Katolička crkva stoj, irske žene naprijed!

POVIJESNI REFERENDUM NA ‘ZELENOM OTOKU’ OTVORIO VRATA LEGALIZACIJI POBAČAJA

Između 1972. i 2011. postotak Iraca mlađih od 35 godina koji se izjašnjavaju kao katolici opao je s 91 na 30 posto, a u samom Dublinu na 14 posto: eto jednog od razloga zbog čega je Dublin postao privlačan mladima iz mnogih europskih zemalja

Čini se da žene u Republici Irskoj više neće morati bježati u inozemstvo da bi obavile pobačaj: izlazne ankete objavljene u petak navečer pokazuju da je preko dvije trećine birača na referendumu podržalo liberalizaciju strogog irskog zakona o pobačaju. Pravo glasa imalo je 3,2 milijuna birača, a izlaznost je bila veća nego na posljednjim izborima.

Već su i ankete provedene prije tjedan dana sugerirale nadmoć pristaša liberalizacije pobačaja – od 55 do 57 posto – da bi izlazne ankete na dan referenduma iskazale njihovu još uvjerljiviju, dvotrećinsku pobjedu. Tako se prema anketi lista „Irish Times“ – provedenoj na uzorku od preko 4500 glasača na 160 glasačkih mjesta širom Irske, uz mogućnost statističke greške od 1,5 posto – za ublažavanje zakona izjasnilo 68 posto izašlih birača, a prema anketi javne televizije RTE 69,4 posto.

Građani Irske pritom nisu direktno glasali za ili protiv pobačaja, već su se izjašnjavali o tzv. Osmom amandmanu na nacionalni Ustav, koji je pod pritiskom Katoličke crkve uveden 1983. godine i koji je potpuno izjednačio prava fetusa i majke: prema tom amandmanu pobačaj je u Irskoj bio apsolutno zabranjen – čak i u slučajevima incesta, silovanja ili malformacije ploda – sve dok 2013. nije uvedena iznimka za majke kojima je u trudnoći život ugrožen. No čak je i nakon toga irski zakon o pobačaju bio najrigorozniji u Europi.

Spas za irske žene

Logična posljedica takvog zakona bio je masovni odlazak Irkinja u inozemstvo, mahom u Veliku Britaniju, kako bi tamo obavile ono što im je domaći zakon zabranjivao. Prema dostupnim podacima, svake godine oko 3500 irskih žena odlazilo je u britanske klinike obaviti pobačaj, a njih još oko dvije tisuće naručivalo je preko interneta pilule za prekid trudnoće.

Sada je toj rizičnoj praksi napokon došao kraj. Nakon što rezultati referenduma budu i službeno potvrđeni, očekuje se da će parlament u Dublinu uskoro izglasati novi zakon koji bi omogućavao legalno izvršenje pobačaja do 12. tjedna trudnoće, a u posebnim slučajevima (ako je ugrožen život trudnice ili se embrij ne razvija kako treba) i do 22. tjedna, kako je to običaj u razvijenim zemljama.

Stoga ne čudi da su irski mediji pridali veliku pozornost referendumu. Najtiražniji list „The Irish Independent“ nakon objave izlaznih anketa ustvrdio je kako se dogodio „presudan trenutak u društvenoj povijesti zemlje“. O važnosti referenduma svjedoči i činjenica da su brojni iseljeni Irci u petak stigli u domovinu kako bi pomogli da rigidni katolički zakon napokon ode u ropotarnicu povijesti.

Analitičari ističu da su čak i glasači u ruralnim područjima Irske prepoznali potrebu za slobodom žena u odlučivanju o vlastitom tijelu. U tom smislu, nije iznenađenje što je u glavnom gradu Dublinu 77 posto građana glasalo za ukidanje Osmog amandmana; iznenađenje je što je za opoziv zloglasnog amandmana glasalo čak 60 posto birača u ruralnim dijelovima Irske.

Bijeg iz katoličkih okova

Na prvi pogled, ovi rezultati mogu djelovati zbunjujuće, s obzirom na raširenu percepciju o Irskoj kao jednoj od najkatoličkijih zemalja Europe, u kojoj se oko 80 posto populacije deklarira kao katolici. No Irska se zadnjih desetljeća ubrzano mijenja i sekularizira, čemu su doprinijeli i brojni skandali oko svećeničkog seksualnog zlostavljanja djece, odnosno zataškavanja tih skandala.

Gubitak utjecaja Katoličke crkve u Irskoj bio je vidljiv već 1995. godine, kad su se glasači na referendumu izborili za legalizaciju razvoda (koji je Crkva dotad uspjela održavati zabranjenim), da bi 2015. irski katolici s većinom od 62 posto legalizirali i istospolne brakove (za razliku od sramotnog ishoda na istovrsnom referendumu u Hrvatskoj iz 2013. godine).

Utjecaj Crkve naročito je oslabio među mladima. Između 1972. i 2011. godine postotak Iraca mlađih od 35 godina koji se izjašnjavaju kao katolici opao je s 91 na 30 posto, a u samom Dublinu na 14 posto: eto jednog od razloga zbog čega je Dublin postao privlačan mladima iz mnogih europskih zemalja.

Taj dobni disbalans očitovao se i na ovom referendumu: od svih dobnih skupina, jedino je kod glasača starijih od 65 godina pobijedila dosadašnja opcija rigorozne zabrane pobačaja. Kako kaže irska sociologinja dr. Ethel Crowley sa Sveučilišta Cork: „To je najvažniji faktor, dob. Starijim ljudima teže je pobjeći iz okova katoličkog razmišljanja.“ 

Željka Markić u ništa

Katoličkim radikalima u Irskoj nije pomoglo ni uplitanje hrvatske aktivistice Željke Markić, koja je u očajničkom pokušaju da zaustavi irski obračun sa Srednjim vijekom snimila video u kojem poziva građane Irske da podrže Osmi amandman, odnosno da glasaju za zabranu pobačaja. Na njezin argument da je dosadašnja zabrana abortusa „blago na kojem im mnoge zemlje zavide“, Irci su reagirali masovnim glasanjem protiv zabrane.

‘To nije komunizam. To su Isusove riječi’

IDEOLOŠKI PROFIL PAPE FRANE

‘Deset godina nakon globalnog financijskog sloma svijet je propustio priliku izgraditi pošteniji ekonomski poredak’, stoji u vatikanskom dokumentu koji je Kongregacija za nauk vjere, uz odobrenje pape Frane, objavila u četvrtak

Papa Frane opet je napao svjetski kapitalizam. „Deset godina nakon globalnog financijskog sloma svijet je propustio priliku izgraditi pošteniji ekonomski poredak“, navodi se u najnovijem vatikanskom dokumentu „Ekonomska i financijska pitanja“, koji je Kongregacija za nauk vjere, uz odobrenje pape Frane, objavila u četvrtak. 

Globalna financijska kriza, stoji u dokumentu, bila je „šansa za razvoj nove ekonomije, obazrivije spram etičkih načela, s novom regulacijom financijskih aktivnosti koja bi neutralizirala njezine predatorske i spekulativne dimenzije“. Međutim, umjesto razvoja nove etične ekonomije svijet se vratio „kratkovidnom egoizmu koji zanemaruje raspodjelu bogatstva i eliminaciju nejednakosti, toliko naglašenu u naše vrijeme“. Nije Thomas Piketty, nego Jorge Bergoglio.

Očito je da tržišta nisu sposobna upravljati samima sobom i da im je potrebna snažna injekcija morala i etike“, zaključuje papa u spomenutom dokumentu, potaknuvši staru dilemu o svom ideološkom profilu. Već pet godina, naime, praktično od prvog dana pontifikata, ovog papu prati glas da je marksist i komunist. Štoviše, neki drže da papa Bergoglio u današnjem vremenu, pored svih drugih svojih obaveza, obnaša i dužnost generalnog sekretara Kominterne. Tako zvuče njegove izjave.

Nije Marx, nego Bergoglio

Već u rujnu 2013., u jednoj od prvih homilija nakon što je preuzeo žezlo Svetog Petra, papa je u vatikanskoj kapeli Svete Marte oštro osudio najdublju srž kapitalizma: idolopoklonstvo prema novcu. „Ne može se služiti i Bogu i bogatstvu. Ne može se: ili jedno ili drugo! Novac je đavolji izmet“, citirao je tom zgodom stare crkvene oce iz 3. stoljeća, naglasivši svoju distinkciju od komunizma: „A to nije komunizam, to je čisto evanđelje! To su Isusove riječi.“

Krajem studenoga 2013. stav o kapitalizmu papa eksplicitno formulira u Apostolskoj ekshortaciji „Evangelii Gaudium“ (Radost Evanđelja). U tom programskom dokumentu nedvosmisleno osuđuje nesputani kapitalizam kao „novu tiraniju“ i „idolatriju novca“, odnosno „ekonomiju koja ubija“:

Postojeći financijski poredak koji stvara nasilje i nejednaku raspodjelu bogatstva mora se promijeniti. Kako je moguće da nije vijest kad stariji beskućnik umre od neimaštine, a vijest je kad burze padnu za dva boda?“, zapitao se tada papa Frane, što mu je u određenim krugovima – od krupnog kapitala do konzervativnijih biskupa – priskrbilo komunističku etiketu.

No papa se tada nije zadržao samo na teorijskoj kritici kapitalizma, već je otvoreno zazvao Gospodina da intervenira, na način da pošalje na Zemlju novu garnituru političara „koji će zaliječiti rane što ih je kapitalizam nanio narodima“.

Molim Gospodina da nam podari političare koji će zaista biti uznemireni stanjem u društvu, narodu, životima siromašnih“, poručio je tada papa, dodavši kako glavni cilj nove politike mora biti radikalna promjena sistema: „Sve dok se problemi siromašnih radikalno ne riješe odbacivanjem apsolutne autonomije tržišta i financijskih spekulacija, sve dok se ne napadne strukturalni uzrok siromaštva, neće biti rješenja za svjetske probleme.“ Nije Karl Marx, nego Jorge Bergoglio.

Kapitalizam – prvi oblik terorizma

Revolucionarni vjetar pape Frane zapuhao je prema Wall Streetu i ideološkim osnovama kapitalizma“, pisao je tada talijanski list „La Repubblica“, dok je liberalni britanski „The Economist“ poručio da „ne razumije papinu poruku“, budući da „upravo slobodno tržište omogućava slobodu pojedinca“, za razliku od života u Sjevernoj Koreji „gdje režim ima jasan plan za svakog stanovnika“.

No papa se nije dao zbuniti analogijom s Kimom. U srpnju 2015. iz Bolivije je otvoreno pozvao narode Latinske Amerike da ustanu protiv kapitalizma, koji „porobljava pojedinca i ubija bratstvo“. „Kad kapital postane idol koji upravlja pojedincima i kad pohlepa za novcem predsjeda cijelim socioekonomskim sistemom, onda se društvo raspada. Govorimo o sistemu koji se više ne može tolerirati“, kazao je papa u La Pazu.

Slično je zborio i 2016. u Meksiku, kad je pred lokalnom kapitalističkom elitom – predstavnicima poslodavaca, biznismenima i poslovnim ljudima u Ciudad Juarezu – izjavio da će „Bog držati odgovornima robovlasnike naših dana koji iskorištavaju radnike“. Iste godine jasno se odredio i u Poljskoj: „Terorizam raste tamo gdje je novac Bog i gdje je novac, a ne osoba, u središtu ekonomije. To je prvi oblik terorizma. To je temeljni terorizam protiv cijelog čovječanstva. O tome treba govoriti.“

Imamo, dakle, cijelu nisku materijalnih dokaza da papa doista govori kao da je generalni sekretar Kominterne. Stoga, pogotovo jer je odrastao u Argentini, nerijetko ga se povezuje s latinoameričkom „teologijom oslobođenja“, koja je bila (i ostala) u povijesnom savezu s političkom ljevicom.

Bolji poznavatelji, međutim, drže da papa svjetonazorski dolazi iz „teologije naroda“, argentinske nenasilne inačice „teologije oslobođenja“, koja osudu kapitalizma ne bazira na klasnoj, marksističkoj osnovi. Papa se o tome odredio još u rujnu 2015., na putu iz Kube u SAD: „Nikad nisam rekao nešto što nije dio socijalne doktrine crkve. Možda odajem dojam da sam pomalo ljevičar, no to bi bilo pogrešno tumačenje.“

Ako valja precizirati papin ideološki profil, možemo tek naslutiti da on ideološki potječe iz one „zajedničke zone“ borbe za socijalnu pravdu u kojoj se preklapaju učenja dvaju mudrih Židova – Krista i Marxa.

 

Karl Marx. Prvih 200 godina

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 200 GODINA ROĐEN JE KARL MARX

Umjesto Marxovog guščjeg pera i šterike, danas koristimo kompjutorske tastature i precizne lampe, ali suština klasne eksploatacije „čovjeka po čovjeku“ nije se promijenila od Marxova doba. Dapače, u suvremenu svijetu nejednakost raste

Na današnji dan, prije točno 200 godina, u njemačkom gradu Trieru rođen je Karl Marx: doktor filozofije, otac komunizma, osnivač Prve Internacionale i sekularni bog radničke klase. Lenjin i Che Guevara njegova su djeca.

Oko Marxa se i danas lome ideološka koplja, kao i dok je bio živ. Protivnici ga drže čak i zločincem, jer su se na njegovo učenje pozivali i Staljin i Pol Pot, dok poklonici tvrde da je bio najpametniji čovjek koji je ikada hodao Zemljom.

Protivnici kažu: kriv je za Oktobarsku revoluciju u Rusiji 1917. i za niz drugih nasilnih rušenja kapitalističkog sistema u svijetu, koja su odnijela milijune života. Adepti vele: zaslužan je za Oktobarsku revoluciju i druge pokušaje revolucionarnog preobražaja svijeta u korist prezrenih na svijetu.

Oponenti tvrde da je skrenuo ljudsku civilizaciju s utabanog kolosijeka i izazvao ozbiljne poremećaje u povijesnom redu vožnje, jer su temeljem njegova nauka na vlast u mnogim zemljama došli brutalni diktatori koji su kršili ljudska prava. Sljedbenici, pak, ukazuju kako je prvi od svih ljudi shvatio da je povijest svih dosadašnjih društava zapravo „povijest klasne borbe“, te da su vladajuće ideje nekog vremena uvijek i samo „ideje vladajuće klase“, pa već i samo ta dva epohalna uvida omogućuju ljudskom rodu da sagleda vlastitu povijest iz stvarne, klasne perspektive.

Ukratko: za ovim konjem se i danas diže strahovita prašina, bez presedana u ljudskoj povijesti. No ima li smisla danas, u eri robota i umjetne inteligencije, govoriti o čovjeku koji je svoje knjige pisao guščjim perom pod svjetlošću svijeće?

Šampion po BBC-u

Kad je 1989. pao Berlinski zid, mnogi su pomislili da je Marx sada mrtav zauvijek. Prvi znak da je ta smrt sumnjiva došao je deset godina kasnije s posve neočekivanog mjesta, iz jednog od epicentara svjetskog kapitalizma: u velikoj milenijskoj anketi britanskog BBC-a – u kojoj su sudjelovali gledatelji i slušatelji širom svijeta – tog rujna 1999. za „najvećeg mislioca tisućljeća“ izabran je upravo Marx, ispred Einsteina, Newtona i Darwina. A BBC definitivno nije komunistički medij.

Trebalo je proći još deset godina, pa da velika globalna kriza kapitalizma 2008. pokaže svu aktualnost razmišljanja čovjeka koji je te cikličke kapitalističke krize predvidio i opisao sto pedeset godina ranije. Odjednom se vade iz arhiva prašnjavi Marxovi naslovi, odjednom najvažnija ekonomska knjiga 21. stoljeća postaje Pikettyjev „Kapital“, neskrivena posveta Marxovom originalu iz 1867. godine. Odjednom Marx više nije neopozivo mrtav.

Svatko tko danas čita (Komunistički) manifest bit će iznenađen otkrićem slike svijeta sličnog našem, koji se strahovito boji oštrice tehnološkog progresa“, piše nekidan u britanskom „Guardianu“, u tekstu pod naslovom „Marx je predvidio našu sadašnju krizu – i ukazuje na izlaz“, bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis. Da naš svijet doista nalikuje onom iz „Komunističkog manifesta“, pokazuje i ovotjedni istup jednog od naših mladih kapitalista, vlasnika zagrebačke PR agencije Thomasa Bauera, koji je javno predložio liberalizaciju zapošljavanja djece, odnosno zapošljavanje (u turizmu) djece starije do 12 godina. Time bi se, veli naš poduzetnik, „anulirao nedostatak radne snage u turizmu“.

Charles Dickens opet u modi

Marx nije mogao dobiti bolji poklon za 200. obljetnicu rođenja, jer se tim Bauerovim prijedlogom vraćamo točno tamo gdje smo bili u trenutku kad je Marx rođen: u romane Charlesa Dickensa o izrabljivanju djece.

Naime, 1819. godine, kada je Marx bio jednogodišnja beba, britanski parlament je usvojio zakon po kojoj djeca od 10 do 16 godina više ne smiju raditi dulje od 12 sati dnevno. Zakon je jedva prošao u parlamentu, jer su ga mnogi članovi Gornjeg doma smatrali neprihvatljivim, s obrazloženjem da „ograničava tržište radne snage i ruši same temelje slobodnog tržišta“. Odnosno „stvara nedostatak radne snage u turizmu“, kako bi rekao današnji član kapitalističkog Gornjeg doma Thomas Bauer.

Ovaj Bauerov prijedlog samo potvrđuje koliko je današnje doba, svoj tehnologiji usprkos, ipak po temeljnim stvarima slično Marxovom dobu. Umjesto guščjeg pera i šterike, danas koristimo kompjutorske tastature i precizne lampe, ali suština klasne eksploatacije „čovjeka po čovjeku“ nije se promijenila. Dapače, u suvremenu svijetu nejednakost raste.

Da parafraziramo ono što je Krleža rekao za Lenjina: Marx nije pao s neba, nego se rodio na zemlji. Njega su formirali tadašnji društveni uvjeti, koji su, vidimo, slični i danas. Dokle god postoje ti uvjeti, Marx će u svakoj pošteno provedenoj anketi biti na prvom mjestu.

Vrli novi svijet bez srednje klase

Slobodna Dalmacija – 3. svibnja, 2018

IZVJEŠTAJ SVJETSKE BANKE O EKONOMIJI BUDUĆNOSTI

Eksperti Svjetske banke zaključuju kako će u budućnosti radnici s visoko-specijaliziranim znanjima, koji imaju interpersonalne vještine, biti plaćeni čak i puno bolje nego danas. Svi ostali izgubit će posao, ili će im plaće padati

Da vam je netko nekad rekao kako će jednom u budućnosti godišnji izvještaji Svjetske banke počinjati citiranjem Karla Marxa, zacijelo biste ga sažaljivo pogledali. No ta nevjerojatna budućnost je stigla.

Najnoviji dokument Svjetske banke, World Development Report 2019 (Izvještaj o svjetskom razvoju), pod naslovom „Promjena prirode rada“, čiji je radni nacrt od 160 stranica objavljen ovih dana – a bavi se utjecajem tehnologije na budućnost rada i radnih mjesta – počinje upravo citatom iz „Kapitala“, u kojem Marx brine nad faktom da „strojevi ne djeluju samo kao superiorni konkurent radniku, uvijek na način da ga čine suvišnim. To je i najmoćnije oružje za suzbijanje štrajkova.“

Neobičan početak kapitalističkog izvještaja. Zar se to u vrh Svjetske banke – jednog od temeljnih stupova globalnog kapitalizma – infiltrirala skupina radikalnih marksista, koji sada s te pozicije potkopavaju sistem u koji ne vjeruju?

Neće biti. Pravi razlog Marxovog spominjanja otkriva se par stranica dalje, nakon što autori konstatiraju da „neovisno o mogućnostima koje stvara tehnologija, zamjenjivanje radnika strojevima stvara anksioznost, baš kako je to činilo i u prošlosti“. Potom se spominje ludistički pokret s početka 19. stoljeća u Britaniji, kad su radnici masovno uništavali strojeve koji su im uzimali posao. Znakovita je sljedeća rečenica u izvještaju:

Uslijedile su socijalističke i komunističke revolucije.“

Strah od Marxa

Sad naslućujemo zbog čega dokument Svjetske banke počinje Marxom: autori izvještaja upozoravaju naručitelje na ono što se može dogoditi ako previše ljudi odjednom ostane bez posla. A upravo je masovna nezaposlenost sasvim izgledna budućnost živućih naraštaja. Toj je opasnosti i posvećen ovaj izvještaj Svjetske banke.

Neki mediji već su prenijeli određene akcente izvještaja, a posebno preporuku Svjetske banke da radnicima na niže plaćenim mjestima treba dodatno smanjiti plaću kako ih tvrtke ne bi zamijenile robotima, odnosno kako bi zapošljavanje radnika poslodavcu bilo isplativije od uvođenja tehnologije. No to je tek mali dio budućnosti koju nam otkriva ovaj izvještaj.

Stručnjaci Svjetske banke priznaju da je strah radnika od robota i umjetne inteligencije opravdan: podaci iz SAD ukazuju da jedan dodatni robot na tisuću radnika smanjuje zaposlenost populacije za 0,2-0,3 posto, a plaće za 0,3-0,5 posto. A broj robota širom svijeta ubrzano raste: u izvještaju se prognozira da će ove godine u pogone biti uvedeno 1,4 milijuna novih industrijskih robota, čime će ih na svijetu ukupno biti 2,6 milijuna. Navodi se da je 2016. broj robota po radniku najveći bio u Južnoj Koreji, Singapuru, Njemačkoj i Japanu.

U izvještaju se ističe primjer Foxconn Technology Group iz Tajvana, najvećeg svjetskog proizvođača elektronike, koji je nakon uvođenja robota u proizvodnju smanjio radnu snagu za 30 posto: od 1,3 milijuna 2012. godine na manje od 900 tisuća krajem 2016. godine. A na području SAD-a u razdoblju od 1990. do 2016. broj radnih mjesta u proizvodnji smanjio se za 31 posto, pretežno baš zbog automatizacije proizvodnje.

Ali nisu ugrožena samo radna mjesta u proizvodnji, već i ona u sektoru usluga, pa se tako u izvještaju spominju velike izraelske, kineske i južnokorejske korporacije koje intenzivno razvijaju projekte vozila bez vozača, čime će ljudske šoferske usluge postati izlišne.

Učitelji – pravac Afrika!

O prekvalifikaciji moraju početi razmišljati čak i pripadnici nekih profesija „bijelih ovratnika“ koji su do jučer bili „nedodirljivi“ – financijski analitičari i pravni stručnjaci. Izvještaj navodi primjer najveće ruske banke Sperbank, koja se kod odluka o zajmovima i kreditima već danas u 35 posto slučajeva oslanja na umjetnu inteligenciju, s intencijom da se u manje od pet godina taj udio poveća na 70 posto. U pravnom odjelu ove banke „odvjetnici roboti“ već su zamijenili, odnosno preuzeli 3.000 radnih mjesta, te se predviđa da će ukupan broj uredskog osoblja 2021. godine pasti na tisuću. A još 2011. bilo ih je 59 tisuća.

Stručnjaci Svjetske banke ističu kako se znanstvene procjene ključnog pitanja – koliko će poslova razvojem tehnologijom biti „pometeno“? – međusobno uvelike razlikuju, što pokazuje koliko je svako predviđanje ovog pitanja neizvjesno. Najblaže procjene govore o 5-10 posto zauvijek izgubljenih poslova, dok pojedine projekcije idu i preko 50 posto svih poslova, pri čemu je taj postotak veći u razvijenim zemljama. Iako autori izvještaja tvrde kako razvoj tehnologije neće samo uništavati stare poslove nego i stvarati nove, i njima je jasno kako omjer neće biti proprocionalan:

Uzevši sve zajedno, međutim, poslovi koji su izravno stvoreni tehnologijom čine relativno mali postotak ukupnog zaposlenja“, priznaje se u izvještaju.

Čini se da je stručnjacima Svjetske banke jednostavnije bilo odgovoriti na pitanje koji poslovi neće biti (barem zasad) na udaru robota i umjetne inteligencije. To su, prije svega, sektori zdravstva i školstva. Liječnici i medicinske sestre bit će sve traženiji, osobito s obzirom na produljenje ljudskog vijeka, a u zemljama s velikim natalitetom učitelji će postati čak i važniji nego dosad.

Procjenjuje se da će do 2030. svijetu trebati 80 milijuna zdravstvenih radnika; s obzirom da ih sada ima 43 milijuna, otvara se mogućnost za gotovo 40 milijuna radnih mjesta u ovom sektoru. Procjene, nadalje, sugeriraju da je već danas u svijetu potrebno najmanje 69 milijuna novih učitelja, najviše u Africi – do 2030. godine Crni kontinent trebat će 19,6 milijuna nastavnika u osnovnim i srednjim školama, od čega njih 17 milijuna u subsaharskoj Africi.

U umjetnosti je spas

Jedan od egzistencijalnih izlaza čovjeka budućnosti bit će – umjetnost. Kako stoji u izvještaju, roboti i umjetna inteligencija se (još) „ne mogu uključiti u umjetnički izraz“, pa se bavljenje artom nadaje kao jedan od modela preživljavanja novih generacija.

Umjetna inteligencija još ne može promišljati nove industrije, voditi timove ili razvijati politike. Isto se odnosi i na poslove koji uključuju socijalnu interakciju, kao što su timski rad, skrb, upravljanje vezama i odnosima, vodstvo: ukratko, sve ono što zahtijeva da ljudi međusobno djeluju na temelju ‘prešutnog znanja’“, navode dalje autori izvještaja, sugerirajući radnom narodu preostale slobodne niše.

Dvije vrste ljudskih sposobnosti – zasad nedostupne robotima – bit će osobito na cijeni kod poslodavca budućnosti: kritičko razmišljanje i socio-emocionalne vještine, a prije svega prepoznavanje emocija i njihovo upravljanje u timskom radu.

Eksperti Svjetske banke zaključuju kako će u budućnosti radnici s visoko-specijaliziranim znanjima, a koji imaju i navedene interpersonalne vještine, biti iznimno dobro plaćeni, čak i puno bolje nego danas. Oni sa srednje-specijaliziranim znanjima, koja se mogu „kodificirati“ i već su danas u domeni shvaćanja robota i umjetne inteligencije, ostat će bez posla, odnosno bit će zamijenjeni strojevima. A oni iz nisko-kvalificiranih zanimanja još i imaju neke šanse u odnosu na robote, ali pod uvjetom da im se drastično smanji plaća, kako bi za poslodavca bili jeftiniji od robota.

Drugim riječima, plaće onih na vrhu će rasti, ostalima će padati. Svjetska banka predviđa scenarij svijeta u kojem neće biti srednje klase, nego će se dvije razdvojene klase gledati iz velike daljine. Građani Hrvatske mogli bi se u tom svijetu čak i dobro snaći, jer ga praktično žive već gotovo trideset godina.

Suza za hrvatskog radnika

Slobodna Dalmacija – 30.travnja, 2018

U SUSRET PRVOM SVIBNJU, MEĐUNARODNOM PRAZNIKU RADA

Tužna je sudbina hrvatskog radnika u hrvatskom kapitalizmu: HDZ mu je 90-ih lopovskom pretvorbom zadao snažan udarac u pleksus, da bi mu u našem vremenu SDP preko svog ministra rada poručio da niti ne pomišlja ustati s poda

Već je 132 godine prošlo od onog kišovitog svibanjskog jutra, utorak je bio, kad je policija u Chicagu pucala na radničku povorku koja je na Haymarketu (Žitna burza) borbeno tražila da se radno vrijeme svede na osam sati. Krv poginulih čikaških radnika i danas se komemorira i slavi svakog prvog svibnja širom radničkog svemira, od Venezuele do Indonezije, od Maksimira do Marjana.

Osam sati rada, osam sati odmora i osam sati za vlastiti život i kulturno uzdizanje – to je emancipatorska parola koja je tog davnog svibanjskog utorka ubila radnike u Chicagu. Parola koja je zahvaljujući desetljećima napora i žrtava međunarodnog radničkog pokreta doista postala radnička stvarnost u velikom dijelu svijeta. Sve donedavno.

Da se ova civilizacija u skladu s napretkom tehnologije razvijala na opću dobrobit, ta bi parola odavno bila izložena u imaginarnom Muzeju radničkih prava, da nove naraštaje podsjeća kako je to izgledalo prije nego što je tehnologija omogućila radikalno skraćenje radnog vremena. No danas znamo da se netko opako našalio s ovom civilizacijom.

Još 1930. godine, naime, čuveni britanski makroekonomist John Maynard Keynes – kojeg mnogi drže najznačajnijim svjetskim ekonomistom 20. stoljeća i čije su ekonomske teorije postale politička osnova socijaldemokracije Zapada – predvidio je da će nas razvoj tehnologije unutar 100 godina uvesti u doba zabave i obilja. „Svatko bi trebao raditi neki posao da bude zadovoljan“, napisao je tada Keynes, „ali tri sata dnevno je sasvim dovoljno.“

Ljudi, jeste li vi abnormalni?

Keynes je umro 1946. godine i nije dospio vidjeti kako se budućnost poigrala s njegovom prognozom. Da se probudi, britanski mag ekonomije ostao bi zapanjen kad bi shvatio da su stvari otišle upravo u suprotnom smjeru: kapitalističke elite današnjeg svijeta šire evanđelje po kojem više ni osam sati rada nije dovoljno, nego se zbog kompleksnosti globalizacije tobože mora raditi i dulje. Keynes bi zacijelo promrmljao: „Pa dobro, ljudi, jeste li vi abnormalni?“

Slavni britanski ekonomist posebno bi zaprepašten ostao u Hrvatskoj. Ne zato što su i hrvatski radnici još prije nekoliko godina čuli taj novovjeki kanon da se stara podjela na tri osmice „u današnje vrijeme može zaboraviti“ i da „osam sati rada više nije dovoljno“, nego zato što je tu antiradničku mantru, doslovno tim riječima, hrvatskim radnicima obznanio – socijaldemokratski ministar rada. Da se ne zaboravi: bio je to SDP-ov Mirando Mrsić.

Što je tom prilikom, a bilo je to u listopadu 2013. godine, SDP zapravo poručio hrvatskim radnicima? Ta bi se poruka mogla otprilike prevesti ovako: zaboravite na ubijene radnike u Chicagu onog svibanjskog jutra 1886. godine! Potom, zaboravite i na sve one stotine milijune radnika širom planeta koji su se prije vas borili i uz velike žrtve izborili za osmosatno radno vrijeme! I zaključno: zaboravite svoje radničko i ljudsko dostojanstvo, shvatite konačno da ste samo jedna stavka u poslovnoj Excel-tablici!

Mladiću, pogriješio si partiju!

To je tužna sudbina hrvatskog radnika u hrvatskom kapitalizmu: HDZ mu je početkom 90-ih lopovskom pretvorbom zadao snažan udarac u pleksus, da bi mu u našem vremenu SDP preko svog ministra rada poručio da niti ne pomišlja ustati s poda. Da se probudi, John Maynard Keynes s velikim bi zanimanjem promotrio Miranda Mrsića, te bi ga s odmjerenim britanskim cinizmom zapitao: „Dobro, mladiću, a što vi radite u jednoj socijaldemokratskoj partiji?“

Naravno, nije problem (samo) u Mrsiću. Keynes je prespavao razdoblje u kojem je čitava zapadna socijaldemokracija – a ne samo hrvatska – napustila svoje povijesno radničko ishodište i programski prešla u tabor krupnog kapitala. Time su radnici ostali bez političke zaštite koja je desetljećima u parlamentima bdjela nad njihovim dosegnutim pravima. Od preko 160 registriranih političkih stranaka u Hrvatskoj, samo tri imaju radnike u svom imenu: Radnička fronta (RF), Socijalistička radnička partija (SRP) i Hrvatska radnička stranka (HRS). Pritom nijedna nije u parlamentu.

Radnička klasa u Hrvatskoj objektivno je na konopcima. Raste udio krajnje nesigurnih, prekarnih oblika zapošljavanja. Plaće su u mnogim sektorima nedovoljne za život, a nerijetko ne budu ni isplaćene. Mnogi ljudi rade neprijavljeni, više od osam sati dnevno, isključeni iz sustava socijalne sigurnosti, s neriješenim stambenim pitanjem. Sindikati su u gorim slučajevima korumpirani i ogrezli u oportunizam, a u boljim nejedinstveni i nemoćni. Mirovine su među nižima u Europi.

Keynesu bi ostalo samo da se rastuži nad sudbinom današnje radničko-prekarne klase u Hrvatskoj. Čak bi i iz tog kapitalističkog oka kanula suza za hrvatskog radnika, koji stoji sam kao govno na kiši. Na onoj slavnoj svirali on je zadnja rupa.

Zapad drumom, a Berlin šumom

Upotreba vojne sile protiv strane države kako bi se tu državu kaznilo za kršenje međunarodne konvencije predstavlja kršenje međunarodnog prava koje zabranjuje upotrebu sile’, stoji u izvještaju znanstvene službe Bundestaga

Znanstvena služba njemačkog Bundestaga analizirala je nedavni napad Amerike, Britanije i Francuske na Siriju, te je ustvrdila da se radilo o „kršenju međunarodnog prava“, navodi njemački dnevni list Die Welt.

Upotreba vojne sile protiv strane države kako bi se tu državu kaznilo za kršenje međunarodne konvencije predstavlja kršenje međunarodnog prava koje zabranjuje upotrebu sile“, stoji u stručnom izvještaju od 11 stranica koji je resorna služba Bundestaga sastavila na zahtjev ljevičarske stranke Die Linke. 

Da podsjetimo, spomenuta stranka od početka se protivi zapadnoj intervenciji na Siriju, te su njeni čelnici prošlog tjedna – nakon što su američki, britanski i francuski avioni i brodovi raketirali Damask – organizirali protestni skup ispred Brandeburških vrata u Berlinu, gdje su oštro osudili agresiju na Siriju i pozvali zapadne lidere da se prestanu miješati u sirijska zbivanja. Ovim izvještajem čelnici Die Linke dobili su i znanstvenu potvrdu da su tada postupili ispravno.

Od tri zemlje koje su sudjelovale u agresiji na Siriju, samo je Britanija svoj postupak pokušala opravdati pravnim argumentima, tvrdeći da vojna odmazda prema Damasku predstavlja opravdanu reakciju na hipotetsku upotrebu kemijskog oružja od strane sirijske vojske, odnosno sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Međutim, znanstvena služba Bundestaga odbacila je ove argumente kao „neuvjerljive“.

Premijerka bez većine

Kako piše njemački dnevnik, britanska strana inzistirala je da međunarodni zakon u iznimnim slučajevima dopušta takve mjere kako bi se okončale patnje ljudi, ali su znanstvenici Bundestaga ustvrdili da za takve akcije „uopće nije bilo preduvjeta“. Britansku tezu da su “vojni udari prikladni kako bi se spriječile daljnje patnje ljudi, pogotovo ako se uzmu u obzir vjerojatne buduće žrtve sirijskog sukoba“, njemački su znanstvenici ocijenili „upitnom“.

Die Welt ističe kako je nakon napada na Siriju i u samoj Britaniji nastao spor oko pitanja je li tamošnja premijerka Theresa May uoči početka vojne operacije trebala zatražiti mišljenje i odobrenje britanskog parlamenta. Kako je poznato, premijerka May to je odsustvo konzultacija objasnila nužnošću brzog djelovanja.

No razlog može biti to što premijerka nema većinu u parlamentu“, piše njemački list, podsjećajući na slučaj bivšeg bitanskog premijera Davida Camerona koji je istovjetan prijedlog o napadu na Siriju pred parlament iznio 2013. godine, te je bio odbijen: većina zastupnika bila je protiv te ideje.

Die Welt nadalje podsjeća da su zapadni udari protiv Sirije provedeni bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, te konstatira kako Njemačka, doduše, nije sudjelovala u agresiji, ali je pružila političku podršku svojim NATO saveznicima, a da pritom pred parlamentom i njemačkom javnosti nije obrazložila pravnu osnovu tog postupka.

Provokacija militanata

Kako vidimo, u Njemačkoj se oko sirijskog problema javljaju disonantni glasovi u odnosu na dominantni narativ političkih elita ostalih zapadnih sila. Jedan od razloga moglo bi biti i to što njemačka javnost o stvarnoj situaciji u Siriji ima priliku doznati od svojih državnih medija, čiji su novinari posjetili grad Doumu, gdje je 7. travnja Assadova vojska navodno izvela kemijski napad na civile, što je Zapad uzeo kao povod za agresiju na Damask.

Tako je novinar njemačke državne televizije ZDF Uli Gack u svom izvještaju iz Doume otvoreno zaključio kako su sporni kemijski napad „orkestrirali militanti“, upravo s ciljem da potaknu Zapad na vojnu intervenciju protiv sirijske vojske. Pritom se Gack poziva na razgovore s brojnim lokalnim svjedocima.

Ljudi su nam ispričali, vrlo uvjerljivo, kako je cijela ova priča zapravo namještena“, izvijestio je Gack njemačku javnost, dodavši kako je lokacija na kojoj se napad dogodio zapravo bio zapovjedni štab islamističke skupine.

Militanti su donijeli spremnike s klorom, te su doslovno čekali da sirijske zračne snage bombardiraju ovu lokaciju, a znali su da hoće jer je posrijedi vojna meta visokog prioriteta. Nakon napada spremnici s klorom su eksplodirali“, poručio je Gack, uz napomenu kako to nije prvi put da su militanti izveli takvu provokaciju na prostoru Doume.

Kako vidimo, terenski izvještaji njemačkih novinara pokazuju isto što i pravne analize njemačkih znanstvenika: Zapad je Siriju napao i nepravedno i protupravno. Drugim riječima, sukob u Siriji mogao bi se okončati tek kada zapadna politika počne slušati i prihvaćati istinu o Siriji, ovjerenu medijskim i znanstvenim pečatom.

Bernardić se plaši taknuti Crkvu

Slobodna Dalmacija – 12. travnja, 2018

PROFESOR NIKOLA VISKOVIĆ GOVORI O RODNOJ IDEOLOGIJI, LJEVICI, RUSIJI I KATALONIJI

Spolnost kao čista biologija postoji samo kod životinja. Kod čovjeka se to dvojstvo komplicira, jer civilizacija i kultura sve što je prirodno razmrse. Najugledniji seksolozi tvrde da postoje ne dvije spolne orijentacije, nego šest-sedam

Professor emeritus Splitskog sveučilišta dr. Nikola Visković nedavno je proslavio 80. rođendan. To je bio povod da s ovim istaknutim pravnim teoretičarem, ključnom figurom hrvatske kritičke ljevice i jednim od bioetičkih pionira ovih prostora razmotrimo neke od „vrućih“ domaćih i svjetskih tema.

– Kako komentirate sukobe oko Istanbulske konvencije i rodne ideologije koja se tu tobože promiče?

– Jasno je da nikom nije jasno o čemu se tu radi. Veličanstveni sporovi oko Istanbulske konvencije su sasvim lažan problem, nastao iz neznanja ili nekih prikrivenih potreba. To je dosad najpotpunije formulirani pravni akt o sprečavanju nasilja nad ženama; pojedino spominjanje roda, odnosno rodne uvjetovanosti u aktu ima značenje sinonima spolnosti i ne ukazuje ni na kakvu posebnu ideologiju, već se tiče samo zaštite žena od diskriminacijskih uloga koje im pridaje muški poredak. Ali ako bismo napravili anketu među protivnicima Konvencije, ispostavilo bi se da nitko ne zna što je to rodna ideologija – jer zaista te ideologije uopće nema onako kako bi netko htio zamisliti. Dakle, lažni problem.

– A koji su to skriveni motivi koje spominjete?

– Vidim tri razloga skrivenih namjera. Prvo, konzervativcima smeta svako radikalnije poboljšanje položaja žene u društvu. A ova Konvencija upravo tome ide. Ovaj razlog objašnjava otpor Crkve, jer po njima žena mora stajati kući, biti dobra i rađati – previše se tu govori o ženama, pa će se povampiriti.

Druga skrivena namjera je što Konvencija obavezuje državu da pomogne udrugama za zaštitu žena. A te udruge su mahom lijevo orijentirane i konzervativcima smeta njihovo financiranje, što uključuje naročito hrvatsku Crkvu. Taj razlog je njima neugodno priznati, jer očito nema veze s rodnom ideologijom.

Treći razlog je da se konzervativci ovim putem bore protiv liberala Plenkovića. Tu mislim na Brkića, Stiera i druge radikale na desnici.

– Postoji li rodna ideologija, iako je nema u Istanbulskoj konvenciji?

– Muški i ženski spol kao čiste pojave jesu biološko-animalna stvar. Spolnost kao čista biologija postoji samo kod životinja. Kod čovjeka se to dvojstvo komplicira i postaje nejasno, jer civilizacija i kultura sve što je prirodno razmrse. Najugledniji seksolozi svijeta tvrde da postoje ne dvije spolne orijentacije, nego šest-sedam. U dvije čišće živi većina stanovništva, a možda oko deset posto populacije živi u ovim drugim, mješovitim orijentacijama: muški i ženski homoseksualci, biseksualci, transseksualci… Upravo ovi zadnji najviše smetaju onim konzervativcima koji misle. Oni se boje da će se to provući kroz Istanbulsku konvenciju.

– Zašto im smetaju transseksualci?

– To su muškarci koji se osjećaju kao žene i obrnuto. Njih u Parizu, Londonu i New Yorku ima na desetke tisuća, a u Hrvatskoj ih nema više od dvadeset. Tu se radi o organskim komponentama, odnosno o hormonskoj ravnoteži koja žene čini ženama, a muškarce muškarcima. Zato se tim osobama po njihovoj želji daju hormonske kure – pa muški dobiju sise, a žene dublji glas i dlakavost – koje su npr. u Francuskoj financirane od države, preko socijalnog osiguranja. Zadnji korak je operacija promjene spola, kojih bude nekoliko i jako su bolne, pa sad zamislite kroz što sve ti ljudi prolaze.

Konvenciji se ne može imputirati da pogoduje homoseksualcima, jer oni svoje zakone već imaju. Ostaju samo transseksualci i zato se rade ovi vicevi o WC-ima. Takva žena ide u ženski WC ne iz voajerstva, već zato što se osjeća ženom. A konzervativci se toga plaše. Zamislite to sitničarenje.

– Da pređemo na ljevicu. Kako ocjenjujete stanje u Hrvatskoj?

– Nemamo političko vodstvo ni program. Imamo negativnu selekciju kadrova koji su onda nesposobni rađati nove ideje i programe sukladno svom vremenu. Tapkaju u temama za HDZ-om. Prva tema ljevice mora biti socijala, odnosno sve vrste ugroženosti: nezaposleni radnici, izgradnja škola, zaštita žena… Dakle, zaštita slabih: tražiti minimalnu satnicu, štititi penzionere. SDP se pomirio s neoliberalnim konceptom kao da je to neminovnost. I sad čekaju da to prođe. Ne može proći na taj način. Nešto oni socijalno galame, ali nedovoljno.

Druga tema je ekologija: zaštita prirode i gradova, regulacija i čuvanje vode. To su najvažnije teme svijeta, uključujući i klimatske promjene. Mi smo još u fazi skupljanja smeća, a ne odvajanja, dok Beč i skandinavske države većinu električne energije dobijaju iz otpada. S ekologijom dobijamo i „zelenu ekonomiju“.

Tu je i pitanje LNG terminala, gdje SDP treba podržati Vjerana Piršića i druge ekološke aktiviste. Otpad, vode, terminal – to su problemi koje bi Bernardić trebao postaviti. I Pelješki most. To je simpatična ideja, ali za taj novac se može kupiti iks novih brodova za naše otoke, uključujući i Pelješac. Ideju mosta ostavimo za bolja vremena.

– Koje bi još teme SDP morao promovirati?

– Antiklerikalizam. SDP se mora javljati na svaku izjavu biskupa. Ne može se dopustiti da biskupi daju političke, stranačke i nacionalističke izjave na tragu Poljske, a bez reakcije SDP-a. Drugo, revidirati Vatikanske ugovore. Francuska ne daje ni pare Crkvi, ni za obnovu crkava ni za plaće svećenika, nego žive od milodara. To su oni riješili još u Francuskoj revoluciji i svaka vlada, čak i konzervativna, to poštuje. Ne moramo slijediti potpuno Francusku, ali barem dopola. Crkva mora dijeliti ovaj teški ekonomski trenutak s građanima. A Bernardić se plaši taknuti Crkvu. On nema zube ni za ekologiju ni za antiklerikalizam.

– Ima li još lijevih tema?

– Antimilitarizam. U Hrvatskoj je narastao militaristički duh, prije svega u našem podaničkom odnosu prema NATO-u, što ima veze s Kolindom. NATO odluči da moramo u Afganistan i baltičke zemlje i mi idemo, a zašto? To se ogleda i u kupnji oružja. Bernardić za ove vojne avione kaže da su „stare kante“. To je šminkersko kontriranje. Znači, SDP ne osporava avione, nego hoće bolje, skuplje avione.

Kao što je dobro imati Pelješki most, dobro je imati i mlazne avione, ali u ovakvoj krizi zaduživati se za toliko milijardi, to je nonsens. Taj novac valja prebaciti u sustav jaslica i vrtića, da se roditelje rastereti i omogući im se da nešto zarade, tako da ne idu u Irsku. Kao što bih novac za Pelješki most pretvorio u brodove, tako bih i novac za avione pretvorio u vrtiće i jaslice. Za demografiju treba uložiti pare.

I svakako bi se SDP morao založiti da Hrvatska primi nekoliko tisuća sirijskih izbjeglica, od pastira, preko građevinskih radnika do liječnika.

– Kakav je zaključak o SDP-u?

– Ne znaju birati teme, nesuvremeni su. A gdje su moralizatorska pitanja protiv skupe države, birokracije i korupcije? Na tome su dobili poene i Živi zid i Most. Sigurno je Živi zid uzeo pet-šest posto glasova SDP-u.

– Vidite li pozitivne stvari lijevo od SDP-a? Mislim na Radničku frontu i Novu ljevicu?

– Vidi ih se jedino u blogovima, ali to je samo za intelektualce. Ne kompenziraju slabosti SDP-a naročito, u navedenim temama nisu značajno bolji od SDP-a. I drugo, nemaju ljude koji bi se politički istaknuli. I pomalo sektaše. Dok se ne ujedine svi na ljevici, neće biti pomaka.

– Kako komentirate zapadno protjerivanje ruskih diplomata, čemu se pridružila i Hrvatska?

– Živi zid je rekao da je protjerivanje Rusa apsolutno neprihvatljivo. A Bernardić to ne može reći. Zašto? Hrvatska se ne usudi prkositi Bruxellesu, pa se svađa sa svim susjedima. To je podaništvo, to je čekanje milodara. Slovenija ne pristaje na englesko posve nedokazano optuživanje Rusije za upotrebu plina koji može proizvesti svaki bolji vojni laboratorij, pa može biti predmet provokacije.

– Kako gledate na problem Katalonije? Držite li da će Njemačka izručiti Madridu katalonskog vođu Carlesa Puigdemonta?

– U toj regiji se polovina stanovništva želi odcijepiti, a polovina ne želi. Držim da svaki narod ima pravo na odcjepljenje, uz dva uvjeta: da su tlačeni i da ih je više od 50 posto. Teško će Katalonci dobiti samostalnost, ali su tlačeni još u doba Franca, kad je katalonski jezik bio zabranjen. Franco je u Kataloniju naseljavao Španjolce, i tih 50 posto koji ne žele samostalnost su ti doseljeni Španjolci.

Sada tamo ima 20-ak političkih zatvorenika, vođa pokreta za nezavisnost. Njima će se suditi zbog „subverzije“, a u Njemačkoj taj delikt ne postoji, već postoji „izdaja“. A to nije isto: „subverzija“ je unutrašnji akt, a „izdaja“ je kolaboracija sa strancima.

– Što mislite o paralelama koje se povlače između Katalonije i Hrvatske, u smislu projekta osamostaljenja?

– Madrid tvrdi da katalonske vođe ne zatvara zbog političkog djelovanja već zbog vrijeđanja Ustava, koji ima odredbu o „nedjeljivosti Španjolske“, a to Ustav SFRJ nije imao, jer je vladao lenjinski princip samoopredjeljenja naroda.

– Slutim da su vaše simpatije na strani Katalonaca?

– U Španjolskoj imamo sukob dva žestoka nacionalizma, kastiljskog i katalonskog. Kastiljski je pandan politike Slobodana Miloševića: integralizam, jedinstvo. Tu se centralizirani nacionalizam tuče protiv decentraliziranog nacionalizma. Simpatiziram Katalonce zbog nedostatka pameti miloševićevskog centralizma Madrida koji ide nožem na prosvjednike, umjesto da pregovara.

17 dana slobode

Slobodna Dalmacija – 4.travnja, 2018

OD 9. DO 25. RUJNA 1943. SPLIT JE BIO NAJVEĆI OSLOBOĐENI GRAD U OKUPIRANOJ EUROPI

Na Prokurativama je 16. rujna održan partizanski javni zbor. Pred 10.000 Splićana govori Ivo Lola Ribar: ‘Vi ste prvi grad koji je u ovoj zemlji dao znak i signal općeg ustanka. Neka vas historijski dani borbe za Split podsjete na historijske dane obrane Madrida’

Pad Italije u rujnu 1943. izazvao je euforiju Splićana, koji su već dvije i pol godine stenjali pod Mussolinijevom čizmom. Nakon što je 8. rujna objavljena kapitulacija, građani Splita su iduće večeri na poziv gradskog Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) masovno izašli na ulice, a splitski kroničar Vladimir Bego u svom „Dnevniku 1941.-1944“ navodi da ga je „posebno impresioniralo penjanje mladića na talijanske tenkove, te razvijanje crvenih, engleskih i američkih zastava na tenkovima i pored prijetnji talijanskih oficira (…).

Komandant talijanske divizije „Bergamo“, general Emilio Becuzzi, u početku ne želi potpisati predaju. Stoga 10. rujna na pregovore u splitski hotel „Park“ na Bačvicama stiže visokorangirani partizanski tandem: vođa ustanka u Dalmaciji i komandant IV. operativne zone Vicko Krstulović te sekretar SKOJ-a i član CK KPJ i Titovog Vrhovnog štaba Ivo Lola Ribar.

Potom su pregovori uspješno okončani: general Becuzzi 12. rujna potpisuje predaju. Njegovih 14.000 vojnika razoružali su sami građani Splita, i to, piše Bego, „na uglovima, u gostionama i posvuda“. Oko tisuću talijanskih vojnika pristupilo je partizanima, oformivši bataljon „Garibaldi“ koji se do kraja rata borio u sklopu Prve proleterske divizije.

Svi u partizane

Tih dana Splićani masovno odlaze u partizane. Nakon što su 10. rujna Pokrajinski NOO Dalmacije i Štab IV. operativne zone uputili narodu Splita i Dalmacije poziv da se pridruže partizanskoj vojsci, nekoliko tisuća Splićana odmah je krenulo prema Mosoru i Solinu, gdje su bile stacionirane partizanske jedinice.

Iz Splita se uputilo muško i žensko, staro i mlado, zdravo i bolesno – jednom riječju sve. Svatko je nešto nosio, netko pušku-dvije, netko puškomitraljez, netko nekoliko mitraljeskih cijevi (…)“, piše u knjizi „Dalmacija 1943.“ partizanski prvoborac i kroničar NOB-a Drago Gizdić, ističući kako je odaziv Splićana bio toliki da je – nakon što su vraćeni bolesni, stariji i žene s djecom – odmah formirano više novih jedinica:

Tužan je to prizor bio promatrati kako se oni koje smo vraćali kućama teška srca odvajaju od nas. (…) Formirali smo 21 jedinicu-četu od po 120 ljudi i još posebnu četu na njihov zahtjev od 24 poznatija HSS-ovca. Nakon formiranja i smotre jedinice su krenule u raznim pravcima – na borbene položaje i zadatke.“

Dakle, samo tog dana partizanima se priključilo preko 2500 Splićana, a do dolaska Nijemaca u partizanske je redove stupilo oko sedam tisuća naših sugrađana (ukupno je 12.500 Splićana bilo u partizanima, a poginulo ih je više od tisuću i pol, od čega 545 samo na Sutjesci). Usporedbe radi, za cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata iz Splita – koji je tada imao 40.000 stanovnika – u ustaše i domobrane otišlo je po 50 građana, dok se četnicima pridružilo 45 Splićana. Na svakog splitskog kolaboracionista dolazilo je 86 partizana.

Gizdić opisuje kako su tih dana „gotovo sva proizvodna poduzeća i zanatske radnje zatvorene jer je većina njihovih radnika i službenika otišla u partizane“, a kroničar Antun Kisić u „Ljetopisu grada Splita 1941-1945“ apstrofira kako je grad zapao u prljavštinu: „Čistoća grada je zapuštena. Od 11. tekućeg mjeseca nije bilo općinskih pometača jer su listom prešli u partizanske borce.“

‘Slobodna’ začas razgrabljena

S obzirom na svakodnevne napade njemačke avijacije i učestale zračne uzbune, gradski NOO određuje poseban režim rada liječnika i ljekarni, a njegov Prehrambeni odjel 16. rujna dijeli ciklostilirane oglase kojima se – kako navodi Kisić – javlja „da će se sutra i prekosutra davati pučanstvu po osobi 15 dkg mesa uz cijenu od 22 lire po kilogramu“.

Istog dana izlazi 28. broj „Slobodne Dalmacije“ – prvi štampan u Splitu – uz cijenu od pet lira. Uvodnik pod naslovom „Sve za front – sve za pobjedu“ potpisuje glavni urednik Šerif Šehović, a najveći dio naslovnice zauzima članak pod naslovom „U Dalmaciji je planuo opći ustanak“. Kako navode Kisić i Gizdić:

Slobodna Dalmacija tiskana je u 16 tisuća primjeraka, a bila je začas razgrabljena. Polovina naklade upućena je izvan Splita, u ostale krajeve Dalmacije.“

Iste večeri u 20 sati na Botićevoj poljani (Prokurative) održan je veliki partizanski javni zbor, na kojem se okupilo preko 10.000 Splićana, a jedan od govornika bio je Ivo Lola Ribar (koji će dva mjeseca potom poginuti na Glamočkom polju): „Vi ste prvi grad koji je u ovoj zemlji dao znak i signal općeg ustanka. Neka vas historijski dani borbe za Split podsjete na historijske dane obrane Madrida.“

Tih dana u Split dolazi i najbolji Titov vojskovođa, komandant Prve proleterske divizije Koča Popović, koji će u memoarima zapisati: „Split je tih dana bio najveći slobodan grad na kontinentu! Splitsko radništvo i građanstvo davalo je lekciju rodoljublja, volje, strategije čitavoj Europi (…).“

O oslobođenju Splita doista se pročulo po cijeloj porobljenoj Europi, pa 18. rujna o tome u svom uvodniku pod naslovom „Nagrada za herojstvo“ piše i londonski „Times“: „Vijesti o zauzimanju Splita od strane patriotskih snaga od velikog su značaja. (…) Potvrdilo se opće vjerovanje da Pavelićeva vlada nikad nije imala stvarnu podršku hrvatskog naroda.“

‘Eksplozija svjetlosti’

Istog dana izlazi i 29. broj „Slobodne Dalmacije“, s uvodnim člankom „Uništavajmo petu kolonu“, a naredna dva dana intenzivira se njemačko bombardiranje: Kisić izvještava da su „posebno stradali Poljud, Manuš, Lovret i Spinut“, da je bilo „dosta žrtava među talijanskom vojskom i građanstvom“, te da je svako jutro priličan broj Splićana „selio izvan grada u polje“, misleći da će tamo biti sigurniji.

Većinom je to bila ona čeljad čiji su živci popustili i stalno im je u ušima zujao šum aviona“, notira ovaj kroničar.

Dvadeset prvog rujna izlazi i 30. broj „Slobodne Dalmacije“, s uvodnim člankom „Osvetit ćemo žrtve zračnih razbojnika“, a istog dana navečer u prepunom Kazalištu održava se priredba koju je pripremila partizanska Prosvjetna sekcija. Zbor od 80 pjevača najprije je otpjevao „Lijepu našu“, a nakon niza partizanskih pjesama, recitala Nazorovih stihova i melodija iz Tijardovićevih opereta, priredba je okončana himnom „Hej Slaveni“.

Slobodarska idila trajala je kratko. Svjesna da ne može braniti Split na dulje vrijeme, partizanska komanda naređuje evakuaciju grada: partizani se 25. rujna povlače iz Splita – s njima odlazi i uredništvo i suradnici „Slobodne Dalmacije“ – a sutradan u grad ulazi njemačka SS divizija Prinz Eugen.

Tih 17 dana slobode bilo je značajno za razvoj antifašističkog pokreta, jer su zapljenom talijanskog naoružanja partizani znatno ojačali vatrenu moć, a pridošli Splićani formirali su nove jedinice, kako u predgovoru kapitalne monografije „Antifašistički Split: Ratna kronika 1941.-1945.“ rezimira svjedok događaja, tadašnji ilegalac, a danas 93-godišnji umirovljeni kazališni redatelj Ante Jelaska:

Sedamnaest dana slobode izmučenog grada. Dok je neiskusna splitska mladost zajedno s pridošlim jedinicama NOV-a na Klisu zadržavala Nijemce, a sami građani razoružavali talijansku vojsku, atmosferu beskrajne radosti i nade Enzo Bettiza u svom ‘Egzilu’ opisuje kao eksploziju svjetlosti. Oduševljenje raste i cijela Dalmacija diže se na ustanak. Raste oslobodilačka vojna sila, s oduzetim talijanskim oružjem opremaju se četiri brigade novih boraca, osniva se Osmi korpus i odlučno se kreće u završnu fazu rata.“

Bitka za središnjicu HDZ-a

Slobodna Dalmacija – 23. ožujka, 2018

TKO I ZAŠTO PREKO ISTANBULSKE KONVENCIJE RUŠI PREMIJERA PLENKOVIĆA

Saga o Istanbulskoj konvenciji ulazi u moguću završnicu prije nego što je razjašnjena temeljna politička nedoumica: kako to da se unutarstranačka pobuna u HDZ-u dogodila zbog jednog rutinskog međunarodnog dokumenta koji rješava problem nasilja nad ženama, a nije se dogodila zbog ikojeg od krupnih društvenih problema koji devastiraju ovu zemlju, a povezani su s HDZ-om?

Sukob između premijera Andreja Plenkovića i rigidnijeg dijela HDZ-a tinja od prvog dana Plenkovićeve vladavine, ali nikad se nije rasplamsao u ovakav otvoreni „fajt“. Fantastični povodi za kritiku stranačkog šefa samo su promicali pred demokršćanskim članstvom i višim partijskim činovnicima – od biblijskog egzodusa mladih do ozbiljnih najava radikalnog kresanja mirovina – ali ništa od toga nije zaintrigiralo HDZ-ove radikale da podignu glas protiv lošeg i nekompetentnog vođe.

Zaintrigirala ih je tek isfantazirana interpretacija Istanbulske konvencije, koja drevnu razliku između roda i spola proglašava katastrofom za hrvatski narod. Nije katastrofa što mladi odlaze iz zemlje i što će hrvatski penzioneri živjeti kao psi – katastrofa je dokument koji samo usputno potvrđuje odavno postojeće društvene i pravne spoznaje.

Zašto, dakle, borbeni demokršćani nisu reagirali na spomenute ozbiljne društvene probleme i izazove, a jesu reagirali na bezazlenu humanističku depešu iz Carigrada?

– Zato što kod stvarnih problema treba zasukati rukave i uhvatiti se s tim problemima u koštac, što često zahtijeva nepopularne političke poteze – drži sociolog dr. Renato Matić, te dodaje:

– A pošto naši političari nemaju razloga ulaziti u rizik i trošiti svoje nasljedne resurse i benefite koje im kao građani bez dovoljno kritičke svijesti neprestano dajemo, oni će sve stvarne probleme naprosto zaobići. Tako im ostaje tradicionalna svjetonazorska borba koja ih ništa ne košta, a angažira jake emocije i potiče stare ideološke podjele u društvu, što je puno lakše nego rješavati stvarne probleme.

Crkva bez sreće s Hrvatima

Inspekcijom glasanja na predsjedništvu HDZ-a vidljivo je da su se ratifikaciji Istanbulske konvencije usprotivili zamjenik predsjednika stranke, međunarodni tajnik, politički tajnik i stranačka potpredsjednica: dakle, strateški važan dio partije. Kako to tumačiti?

S obzirom da je dio HDZ-ovih zastupnika već najavio kako će glasati protiv Konvencije, a po naputku Crkve, mogli bismo pomisliti da se radi o novoj varijanti starog unutarhrvatskog sukoba (koji traje još od 19. stoljeća) o ulozi Crkve u društvu. Valja podsjetiti da Crkva u zadnjih 150 godina tu baš i nije imala previše sreće, jer su svi hrvatski lideri – od Starčevića i Radića, preko Tita i Tuđmana do Sanadera i Plenkovića – redom bili antiklerikalci.

U tom ključu ova bi se unutarstranačka pobuna u HDZ-u mogla čitati kao pokušaj klerikalne frakcije da napokon uništi sekularnu državu. No dr. Matić smatra da su razlozi pobune puno prozaičniji:

– To je sukob za pozicije moći unutar same stranke, nema tu stvarne ideologije. To nisu ideološki nego interesni sukobi unutar HDZ-a – smatra zagrebački sociolog, koji pojašnjava:

– Iz svih njihovih javnih istupa vidimo da se tradicionalni hrvatski sukob između „lijevih“ i „desnih“ pretvara u unutarcehovski ili unutarstranački sukob. Radi se o zauzimanju pozicija za neke buduće izbore, pa se igra na kartu biračke mašine koja bi trebala slijediti tradicionalne simbole i vrijednosti koje su im poznate, a ne ono čime ih se straši pod pojmom ‘rodne ideologije’.

Magareća navika

Što se tiče spomenute „rodne ideologije“ koju Istanbulska konvencija navodno propagira, naš sugovornik ističe kako društvene znanosti već 150 godina jasno definiraju razliku između roda i spola.

– Ova javna polemika oko Istanbulske konvencije pokazuje da neki ljudi koji upravljaju zemljom ne samo što nisu pročitali Konvenciju, nego ne razumiju ni osnove društvenih znanosti. Moramo se svi zapitati kako nam takvi ljudi uopće mogu voditi društvo – kaže dr. Matić.

Našeg sugovornika zamolili smo da nam komentira najavu šefa SDP-a Davora Bernardića kako njegova stranka neće glasati za ratifikaciju Istanbulske konvencije ako HDZ uz nju priloži tzv. interpretacijsku izjavu kojom bi se utvrdilo da Konvencija ne sadrži rodnu ideologiju i da je u skladu s hrvatskim Ustavom. Dr. Matić smatra kako je vrh SDP-a tako postupio zbog želje da ih se percipira kao odlučnu opozicijsku stranku koja ima jasan progresivni stav.

– Oni su pod strašnim pritiskom raširene teze da su bezlični, da su nestali i sad po svaku cijenu žele na najinfantilnijoj razini učiniti nešto posve nepotrebno. Pa tko bi pri zdravoj pameti rekao: „To nećemo ratificirati“? Na kraju će im se dogoditi da će iz šire europske perspektive upravo njih u SDP-u prepoznati kao zadrte zagovaratelje podređenosti žena – zaključuje zagrebački sociolog.

Kako vidimo, situacija je takva da vrh SDP-a zapravo nastupa protiv progresivnijeg (ili bar manje retrogradnog) dijela vladajuće stranke, a sve kako bi popravio vlastiti politički rejting, što podsjeća na ono slavno ubijanje krave zbog jednog bifteka, ako već ne i na pucanje u samu civilizaciju. Od HDZ-a smo na to magareći navikli, ali zar i ti, crni SDP-ovski sine?

Žene nestale iz fokusa

Slobodna Dalmacija – 20. ožujka 2018

Oni koji ženu smatraju drugotnom koriste teologiju koja je vladala do 20. stoljeća, a koju su i papa Ivan XXIII. i Drugi vatikanski koncil proglasili zastarjelom. Ta teologija ne odgovara zahtjevima vremena – drži teologinja dr. Raffai

Ovih dana na hrvatskoj desnici odvija se zanimljiva društvena igra pod kodnim naslovom „Ratifikacija Istanbulske konvencije“. U toj igri vidimo sve sastojke suvremene hrvatske tragedije: imamo međunarodni dokument čija je intencija zaštita žena od nasilja, imamo usamljenog premijera koji u ime civilizacije pokušava uvjeriti svoje demokršćansko članstvo u važnost njegove ratifikacije, a imamo i široku frontu otpora unutar tog demokršćanskog elementa, koji navodno predstavlja „sol zemlje“.

Rezultat tog otpora je nužno tragičan i neslan: umjesto da se na sva zvona priča o metodama borbe protiv nasilja nad ženama, javna rasprava se prebacila na maloumna pitanja poput onog hoće li bradati muškarci u haljinama ulaziti u muški, ženski ili neki treći zahod. Umjesto rasprave o gorućem društvenom problemu, slušamo infantilne fantazije saborskih zastupnika koji tvore krhku HDZ-ovu koaliciju. Umjesto da brane dignitet i dostojanstvo žene, naši politički muževi brane kršćanski identitet hrvatskog bića, tobože ugrožen Istanbulskom konvencijom.

– Istanbulska konvencija važan je instrument koji nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje određuje kao ključan problem na razini Europe te postavlja temelj za paneuropski pravni okvir za zaštitu od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama, predviđajući sveobuhvatne mjere za prevenciju nasilja, zaštitu žrtava te učinkovit kazneni progon počinitelja – pojašnjava nam navodno sporni dokument dr. Ivana Radačić, viša znanstvena suradnica na Institutu Ivo Pilar i članica Radne skupine UN-a o pitanju diskriminacije žena u zakonima i praksi, koja drži kako primjena Istanbulske konvencije može uvelike poboljšati hrvatski pravni okvir za zaštitu od rodno-uvjetovanog nasilja.

– S obzirom na to, ratifikacijom bismo potvrdili, a ne ugrozili, temeljne vrijednosti našeg ustavnog poretka, uključujući poštivanje ljudskih prava i ravnopravnost spolova – ocjenjuje dr. Radačić.

Zakon iz Sanaderova doba

UN-ova stručnjakinja za rodnu ravnopravnost nam tumači da pojam „rod“ Konvencija koristi kako bi ukazala da su pravila ponašanja, karakteristike i uloge koje se pripisuju ženama i muškarcima društveno uvjetovane te različito vrednovane u različitim društvima.

– A s obzirom da je rod društvena kategorija, rodno-uvjetovano nasilje može se mijenjati – kaže dr. Radačić, te napominje:

– Konvencija upravo i poziva na promjenu društvenih obrazaca koji počivaju na ideji inferiornosti žena i ukidanje rodnih stereotipa, a što neke udruge, političari i pojedinci smatraju pogubnim za očuvanje hrvatske tradicije i identiteta. A to zapravo zvuči kao obrana patrijarhalne ‘rodne ideologije’, koja je u suprotnosti s onim kako smo identitet odredili u našem Ustavu – upozorava dr. Radačić, koja dodaje kako je diskriminacija temeljem rodnog identiteta već odavno zabranjena i u hrvatskom zakonodavstvu, primarno putem Zakona o suzbijanju diskriminacije, tako da Konvencija ni po tom pitanju ne donosi novosti.

U spomenutom zakonu, inače donesenom još u Sanaderovo doba, već u prvom članku eksplicitno stoji da je svrha zakona „zaštita od diskriminacije na osnovi rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije“. Notorna znanstvena činjenica da postoji razlika između spola i roda pojašnjena je, između ostaloga, i u aktualnom udžbeniku iz sociologije za 3. razrede hrvatskih srednjih škola.

Iz toga proizlazi da se u aktualnom „sukobu na desnici“ fantom rodne ideologije koristi samo kao izlika za napad na Plenkovića, na što čovjek mora osjetiti određenu vrstu nelagode. Ne zato što se desni radikali i katolički fundamentalisti bore protiv „preliberalnog“ premijera, nego zato što tu borbu vode preko ženskih leđa, koja su u ovom društvu ionako već preopterećena.

Od toliko frontova koje mogu otvoriti protiv raznih slabosti HDZ-ove politike, oni su izabrali upravo jedan od rijetkih segmenata u kojima se ta politika poklapa sa svjetskim civilizacijskim trendovima i boljim demokratskim običajima. Posrijedi je, ukratko, trajni civilizacijski sukob unutar HDZ-a između moderne konzervativne desnice (Sanader, Plenković i manji dio članstva) i „ognjištarske“ desnice. Taj interni demokršćanski sukob traje od osnivanja stranke te umnogome određuje i sudbinu Hrvatske.

Muškarci koji mrze žene

Aktualni rat oko Istanbulske konvencije zanimljiv je i s psihološke strane: tko se i zašto boji te konvencije? Tko se može osjetiti ugrožen pooštrenjem zaštitnih mjera za žene i kaznenih mjera za vinovnike nasilja nad ženama?

Odgovor nije težak: svi oni pojedinci i institucije koji u okviru svog svjetonazora drže da su žene „drugotne“. Pokojni švedski pisac Stieg Larsson bi rekao: „To su muškarci koji mrze žene.“

Naša teologinja i mirovna aktivistkinja dr. Ana Raffai smatra, pak, da ideja o drugotnosti potječe iz zastarjelog shvaćanja žene, budući da, kako kaže, u Bibliji stoji da su i muško i žensko stvoreni kao slobodna bića na sliku Boga.

– Oni koji ženu smatraju drugotnom uzeli su teoriju o rodnoj subordiniranosti, koja izvire još iz učenja Tome Akvinskog, a kojoj se ja protivim. Oni koriste teologiju koja je vladala do 20. stoljeća, a koju su i papa Ivan XXIII. i Drugi vatikanski koncil proglasili zastarjelom. Ta teologija ne odgovara zahtjevima vremena – drži naša sugovornica.

– Poručila bih katolkinjama i katolicima da za njihovo svjedočenje vjere nisu odgovorni ni papa ni biskup, nego oni sami, i da razmisle što u njihovom stvarnom životu znači da se ženu smije gledati kao drugotno biće. I kako će onda dokazati da je Isus došao spasiti svijet? Voljela bih da naši vjernici svjedoče svoju vjeru na način da zaštite žene od nasilja, i to će biti najbolja poruka svim nevjernicima o ljepoti katoličke vjere – zaključuje teologinja dr. Raffai.

TEOLOGINJA I AKTIVISTKINJA LANA BOBIĆ

Katolički identitet je ugrožen nasiljem, a ne zaštitom od nasilja

Sve moje stavove nadilazi duboka bol i duboka zabrinutost za sve žene koje trpe nasilje dok mi raspravljamo – kaže nam teologinja i aktivistkinja za zaštitu žena od nasilja i podršku izbjeglicama Lana Bobić, te nastavlja:

– Pa mi živimo u zemlji u kojoj je broj ubojstava žena od strane sadašnjih ili bivših partnera u stalnom porastu, u kojoj trećina mladih opravdava uporabu nasilja u vezama, podaci su poražavajući. Ova Konvencija rezultat je dugogodišnjeg rada, istraživanja, analiza, studija i nudi nam sveobuhvatni pravni okvir i mehanizme zaštite žena od nasilja. Naše obitelji, društvo, čovjeka pa i naš katolički identitet i domovinu uništava nasilje samo, a ne mehanizmi zaštite žena od nasilja.

U humanističkim i društvenim znanostima rod rabimo kako bismo ukazali na društvene razlike između žena i muškaraca koje su naučene, koje se s vremenom mijenjaju i razlikuju i unutar kultura i između kultura. Što tu ima biti sporno, zar ćemo osporavati činjenicu da se uloge muškaraca i žena razlikuju ovisno o vremenu, prostoru, kulturi, da su promjenjive? Teologinja Regina Amitch Quinn kaže: ‘Opasno je razmišljati uz pomoć kritičkih rodnih kategorija. Ali ne zato što se time produciraju ideologije, nego zato što se ideologije time raskrinkavaju.“