HDZ i SNS dva su kluba bratska, njima se ponosi Europska pučka stranka

NA KONGRES EPP-a U ZAGREBU POZVANA JE I SRPSKA NAPREDNA STRANKA ALEKSANDRA VUČIĆA

Osim Vučića, Zagreb će doći i talijanski političar Antonio Tajani, koji je nedavno Istru i Dalmaciju proglasio talijanskima. Da se ostvari ono što su Vučić i Tajani u prošlosti govorili, teritorij Hrvatske bio bi upola manji

U Zagrebu se idući tjedan održava kongres Europske pučke stranke. Domaćin skupa je HDZ, odnosno šef vladajuće stranke i hrvatske Vlade Andrej Plenković, dok će među gostima biti i delegati Srpske napredne stranke (SNS), a moguće i njen čelnik i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Bit će to prilika da javnost spozna svu golemu razliku između HDZ-a i SNS-a. Pardon, bit će to prilika da se spozna sva golema sličnost HDZ-a i SNS-a.

Skup europskih pučana trajat će tri dana. U utorak 19. studenoga u dvorani Sabora Republike Hrvatske održat će se sjednica Predsjedništva i Političke skupštine EPP-a, dok će se kongres EPP-a odvijati 20. i 21. studenoga u zagrebačkoj Areni, uz sudjelovanje više od 2000 delegata iz preko 40 zemalja. U Zagrebu će se okupiti krema europskih demokršćana i konzervativaca, uključujući brojne šefove europskih država i vlada, kao i najviših dužnosnika Europske unije.

Tako se podno Sljemena očekuju njemačka kancelarka Angela Merkel, nedavno izabrana predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, aktualni šef Europske komisije Jean-Claude Juncker i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk. Najavljeni su i austrijski kancelar Sebastian Kurz te bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi, a pozvan je i mađarski premijer Viktor Orban, iako je njegova stranka Fidesz suspendirana iz EPP-a i nema pravo glasa.

No medijski najintrigantniji potencijalni gost je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, čija je Srpska napredna stranka (SNS) od 2016. pridružena članica EPP-a. Štoviše, među 60-ak govornika koji su navedeni u službenim dokumentima kongresa nalazi se i Vučić, koji bi trebao nastupiti 20. studenoga u Areni. Nije poznato hoće li pritom ponoviti svoj znameniti govor iz 1995. u Glini („Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku“), ili će govoriti o europskom putu Srbije i sličnim floskulama.

Doći će, neće doći…

No Vučić neće biti jedini visoki gost u Zagrebu koji se u dosadašnjoj političkoj karijeri „proslavio“ javnim posezanjem na dijelove hrvatskog teritorija. Naime, u Zagreb će doći i bivši predsjednik Europskog parlamenta, talijanski političar Antonio Tajani, koji je nedavno Istru i Dalmaciju proglasio talijanskima. Da se ostvari ono što su Vučić i Tajani u prošlosti govorili, teritorij Republike Hrvatske bio bi upola manji od današnjeg.

Takva konstelacija naprosto mora razgnjeviti svakog hrvatskog rodoljuba, te se prirodno nameće pitanje: jelenskih mu rogova, s kime to dripci iz HDZ-a tikve sade? Jesu li oni svjesni da će ugostiti ljude koji duboko u sebi nikad nisu odustali od pretenzija na hrvatski teritorij? Što uopće rade s njima u toj, kako se zove, Europskoj pučkoj stranci?

Eh, što rade? Kakvo je to maliciozno pitanje: pa druže se. Svi su oni dio iste političke obitelji, svi dijele istu političku ideju – demokršćansku, odnosno konzervativnu. Sve su to smjerni, bogobojazni kršćani koji štuju obiteljske i tradicionalne vrijednosti, a od socijaldemokratske i ostale opozicije razlikuju se po tome što svoje domovine vole više nego što ih voli opozicija. A sad, ako se u tom silnom patriotizmu omakne pokoji genocid ili kakvo etničko čišćenje – čime se mogu pohvaliti i Vučićevi i Plenkovićevi politički mentori i uzori – to samo pokazuje da nije lako biti domoljub.

Treba reći da Vučić još uvijek nije potvrdio dolazak u Zagreb. Većina analitičara smatra da neće ni doći, kako ne bi ugrozio predsjedničku kampanju HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, odnosno kako ne bi ugrozio njene šanse za novi predsjednički mandat. Ova teza počiva na aksiomu da se nacionalističke vlasti na Balkanu uvijek međusobno potpomažu – sjetimo se kako su prije desetak godina tadašnji premijeri Hrvatske i Slovenije, Ivo Sanader i Janez Janša, koordinirano izazivali međudržavne tenzije kad god bi to nekom od njih dvojice zatrebalo uoči izbora.

Urednica ‘Velike Srbije’

Ako se prognoze o Vučićevom nedolasku obistine, čelnik Srpske napredne stranke i predsjednik Srbije u Zagreb će poslati nekog stranačkog izaslanika. Dosadašnje iskustvo pokazuje da u takvim prilikama Vučić na skupove EPP-a najčešće šalje svoju ministricu za europske integracije Jadranku Joksimović, ujedno i međunarodnu tajnicu Srpske napredne stranke. Dobro, reći će netko, žena bar nije četnik poput Vučića i nikad nije izražavala teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj.

Da, možda. A možda i ne. U biografiji Jadranke Joksimović stoji da je bila politički bliska s Vučićem i prije nego što je 2008. formirana Srpska napredna stranka, dok je Vučić još bio funkcionar Srpske radikalne stranke, koju je vodio neosuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. U tom vremenu, točnije od 2005. do 2007. godine, Joksimović je bila urednica Šešeljevih novina ljupkog naslova „Velika Srbija“.

I tu ponovo osjećamo gnjev prosječnog hrvatskog domoljuba: pa dobro, zašto taj HDZ usred hrvatske metropole ugošćava te (ne)umivene četnike i četnikuše koji sanjaju Veliku Srbiju, odnosno Malu Hrvatsku? I kako je moguće da je naš HDZ u istom političkom društvu s tom Srpskom naprednom strankom, kad se njihovi politički programi tako silno razlikuju? Mislim, sigurno se silno razlikuju: mi smo demokratski konzervativci, a oni su velikosrpski siledžije, da ne kažemo četnici.

No čini se da nije baš tako. Procedura primanja SNS-a u Europsku pučku stranku uključivala je i analizu statuta te stranke, te je zaključeno – kako su te 2016. prenijeli hrvatski mediji – da su program i politika Srpske napredne stranke „u skladu s vrijednostima europskih pučana“. Drugim riječima, HDZ i SNS imaju iste vrijednosti. Tako barem drže europski pučani.

Bratić protiv Budaka

Dobro, reći će naš čovjek: ali mi se toliko razlikujemo od njih. Kao što je općepoznato da su Hrvati i Srbi dva najrazličitija naroda na svijetu, tako je i općepoznato da se vladajuća hrvatska politika (čitaj: HDZ) i civilizacijski i u svakom drugom smislu neopisivo razlikuje od onoga što nudi vladajuća srpska politika (čitaj: SNS). Evo, recimo, SNS je baš ovih dana dopustio da se u Novom Sadu otkrije spomen-ploča zapovjedniku agresije na Hrvatsku, generalu JNA Mladenu Bratiću, komandantu Novosadskog korpusa koji je poginuo 2. studenoga 1991., dok je rukovodio napadom na Vukovar. 

Ovaj čin ne vodi normalizaciji odnosa susjednih država, nego još više veliča agresiju na Republiku Hrvatsku i grad Vukovar. Sramotno je veličanje i ponos ratnim zločincem koji je svoj život podredio razaranju, ubijanju te etničkom čišćenju jednoga grada“, priopćio je tim povodom vukovarski HDZ, a osudi javnih počasti za generala Bratića pridružila se i hrvatska država, uputivši Srbiji prosvjednu notu.

No Aleksandar Vučić je samo odbrusio da Hrvatska ima ulice Mile Budaka, pa da stoga ne može prigovarati zbog Bratića. Za neupućene, Mile Budak je bio ministar bogoštovlja NDH i glavni ideolog ustaškog pokreta, potpisnik rasnih zakona i autor plana o eliminaciji Srba s područja NDH, po principu: trećinu pobiti, trećinu protjerati, trećinu pokrstiti. U više hrvatskih gradova danas doista postoje Budakove ulice, ali ni vukovarski HDZ ni ijedna druga HDZ-ova filijala u Hrvatskoj nikad povodom toga nije izdala priopćenje.

Sve unutar familije

Ovaj čin ne vodi normalizaciji odnosa susjednih naroda i država, nego još više veliča ustašku agresiju na Srbe u Drugom svjetskom ratu. Sramotno je veličanje i ponos ratnim zločincem koji je svoj život podredio razaranju, ubijanju te etničkom čišćenju jednoga grada“ – tako bi otprilike glasilo to nikad izdano priopćenje o ulicama Mile Budaka, s tim da bi se završna sintagma o „etničkom čišćenju jednoga grada“, koja se odnosi na generala Bratića, u Budakovom slučaju morala zamijeniti sintagmom o „etničkom čišćenju jedne države“.

Naime, sve što je radio general Bratić, 50 godina ranije je radio i ministar Budak, samo na puno širem planu: Bratić je svoje etničko čišćenje provodio na uzorku od 40.000 ljudi (koliko je Vukovar imao 1991. godine), a Budak na uzorku od sedam milijuna ljudi (koliko je NDH imala 1941. godine). Srpski M. B. se pritom služio tenkovima i pješadijom, a hrvatski M. B. svojim pravničkim i ministarskim autoritetom.

Pa ipak, kao što se nijedna podružnica SNS-a u Srbiji nije usprotivila javnim počastima za generala Bratića, tako se nijedna podružnica HDZ-a nikad nije pobunila protiv javnih počasti za Budaka. Po čemu se onda HDZ razlikuje od SNS-a?

Zapravo, cijeli je spektar sličnosti SNS-ove i HDZ—ove politike. U Srbiji slave četnike, u Hrvatskoj ministri odlaze na ispraćaj posmrtnih ostataka ustaške vojske. U Srbiji pravno rehabilitiraju četničke vođe iz Drugog svjetskog rata, u Hrvatskoj je određenim udrugama pravno dozvoljeno korištenje ustaškog pozdrava iz Drugog svjetskog rata. Gradovi u Srbiji puni su četničkih grafita, gradovi u Hrvatskoj puni su ustaških grafita. Niti to smeta SNS-u, a bogami niti HDZ-u.

Ukratko: HDZ i SNS su politički blizanci. Zato i jesu skupa u Europskoj pučkoj stranci. I nije problem u tome, već u dvostrukom standardu koji nam iz HDZ-a serviraju – u Hrvatskoj Vučića predstavljaju kao ultimativno zlo, a u Europi im je familija.

Korak do revolucije – ‘Čile se probudio’…

MILIJUNI LJUDI U ČILEU TJEDNIMA TRAŽE ODLAZAK VLADE I PROMJENU SISTEMA

Milijuni na ulicama, tisuće uhapšenih, stotine ranjenih, deseci mrtvih. Narodna okupacija podzemne željeznice, zapaljene stanice metroa, vojska i tenkovi na ulicama. Zvuči kao opis demokratskih prosvjeda u Hong Kongu? Ali ne – u Hong Kongu nema ni mrtvih prosvjednika ni tenkova na ulicama. Ovo je nešto mnogo veće i radikalnije – ovo je Čile.

Eksplozija bijesa na ulicama glavnoga grada Santiaga i drugih čileanskih gradova počela je sredinom prošlog mjeseca, kada su vlasti odlučile povećati cijenu karte za podzemnu željeznicu u Santiagu za nevjerojatnih četiri posto. Dobro ste pročitali – četiri posto.

Konkretno, karta za metro je poskupjela za 30 čileanskih pesosa: s 800 na 830 pesosa. Pedantni statističari izračunali su da je riječ o poskupljenju od četiri američka centa, odnosno 0,037 eura, odnosno – 28 lipa. Zar je moguće da će zbog takve „crkavice“ milijuni gnjevnih izaći na ulice?

O da, itekako je moguće. Ako postoji situacija u kojoj je prigodno upotrijebiti sintagmu o „kapi koja je prelila čašu“, onda je to aktualna čileanska situacija. Ta se eksplozivna kap od 30 pesosa učas pretvorila u plamenu stihiju masovnog nezadovoljstva i bijesa u kojoj nestaju ljudski životi, a materijalna šteta se mjeri u milijardama pesosa.

MN / Otrovna kap benzina

Samo u petak 18. listopada u Santiagu je okupirano preko stotinu stanica podzemne željeznice, od čega je 81 oštećena, a 17 ih je spaljeno, pa je uprava metroa istog dana objavila da će cjelokupna gradska željeznička mreža od 140 kilometara biti zatvorena na nekoliko dana kako bi se procijenile „teške štete“. I dok su vatrogasci širom trase gasili brojne požare, predsjednik Čilea Sebastian Pinera dolio je na vatru još jednu otrovnu kap benzina – u subotu 19. listopada proglašava izvanredno stanje i policijski sat u Santiagu, te šalje vojsku na ulice.

To se pokazalo kontraproduktivnom odlukom po javni red i sigurnost. Te subote protesti su postali još masovniji i nasilniji nego dan prije, pa su pale i prve ljudske žrtve: troje ljudi poginulo je u požaru izazvanom u jednom supermarketu. Vidjevši da narodni vrag odnosi militarističku šalu, predsjednik Pinera se odmah te subote pojavljuje na nacionalnoj televiziji i objavljuje da čileanska vlada odustaje od sporne odluke, odnosno da će „ukinuti povećanje cijena za vozne karte“.

Ali bilo je kasno: predsjednikova izjava nije smirila opću pobunu, a izlazak tisuća vojnika na ulice Santiaga samo je dodatno razjario građane. Idućeg petka, 25. listopada, na ulicama Santiaga bilo je više od milijun prosvjednika. Štoviše, nakon toga pobuna se širi i izvan Santiaga i zahvaća druge čileanske gradove: Concepción, San Antonio, Valparaíso, Antofagastu, Coquimbo, Iquique, La Serenu…

Nakon izlaska vojske na ulice, samo u prvih pet dana prosvjeda čileanski Nacionalni institut za ljudska prava (INDH) registrirao je 180 slučajeva pucanja na civile iz vatrenog oružja, zbog čega je 20 ljudi poginulo, a mnogi drže da je ta brojka potencijalno i veća. Već u prvom tjednu prosvjeda uhapšeno je oko 5.500 ljudi. Analitičari jednoglasno ocjenjuju da su ovo najveći nemiri u Čileu još od kraja vojne diktature generala Augusta Pinocheta, koja je trajala od 1973. do 1990. godine.

MN / Tri milijarde razloga

Zastanimo ovdje na trenutak. Neupućenom promatraču može i dalje biti nejasan pravi uzrok pobune. Nije li ono upravo Čile jedna od najbogatijih zemalja Latinske Amerike, barem po visini BDP-a? Ne uzimaju li ideolozi neoliberalnog kapitalizma upravo ovu zemlju kao pozitivan primjer liberalne demokracije i slobodnotržišne ekonomije, što društvo i građane neumitno vodi blagostanju, boljitku i prosperitetu?

Da, točno je: gledajući BDP po glavi stanovnika, Čile je ne samo jedna od najbogatijih, nego i najbogatija i najstabilnija zemlja Latinske Amerike, koja prednjači u brojnim ekonomskim indeksima na tom kontinentu. S prosječnim BDP-om po stanovniku od 16.078 dolara godišnje, to je 33. najkonkurentnije gospodarstvo na svijetu i najkonkurentnije u Latinskoj Americi. Pa zašto onda milijuni Čileanaca prosvjeduju?

Odgovor je jednostavan: zbog ekonomskih nejednakosti koje rastu. Zato što se u Čileu lijepo vidi naličje indikatora koji se zove BDP. On nominalno jest visok, ali njegova raspodjela po glavi stanovnika je izrazito neravnomjerna, kao i u svim neoliberalnim ekonomijama. Štoviše, Čile je prvak po nejednakosti u Latinskoj Americi, kontinentu poznatom po velikim socijalnim razlikama.

Tako ukupno bogatstvo čileanskih milijardera doseže čak 25 posto BDP-a. Jedan od tih milijardera je i aktualni predsjednik Pinera, čije bogatstvo Forbes procjenjuje na tri milijarde dolara. S druge strane, veliki broj građana Čilea, osobito mladih, osuđeno je na prekarni rad s niskim plaćama i nadnicama.

‘Dosta nam je zlostavljanja’

Nezaposlenost u Čileu službeno nije velika i iznosi tek oko sedam posto, ali iza te pozitivne statistike skriva se prekarna realnost u kojoj su čak 30 posto radnih ugovora kratkoročni (prosječno traju manje od 10 mjeseci), a radnici između dva ugovora često prolaze duga razdoblja nezaposlenosti, pa se može reći da su milijuni radnika u Čileu uvijek jedan korak od siromaštva – bilo da ostanu bez posla, bilo da se razbole. Ta egzistencijalna nesigurnost je pravi razlog čileanske pobune.

Građani Čilea dobro znaju što je neoliberalni kapitalizam. Dapače, oni to znaju bolje od svih drugih građana na svijetu. Jer upravo je Čile prva zemlja neoliberalnog kapitalizma, prva država u svijetu koja je poslužila kao eksperimentalni poligon za uvođenje ovog društveno-ekonomskog sistema. Otuda i parole na prosvjedima: „Neoliberalizam je rođen u Čileu i umrijet će u Čileu“, „Ne radi se o 30 pezosa nego o 30 godina“, „Dosta nam je zlostavljanja“, „Čile se probudio“…

Otkud i zašto baš Čile da bude neoliberalni prvak? I kako to da čileanska vojska nije uspjela ugušiti pobunu, nego je, štoviše, izlazak tenkova na ulice samo dodatno razjario masu?

Odgovor na oba pitanja vodi do istog pokojnog čovjeka, već spomenutog nekadašnjeg vođu vojne hunte u Čileu, generala Pinocheta. Moramo se vratiti u 1973. godinu: Čileom tada vlada socijalistički predsjednik Salvador Allende, prvi komunist koji je u nekoj zemlji Latinske Amerike izabran na demokratskim izborima. Washington je u panici: nakon Kubanske revolucije iz 1959., sada im u stražnjem dvorištu niče još jedna komunistička vlast, za nevolju čak i demokratski izabrana. Što da se radi?

 Izložba na Trgu Italije

Radi se ona stara oprobana shema: smjena režima. Uz pomoć CIA-e (što je par desetljeća kasnije i službeno potvrđeno deklasificiranjem dokumenata iz tog radoblja), puč protiv Allendea predvodi šef vojske, general Pinochet. Allende pogiba u Predsjedničkoj palači, počinje masovna egzekucija ljevičara po stadionima, a Pinochet sljedećih 17 godina vlada Čileom kao šef desničarske vojne hunte. No nekako je morao „vratiti dug“ američkim saveznicima koji su mu pomogli da svrgne Allendea i dođe na vlast.

Washington je našao način kako da Pinochet podmiri taj dug – tako da dopusti uvođenje novog ekonomskog modela koji je smislio američki ekonomist Milton Friedman, a razradili njegovi učenici na Sveučilištu u Chicagu (po čemu se i cijela grupa naziva „Chicago Boys“). Za razliku od ranije dominantnog Keynesovog modela kapitalizma – s ipak snažnom regulativnom i socijalnom ulogom države – ovaj Friedmanov model temelji se na privatizaciji svega, pa i socijalnih usluga. Model je dobio ime „neoliberalni kapitalizam“. Ostatak priče znamo. Štoviše – živimo.

A zašto vojska nije uspjela ugušiti aktualnu pobunu u Santiagu? Zašto su se ljudi tako razjarili kad su vidjeli tenkove na ulicama?

Zato što su ih posljednji put na ulicama vidjeli još u doba generala Pinocheta. Deset tisuća vojnika i nepoznat broj tenkova na ulicama Santiaga probudili su u građanima sjećanje na vojnu diktaturu u kojoj su živjeli do 1990. godine. Zato ovih dana prosvjednici u Santiagu, na Trgu Italije, okruženi kordonima vojske, nose fotografije osoba nestalih u diktaturi. I zato je ova čileanska pobuna posebna – u njoj se spajaju politički i ekonomski gnjev.

Ljevica je izdala sve lijeve ideale

KATARINA PEOVIĆ, PREDSJEDNIČKA KANDIDATKINJA RADNIČKE FRONTE

Milanović je vodio antiradničke politike i donio antiradnički Zakon o radu. On čak ni svjetonazorski ne pripada ljevici. Ljevica u Hrvatskoj je izdala sve ideale zbog kojih bi netko glasao za lijeve partije. I mi sada to ispaštamo

Predsjednička kandidatkinja Radničke fronte, sveučilišna profesorica Katarina Peović, nalazi se u trodnevnom posjetu srednjoj Dalmaciji, gdje se u sklopu kampanje i u pratnji dijela stranačkog vrha druži s građanima Splita, Makarske i Kaštela. S njom razgovaramo u splitskom kafiću „Žbirac“.

– Jeste li slučajno u Split došli baš uoči proslave 75. godišnjice oslobođenja grada od fašizma?

Nismo. Došli smo ciljano obilježiti oslobođenje Splita. Zbog opasnog povijesnog revizionizma moramo pamtiti i obilježavati ove datume.

Antifašizam vam je važan?

Ime sam dobila po prabaki Kati, osnivačici Antifašističkog fronta žena u Trogiru. Djeda su mi ubili Talijani, a otac mi je s 15 godina išao u partizane. Ne znam kakav bih odnos trebala imati prema antifašizmu, osim dubokog poštovanja.

– U dijelu društva postoji namjera za izbacivanjem antifašizma iz Ustava RH. Što mislite o tome?

Oni koji žele izbaciti antifašizam iz Ustava prije svega žele zatrti ideju boljeg i pravednijeg društva, u kojem svatko ima pravo ostvariti svoje potencijale. To je opasno i protiv takvih namjera se treba boriti.

– I Europski parlament je nedavno donio rezoluciju po kojoj su nacizam i komunizam jednako krivi za Drugi svjetski rat?

Iz toga vidimo da ni Europa nije imuna na povijesni revizionizam, koji želi bijelo pretvoriti u crno, a crno da postane bijelo.

Neki drže da je i crveno bilo crno?

– Fašizam počiva na rasnim zakonima, a komunizam na ideji pravednijeg društva. Čak i ako su se komunističke ideje u praksi iskrivile, a nažalost jesu, moramo napraviti distinkciju između fašizma i komunizma, da bismo znali razlikovati dobro od lošega.

– Vaš protukandidat Đapić u Slobodnoj je nekidan rekao da su Hrvati i Srbi „dva vrlo različita naroda“. Mislite li tako?

Pada mi na pamet francuski marksistički filozof Alain Badiou, koji je rekao kako mu se čini da je sličnost između njega i njegovog rođaka iz Lyona jednaka onoj između šijitskog Iračana i debelog kauboja iz Texasa. Ako netko vidi takvu razliku između Hrvata i Srba, vjerojatno je proživio traumu. Jer mislim da će svaki realni promatrač prvo uočiti da između Hrvata i Srba postoji – velika sličnost.

Koje biste elemente ustroja socijalističke Jugoslavije voljeli vidjeti u hrvatskom društvu?

Mislim da je jugoslavenski socijalizam izrazito vrijedan eksperiment. Ako moram izdvojiti jedan segment, to je socijalističko samoupravljanje. Ono sadržava važne elemente modernog demokratskog socijalizma 21. stoljeća: društveno vlasništvo i ideju da radnici upravljaju proizvodnjom. Treći element novog socijalizma, proizvodnja za potrebe, treba biti temelj, a u SFRJ nije ostvaren.

– A čega biste se odrekli iz jugoslavenskog sistema?

Više je tih stvari koje bi u socijalizmu 21. stoljeća trebalo mijenjati. Prije svega, taj novi socijalizam mora biti demokratski, te mora osigurati da o bitnim pitanjima odlučuju svi. Sigurno se treba odreći ideje avangardne Partije kao „prosvijećene elite“.

Koja je razlika između Radničke fronte i socijaldemokrata?

Za razliku od onih koji nude tek kozmetičke promjene, mi držimo da samo radikalni zaokret prema socijalizmu može donijeti boljitak za sve. Osim za privilegirane manjine.

– Socijalizmi 20. stoljeća mahom su propali. Zašto mislite da bi vaš „demokratski socijalizam 21. stoljeća“ mogao uspjeti?

Kapitalizmu je trebalo nekoliko stoljeća da se nametne kao dominantni društveno-ekonomski model. U većini kapitalističkih zemalja kapitalizam ne izgleda uspješno, pa nitko ne kaže da je to neuspjeli eksperiment. A socijalizam je imao samo pola stoljeća na raspolaganju, i u našem slučaju možemo vidjeti da je imao itekako korisne elemente – društveni stanovi, industrijalizacija zemlje, dizanje standarda…

– Kineska KP je Mao Ce Tunga ocijenila da je „70 posto njegova djela bilo dobro, 30 posto nije“. Kako vi ocjenjujete Tita?

Tito je važna figura za NOB. Već tu je ostavio duboki trag u našim društvima. Za neke elemente kulta ličnosti smatram da su bili problematični, bar iz aspekta demokratskog socijalizma.

– Biste li vratili Titovu bistu na Pantovčak?

Bih. To je simbolika kojom trebamo pokazati što mislimo o jednom dijelu naše povijesti, a što o drugom dijelu te iste povijesti. Time bismo pokazali da je bijelo – bijelo, a crno – crno.

Iako su komunistički i fašistički zločini donekle slični?

Baš zato je užasno važno napraviti tu distinkciju. Jer ako to izjednačimo, onda u našem vremenu nećemo moći prepoznati ideju o boljem i pravednijem društvu. Onda će netko tko počne pričati o tome biti diskvalificiran kao komunist, totalitarist i „crveni fašist“.

– Kakav odnos imate prema Jasenovcu i Bleiburgu? Biste li kao predsjednica otišli na oba mjesta?

Ne bih otišla na Bleiburg.

Zašto?

Na Bleiburgu je sigurno bilo i nekih nevinih žrtava. Ali su među žrtvama bili i koljači iz Jasenovca. A u Jasenovcu su ljude zatvarali, mučili i ubijali samo zato što su bili Romi, Srbi, Židovi ili politički nepoćudni Hrvati.

– Zašto bi lijevi birači trebali glasati za vas, a ne za Zorana Milanovića?

Milanović je vodio antiradničke politike. Njegova vlast je donijela antiradnički Zakon o radu, te Zakon o predstečajnim nagodbama zbog kojeg su radnici završavali na ulici, a veliki su igrači bili zaštićeni. On čak ni svjetonazorski ne pripada ljevici.

Svjesni ste da vaša stranka nema veliku snagu?

Ljevica u Hrvatskoj je izdala sve ideale zbog kojih bi netko glasao za lijeve partije. I mi sada to ispaštamo. Ali vrijeme je na našoj strani.

– Kritičari vam zamjeraju da nastupate previše akademski, kao sveučilišna profesorica, a ne kao političarka?

Politički posao jest drukčiji od posla znanstvenika, to je činjenica. To je kritika koju potpuno prihvaćam i trudim se mijenjati.

– Neki predsjednički kandidati najavljuju da će, budu li izabrani, mijenjati Ustav RH. Biste li ga vi mijenjali?

Ustav nije u kamenu uklesan da se ne može mijenjati. Ja bih u Ustav vratila pravo na pobačaj, kojeg je Ustav SFRJ iz 1974. imao. To je ostalo u ustavima Slovenije i Srbije, ali je u Hrvatskoj Šeks to odmah izbacio.

Hong Kong protiv komunizma, a Čile protiv kapitalizma

VELIKI PROSVJEDI NA DVA KRAJA SVIJETA – ISTI PO FORMI, SUPROTNI PO IDEOLOGIJI

Tjednima traju veliki prosvjedi u Hong Kongu, o kojima znamo skoro sve. Istodobno ističe prvi tjedan velikih prosvjeda u Čileu, o kojima ne znamo skoro ništa.

Povod za demonstracije u Hong Kongu bio je prijedlog zakona da se građani te autonomne regije mogu izručiti Kini. Povod za demonstracije u Santiagu i drugim gradovima Čilea bila je najava poskupljenja nekih komunalnih usluga. No, bez obzira na različite motive, prosvjedi po formi međusobno frapantno nalikuju. Pogledajmo agencijski izvještaj:

Deseci tisuća prosvjednika u gradu prosvjeduju sukobljavajući se s oklopljenim policijskim snagama i podižu barikade na ulicama. Brutalni sukobi na ulicama traju već danima. Prosvjednici su bacali kamenje, a interventna policija ih je gađala vodenim topovima, gumenim mecima i suzavcem.“

Zvuči kao uobičajeni dnevni izvještaj iz Hong Konga? Možda, ali tekst se zapravo odnosi na stanje u Santiagu. Idemo dalje:

Zabilježeni su i slučajevi vandalizma, pljački i paleža trgovina, ureda i postaja podzemne željeznice.“

Ovo bi ipak trebao biti Hong Kong, zar ne? To bi bilo logično: spominje se razbijanje postaja podzemne željeznice, a svi mjesecima gledamo na televiziji kako se prosvjednici u Hong Kongu obrušavaju na stanice metroa.

No i ovaj se izvještaj odnosi na Santiago – baš je najava poskupljenja metroa bila „okidač“ prosvjeda u Čileu.

Studenti neće mrvice

Ima još sličnosti. Prije svega, inicijalni razlozi prosvjeda u oba su slučaja uklonjena – kineske vlasti povukle su sporni prijedlog zakona, a u Čileu je predsjednik države Sebastián Piñera objavio da metro ipak neće poskupjeti. Ali u oba grada prosvjedi se nastavljaju nesmanjenom žestinom.

I u Hong Kongu i u Santiagu prosvjednici sada traže dubinske promjene društva. Nakon realizacije prvotnih zahtjeva, prosvjednici su otišli debeli korak dalje. Možda i zato što u oba slučaja jezgro pobune čine mladi ljudi, osobito studenti. A oni se ne mire s mrvicama.

Naravno, ima i razlika. Oba prosvjeda imaju nasilni karakter, ali oni u Santiagu su znatno krvaviji, s puno drastičnijim posljedicama za prosvjednike, vjerojatno zato što je na ulice Santiaga izašla vojska, dok se na ulicama Hong Konga protiv demonstranata bori samo policija.

U prvom tjednu prosvjeda u Čileu već je 20 mrtvih i 200 ozlijeđenih, dok u Hong Kongu još nitko nije poginuo, a jedan tinejdžer je ustrijeljen. U četiri mjeseca prosvjeda u Hong Kongu uhapšeno je 2500 ljudi – u Santiagu ih je u samo šest dana uhapšeno pet tisuća. Santiago ima izvanredno stanje i policijski sat, Hong Kong ništa od toga.

Zašto onda prosvjednici u Čileu nemaju istu pozornost kao oni u Hong Kongu? Zašto potpredsjednik SAD-a Mike Pence prekjučer optužuje Kinu da guši „prava i slobodu“ prosvjednika u Hong Kongu, koje je usput podržao riječima: „S vama smo i vi ste naša inspiracija“, a pritom ne iznosi te optužbe protiv Čilea, niti istim entuzijazmom ohrabruje prosvjednike u Santiagu?

Poraz Miltona Friedmana

Razlog leži u ključnoj razlici između dvaju prosvjeda – onoj ideološkoj. Studenti u Hong Kongu, formirani u liberalnom „kapitalizmu centra“, ustaju protiv onoga što vide kao partijski totalitarizam – protiv (kineskih) komunista. A studenti u Čileu, formirani u liberalnom „kapitalizmu periferije“, ustaju protiv onoga što vide kao tržišni totalitarizam – protiv (čileanskih) kapitalista.

Valja znati da je baš Čile domovina onoga što zovemo „neoliberalni kapitalizam“. Još krajem 70-ih Čile je odabran kao eksperimentalni poligon za ekonomske ideje američkog neoliberalnog gurua Miltona Friedmana, koje su čileanskom društvu – kao i svakom koje živi po ovom ekonomskom modelu – donijele goleme nejednakosti. To je i pravi uzrok pobune.

U Čileu je trebalo proći 40 godina neoliberalizma da bi jedan od njegovih glavnih zagovornika, sadašnji predsjednik države Sebastián Piñera, tek ovih dana izgovorio povijesne riječi, nakon što se suočio s bijesom mladih ljudi:

Istina je da su se problemi nagomilali kroz više desetljeća i da razne vlasti nisu prepoznale magnitudu problema. Shvaćam to i ispričavam se zbog nedostatka vizije“, poručio je čileanski predsjednik, konzervativni milijarder, najavivši da odmah uvodi najnužnije mjere kojima se anulira neoliberalna šteta – od jamčenja minimalne plaće, preko povećanja mirovine do većih poreza za bogate i stabilizacije cijena struje.

Ta pokajnička poruka ujedno objašnjava zašto Mike Pence iz Washingtona vidi prosvjede u dalekom Hong Kongu, a ne vidi one u mnogo bližem Santiagu. Pokajanje nije opcija u Bijeloj kući.

Kaptol imitira Beograd

ZAŠTO CRKVA I KLERIKALNE OBITELJSKE UDRUGE ŠUTE O ZADARSKOM SILOVANJU MALOLJETNICE

Silovanje zadarske maloljetnice, odnosno prvotno puštanje osumnjičenika da se brane sa slobode, komentirali su svi u državi, osim onih od kojih bi se to možda i najprije očekivalo – Katoličke crkve te klerikalnih udruga i inicijativa tipa „U ime obitelji“ ili „Hod za život“.

U svim važnijim medijima o ovom potresnom slučaju oglasili su se brojni relevantni društveni akteri: od političkih partija do NGO scene, od pravobraniteljice za ravnopravnost spolova do aktivistica za ženska prava, od pravnika i psihijatara do psihologa i sociologa, od filozofa do književnika.

Čak se i šefica države oglasila, iako bi i za nju i za hrvatsko društvo bilo bolje da nije, budući da je najprije izvalila kako bi „pravosuđe moralo slušati narod“, da bi potom, već tradicionalno, morala reinterpretirati svoju izjavu i tumačiti što je zapravo htjela reći.

Svi su, dakle, kazali koju o slučaju koji je potresao zemlju. No upadljivo su iz tog medijskog zbora izostali baš oni koji se, nominalno i deklarativno, najviše kunu u obiteljske vrijednosti i prava najslabijih. Svi pričaju o tragediji zadarske djevojčice, osim njih.

S jedne strane, ta šutnja može se razumjeti u duhu pragmatizma koji krasi navedene institucije, kako Crkvu, tako i rečene obiteljaške i životnohodajuće pojave. Jer sve te organizacije k’o vrag su se borile i trsile da Istanbulska konvencija o sprečavanju nasilja nad ženama ne bude usvojena u našoj državi, a ovaj mučni slučaj i slijepcima pokazuje, a gluhima vrišti, koliko je taj dokument važan i nužan.

Svejedno, ovdje nitko ne bi smio sebi dopustiti da se izvlači na pragmatizam, jer tema je „do neba vapijuća“. Tko će nad brutalnim nasrtajem na tijelo i dušu jedne mlade djevojke javno i gromoglasno podignuti moralni prst, ako ne institucija koja sebi daje moralno – pače, kanonsko – pravo na tijelo žene i dušu svih građana, dakle Crkva i njeni nevladini sateliti?

‘Svodničko katoličanstvo’

Mogući razlog crkvene šutnje iznio je na portalu Index zadarski filozof i teolog dr. Marko Vučetić, pročelnik Odjela za filozofiju zadarskog Filozofskog fakulteta i nezavisni saborski zastupnik, koji je lani u Saboru imao znameniti istup o Istanbulskoj konvenciji, kada je rekao da taj dokument samo potvrđuje vjekovnu istinu „da su žene povijesno svedene na bića koja smo mi muškarci maltretirali“.

Vučetić smatra da hrvatskom politikom vlada „svodničko katoličanstvo“ – odnosno političari kojima pozivanje na katoličku vjeru služi samo za ostvarenje političkih ciljeva – te da je „jedino iz takvog svodničkog oblika moguće pristupiti ženi kao mesu koje se može istući, silovati i omalovažiti“, dodavši kako smo „taj svodnički odnos ugradili u hrvatsko društvo“ i kako je „vrijeme da mu se suprotstavimo“.

Pritom je kao ključni teološko-politički problem našeg društva locirao pogrešno poimanje vjere u Hrvatskoj.

U hrvatskom poimanju religije hrvatstvo je iznad katoličanstva, Bog služi hrvatstvu. To je kompletna patologija (…) koja proizlazi iz nerazumijevanja religije, čovjeka i politike, rekao je Vučetić, kojeg smo zamolili da nam komentira šutnju Crkve i klerikalnih udruga o ovom slučaju:

Oni bi trebali biti prvi koji će progovoriti o ovakvoj patologiji. Silovanje nikako ne spada u obrasce ponašanja koje propisuje katolički katehizam – kaže nam Vučetić, te iznosi i otkud, po njemu, dolazi to „svodničko katoličanstvo“ koje vlada Hrvatskom:

Radi se o patološkoj fiksaciji na pravoslavlje. Umjesto da promiču univerzalnost katoličanstva, Crkva je pravoslavizirala katoličku vjeru, na način da su stavili hrvatstvo iznad katoličanstva, baš kako i pravoslavne crkve naglašavaju svoju etničku dimenziju – zaključuje naš sugovornik.

Jugoslavija je propala još početkom 70-ih

POVJESNIČARKA BRANKA PRPA O PLUSEVIMA I MINUSIMA KPJ I SKJ, SLOMU NEOLIBERALNOG KAPITALIZMA I AGONIJI DANAŠNJE SRBIJE

Početkom 70-ih se obračunalo s tri glavne republičke partije – hrvatskom, srpskom i slovenskom. Postajalo je sve gore, da bi nakon Titove smrti došla generacija političara još konzervativnija od svih prethodnih. Oni su i srušili SFRJ

Jedna od glavnih tema drugog Foruma za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice „Korčula after Party“ (KaP), koji se od 20. do 22. rujna održao u Ljetnom kinu Korčula, bila je 100. obljetnica osnivanja Komunističke partije Jugoslavije, odnosno uspjesi, promašaji i nasljeđe te partije.

Uvodno predavanje na temu „Razvoj komunističkih ideja uoči i nakon osnivanja KPJ“ održala je ugledna splitsko-beogradska povjesničarka dr. Branka Prpa, pokazavši da ideja komunizma kod Južnih Slavena nije došla s Oktobarskom revolucijom, nego je itekako postojala još u doba kada Lenjin nije bio ni rođen. Predavanje je počela na neuobičajen način, pokazavši publici najnoviju naslovnicu britanskog lista „Financial Times“, s „vrućim“ naslovom: „Kapitalizam se mora resetirati“.

No razgovor s dr. Prpom nismo započeli ni s bivšom slavom komunizma ni s aktualnom agonijom kapitalizma, već s njezinim odrastanjem u Splitu 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka. Iako već pola stoljeća živi u Beogradu, sjeća se starog Splita do u detalje. Što se kaže: jednom Splićanka, uvijek Splićanka.

Što pamtite iz splitskog djetinjstva?

Išla sam u školu „Vlado Bagat“ na Pojišanu. Pamtim da smo svi imali marende u školi, sva dica – debela feta kruva, onaj američki žuti sir i marmelada. To je rana faza socijalizma, naši roditelji nisu plaćali te marende. To je bilo vrime kad se sve kupovalo refužo – konšerve, paštete… Mitska butiga „Bonačić“, pašte u „Bobisa“. Najbolje krafne u gradu su bile Šarićeve, iza Kazališta. To su bile krafne nad krafnama, nikad više u životu nisam jela ništa slično.

Kako je bilo rasti u tom poslijeratnom siromaštvu?

Mi smo bili sritna dica ranog socijalizma, jer su nas svi volili. Rođeni smo sedam-osam godina nakon rata, nakon sve te smrti, uništavanja, razaranja, i bili smo dica okružena ljubavlju svih, od učitelja do susida. I to je stvorilo recepciju odrastanja u totalnoj ljubavi.

Tada u Splitu nije bilo puno automobila?

U mojoj ulici, Bjankinijevoj, bila je glavna stanica milicije, odakle su vodili zatvorenike u istražni zatvor na Katalinića brigu. I jedino auto šta je prolazilo Bjankinijevom bila je „crna marica“. Mi bi stavili dva kamena na ulicu i igrali nogomet, pa bi milicija rekla: „Ne možete se tu igrat, zgazit će vas auto.“ Pa bi mi pitali: „A koje auto?“ Onda bi milicajac pokaza na „crnu maricu“, sav ponosan: „A šta je ovo?“ To je bio taj čuveni jedini auto u kvartu.

A izvan kvarta?

Postoja je u Zoološkom vrtu lav zvani Sultan. I mi bi čuli njegovu riku s Marjana i rekli: „A, to je Sultan.“ I ta se lavlja rika miješala s njakanjem magaraca u Radunici i zvonima svete Klare, šta bi počinjala zvonit u pet ipo, šest ujutro. U stanici milicije bi nas primali u svečanu salu di je bio TV i gledali bi crtane filmove u sedam uri, jer još nije bilo TV-a po kućama. To je bila narodna milicija, narodna dica i narodna država, i to je sve lipo funkcioniralo.

Zar niste bili goli i bosi?

Uglavnom smo išli bosi ili u one plastične sandale „trike-trake“ iz „Jugoplastike“. Pa bi ti brokva probila sandalu, ali to nismo govorili roditeljima jer bi nas onda vodili na Hitnu po tetanus. To je bilo vrijeme sretnog siromaštva.

Na predavanju ste rekli da ste osnovnu školu u Splitu pohađali po „švedskom modelu“?

Je. Ta država se modernizirala koracima od sedam milja. Radi se o izboru kulturnih paradigmi – SFRJ je imala komisiju koja je istraživala iskustva europskih zemalja o osnovnom školstvu i izabran je taj švedski model. To su zanimljivi izbori koji nisu karakteristični za komuniste – čovjek bi očekivao ruski model, a ne švedski.

Valjda je to bila posljedica raskida KPJ sa Staljinom?

Da, ali to nije značio raskid s boljševičkom matricom. Tito do smrti nije prestao biti boljševik. Nikad se nije raskinulo s ideologijom boljševizma i to je bio problem Jugoslavije, jer je Tito bio komunist starog tipa. Zato mi nismo imali komuniste reformiste. Nažalost, jugoslavenska Partija se nikad nije transformirala iz boljševizma u nešto drugo. Sima Marković, jedan od osnivača KPJ, 1920-ih kaže u parlamentu: „Jugoslavija će biti demokratska ili je neće biti.“ To je taj problem – Jugoslavija nikad nije bila demokratska.

Je li Kardeljev koncept „pluralizma samoupravnih interesa“ bio nekakav pokušaj izgradnje socijalističke demokracije?

Mora se priznati da su jugoslavenski komunisti smislili par teorijski zanimljivih stvari. Prvo, kategorija društvenog vlasništva, gdje su građani dioničari društvenog vlasništva, a ne država. To danas imate u Norveškoj – bušotine nafte su društveno vlasništvo. U postjugoslavenskim državama je to nezakonito pretvoreno prvo u državno, a onda u privatno vlasništvo. Drugo zanimljivo rješenje je samoupravni model, koji se i danas izučava u teoriji, a ponegdje i u praksi, jer se u kapitalističkim zemljama pokazalo da je participacija radnika u kompanijama dobra za biznis. To su dvije stvari koje su posve originalne u jugoslavenskoj komunističkoj praksi.

U Korčuli ste govorili i o minusima te prakse?

Tu praksu je kompromitirao fenomen „verbalnog delikta“, zbog kojeg si mogao završiti u zatvoru, a značio je nepostojanje prava na kritiku društvenog stanja. To je minus tog modela koji je zapravo bio dosta liberalan u odnosu na ostale socijalizme u svijetu. To je bila karakteristika boljševičkog modela – ako kritiziraš, automatski si kontrarevolucionar. Ta ideološka paradigma je bila anakrona i nije mogla pratiti razvoj modernog društva.

Ipak, na predavanju ste kazali da su jugoslavenski komunisti uspjeli nadoknaditi zaostatak ovih prostora za svijetom koji se mjerio stoljećima?

– Mi nismo imali renesansu. Godine 1918., na početku stvaranja Jugoslavije, u Sloveniji imate 8 posto nepismenih, u Srbiji 64 posto, u BiH 86 posto. Bile su ogromne razlike u razvijenosti: osim Slovenije, sve drugo bile su seljačke zemlje. To je ono što je KPJ ostavio u nasljeđe – komunisti su proveli društveni skok za koji su Zapadnoj Europi trebala stoljeća. Bio je to civilizacijski pothvat, izveden u samo par desetljeća. I to je taj paradoks komunističke Jugoslavije – s jedne strane neviđena modernizacija, a s druge strane boljševički model koji ne dopušta ideološku kritiku.

Je li problem u tome što je Tito 1971. i 1972. zbog maspoka skinuo sa scene liberalne garniture hrvatskih i srpskih komunista, od Mike Tripala do Koče Popovića?

Kao historičar, smatram da je jugoslavenska država doživjela slom upravo početkom 70-ih, te je ostala petrificirana do kraja. Tada je trebalo napraviti reforme i preći na tržišnu ekonomiju, pogotovo što su jugoslavenska poduzeća već ulazila na strana tržišta i sudjelovala na međunarodnim natječajima. I sve to već imaš, a nećeš priznati da si u tržišnoj ekonomiji, već tvrdiš da si u dirigiranoj ekonomiji tipa SSSR-a. To su užasne nelogičnosti. Ili čuveni „demokratski centralizam“.

Što s njim?

To je politička floskula kojoj smo se smijali kao paradoksu. To je bio pokušaj Komunističke partije da iz jednog centra kontrolira sve. Imali ste Centralni komitet kao neku vrstu Božje volje – oni su govorili o svemu, od privrede do kulture, i davali smjernice za republičke Centralne komitete, a imate federaliziranu državu. I to je trajalo sve do Ustava iz 1974., koji je konačno napravio redistribuciju političke i ekonomske moći, odnosno povećao moć republika.

Vaša studentska generacija je bila dosta politična?

– Sve to je moja baby-boom generacija počela krajem 60-ih problematizirati, a pritom smo bili vrlo obrazovani, jer se ta jugoslavenska država pobrinula da budemo obrazovani, od stipendija do studentskih domova. Bila je to velika investicija države u mlade ljude, koja se događala od početka 60-ih sve do kraja Jugoslavije. I naravno da je ta obrazovana generacija počela propitivati tu našu stvarnost, ne ljevicu, nego političku praksu koja je bila u nekim stvarima anakrona.

Kažete da je klica sloma SFRJ začeta još početkom 70-ih?

Tada se obračunalo s tri glavne republičke partije – hrvatskom, srpskom i slovenskom, te su došli konzervativni nasljednici. Postajalo je sve gore i gore, da bi nakon Titove smrti došla generacija političara još konzervativnija od svih prethodnih generacija. Oni su i srušili SFRJ. Jugoslavija nije srušena u Bartolomejskoj noći, nego od državnog i partijskog vrha, što je povijesni presedan. Držim da se Tito morao ranije povući s vlasti. Iako je bio političar jedinstvenog kalibra, i teško je vjerovati da će ovi prostori ikada više dati takvog političara, mislim da je predugo ostao na vlasti.

– Vratimo se na vaše korčulansko predavanje. Zašto ste ga započeli pokazivanjem naslovnice „Financial Timesa“, s tim velikim naslovom „Kapitalizam se mora resetirati“?

Zato što se teško uopće moglo očekivati da netko tako javno i manifestno objavi da je kapitalizam u tako velikoj krizi. „Financial Times“ nije Piketty, pa mogu povremeno objaviti tako nešto, ali da ovako manifestno objave kako je kapitalizam došao u ćorsokak, to je zaista bilo teško vjerovati. Ideološka rigidnost kapitalističkog sistema je dovela do sloma kapitalizma na isti način kako je komunizam doživio slom.

No kapitalizam se i prije pokazao puno žilaviji i sposobniji za promjene i prilagodbe nego što su to komunisti mislili?

Više očito nije. Neoliberalni model mu je oduzeo tu sposobnost. Kapitalizam nikad nije bio suroviji nego danas i nikad razlike nisu bile veće u povijesti, da 47 ili 48 najbogatijih ljudi ima koliko i polovina čovječanstva. To se u povijesti ljudskog roda nikad nije dogodilo, niti u jednoj civilizaciji. To su već metafizičke brojke.

– Rekli ste na predavanju da nas je neoliberalizam vratio u 19. vijek?

Da, u doba kraljice Viktorije, a stanje je gore nego u romanima Charlesa Dickensa, koji je opisivao stvarnost zbog koje je nastao komunizam. Kao da gledamo pad Rimskog Carstva. Ne možete u 21. stoljeću ponavljati matricu iz 19. stoljeća, i to je suštinski ugrozilo kapitalizam. Oni su zaboravili da je kapitalizam bio najmoćniji kad je stvorio socijalnu državu. Prvi ustav socijalne države je onaj Weimarski iz 1919., i oni su zaboravili zašto je to napravljeno.

– Zašto?

Iz straha od socijalizma. To je bio jedini način da spriječe komunističke revolucije i oni su to zaboravili. Pauperizirali su radničku klasu. Ako 50.000 radnika General Motorsa idu u štrajk, znači da si od njih napravio proletere. Ukinuo si radničko zakonodavstvo i stvorio golemo nezadovoljstvo. Usvojen je koncept liberalne države, a radnike si uveo u egzistencijalnu strepnju, jer mogu završiti na ulici. Uništio si balans kapitala i rada iz 20. vijeka, dakle srednju klasu, koja je sada proleterizirana. Neoliberalizam je proizveo 90 posto proletera i vrlo mali broj ekstremno bogatih. To je neodrživo i zato je „Financial Times“ objavio tu naslovnicu.

– Da se vratimo na ove prostore. Na predavanju ste rekli da je ključni problem hrvatsko-srpskih odnosa Bosna i Hercegovina?

I to već 150 godina. Jugoslavija je 1918. i stvorena jer se nije moglo riješiti pitanje Bosne. Nikola Pašić 1924. traži amputaciju BiH, da Hrvatska i Slovenija odu, pa mu savjetnici kažu: „Ne može, bit će puno krvi.“ I Pašić odustaje i zove Stjepana Radića za ministra prosvjete. I u ovom ratu se ključno razgraničenje između Hrvata i Srba vršilo na prostoru BiH, ovog puta na štetu Bošnjaka. Ali kao i ranije, od Berlinskog kongresa 1878. nadalje, podjela Bosne nije uspjela.

Spomenuli ste da su mnogi srpski seljaci glasali za Stjepana Radića i njegov HSS?

Naravno. Radić se borio za bolji položaj seljaka, a Srbija je bila i više seljačka zemlja od Hrvatske. Radić je prvi u Hrvatskoj izveo seljake na političku scenu i to je njegov apsolutni doprinos hrvatskoj politici. Tada još nije bila razvijena radnička klasa, preko 80 posto populacije činili su seljaci, pa je jasno da su oni bili ključni društveni stratum. Zato su srpski seljaci glasali za Radića. Mnogi su glasali za Pašićeve radikale, ali mnogi i za Radića, nije im smetalo što je Hrvat.

Kako tumačite novo pogoršanje odnosa između Hrvatske i Srbije?

Nekompetentne vlasti trebaju neprijatelja. Na tom principu ćeš izazvati solidarnost građana s tobom koji si reprezent njihove volje. Znači, razvijaš paranoidnu svijest da si ugrožen i od „pete kolone“, dakle od svojih građana – pogotovo ako su druge vjere ili nacije – i od „vanjskih neprijatelja“, a to su pripadnici drugih naroda, susjedi. Nacionalna retorika je vođenje svoje države i naroda na slijepi kolosijek, gdje se od silnog patriotizma ne stigneš baviti stvarnim problemima građana, jer si zauzet fiktivnom ugrozom. Taj stereotip vrijeđa inteligenciju, ali funkcionira i u Hrvatskoj i u Srbiji.

Antivladine demonstracije u Srbiji, koje su se održavale svakog vikenda, nešto su utihnule?

One su počele kao protest građana protiv jednog čovjeka, Aleksandra Vučića, jer je stvorio stanje nepodnošljivo za Srbiju. Nakon par mjeseci građanima su se pridružile političke partije, ali je nejasno koji im je cilj. Ne može rušenje Vučića biti glavni politički cilj, već ono što bi trebalo doći nakon Vučića, a toga nema u političkim partijama današnje Srbije. Sad su one odlučile bojkotirati izbore. A zašto onda postoje? Kažu: „On je uzurpirao sve medije.“ To je točno, ali prostor slobode moraš osvojiti, to ti nitko neće pokloniti.

Na predavanju ste Srbiju nazvali „zemljom diletanata i korupcije“?

U Srbiji se živi od danas do sutra, jer je nestao projekt budućnosti, a kad to nestane, onda nestane i nada, a to je najbolje u nama. Kad nestane najbolje u nama, dolazi prostor depresije. Političke elite Srbije ne samo da nisu sposobne odgovoriti na izazove vremena, već ih ne mogu ni artikulirati. Na razini političke pameti to je postalo jedno stupidno društvo. Stvar je katastrofična i poprilično depresivna. Ljudi se onda sjete vremena kad su imali projekt budućnosti, koji je gradila ljevica, i otuda ono što zovu jugonostalgijom.

Ali ustvrdili smo da Jugoslavija nikad nije bila demokratska država?

Jugoslavija je bila vrlo komplicirana zemlja. Danas se i u teoriji razmatra jugoslavenski model kao jedan od najvećih eksperimenata u organizaciji države u svjetskim razmjerima. Ona je u sebi imala toliki disparitet – različite religije, konfesije, različiti stupanj razvijenosti… U 73 godine postojanja jugoslavenska država se bavila rješavanjem tih disbalansa. Cijela država, pogotovo ona stvorena nakon 1945., počivala je na ideji tolerancije, i to ne suživota, nego zajedničkog života. I pokazalo se da je to moguće.

– Kako se pokazalo da je moguće, ako se raspala u krvi?

Onog časa kad je nestalo tolerancije, kad je ona izbačena iz političkog govora i kad se ušlo u ekskluzivističke koncepcije, to je bio kraj te države. Jugoslavija je prije svega bila kulturni projekt. Ako gledate ljude koji su danas mlađi od 30 godina, ono što njih povezuje s Jugoslavijom je kulturna veza, izgrađena preko muzike, knjiga, preko jezika. Ta ideja duboke povezanosti ovog prostora više ne postoji u politici, ali postoji u kulturi. I to će se nastaviti i u budućnosti, usprkos neopisivoj političkoj propagandi i proizvodnji mržnje i u Hrvatskoj i u Srbiji, koja samo što nije dovela do novog rata.

Pusti Hitlera, ubij Staljina!

SRAMOTNA REZOLUCIJA EUROPSKOG PARLAMENTA O UZROCIMA DRUGOG SVJETSKOG RATA

Rezolucija prešućuje zloglasni Münchenski sporazum iz 1938., kad su britanski premijer Chamberlain i francuski premijer Daladier dali Hitleru Čehoslovačku. Taj je izdajnički čin vodećih europskih demokrata bio pravi uvod u WW2

Zamislimo fiktivnu scenu na satu povijesti u srednjoj školi: profesor pita učenika tko je kriv za Drugi svjetski rat, ovaj kaže: „Hitler i Staljin“, a u učionici se začuje tresak – to je profesor od zaprepašćenja pao sa stolice. Kad se podigao i pribrao, strogim glasom veli neukom đaku: „Magarac jedan, evo ti jedinica, pa se javi kad naučiš gradivo.“

Baš takvu kolosalnu jedinicu zaslužili su magarci, pardon, zastupnici Europskog parlamenta, kad su nedavno donijeli rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

Čitava rezolucija pršti od jeftine i netočne političke propagande, ali ovdje ćemo analizirati točku 2, gdje se tvrdi „da je Drugi svjetski rat (…) započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja“.

Taj navod nije netočan, ali predstavlja samo pola povijesne istine, jer rezolucija potpuno prešućuje jednako zloglasni Münchenski sporazum koji se dogodio godinu ranije (30. rujna 1938.), kad su vođe najvećih europskih liberalnih demokracija – britanski premijer Neville Chamberlain i francuski premijer Ėdouard Daladier – došli Hitleru na noge u München i dali mu ono što je tražio: Čehoslovačku.

Baš je taj kolaboracionistički sporazum Hitleru dao krila da krene porobljavati Europu. Upravo taj izdajnički čin vodećih europskih demokrata bio je pravi uvod u Drugi svjetski rat. Ali o tome se u rezoluciji EP-a šuti – današnji europski liberali i demokrati preskaču tu historijsku sramotu europske liberalne demokracije, svaljujući svu krivnju na Staljina.

Srećom, danas postoji internet, pa svi mogu vidjeti sramotne slike iz Münchena, na kojima četvorica ključnih aktera – Chamberlain, Daladier, Hitler i Mussolini – sjede za stolom i veselo ćaskaju nad razvaljenom lešinom Čehoslovačke, kao i one na kojima se Chamberlain srdačno rukuje s Hitlerom, a Daladier s Mussolinijem, dok se u pozadini ceri Hitlerov brk.

Pariz i London protiv Moskve

U rezoluciji se ne spominje ni da je SSSR još od 1937. nudio Britaniji i Francuskoj sklapanje antinacističkog pakta protiv Njemačke. I Pariz i London odbili su taj prijedlog Moskve, a umjesto toga pristali na Hitlerov prijedlog da mu se izruči Čehoslovačka. Antifašistički savez s Moskvom zapadne su demokracije uspostavile tek nekoliko godina kasnije, kad je nacistički vrag već odnio šalu i krematoriji od Auschwitza do Jasenovca bili u punom, svakodnevnom pogonu.

Uostalom, ako su Staljin i Hitler jednako odgovorni za pokretanje Drugog svjetskog rata, zašto su onda zapadne sile za vrijeme tog rata uopće uspostavile taj antifašistički savez sa Staljinom i SSSR-om? Kako vidimo, već na tom jednostavnom pitanju logika aktualne rezolucije Europskog parlamenta raspada se u paramparčad.

Da napravimo analogiju s našim prostorima: reći da je Drugi svjetski rat izbio zbog Pakta Molotov-Ribbentrop iz 1939., a ne zbog Münchenskog sporazuma iz 1938. godine, praktički je isto kao da kažete da je nedavne jugoslavenske ratove najavio Tuđman svojim neodmjerenim izjavama na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990., a ne Milošević svojim huškačkim nastupom na Gazimestanu u lipnju 1989. godine.

Rezolucijom se, dakle, tvrdi da je WW2 počeo paktom SSSR-a s Njemačkom u kolovozu 1939., nakon čega je uslijedilo komadanje Poljske – prvo od Hitlera sa zapada, potom od Staljina s istoka. Ali ne kaže se koja je europska zemlja prva, još u siječnju 1934., sklopila pakt o nenapadanju i prijateljstvu s Hitlerovom Njemačkom. Gle čuda, bila je to – Poljska.

Štoviše, netom je Hitler poslije Münchenskog sporazuma okupirao Čehoslovačku, još se jedna europska država pridružila komadanju te zemlje, uzevši čehoslovački grad Tešin. I opet, gle čuda – to je bila Poljska. Ali u optici današnjeg Europskog parlamenta Poljska je isključivo žrtva, i to žrtva dva jednako opaka totalitarizma – njemačkog i sovjetskog, odnosno nacističkog i komunističkog.

‘Nezamislivo prekrajanje povijesti’

Nije sporno da Staljinu na duši leže užasni zločini – od ukrajinskog Holodomora do sibirskih gulaga – ali oni nisu povezani s izbijanjem Drugog svjetskog rata. Jasno je i da je njegov pakt s Hitlerom bio šok za svjetsku ljevicu. No ozbiljnije vojne analize ukazuju da Staljin – vidjevši da su ga zapadne demokracije, šurujući s Hitlerom, ostavile na cjedilu – i nije imao izbora. Tim paktom dobio je dvije godine vremena da se pripremi za rat s Njemačkom, a prodorom u Poljsku dobio je 300 kilometara strateške dubine.

Vojni stratezi tvrde da je baš taj vremensko-prostorni dobitak iz 1939. omogućio da Crvena armija izdrži strahoviti prvi udar Wehrmachta 1941. godine (sjetimo se da je Francuska 1940. pregažena od Hitlerovih trupa u samo šest tjedana), te da u ostatku rata spasi i sebe i čitav svijet od nacista.

Rezolucija prešućuje da je 80 posto vojnih gubitaka Hitler imao na Istočnom frontu i da je upravo na teritoriju SSSR-a slomljen Treći Reich, i to zbog nezamislive žrtve sovjetskih ljudi: Britanija i SAD imali su u Europi ukupno pola milijuna mrtvih, a SSSR čak 27 milijuna. Na jednog poginulog zapadnog „demokrata“ bilo je 50 mrtvih sovjetskih „totalitarista“.

I što radi Europski parlament? Umjesto da svakog 9. svibnja šalje delegaciju u Moskvu, da se pokloni sjenima onih koji su im spasili guzicu u WW2, oni godine 2019. besramno lažu da su osloboditelji Auschwitza jednako krivi kao i njegovi tvorci. Kako ovih dana piše talijanski povjesničar David Broder, rezolucija predstavlja „nezamislivo prekrajanje povijesti radi najplićih političkih ciljeva“, pri čemu se „na temelju fantazijskog čitanja povijesti (…) odbacuje moralna superiornost onih koji su se borili protiv fašizma“.

Skupo plaćeni magarci

Ova rezolucija, među ostalim, poziva se na famoznu Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima, koju je 2006. usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Otada se antikomunističke snage širom Europe pozivaju na tu Rezoluciju 1481, a da nikad ne spomenu dubiozne okolnosti pod kojima je donesena.

Prije svega, više od 50 posto zastupnika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe uopće nije pristupilo glasanju o toj rezoluciji, što je samo po sebi snažna politička poruka. Od 317 zastupnika, svega ih je 153 pristupilo glasanju (48% zastupnika), od čega ih je 99 glasalo za rezoluciju, a 42 protiv, uz 12 suzdržanih zastupnika.

Dakle, od 317 zastupnika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe tu je rezoluciju izglasalo njih svega 99, što ne čini niti trećinu članstva Skupštine (31 posto).

Čak ni ta izrazita manjina zastupnika nije mogla izglasati Rezoluciju 1481, a da pritom ne usvoji točku 4, gdje se doslovno kaže: „Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke europske komunističke partije doprinijele razvoju demokracije.“

Skupština nije imenovala koje su to komunističke partije „doprinijele razvoju demokracije“, ali elementarno poznavanje povijesnih fakata ukazuje da su to morale biti komunističke partije Italije, Francuske i Španjolske, te jedina vladajuća komunistička partija u Europi koja nije bila staljinistička – Savez komunista Jugoslavije.

Sad obrnimo priču: može li itko zamisliti da neko tijelo EU donese rezoluciju o nacističkim režimima, gdje bi u jednoj od točaka stajalo da su „neke europske nacističke partije doprinijele razvoju demokracije“? To je očito nemoguće, jer kod nacističkih partija, za razliku od komunističkih, nema nijansi: ono što je teorijski započelo „Mein Kampfom“ i rasnim zakonima, u praksi je moralo završiti Holokaustom.

S druge strane, ono što je teorijski započelo „Komunističkim manifestom“ i pozivom svim proleterima svijeta da se ujedine – jer nemaju što izgubiti osim svojih okova – nije nužno moralo završiti u staljinizmu, niti je u praksi svaka komunistička partija bila staljinistička. To znaju i mala djeca, ali ne znaju skupo plaćeni magarci iz Europskog parlamenta.

Druže Mao, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!

NARODNA REPUBLIKA KINA DANAS SLAVI 70. ROĐENDAN

Danas se navršava 70 godina postojanja Narodne Republike Kine: toliko je vremena prošlo od 1. listopada 1949., kada je Mao Ce Tung na Trgu nebeskog mira (Tiananmen) u Pekingu proglasio komunističku državu.

Na tom trgu danas će se održati velika vojna parada koja će pokazati militarističku snagu dalekoistočnog zmaja: uz nove generacije dronova, ratnih aviona i tenkova, očekuje se da će glavna „zvijezda“ parade biti interkontinentalna balistička raketa Dongfeng-41, koja nosi više nuklearnih bojnih glava i može, zlu ne trebalo, doletjeti do SAD-a. To će biti vojna poruka kineskih komunista Americi i čitavom svijetu.

Političku poruku već je jučer odaslao predsjednik Kine Xi Jinping, poklonivši se balzamiranom Maovom tijelu koje se čuva u mauzoleju na Tiananmenu. Iako nije objavljena nikakva snimka tog rituala, agencija Nova Kina obznanila je da se pred tijelom oca komunističke Kine Xi naklonio tri puta. Nije nužno biti sinolog da bi se dešifriralo značenje trostrukog naklona: „Druže Mao, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!“

Iako zapadni narativ o Mao Ce Tungu, koji je Kinom vladao od 1949. do smrti 1976. godine, ističe njegove najveće promašaje – ekonomski projekt „Veliki skok naprijed“ koji je rezultirao desecima milijuna umrlih od gladi, te politički projekt „Kulturne revolucije“ koji je zbrisao reformsko krilo Partije – kineski komunisti se ne odriču svog povijesnog vođe: Maova golema slika i dalje visi na ulazu u Zabranjeni grad, dominirajući Tiananmenom, a njegov lik još uvijek krasi kineske novčanice.

Nakon Maove smrti Komunistička partija je provela „ograničenu kritiku maoizma“, uz javno priznanje Maovih revolucionarnih, ratnih i mirnodopskih zasluga (izgradnja bazične teške industrije, termonuklearna bomba, lansiranje satelita, veliki melioracijski zahvati, masovno opismenjavanje stanovništva), pa je početkom 80-ih tadašnji kineski čelnik Deng Xiaoping ocijenio Maoa po matematičkoj formuli „70:30“: 70 posto Maova djela je dobro, 30 posto nije. Ta ocjena vrijedi i danas.

Maov san se ostvario

Mnogi će reći da današnja Kina ide stubokom drukčijim putem od onog koji je zacrtao Mao. Pritom se upravo Denga uzima kao „ključnog skretničara“, koji je nakon Maove smrti pomjerio Kinu na kapitalistički kolosijek i utabao stazu tržišne privrede – koju su slijedili i potonji kineski čelnici – za neviđeni ekonomski rast koji ova zemlja proživljava u zadnjih četrdeset godina, bez pandana u povijesti.

No kineski komunisti u svim partijskim dokumentima ističu da kapitalizam i tržišni mehanizmi privrede predstavljaju samo metodu i sredstvo, a nikako cilj. Cilj je onaj isti, marksističko-lenjinistički, koji je još 1945. formulirao Mao: „Naš program je dovesti Kinu u socijalizam i komunizam.“ U posljednjem partijskom statutu, koji je s izmjenama usvojen na 18. kongresu iz 2012. godine, jasno stoji kako je „ostvarenje komunizma najveći ideal i najviši cilj Partije“.

Deng je prvi od kineskih čelnika shvatio da put do komunizma ide preko kapitalizma, pa je skovao termin „socijalističke tržišne privrede“ – što zapadnom uhu zvuči kao oksimoron – odnosno „socijalizma s kineskim karakteristikama“, lansiravši još 1978. čuvenu parolu: „Nije važno je li mačka crna ili bijela, bitno je da lovi miševe.“

Ta je kineska kapitalistička mačka u proteklih 40 godina uspjela proždrijeti miševe gospodarske nerazvijenosti i feudalne zaostalosti, koje je Komunistička partija zatekla pri dolasku na vlast 1949. godine. Ta je kapitalistička mačka zapravo ostvarila Maov san o „Velikom skoku naprijed“ i prevela Kinu iz ranga zemalja Trećeg svijeta u drugu, a po nekima već i sada u prvu silu svijeta.

Plan za 22. stoljeće

Cijenu su, među ostalim, platili studenti na Tiananmenu 1989. godine. Vidjevši da se europski komunistički blok urušava u prašinu povijesti, kineski studenti su te godine izašli na glavni trg u Pekingu i tražili demokratizaciju zemlje. Politbiro je pažljivo promatrao što se događa u Europi i donio dalekosežnu odluku: ekonomske promjene – da, političke promjene – ne. Tu odluku studentima su na Tiananmenu priopćili tenkovi Narodnooslobodilačke armije.

Danas, međutim, trideset godina nakon masakra, nove generacije kineskih studenata žive konjukturni „kineski san“, a istraživanja pokazuju da većina njih niti ne zna što se 1989. dogodilo na Tiananmenu i kako su prošli njihovi prethodnici. U tih trideset godina iz siromaštva je izbavljeno stotine milijuna Kineza te je znatno ojačana kineska srednja klasa.

No to nije kraj kineskog razvoja. U spomenutom partijskom statutu iz 2012. navodi se kako se Kina nalazi „u primarnom stadiju komunizma koji će trajati još mnogo godina“, a taj se vremenski okvir „privremene kapitalističke faze“ i detaljnije definira:

Ovo je faza koja ne može biti preskočena u socijalističkoj modernizaciji Kine, koja je nerazvijena i kulturološki i ekonomski. Ta faza će trajati više od stotinu godina. U socijalističkoj konstrukciji Partija mora uzeti u obzir specifične kineske osobine i nastaviti put socijalizma s kineskim karakteristikama.“

Štoviše, kao što je Deng ocijenio Maoa po matematičkoj formuli 70:30, tako i današnja garnitura kineskih komunista nudi precizne vremenske rokove za dovršenje pojedinih faza razvoja kineskog društva: do 2020. faza izgradnje „društva umjerenog blagostanja“, do 2035. izgradnja „moderne socijalističke zemlje“, do 2049. – kada bi Partija trebala proslaviti prvo stoljeće vlasti – postajanje vodećom svjetskom silom, a do 2100. postizanje „društva općeg blagostanja“, što je drugo ime za komunizam.

Djeca širom planeta, rođena ove godine, bit će svjedoci je li se taj demijurški plan kineskih komunista ispunio.

Svi su fratri u Korčuli bili uz partizane, osim fra Sokola

PREDSJEDNICA HRVATSKE OTKRILA SPOMENIK KORČULANSKOM SVEĆENIKU KOJI JE 1944. IZDAO SEDMORICU PARTIZANA NIJEMCIMA

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u utorak je posjetila Korčulu, na obližnjem otočiću Badiji otkrila spomenik fra Bernardinu Sokolu i svečano otvorila galeriju nazvanu po njegovom imenu, okrstila ga pritom „hrvatskim mučenikom“ i – razbjesnila dobar dio korčulanske javnosti.

Rečeni fra Sokol, naime, u memoriji Korčule figurira kao kvisling i kolaboracionist, čovjek koji je u rujnu 1944. godine, neposredno prije oslobođenja Korčule od Nijemaca, odao Nijemcima gdje se nalazi sklonište sedmorice partizana na susjednom otoku Vrniku i time skrivio njihovu smrt, jer su ih Nijemci odmah nakon toga pronašli i ubili.

Ni njegova sudbina nije bila ljepša – čim su Nijemci napustili otok, partizani su ga bez suđenja ubili i bacili u more. Za aktualnu predsjednicu države to je očito bilo dovoljno da ga proglasi „hrvatskim mučenikom“, iako priličan broj Korčulana smatra da su hrvatski mučenici bili oni koje je fra Sokol izdao Nijemcima. Rekli bismo: klasična priča „made in Croatia“.

O fra Sokolovom krimenu iz rujna 1944. šira je javnost doznala već u srijedu, nakon što je povjesničar dr. Dragan Markovina, rodom upravo s Korčule, objavio detalje tih davnih događaja. Tako se doznalo da je o fra Sokolovoj izdaji partizane obavijestio jedan Nijemac, stanoviti Vilim, koji je još prije Drugog svjetskog rata doselio na Korčulu i radio na otoku kao brijač, a u ratu bio prevoditelj u njemačkoj komandi.

Vilim je o fra Sokolovoj denuncijaciji odmah obavijestio časnu sestru Manes Karninčić, tadašnju predstojnicu zavoda Anđela čuvara u Korčuli, inače suradnicu partizanskog pokreta, koja je to odmah prenijela partizanima. No Nijemci su bili brži, te su ubili partizansku sedmorku prije nego što su ih drugovi stigli spasiti. Kad su partizani došli osvetiti poginule, kazuju pojedini povijesni izvori, upravo su im ostali fratri s Badije, redom antifašisti, izručili fra Sokola.

Kvislinški fratar

– U utorak sam došao kući, upalio TV i vidio kako Kolinda govori da su hrvatski mučenici, pa i fra Sokol, zaslužni što danas imamo hrvatsku državu i što ona može biti predsjednica te države – priča Markovina dok sjedimo u jednom od kafića u središtu Korčule, otkrivajući nam što ga je nagnalo da napiše tekst o fra Sokolu.

Definitivno je on izdao tih sedam partizana, i to neposredno uoči oslobođenja. Druga stvar, kompletno korčulansko svećenstvo je bilo uz partizanski pokret, svi su bili antifašisti osim fra Sokola, i sada baš njega predsjednica uzdiže kao mučenika. Zato sam morao reagirati.

Kako su nakon Markovininog teksta gotovo svi hrvatski portali stali pisati o kvislinškom fratru kojem predsjednica države otkriva spomenik, pitamo našeg sugovornika je li očekivao tako masovnu medijsku reakciju.

Iskreno, ne. Mislio sam da to nikome neće biti atraktivno, jer Kolinda je već toliko gafova napravila da sam smatrao kako nitko neće reagirati. Mislim da je razlog takve reakcije to što je fra Sokol surađivao s Nijemcima, a čak i u hrvatskom društvu postoji konsenzus da je to sramotno – kaže Markovina.

Dodatni „šlag“ na ovu priču predstavlja činjenicu da je ove godine Dubrovačko-neretvanska županija fra Sokolu posthumno dodijelila Nagradu za životno djelo. Doduše, ne zato što je izdao partizane Nijemcima, već zbog njegovih zasluga na polju muzikologije. Odluka županijskih vijećnika pritom je bila jednoglasna, što znači da su za nagradu fra Sokolu glasali i vijećnici županijskog SDP-a.

Mi smo njemu dali nagradu za muziku, a ne za političko djelovanje – kaže nam SDP-ov vijećnik dr. Davor Penić, te nastavlja:

Raspravljali smo o njegovom muzičkom djelu, a ne o njemu kao nekakvom mučeniku ili žrtvi komunističkog režima. To za mučenika je rekla Kolinda, koja je zastranila udesno. Ja to nikad ne bih rekao. Nama u materijalima i obrazloženju za nagradu nije predočen taj politički dio njegovog života. Ja sam tek poslije iz razgovora s nekim ljudima saznao što je taj fratar napravio.

S kojim ljudima ste razgovarali? – pitamo Penića.

Zvali su me ljudi iz Orebića, iz moje političke opcije, da kako smo mogli dat nagradu fratru koji je izdao partizane. Tek sam tada saznao za to. Onda su oni koji su desno počeli govorit da je on mučenik, a mi koji smo lijevo smo govorili da nije. U svakom slučaju, ja bih volio da u Hrvatskoj konačno završi Drugi svjetski rat – završava Penić.

Sramota i za državu i za franjevce

HDZ-ov dožupan Dubrovačko-neretvanske županije Joško Cebalo tvrdi, međutim, da su svi županijski vijećnici, pa tako i njegov SDP-ov kolega Penić, bili upoznati s kompletnom biografijom fra Sokola, uključujući i razdoblje Drugog svjetskog rata.

– Naša županija je Nagradu za životno djelo fra Sokolu dodijelila jednoglasno, i mislim da to jasno govori kakvo mišljenje o tom čovjeku imamo i ja i svi drugi županijski vijećnici – kaže Cebalo.

Ali vaš kolega iz SDP-a tvrdi da se na sjednici raspravljalo isključivo o muzičkom djelu fra Sokola? – kažemo našem sugovorniku.

Iz obrazloženja odluke se vidi cijeli životni put fra Sokola. Pa valjda se vijećnik informira prije nego što glasa za nešto – rezolutan je Cebalo.

Umirovljeni sveučilišni profesor Ante Lešaja sa svojih 88 godina jedan je od najstarijih Korčulana. Osim što se živo sjeća Nijemca Vilima – čovjeka koji je, preko časne sestre Manes Karninčić, upozorio partizane na fra Sokolovu izdaju – Lešaja nam podastire povijesne knjige („Sjećanja jedne generacije: Grad Korčula 1900-1946“), dokumente i pisana svjedočenja iz kojih se vidi da je fra Sokol surađivao s Nijemcima i da je odgovoran za pogibiju partizana na Vrniku.

Dok s terase njegove kuće u Solinama promatramo otočić Badiju, profesor Lešaja nam priča historijat tamošnje crkve i samostana. Doznajemo tako da su Badiju još u 14. stoljeću počeli formirati franjevci Bosne Srebrene, koji su, kako veli profesor, bitno drukčiji i pitomiji od hercegovačkih franjevaca koji su početkom 2000-ih preuzeli Badiju, na čelu s fra Jozom Zovkom, duhovnim ocem međugorskih vidjelica.

Mislim da je Kolinda došla na Badiju vratiti uslugu fra Zovku, jer je on blagoslovio njezin ured na Pantovčaku. Sramota je i za državu i za sâm franjevački red da se takvom čovjeku otkriva spomenik – zaključuje Lešaja.

GRADONAČELNIK KORČULE ANDRIJA FABRIS (HDZ)

Žao mi je i fra Sokola i tih partizana

– Nije li fra Sokol u najmanju ruku kontroverzna osoba?

– Izvori koji govore protiv njega su isto tako kontroverzni. Svak tko je bez suđenja ubijen za mene je žrtva nepravde.

– I Mussolini je ubijen bez suđenja, pa ga nitko ne smatra talijanskim mučenikom, osim možda tamošnjih fašista?

– Nitko nije rekao da je fra Sokol mučenik.

– Kako nije? To je izjavila predsjednica Republike u utorak na Badiji. I vi ste bili tamo.

– Ne bih ulazio u to. Ja sam tamo bio kao gradonačelnik, da podržim otvaranje galerije.

– Ta je galerija nazvana baš po fra Sokolu, koji je tom zgodom dobio i spomenik, iako je svojom denuncijacijom Nijemcima skrivio smrt sedmorice partizana. Kako to komentirate?

– Mislim da to što je gospodin Markovina napisao nije baš točno. Ako je netko ubijen i bačen u more, pa ne možete reći da je to u redu. Ne opravdavam nikoga, ali nitko ne zavređuje takvu sudbinu.

– Ali to ne znači da svak tko je tako surovo ubijen automatski zaslužuje spomenik. Optužbe protiv fra Sokola su vrlo ozbiljne, ispada da nosi na duši sedam partizanskih života?

– Takvi koji to govore tako su govorili i o prekomjernom granatiranju Knina, pa se pokazalo da to nije točno.

– Koliko znam, Markovina nikad u životu nije ni pisao ni govorio o prekomjernom granatiranju Knina?

– Ti su partizani ubijeni na mom otoku, ja sam s Vrnika, i mislim da to baš nije bilo tako kako Markovina govori. Fra Sokol je savršeno govorio njemački jezik, pa što će njemu prevoditelj? Isto tako, ta priča da su ga ostali fratri predali partizanima, čini mi se da nije baš tako.

– Taj je prevoditelj bio zaposlen u njemačkoj komandi. To što je fra Sokol dobro govorio njemački ne znači da prevoditelj Vilim nije bio prisutan na svom radnom mjestu?

– Gledajte, meni je žao što se to dogodilo na Korčuli. Ja smatram da nije normalno da vas netko izvuče iz kreveta i ubije. Meni je žao i tih partizana. I ne vjerujem da to sad treba dizati na neku veliku razinu.

Sluškinja me odvela u partizane

SPLIĆANIN ZDENKO DUPLANČIĆ (90), MITRALJEZAC PRVE PROLETERSKE BRIGADE I ČUVAR USPOMENA NA NOB

Rođen 1929. u Splitu, u bogatoj građanskoj obitelji, Zdenko Duplančić već 1941. kao 12-godišnjak ulazi u SKOJ. Nakon pada Italije 1943. odlazi u partizane i s 14 godina postaje jedan od najmlađih boraca legendarne Prve proleterske brigade, s kojom prolazi cijelu Bosnu i Srbiju, sudjeluje u borbama za oslobođenje Beograda (listopad 1944.) i Zagreba (svibanj 1945.), a ratni put okončava u Trstu.

Nakon rata završava visoke vojne škole u SSSR-u i SAD-u, te postaje zrakoplovni oficir. Krajem 70-ih je u vojnoj misiji u Moskvi, a 80-ih u Saveznoj direkciji za rezerve i promet specijalnih proizvoda, zadužen za prodaju oružja nesvrstanima. Umirovljen je 1988. u činu pukovnika, tri godine prije rata.

U svojoj 90. godini predsjednik je Udruženja boraca Prve proleterske brigade, gdje održava sjećanje na ovu elitnu partizansku jedinicu. Živi u Beogradu, a svako ljeto dođe u rodnu kuću u splitskoj Radunici.

Dok smo šetali po Radunici, pokazivali ste mi gdje se prije Drugog svjetskog rata nalazila koja obrtnička radnja, gdje su se potkivali konji… Kako je bilo odrastati u Splitu 1930-ih?

Ja sam odrastao u bogatoj familiji, prije rata sam vježbao violinu kod Hatzea. Moj otac je bio obrtnik, tapetar i dekorater, imao je puno radnika. Kad je 1934. brod s tijelom ubijenog kralja Aleksandra iz Marseillea pristao u Split, oca su angažirali da uredi obalu. Kad je 1943. moj drug Ante Čerina na Peristilu ubio poznatog fašista Giovannija Sava, moj otac je kao ugledni građanin Splita pozvan na pogreb.

Iz takve familije vi 1941. uđete u SKOJ. Kako to?

Znao sam što rade Talijani i ustaše. Imali smo sluškinju koja je bila članica Partije i pričala mi o talijanskom sistemu, i tako sam od nje saznavao o zlu fašizma. A majka mi je bila u Antifašističkom frontu žena.

Znači, žene u obitelji su bile na strani antifašista, a otac je bio dobar s fašističkim vlastima?

Moj otac se nije bavio politikom, ali je razumio što se događa. Upravo zato što je on bio ugledan građanin, Partija je našu kuću koristila za ilegalni rad. Iz naše se kuće odlazilo u partizane.

Otac nije znao za to?

Naravno da je znao.

Kako su 1941. u Splitu izgledali prvi dani okupacije?

Tada sam bio u Bolu na Braču, u gimnaziji kod dominikanaca, to su mi roditelji plaćali. I stvara se NDH, a gimnazijalci su morali biti u Ustaškoj mladeži, jer je Brač bio NDH, dok je Split bio pod Italijom. Stariji su nam govorili da ne idemo u tu Ustašku mladež, to mi je govorio i ravnatelj gimnazije Anđelko Rabadan, prefekt dominikanskog reda. Pa sam se vratio u Split i postao skojevac.

Svećenik vam je govorio protiv ustaša?

Ti dominikanci su bili antifašisti, Rabadan je poslije rata dobio odlikovanje od nas. I onda i danas među svećenicima je bilo i ima naprednih ljudi.

Dakle, nakon proglašenja NDH vraćate se u Split?

I kad sam doša u Split, primilo me u SKOJ. Moja klapa su bili braća Katalinić i Zvonko Tijardović, sin od skladatelja Ive. Proučavali smo marksizam i izvodili akcije po Splitu.

Kako ste proučavali marksizam?

Imali smo kružoke, stariji su nam čitali i tumačili Marxa. Čitali smo „Kako se kalio čelik“ Nikolaja Ostrovskog i „Moje univerzitete“ Maksima Gorkog. Onda bi razgovarali o tome.

A koje ste akcije izvodili?

Mogu reć šta je radila moja skojevska ćelija. Split je bio pun slika Mussolinija i fašističkih parola, pa smo ih mrčili. Bacali smo letke za Prvi maj i obljetnice Oktobarske revolucije. Na bunde i kapute kurvi šta su se družile s Talijanima bacali smo kiselinu. Split je bio potpuno crveni grad, to danas mnogi ne znaju.

Koliko je mladih iz vaše generacije u Splitu otišlo u partizane, a koliko u ustaše?

Većina iz moje generacije je išla u partizane. U Splitu uopće nije bilo ustaša, ja sam prve ustaše vidio tek u partizanima. Bio je Mačekov HSS, dio njih je kasnije iša u ustaše. Bilo je nešto četnika, imali su štab u Vatrogasnom domu. Orjune je bilo, oni su se stalno tukli protiv komunista.

Kad ste otišli u partizane?

Kad je u rujnu 1943. pala Italija, uspjeli smo prikupiti puno talijanskog oružja, i ja sam sudjelovao u tome. Držali smo položaje u Dugopolju, Nijemci su nas bombardirali svaki dan. Uoči dolaska Nijemaca svi koji su bili kompromitirani kao skojevci morali su u partizane, i tako sam i ja otišao.

U jednom intervjuu kažete da ste u ratu četnicima po Bosni pjevali: „Vi ste sluge Ante Pavelića!“ Je li u pitanju lapsus: jeste li to pjevali četnicima ili ustašama?

I jednima i drugima. A to konkretno smo pivali četnicima. Četnici i ustaše su surađivali cijelo vrijeme. Kao što su ustaše klali po Hrvatskoj i Bosni, tako su četnici klali i po Srbiji i po Bosni i po Hrvatskoj. S tim da su četnici izgubili svoju moć na Neretvi, tamo ih je bilo 20.000 i razbili smo ih. Otada više nisu predstavljali snagu zapadno od Drine.

Danas mladi u Hrvatskoj misle da su ustaše bili „borci za slobodu hrvatskog naroda“?

Nemam komentara. Nisu djeca kriva što uče iz lažnih udžbenika.

Slično je i s druge strane. Prva proleterska osnovana je u Rudom, koje je danas u Republici Srpskoj: nekad su se glavna ulica koja vodi do partizanskog groblja i škola u Rudom zvali po vašoj brigadi, a danas ta ulica nosi ime Draže Mihailovića?

I ulica i škola. Pisali smo protestna pisma u Republiku Srpsku, ali ništa nismo postigli. Isto je to kao u Hrvatskoj, nisu oni ništa bolji ili gori od ovih u Hrvatskoj.

Pri formiranju Prve proleterske brigade 21. prosinca 1941. u Rudom, od šest bataljuna četiri su činili partizani iz Srbije, a dva iz Crne Gore. Osim vas, je li bilo još Dalmatinaca i Hrvata u toj jedinici?

Pri formiranju brigade bilo je par Hrvata, to su oni šta su živili u Srbiji. Ali kasnije je došlo puno Dalmatinaca, najviše iz Šibenika, Splita i s Biokova. Već od 1942. počinju popune Prve proleterske s Dalmatincima. Mi smo u brigadu unili pismu, veselje, zajebanciju.

Po čemu se ta brigada razlikovala od drugih partizanskih jedinica?

Prva proleterska je uvik išla tamo di je najteže bilo. Ta jedinica je dala 84 narodna heroja, to ni divizije nisu imale. Mi smo u partizanima imali tri vrste jedinica: proleterske, udarne i obične, a proleterske su bile kao neka avangarda. Prva proleterska je imala i vojni i politički zadatak. Vojni – da diže ustanak, to su bili vrlo borbeni ljudi. Politički – da širi klasnu svijest među borcima.

Dio rata proveli ste uz Vrhovni štab?

Prva proleterska je sve do desanta na Drvar 25. svibnja 1944. bila uz Tita i Vrhovni štab, štitili smo ih. Tukli smo se sa svima: protiv Nijemaca, Talijana, ustaša, četnika, Bugara, Čerkeza, svakakve gamadi. Nakon Drvara Tito ide u Bari pa na Vis, a mi kroz Bosnu prema Srbiji.

Imate li koju zgodu s Titom iz tog vremena?

Moj stric Atilio Duplančić je bio radio-telegrafist u Vrhovnom štabu, a bio je religiozan. I na Božić 1942. kaže on Titu da ide na ponoćku, a Tito će njemu: „Druže Atilio, idem i ja s tobom.“ A moj stric je Tita zvao „Jozo“, i kaže on njemu: „Pa di ćeš ti, druže Jozo, u crkvu?“ A Tito veli: „Druže Atilio, puno nas je izginulo, a kad seljaci vide da ja idem u crkvu, onda će i oni doć u partizane.“ I tako je i bilo.

Ulazite u Srbiju, to je već jesen 1944., počinju borbe za oslobađanje Beograda. Čega se sjećate iz tih dana?

Kad smo ušli u Srbiju, na Zlatiboru, tukli smo se tri dana s Bugarima, a Bugari se tukli kao da brane Sofiju. Tu smo razbili njih i četnike, i onda je došla moja najteža bitka u ratu, na Ubu – protiv Nijemaca i četnika. Dva puta sam trebao poginuti – tu i u Vrbovcu, pri oslobađanju Zagreba.

Što je bilo na Ubu?

Ub je mjesto podno brda Vučjak. Švabe su imali jako utvrđen položaj, bunkere na brdu. Bio je 3. listopad 1944., u pet ujutro smo krenuli u juriš, po kiši i susnježici. Kad smo se približili, okinuli su po nama i morali smo se povlačiti. Ja sam bio prateći vod, to su mitraljezi. Sa mnom su bili Šibenčani Pivac i Protega, i jedna Kineskinja za koju ne znam kako se tamo našla. Čen-čen se zvala, to joj je bila prva borba i mi joj kažemo: „Ajde u pozadinu.“ Nije tila. Poginula je dva-tri metra od mene, a Šibenčani su teško ranjeni.

– Bili ste mitraljezac s 15 godina?

Bio sam pomoćnik mitraljesca, pa je on poginuo, pa sam postao mitraljezac. Imali smo talijanske „brede“, to su bili teški mitraljezi.

Nakon Uba ste krenuli za Beograd?

Ruta nam je bila Zlatibor – Bajina bašta – Valjevo – Užice – Beograd. A Beograd su branili Nijemci, četnici, nedićevci i ruski belogardisti. I ljotićevci. U Beogradu smo vodili ulične borbe, tu sam proslavio 15. rođendan. Nakon toga je došao Sremski front, Ilok, Šarengrad, oslobodili smo i Vukovar. I onda pravac Zagreb, a potom Trst, gdje sam dočekao kraj rata.

– Gdje je generalno bilo najteže?

– Namučili smo se u Bosni. To je pasji život bio, taj partizanski život. Kasnije je bilo lakše, imali smo pozadinu, ali prije toga – gol, bos, gladan, spavaš u sijenu ili na zemlji… Kad danas gledam, nije mi jasno kako smo uspjeli preživjeti. Mladost plus ideologija, to je jedino objašnjenje.

Marksistička ideologija?

– A koja druga?

Partizanska osveta nad ustašama i četnicima na Bleiburgu bila je surova?

– Pogledajte što su radili u Francuskoj i Italiji s tim kolaboracionistima. Pa naši ljudi su ginuli na Bleiburgu, jer se ovi jedini u Europi nisu predali. Kod oslobađanja Vrbovca, uoči oslobađanja Zagreba, u borbama protiv ustaša i Nijemaca samo iz naše brigade je poginulo 163 borca. Sad ispada da mi nismo ništa radili nego ubijali zarobljenike i civile. Pa nismo mi imali vremena za to, mi smo neprestano išli dalje. Kažu: „Ubili ga partizani, komunisti.“ A zašto su ga ubili, šta je taj radio u ratu? Nama se u Derventi predalo 1000 domobrana, nijednome nije dlaka s glave pofalila.

Nakon rata ostajete u JNA, a karijeru završavate u Saveznoj direkciji za specijalne proizvode. Kakav je to bio posao?

Palestina, Angola, Mozambik, Zambija, Uganda, Zimbabve, Alžir… sve su to moje zemlje, cijelu Afriku sam obišao. Bio sam zadužen za pomoć oslobodilačkim pokretima u nesvrstanim zemljama, kao direktor odjela za izvoz naoružanja.

Tu su se morali vrtjeti dobri novci. Jeste li se obogatili?

– Vidili ste moju obiteljsku kuću u Radunici, trošnu i nikakvu, nema ni kupatila. A bio sam na takvom položaju da sam mogao biti Todorić. Ali to ne bi bilo marksistički.

Godine 1988. odlazite u mirovinu. Kako ste doživjeli krvavi raspad Jugoslavije i pretvaranje JNA u srpsku vojsku?

Volio bih da sam umro prije toga. Ovo moj rat nije bio. Ni ta vojska nije bila moja, ona je izdala petokraku. Sve je moglo drugačije. Mogli smo se dogovoriti oko konfederacije ili se razići kao Česi i Slovaci. Mi smo pukli po nacionalnom ključu, a ja preferiram klasno pitanje. Nemam ništa protiv ni nacija ni religija, i danas znam moliti Boga na latinskom. Ali i nacija i religija su danas postali biznis. Prazna su sela i u Hrvatskoj i u Srbiji, a i gradovi se prazne: što onda vrijedi vikati da si Hrvat ili Srbin?

Živite u Beogradu više od pola stoljeća. Jeste li ikada imali problema zbog hrvatske nacionalnosti?

Ne, nikad. Ja sam predsjednik Skupštinskog odbora općine Savski venac, centralne i najvažnije beogradske općine. Uz to sam i predsjednik Saveza boraca te općine, član Gradskog odbora SUBNOR-a Beograda, Republičkog odbora i komiteta za međunarodne veze. Eto, jedan Hrvat ima sve te funkcije u Srbiji.

Današnja Srbija je četnike proglasila antifašistima, a četnički vođa Draža Mihailović je rehabilitiran?

Draža Mihailović nije rehabilitiran, nego mu je suđenje poništeno jer da nije bilo pravedno. A mi kažemo: „Ajde, sudite mu sada opet, ima dosta dokumenata.“ Ali oni neće da mu ponovo sude. Oni sada ovaj pravni sistem prebacuju na ono vrijeme: onda bi trebalo poništiti i Nürnberške procese.

Kako vam je živjeti u zemlji gdje su četnici priznati kao antifašisti?

U Srbiji je osam partizanskih praznika ušlo u značajne datume koji se obilježavaju na razini države. Skupština Srbije je 2004. izjednačila naš pokret s tim četničkim, ali kad su ti partizanski praznici, država četnike nikad ne spominje. Na Dan pobjede nad fašizmom na bini su naše partizanske zastave, a nikakve četničke. Kod ispraćaja boraca NOB-a sudjeluje vojska, a kod pokopa četnika ne sudjeluje. Na našim skupovima mi ne pjevamo „Bože pravde“ nego našu partizansku himnu „Partizan sam, tim se dičim“. Radimo na tome da se odluka o izjednačavanju četnika i partizana poništi, ali sastav Skupštine je takav da se to zasad ne može.

Vaši životni ideali su poraženi. Umjesto marksističkog, danas imamo kapitalističko društvo, a ustaše i četnici su postali pozitivci. Kako se nosite s tim?

– Možda sam deformiran, ali ja sam iz Prve proleterske. Mi se nismo samo borili protiv fašista, nego i za izgradnju drukčijeg društva, pravednijeg i socijalističkog. Ja očito nisam za ova današnja društva. Ponosim se što sam bio član SKOJ-a i KPJ. I sav ovaj moj preostali život je borba za istinu i pravedniji društveni sistem.

Koliko je još živih boraca Prve proleterske?

– U Beogradu nas je ostalo osam. Samo smo dvoje još na nogama.

– Gdje je originalna ratna zastava brigade?

Kod mene u kancelariji.

 Obrijani četnici

Partizanima se zamjera da su potkraj rata dopustili da mnogi četnici obriju brade i pređu u njihove redove?

To je bilo nakon sporazuma TitoŠubašić, kad je kralj Petar u rujnu 1944. smijenio Dražu i naredio da svi „otadžbinski vojnici“, odnosno četnici, moraju preći kod Tita. Isto tako smo primali i domobrane u Hrvatskoj. U partizane su mogli preći svi osim ustaša i četnika koji su bili koljači. Oni koji su obrijali brade – njih bi mi skratili za glavu. Kod nas su prelazili samo oni četnici koji su bili mobilizirani, kao domobrani u Hrvatskoj.

Vatreni u Rusiji kao Prva proleterska

– Beogradski nogometni klubovi se zovu Crvena zvezda i Partizan, a navijači im na utakmicama pjevaju četničke pjesme?

– Ja zato više ne idem utakmice, a stanujem između ta dva stadiona. Više pratim talijansku i španjolsku ligu.

– Za koga navijate?

Ni za koga u klupskom nogometu. Lani u Rusiji sam navijao za Hrvatsku, normalno. Igrali su u Rusiji kao jedan, kao da su Prva proleterska.