju nacionalni mišići, a u svemu tome od umjetnosti nema ni slova.

– Možemo li bošnjačku kritiku Andrića, odnosno kritiku Andrićeve kritike Osmanskog Carstva, tumačiti kao refleks današnje politike SDA, koja se dosta naslanja na Erdoganovu Tursku kao nastavljača Osmanskog Carstva?

– Naravno, o tome su pisali teoretičari. Tu kritiku Andrića treba staviti u kontekst retradicionalizacije BiH identiteta, koji se naslanja na etničke postavke s religijskim korijenima, a ne na građanske postavke. A kad smo kod religije, imamo poveznicu s Istokom i nove interpretacije Osmanskog Carstva, čija se uloga pokušava revitalizirati u znaku novog čitanja povijesti – ne kao kolonijalne, već kao prosvjetiteljske sile.

– U zadnjem pasusu izražavate bojazan da će i vaša knjiga biti proglašena „antibošnjačkom”?

– To nije knjiga protiv jednog naroda, božesačuvaj. To je knjiga protiv ljudske gluposti i koja staje u obranu umjetnosti. Ipak, mene je strah da će se shvatiti kao antibošnjačka knjiga.

Zašto to mislite?

– Ovaj trend je prisutan i u drugim nacionalnim kulturama. Kad sam definirao model nelegitimnog čitanja vezan uz Andrića, i kad sam taj model primijenio u suprotnom smjeru, dakle na katolike, uočio sam da se taj model iskrivljenog čitanja koristi i prema drugim autorima na Balkanu – u Srbiji prema Basari, u Crnoj Gori i Republici Srpskoj prema Nikolaidisu, u Hrvatskoj prema Jergoviću i Karakašu, u muslimanskom dijelu Federacije BiH prema pokojnom Predragu Luciću – i došao do ključne teze da našim kulturama dominira žanr hajke. Što bi se reklo, na Balkanu ništa novo.

Zadnji dio knjige posvećujete upravo fenomenu hajke?

– Kad se taj model nelegitimnog čitanja pusti u javnost, preko klasičnih medija do društvenih mreža, dolazi do novog hipertekstualnog i multimedijalnog žanra hajke. Ona se širi kroz različite medije i nikad nema kraja. Tako sam došao do teze da je taj žanr reprezentativan obrazac doba u kojem živimo. Antika je imala dramu, Srednji vijek je imao ep, renesansa i romantizam su imali poeziju, realizam je imao roman, a mi imamo hajku. To je ustvari središnja teza knjige: hajka kao novi obrazac mišljenja i pisanja koji se, kad bolje proučite recentnu kulturološku i drugu literaturu, savršeno uklapa u njene postavke.

Dakle, umjesto romana imamo hajku?

– Danas reprezentativni žanr nije roman, kojeg kupi i pročita 800 ljudi u cijeloj državi, dok hajka u sat vremena ima 10.000 čitatelja koji se svojim komentarima i sami pridružuju hajci. Pritom hajku uvijek pokreću ljudi s fundamentalističkim postavkama, oni koji bi resetirali raspravu na temeljne postavke, jedine važeće verzije istine, na aksiome. Neće hajku pokrenuti oni koji se zalažu da homoseksualni parovi mogu usvajati djecu.

Zeleni bauk kruži Europom

VEDRAN HORVAT, DIREKTOR INSTITUTA ZA POLITIČKU EKOLOGIJU, GOVORI O MODELU ‘ZELENE EKONOMIJE’

Zeleni val na prošlim EU izborima uistinu je prekrio cijelu Europu. Dobar dio europskog Zapada i Sjevera doživio je rast broja svojih eurozastupnika, a u nekima od tih zemalja Zeleni drže petinu glasova. U nekim gradovima to čak seže do 30 posto

edran Horvat izvršni je direktor Instituta za političku ekologiju u Zagrebu i voditelj ljetne Zelene akademije u Komiži. Od 2012. je dopisnik Green European Journala, a od 2005. do 2015. bio je direktor Ureda za Hrvatsku Heinrich Böll Stiftunga, njemačke zelene političke fondacije. Sociolog specijaliziran za ljudska prava, ovaj bivši novinar „Vjesnika” redovito objavljuje stručne, publicističke i novinske članke na temu zaštite okoliša, klimatskih promjena, europske politike i migracija.

– Tema našeg razgovora je „zelena ekonomija”. Možete li u par rečenica opisati osnovne karakteristike tog ekonomskog modela?

– U našem javnom diskursu zelena ekonomija se pojavljuje kao prilično jednoznačan pojam, jer o njoj u nas ne postoji šira javna rasprava. Obično je svedena na „farbanje” sadašnjeg ekonomskog modela u zeleno, dakle i dalje fokusirana na ekonomski rast, ali s navodno manje štetnog utjecaja na okoliš i prirodu. U Institutu za političku ekologiju izuzetno smo oprezni i kritični spram tog termina, jer on dubinski ne propituje sadašnji ekonomski sistem nego ga tek površinski želi „pozeleniti”. Dakle, ne podržavamo ideju kojom se financijski tokovi i investicije jednostavno preusmjeravaju u zelene tehnologije, a sve drugo ostaje isto i nepromijenjeno, ponajprije društvene nejednakosti i orijentacija na neograničeni rast.

– Što mislite o toj orijentaciji na neograničeni rast?

– Ona je danas gotovo jednaka znanstvenoj fantastici, s obzirom na jasna ograničenja globalnog eko-sustava koji pokazuje znakove pucanja. I klimatske promjene i pandemija su samo manifestacije toga. Tehno-optimizam kaže da će se s vremenom razviti tehnologije koje će u potpunosti smanjiti ekološki otisak privrednih aktivnosti. Ali ne kaže tko će biti vlasnik tih tehnologija, tko će u njih investirati i tko će najviše profitirati, i hoće li one smanjiti i društvene nejednakosti.

Baš nekidan je objavljeno novo UN izvješće koje kaže da čak ni usporavanje za vrijeme pandemije korone nije umanjilo karbonski otisak niti usporilo klimatske promjene. I dalje postoji sveprisutna orijentacija na potrošnju, čak i kroz modele cirkularne ekonomije koje danas zagovara EU, koja je potrebna kapitalizmu. Dakle, takva zelena ekonomija nam ne treba. Smatramo da je zelenu ekonomiju potrebno približiti konceptu „odrasta”, koji uključuje odvajanje ideje prosperiteta od ideje ekonomskog rasta i zagovara značajno smanjenje potrošnje, koja je, znamo, okosnica kapitalističkog modela. Na kraju krajeva, i zeleni novi sporazum (Green New Deal) kao osnovna tema privrednog oporavka Europske Unije u sadašnjem formatu ne nudi sistemsku promjenu.

Po struci ste sociolog, a ne ekonomist. Smatrate li da ste dovoljno potkovani u ekonomskim pitanjima?

– Da, nisam ekonomist, no smatram da je legitimno pravo svakog građanina zanimati se za pitanja od javnog značaja, a smjer ekonomskog razvoja to zaista jest. I to nije uvijek i samo pitanje ekspertize, nego cijelog društva i kako ono „diše”. Kao netko tko se dugi niz godina bavi političkom edukacijom, pogotovo u području demokracije i ekologije, možemo reći da je legitimno propitivati dosadašnje ekonomske modele, pogotovo spram štete koju su napravili prirodi, običnom čovjeku ili radniku. Pogotovo je to slučaj u ovim krajevima, gdje je nekoliko valova privatizacija uništilo trajno osnovu za socijalnu reprodukciju i u mnogim slučajevima i naš okoliš. Pogledajmo danas samo turizam i postojeće turističke strategije koje su među ostalim oblikovali i ekonomisti, pa se suočimo s tim koliko je ta aktivnost održiva. Ekološka ograničenja i planetarne granice rasta zaista su danas standardi spram kojih se svaki ekonomski model treba ravnati, ako ne želi biti kratkoročan i neodrživ. Na koncu, društvena korist ili javni utjecaj ekonomskih aktivnosti vrlo često se gleda tek kao sporedni element, a on je izuzetno važna komponenta.

Prošlog mjeseca u Komiži ste organizirali „Zelenu akademiju”, s geslom „Budućnost je naša”. Tko su bili sudionici i promatrači? O čemu se govorilo na skupu?

– Zelena Akademija se održava već deset godina na otoku Visu. Dosad je okupila preko 1500 sudionika iz više od 40 zemalja, mahom znanstvenika, istraživača, aktivista, novinara i političara. Jedna od stalnih pokretačkih ideja Akademije je uspostaviti platformu za razgovor između različitih disciplina i sektora koje zanima ekološka održivost i društvena pravednost, a pogotovo omogućiti da osobe u društvenim pokretima i aktivizmu imaju priliku razgovarati sa stručnjacima i znanstvenicima, i obrnuto.

Ove godine bilo je naročito zahtjevno organizirati ovaj skup zbog posebnih uvjeta, no možemo reći da smo uspjeli. Nešto manje od sto sudionika iz Hrvatske i susjednih zemalja sudjelovalo je na Akademiji koja se primarno fokusirala na pitanja lokalne politike i na koji način možemo transformirati gradove kao mjesta društvenosti da postanu prostori kolaboracije, kvalitetnog upravljanja i ekološke održivosti. U kontekstu klimatskih promjena i pandemije to je pitanje budućnosti, i čim prije se naši gradovi počnu mijenjati u smjeru da odgovore na ta pitanja, bit ćemo u boljoj poziciji. Ohrabruju uspjesi nekih političkih platformi koje su sazrele do točke da klimatske promjene i pitanje kritike ekonomskog rasta vide kao centralno pitanje svojih nastojanja.

– Na lanjskim EU izborima upravo su zelene stranke zabilježile veliki skok, osvojivši u nizu zemalja po 10-15, a u Njemačkoj i preko 20 posto glasova. Kako to tumačite? Rastu li time šanse za uvođenje „zelene ekonomije” u europska gospodarstva?

– Zeleni val na prošlim EU parlamentarnim izborima uistinu je prekrio cijelu Europu. Dobar dio europskog Zapada i Sjevera doživio je rast broja svojih eurozastupnika, a u nekima od tih zemalja Zeleni drže petinu glasova. U nekim gradovima to čak seže do 30%. Ipak, taj val na europskom istoku i jugu nije toliko prisutan. No ohrabrujuće je što u Austriji Zeleni sudjeluju u vladi, što Budimpešta ima zelenog gradonačelnika, a odnedavno i u Saboru RH nekoliko zastupnica i zastupnika djeluje na razini zelene političke agende. U tom smislu, raste povjerenje i tzv. birača „centra” da su Zeleni politička snaga koja je spremna na izazove budućnosti, pogotovo one koji se tiču zelenih politika oko klimatskih promjena, energetike, transporta, poljoprivreda, ali i zdravstva i obrazovanja.

Opet, treba biti jako oprezan oko definicije zelene ekonomije. Neke europske privrede već dugo prakticiraju model zelene ekonomije, na razini u kojoj ona ne propituje ekonomski rast i bazira se primarno na uvođenju i primjeni naprednih tehnologija. Primjerice Njemačka, Austrija, Švedska, Nizozemska; neke od tih zemalja čak su izuzetno uspješne u tome. Ipak, takve zelene ekonomije i dalje nisu značajno smanjile karbonski otisak tih istih država.

– Jedan od pionira zelenog pokreta u nas, splitski profesor Nikola Visković, lani je povodom izbornog uspjeha Zelenih u Europi izjavio da su Zeleni danas jednako radikalni kao nekad komunisti. Pritom polazi od teze da bi uvođenje „zelene ekonomije” riješilo i ekološki i socijalni problem, jer je „zelena ekonomija” jedina metoda koja može transformirati privredu tako da se i zaštiti priroda i osigura masovno zapošljavanje. Kako to komentirate? Je li zeleno doista novo crveno?

– Da, slažem se svakako s tim da zeleno jest novo crveno. Dogmatski bi zvučalo da kažem da drugačije i ne može biti, no zaustavio bi se na tome da su pitanja rada i proizvodnje danas izuzetno ovisna i duboko isprepletena s pitanjem dostupnih resursa i promjenama klime. Posljedice okolišnih promjena imaju široke društvene posljedice i naša društva nisu još oblikovala politike koje bi umanjile štetne posljedice klimatskih promjena. Postoje i postojat će još više onih koji su „gubitnici” klimatskih promjena, bilo ribari, poljoprivrednici, turistički radnici i neophodno je pokrenuti politike koje će smanjiti dramatični efekt tih promjena po kvalitetu života, posebice na Jadranu. Ona je, znamo, već poprilično načeta ‘ekstraktivističkom’ logikom izvlačenja monetarnih vrijednosti iz prirode, urbanih prostora, apartmanizacijama, donedavno zajedničkih resursa, bivših tvornica.

Visković je zaključio da transformacija ljevice u Zapadnoj Europi iz komunističke u ambijentalnu ne znači odustajanje od marksističkih principa, nego njihovo uklapanje u ekologijsku sintezu. Slažete li se s time?

-Svakako. O uvjetima proizvodnje, industrijskim aktivnostima, radnim odnosima, radničkim pravima, posve je nemoguće relevantno razgovarati bez da se spomenu ekološka ograničenja i planetarne granice. Politička ekologija s kojom se mi bavimo promatra upravo oblike i formate raspodjele rizika koji se u društvu javljaju kao posljedica okolišne promjene. Fokus stavljamo na koncept dobrog života i prosperiteta, na pitanja „dovoljnosti”; dakle, koliko nam uistinu treba da bi živjeli dobro, a da ne bi kupovali i proizvodili suvišno.

– Prije desetak godina objavili ste jedan rad na temu zelenih partija u Europi i njihovog budućeg razvoja, i to u koautorstvu s Tomislavom Tomaševićem, današnjim liderom zeleno-crvene koalicije Možemo!, koja je nedavno na izborima u Hrvatskoj polučila veliki uspjeh. Jeste li politički bliski toj koaliciji?

– Da, u tom periodu oko deset godina sam vodio zagrebački ured Heinrich Böll Stiftunga, njemačke zelene političke fondacije. S tog mjesta mogao sam godinama dubinski pratiti procese vezane uz formiranje zelenih političkih pokreta i platformi kako u Hrvatskoj i regiji, tako i širom Europe. Osobno podržavam tu koaliciju, u političkom prostoru ona je programski ekvivalent onome što mi istražujemo, ili s druge strane, borbama koje dolaze iz aktivizma „na ulici”. Kao i u drugim europskim zemljama, došao je konačno trenutak da ove programske agende uđu i djeluju kroz institucije.

– Već par godina ankete svuda u svijetu pokazuju da se povećava broj ljudi koji drže da kapitalistički način privrede donosi više štete nego koristi, što osobito dolazi do izražaja u uvjetima koronavirusne pandemije. Da imate priliku, kakvu biste ekonomsku politiku kreirali u Hrvatskoj? Koje biste promjene najprije uveli?

– Vrijeme pandemije pokazalo je ranjivost ovog ekonomskog modela, no jednako tako i njegovu žilavost. Bili smo svjedoci i toga da su kapitalizam, odnosno njegovi protagonisti, bez srama odmah posegnuli za javnim sredstvima, isti oni koji su donedavno zagovarali „manju državu”. Pritom, država je posegnula za novim zaduživanjima koje će opet plaćati i građani, koji tu odluku sigurno nisu izravno donijeli. Svakako treba razmisliti o praksama u ekonomskoj politici koje štite najranjivije i najmanje, koje osiguravaju podršku javnom sektoru, prvenstveno zdravstvu i obrazovanju, ali isto tako i biti spreman okrenuti se inovacijama koje su zasnovane na lokalizaciji privrednih aktivnosti i modelima poput univerzalnog društvenog dohotka koji svakoj osobi osigurava minimalne uvjete za dostojanstven život. Sve te mjere trebaju se koordinirano i uvezano uvoditi, nijedna nije lijek sama po sebi.

– U travnju ove godine, na početku pandemije, dali ste intervju za zagrebačke Novosti, gdje ste ustvrdili da je pandemijska kriza pokazala važnost javne infrastrukture i javnog sektora. Kazali ste, citiram: „Trebamo izvući lekciju, očuvati javne usluge i javno vlasništvo nad njima.” Bojite li se da vas ne optuže za gušenje poduzetničke klime?

– Legitiman je stav, iako je trenutno manje popularan, zagovarati snažan javni sektor. On je svakako ostatak prošlog sustava, koji se o tome više brinuo. No i osobno, i kao predstavnik Instituta za političku ekologiju, smatram da su javne usluge i demokratsko upravljanje njima neophodna poluga društvene promjene koju zagovaramo. Ne vidim razlog zbog kojeg bi se time poduzetnici osjećali zabrinutima. Europom se širi val rekomunalizacije i remunicipalizacije koja javne usluge vraća u ruke građana i javnosti. Mi ne moramo ponoviti te greške i svakako smatramo da privatizacija javnih usluga nije dugoročno, korisno ni isplativo rješenje. Osnovni problem koji se sustavno izbjegava je drugačiji; javne usluge trebaju biti kvalitetnije, efikasnije, a komunalna poduzeća otporna na razne oblike korupcije koji se tamo gnijezde desetljećima.

– Je li ova pandemija prilika da se postojeći kapitalistički model privrede napokon promijeni, ili mislite da će kapitalizam u ovoj krizi samo još dodatno ojačati?

– Pandemija je prilika da se on promijeni, međutim, kako sam već spomenuo, kapitalizam se kao sustav opet dobro dočekao na noge, i počeo „izvlačiti” novac za spas tamo gdje ga je mogao pronaći, bilo putem nacionalnih vlada koje su uzimale zajmove, bilo putem europskih centralnih i investicijskih banaka. Sasvim sigurno, to neće plaćati kompanije koje su se time namirile – osim redovno, kroz poreze. U svojoj osnovi, pandemija je udarila na sam temelj kapitalizma i zadala neočekivani udarac. Ipak, ostaje tek za vidjeti hoće li transformacije pokrenute pandemijom djelovati dugoročno na promjenu kapitalističkog modela.

– Postoje prigovori „zelenoj ekonomiji” da se i u tom modelu može očekivati dominacija velikih korporacija u kojima radnička prava nisu na osobitoj visini. Kako to komentirate?

-Opet, ekološka dimenzija i briga za prirodu i okoliš nije odvojena od brige za ljude, njihovu dobrobit i radnička prava. Od konflikta između te dvije dimenzije može profitirati samo krupni kapital. U tom smislu, taj konflikt treba smanjiti. Zelena ekonomija koja ne brine o ljudima ne može se zvati zelenom ekonomijom. Ako neke korporacije od „zelenih atributa” dobivaju neke pozitivne PR bodove, to je jedna stvar, no prava zelena ekonomija mora brinuti i o prirodi i ljudima ravnomjerno. Ako nije tako, zelena ekonomija vrlo brzo će zavrijediti lošu reklamu. Krajnje je pitanje tko su protagonisti zelene ekonomije, velike korporacije ili mali proizvođači?

– U tom intervjuu za Novosti iz travnja sugerirali ste da bi Hrvatska u preostala dva mjeseca predsjedanja Europskom unijom trebala predstaviti inicijativu novog europskog programa koji bi bio odmak od neoliberalne politike i koji bi osigurao solidarnost i nadu da je život u drukčijoj Europi moguć. No Hrvatska ništa slično nije predložila. Kako komentirate naše predsjedanje Unijom?

– Hrvatska sigurno nije imala lagan period za predsjedavanje. To nije opravdanje za neuspjehe koji su se dogodili, ali sasvim sigurno kao mala zemlja članica, koja po prvi put preuzima predsjedavanje, nije mogla očekivati da će se to dogoditi u vrijeme najveće svjetske pandemije. Mislim da je utoliko i bilo očekivano da su druge i jače države članice preuzele inicijativu i krizom upravljale više iz Bruxellesa ili Berlina. Iz naše perspektive, hrabriji nastup oko Green New Deala bi bio nešto što bismo svakako podržali ispred RH, no zasad u Vladi ne postoje protagonisti koji to vide kao centralnu temu održivog oporavka.

Milošević i Medved su zajedno napravili korak od sedam milja

SOCIOLOG I BRANITELJ RENATO MATIĆ GOVORI O VAŽNOSTI POMIRENJA HRVATA I SRBA

Najveći i najdublji izvor problema u Vukovaru je ona užasna odluka o razdvajanju djece u smislu odgojnog i obrazovnog procesa, na koju su svi dobronamjerni glasovi razuma upozoravali, i to od početka procesa mirne reintegracije

– Kao sociolog, kako doživljavate aktualnu politiku pomirenja u hrvatsko-srpskim odnosima, oličenu u odlasku potpredsjednika Vlade iz redova SDSS-a Borisa Miloševića na proslavu godišnjice Oluje u Kninu, a ministra branitelja Tome Medveda u Grubore?

– Dobro je što polazimo s preciznim terminima, jer je vrlo značajno razlikovati ovo što nazivamo „politikom pomirenja” od ukupnosti sadržaja i značaja samog „pomirenja i izgradnje povjerenja”. Dakle, što se tiče politike pomirenja, ovo je bez dvojbe značajan korak naprijed. U smislu ukupnog značaja pomirenja za naše svakodnevne živote, kao i za budućnost društva, ovo bi moglo značiti početak društvenog procesa u kojem će se vremenom, u svakodnevnom životu, sve jasnije vidjeti i osjetiti želja za iskrenim mirnim životom i suživotom svih članova društva.

Govoreći kao sociolog, taj proces podrazumijeva izgradnju onih društvenih vrijednosti bez kojih je budućnost društva nezamisliva – mir, solidarnost i međusobno uvažavanje – kao i početak stabilizacije trajnijih društvenih odnosa koji počivaju na tim vrijednostima. Za sada je riječ o simboličkom koraku naprijed, ali i kao takav pokazuje smjer kojim bi trebalo ići, ako želimo trajno izboriti mir i funkcionalnu razinu povjerenja. Naravno, sve to može ići puno brže i djelotvornije ako se s iskrenim i dobrim namjerama uključi što više društvenih aktera.

– Na koga tu točno mislite?

– Prije svih na ljude kojima su povjerene uloge donošenja dugoročnijih odluka, i koji zbog toga nesumnjivo imaju i više društvene moći, a koja sa sobom mora nositi i bitno više odgovornosti. Za stalno podsjećanje na taj višak odgovornosti političkih aktera zaduženi smo mi građani, posebno ako sami sebe izgrađujemo u smislu svjesnosti o osobnoj demokratskoj odgovornosti za „proizvodnju” mira. Ipak, sve bi ovo mogao ostati samo popis lijepih snova o sretnijoj budućnosti, ako nema iskrenog utemeljenja u osobnoj želji svih građana ili barem velike većine. Treba biti svjestan da je ulog nezamislivo velik i vrijedan, a to je sačuvati život našoj djeci i unucima, tako što im nećemo i ne želimo ostaviti prijetnju novih sukoba ili nekog novog rata.

– Sada vam opet postavljam uvodno pitanje, ali kao branitelju. Dakle, kako kao branitelj doživljavate politiku pomirenja? Vrijeđa li to na ikakav način vaše braniteljske osjećaje?

– Potpuno suprotno, mogu slobodno reći da je riječ o buđenju nade u konačno zacijeljenje. Svatko od nas tko je proživio rat jedino što može željeti, sanjati i očekivati za svoju djecu, unuke ali i za cijeli svijet, jest jedino i samo mir. To je duboka istina za mene osobno, a koliko znam i za svakog od prijatelja i poznanika koji su preživjeli rat. Najsretniji dan u mom životu, u našim životima, bio je onaj dan kad je oružje utihnulo, i kada se taj događaj pretvorio u nadu da ga nitko više nikada neće slušati. Snagu riječi „mir” u punini može shvatiti i željeti samo onaj tko je doista vidio što znači rat, i jedina želja koju kao branitelj mogu imati je da nitko nikad više ne doživi rat.

Ponavljam, nikome od nas, a posebno djeci – kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i nigdje na svijetu – koliko je to u našoj moći, ne smijemo ostaviti prijetnju rata. Za sebe znam samo, dok sam živ, da ću i kao čovjek i kao građanin i kao profesor činiti sve što je u mojoj moći prema tom cilju. I baš je to jedini pravi, puni, istinski smisao pomirenja i izgradnje povjerenja. Vjerujem da to nikome ne bi trebalo biti teško shvatiti te pokrenuti i vlastite napore prema tom cilju.

– Kad govorimo o odlasku Miloševića u Knin i Medveda u Grubore, jesu li to samo formalne i protokolarne geste, ili početak stvarnog procesa pomirenja?

– Uvjeren sam da je za njih osobno to bio početak istinske misije pomirenja, koji je započeo poklonom žrtvama. Tko bi sebi za bilo kakvu vanjsku korist dopustio onakve napade kakve su obojica morali podnijeti? Jedan uglavnom iz Srbije, a drugi čak i od nekih ratnih drugova, a najviše od ljudi koji rat nisu vidjeli. Kvalitet demokracije je imati različito mišljenje, i koliko god se moramo u izgradnji demokratskog društva boriti da svatko ima pravo to mišljenje i izreći, potpuno je jednako i moje pravo zgroziti se na pokušaj omalovažavanja takvog čina.

Ponavljam, neki ljudi, koji na njihovu sreću rat nisu vidjeli ili osjetili u onom najgorem smislu, uzimaju pravo tumačiti što je to domoljublje. I to kome? Višestruko ranjavanom čovjeku, koji je u tom ratu izgubio i rođenog brata. Ili prozivanje jednog mladog čovjeka, kojemu je taj rat također donio osobnu tragediju, i čiji je otac, što nije manje značajno, bio hrvatski branitelj. U tom smislu, po mom mišljenju, njih dvojica učinila su korak od sedam milja, i sad su, da se tako izrazim, „zarđala željezna vrata” konačno otvorena. Koliko će drugi htjeti kročiti i čistiti teren „obrastao trnjem”, vidjet ćemo.

– I ranije je iz kruga visoke politike bilo pokušaja da se odnosi Hrvata i Srba normaliziraju – podsjetimo na znamenito Sanaderovo „Hristos se rodi” – ali to ipak nije zaživjelo. Možemo li se nadati da će ovaj put biti drukčije?

– I tada, baš kao i danas, koliko god je početak ovisio o ljudima na poziciji središnje moći, a čija je sukladno tome i veća osobna odgovornost, zamah su trebali pratiti i svi ostali politički angažirani ljudi. Također, i ne manje bitno, trebali su se uključiti i svi dobronamjerni društveni akteri koji imaju određenu ulogu u širem javnom prostoru. Osobno se najmanje brinem za volju ljudi koje najbolje poznajem, a to su „obični ljudi” poput mene, s kojima živim i s kojima dijelim sjećanja i tugu zbog gubitaka koje nikad nitko i ništa ne može nadoknaditi.

Nakon višegodišnjeg iskustva susreta i razgovora s ljudima koji su u Vukovaru izgubili sve, ne samo prijašnji život nego i najbliže osobe, a jedan sam od njih, znam da su to ljudi bez ikakve mržnje. Možda je bez osobnog iskustva teže razumjeti, ali govorim o nečem krajnje jednostavnom. Uz tugu i sjećanja koja su ispunjena ljubavlju za drage ljude kojih više nema, uz topla sjećanja na nekad miran i lijep život, mržnja se jednostavno nema gdje smjestiti. S druge je strane potpuno razumljivo da ono što se zove ispunjena pravda, istina o nestalima, o zločinima i počiniteljima, kao i pravedne kazne, koliko god ne mogu nadoknaditi gubitke, toliko su naprosto obveza svih odgovornih i najmanje od onoga što se treba i mora učiniti.

– Koliko na uspjeh procesa pomirenja može utjecati vladajuća politika u Srbiji?

– Onoliko koliko sami to žele, a svakako bi svojim djelovanjem taj proces pomirenja i uspostave povjerenja mogli ubrzati i pospješiti. Jednako ga tako mogu pokušati minirati i usporiti. Govoreći prema iskustvu, od sadašnje garniture u Srbiji vrlo je teško očekivati išta, osim možda koraka koji u real-političkom smislu njima donose neku konkretnu dobit. Koliko god sam osobno imao nadu kad se na sceni pojavio Zoran Đinđić, što je nestalo njegovim ubojstvom, nadu sam ponovo osjetio kad je na scenu stupio predsjednik Tadić, koji je učinio vrlo značajan korak. Došao je u državnički posjet i poklonio se žrtvama Ovčare, a time u simboličkom smislu ne samo svim žrtvama Vukovara, već i svim žrtvama u Hrvatskoj. Poslije njega, do danas, izgubljeno je puno vremena, barem što se tiče mogućnosti koje stoje na raspolaganju vladajućim garniturama u susjednoj Srbiji. No ponavljam, političke aktivnosti prema pomirenju imaju značaj, ali njihov utjecaj nema presudnu i konačnu ulogu.

– Kome zapravo smeta pomirenje Hrvata i Srba?

– Samo onima koji u bilo kojem smislu profitiraju od kontinuiteta nemira i sukoba. Tko su ti ljudi, to će svatko za sebe dati odgovor. Ono što je ipak dobro vidljivo, to su djela i posljedice nečijeg konkretnog djelovanja. Bez dvojbe su na prvom mjestu bivši ratni profiteri. To nisu samo oni koji su se obogatili na izravnom stradanju i tragediji ljudi oko sebe, već i oni koji su vrijeme rata i poraća iskoristili za uzurpaciju velikog dijela javnog i bivšeg društvenog vlasništva. Kao i svi kojima je interesu da izbjegnu bilo kakvu istragu koja bi rasvijetlila njihove nepoštene i kriminalne aktivnosti, pa su spremni ne samo gledati, nego i podupirati nastavke ratova, ali i pokretati nove.

Tu također spadaju i pojedine osobe i grupe koje u političkom smislu ne znaju potaknuti ništa kreativno, a ideologiju nacionalizma i sukobe shvaćaju kao jedini siguran put za osobnu političku promociju. Tu su naravno i njihovi politički „antipodi”, koji također osim prozivanja i moraliziranja ne nude nikakav konkretan sadržaj. Zapravo jedni drugima uvijek iznova obnavljaju razlog političkog postojanja.

Ukratko, protiv pomirenja su svi oni društveni akteri koji bi raščišćavanjem prošlosti, uspješnim završetkom istraga ratnih zločina i vidljivim razvojem uređenih demokratskih odnosa izgubili ono što su zahvaljujući ratu stekli, ili bi im ponestalo inspiracije za bilo koji oblik javnog djelovanja. Nasuprot svima njima, tko god u javni prostor svojim djelovanjem unosi mir, razumijevanje i dijalog, sudjeluje u gradnji budućnosti.

– Kako komentirate učestale međuetničke sukobe u Vukovaru, gdje su zadnjih tjedana više puta napadnuti mladi ljudi srpske nacionalnosti?

– Dobro je ponoviti da je riječ o mladim ljudima, dakle nikako ne osobama koje su svojedobno preživjele pakao i doživjele osobno tragediju. Dakle, idemo vrlo konkretno. Najveći i najdublji izvor problema je ona užasna odluka o razdvajanju djece u smislu odgojnog i obrazovnog procesa, na koju su svi dobronamjerni glasovi razuma upozoravali, i to od početka procesa mirne reintegracije. Još otvorenije, kolika je god odgovornost i krivica samih počinitelja i izravnih poticatelja sukoba, neizmjerno je veća odgovornost sudionika u donošenju te katastrofalne odluke prije više od dva desetljeća.

Zašto to mislim? Imam vlastito iskustvo zajedničkog školovanja i života u Vukovaru prije rata, i svi koji se sjećamo svjedočili smo solidarnosti koja se razvijala tijekom opsade i poslije pada Vukovara. Tu svakako mislim i na činjenicu da su brojni vukovarski Srbi sudjelovali u obrani grada. Školska su prijateljstva i zajedničko odrastanje u tom paklu spasila mnoge živote. Zato bi danas bilo itekako korisno kada bi se osobe koje u ime politike dolaze u Vukovar, poslije ovakvih događaja, bolje informirale i osvijestile odgovornost za svoje izgovorene riječi i poruke.

– Kako mislite da bi bilo najbolje u udžbenicima povijesti predstaviti operaciju Oluja – pri čemu mislim i na uzroke i na posljedice te operacije – kako bi iz tih udžbenika mogli zajednički učiti i hrvatska i srpska djeca u Hrvatskoj?

– Vrlo jednostavno. U smislu opreme udžbenika i učila, kao i prezentacije gradiva, itekako je moguće postići da se učenici i svi ostali koji s agresijom, okupacijom, samim tijekom rata i ratnim zločinima nemaju nikakve veze, ne osjete prozvanima ili odgovornima u bilo kojem smislu. Štoviše, ukupan je obrazovni proces moguće usmjeriti prema cilju da se kod svih nas jednako probudi isto ljudsko suosjećanje za ljude koji su protiv svoje volje i bez svoje odgovornosti postali žrtve. I to o čemu govorim nije nikakvo otkrivanje „tople vode”. Moguće je preuzeti iskustva primjerice Yad Vashema, gdje svaki posjetitelj, neovisno otkud dolazi, pa makar bio u nekoj rodbinskoj vezi s nekim zločincem, osjeća isključivo tugu i sućut za žrtve, i odlazi s tog mjesta sa stavom da se takvo zlo ne smije ponoviti. To je jedini način i jedini ispravan put. Svatko dobronamjeran, neovisno je li autor knjige, nastavnik, političar koji daje „blagoslov” programu, kao i svaki roditelj koji pomaže djetetu u učenju, može to bez problema učiniti, samo ako želi.

– Zašto je važno raditi na pomirenju i na obostranom priznanju žrtava?

– Jer ni jedan roditelj ne želi oplakivati svoje dijete. I zato jer nitko ne želi vidjeti svog roditelja kako leži u svom selu na kućnom pragu. Pritom je nebitno zove li se selo Škabrnja, Ćelije, Grubori ili nekako drugačije. Zato je najmanje što svatko od nas može učiniti, neovisno o ratnom iskustvu i međusobnim razlikama, pokušati sebi osvijestiti da je svaka osoba koja je protiv svoje volje i bez ikakve krivnje u ratu izgubila život mogla biti meni najdraža osoba. Zato je sućut i poklon žrtvama bezvremenski i najdublji ljudski čin. I to je onaj istinski početak pomirenja za koji su se nedavno odlučili dvojica potpredsjednika vlade. Takvom činu ne trebaju nikakvi preduvjeti.

Istina o nestalima i zločinima, kao i progon i kazna, nužan su dio ukupnog procesa, ali ne mogu me danas kao čovjeka spriječiti da sada i ovdje ne osjetim ljudsku bol za nevinim životom osobe, samo zato što se drugačije zove. Posebno ne mogu dopustiti da na moj životni izbor i stav presudno utječe ponašanje ili provokativne riječi nekog prolaznog političara, pa bio on i predsjednik države, niti mi trebaju njegove isforsirane i neiskrene isprike.

– Kako bi trebalo u svakodnevnom životu izgledati pomirenje? Na početku razgovora spomenuli ste sintagmu „funkcionalna razina povjerenja”, a prije više od 10 godina napisali ste i znanstveni rad o načinu uspostave mirnog suživota u Vukovaru i Hrvatskom podunavlju. O čemu je riječ?

– Pojam „funkcionalna razina povjerenja” možemo operacionalizirati u smislu postojanja socijalne, zajedničke odgovornosti za svakodnevno održavanje društvenih odnosa utemeljenih na iskrenoj želji svakog od nas, ili velike većine građana, za osobnim angažmanom u izgradnju mirnog i poticajnog društvenog ambijenta. Tu je prije svega riječ o osobnoj zainteresiranosti za pridržavanja društvenih normi kojima bi se u svakodnevnu stvarnost unosile konkretne aktivnosti utemeljene na solidarnosti i međusobnom uvažavanju. Za sve to je osnova i početak spoznaja i osobna svijest o mojoj vlastitoj individualnoj odgovornosti za kvalitetu unutardruštvenih odnosa. Svatko će u konačnici, bez prilike za izgovor, odlučiti u svoje ime i za to preuzeti odgovornost, baš kako su nedavno učinili Tomo Medved i Boris Milošević.

Crna Gora u boj kreće

U izbornu utrku ulazi 11 lista, ali stručnjaci tvrde da je dilema samo jedna – hoće li Demokratska partija socijalista (DPS), koju vodi crnogorski predsjednik Milo Đukanović, konačno izgubiti izbore i time označiti suton Đukanovićeve ere?

Sve je spremno za možda najneizvjesnije izbore u višestranačkoj povijesti Crne Gore: u tiskari „Merkator” u Bijelom Polju odštampano je 540 tisuća glasačkih listića, koji će na ukupno 1.217 glasačkih mjesta danas dočekati crnogorske birače.

U izbornu utrku ulazi 11 lista, ali stručnjaci tvrde da je dilema samo jedna – hoće li Demokratska partija socijalista (DPS), koju vodi aktualni crnogorski predsjednik Milo Đukanović, konačno izgubiti izbore i time označiti suton Đukanovićeve ere?

Podsjetimo, kao premijer (šest mandata), odnosno kao predsjednik države (ovo mu je drugi mandat), Đukanović vlada Crnom Gorom još od kraja 80-ih i tadašnjih „događanja naroda”. Dulje je na tronu i od bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka: u čitavoj Europi tek poneki monarh ima dulji vladarski staž od Đukanovića. Odnosno, kako to u intervjuu za zagrebačke „Novosti” nekidan reče crnogorski pisac Andrej Nikolaidis:

„Da su prije trideset godina na vlast došli sveti Petar i Pavao, do danas bi postojao milijun i jedan razlog da budu razvlašteni, a kamoli Đukanović.”

Rat i mir s Miloševićem

Ako postoji školska ilustracija pojma „kontroverzan”, onda je to ovaj crnogorski političar, čak i da ne spominjemo trajne glasine da je visoki pokrovitelj balkanske mafije i međunarodnog šverca.

Došavši na vlast u sklopu „antibirokratske revolucije” iz 1989., na krilima politike Slobodana Miloševića, Đukanović je 90-ih bio Miloševićev poslušnik i vjerno „drugo oko u glavi” velikosrpskog projekta na Balkanu. No upravo njegov veliki politički zaokret 2000. godine, kad je uspostavio suradnju sa srpskom opozicijom u rušenju Miloševića, značajno je pomogao okončanju Miloševićeva režima, donijevši kakav-takav mir na prostor bivše Jugoslavije.

Tada Đukanović preuzima prozapadnu politiku i vodi Crnu Goru i do službenog osamostaljenja 2006. godine. Nakon toga mu crnogorski „independisti”, liberali i općenito građanska Crna Gora opraštaju nacionalističke 90-te, te mu kliču kao obnovitelju crnogorske državnosti i prozapadnom suverenu koji će zemlju uvesti u euroatlantske integracije (Crna Gora je od 2017. u NATO-u, a u pregovorima s EU odmakla je dalje no drugi balkanski kandidati).

S druge strane, taj politički zaokret iz 2000. ne oprašta mu prosrpska opozicija, koja mu svih ovih godina čini glavnu oporbu, među ostalim i protiveći se ulasku zemlje u euroatlantske saveze, tražeći umjesto toga tješnju suradnju sa Srbijom i Rusijom.

To je, ukratko, trajni politički okvir u kojem se već 15 godina odvija suvremena crnogorska državnost.

‘Političko pravoslavlje’

Današnji izbori mogli bi biti neugodni po Đukanovića i njegov DPS iz jednog ključnog razloga: nakon što je krajem prošle godine Đukanović donio zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je rasrdio Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, došlo je do masovnih protesta građana, osobito pravoslavnih vjernika koji su se mjesecima okupljali u protestnim šetnjama, „litijama”, da izraze otpor Đukanoviću.

Spomenuti zakon predviđa da se crnogorskoj državi vraćaju vjerski objekti i zemljište koje vjerske zajednice koriste na teritoriju Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni sredstvima države ili su bili u njezinom vlasništvu do 1. prosinca 1918. godine. Drugim riječima, Srpska pravoslavna crkva, koja u Crnoj Gori ima oko 700 vjerskih objekata, mora za sve te objekte Đukanoviću pokazati vlasničke papire.

Taj zakon podržala je – od SPC-a nepriznata – Crnogorska pravoslavna crkva, ukinuta 1918. i obnovljena 1993. godine, koja drži da će joj sada biti vraćena imovina koja je 1918. nezakonito prepisana SPC-u. U širem smislu, smatra se da Đukanović tim zakonom želi ojačati crnogorsku državnost – definiranjem nacionalno-vjerskog identiteta zemlje – odnosno smanjiti utjecaj koji SPC, kao simbol negiranja zasebnog crnogorskog identiteta, ima na politička zbivanja u Crnoj Gori.

Taj bunt protiv zakona iskoristila je oporba, kako bi mobilizirala srpski birački korpus (Srbi čine gotovo 30 posto crnogorskog stanovništva), osobito vjernički dio populacije. Tako je prosrpska koalicija „Za budućnost Crne Gore”, kao najjači oporbeni akter, u kampanji promovirala „političko pravoslavlje”, o čemu svjedoče ovotjedni nastupi nositelja te liste Zdravka Krivokapića:

„Sad je ključni moment da tridesetogodišnja bezbožnička vlast ode. Pred nama je samo jedan put – put pobjede i zato svu snagu i energiju trebamo uložiti da dokažemo da je u pravu onaj koji je za Boga”, rekao je Krivokapić ove srijede u Rovcima.

Nema promatrača

Zadnje ankete pokazuju da je pojedinačno uvjerljivo najjača stranka i dalje Đukanovićev DPS, s 35 posto glasova, uz solidan koalicijski potencijal među socijaldemokratima i manjinama: SDP dobiva nešto više od pet posto, koliko i Bošnjačka stranka, a u slučaju potrebe tu su i albanske partije. Sudeći po tome, Đukanović bi ipak mogao (tijesno) pobijediti.

Pritom mu na ruku ide to što se njegovi protivnici nisu uspjeli ujediniti – razlike između nacionalističkog (prosrpskog) i građanskog (prozapadnog) dijela opozicije bile su prevelike. Tako prosrpski blok, okupljen oko Demokratskog fronta, dobiva 25 posto glasova, a prozapadna građanska koalicija „Mir je naša nacija” (Demokratska Crna Gora, Demos, Nova ljevica…) oko 17 posto. Neki analitičari drže da je moguć njihov postizborni odgovor, ukoliko se pokaže da zajedno mogu sklopiti vladu.

Kao potencijalno presudnog aktera današnjih izbora neki crnogorski mediji izdvajaju mladog albanskog političara Dritana Abazovića iz platforme „Crno na bijelo” (Građanski pokret URA, Savez građana CIVIS, Bokeški forum, nezavisni intelektualci), koja se prema anketama nalazi blizu izbornog praga, koji u Crnoj Gori iznosi tri posto. Neki drže da u tijesnoj izbornoj utakmici upravo Abazović može biti jezičac na vagi Đukanovićeva poraza.

Međutim, iako Abazović žestoko napada Đukanovića (njihove duele u Skupštini Crne Gore, na rubu fizičkog obračuna, crnogorski mediji nazivaju „antologijskim”), istodobno se izričito protivi suradnji s prosrpskim dijelom opozicije, pa je teško vjerovati u njihov postizborni savez.

Da priča bude još kompleksnija, Vijeće Europe poslalo je depešu crnogorskom parlamentu da zbog epidemiološke situacije u Crnoj Gori na izborima neće biti europskih promatrača – što otvara prostor za postizborne optužbe o prevari – dok je direktor Uprave policije Veselin Veljović iznio da „policija raspolaže operativnim podacima da pojedinci i grupe planiraju izazivanje incidenata i nemira na sam dan parlamentarnih izbora”, dodavši da će „policija u svim gradovima odlučno i odgovorno postupati”.

Ukratko: vruća nedjelja u Montenegru.

Slobodna Dalmacija – 30.08.2020

Oj Libijo iz dva dijela, kada li ćeš biti cijela?

IFIMES-ovi stručnjaci tvrde da bi ‘Putin i Erdogan mogli postići dogovor kao u Siriji, tako da LNA zadrži istočni dio Libije, a vlada GNA sačuva svoj zapadni dio’. Ističu da libijski narod može spriječiti taj ‘crni scenarij’, ali da ‘sami moraju preuzeti sudbinu države u svoje ruke’

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije IFIMES iz Ljubljane, koji redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu, upravo je objavio opširnu analizu aktualnih događanja u Libiji, pod naslovom „Libijska noćna mora 2020: Hoće li Libija biti razdijeljena na istočnu i zapadnu Libiju?”. Osim pregleda trenutne situacije i ponašanja glavnih aktera libijske krize, u analizi se razmatra i scenarij moguće podjele ove nekoć bogate i prosperitetne sjevernoafričke države.

Prije nego što izložimo glavne akcente ove IFIMES-ove analize, valja podsjetiti na najvažnije događaje iz proteklog desetljeća koji su oblikovali današnji libijski politički pejzaž.

Ona bogata i prosperitetna Libija ubijena je 2011. združenom vojnom intervencijom zapadnih sila – prije svega Amerike, Francuske i Britanije – a zadnji čavao u lijes libijskog jedinstva zabijen je 20. listopada te godine, kad su pripadnici islamističkih milicija brutalno likvidirali višedesetljetnog vođu Velike Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije, pukovnika Muammara Gaddafija, koji je tom zemljom čvrstom rukom vladao od 1969., pretvorivši je od pustinjskog siromaha u zemlju visokog standarda za svojih šest milijuna građana.

Formalno, Zapad je (s)maknuo Gaddafija zato što je bio „diktator”. U stvarnosti, Gaddafi se Zapadu zamjerio ne samo zato što mu nije dopuštao eksploataciju libijske nafte, već i zato što je pokušao ostvariti „heretičku” ideju o stvaranju Afričke unije, s vlastitom zajedničkom vojskom i valutom, koja bi bila kadra onemogućiti Zapad u eksploataciji resursa čitave Afrike.

Naravno, umjesto obećanog dolaska „slobode, demokracije i ljudskih prava”, Gaddafijeva smrt Libiji je donijela pakao građanskih ratova. Najprosperitetnija zemlja Afrike, s najvećim obuhvatom školovanja djece na kontinentu, pretvorila se u srednjovjekovni inferno u kojem cvate trgovina robljem, a većina djece više ne ide u školu. To je realni epilog „slobodarske intervencije” Zapada.

Erdogan pobijedio Putina

Još od 2014. na prostoru Libije djeluju dvije antagonističke Vlade – jedna u Tripoliju, koja sebe naziva Vladom nacionalnog sporazuma (GNA), i jedna u Tobruku (dio administracije je u Bengaziju), iza koje stoji Libijska nacionalna vojska (LNA), koju predvodi nekadašnji Gaddafijev general Khalifa Haftar. Ponekad se GNA naziva „Zapadnom”, a LNA „Istočnom” vladom, odnosno vojskom.

Premda GNA slovi za međunarodno priznatu Vladu, nekoliko jakih međunarodnih aktera stoji uz Istočnu vojsku: od Egipta, preko UAE i Saudijske Arabije do Francuske i Rusije. S druge strane, Vladu u Tripoliju podržavaju Turska, Katar i Italija.

U travnju 2019. general Haftar pokrenuo je veliku ofenzivu na zapadne dijelove libijskog teritorija i vrlo brzo došao do samog Tripolija, osvojivši neka južna predgrađa libijske prijestolnice. Tada se činilo da je sudbina GNA zapečaćena i da će LNA uskoro postati jedini relevantni akter u Libiji.

Situacija na frontu počela se mijenjati krajem prošle godine, kad se na poziv vlade u Tripoliju u libijski rat aktivno uključuje Turska. Tada postupno dolazi do promjene na terenu: regularni turski vojnici (njih oko tisuću), pripadnici privatne turske vojne tvrtke PMC SADAT (500-600), turski plaćenici iz Sirije (12.000) i osobito moćni turski dronovi nanose ozbiljnu štetu LNA trupama, a do potpunog preokreta dolazi u svibnju ove godine, kad je Haftarova ofenziva potpuno slomljena, a GNA trupe u kontranapadu zauzimaju velike dijelove teritorija koje je dotad kontrolirala LNA, te stižu nadomak obalnog grada Sirtea, koji se nalazi na pola puta između Tripolija i najvećeg istočnog grada Bengazija.

Čak ni 1600 ruskih plaćenika iz postrojbe Wagner, koji su se borili na Haftarovoj strani, nije uspjelo zaustaviti tu veliku protuofenzivu GNA. Mnogi su tada ocijenili da je u libijskoj pustinji „Erdogan pobijedio Putina”.

Nafta plus ideologija

Nakon toga Erdogan je iz Ankare poručio da uskoro kreće zajedničko tursko-libijsko istraživanje nafte na Mediteranu, čime je i službeno potvrđen jedan od dva glavna razloga za turski upliv u libijski rat, a to je – libijska nafta (drugi razlog je ideološki i vezan je za jačanje ideologije Muslimanske braće, kojoj pripada i Erdoganova Turska i Katar i GNA vlada u Tripoliju).

Na promijenjenu ratnu situaciju u Libiji prvi reagira Egipat – dijelom kako bi spriječio tursku dominaciju u eksploataciji mediteranskog plina i nafte, dijelom kako bi zaustavio prodor ideologije Muslimanske braće prema svojim zapadnim granicama. Već 7. lipnja Kairo izlazi sa službenim prijedlogom o zaustavljanju ratnih operacija u Libiji i potpisivanju primirja, što Vlada u Tripoliju – ohrabrena recentnim vojnim uspjesima, a zasigurno uz „mig” iz Ankare – odlučno odbacuje.

Kako bi „osnažio” svoj mirovni prijedlog, Egipat na libijsku granicu šalje 200 tenkova, što je bila jasna poruka upućena GNA i njenim stranim zaštitnicima: želimo primirje, ali spremni smo i za rat. Pritom kao svoju „crvenu liniju” Egipat ističe Sirte, navodeći kako taj grad mora ostati u rukama Haftara i LNA.

Međutim, čini se da Turska nije impresionirana tom egipatskom prijetnjom. Nakon razgovora Ankare i Moskve – koje se u Libiji, baš kao i u Siriji, nalaze na suprotnim stranama – početkom ovog tjedna turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu poručio je da se Haftarove snage moraju povući iz grada Sirtea i centralnog okruga Jufre, inače će protiv njih biti pokrenuta vojna operacija.

Haftar se mora povući iz Sirtea i Jufre. To smo rekli ruskoj strani. Vojne pripreme za operaciju u Sirteu su u tijeku, iako još uvijek čekamo nagodbu za pregovaračkim stolom”, rekao je Cavusoglu u ponedjeljak, kako prenosi službeni portal turske državne televizije (TRT).

Čiji je Sirte?

Istog dana oglašava se i sâm turski predsjednik Erdogan, koji je poručio da „strani plaćenici” moraju odmah napustiti Libiju, te da pojedine zemlje „moraju prestati podržavati nelegitimne stranke”, misleći pritom na Istočnu vladu. Erdogan nije precizirao na koje strane plaćenike misli, no iz konteksta je očito da se referirao na spomenutu rusku privatnu vojnu kompaniju Wagner.

Međunarodna zajednica mora stati na stranu legitimnih vlasti te prekinuti s potporom za pučiste koji vrše ratne zločine”, izjavio je Erdogan u razgovoru za list Kriter.

Dan kasnije stigla je reakcija iz Tobruka – Istočna vlada u utorak je službeno pozvala Egipat da vojno intervenira i zaustavi „tursku invaziju i okupaciju” Libije, na isti način kako je Zapadna vlada krajem prošle godine službeno pozvala Tursku da vojno intervenira i zaustavi „Haftarovu invaziju i okupaciju” Libije.

To je, ukratko, skica aktualnog „libijskog rašomona”. Sada možemo prijeći na IFIMES-ovu analizu događanja u Libiji.

Poraz snaga pobunjenog generala Haftara u svibnju 2020. ima snažan utjecaj na političku situaciju u Libiji. Kairska inicijativa za prekid vatre je pokušaj egipatskog predsjednika Abdel Fattah el-Sisija i Haftarovih financijskih pomagača UAE i Saudijske Arabije za spašavanje Haftara poslije gubitka teritorija na zapadu države”, pišu IFIMES-ovi stručnjaci, notirajući presudnu ulogu turske vojske.

Odlučujući utjecaj na pobjede međunarodno priznate Vlade nacionalnog jedinstva GNA imala je vojna pomoć Turske, koja je zaustavila 14-mjesečno napredovanje Haftarovih saveznika i opkoljavanje prijestolnice Tripoli, te preuzela nadzor nad važnim vojnim uporištima. Brzo su napredovali prema centralnim dijelovima države kako bi zauzeli važan grad Sirte, koji je strateški čvor za pohod prema istoku države. Sirte ima i simboličan značaj, tu se rodio dugogodišnji libijski lider Muammar Gaddafi i upravo tamo su ga ubile naoružane milicije iz zapadne regije. Sirte je sjedište proizvodnje i izvoza nafte na Mediteranu”, navodi se u tekstu.

Raskol zbog Muslimanske braće

Potom IFIMES-ovi eksperti konstatiraju da je „rat između Vlade nacionalnog jedinstva GNA i Haftarove vojske LNA postao neposredan rat između više država na teritoriju Libije”, te prelaze na analizu upletenih strana u libijskom konfliktu i njihovih motiva, počevši od Turske.

Potpora službene Ankare Vladi nacionalnog jedinstva GNA imala je odlučujuću ulogu za njihove vojne pobjede. Turska priznaje slanje bespilotnih letjelica, protuzračne obrane, vladinih savjetnika i sirijskih opozicijskih boraca. Turska potpora došla je do izraza nakon dogovora s vladom GNA iz 2019. o razgraničenju morske granice. Ankara želi da je sporazum zaštiti od pretenzija Grčke i Cipra, koji bi mogli ograničiti njene obalne vode, bez prava na korištenja nafte i plina u otvorenom moru, u blizini obale Turske i nepriznate države Sjeverni Cipar”, pišu IFIMES-ovi analitičari, ističući i ideološki aspekt turskog uplitanja u Libiju:

Turska je zbog potpore Muslimanskom bratstvu upletena u regionalna rivalstva s pomagačima Libijske nacionalne vojske (LNA) kao što su Egipat, UAE i Saudijska Arabija, koji se bore protiv Muslimanskog bratstva i zajedno s Rusijom imaju dominaciju u vladi LNA.”

U analizi se potom razmatra uloga Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), koji su se u libijski sukob uključili prvenstveno iz ideoloških razloga:

Politika UAE u libijskom ratu proizlazi iz snažnog suprotstavljanja Muslimanskom bratstvu, koje ima utjecaj na GNA, te se suprotstavlja turskom utjecaju na sjeveru Afrike. Promatrači UN-a su potvrdili da su UAE Haftaru dobavljali dronove, sisteme protuzračne obrane ruske proizvodnje i oklopna vozila te osigurali financiranje afričkih plaćenika, posebno iz Sudana.”

Svađa Medvedeva i Putina

Što se tiče Rusije, IFIMES-ovi stručnjaci ističu da je nakon vojne intervencije NATO-a 2011. godine i ubojstva pukovnika Gaddafija Moskva „neko vrijeme bila potisnuta iz Libije”, te je kroz podršku generalu Haftaru „dobila šansu da se vrati u Libiju i povrati svoj izgubljeni ekonomski i politički utjecaj u južnom Mediteranu”.

Libijska operacija je nekakva uvertira za ruski prodor u sjevernu Afriku i na Bliski istok”, navode ljubljanski analitičari, podsjećajući da je libijsko pitanje jedna od rijetkih stvari oko koje su se 2011. sukobili tadašnji predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev i tadašnji ruski premijer Vladimir Putin: Medvedev je tada u Vijeću sigurnosti UN-a odbio upotrebu ruskog veta pri glasanju o rezoluciji 1973 – koja je otvorila vrata za vojnu intervenciju NATO-a u Libiji – što mu je Putin oštro zamjerio.

Kako se navodi u analizi, Rusija od tada trpi zbog „sindroma 1973”, čime se objašnjava njeno snažno angažiranje u ratu u Siriji, gdje je Moskva zadnjih godina neprekidno koristila veto kad god bi se suočila s bilo kojim prijedlogom rezolucije koji kritizira ili osuđuje sirijski režim. Drugim riječima, Rusija u Siriji nije željela ponoviti svoju „libijsku grešku”.

Tako se čini da će Libija ponovno postati ulazna točka za jačanje ruskog utjecaja u Sjevernoj Africi i na južnom Mediteranu, koji graniči s NATO državama sjevernog Mediterana”, ocjenjuju IFIMES-ovi stručnjaci, ističući kako je „Moskva u generalu Khalifi Haftaru pronašla pouzdanog partnera kojeg je tražila u post-Gaddafijevoj Libiji”.

Sukob Rima i Pariza

U analizi uloge Egipta ljubljanski eksperti ukazuju da „službeni Kairo podržava Haftara u njegovom ratu protiv plemenskih milicija na istoku Libije od 2014. godine”, jer se Haftar „suprotstavlja islamističkim grupama, uključujući i Muslimansko bratstvo”. U tekstu se navodi mišljenje UN-ovih analitičara da je Egipat „važna tranzitna točka za oružje i put stranih plaćenika za Libiju”, odnosno „polazna tačka za zračne napade na vladine snage GNA u Libiji”.

Egipat iskorištava libijsku krizu da bi kasnije imao koristi od poslijeratne obnove bogate Libije. Istodobno izvozi svoje unutarnje probleme i preusmjerava pažnju domaće javnosti na opasnost libijskog konflikta na njegovim zapadnim granicama”, pišu ljubljanski analitičari, dodajući kako se „vjerojatno radi i o pokazivanju mišića Etiopiji zbog dugogodišnjeg spora oko voda rijeke Nil”.

Što se tiče Europske unije, IFIMES-ova analiza naglašava njenu karakterističnu političku podijeljenost, koja se ogleda i u činjenici da se dvije važne EU članice, Francuska i Italija, u Libiji nalaze na suprotnim stranama.

U libijskom konfliktu Italija i Francuska su na dva potpuno različita brijega. Italija je poslala vojnike za osposobljavanje sigurnosnih snaga vlade GNA i podržava tursku vojnu ulogu, dok Francuska podržava generala Haftara (…). Službeni Rim je izabrao drugačiju politiku prema Libiji, koja nije potpuno u skladu sa stajalištima EU, posebno Francuske, i daje prednost usklađivanju s Turskom (…). Rim već godinu dana nijemo promatra francusku politiku u toj regiji, koja ugrožava italijanske ekonomske interese u Libiji (npr. naftne kompanije ENI)”, pišu IFIMES-ovi stručnjaci, konstatirajući da su „francusko-talijanski antagonizmi u vezi s Libijom ozbiljni i duboki”.

Nejasni Washington

Konačno, u analizi se razmatra i uloga SAD-a, odnosno američka stajališta, za koja ljubljanski analitičari navode da „ostaju nejasna i poprilično apatična”.

Dok službeno podržavaju međunarodno priznatu vladu GNA, na drugoj strani američki predsjednik Donald Trump krajem prošle godine pohvalio je nastojanja Haftarovih snaga u borbama protiv terorističke organizacije ISIS na jugu države. Ipak, rastuća ruska podrška Haftarovim snagama i prisutnost ruske paravojne formacije Wagner na njihovoj strani potaknuli su američki Kongres, koji je počeo posvećivati posebnu pažnju situaciji u Libiji. (…) Tako je 14. studenoga 2019. američki State Department dao službenu izjavu kojom je Haftarove snage pozvao da okončaju svoju ofenzivu prema Tripoliju i spriječe ruske pokušaje iskorištavanja oružanog konflikta za širenje utjecaja”, stoji u tekstu.

U zaključku IFIMES-ove analize izražava se bojazan da bi se Libija mogla raspasti na dvije države, upravo zbog antagonističkih interesa upletenih stranih sila:

Ne postoji velika nada da će u bližoj budućnosti libijska kriza imati sretan kraj, koji bi značio demokratsku, mirnu, stabilnu i ujedinjenu Libiju. (…) Glavni igrači u libijskoj krizi sada su Rusija, UAE, Francuska i Egipat na jednoj strani te Turska i Italija na drugoj. Pritom je najopasnije to što te države ne brine teritorijalna cjelovitost Libije. Gospodarski i strateški interesi su oni koji su ih doveli u Libiju”, ukazuju ljubljanski stručnjaci, sažimajući još jednom te pojedinačne interese stranih sila:

Rusija želi da Libija postane njena stanica na putu prema Africi, kako bi potisnula Europu/NATO na sjeveru Mediterana. Turska nastoji podržati ideološki srodnu vladu GNA, a za Ankaru su jednako važni ekonomski interesi i trgovinski sporazumi. Francuska želi biti prisutna u Libiji da bi se osigurala pred afričkim migrantima i prijetnjama terorističkih grupa, a tu su i ekonomski interesi i želja za libijskom naftom. UAE interesiraju libijska pristaništa, uz opsjednutost političkim islamom za kojeg vjeruju da bi se mogao ponovno nametnuti u Libiji, što žele spriječiti. Italija ima s Libijom historijske odnose u pogledu kolonijalne prošlosti i njene geografske blizine do libijske obale”, stoji u analizi.

IFIMES-ovi stručnjaci zaključuju da prošlomjesečni rusko-turski razgovori na ministarskoj razini „daju naznake da će predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan postići dogovor kao u Siriji, tako da LNA i dalje zadrži istočni dio Libije, a vlada GNA sačuva svoj zapadni dio”. U tom smislu, analitičari smatraju da libijski narod može spriječiti taj „crni scenarij”, ali mu je pritom „potrebno jedinstvo”.

Sami moraju preuzeti sudbinu države u svoje ruke”, poručuju iz IFIMES-a.

Možemo! i Pametno – spaja ih svjetonazor, a razdvaja ekonomija

MOGU LI CRVENO-ZELENA I LIBERALNA KOALICIJA STUPITI U SAVEZ

Mogući ‘kamen smutnje’, koji bi u budućnosti mogao spriječiti stvaranje crveno-zeleno-žute koalicije, jest zazor liberala prema proradničkim politikama, kao i zazor ljevičara prema (neo)liberalnom favoriziranju protržišnih politika

Nakon što su crveno-zelena koalicija Možemo! i liberalni savez sastavljen od stranaka Pametno, SSIP i Fokus na izborima zajedno osvojili čak deset mandata, mnogi drže da bi njihova eventualna koalicija u budućnosti mogla posve potisnuti havarirani SDP.

U oba slučaja riječ je o vrlo mladim pojavama na hrvatskoj političkoj sceni – i jedna i druga koalicija formirane su tek nekoliko tjedana prije izbora. Pa ipak su, čak i bez razrađenih stranačkih infrastruktura i velikih novčanih sredstava, na izborima polučile zavidan uspjeh osvojivši sedam (Možemo!), odnosno tri saborska mandata (liberali), zapasavši politički prostor koji je u ovih 30 godina mahom bio rezerviran za SDP i neke manje stranke centra.

Što je još važnije, obje koalicije uspjele su na birališta izvući solidan broj glasača koji dosad nisu izlazili na izbore, jer nisu imali za koga glasati. U tom smislu, obje koalicije predstavljaju veliko osvježenje na našoj političkoj sceni te lijevo-liberalni dio hrvatske javnosti od njih ima velika očekivanja.

Otuda i brojna nagađanja o njihovoj eventualnoj budućoj koaliciji, čime bi se na prostoru političkog centra i lijevo od centra mogla stvoriti nova politička snaga koja bi bila u stanju znatnije zasjeniti umnogome potrošeni i okoštali SDP.

Ta nagađanja nisu posve bez osnova, jer obje koalicije dijele sličan svjetonazorski „paket” u smislu ljudskih i građanskih prava, odnosno prava manjina u čitavom rasponu od etničkih do seksualnih manjina. Uostalom, lijeve i liberalne partije i povijesno imaju taj „zajednički dio” koji se odnosi na svjetonazorske vrijednosti.

Rad vs. kapital

Taj „zajednički paket”, međutim, vidno blijedi i nestaje kada je u pitanju odnos prema ekonomiji, odnosno kad se promatraju politički i programski stavovi prema vječnoj klackalici rad-kapital: povijesno gledajući, lijeve partije tu staju na stranu rada, a liberalne na stranu kapitala.

Štoviše, mnogi drže da je razlog SDP-ove havarije upravo u tome što je kao nominalno lijeva partija u nekom trenutku praktično odustao od zaštite radničkih prava i priklonio se interesima kapitala, što se najzornije vidi po činjenici da je za vrijeme svojih vladajućih mandata SDP dva puta mijenjao Zakon o radu, oba puta na štetu radnika.

U tom smislu, mogući „kamen smutnje”, koji bi u budućnosti mogao spriječiti stvaranje crveno-zeleno-žute koalicije, jest zazor liberala prema proradničkim politikama – kao i zazor ljevičara prema (neo)liberalnom favoriziranju protržišnih politika – koje u okviru koalicije Možemo! najgorljivije zastupa Radnička fronta, kao istinska stranka antikapitalističke ljevice, koja je baš zbog takvih ideja i stavova i privukla dio birača koji su svoj glas dali koaliciji Možemo!.

– Naša koalicija zalaže se za vrijednosti liberalnih demokracija, zaštitu osobnih sloboda, protiv smo korupcije i klijentelizma, za prava svih manjina, pravednije društvo u kojem pravila vrijede jednako za sve, obrazovanje i zdravstvo dostupno svima. Jako podržavamo socijalnu državu i uvjereni smo kako se solidarno moramo brinuti za slabije. Želimo bogatije, a time i socijalnije društvo – kaže nam čelnica stranke Pametno Marijana Puljak, navodeći potom i razlike u odnosu na crveno-zelenu koaliciju.

Uloga države

– Ono u čemu se razlikujemo s koalicijom Možemo! su neka važna gospodarska pitanja. Mi se zalažemo za gospodarsku politiku kakva je u svim modernim zemljama, a zasniva se na slobodnom tržištu, partnerskom odnosu poslodavaca i radnika, manjoj ulozi države, a više slobode poduzetničkom potencijalu građana, manjim porezima i nametima, zelenoj ekonomiji i visokoj tehnologiji. S druge strane, dijelovi koalicije Možemo!, tu se možda najviše ističe Radnička fronta, direktno nastupaju protiv poduzetnika, zalažu se za veći utjecaj države u svim sferama, imaju i čudne ideje o nacionalizaciji mirovinske štednje, a nije niti jasno žele li dirati privatnu imovinu građana. Takve ideje su odavno napuštene i jedino su pokušane u Venezueli, pa smo vidjeli kako je to završilo – iznosi Puljak.

S druge strane, nova saborska zastupnica iz redova Možemo! Sandra Benčić kaže da o savezu s liberalima „zasad nitko ne razmišlja”:

Sada smo fokusirani da opravdamo mandate koje smo na izborima dobili te da što više ljudi uključimo u realizaciju naših ideja i planova. Izrazito puno radimo na pripremi Zakona o obnovi i Zakona o pomoći radnicima koji će zbog pandemije ostati bez posla.

Na naše pitanje o bitnim sličnostima i razlikama između crveno-zelene i liberalne koalicije Benčić odgovara:

Sličnosti su u svjetonazorskim pitanjima i vjerujem da ćemo oko toga surađivati u Saboru. Ono u čemu se jako razlikujemo su pogledi na ekonomiju. Mi držimo da država mora snažno sudjelovati u ostvarenju ciljeva za koje se zalažemo, a to su društvena pravednost i jednakost. Smatramo da je u ostvarenju pravednosti nužno progresivno oporezivanje, odnosno da bogatiji moraju pridonositi većim porezima, dok srednji i donji sloj građana mora biti manje porezno opterećen – tumači zastupnica Možemo!, te dodaje:

– A što se tiče jednakosti, tu ćemo se složiti s liberalnom koalicijom da ljudi moraju biti jednaki, odnosno da se nejednakost u hrvatskom društvu mora smanjiti, ali se razlikujemo u tome kako to postići kroz ekonomiju. Oni drže da treba favorizirati bogatije i maksimalno izlaziti u susret poduzetnicima, a mi smo više fokusirani na siromašnije građane i niže društvene slojeve, jer je upravo fokus na bogate i doveo do ovakvih nejednakosti – zaključuje Benčić.

Možemo, ali još ne na jugu

USPON ZELENE LJEVICE ZAOBIŠAO DALMACIJU

Glasači ljevice u Dalmaciji su tradicionalniji od prosjeka, pa radije biraju SDP nego da eksperimentiraju s tom novom zeleno-crvenom pojavom, koja slovi za ljevicu 21. stoljeća. No 21. stoljeće ipak stupa na scenu: negdje prije, u Dalmaciji kasnije

Opća je ocjena da su najveći dobitnici nedjeljnih izbora desni centar i zelena ljevica. Odnosno, HDZ i platforma Možemo!.

Uvjerljiv trijumf HDZ-a pruža solidnu osnovu da se tu partiju proglasi apsolutnim izbornim šampionom. Međutim, pažljivija analiza otkriva da HDZ nije dobio više glasova nego inače, već da je njegova premoćna pobjeda prvenstveno posljedica dramatičnog pada SDP-a i njegove Restart koalicije.

Stoga se najugodnijim iznenađenjem izbora ipak može smatrati koalicija Možemo!, koja predstavlja savez šest lijevih stranaka i aktivističkih organizacija sa snažnim zelenim predznakom (Možemo!, Radnička fronta, Nova ljevica, ORaH, Zagreb je naš! i Za Grad).

Ta je koalicija u vrlo kratko vrijeme prešla put od statističke pogreške do pete političke snage u zemlji, koja je uspjela osvojiti sedam mandata u pet izbornih jedinica. Kako su imali trend strelovitog rasta, čelnici i simpatizeri ove koalicije mogu samo žaliti što se izbori nisu održali koji tjedan kasnije, jer bi u tom slučaju, po svemu sudeći, mogli računati i na dvoznamenkasti broj mandata.

No i ovako mogu biti zadovoljni – osvojili su mandate u polovini domaćih izbornih jedinica, a usput su postigli zapažene rezultate i u dijaspori, gdje su pobijedili u čak sedam zemalja: Norveškoj, Danskoj, Grčkoj, Nizozemskoj, Portugalu, Velikoj Britaniji i Češkoj, dok u Slovačkoj dijele prvo mjesto s HDZ-om. U Irskoj su bili drugi, iza Mosta.

Na strani rada i radnika

Ovaj uspjeh najmlađe političke opcije ne može se objasniti nekim snažnim financijskim zaleđem, budući da je – kako je to u nedjelju navečer istaknuo frontmen koalicije Tomislav Tomašević – prosječan iznos donacije za Možemo! čak dvadeset puta manji od prosječnog iznosa donacije za HDZ.

Iz toga možete vidjeti tko stoji iza nas, a tko stoji iza njih”, dometnuo je Tomašević u govoru.

Stvari se mogu sažeti u sljedeći zaključak: iza koalicije Možemo!ne stoji (krupni) kapital, već njegove žrtve. U međunarodnim okvirima stoga se ovu koaliciju može usporediti s političkom opcijom američkog demokratskog socijalista Bernieja Sandersa, koji je na nedavnim američkim predizborima skupio milijune dolara, pri čemu je prosječna donacija za njegovu kompaniju iznosila – dvadeset dolara.

Pokazalo se da, baš kao i u Americi, i u Hrvatskoj postoji solidan bazen glasača koji su nezadovoljni neoliberalnim društveno-ekonomskim uređenjem, te su iz svoje oskudice voljni odvojiti sitne novčane iznose za onu političku opciju koja najglasnije progovara protiv takvog društveno-ekonomskog modela.

U tom smislu, najsnažniji ideološki pečat koaliciji Možemo! daje Radnička fronta, kao najljevija sastavnica saveza i glas antikapitalističke ljevice. Baš zato su, čak i u liberalnim medijima – zapravo, tamo pogotovo – najsnažniji napadi na Možemo! bili upereni upravo na Radničku frontu: kapital je shvatio tko mu je najopasniji protivnik, odnosno tko na vječnoj klackalici između kapitala i rada najgorljivije zastupa interese radnika, to jest „obespravljene većine”, kako vole reći iz RF-a.

Minuli rad u Zagrebu

Zasigurno je dio glasova za Možemo! stigao od razočaranih glasača SDP-a, koji je odavno napustio svoju tradicionalnu radničku bazu. No pomnije analize zacijelo će pokazati da je koalicija Možemo! uspjela aktivirati i dio onih glasača koji dosad nisu izlazili na izbore, jer na meniju nisu imali dovoljno lijevu opciju.

Vidljivo je da je najveći dio mandata Možemo! ostvario u Zagrebu i onim jedinicama koje se rubno dotiču hrvatske metropole, što je posljedica činjenice da su tamošnji glasači prepoznali minuli četverogodišnji rad lijevih aktivista u Skupštini grada Zagreba. Vidljivo je i da u dvije dalmatinske izborne jedinice zeleno-lijeva koalicija nije uspjela ostvariti nijedan mandat.

U 9. jedinici dobili su 2,44 posto, a u 10. jedinici 4,29 posto glasova, pri čemu su u oba najveća grada u 10. jedinici prešli granicu od pet posto: u Dubrovniku su dobili 9 posto, a u Splitu 5,35 posto glasova. U 9. jedinici rezultati su im nešto skromniji, pa su u Zadru dobili 4,69, a u Šibeniku 3,60 posto glasova.

Dalmacija je bastion HDZ-a, u kojem ljevica standardno igra podređenu ulogu. I glasači ljevice u Dalmaciji su tradicionalniji od onih u ostatku zemlje, pa i dalje radije biraju SDP nego da eksperimentiraju s tom novom zeleno-crvenom pojavom na njihovom dijelu političkog spektra, koja po općoj ocjeni slovi za ljevicu 21. stoljeća.

Ali 21. stoljeće ipak stupa na scenu: negdje prije, u Dalmaciji kasnije. Ako uspije sačuvati unutrašnju koheziju, pred zelenom ljevicom je lijepa politička budućnost.

Sunce više ne izlazi na Zapadu

NAKON 30 GODINA AMERIČKE HEGEMONIJE SVIJET SE POLAKO KREĆE PREMA MULTIPOLARNOM MODELU

Danas je opća ocjena da je preslagivanje na globalnoj razini počelo prije 20 godina, oporavkom Rusije od raspada SSSR-a i usponom Kine, kao i jačanjem regionalnih sila poput Indije i Brazila. Ove četiri zemlje zajedno imaju 40% svjetske populacije i zauzimaju više od četvrtine svjetskog kopna

Propast carstva može se dogoditi iznenada i to mnogo ranije nego što to povjesničari mogu i zamisliti. (…) Kroz historiju su imperiji sasvim iznenada propadali i to uvijek desetljeće-dva nakon što su u smislu bogatstva i moći dosegli vrhunac.”

Dr. Niall Ferguson („Wall Street Journal”)

Gornje upozorenje britanskog povjesničara Nialla Fergusona odnosi se, naravno, na Ameriku. S obzirom na ono što se zadnjih tjedana – nakon brutalnog policijskog ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda – odvija širom Sjedinjenih Država, lako je pomisliti da je Ferguson taj tekst u „Wall Street Journalu” objavio ovih dana. Njegov tekst, međutim, star je šest godina.

Bivši profesor s Harvarda, koji danas radi u Institutu Hoover na kalifornijskom Sveučilištu Stanford, Ferguson je tu svoju analizu o stanju američke ekonomije i američkog društva objavio u veljači 2014., neposredno nakon puča u Kijevu kojim je nasilno srušena proruska ukrajinska vlada Viktora Janukoviča, a u čemu je veliku ulogu odigrala tadašnja američka administracija. Upravo će taj američki upliv u ukrajinska zbivanja Fergusonu poslužiti kao povod za spomenuti članak o padu američkog utjecaja u svijetu.

U toj analizi Ferguson je, među ostalim, ustvrdio kako su „konfuzne geopolitičke avanture američke administracije u Siriji, Ukrajini i na kraju na Pacifiku pokazatelj da je američki globalni utecaj u opadanju”, te je upozorio da je u budućnosti upitna i sudbina NATO saveza, ali i Europske unije, ističući kako je unutar EU zbog oštrih mjera štednje sve više nezadovoljnih, uključujući i čitave nacije koje će tražiti izlazak iz EU ili preustroj te organizacije, s vraćanjem većih ovlasti na nacionalne vlade i parlamente.

Iako na prvi pogled te Fergusonove teze izgledaju kao još jedno apokaliptično predviđanje o „propasti Zapada”, neke prognoze koje je iznio u međuvremenu su se i ostvarile: premda se NATO i SAD još uvijek drže na okupu, samo dvije godine nakon ovog njegovog članka dogodio se Brexit – prvi put u povijesti jedna država izglasala je izlazak iz EU. Kompaktnost Zapada time je ozbiljno narušena.

Prevareni Gorbačov

A prije 30 godina sve je izgledalo drukčije. Padom Berlinskog zida, slomom socijalističkih projekata u Istočnoj Europi i raspadom SSSR-a činilo se da je u svjetskoj geopolitičkoj igri Zapad (čitaj: SAD) odnio konačnu i definitivnu pobjedu, pa je američko-japanski politolog Francis Fukuyama slavodobitno proglasio „kraj povijesti” i vječni trijumf zapadne liberalne demokracije i kapitalizma. Čak su i narodi Istočne Europe, nakon pola stoljeća oslobođeni željeznog sovjetskog stiska, povjerovali da sunce izlazi na Zapadu.

Rusija je tada bila na koljenima, razorena privatizacijskom „doktrinom šoka”, a Kina je šutjela: pod kapom nebeskom nije bilo nikoga da ospori totalnu geopolitičku dominaciju SAD-a, pa je krajem tog desetljeća, godine 1997., američka neokonzervativna elita bez skanjivanja objavila plan nazvan „Novo američko stoljeće” („New American Century”), po kojem je glavni zadatak i geopolitički cilj američke politike da tu postignutu dominaciju očuva kroz čitavo 21. stoljeće.

Odnosno, kako je to prije nekoliko godina u kolumni za iranski Press TV formulirao američki ekonomist, geopolitički analitičar i bivši republikanski dužnosnik dr. Paul Craig Roberts: „Sovjetski Savez svojevremeno je služio za ograničavanje američke moći, a kada je došlo do njegovog urušavanja američkim neokonzervativcima otvorio se put za ostvarenje projekta globalne hegemonije SAD-a.”

Kako bi ostvario i „zabetonirao” taj hegemonijski projekt, kojem su najveće prepreke predstavljali ruski nuklearni projektili i vojna tehnologija, Washington je prekršio sporazume između Reagana i Gorbačova po kojima se NATO savez neće širiti na istok, što je bio Gorbačovljev uvjet za daljnje provođenje liberalnih reformi u tadašnjem SSSR-u.

Buđenje u Šangaju

Umjesto toga, NATO se proširio na bivše republike sovjetskog carstva, pikirajući čak i Gruziju i Ukrajinu, čime bi izbio na najvažnije granice Ruske Federacije. Glavni cilj bio je oslabiti Rusiju, a Jeljcinova Rusija praktično se nije ni branila. Washington je trljao ruke, uvjeren da 21. stoljeće pripada samo i jedino Americi.

No ta unipolarna „idila” nije dugo trajala, svakako neusporedivo kraće nego što je to Fukuyama zamišljao. Nekako na prijelazu milenija uspavani i naizgled poraženi divovi s Istoka, medvjedi i zmajevi, počeli su se buditi iz zimskog sna. Na vlast u Rusiji dolazi Vladimir Putin, a kineski komunisti sve otvorenije počinju projicirati naraslu ekonomsku moć Kine u političke tokove, pokazujući da će „Pax Americana” u 21. stoljeću biti tek mrtvo slovo na papiru.

Prvi politički izraz tog novog svjetskog geopolitičkog ustroja dogodio se 15. lipnja 2001. u kineskom velegradu Šangaju, osnivanjem „Šangajskog pakta”, odnosno Šangajske organizacije za suradnju (SCO). Osnivači te euroazijske političke, ekonomske i sigurnosne alijanse – koja je nekidan proslavila 19 godina postojanja – bili su Kina, Rusija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan, a glavni cilj njihova udruživanja bio je spriječiti da američka globalna dominacija zahvati i Euroaziju.

Odnosno, kako je rečeno na osnivačkom sastanku, cilj SCO-a je ostvariti „racionalniji i pravedniji svjetski poredak”.

Inače, u međuvremenu je iz članstva SCO-a suspendiran Uzbekistan, a 2017. članice saveza postale su Indija i Pakistan. Status „promatrača” imaju Bjelorusija, Iran, Afganistan i Mongolija, a status „partnera u dijalogu” Armenija, Azerbejdžan, Kambodža, Nepal, Šri Lanka i Turska.

Poruka iz Jekaterinburga

Danas je već opća ocjena da je veliko preslagivanje na globalnoj razini počelo baš prije 20 godina, oporavkom Rusije od raspada SSSR-a i gospodarskim, vojnim i političkim usponom Kine, kao i jačanjem regionalnih sila poput Indije i Brazila. Samo ove četiri zemlje zajedno imaju više od tri milijarde stanovnika (40% svjetske populacije) i zauzimaju više od četvrtine svjetskog kopna.

Nije stoga čudno da su se još u rujnu 2006. na marginama Generalne skupštine UN-a u New Yorku sastali ministri vanjskih poslova ove četiri zemlje i dogovorili konture buduće ekonomske i političke suradnje, što je u lipnju 2009. u ruskom Jekaterinburgu formalizirano službenim osnivanjem BRIC-a (akronim sastavljen od početnih slova imena tih država), kojem se 2011. pridružila i Južna Afrika, čime je BRIC postao BRICS – skupina pet najvećih gospodarstava u nastajanju s četiri kontinenta.

Jekaterinburg nije slučajno izabran za ishodišnu točku nove multilateralne asocijacije. To je prvi veliki ruski grad iza Urala, u azijskom dijelu Rusije, pa ga se može smatrati urbanom točkom na razmeđu Europe i Azije. Time se željelo poslati poruku da će budući multipolarni svijet biti satkan na principima maksimalne decentralizacije, za razliku od američkog unipolarnog svijeta (Washington), odnosno Europske unije (Bruxelles). Stoga se i skupovi BRICS-a svake godine održavaju u drugoj zemlji članici. Posljednji, 11. summit BRICS-a tako je održan u Brazilu 13. i 14. studenoga prošle godine.

Inače, smatra se da je izraz „BRIC” još 2001. prvi skovao britanski ekonomist Jim O’Neill, tadašnji čelnik Goldman Sachsa, koji je u svojoj studiji „Izgradnja bolje globalne ekonomije” upozorio da rapidni gospodarski uspon Brazila, Rusije, Indije i Kine predstavlja „opasnost po globalni gospodarski status quo”.

Ofenziva u Münchenu

Kad se jednom bude pisala historija multipolarnog svijeta, svakako će jedan od ključnih datuma biti i 10. veljače 2007., kada je na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu ruski predsjednik Vladimir Putin održao govor u kojem je prvi put otvoreno poručio da je unipolarni svijet „propao projekt” i da je sve više naroda koji „neće pristati na diktat jednog centra”. Zbog značajnih reperkusija tog Putinova govora na današnju situaciju u svijetu ovdje ćemo donijeti neke od njegovih glavnih teza:

Unipolarni svijet, koji je predložen nakon Hladnog rata, nije se održao. To je svijet u kojem postoji jedan gospodar, jedan vladar, što je na kraju pogubno ne samo za one koji žive unutar tog sustava, nego i za samog suverena, jer ga uništava iznutra. To nema ništa zajedničko s demokracijom. Smatram da unipolarni model (…) ne može biti moralni temelj moderne civilizacije.

Koji su njegovi rezultati? Jednostrani i često nezakoniti potezi nisu riješili sve probleme. Štoviše, uzrokovali su nove ljudske tragedije i stvorili nove centre napetosti. Ratovi, kao i lokalni i regionalni sukobi nisu smanjeni. U tim sukobima ne gine ništa manje ljudi. Čak i više umiru nego prije. Znatno, znatno više!

Svjedoci smo sve većeg prezira prema temeljnim načelima međunarodnog prava. Nezavisne pravne norme se sve više približavaju pravnom sustavu jedne države. Jedna država, SAD, prekoračila je svoje nacionalne granice u svakom pogledu. To je vidljivo u ekonomskim, političkim, kulturnim i obrazovnim politikama koje se nameću drugim narodima. Pa tko to voli? Tko je sretan zbog toga?”, poručio je tada Putin, adresiravši i novu „ekonomsku križaljku” suvremenog svijeta:

Kombinirani BDP u omjeru pariteta kupovne moći u zemljama kao što su Indija i Kina je već sad veći od SAD-a. A sličan obračun je i u zemljama skupine BRIC – Brazil, Rusija, Indija i Kina – te nadilazi kumulativni BDP Europske unije. Prema stručnjacima, taj jaz će se u budućnosti samo povećati. Nema razloga sumnjati da će se gospodarski potencijal novih centara globalnog gospodarskog rasta neminovno pretvoriti u politički utjecaj i da će ojačati multipolarnost”, zaključio je Putin tada u Münchenu.

Putin nije Karzai

Taj Putinov govor označio je prekretnicu u odnosima Rusije i Zapada, te je utjecao na čitavu geopolitičku arhitekturu današnjeg svijeta. Zapad je tada shvatio da u Moskvi više ne stoluje marioneta poput Jeljcina, već (autokratski) državnik koji je spreman osporiti američku hegemoniju, pa je BBC odmah zaključio „kako je razočaravajući govor ruskog predsjednika formula za propast koja vodi u novi Hladni rat između Sjedinjenih Država i Rusije”.

Američki pisac i publicist Mike Whitney, jedan od suradnika na knjizi (zbornik eseja) „Beznađe: Barack Obama i politika iluzije” iz 2012. godine, upravo taj Putinov govor u Münchenu smatra „prijelomnom točkom” nakon koje je predsjednik Rusije postao omražen na Zapadu:

Mediji su se protiv ruskog predsjednika udružili već duže vrijeme, a glavni razlog je njegov govor u veljači 2007. kada je u Münchenu izjavio da svijet ne bi trebao biti nadziran iz ‘jednog centra moći’, čime je prvi put javno promovirao ideju multipolarnog svijeta. Washingtonu se taj govor nije svidio i vidno su se uzrujali. Tada su naložili svojim novinarima da Putina prikažu kao ‘ubojicu KGB-a’ i ‘autokratskog despota’. Ono što Washington zapravo želi je promjena režima i da u Kremlju sjedi marioneta kao Hamid Karzai (predsjednik Afganistana od 2004. do 2014., op. a.), a oni bi dobili svu rusku naftu i plin”, napisao je Whitney 2012. za američki magazin CounterPunch.

Noćna mora – Iran

Sada se možemo vratiti na 2014. godinu i tadašnji državni udar u Ukrajini, kojim je uz američku asistenciju srušena proruska vlada u Kijevu, što je za posljedicu imalo narodnu pobunu na rusofonom istoku Ukrajine i stvaranje proruskih „narodnih republika” u Lugansku i Donjecku, za što je Zapad optužio Rusiju, te su Amerika i EU odmah uvele sankcije Moskvi (koje su i danas na snazi). To je bio signal Putinu da se snažnije okrene prema Istoku.

Par mjeseci kasnije, u svibnju te godine, državna izaslanstva Rusije i Kine – koja su predvodili predsjednici Putin i Xi Jinping – potpisuju u Šangaju plinski ugovor u vrijednosti od 400 milijardi dolara, te donose sporazum o međusobnoj trgovini u nacionalnim valutama, isključivši tako američki dolar. Istodobno se u Šangaju održava četvrti summit Konferencije za izgradnju povjerenja u Aziji (CICA), na kojem lideri azijskih zemalja usvajaju deklaraciju o suradnji s Pekingom i promociji „Novog puta svile”, nakon što je taj projekt infrastrukturnog povezivanja Kine s Europom proširen na Iran, Afganistan, Kazahstan i Indiju.

Tada su u Wahingtonu zazvonili svi mogući alarmi: ne samo što njihova dva najveća rivala – Kina i Rusija – sklapaju nove međusobne saveze, već u te „protuameričke kombinacije” uključuju i Iran, koji je na američkim geopolitičkim mapama odavno označen kao „neprijateljski entitet”. Tu je američku zabrinutost tada precizno uočio i izrazio iranski politolog dr. Foad Izadi, profesor Američkih studija na Sveučilištu u Teheranu:

Nijedan američki dužnosnik nije zadovoljan zbog plinskog posla od 400 milijardi dolara između Rusije i Kine, a odustajanje od američkog dolara veliki je korak prema oslobađanju od te valute na međunarodnoj razini, što će biti vrlo pogubno za SAD. Međutim, prijedlog kineskog predsjednika Xija za stvaranje novog azijskog saveza za sigurnosnu suradnju s Rusijom i Iranom je prava noćna mora za SAD”, konstatirao je Izadi, dodavši kako „trenutni odnosi između Irana, Kine i Rusije omogućuju da te tri zemlje formiraju savez s drugim azijskim zemljama, čime će braniti svoje nacionalne interese od SAD-a i brojnih europskih zemalja, što je znak da se američka hegemonija bliži kraju”.

Kurta ili Murta

Slično je tog svibnja 2014. ustvrdio i američki analitičar John V. Walsh, u članku za internetski magazin „Unz”, gdje je konstatirao kako „nema sumnje da Rusija i Kina imaju status najvećeg neprijatelja u očima američke imperijalne elite”, dodavši da „zadnjih mjeseci, zbog krize u Ukrajini, svijet promatra kako Amerika neutemeljeno prijeti sankcijama protiv Rusije“:

Svjetska dominacija nakon Hladnog rata se ogledala u vojnim kampanjama Zapada, sa Sjedinjenim Državama kao imperijalnom bazom. Praksi podrivanja i svrgavanja vlada odlučile su se suprotstaviti zemlje poput Rusije, Kine ili Irana”, piše Walsh, završavajući svoj članak retoričkim pitanjem: „Ali zašto su te zemlje, posebno Rusija i Kina, i dalje neprijatelji Zapada?”

Odgovor na to pitanje ponudio je belgijski filozof znanosti Jean Bricmont, profesor na Katoličkom sveučilištu u Louvainu, koji u svojoj knjizi „Humanitarni imperijalizam: Korištenje ljudskih prava za prodaju rata” tumači da „borba protiv zapadnog neokolonijalizma još uvijek traje”, odnosno da su mnoge zemlje u svijetu još uvijek pod dominacijom Zapada, a „upravo to je tabu o kojem su Moskva i Peking odlučili progovoriti i konačno nešto učiniti u tom smislu”.

Slično tome, i američki analitičar Roland Allen u intervjuu za iransku Press TV ističe da je „pravi problem u tome što su SAD vrlo zabrinute razvojem gospodarskih odnosa između Rusije i Kine, što vide kao najveću prijetnju neokolonijalnoj politici Washingtona”.

Vidimo, dakle, da su i brojni zapadni analitičari svjesni da glavni problem suvremenog svijeta leži u američkoj želji da zadrži globalnu dominaciju, odnosno u nespremnosti američkih elita da prihvate novu i neminovnu realnost multipolarnog svijeta. Naravno, i s tom rusko-kineskom frazom o „multipolarnom svijetu” valja biti oprezan, jer svaka velika sila u prikrajku ima i vlastiti plan o globalnoj dominaciji.

U tom smislu, ako bi američku hegemoniju u budućnosti zamijenila ruska ili kineska dominacija, čovječanstvo time ne bi ništa dobilo, već bi samo Kurtu zamijenio Murta. Dapače, povijest nam pokazuje da je totalitarni potencijal Istoka – prvenstveno zbog kraće i slabije demokratske tradicije – u mnogim segmentima još i veći od totalitarnog potencijala Zapada. Stoga nam ostaje tek nada da sintagma o „multipolarnom svijetu” nije samo puka fraza istočnih sila, već i stvarna namjera današnjih američkih rivala.