Churchill je htio da se ustaše i partizani sukobe u Sloveniji

BLEIBURG – REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA I POZADINA LIKVIDACIJA

I ustaše, baš kao i četnici i ljotićevci, opterećeni počinjenim zločinima, znajući da im ništa drugo ne preostaje, jer se ne smiju predati, bore se uporno i bezobzirno, na život i smrt’, ukazuje povjesničar Ivo Goldstein

Priča o Bleiburgu počinje 10. travnja 1941., osnivanjem NDH, a završno poglavlje kreće 30. travnja 1945., kad su Pavelić i Vlada NDH na sjednici odlučili da se neće predati partizanima – koji su već pristizali pred Zagreb – nego će pobjeći preko Slovenije do Austrije, te se predati Britancima.

Povlačenje Oružanih snaga NDH počelo je u noći 5. na 6. svibnja. Pridružio im se i dio civila koji nisu htjeli dočekati novu vlast, pa se na putu prema Celju formirala dugačka kolona, na čelu s oko 40.000 njemačkih vojnika, kojoj se pridružilo 10-12 tisuća slovenskih belogardista i civila, te 5-10 tisuća srpskih i crnogorskih četnika.

Koliko je ukupno bilo vojnika i civila, ne zna se točno, jer su emigrantski krugovi težili uvećavanju brojki, dok je komunistička literatura ili o tome šutjela ili bila sklona brojčanom umanjivanju”, piše hrvatski povjesničar Ivo Goldstein u knjizi „Povijest Hrvatske: 1945.-2011”, dodajući kako analiza svih dokumenata ukazuje da je u „izbjegličkoj koloni koja je kretala iz Hrvatske moglo biti oko 150.000 osoba”, dok je kolona „bila duga između 45 i 65 km”.

Istovremeno, cestama kroz Gorenjsku, od Ljubljane i Kranja prema Austriji, „povlačilo se oko 17.000 slovenskih belogardista, srpskih ljotićevaca, četnika i manja skupina vojnika NDH, zajedno s oko 10.000 slovenskih civilnih izbjeglica”.

Prve borbe započele su 11. svibnja oko Celja, a 12. svibnja glavnina ustaške vojske i civila nalazila se na cestama i putevima iz Celja prema Dravogradu, gusto koncentrirana u dolinama rijeka Pake i Mislinje. Prema Goldsteinu, „tu su se još kretale brojne postrojbe Wehrmachta (…) te jedna ‘kozačka’ divizija ruskih Vlasovljevaca, ostaci dviju razbijenih mješovitih muslimansko-folksdojčerskih legionarskih divizija i blizu 10.000 srpskih i crnogorskih četnika koji su se u povlačenju sa svojim obiteljima pridružili oružanim snagama NDH”.

Šarolika gomila kvislinga

Bila je to zapravo šarolika gomila njemačkih vojnika i njihovih kvislinga iz više zemalja Istočne Europe, uključujući i albanske baliste i mađarske horthyjevce, i Kozake i Čerkeze. Svi su imali isti cilj: probiti se do austrijske granice.

Vodstvo jedinica NDH uporno je odbijalo kapitulaciju pred Titovim partizanima, i to „iz straha da će partizani s njima postupati jednako kao što su oni prethodne četiri godine postupali prema partizanima i propartizanskom civilnom stanovništvu”, piše u knjizi „Rat i revolucija u Jugoslaviji” hrvatsko-američki vojni povjesničar Jozo Tomashevich, profesor emeritus na San Francisco State sveučilištu. Umjesto predaje, ustaše su odlučili nastaviti borbu.

Kako navodi Goldstein, pokušaj Oružanih snaga NDH da probiju partizanski obruč prema Austriji predvode ustaški veterani iz Crne Legije i Poglavnikova tjelesnog zdruga („dviju jedinica čiji su pripadnici tijekom rata počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom”) te Ustaške obrane („koju su činile posade gotovo svih logora NDH, uključujući i Jasenovac”).

I ustaše, baš kao i četnici i ljotićevci, opterećeni počinjenim zločinima, znajući da im ništa drugo ne preostaje, jer se ne smiju predati, bore se uporno i bezobzirno, na život i smrt”, ukazuje hrvatski povjesničar.

Borbe kulminiraju 13. i 14. svibnja, a puca se čak i 15. svibnja ujutro (kad u čitavoj Europi već danima vlada mir), kad prednji dijelovi Oružanih snaga NDH stižu do Bleiburškog polja. U tim žestokim okršajima stradalo je i mnogo civila, a Goldstein detaljno opisuje najveće civilno stradanje, koje se dogodilo 12. i 13. svibnja u dolini rijeke Mislinje, oko sela Gornji Dolič.

Prethodno su ustaške jedinice iz prednjeg dijela izbjegličke kolone napale Dravograd, s ciljem da stvore mostobran preko Drave, ali su partizani iz slovenske 14. i vojvođanske 36. i 51. divizije odbili napad i zadržali kontrolu nad dravogradskim mostovima. Istodobno su druge partizanske snage poduzele mjere da ustaše kod Dravograda ne dobiju pojačanja, pa je „u podnevnim satima 12. svibnja 17. istočnobosanska divizija, prepadom s jugozapadnih obronaka Pohorja, napala jezgru i zaleđe dugačke kolone”.

Svaka mina – puni pogodak

To je bila najkrvavija dvodnevna bitka u cjelokupnim završnim ratnim operacijama u Sloveniji u svibnju 1945. godine. Artiljerija 17. istočnobosanske divizije i Majevička brigada nemilosrdno su tukle po izbjegličkoj koloni, pri čemu je stradavalo mnogo vojske, ali i civilnih izbjeglica”, notira Goldstein, koji prenosi i iskaz preživjelog ustaškog vojnika Zvonimira Skoka:

Kada smo nakon punog dana hoda (ali još uvijek se probijali borbom put) stigli pred mjesto Dravograd, vidjeli smo da se ovdje nalaze velike koncentracije naših snaga u punom naoružanju, bilo nam je lakše, ali ta sreća bila je kratka, jer se je sve više stegao obruč oko nas. Sa ledja jedinice Tita, sa desne strane naprijed jedinice Rusa, sa čela jedinice Engleza, sa lijeve strane jedne manje rijeke nalazile su se jedinice Bugara, mislim u sastavu Titove vojske. Na tom prostoru unutar obruča nalazilo se cca 60 hiljada što vojske što civila u potpunom naoružanju”, prisjeća se Skok, te nastavlja:

Titovi su partizani počeli pucati iz svih oružja po tom prostoru, gdje je bio nabijen čovjek do čovjeka bez 2 m2 slobodnog prostora. Svaka mina od bacača imala je puni pogodak, tj. svoje žrtve. (…) Jedino mogu reći da kada sam sa prvog brda pogledao u dolinu, odakle smo krenuli, vidio sam da je dolje našlo grob cca 2 do 3 hiljade ljudi. Zaključujem po tome, jer je upravo, bio vojnik ili civil, jedan preko drugog ležao mrtav.”

Osim ustaša i civila, u borbama je tih dana stradalo i mnogo partizana: dok svi europski antifašisti već danima slave pobjedu nad najvećim zlom u povijesti, samo jugoslavenski partizani i dalje ginu. Ukupno su partizani u borbama od 9. do 14. svibnja imali blizu 1000 mrtvih i ranjenih. Istodobno, štab partizanske Treće armije u izvještaju, u rubrici „neprijateljski gubici”, bilježi „preko 20.000 ubijenih”.

Nesrazmjer žrtava s jedne i druge strane svjedoči o tome da su zarobljenici ubijani, i to masovno”, zaključuje Goldstein.

Engleski plan

Nove spoznaje o dubljim uzrocima bleiburških stradanja dao je slovensko-talijanski povjesničar i akademik dr. Jože Pirjevec, čija je knjiga „Tito i drugovi” od izlaska 2011. u Sloveniji probila prodajne rekorde za historiografski žanr – te je prevedena na brojne jezike – dobrim dijelom i zato što je autor uspio ući u dotad zatvorene arhive CIA-e, kao i u ruske, britanske i njemačke arhive.

Pirjevec tvrdi da se događaji na Bleiburgu ne mogu razumjeti bez poznavanja tadašnjih međunarodnih relacija, odnosno nastojanja britanskog premijera Churchila da nakon rata obnovi Kraljevinu Jugoslaviju i britanski utjecaj u njoj, prema dogovoru sa Staljinom na Jalti. U intervjuu za Slobodnu Dalmacije 2018. Pirjevec je naglasio da je u vrijeme uoči Bleiburga Churchill već skoro uništio partizanski i komunistički pokret u Grčkoj – kojeg je prethodno pomagao u borbi protiv nacista – te su jugoslavenski komunisti strahovali da će to pokušati i u Jugoslaviji:

Bleiburg je jako složena situacija. Dosta sam to istraživao. Staljin je dozvolio da Englezi uđu u Grčku, pa su se Jugoslaveni bojali istog scenarija. (…) Jugoslavenski komunisti su mislili da će ti zapadni imperijalisti iskoristiti ustaše, četnike, ljotićevce i ostale grupe s Bleiburga kao „petu kolonu” protiv njih, što nije bilo daleko od istine. Sad sam u Churchillovom arhivu u Cambridgeu našao dokument koji je napisao tadašnji britanski ambasador u Beogradu Ralph Stevenson. Par dana uoči Bleiburga, 29. travnja 1945., Stevenson piše: „Mi smo planirali da će se partizani i kvislinzi sudariti u Sloveniji i ostaviti nama prostor da uđemo u Jugoslaviju.”

Posljedice Sutjeske i Neretve

Prema arhivskim dokumentima koje je Pirjevec otkrio, Churchill je od prodora na istok – gdje bi po osvajanju Jugoslavije krenuo i na SSSR – odustao tek kad su mu generali predočili da Staljin u Centralnoj Europi ima dvaput više divizija od zapadnih saveznika, pa bi napad na Crvenu armiju značio teški saveznički poraz.

Partizanski vrh nije znao da su Britanci odustali, pa su masovno likvidirali njihove potencijalne pomagače, od ustaša i četnika do bjelogardejaca i balista”, tumači Pirjevec, koji je preklani za naš list izjavio da Bleiburg „razumije, ali ne oprašta“:

Treba reći da je u tom časnom partizanskom ratu pri kraju došlo do vandalizacije, kao što treba reći da su ustaše u prethodnih četiri godine počinili užasne, strahovite zločine. Moramo priznati da su se tu desile užasne stvari. To se ne može objasniti ako ne uzmemo u obzir količinu mržnje koju su partizani nakon četiri godine rata osjećali prema onima koji su skrivili te patnje.”

Suprotno kasnijem emigrantskom narativu da su ustaše i civili pobijeni od strane srpskih partizanskih jedinica, Pirjevčevi dokumenti ukazuju da su to počinili mahom hrvatski partizani:

U Titovoj 4. armiji bilo je najviše Dalmatinaca i Ličana – oni su u ratu pretrpjeli neviđene patnje i stradanja, i kada su im ti ljudi došli u ruke, oni su naprosto podivljali”, drži talijansko-slovenski povjesničar, ukazujući i na tadašnji europski kontekst, kad su u svibnju 1945. širom Europe pobjednici strijeljali svoje kolaboracioniste – pa je samo u Francuskoj bez suđenja ubijeno preko 100.000 domaćih nacističkih pomagača – te zaključuje:

Gdje god je bio otpor fašizmu, došlo je do revanšističkih zločina. A u Jugoslaviji je otpor bio najveći, tako da su i žrtve bile goleme – pogledajte samo Sutjesku i Neretvu – pa su i osvetnički zločini bili veliki.”

Milanović je napravio jedino što je mogao

GENERAL LUKA DŽANKO GOVORI O INCIDENTNOM OBILJEŽAVANJU GODIŠNJICE OPERACIJE ‘BLJESAK’

Ministarstvo branitelja na čelu s ministrom Medvedom tako je loše organiziralo svečanost da je predsjednik Milanović bio prisiljen napustiti Okučane. Još im je i dao priliku da poprave situaciju i uklone ljude s ustaškim obilježjima, ali nisu htjeli

Na prošlotjednom incidentnom obilježavanju 25. godišnjice vojno-redarstvene operacije Bljesak u Okučanima nije bilo generala Luke Džanka, ali je zato bilo pozdrava „Za dom spremni”. Umjesto da bude obrnuto – da general Džanko bude prisutan, a da ustaški pozdrav izostane.

Govorimo o čovjeku koji je u operaciji Bljesak, kao zapovjednik „Istočnog pravca”, sa svojim postrojbama prvi ušao u Okučane i podnio prijavak tadašnjem predsjedniku hrvatske Vlade Nikici Valentiću. Kao zapovjednik Zbornog područja Bjelovar, operaciju Bljesak general Džanko je pripremao još od 1994. godine, ali četvrt stoljeća kasnije, na obilježavanje jubilarne godišnjice slavne akcije, umjesto njega u Okučane su pristigli ljudi u majicama s tobožnjim „starim hrvatskim pozdravom”, zbog čega je predsjednik Republike Zoran Milanović napustio svečanost.

Tim povodom razgovaramo s generalom Džankom, koji je 1991. u činu potpukovnika napustio JNA i prešao u Hrvatsku vojsku, da bi do kraja rata uspješno vodio oslobodilačke akcije HV-a: bio je i prvi zapovjednik Južnog bojišta (1991.) i zamjenik zapovjednika Operativne zone Split, generala Ante Gotovine (1993.), a u Oluji je zapovijedao operativnim pravcem Hrvatska Kostajnica. Danas živi u Splitu i član je Središnjeg odbora Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA).

Kako ste doživjeli incident u Okučanima?

Loši režiseri. Ministarstvo branitelja na čelu s ministrom Medvedom tako je loše organiziralo svečanost da je predsjednik Milanović bio prisiljen napustiti Okučane. Još im je i dao priliku da uoči polaganja vijenaca poprave situaciju i uklone ljude s ustaškim obilježjima, ali oni nisu htjeli, i on je morao napraviti ono što je napravio.

Dakle, podržavate Milanovićev potez?

Apsolutno podržavam. Nije imao drugog izbora.

Kako onda komentirate što su i predsjednik Vlade i predsjednik Sabora ostali na svečanosti?

Najprije, sad je predizborna kampanja. Uvjeren sam da i premijer i mnogi u HDZ-u i Vladi misle o tom pozdravu isto što i Milanović, ali su podlegli desnom biračkom tijelu jer se boje izbora. A ovi koji su režirali predstavu upravo to i hoće.

Jeste li zadovoljni reakcijom Hrvatskog generalskog zbora, koji se ogradio od HOS-a i odbio osuditi Milanovićev potez, iako su neki članovi to tražili?

Ja nisam član Zbora. Par puta su me zvali, ali nisam htio ući u članstvo. Rekao sam im: „Dokle god vi funkcionirate kao nekadašnji SUBNOR, odnosno dokle god podržavate HDZ, ja ne želim biti dio toga.” A sada vidim da u Zboru pušu neki drugi vjetrovi: ovo njihovo ponašanje je veliki napredak i predstavlja dobar put, te ja podržavam takav njihov stav. I moram reći da je predsjednik Zbora, general Pavao Miljavac, i u ratu i nakon rata bio i ostao čovjek koji se za Hrvatsku hrabro bori na ispravan način.

S obzirom da ste u operaciji Bljesak prvi ušli u Okučane, kako to da vas nije bilo na obilježavanju godišnjice?

I ja sam se iznenadio što me nisu zvali. Iz Ministarstva obrane sam dobio poziv za svečani prijem u Zagrebu, čak su bili spremni poslati i vozilo po mene u Split, ali je predsjednik moje udruge VeDRA Ranko Britvić rekao da nećemo trošiti novac poreznih obveznika, pa sam u Zagreb otišao u aranžmanu udruge. Bili smo kod predsjednika Republike, i pošto me je general Miljavac par puta spomenuo u govoru, Milanović mi je prišao i uljudno razgovarao sa mnom.

Kako onda niste otišli u Okučane?

Nitko mi nije uopće rekao da će biti skup u Okučanima. Ja sam pitao na prijemu ima li još kakvih događanja, ali su mi iz protokola rekli da je sve završeno, pa sam pomislio da svečanosti u Okučanima neće biti zbog korone. I onda poslije u medijima vidim da je ipak bilo. A zašto nisam pozvan u Okučane, to treba pitati ministre Krstičevića i Medveda.

Je li HOS uopće sudjelovao u operaciji Bljesak?

Ne, oni tada nisu ni postojali. Morate znati da je vrhovni zapovjednik Franjo Tuđman još početkom 1992. rasformirao HOS, nakon čega su oni integrirani u Hrvatsku vojsku. U Dalmaciji su, recimo, oni prešli u Četvrtu brigadu.

A je li za vrijeme Bljeska pod vašom komandom bilo vojnika koji su imali takva ZDS obilježja?

Ne, ni govora. Toga nije bilo nigdje u Hrvatskoj vojsci. Tuđman je bio jako ljut na te oznake, jer su one činile veliku štetu za ugled Hrvatske vojske i hrvatske države, pa je tražio da se to što prije ukloni. Ja bih pitao tu dvojicu koji su se sada pojavili u Okučanima u tim majicama: biste li to uradili da je Tuđman živ?

Što za vas predstavlja taj pozdrav?

To je simbol Ante Pavelića i ustaša, simbol zločina u Jasenovcu. Sramotno je da mlade ljude učimo pozitivno o tom zločinačkom dijelu hrvatske povijesti. Ja sam u udrugu VeDRA i ušao upravo zato da bih se borio protiv revizionizma i prekrajanja povijesti, i zato smo mi u VeDRA-i odmah osudili ovu HOS-ovu provokaciju u Okučanima, koja krši i Ustav Republike Hrvatske i Tuđmanov nauk.

Razgovaramo na dan kad je prije 40 godina umro Josip Broz Tito, koji je bio i vrhovni komandant JNA. Je li on za vas heroj ili zločinac?

Nemojte mi to „zločinac”. Tito nije zločinac. On je moj prvi vrhovni zapovjednik. Sve moje vojno znanje i moje hrvatstvo proizvod su života i rada u onoj državi. Petokraku u Vukovaru i Slobodana Miloševića ne možemo poistovjetiti s Titom. Tito je bio vrhovni zapovjednik JNA i nije nas tako učio, nego nas je učio da su svi jugoslavenski narodi ravnopravni. Oni koji su poslali petokraku na Vukovar izdali su i Tita i Jugoslaviju.

Sanders odustao od izbora, ali socijalističke ideje ušle su u američki mainstream

DEMOKRATSKI SOCIJALIST BERNIE SANDERS POVLAČI SE IZ UTRKE ZA ČELNIKA SAD-a

‘Budućnost naše zemlje počiva na mladima, a mi smo dobili značajnu, ponekad i ogromnu većinu glasova mladih. Drugim riječima, budućnost ove zemlje je u našim idejama” – poručio je Sanders u oproštajnom pismu svojim pristašama

Američki senator Bernie Sanders u srijedu je objavio da odustaje od kampanje za kandidata Demokratske stranke za predsjednika SAD-a. Time je otvorio put bivšem potpredsjedniku SAD-a Joeu Bidenu da s demokratskom nominacijom krajem godine izađe na izborni megdan Donaldu Trumpu.

Sandersov stožer odluku je donio na sastanku osoblja koje radi na kampanji, a sâm Sanders obratio se pristašama, putem interneta, iz svog doma u Burlingtonu u Vermontu.

Hvala svima koji su me podržavali u dvije predizborne kampanje. Zaključio sam da ova bitka za demokratsku nominaciju neće uspjeti, tako da danas obustavljam svoju kampanju. To je bila bolna odluka. No, iako je naša kampanja došla kraju, naš je pokret dobio ideološku bitku u stranci”, poručio je Sanders.

Njegova kampanja, koja se među ostalim bazirala na uvođenju univerzalne zdravstvene zaštite za sve građane SAD-a („Medicare For All”), na početku američkih predizbora davala je dobre rezultate, pa je u prvih nekoliko država Sanders uvjerljivo pobijedio, te se činilo kako će upravo on ponijeti demokratsku nominaciju za predsjedničke izbore.

No tada se čitava mašinerija Demokratske stranke aktivirala da spriječi „socijalistički proboj” u vrh američke politike. Stranka je sve adute stavila na umjerenog, centrističkog kandidata Joea Bidena, koji je potom počeo pobjeđivati u sve više država te prešao u vodstvo za nekih 300 delegata, što su u Sandersovom štabu procijenili kao nedostižnu prednost, osobito kad se u priču uplela i pandemija koronavirusa.

Politički poraz, ideološka pobjeda

Po izbijanju pandemije, naime, obustavljena je kampanja „licem u lice” – u čemu je Sanders bio uvjerljivo bolji od Bidena – te su se kandidati morali prebaciti na društvene mreže, što je anuliralo Sandersovu dominaciju u izravnim sučeljavanjima te dovelo do njegove odluke o odustajanju.

Za razliku od Bidena i ostalih demokratskih kandidata, koji su mahom imali financijsku podršku Wall Streeta i mega korporacija, Sandersovu kampanju osobnim je prilozima financiralo preko dva milijuna Amerikanaca, s ukupno deset milijuna uplata, pri čemu je prosječna donacija iznosila 18,5 dolara (130 kuna). Iz toga se vidi tko je prosječni Sandersov simpatizer: mali američki čovjek.

Stoga je ovih dana Sanders na dva milijuna adresa poslao pismo pod naslovom „Kampanja završava, borba se nastavlja”, u kojem je pozvao svoje glasače na nastavak borbe za progresivniju Ameriku:

Malo bi tko zanijekao da je u proteklih pet godina naš pokret pobijedio u ideološkoj borbi. Većina Amerikanaca sada razumije da moramo povisiti minimalnu plaću na najmanje 15 dolara na sat, da zdravstvenu zaštitu moramo jamčiti kao pravo svim našim ljudima i da visoko obrazovanje mora biti dostupno svima, bez obzira na prihode. Ne tako davno ljudi su smatrali ove ideje radikalnim i rubnim. Danas su to glavne ideje – a mnoge od njih već se provode u gradovima i državama širom zemlje. To ste postigli”, poručio je senator iz Vermonta.

Socijalizam ušao u mainstream

U svom pismu Sanders se osvrnuo i na posljedice pandemije koja upravo hara Amerikom:

Ova užasna kriza u kojoj se sada nalazimo otkrila je koliko je apsurdan naš sadašnji sustav zdravstvenog osiguranja. Sadašnji gospodarski pad koji proživljavamo ne samo da je doveo do masovnog gubitka radnih mjesta, već su milijuni Amerikanaca izgubili i zdravstveno osiguranje (…), pa se sada bore kako priuštiti odlazak liječniku i ne bankrotirati s ogromnim bolničkim računom”, konstatirao je Sanders, poručivši da će socijalističke ideje u Americi u budućnosti biti sve jače:

Budućnost naše zemlje počiva na mladima, a mi smo dobili značajnu, ponekad i ogromnu većinu glasova od ljudi ne samo mlađih od 30 godina, nego i od onih ispod 50 godina. Drugim riječima, budućnost ove zemlje je u našim idejama.”

Analitičari se slažu da je od svoje prve kandidature iz 2016. godine do danas Sanders doista uspio pomaknuti Demokratsku stranku ulijevo i približiti svoje socijalističke ideje širim američkim masama, osobito mladima. Urednik magazina „Jacobin” Ronan Burtenshow notira da je Sanders „prvi put nakon više generacija izveo socijalizam s margine i ušao u američki mainstream”, odnosno da je zahvaljujući Sandersu „socijalizam ponovo postao snaga u američkoj politici”:

Bernie Sanders dao je mogućnost da u Americi opet možete reći da ste ‘crveni’. Većina mladih Berniejevih pristalica morala bi se vratiti u dane djedova i baka, kad je posljednji put netko to mogao reći. To je uistinu izvanredno postignuće. Većina mladih ljudi u Americi danas preferiraju socijalizam pred kapitalizmom”, zaključuje Jacobin.

Policija trenira strogoću, građani gube živce

NA DRUŠTVENIM MREŽAMA SVE ŽEŠĆE REAKCIJE I NA POLICIJU I NA GRAĐANE KOJI KRŠE MJERE

Splitski incidenti otvaraju neugodna pitanja. Zašto se policajci deru na žene, a ne deru se na muškarca u svećenićkoj halji? Zašto su dvije Splićanke privedene i kriminalistički ispitane, a mahnitog fratra nitko nije ni priveo ni ispitao?

Zadnjih dana imamo više primjera da policijske intervencije kojima se građani tjeraju s javnih površina završavaju prepirkama čuvara reda i građana, u kojima bar jedna strana pređe granicu pristojnog ponašanja. Kao i obično, epicentar ovih incidenata u Hrvatskoj je Split.

Tako smo u noći s utorka na srijedu svjedočili rijetko viđenom prizoru i u svjetskim žurnalističkim okvirima: dok je novinarka HRT-a Ivana Šilović uživo intervjuirala Ivana Škaričića, ravnatelja splitskog Doma za starije i nemoćne osobe u Vukovarskoj ulici – ispred kojeg se upravo odvijala evakuacija štićenika s koronavirusom u splitsku bolnicu – pristigli interventni policajac uletio je izravno u kadar i počeo tjerati i novinarku i ravnatelja da napuste prostor.

Iz video snimke incidenta vidljivo je da nervozni policajac s HRT-ovom novinarkom nije baš komunicirao najljubaznijim riječima:

Ko je ovo ovdje, ‘ajmo ća. Ajmo, nema veze šta radite, neću da vidim nikoga ovdje. ‘Ajmo gospodo, udaljite se odavde”, vikao je policajac na novinarku, koja ga je bezuspješno pokušavala podsjetiti da ona samo radi svoj posao, baš poput njega.

Kako je snimka te konverzacije, što se kaže, postala „viralna”, ubrzo se splitska policija oglasila priopćenjem u kojem se ispričala medijima i građanima zbog ponašanja svog službenika, koji se novinarki „obratio bespotrebno povišenim tonom”, čime je pokazao „nedostatak taktičnost i pristojnosti”, te je MUP najavio da će protiv njega biti poduzete mjere jer je „narušio ugled policijske službe”.

 ‘Ključ na laktu’

Mnoge je taj slučaj podsjetio na incident od prošlog vikenda, kada su policajci u civilu zaustavili dvije Splićanke na prilazu Bačvicama, tražeći od njih da se okrenu i odu kući, jer da „nije dozvoljeno okupljanje na Bačvicama”. Nakon što su građanke pokušale objasniti da se ne namjeravaju „okupljati” nego šetati – pozvavši se i na preporuke eminentnih stručnjaka da je šetnja u kontroliranim uvjetima korisna – policajci su postali nepotrebno strogi, koristeći i neprikladan vokabular.

Uz to, građanina koji se tu zatekao i pokušao pomoći Splićankama policajci su bacili na tlo i, kako se vidi na snimci incidenta, primijenili na njemu zahvat „ključ na laktu”. A građanke su završile u policijskoj stanici, gdje je nad njima provedeno kriminalističko istraživanje. Glavni ravnatelj policije Nikola Milina kasnije je izjavio da će policajci „biti upozoreni” da se klone „verbalnog prepucavanja” s građanima.

Treći aktualni splitski incident, pak, posve je drukčijeg karaktera: u tom slučaju nisu vikali policajci na građan(k)e, nego je jedan građanin vikao na policajce, koji su pak – za razliku od dva prethodno opisana incidenta – bili iznimno profesionalni i pristojni. Možda zato što je taj građanin bio – svećenik.

Bog, ljubav i mržnja

Konkretno, radilo se o župniku Josipu Delašu sa splitske Sirobuje, koji je u nedjelju na blagdan Cvjetnice pozvao vjernike na misu u lokalnu crkvu sv. Leopolda Bogdana Mandića, čime je direktno prekršio naputke Nacionalnog stožera civilne zaštite o zabrani okupljanja. Nakon što su policajci u civilu izašli na teren i zamolili vjernike da se raziđu (što su ovi i učinili), pred crkvu je izašao župnik Delaš i počeo mahnito urlati na policajce:

Bože, je l’ čuješ, kazni ga na moj zahtjev”! – vikao je svećenik na policajca u civilu, koji mu je krajnje obzirno, riječima „Bog je ljubav, nije mržnja”, pokušao ukazati da se ponaša neprimjereno svom pozivu.

Kako su sva tri incidenta snimljena i objavljena na portalima, evidentno se može uočiti velika razlika u policijskom pristupu pomahnitalom župniku u odnosu na pristup prema novinarki HRT-a i dvjema Splićankama na Bačvicama, što otvara neka neugodna pitanja. Zašto se splitski policajci deru na žene, a ne deru se na muškarca u svećeničkoj haljini? Zašto su dvije Splićanke privedene u policijsku stanicu i kriminalistički ispitane, dok mahnitog fratra nitko nije ni priveo ni ispitao?

Dodatnu zabrinutost izazivaju reakcije građana na društvenim mrežama. Nije problem što se mogu razaznati dva suprotna tabora – od kojih jedan kritizira policijsku bahatost, a drugi bahatost građana – već je problem količina žuči i bijesa koja se u tim reakcijama prosipa, čime dolazimo u opasnu zonu potencijalne hajke i linča. Čini se da karantena uzima danak: živci polako popuštaju.

Kissinger: Treba očuvati liberalni poredak! Chomsky: Treba srušiti neoliberalnu kugu!

KAKO DVA MUDRA AMERIČKA STARCA VIDE SVIJET NAKON PANDEMIJE

Chomsky ukazuje kakav tip društva bi trebao biti izbačen iz opticaja – upravo ovaj postojeći, čiji je Kissinger jedan od glavnih ‘arhitekata iz sjene’. Kissinger, pak, apelira da se sadašnji sistem po svaku cijenu mora održati i sačuvati

va slavna američka intelektualca, ideološki posve oprečna, oglasili su se ovih dana o pandemiji koronavirusa i svijetu nakon pandemije: Henry Kissinger (97) i Noam Chomsky (92).

Kissinger je u listu The Wall Street Journal objavio članak pod naslovom „Koronavirus pandemija zauvijek će promijeniti svjetski poredak”, dok je Chomskog putem video veze intervjuirao hrvatski filozof Srećko Horvat. Odmah da kažemo: dva mudra američka starca ni u čemu se ne slažu, osim da će pandemija izazvati velike društvene promjene.

Zapravo je prirodno da se Kissinger i Chomsky ne slažu, pošto već desetljećima slove kao patrijarsi i šamani dviju različitih Amerika – one liberalne i one „ljevičarsko-socijalističke” koja se zadnjih godina budi. Kissinger je jedan od ključnih predstavnika – čak i glavnih stratega – (neo)liberalnog kapitalizma, a Chomskog drže ključnom intelektualnom figurom američke ljevice.

Kissinger je vjerojatno najpoznatiji živući svjetski diplomat, kojeg smatraju „arhitektom iz sjene” današnjih geopolitičkih relacija u svijetu, dok je filozof i povjesničar Chomsky ujedno i najpoznatiji živući svjetski lingvist, kojeg smatraju začetnikom psiholingvistike. Obojica su autori zapaženih političkih eseja – s posve suprotnim ideološkim predznakom – te su obojica i u desetom desetljeću ostali lucidni analitički umovi.

Što nam dakle ti umovi imaju reći o post-korona svijetu?

‘Sociopatski vođa’

Rekosmo već, jedino o čemu su se složili jest da bi mogao nastati potpuno novi svjetski poredak. Kissinger to objavljuje već u naslovu svog članka, dok se Chomsky slaže da je ovo „kritični trenutak ljudske povijesti”, te tvrdi da se postojeći društveno-ekonomski model „mora radikalno mijenjati ako će uopće postojati održive budućnosti”.

O svemu drugome, pa i o tome kako će taj novi poredak izgledati, ova dvojica imaju suprotno mišljenje, počevši od toga da Kissinger hvali Trumpovo ponašanje u vezi pandemije, dok je Chomsky tim ponašanjem užasnut.

Konkretno, Kissinger ističe da je američka administracija „učinila dobar posao i izbjegla neposrednu katastrofu”, dok je Chomsky sasuo baražnu vatru na Trumpa:

Loše je bilo u Britaniji, a najgore od svega u SAD-u gdje se na vlasti nalazi sociopatski vođa. Trump jednog dana kaže ‘nema krize, to je poput gripe’. Idućeg dana – ‘to je strašna kriza i znao sam to cijelo vrijeme’. Sutradan – ‘moramo ići s dalje poslom jer ja moram dobiti izbore’”, govori Chomsky, te zaključuje:

Ideja da se svijet nalazi u rukama ovakvih ljudi je šokantna.”

Zanimljivo je da obojica svoja izlaganja započinju reminiscencijom iz rane mladosti, nastojeći u tom davnom vremenu pronaći događaj koji bi bio pandan današnjoj pandemiji, kako bi iz tog povijesnog iskustva izvukli smjernice za rješavanje današnje koronavirusne krize. Već i kardinalna razlika u karakteru tih „događaja iz mladosti” zorno oslikava njihove svjetonazorske razlike, kao i razlike u poukama koje bismo po njihovom sudu trebali iz tih davnih događaja izvući za našu današnju virusnu situaciju.

Rooseveltovim tragom

Kissinger je tako pandemiju usporedio s Drugim svjetskim ratom, te se prisjetio tih ratnih dana, kada je kao mladić služio u američkoj vojsci:

Nadrealna atmosfera pandemije Covid-19 evocira me na vrijeme kad sam bio u 84. pješačkoj diviziji, za vrijeme bitke na Bulgi. Sada, kao i na kraju 1944., postoji osjećaj opasnosti, ali upućene ne posebno prema jednoj osobi, već opasnost koja udara slučajno i smrtonosno“, piše Kissinger, dok se Chomsky prisjetio posve drukčijeg događaja:

Kad se pojavila dječja paraliza – dobro se sjećam toga – bila je to zastrašujuća prijetnja. Kriza je završena pronalaskom cjepiva od strane vladine institucije koju je postavila tadašnja Rooseveltova administracija. Nije bilo nikakvog patenta, cjepivo je bilo dostupno svima”, govori Chomsky, sugerirajući da je taj Rooseveltov potez trebao biti putokaz i sadašnjoj američkoj administraciji:

To se moglo učiniti i ovog puta, ali neoliberalna kuga je to blokirala. (…) Svijet pati od toga godinama. Sada je trenutak kad bi se mogle učiniti stvari po pitanju ove krize, poput izravne intervencije države da se napravi cjepivo, ali to je sve blokirano zbog ideoloških razloga koji proizlaze iz ove neoliberalne kuge. U ovom slučaju, velikoj farmaceutskoj industriji će nova krema za tijelo biti isplativija od pronalaska cjepiva koje će zaštititi ljude od uništenja!” grmi Chomsky.

Iz ovog pasaža vidimo i kakav tip društva bi prema Chomskom trebao biti izbačen iz opticaja – upravo ovaj postojeći, čiji je Kissinger jedan od glavnih „arhitekata iz sjene”. S druge strane, Kissinger apelira da se dosadašnji sistem po svaku cijenu mora održati i sačuvati od promjena.

Štoviše, po Kissingeru je ključno upravo to da se sačuvaju načela liberalnog svjetskog poretka, pa shodno tome poručuje kako američka administracija „ne smije isključiti hitnu zadaću pokretanja prelaska s trenutnog na postkoronavirusni poredak u svijetu“, pri čemu bi SAD trebao pomoći pri „ponovnoj izgradnji globalne ekonomije i zaštiti liberalnog svjetskog poretka”, dakle upravo onoga što Chomsky drži odgovornim za pandemijsku krizu.

Moramo spriječiti da situacija eksplodira, ali moramo biti svjesni i uzroka, korijena koji će voditi u još veće krize, puno gore od aktualne”, zaključuje Chomsky.

Bio je jači od Hitlera, Mussolinija i vojne hunte

Skidanje svastike s Akropole odjeknulo je Atenom, Grčkom i Europom, ulivši nadu i elan porobljenim Europljanima, pa će vođa francuskog pokreta otpora, general Charles de Gaulle, nazvati Glezosa ‘prvim borcem otpora u Europi’

U 98. GODINI UMRO GRČKI I EUROPSKI HEROJ MANOLIS GLEZOS, ČOVJEK KOJI JE 1941. SKINUO NACISTIČKU ZASTAVU S AKROPOLE

U bolnici u Ateni u ponedjeljak je umro Manolis Glezos (97), čovjek koji je još kao 18-godišnjak postao europski simbol borbe protiv nacizma, nakon što je u svibnju 1941. skinuo nacističku zastavu s Akropole.

Dugovječni Glezos bio je iznimno vitalan i u desetoj dekadi života, pa je tako 2014., u svojoj 92. godini, kao kandidat grčke Syrize postao najstariji zastupnik Europskog parlamenta. Ne čudi stoga što povodom njegove smrti britanski Guardian piše o „neuništivom ljevičaru koji je kao tinejdžer srušio nacističku svastiku s Akropole i više od sedam desetljeća kasnije bio izabran za eurozastupnika radikalne stranke Syriza”.

U međuvremenu, od 1941. do 2014., Glezos je proživio jednu izvanserijsku egzistenciju, u kojoj je bio zatvaran pet puta u četiri različita režima – pa je u zatvorima i progonstvima proveo punih 16 godina – ali nikad nije odustao od ideala koji su ga formirali u ranoj mladosti.

Rođen 1922. u selu Apirantos na egejskom otoku Naksosu, Glezos se 1935. s obitelji seli u Atenu, gdje još kao dječak postaje član antifašističke grupe koja se protivila talijanskoj okupaciji grčkih otoka. Pokušao se pridružiti grčkoj vojsci koja se uoči Drugog svjetskog rata na albanskom frontu borila protiv Talijana, ali je odbijen kao maloljetan. Stoga ostaje u Ateni i za vrijeme WW2 aktivno sudjeluje u pokretu otpora. Tako je došla i ta legendarna noć s 30. na 31. svibnja 1941. godine.

Poruka Hitleru

Te noći Glezos se u društvu godinu starijeg prijatelja Apostolosa Lakisa Santasa penje na Akropolu i skida nacističku zastavu, koju su okupatori tu postavili mjesec dana ranije, nakon ulaska Wehrmachta u Atenu. Ta gesta snažno je odjeknula čitavom Atenom, Grčkom i Europom, ulivši nadu i elan porobljenim Europljanima, pa će vođa francuskog pokreta otpora, konzervativni general Charles de Gaulle, nazvati Glezosa „prvim borcem otpora u Europi”.

Hitler je u govoru rekao da je ‘Europa slobodna’. Htjeli smo mu pokazati da borba tek počinje”, izjavit će Glezos 2011. u intervjuu AFP-u povodom Santasove smrti, prisjećajući se te davne noći iz 1941. godine.

Nacistički režim osudio je počinitelje skidanja zastave na smrt u odsutnosti. Nijemci su Glezosa uhvatili u ožujku 1942., te su ga u zatvoru podvrgli mučenju, zbog čega je zaradio tuberkulozu. U travnju 1943. hapse ga Talijani: tada je u zatvoru proveo tri mjeseca.

Treći put je zatvoren u ožujku 1948., za vrijeme građanskog rata u Grčkoj. Kao komunista, nacionalistička vlada ga osuđuje na smrt, ali mu je kazna 1950. preinačena u doživotnu robiju. Iz zatvora je pušten 1954. godine.

Ponovo je uhapšen u prosincu 1958., pod optužbom da je „sovjetski špijun”. SSSR tada tiska poštansku marku s Glezosovim likom i dodjeljuje mu Lenjinovu nagradu za mir, a zbog pritiska zapadne javnosti Glezos je 1962. pušten i iz svog četvrtog zatvora.

Peti put ga hapse u travnju 1967., kad vlast u Grčkoj pučem preuzima vojna hunta, te u zatvoru ostaje do 1971. godine. Ukupno je nakon Drugog svjetskog rata „kolekcionirao” 11 godina i četiri mjeseca zatvora, te četiri godine i šest mjeseci progonstva.

Kažu da u zatvoru, da biste preživjeli, morate voljeti sebe, čitati i jesti. Pa, ja nikad nisam volio sebe, nije mi bilo stalo do hrane, ali sam konstantno čitao”, kazat će u jednom intervjuu iz 2016. godine.

Poruka Tsiprasu

Kao član i zastupnik Syrize, tijekom grčke dužničke krize sudjelovao je u demonstracijama protiv nametnutih mjera stroge štednje, pa je u ožujku 2010. pogođen u lice policijskom kanisterom suzavca, a u veljači 2012. i uhapšen za vrijeme prosvjeda. Sa Syrizom se 2015. razišao zbog njenog popuštanja Bruxellesu: tada se javno ispričao grčkom narodu zbog „Syrizine prevare” i rekao kako „nije razočaran, nego bijesan”.

Iako cjeloživotni hard-core ljevičar, Glezos je svojim herojskim podvigom iz svibnja 1941. toliko zadužio grčko društvo da je povodom njegove smrti konzervativni premijer Kyriakos Mitsotakis naredio spuštanje državnih zastava na pola koplja, nazvavši Glezosa „simbolom slobode naše nacije”.

Predstavljao je generaciju koja nikada nije odustala i nikad se nije predala. Pamtit ću ga čovjeka lavljeg srca koji ima nježan pogled. Njegova smrt Grke ostavlja siromašnima, ali zemlju bogatijom za život koji je vodio i primjer koji je dao: bio je istinski rodoljub i istinski borac”, poručio je Mitsotakis, dok je bivši Syrizin premijer Alexis Tsipras dodao da će Glezos „vječno živjeti kao simbol borca koji se znao žrtvovati za sunarodnjake”.

Ljevica, svi mi danas, osjećamo se kao siročad, ali također smo sretni što smo koračali s njim”, rekao je Tsipras.

Dr. Krizmanić: ‘Tko je zadovoljan sobom, lakše će podnijeti karantenu’

UTJECAJ KORONAVIRUSA NA PSIHU

PSIHOLOŠKE POSLJEDICE KARANTENE OVISE O ČOVJEKOVOJ OSOBNOSTI

Gledano biološki, najmanje su ugrožena djeca, a najviše stariji građani. No u psihološkom smislu je obrnuto: stariji građani raspolažu životnom mudrošću i iskustvom koje su stekli izlaganjem ranijim velikim povijesnim i drugim nevoljama

Tu smo gdje jesmo, anksioznost je globalna: sve se zatvara, društveni život uzmiče pred koronavirusom, a sve više država postrožava uvjete karantene za svoje građane, pa tako i Hrvatska. Ako već nismo, na neko vrijeme bit ćemo osuđeni na život u fizičkoj (samo)izolaciji, bez osobnih i društvenih navika koje smo kroz život izgradili i koje čine okosnicu našeg slobodnog vremena. A lijepo je netko rekao: „Čovjek se teže oslobađa navike nego hunjavice.”

No sad smo prisiljeni osloboditi se mnogih navika: karantena ne trpi odlaske u kladionicu, posjete frizeru ili kozmetičaru, jutarnje kave i večernje cuge u omiljenom kafiću. Kladionice, frizeraji, kozmetički saloni i kafići su privremeno zatvoreni, kao i niz drugih mjesta koja su činila strukturu naše svakodnevice: kina, kazališta, muzeji, galerije, nogometni stadioni, koncertne dvorane, klubovi.

Osim što nema kulture, nema ni sporta. Kao što su obustavljeni kulturni sadržaji – snimanja filmova i kazališne probe, književne promocije i javne tribine – tako su prekinuta i sportska natjecanja, čime je, među ostalim, priličan broj muškog svijeta naglo ostao bez temeljnog rituala gledanja nogometnih utakmica, i onih iz nacionalnih (tuzemnih i stranih) prvenstava, i onih iz Lige prvaka.

Mnogi muški svat tako sada nervozno tumara po kući, ne znajući što da radi kad u nedjelju ne može do Poljuda, a ni u utorak ni u srijedu neće biti prijenosa Lige prvaka. Takvi ljudi mogu tek zavidjeti svojim argentinskim supatnicima, budući da je predsjednik Argentine Alberto Fernandez početkom ovog tjedna, obznanjujući rigorozne mjere karantene, učinio spektakularnu iznimku upravo za nogomet.

Nakon što je krajem prošlog tjedna broj zaraženih koronavirusom u Argentini porastao na 56, uz dva smrtna slučaja, Fernandez je zatvorio državne granice, suspendirao sve letove u Argentinu i iz nje, objavio prekid nastave u školama i zabranio javna okupljanja, ali je istodobno apelirao na Nogometni savez Argentine da se nogometna natjecanja nastave. Neke od najvažnijih stvari na svijetu je zabranio, ali je „najvažniju sporednu stvar na svijetu” dopustio.

Blokirao sam zemlju, ali nogomet se mora igrati”, objasnio je Fernandez.

Iskustvom protiv biologije

Argentinski predsjednik ponudio je i kratko obrazloženje svoje neobične inicijative:

Ako se nogometne utakmice igraju iza zatvorenih vrata, bez publike na stadionima, ne vidim razloga zašto se natjecanja u tom sportu ne bi nastavila. Osim toga, želio bih da utakmice ne budu prenošene na kabelskim stanicama koje se posebno moraju plaćati, nego na javnoj televiziji, dostupnoj svima bez dodatnih troškova”, poručio je nedavno izabrani ljevičarski predsjednik Argentine.

Naravno, Argentinski nogometni savez promptno je udovoljio predsjednikovoj želji, te je objavio da se nastavlja s nogometnim natjecanjima, osim u mladim kategorijama. Tako argentinski ljubitelji nogometa, za razliku od ostalih poklonika ove igre u svijetu, malo manje nervozno tumaraju po kući.

Stručnjaci ističu da izazovi i problemi koje donosi pandemija koronavirusa znatno ovise o dobi. Gledano biološki, najmanje su ugrožena djeca i mladi, a najviše stariji građani. Međutim, u psihološkom smislu zapravo je obrnuto: velike promjene, pa tako i promjene uzrokovane ovom pandemijom, najjače djeluju na mlađe ljude, bilo zato što im remete neke prijelomne životne događaje (matura, zasnivanje braka, planiranje djece), bilo zato što im nedostaje životnog iskustva koje bi im u ovoj situaciji pomoglo.

Naime, iako biološki i zdravstveno najugroženiji, stariji građani raspolažu životnom mudrošću i iskustvom koje su stekli izlaganjem ranijim velikim povijesnim i drugim nevoljama. Već i onima koji se sjećaju Domovinskog rata ovo nije prva velika krizna situacija, a pogotovo onima koji se sjećaju i Drugog svjetskog rata i(li) prvih poratnih godina oskudice i neimaštine: prethodno životno suočavanje s tim teškim i negativnim iskustvima omogućuje starijim građanima da realnije sagledaju i ovu najnoviju svjetsku nevolju.

Kome je onda najteže?

Spas na YouTubeu

Vjerojatni odgovor na to pitanje nekidan je dala dr. Gordana Kuterovac Jagodić, predstojnica Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu:

Osobe u srednjoj odrasloj dobi, osobito roditelji s mlađom djecom i svojim starijim roditeljima, bit će pod najvećim stresom”, rekla je dr. Kuterovac Jagodić u razgovoru za Telegram.

No prije nego što se osobe u toj dobi zbog ovog znanstvenog predviđanja uhvate za glavu, morale bi se sjetiti da je takav „raspored stresa” zapravo pravedan i da predstavlja ustvari najbolju moguću kombinaciju – upravo su osobe srednje odrasle dobi na vrhuncu svojih umnih i fizičkih sposobnosti, pa je i prirodno da podnesu najveći dio stresnog tereta.

Kako bilo, dugotrajni karantenski boravak u jednom te istom zatvorenom prostoru, a bez društvenih kontakata, veliko je iskušenje za čovjekovu psihološku stabilnost. Sada do izražaja dolazi sposobnost prilagodbe novim situacijama, što je ujedno i jedna od definicija inteligencije. Pritom je važno znati: svaka kriza istodobno je prilika za rast i razvoj ličnosti.

Logički bi bilo očekivati da od redukcije društvenosti više pate ekstrovertirane osobe, kao i da će prisilna zatvorenost teže pasti psihički labilnijim ljudima (pa bi, ako karantena potraje, moglo doći i do porasta slučajeva depresivnih stanja i anksioznih poremećaja). U tom smislu, stručnjaci za mentalno zdravlje pozivaju da se, koliko je moguće, sačuvaju neke stare rutine i rituali, pa makar u izmijenjenim okolnostima.

Kava se tako, umjesto na Rivi, može piti na balkonu. Socijalni kontakti se mogu održavati na društvenim mrežama. Tko ne može bez nogometa, može na YouTubeu gledati stare utakmice Liverpoola iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća (tako će, poput potpisnika ovih redaka, otkriti čovjeka koji se zove Steve Heighway). U karanteni rastu i dionice starih filmova i starih, nepročitanih knjiga.

Doajenka hrvatske psihologije

Nadalje, stručnjaci savjetuju da i u karanteni dani budu strukturirani, odnosno da se znade kad se obavljaju svakodnevne aktivnosti. Vijesti svakako treba pratiti, ali ne treba se „predozirati” informacijama: društvene mreže sada trebaju služiti za kontakte s prijateljima, a ne za „gutanje” i prosljeđivanje raznih neprovjerenih i nepotvrđenih vijesti i teorija.

A u razgovoru s ukućanima i prijateljima valja se sjetiti da koronavirus nije jedina tema na svijetu. Štoviše, psiholozi savjetuju da je u ovim okolnostima upravo nužno forsirati razgovor i o drugim temama. I naravno – optimizam. Prema istraživanjima, optimizam i smijeh jačaju imunološki sustav, glavni alat u borbi s virusom.

Također, ovo karantensko „prisilno mirovanje” odlična je, zapravo dragocjena, prilika za smirivanje prebrzog životnog tempa i trezvenu refleksiju vlastitog života, pa i preispitivanje svojih životnih vrijednosti i ciljeva, uključujući i njihovu promjenu.

To bi, ukratko, bilo ono što znanstvena psihologija ima reći o situaciji koja nas je zadesila. Da bismo malo dublje ušli u tu problematiku, porazgovarali smo s 84-godišnjom doajenkom hrvatske psihologije dr. Mirjanom Krizmanić, koja je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu desetljećima vodila Katedru za kliničku psihologiju, gdje je, između ostaloga, držala kolegije i iz Zdravstvene psihologije i Psihologijskog savjetovanja.

Profesorice, kako se osjećate u ovoj psihološkoj gunguli nastaloj uslijed pandemije koronavirusa?

Ja sam oguglala. Spašava me što stalno nešto radim. Pišem svake godine po jednu knjigu, pa tako i sada.

Možete li ocijeniti kakve će psihološke posljedice biti za ljude koji se već nalaze ili će se uskoro naći u karanteni?

To je užasno individualno, ima tisuću mogućnosti. Psihološke posljedice karantene ovise o mnogo faktora: o dobi, zdravstvenom stanju, o tome živi li netko sâm ili s nekim – uključujući kućne ljubimce – kao i o tome je li osoba i inače sklona jadikovanju i samosažaljenju.

Pretpostavljam da će psihološki lakše biti ljudima koji imaju partnere, nego samcima?

Ovisi. Za nekoga tko živi s groznim partnerom ovo će biti velika muka. I inače, sve što vas u životu smeta, sada će se poduplati. I obrnuto – sve što vas jača, sada će vam biti još važnije i dragocjenije.

Vi živite sami?

Živim sama, ali imam mačku. I upravo uživam u lijepom danu, na balkonu, u društvu moje mačke. Gledam plavo nebo. Ja vam živim u centru Zagreba, u Gundulićevoj, i znate što upravo čujem? Gugutanje golubova i drugih ptica. Jer vani sada nema ljudi i čak i u centru najvećeg grada čuju se zvukovi prirode. A toga se ne sjećam od djetinjstva.

Spomenuli ste ljude koji i inače u životu jadikuju. Kako će se oni suočiti s ovom situacijom?

Oni koji i inače mnogo jadikuju i prigovaraju, njima će biti grozno. Oni na drugom ekstremu, koji oko sebe vide ljepotu života i društva, koji dakle u svijetu vide i nešto drugo osim sebe – njima će biti lakše. Kad stvari svedemo na srž, to će izgledati ovako: ako vi sami sa sobom živite dobro, bit će vam dobro i u ovoj situaciji. Ako ne, bit će vam i sada loše. A oni koji su inače negdje na rubu da jadikuju, e s njima će biti zanimljivo.

Može li za te osobe koje su „na rubu jadikovanja” ovo biti prilika da se odmaknu od tog ruba, tj. da postanu ljudi koji se manje žale i manje jadikuju?

Iz tog vašeg pitanja izbija zdravi razum. Da, takve osobe bi sada možda mogli progledati i malo se „skockati” i urediti, pa doći do zaključka: „Majko Božja, pa vidiš šta sam ja izvodila.” Jer klasični narativ takvih osoba jest „Vidi, Bože, šta me snašlo.” Pa nije samo tebe snašlo, čovječe.

Koje nam psihološke i karakterne osobine sada mogu pomoći?

Puno ovisi o tome koliko imate obrambenih mehanizama. Čak nije toliko važno s kime živite, nego kako živite – vaši interesi, hobiji. Ako općenito tavorite, teže ćete se nositi s ovom situacijom.

U Hrvatskoj karantena još uvijek nije potpuna. Izlazite li vani? Družite li se s ljudima, makar preko balkona?

Sad se jako malo družim s ljudima, baš zbog tog stava: „Jel’ vidite šta se meni događa?” Ta vrsta ljudi je sada ogorčena do neba, na cijeli svijet. Umjesto da kažu: živ sam, imam krov nad glavom i imam hrane.

Vi ne jadikujete na okolnosti koje su nas zadesile?

Ja bih rado zbog nečega zajambrala, ali nemam zbog čega.

Što vam najteže pada u ovoj situaciji?

Zagreb izgleda sablasno. Kao da netko vreba na vas. Oko toga imam osjećaj tjeskobe, kao da je nad ovim lijepom gradom bačen crni pokrov. Znam da je opasno, ali koronavirus nije jedina bolest. Pa starci su uvijek bolesni i uvijek umiru. Čovjek bi trebao gledati optimistički. Ne mogu vam svi izvori radosti nestati samo zato što tu negdje čuči korona.

Prije trideset godina, na početku Domovinskog rata, bili ste jedan od autora ratnog programa za psihološku pomoć prognanicima i ostalim građanima pogođenim ratnim zbivanjima. Možete li tadašnju situaciju usporediti s ovom?

Ovo zlo je nevidljivo. Ništa se ne vidi, ništa se ne događa, samo znate da neki sićušni entitet kruži oko vas i da je opasan. I ljudi se povlače, ne znaju što da učine. I onda idu praznovjerja. U ratu je postojao jasni, vidljivi neprijatelj i nešto ste mogli učiniti. A ovdje možete samo otići do dućana i kasnije oprati ruke. Dakle, danas ima manje toga što možemo učiniti nego što smo mogli za vrijeme rata.

Jesu li vjernici sada u psihološki boljem položaju od ostalih?

Nemam osobni uvid u to pitanje i doista ne znam kako je s iskreno religioznim ljudima. Oni bi valjda sada morali reći: „Pa mene netko čuva, ja sam u Božjim rukama.”

Koliko vi osobno ozbiljno doživljavate ovu bolest?

Ja sam u devetom desetljeću života i prijete mi mnoge bolesti, kao i svakome u mojoj dobi. Ima mladih ljudi koji dobiju tumore, moždane kapi… I kad bismo stalno o tome mislili, svi bismo morali skočiti s trećeg kata.

Mislite da su ljudi previše otišli u psihozu?

Gledajte, naravno da treba biti oprezan. I ja perem ruke kad dođem izvana kući, ali ne perem ih pedeset puta dnevno. Meni kaže prijateljica: „Joj, odrala sam ruke”, a ja pomislila da je negdje pala i ozijedila se. Kad ono, odrala je ruke jer ih pere svakih deset minuta. Mislim da je to pretjerano.

Niste mi rekli o čemu pišete knjigu?

O laganju.

O laganju?

Da. Pretraživala sam biblioteke i baze podataka, pa sam tako našla da postoji vrlo malo knjiga o laganju, svega sedam. A mi lažemo od jutra do mraka, i sebe i druge. Ako živimo sami, onda lažemo sami sebe. I ta knjiga me silno zabavlja. Ako me ne strefi korona, dovršit ću je ove godine. I već imam ideju za iduću knjigu – tema će biti zavist.

Pomoć stiže telefonom

Za građane koji se zbog sumnje na koronavirus nalaze u samoizolaciji ili karanteni uvedene su posebne telefonske linije na kojima mogu potražiti psihološku pomoć. Projekt vodi Služba za mentalno zdravlje zagrebačkog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar”, a telefon za psihološku pomoć bit će dostupan svakog dana od osam do 22 sata.

Voditeljica Službe za mentalno zdravlje zagrebačkog Zavoda za javno zdravstvo Mirjana Orban u izjavi za Hinu naglasila je da izolacija kod ljudi može biti veliki izvor stresa jer remeti svakodnevicu, zbog čega raste rizik od razvoja PTSP-a.

Važno je da ljudi imaju nekog s kime mogu razgovarati i dobiti odgovarajuću stručnu pomoć, odnosno savjete kako da provode svoje vrijeme dok su u izolaciji. Neki ljudi već od ranije imaju psihološke poremećaje, njima će izolacija biti posebno teška”, upozorila je Orban.

Telefoni na koje građani mogu dobiti savjete psihologa, psihoterapeuta i psihijatara su sljedeći: 01/ 2991 356, 4696 376, 4696 107, 4696 297, 6468 334, 6468 335, 6468 337 i 6468 338.

Ili će se uvesti socijalističke mjere, ili nastupa barbarstvo

ZBOG KORONAVIRUSA EUROPSKI ČELNICI SLIJEDE STARU TEZU ROSE LUXEMBURG

‘Pandemija je otkrila da besplatno zdravstvo, bez obzira na prihode i profesiju, nije trošak već dragocjeno dobro, neophodna prednost u sudaru sa sudbinom. Sad znamo da neke vrijednosti i servisi moraju biti izvan tržišnih zakona’, poručio je Macron

Nakon ove pandemije svijet neće biti isti. U ljudskom i političkom smislu društvo može otići u dva glavna smjera – u porast sebičnosti ili u porast solidarnosti. To vide i čelnici najvećih zemalja Zapadne Europe, koji već pripremaju svoje javnosti na postpandemijski svijet.

Prvi europski političar koji je cijelu zemlju stavio u karantenu je talijanski premijer Giuseppe Conte, koji je to učinio još 9. ožujka.

Moramo promijeniti navike i to sada”, upozorio je tog ponedjeljka Conte svoje Talijane, naredivši ukidanje nogometa i „zabranu okupljanja”, te pozvavši građane da izbjegavaju putovanja zemljom, saževši odredbu u dvije riječi: „Ostanite doma!”

Pet dana kasnije slične mjere donio je i španjolski premijer Pedro Sánchez, čija je zemlja po obuhvatu zaraze druga najugroženija u Europi, iza Italije. Socijalistički premijer Španjolske donekle je ublažio sliku distopijskog društva koju je ponudio centristički premijer Italije, jer je pozvao Španjolce da iskažu solidarnost sa starijim zemljacima, koji su najranjiviji na koronavirus:

Tijekom gospodarske krize 2008. starije osobe su nas spasile. Djedovi i bake su davali svoje mirovine kako bismo se mogli školovati i preživjeti u vrijeme visoke stope nezaposlenosti. Sada je vrijeme da im uzvratimo. Oni nam sada trebaju biti primjer”, rekao je Sánchez, čija je supruga Maria Begoña Gómez Fernández također među zaraženima.

Svi protiv Borisa

Posve obrnutim putem krenuo je desničarski premijer Britanije Boris Johnson. Polazeći od projekcija da bi se koronavirusom moglo zaraziti i do 60 posto populacije, Johnson je prvobitno odlučio dopustiti da se u Britaniji točno to i dogodi, kako bi se razvio kolektivni imunitet („imunitet krda”).

Iako ovaj model nije lišen znanstvenog utemeljenja, on je zapravo darvinističkog karaktera jer podrazumijeva masovno umiranje najstarijih i najnemoćnijih: procjene govore da bi s ovim modelom umrlo između pola milijuna i milijun starih i bolesnih Britanaca, što bi bila najsurovija primjena neoliberalnog kapitalizma u povijesti medicine. Stoga se dobar dio britanske akademske zajednice i javnosti pobunio, pa i Johnson sada dana reterira.

Usporedba Sánchezova i Johnsonova modela ne samo što potvrđuje da drevna podjela na političku ljevicu i desnicu i dalje postoji, već i ilustrira dvije moguće opcije razvoja zapadnog društva nakon ove pandemije. Kako smo već rekli, Johnsonova opcija ide u smjeru veće sebičnosti (autocesta neoliberalnog kapitalizma), a Sánchezova u smjeru veće solidarnosti (makadam socijalističkog društva).

U tom smislu, nije slučajno da su prve zemlje koje su ponudile (neke već i poslale) svoje liječnike u najteže pogođenu Italiju baš one zemlje koje vode komunističke ili izrazito socijalističke vlade – Kina, Kuba i Venezuela. To je ključna politička razlika desnice i ljevice: Johnsoni spašavaju ekonomiju, Sánchezi spašavaju deprivilegirane.

Angela protiv Donalda

Valja uočiti da je i kapitalistička vladarica Europe Angela Merkel stala uz Sáncheza, što pokazuje afera oko njemačke biotehnološke tvrtke CureVac, koja radi na lijeku protiv koronavirusa. Kad je predsjednik SAD-a Donald Trump nekidan pokušao kupiti tu tvrtku, kako bi moguće cjepivo osigurao „ekskluzivno za građane SAD-a”, njemačka vlada energično je spriječila to poslovno preuzimanje, pogazivši time kanon slobodnog tržišta.

Kako piše Die Welt, savezni ministar zdravlja Jens Spahn potvrdio je da se „preuzimanje neće dogoditi”, jer tvrtka iz Tübingena radi na „lijeku za sve”. I ne samo da je njemačka vlada stopirala ovu međunarodnu poslovnu transakciju, već je i predsjednik uprave CureVaca Daniel Menichella – koji se zbog pregovora o preuzimanju tvrtke 2. ožujka sastao s Trumpom u Bijeloj kući – već 11. ožujka smijenjen s funkcije bez obrazloženja.

A ključni iskaz o budućnosti Europe dao je njen budući vođa, francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je 13. ožujka preko državne televizije poručio Francuzima da ih nakon pandemije čeka drukčija organizacija društva. Premda je ovaj bivši investicijski bankar u Elizejsku palaču ušao uz direktnu pomoć krupnog kapitala, Francuzima je najavio recept iz socijalističke kuhinje:

Pandemija nam je otkrila da besplatno zdravstvo, bez obzira na prihode i profesiju, u našoj socijalnoj državi nije trošak već dragocjeno dobro, neophodna prednost u sudaru sa sudbinom. Sada znamo da neke vrijednosti i servisi moraju biti stavljeni izvan tržišnih zakona…”, rekao je Macron, možda i nesvjestan da samo drugim riječima ponavlja sto godina star poklič Rose Luxemburg: „Socijalizam ili propast u barbarstvu!”

Jack Welch je bio mrtav i prije nego što je umro

ZAŠTO JE SMRT ‘MENADŽERA STOLJEĆA’ POPRAĆENA BEZ VELIKE POMPE

Prošlog ponedjeljka u 85. godini umro je Jack Welch, čovjek koji je još u prošlom mileniju – kao CEO tvrtke General Electric – postao živa ikona i simbol američkog i svjetskog kapitalizma.

Zvali su ga „Neutron Jack”, tepali mu da je „legendarni biznismen” i „svjetski guru menadžmenta”, a krunsko priznanje doživio je 1999. godine, kad ga je američki poslovni magazin „Fortune”, koji od 1929. izlazi u New Yorku, proglasio „menadžerom 20. stoljeća”.

Ti panegirici nisu bili bezrazložni: dok je od 1981. do 2001. vodio General Electric, uspio je pretvoriti taj konglomerat u najvrijedniju javnu tvrtku u SAD-u, odnosno u najvrijedniju kompaniju na svijetu nakon Microsofta. Pod njegovim vodstvom vrijednost dionica ove tvrtke porasla je za više od 3000 posto.

Konkretno, tržišna vrijednost kompanije u njegovom se 20-godišnjem CEO mandatu povećala s 12 na 410 milijardi dolara, što ga je učinilo legendom u korporativnom svijetu u eri Ronalda Reagana i kasnije. Kad je 2001. išao u mirovinu, od tvrtke je dobio otpremninu od 420 milijuna dolara, najveću u povijesti svjetskog biznisa.

Pa ipak, njegova prošlotjedna smrt prošla je bez prevelike pompe. Ne može se reći da je prošla nezapaženo, jer brojni su svjetski mediji izvijestili o Welchovom biološkom kraju, pa i donijeli pokoju rečenicu o njegovom životu i poslovnom geniju, ali sve je to bilo nekako prigušeno u odnosu na intenzitet legende koja ga je za života pratila. Nije bilo panegiričkih feljtona, posebnih priloga poslovnih magazina ili specijalnih TV emisija o liku & djelu slavnog menadžera.

To se i vidjelo i u Hrvatskoj. Za razliku od 2007. godine, kad je njegovo gostovanje u Zagrebu – gdje je u dvorani Lisinski održao javno predavanje na temu liderstva u suvremenom biznisu – izazvalo pravu medijsku euforiju, pa se o tom događaju pisalo danima i tjednima, njegova je smrt popraćena vidno beskrvnije. Postavlja se pitanje: zašto?

Heroj propale civilizacije

Da bismo riješili taj mali rebus, moramo ukratko protrčati kroz poslovne metode i tehnike koje su Welcha učinile besmrtnim u korporativnom svijetu. Jer, zapravo, isti razlozi leže u pozadini i njegove životne slave i njegova mlakog ispraćaja u vječnost.

Jack Welch, dakle, bio je i slavan i zloglasan po istim stvarima, ovisno o kutu gledanja. Bio je poznat kako po sposobnosti da poveća tržišnu vrijednost kompanije i zaradu tvrtkinih dioničara, tako i po stalnom rezanju troškova (čitaj: otpuštanju ljudi). Da bi mogao izvesti ono prvo, činio je ovo drugo.

Konkretno, krajem 1980. godine, neposredno prije no što će Welch postati CEO General Electrica, ta je tvrtka zapošljavala 411.000 radnika. Na kraju 1985. brojka je pala na 299.000 zaposlenih. Samo u toj svojoj prvoj direktorskoj petoljetki Welch je otpustio 112.000 ljudi – gotovo 30 posto personala.

Ako znamo da su svi ti otpušteni ljudi imali obitelj, i ako u računicu uzmemo da prosječna obitelj ima četiri člana, možemo zaključiti da je Welch, kako bi povećao profit i zadovoljio dioničare, samo u prvih pet godina mandata uspio egzistencijalno unesrećiti oko pola milijuna ljudi.

U (američkom) kapitalizmu, međutim, to nije signal da je posrijedi sociopat, već je to znak da je posrijedi „legendarni biznismen”. Nakon tog masakra radničke klase Welch nije dobio nadimak „Psiho”, niti je namazan katranom i perjem, već je prozvan „Neutron Jack” te je stekao korporativnu slavu i divljenje drugih poslovnjaka, koji su onda kopirali njegove liderske strategije.

U nekoj humanijoj i sretnijoj civilizaciji „Neutron Jack” bio bi ozloglašen kao loš primjer. U neoliberalnoj kapitalističkoj civilizaciji, pak, on je heroj. Kakva civilizacija, takvi i heroji. Pit, i to je Amerika – rekao bi Džoni Štulić.

Ostavljen od drugova

Pritom valja reći da Welch nije bio ni glup ni neobrazovan čovjek. Diplomirao je kemijsko inženjerstvo na sveučilištu Massachusetts, a magistrirao i doktorirao na Sveučilištu Illinois. Napisao je i dvije knjige: „Jack: Ravno iz utrobe” (2001.) i „Pobjeđivanje” (2005.).

U potonjoj knjizi iznio je i ovu epohalnu misao: „Prije nego postanete lider, uspjeh se svodi na razvoj samoga sebe. Kad postanete lider, uspjeh je da omogućite i doprinesete razvoju drugih.” Cinici vele da je razvoju drugih Welch doprinosio tako što ih je otpuštao, čime im je omogućio mnogo slobodnog vremena za nesmetani razvoj.

Ukratko: Jack Welch bio je egzemplar onog soja menadžera zbog kojih svijet danas izgleda upravo ovako kako izgleda, zbog kojih prosječan Amerikanac danas mora raditi dva posla da bi mogao održati osnovni standard, i zbog kojih Thomas Piketty piše one debele knjižurine u kojima dokazuje da je od 1980. naovamo nejednakost značajno porasla u gotovo svim zemljama svijeta, što je označilo i početak umiranja socijalne države na Zapadu.

Sada smo već sasvim blizu razloga zbog kojeg je Welchova smrt prošla bez neke velike pompe. Naime, upravo taj tip kapitalizma kojeg su inaugurirali i operativno provodili ljudi poput Welcha doveo je i do dramatičnog porasta nejednakosti i do velike ekonomske krize iz 2008., čije posljedice još uvijek osjećamo.

U međuvremenu, čak su i Welchovi ideološki drugovi shvatili da je takav sistem neodrživ – jer bijes prezrenih na svijetu raste – što se najbolje vidjelo na prošlomjesečnom skupu svjetske kapitalističke elite u švicarskom Davosu, kad su baš vodeći svjetski biznismeni žestoko kritizirali Welchov model poslovnog upravljanja.

Adam Smith se okreće u grobu

Kapitalizam kakav poznajemo je mrtav. Opsesija maksimiziranjem dobiti za dioničare dovela nas je do nevjerojatnih nejednakosti u društvu i globalne klimatske krize“, grmio je u Davosu američki milijarder Marc Benioff (6,9 milijardi USD po Forbesu), osnivač i CEO internetske tvrtke Salesforce koja se bavi računalstvom u oblaku. Benioff je poručio da bi umjesto dosadašnjeg „kapitalizma dioničara“ – čiji je Welch bio zaštitni znak – hitno i neodgodivo valjalo uvesti „kapitalizam dionika“, koji će osigurati dobrobit i za širu zajednicu, a ne samo za vlasnike i dioničare.

Slično je u Davosu nastupio i Kevin Sneader, izvršni direktor najuglednije svjetske konzultantske tvrtke McKinsey & Co.: on je naglasio da je moderni kapitalizam izdao postulate Adama Smitha, oca „nevidljive ruke tržišta“ koji je 1776. u „Bogatstvu naroda“ – knjizi koja se smatra kapitalističkom biblijom – propovijedao društveno odgovorni kapitalizam.

Smith je vrlo jasno govorio o tome da poslovni ljudi imaju odgovornost prema zajednici kako bi svi imali koristi i kako bi se svi obogatili. Mislim da smo u međuvremenu pomalo zaboravili na to“, rekao je Sneader u Davosu, dodavši kako je „došlo vrijeme da stvari počnemo raditi na drugi način“.

Drugim riječima: sve što je Jack Welch za života propagirao, prošlog je mjeseca u Davosu popljuvano i bačeno u prašinu. Ne možemo znati je li Welch pratio ovogodišnji Davos i primio ove poruke, ali stvar ne bi bila lišena poetske i karmičke pravde ako je pred smrt čuo da je zapravo već mrtav.

Seljačka buna je komunističk ustanak, a Gubec je preteča Tita

POVODOM SMRTI VATROSLAVA MIMICE: ZAŠTO SU SELJAČKA BUNA I MATIJA GUBEC U SAMOSTALNOJ HRVATSKOJ PALI U ZAPEĆAK?

Tito je uspješna inkarnacija Ambroza Matije Gupca, koji je uhvaćen i raščerečen na Markovom trgu, pa je 400 godina kasnije njegovu misiju morao izvesti Tito. Ambroz je pao, Broz je uspio. Zato su i Seljačka buna i Gubec danas potisnuti iz javnog diskursa

ad je prošlog tjedna u 97. godini umro naš veliki filmski redatelj Vatroslav Mimica, u nekrolozima se najčešće isticao njegov modernistički triptih iz sredine 60-ih godina prošlog stoljeća – „Prometej s otoka Viševice”, „Ponedjeljak ili utorak” i „Kaja, ubit ću te!”. Pritom je pomalo „ispod radara” prošao jedan od njegovih najboljih uradaka, vjerojatno najskuplji film koji je ikad napravio – povijesni spektakl „Seljačka buna 1573.”, snimljen 1975. godine, povodom 400. obljetnice originalnog događaja.

To nas dovodi do fakta da su i sâm taj povijesni događaj koji znamo pod imenom Seljačka buna, kao i glavni akter tog događaja – kojeg znamo po imenu Matija Gubec – u ovih 30 godina samostalne Hrvatske nekako pali u drugi plan, da ne kažemo u historijski zapećak.

U prošlom sistemu su i taj narodni ustanak iz 1573. godine – podignut protiv feudalnog velmože Franje Tahija – i vođa tog ustanka Gubec figurirali kao gotovo centralni toponimi hrvatske (kasne) srednjovjekovne povijesti. O popularnosti tog ustanka govori i činjenica da je po tim motivima, u produkciji zagrebačkog kazališta „Komedija”, napravljena i prva hrvatska rock-opera „Gubec-beg” (u kojoj će nastupiti i Josipa Lisac), praizvedena 1975. u zagrebačkoj dvorani „Vatroslav Lisinski”. Tokom 212 izvedbi tu je operu vidjelo gotovo pola milijuna ljudi.

S druge strane, u ovom sistemu se i Seljačku bunu i Gupca rijetko uopće i spominje. Zašto je to tako?

Prije nego što odgovorimo na to pitanje, valja kazati riječ-dvije o ovom Mimičinom povijesnom spektaklu, u kojem su uloge glavnih historijskih aktera igrali neki od tadašnjih vodećih hrvatskih i jugoslavenskih glumaca, Fabijan Šovagović (Matija Gubec) i Pavle Vuisić (Franjo Tahi).

Šenoa i Krleža

Rekosmo da je posrijedi možda najskuplji Mimičin film – stručnjaci tvrde da su toliki budžet, kakvim je za snimanje „Seljačke bune” raspolagao Mimica, imali samo najspektakularniji partizanski filmovi. Zašto je tadašnja jugoslavenska kinematografija, ideološki dosta striktno određena, dala tolike pare filmu koji obrađuje povijesnu temu iz razdoblja skoro 400 godina prije nego što se partizani uopće pojavili na povijesnoj sceni?

Odgovor se krije u marksističkoj interpretaciji povijesti koju je u tom filmu ponudio Mimica, i sâm skojevac, partizan, marksist i komunist. Upravo zarad takve interpretacije Mimica se u pisanju scenarija za „Seljačku bunu” oslonio ne samo na istoimeni roman Augusta Šenoe, već i na Krležine „Balade Petrice Kerempuha”, koje se mogu čitati i kao marksistička šetnja kroz hrvatsku povijest na kajkavskom jeziku.

U Mimičinoj vizuri oružani seljački ustanak iz te davne 1573. godine – koji se odvio u sjevernoj Hrvatskoj i dijelovima današnje Slovenije – predstavlja svojevrsnu daleku preteču partizanskog, komunističkog ustanka iz 1941. godine, koji je također, s obzirom na strukturu učesnika, bio značajnim dijelom seljački ustanak.

Kao što su 1573. hrvatski i slovenski kmetovi – ogorčeni teškim siromaštvom i trajnom bijedom – odlučno krenuli vilama i grabljama protiv nadmoćnih topova i mačeva Franje Tahija, tako su i 1941. udruženi hrvatski, slovenski i srpski (i drugi) seljaci i građani odlučno krenuli puškama i bombama protiv nadmoćnih tenkova i aviona nacifašističke koalicije i domaćih izdajnika.

A tko je poveo taj ustanak iz 1573. godine? Bistri i karizmatični seljak iz Hrvatskog zagorja, Ambroz Matija Gubec, čovjek kojeg su ustanici izabrali za vođu jer se pokazao kao sposoban organizator i inspirativni lider, baš kao što će se tim istim osobinama 400 godina kasnije odlikovati i Gupčev zemljak, zagorski seljak Josip Broz, kasnije poznatiji kao Tito. Od Gupčeva rodnog sela Hižakovca kod Donje Stubice do Titovog Kumrovca zračne linije ima jedva 30 kilometara.

Ambroz i Broz

Ne treba biti duboki mislilac da bi se uočile historijske analogije između Seljačke bune iz 1573. i narodnooslobodilačkog ustanka iz 1941. godine, odnosno između dvojice karizmatičnih zagorskih seljaka koji su – svaki u svom vremenu, u razmaku od četiri stoljeća – poveli narodne pobune protiv vladajuće društvene klase. Tito je, među ostalim, uspješna inkarnacija Ambroza Matije Gupca: Gubec je uhvaćen i prema legendi raščerečen na Markovom trgu, pa je 400 godina kasnije njegovu povijesnu misiju morao izvesti Tito. Ambroz je pao, Broz je uspio.

Baš zbog toga su i Seljačka buna i Matija Gubec danas potisnuti iz javnog diskursa u Hrvatskoj. Jer Gubec se, kao i Tito, pobunio protiv hijerarhijskog društva: njegova je pobuna, kao i Titova, imala očiti klasni karakter. A današnja Hrvatska je hijerarhijsko društvo, u tom smislu i ne baš previše različito od onoga s kraja 16. stoljeća, protiv kojeg su ustali hrvatski kmetovi.

Veliki društveni prevrat iz 1990. godine nije bio samo borba za samostalnu hrvatsku državu, već i borba za promjenu karaktera društva: umjesto egalitarnog socijalističkog, dobili smo hijerarhijsko kapitalističko društvo, u kojem se smatra da klasne razlike predstavljaju prirodni poredak i da tako treba biti. U takvom društvu simboličko značenje Matije Gupca i njegove Seljačke bune je subverzivno: suvremeni hrvatski nacionalizam ne želi društvo kakvo je sanjao Matija Gubec. Štoviše, suvremeni hrvatski nacionalizam je upravo takvo društvo i srušio.

Canjuga i Mimica

Vratimo se načas u devedesete godine i prizovimo jednog od „zaboravljenih aseva” iz te dekade – Tuđmanovog političkog potrčka i adlatusa Zlatka Canjugu, koji je u tom dobu obavljao visoke političke funkcije u HDZ-u i u državi. Povjesničar po struci, Canjuga je 1998. godine na 4. konvenciji HDZ-a trijumfalno obznanio svoj plan o reorganizaciji hrvatskog društva u stališe (svećenstvo, vojska, redarstvo, plemstvo, seljaštvo, posjednici, poduzetnici, radnici, učitelji i profesori, novinari itd.).

Canjuga je tada faktički predložio feudalno uređenje hrvatskog društva, u kojem bi netko kao Matija Gubec bio antidržavni element, disident i remetilački faktor. Canjuga je tada zapravo rekao sljedeće: Franjo Tahi ima pravo postojati, a Matija Gubec se nema pravo buniti. U toj feudalnoj viziji Franjo Tahi bi sigurno bio među onih 200 obitelji kojima je Tuđman poklonio hrvatsko društveno bogatstvo, dok bi Matija Gubec bio „stoka sitnog zuba”.

Sitnom ironijom povijesti, HDZ-ov povjesničar tu je ahistorijsku ideju iznio za govornicom dvorane „Vatroslav Lisinski”, iste one u kojoj je 23 godine ranije praizvedena rock-opera „Gubec-beg”.

Rekosmo već da se Vatroslav Mimica pri radu na filmu „Seljačka buna” dobrim dijelom oslonio na Krležine „Balade Petrice Kerempuha”. Stoga je zanimljivo vidjeti kako je Krleža gledao na tu problematiku, koju je obradio u svom čuvenom političkom eseju „O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva“ iz 1926. godine:

Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo (…). Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator ‘hrvatstva kao takvog’…”

Međutim, u današnjem hrvatskom društvu ideje Miroslava Krleže i Vatroslava Mimice su potisnute, a Canjugine ideje praktično vladaju. Stoga je razumljivo da su i Seljačka buna i Matija Gubec u samostalnoj Hrvatskoj otišli u historijski zapećak.