Neymar – posljednji Mohikanac korporacijskog nogometa

Slobodna Dalmacija – 22.srpnja, 2018

ANALIZA NAJBESMISLENIJEG POTEZA MUNDIJALA U RUSIJI

I nogomet je postao žrtva globalizacije: kao što ćete svuda na svijetu dobiti proizvode Starbucksa, Heinekena i McDonald’sa, tako i kod svih momčadi nalazimo isti obrazac nogometa. U takvom svijetu prostor za magiju opasno se sužava

Bilo je prekrasnih golova, fantastičnih akcija, sjajnih obrana i zapanjujućih preokreta. Recimo, dvadeset minuta prije kraja Belgija je u osmini finala u Rostovu gubila od Japana 0:2, da bi u zadnjoj minuti komandoskim kontranapadom zabila za 3:2, a Hrvatska je u sva četiri eliminacijska meča gubila 0:1 i sva četiri puta uspjela izjednačiti, a triput i proći dalje.

Mundijal je, među ostalim, dao na važnosti stoperima i bekovima. Oni nisu samo zabijali golove, već i spašavali vlastitu mrežu: spomenimo samo presudne intervencije hrvatskog desnog beka Šime Vrsaljka u polufinalu protiv Engleske, odnosno belgijskog stopera Tobyja Alderweirelda u susretu za treće mjesto – također protiv Engleske – kad su obojica izbili loptu s gol-crte nakon što su im golmani već bili svladani.

Što reći za nevjerojatan pogodak urugvajskog vihora Edinsona Cavanija u osmini finala protiv Portugala u Sočiju, kad je u tandemu s drugim urugvajskim napadačem Luisom Suarezom dokazao da je dupli pâs koji će rezultirati golom moguće izvesti čak i kada su akteri međusobno udaljeni 50 metara?

Kako zaboraviti antičku tragediju iranskog napadača Mehdija Taremija na stadionu u Saransku, kad je u utakmici trećeg kola grupne faze protiv Portugala, u zadnjoj minuti sudačke nadoknade, promašio mrtvu šansu za pobjednički gol koji bi Iran odveo u osminu finala, a njega u mitologiju iranskog naroda? Mislite li da će taj čovjek više ikada biti isti?

Pa ipak, od svog tog obilja nogometnih čudesa i dramatskih svena s ovog Mundijala potpisanom će autoru u sjećanju najviše ostati – ako izuzmemo kolosalan dojam hrvatske ekipe – jedan trenutak besmislene magije brazilskog asa Neymara, na utakmici protiv Švicarske.

Defanzivni rotvajler

Mislim da je to bilo oko 30. minute utakmice, kad je Neymar dobio loptu uz aut-liniju po sredini igrališta. Metar dalje vrebao ga je Valon Behrami, defanzivni rotvajler švicarskog tima, tog dana u Rostovu zadužen baš za najboljeg Brazilca. Neymar je imao niz rješenja kojima bi izbjegao duel s prgavim švicarskim Albancem, ali ih je iz nekog razloga sva odbacio.

Naprosto, postavio se s loptom frontalno prema svom čuvaru, čekajući da ga ovaj napadne. To je Behrami i napravio, samo da bi tren kasnije iskusio onaj gorki osjećaj kad ti napadač u zadnjoj milisekundi izmakne loptu i zaobiđe te skupa s njom, a ti ostaneš u glupom i besmislenom raskoraku – unatoč svoj svojoj brzini i fokusiranosti – jer je drugi duelist razmišljao i djelovao brže, koristeći nadmoćnu tehniku.

Nakon što je s lakoćom zaobišao Behramija, brazilskom žongleru ukazao se novi niz rješenja za nastavak akcije prema švicarskom golu, ali on se iz nekog razloga odlučio vratiti na početnu poziciju i pružiti Behramiju novu šansu. Tvrdi momak iz Kosovske Mitrovice ovog je puta razmišljao sekundu-dvije prije nego što je odlučio i po drugi put napasti Neymara, ali ponovio mu se isti trpki scenarij, samo što su Neymar i lopta sada otišli na suprotnu stranu nego maloprije.

I dok su gledatelji širom planeta iščekivali koju će od niza novostvorenih solucija za nastavak akcije Neymar izabrati, brazilski mangup iz nekog je razloga zanemario povike suigrača Philippea Coutinha i Gabriela Jesusa da im doda loptu, te se umjesto toga i po treći put vratio na staro mjesto uz aut-liniju, ponovo izazivajući Behramija da ga napadne.

Ovome, međutim, to više nije padalo na pamet: sad je samo stajao, fiksirajući Neymara krvničkim pogledom u kojem je ipak bilo i nešto straha, možda i strahopoštovanja. Nešto ga je spriječilo da napadne i treći put. Ljudi stariji od trideset godina mogli su tada osjetiti déjà-vu fenomen, koji potječe od Roberta Prosinečkog: takvo „rolanje“ jednog napadača i takav strah protivnika od idućeg driblinga tog napadača na europskim terenima nisu viđeni otkad je Prosinečki prestao igrati.

Driblinzi s Copacabane

Tri sekunde, možda četiri, brazilski je dripac čekao novi Behramijev napad, dok po njegovom govoru tijela nije shvatio da Behrami, dotučen dvama uzastopnim izletima u prazno, ne želi više biti naivni kupac driblinga s plaže Copacabana. Neymar se samo kratko nacerio, više cinično nego slavodobitno, i nonšalantno vratio loptu u brazilsku pozadinu, na užas Gabriela Jesusa i Paulinha koji su cijelo to vrijeme kratkim sprintevima među protivničkim stoperima nastojali izboriti mrvicu prostora u kojem mogu primiti njegovu loptu.

Ali Neymaru nije bilo do toga: on je svoje obavio. Što se njega tiče, neka tu loptu u napad slobodno prebace Miranda ili Coutinho: on uzima dramsku pauzu, nakon što je efektno ponizio kerbera koji ga neprestano lupa po nogama. Ta neverbalna Neymarova poruka može se prevesti otprilike ovako: ne mogu te spriječiti da me tučeš, ali te mogu stilskim izražajnim sredstvima nogometa učiniti budalom, pa ti tuci dalje.

S gledišta suvremenog nogometa, tih desetak sekundi Neymarove magije bilo je posve besmisleno i nekorisno: niti se rezultat na semaforu promijenio u brazilsku korist, niti je Neymar osvojio neki dragocjeni prostor u protivničkoj polovini, niti je začeo kakvu suvislu akciju. Nikakva realna svrha tom magijom nije postignuta. I taktički i strateški to je bio čisti gubitak vremena.

Dapače, tim potezom brazilski je mangup mogao samo navući bijes Behramija i drugih Švicaraca na sebe, te riskirati koji dodatni grubi nasrtaj na svoje noge. Upravo se to i dogodilo.

Kapetanski skršio brazilskog mulca

Kapetan Švicarske, iskusni 34-godišnji desni bek Stephan Lichtsteiner odmah je razumio da se tu na aut-liniji uz centar igrališta odvio ne samo nogometni, nego i psihološki duel, i da je njegov ključni defanzivac oba ta dvoboja izgubio. Njega je zabrinuo potonji aspekt: nije isključeno da Behrami nakon tog poniženja na otvorenoj sceni psihološki potone i izgubi čvrstinu zbog koje je i izabran za momčadskog rotvajlera. To je zadnje što Švicarskoj sada treba, pri rezultatu 0:1.

Behramijev kapetan reagirao je kapetanski: već u 31. minuti skršio je Neymara i zaradio žuti karton. Njegova neverbalna poruka, pak, može se iščitati ovako: „Slušaj, mulac brazilski! Ako treba, svih nas deset dobit će na tebi po žuti karton, a ti vidi kako ćeš poslije hodati!“ Tako se ustaljeni poredak bori protiv novog i kreativnog, ne samo u nogometu.

Taj Lichtsteinerov faul bio je četvrti prekršaj švicarske momčadi na utakmici. Sva četiri bila su počinjena na Neymaru: prethodna tri napravio je Behrami. Do kraja utakmice Švicarska će napraviti ukupno 19 prekršaja, od čega na Neymaru čak deset (što je mundijalski rekord ovog milenija). I sva tri žuta kartona Švicarci će zaraditi zbog faulova na Neymaru: osim Lichtsteinera, istu sudbinu će u 65. minuti doživjeti desni stoper Fabian Schär, a u 68. minuti i sâm Behrami, nakon čega će ga izbornik Vladimir Petković odmah izvaditi iz igre.

Petkovićev rezon bio je jasan: Behramija nije zamijenio zbog loše igre već zato što mu je, kao Neymarovom striktnom čuvaru, prijetio drugi žuti karton. Do tog časa Behramijeva statistika je zapravo bila impresivna: dobio je sve zračne duele, imao 93 posto točnih dodavanja (41 točan pâs od ukupno 44) i šest čistih oduzimanja lopte, te najvažnije od svega: Neymar nije zabio gol. Behrami je posao rotvajlera odradio odlično, ali ipak je tu zamjenu u 71. minuti doživio kao poraz, što se vidjelo po bijesnoj gestikulaciji dok je izlazio s terena. Zašto je bio nezadovoljan, kad je cijeli svijet vidio da je brazilskog majstora „strpao u džep“?

Stvari naprosto bole

Ne možemo prodrijeti u Behramijevu dušu, ali možemo naslutiti razlog zbog kojeg je bio bijesan: zato što je cijeli svijet isto tako vidio i ono poniženje iz prvog poluvremena kraj aut-linije. Moguće je da ga je intimno peklo to odustajanje od trećeg ataka na Neymara. Nije isključeno da mu je nekoliko sati kasnije, dok je tonuo u san u hotelskoj sobi u Rostovu, to bio i posljednji prizor kojeg se sjetio s utakmice. Takve stvari naprosto bole, iako su besmislene.

Baš zbog te potpune besmislenosti i apsolutne nesvrhovitosti magiju tog tipa vidimo samo u Neymara. Jer to što je on izveo Behramiju tehnički bi mogli izvesti i još neki igrači koji su nastupili na Mundijalu, ne samo Messi i Ronaldo. U tu odabranu skupinu vrhunskih tehničara spadaju i španjolski čarobnjak Andres Iniesta, francuski mag Antoine Griezmann, turski mozak Njemačke Mesut Özil, kolumbijski stilist James Rodriguez, belgijski virtuozi Eden Hazard i Kevin de Bruyne, te par hrvatskih igrača (Modrić, Rakitić, Kovačić). Ali to nitko od njih ne čini, jer nema pragmatičnog smisla.

Nitko osim Neymara, koji se nadaje kao posljednji Mohikanac u eri korporacijskog nogometa, zadnji klaun koji je spreman svoju magiju istovariti uz aut-liniju na centru igrališta, u potpuno individualnom trenutku koji je nepovezan sa svakom svrhom suvremenog nogometa, osim s onom najdubljom – sa samom igrom.

To je osobito važno u ovoj epohi, kad je sve vidljivije da je i nogomet postao žrtva globalizacije: kao što ćete danas svuda na svijetu, čak i u najvećoj zabiti, dobiti Starbucks kavu, pivo Heineken i hamburger iz McDonald’sa, tako ćete i kod svih reprezentacija, čak i onih iz Trećeg svijeta, naći isti obrazac postindustrijskog nogometa: visoki presing, striktno markiranje igrača i prostora, snažna taktička disciplina, beskrajno trčanje, šablonska rješenja prekida itd.

U takvom svijetu prostor za igru, kamoli za magiju, opasno se sužava. Zato valja pozdraviti magične bljeskove otpora, makar dolazili od službeno najskupljeg svjetskog igrača, koji se uz to na Mundijalu „proslavio“ i kao teški blefer i simulant. Uostalom, zar u suštini svakog mađioničarskog trika ne leži neka vrsta blefa?

Modrić pokorio svijet

Došavši u Isusove godine, Luka Modrić je na Mundijalu u Rusiji odigrao najbolji nogomet svog života. Usporedba s Isusom, doduše, mogla bi povrijediti osjetljivije vjernike, jer doista nije zabilježeno da je mladić iz Nazareta, za razliku od mladića iz Zatona Obrovačkog, bio osumnjičen za davanje lažnog iskaza na sudu.

To nije bila jedina hipoteka pod čijim je utegom Modrić odigrao ovih sedam utakmica u Rusiji. Odavno predodređen za vođu jedne rijetko talentirane generacije nogometaša, upravo se na njegovim plećima ponajviše lomilo višegodišnje pitanje zbog čega takav neviđeni skup talenata – koji može pobijediti svaku svjetsku reprezentaciju, osim možda francuske – nije nikad ništa osvojio na europskim i svjetskim prvenstvima.

Modrić je znao da upravo na njemu leži najveća odgovornost za to pitanje, zato što je njegov talent najveći i zato što je baš on kapetan te ekipe.

Nije lako nastupati pod takvim teretom, pogotovo kad znaš da više nisi mlad i perspektivan, već da igraš možda i posljednje svoje veliko natjecanje. Sad ili vjerojatno nikad. Iduće šanse neće biti.

U toj psihički složenoj konstelaciji, kad potencijalno gubiš posljednju realnu priliku za nogometnu besmrtnost, nekadašnji klinac iz zadarskog zaleđa odigrao je sedam maestralnih partitura, s neshvatljivo malim brojem grešaka u dodavanju, zasjenivši sve aktualne zvijezde svjetskog nogometa.

Nepojmljivo dobar pregled igre, velika motoričnost i virtuozna tehnika koja mu omogućava da već u prvom dodiru s loptom stekne prednost u odnosu na protivnika, kao i silan motiv i očita psihička stabilnost – to su faktori kojima je Luka Modrić pokorio nogometni svijet. Sad mu predstoje druge bitke.

Crna Gora u boj kreće, ali ne zna se gdje

Slobodna Dalmacija – 20.srpnja,2018 

‘Junački otpor’ Crne Gore, nakon što ju je Trump označio mogućim izazivačem Trećeg svjetskog rata, svjedoči to što ova država nije imala snage i dostojanstva niti da protestira kod američke ambasade i zatraži službeno objašnjenje – kaže Andrej Nikolaidis

Zahvaljujući američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, Crna Gora se našla u središtu svjetske pozornosti. Za sve je kriv intervju koji je Trump u utorak dao za američku televiziju Fox News, odnosno Trumpov odgovor na pitanje koje mu je postavio voditelj Tucker Carlson.

Članstvo u NATO-u obvezuje članice da brane bilo koju drugu članicu u slučaju napada. Pretpostavimo da netko napadne Crnu Goru. Zašto bi moj sin išao braniti Crnu Goru?“, upitao je Carlson, a Trump odgovorom sablaznio svijet:

Razumijem što govorite, i ja sam postavio isto pitanje. Crna Gora je malena država s vrlo snažnim ljudima. Oni su jako agresivni ljudi, mogli bi postati agresivni, i onda, čestitam, u Trećem svjetskom ratu smo.“

Nakon te izjave, koja se ni uz ozbiljan mentalni napor ne može uzeti ozbiljno, širom Balkana krenula su sarkastična nagađanja o tome koga će od susjeda ta „agresivna Crna Gora“ prvo napasti. Pritom se polazi od fakta da je ta zemlja od 600.000 žitelja okružena susjedima s višestruko brojnijom populacijom: Srbijom (7 milijuna ljudi), Hrvatskom i BiH (po 4 milijuna), Albanijom i Kosovom (3, odnosno 2 milijuna).

Štoviše, maštovitiji stratezi već su baratali idejom da Crna Gora neće krenuti u kopneni napad na balkanske susjede, nego će mornaricom i avijacijom napasti točno stostruko brojniju Italiju (60 milijuna stanovnika), s kojom ima morsku granicu.

Koja Italija, napadamo Rusiju!

– Ma kakva Italija, to je za nas sitna boranija. Mi idemo odmah na Rusiju, pa kad to osvojimo, vidjet ćemo što dalje – smije se poznati crnogorski književnik Andrej Nikolaidis, odajući da je i u Crnoj Gori Trumpova izjava potaknula brojne šaljive komentare i posprdne vojne vizije. Potom nastavlja u ozbiljnijem duhu:

– Prije svega, treba poći od toga da Putin ima Trumpa u džepu. Svaki komentar Trumpove izjave o Crnoj Gori neozbiljan je ako ne uvažimo da Bijelu kuću danas kontrolira Kremlj. Tu čak nije ni važno je li istina da su Trumpa na vlast doveli Rusi, ili nije istina. Budući da su glasine u tome tako snažne, Putin može u bilo kojem trenutku, ako procijeni da mu je to korisno, kazati: jest, ja sam ga doveo na vlast. I Trump je gotov.

Naš sugovornik ocjenjuje da prisustvujemo „raspadu mita o američkoj demokraciji i vrijednosti američkog društva“, što potkrepljuje, među ostalim, i primjerom aktualnog američkog predsjednika kojeg naziva „nedostojnim“, jer se „izražava isključivo u najprostijim prostim i prostoproširenim rečenicama“.

No takav predsjednik je, veli, „slika i prilika“ one Amerike čiji građani, sudeći po tamošnjim YouTube anketama, ne znaju na karti pokazati nijednu državu na svijetu – pa čak ni svoju – kao što ne umiju navesti naslov nijedne knjige, a mnogi od njih misle da je Lee Harvey Oswald, atentator na američkog predsjednika Kennedyja, zapravo upucao Isusa, i to negdje u 14. stoljeću!

– Ako je to slika najrazvijenije demokracije svijeta, onda proizlazi da se liberalna demokracija u završnoj fazi razvila u retardaciju – kaže crnogorski bard.

MN / Putin drži Trumpa u džepu

Premda ga u Crnoj Gori svrstavaju u „prozapadni blok“, Nikolaidis drži da je Amerika danas zadnja zemlja na svijetu koja ima moralno pravo bilo kome propovijedati o demokraciji.

– Dapače, najveća prijetnja demokraciji u svijetu danas je upravo SAD. A „junački otpor“ Crne Gore, nakon što ju je Trump proglasio mogućim izazivačem Trećeg svjetskog rata, pokazuje činjenica da ova država nije imala snage i dostojanstva niti da protestira kod američke ambasade i zatraži službeno objašnjenje – zaključuje naš sugovornik.

No, iako je Trumpova izjava naišla na opći podsmijeh u svijetu, moguće je da se Trump referirao na analizu američkog republikanskog Instituta za mir i prosperitet „Ron Paul“, koji je još krajem 2016. objavio analizu pod naslovom „Nepotrebnost NATO-a: Trebamo li stvarno braniti Crnu Goru?“, gdje se Crna Gora opisuje kao „tempirana bomba“ koja bi „vrlo lako mogla izazvati Treći svjetski rat i direktni sukob Rusije i SAD-a“.

Američki stručnjaci navode da je Crna Gora duboko podijeljena na pronatovsku i prorusku struju, s tim da ova potonja, osim suradnje s Moskvom, traži i novo ujedinjenje sa Srbijom.

Međusobni otvoreni sukob ovih dviju struja sigurno bi sa sobom povukao i direktni angažman Bruxellesa i Washingtona, koji imaju obaveze štititi zemlje članice NATO-a. Ako bi se ovo desilo, Vladimir Putin ne bi ostao po strani i to bi dovelo do novog svjetskog rata“, upozorili su tada američki analitičari, apelirajući da Podgorica iz tih razloga ne bude primljena u NATO.

No pola godine nakon ove analize, točnije 5. lipnja 2017., Crna Gora ipak je postala 29. članica najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu.

Slava neznanju Domagoja Vide!

NAŠ STOPER NE ZNA POVIJEST – POKLIČ ‘SLAVA UKRAJINI’ JE POZDRAV UKRAJINSKIH NACISTA IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA 

Vida je zapravo žrtva geografske činjenice da je od 2013. do 2018. igrao za Dinamo iz Kijeva, a ne za Šahtar iz Donjecka. Jer da je, umjesto u Kijevu, živio u istočnom dijelu Ukrajine, znao bi što stoji iza pozdrava ‘Slava Ukrajini’

Hrvatski nogometni reprezentativac Domagoj Vida vrstan je stoper i hladnokrvni realizator penala, ali povijest mu očito ne leži. Jer da znade etimologiju svog povika „Slava Ukrajini“ – koji ga je zamalo koštao Mundijala – zacijelo to nikad ne bi viknuo. Ili bar ne bi stavio na internet.

Gro izvještaja o Vidinom ispadu fokusira se na činjenicu da je tim povikom naš igrač ozlojedio ruske domaćine, budući da je „Slava Ukrajini“ službeni pozdrav ukrajinske vojske, što u kontekstu zamrznutog rata u Donbasu ukazuje da se Vida neoprezno usred Rusije svrstao na ukrajinsku stranu. No taj pozdrav ima i mnogo sramniju i stariju povijesnu hipoteku – to je pozdrav ukrajinskih nacističkih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata, o čemu Vida, po svemu sudeći, nema pojma.

Govorimo o ukrajinskoj verziji kvislinških pozdrava „Za Dom spremni“ ili „Pomoz’ Bog, braćo četnici“ (u originalu „Pomoz’ Bog, junaci“), koje su u WW2 koristili ovdašnji nacistički kolaboracionisti – ustaše i četnici. Pozdrav „Slava Ukrajini“ koristili su ukrajinski nacisti i Hitlerovi suradnici pod vodstvom Stepana Bandere, ukrajinskog Ante Pavelića, alias Draže Mihailovića.

No, slično kao u nekim južnijim državama na Balkanu, tako je i u Ukrajini povijesni revizionizam doveo do toga da se Banderu i njegove kolaboracioniste danas predstavlja kao „borce za nacionalnu nezavisnost“, pri čemu se prešućuju njegovi brojni zločini i masovna ubojstva Poljaka, Židova, Rusa, Bjelorusa, Mađara, ali i Ukrajinaca antifašista. Žrtva tog patološkog narativa nije samo današnja ukrajinska omladina, nego i, kako vidimo, Domagoj Vida.

Genocidni saldo

Sto tisuća ubijenih poljskih civila u Voliniji (što je poljski parlament preklani proglasio „genocidom“), 7000 pobijenih Židova u Lvovu (u samo tri dana nakon proglašenja kvislinške države) i tisuće ubijenih zarobljenih crvenoarmejaca u Bjelorusiji nisu se Banderi omakli slučajno. Taj genocidni saldo je terenski nastavak njegova proglasa iz dana proglašenja kvislinške države, kad je otvoreno pozvao na etničko čišćenje Ukrajine i ubijanje svih neukrajinaca: „Narode, shvati! Moskva, Poljska, Mađarska, Židovi – to su neprijatelji! Moramo ih eliminirati.“

Rečeni proglas Bandera završava riječima: „Slava pobjedničkoj njemačkoj armiji i njenom velikom vođi Adolfu Hitleru!“

Iako neki Banderu uspoređuju sa srpskim kvislingom Dražom Mihailovićem, jer obojica imaju kratkotrajne epizode borbe protiv Nijemaca, sami Nijemci Banderu su držali Pavelićevim pandanom. Američko-poljski historičar i sociolog Tadeusz Piotrowski u knjizi „Poljski Holokaust: etničko čišćenje, kolaboracija s okupacijskim snagama i genocid u Drugoj Republici, 1918-1947“ prenosi njemačke ratne izvještaje po kojima Banderina Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) „može biti najbolje uspoređena s hrvatskim ustašama“, jer im je plan identičan: stvaranje etnički čiste države.

Domagoj Vida zapravo je žrtva geografske činjenice što je dio karijere proveo u zapadnoj, a ne u istočnoj Ukrajini, odnosno što je od 2013. do 2018. igrao za Dinamo iz Kijeva, a ne, recimo, za Šahtar iz Donjecka. Da je, umjesto u Kijevu, igrao i živio u istočnom, proruskom dijelu Ukrajine – gdje je Bandera na zlu glasu kao teški ratni zločinac – znao bi što stoji iza pozdrava „Slava Ukrajini“.

Borac protiv Crvene armije

Rascjep ukrajinskog društva vidi se baš po odnosu prema figuri Stepana Bandere. Kad je 2010. tadašnji prozapadni ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko zadnjeg dana mandata proglasio Banderu „herojem Ukrajine”, nacionalisti na zapadu zemlje tom su činu klicali, dok je stanovništvo istočne Ukrajine izašlo na ceste i palilo Banderine i Juščenkove slike. Reagirao je i Europski parlament, rezolucijom u kojoj „duboko žali zbog odluke odlazećeg predsjednika Ukrajine Viktora Juščenka da Stepana Banderu, vođu Organizacije ukrajinskih nacionalista koja je kolaborirala s nacističkom Njemačkom, posthumno nagradi titulom ‘Narodnog heroja Ukrajine’“.

Ta je Juščenkova odluka u siječnju 2011. sudski poništena, ali na zapadu Ukrajine Bandera i dalje slovi kao „heroj, a ne zločinac“: mnogi gradovi dižu njegove spomenike, a rođendan mu svake godine u Kijevu slave noćnim maršem s bakljama, uz sudjelovanje brojnih članova neonacističke stranke Svoboda i paravojne organizacije Desni sektor.

Taj je trend u Ukrajini eskalirao nakon Euromajdana s početka 2014. i tadašnjeg uličnog puča kojim je svrgnut proruski predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič, odnosno nakon početka sukoba u Donbasu: u općoj psihozi od Rusa mnogi su Ukrajinci prihvatili pozdrav „Slava Ukrajini“ kao hommage „povijesnom borcu protiv Crvene armije“, o čijim se zločinima šuti.

Tako je nacistički pozdrav dobio pravo građanstvo u širim slojevima ukrajinskog društva, što pokazuje i reakcija Ukrajinskog nogometnog saveza nakon što je FIFA novčano kaznila Vidu: nogometni čelnici u Kijevu poslali su FIFA-i žalbu zbog sankcija prema našem stoperu, u kojoj tvrde da je slogan „Slava Ukrajini“ pozdrav „u znak sjećanja na žrtve, patriotski simbol neovisnosti, slobode i slobode ukrajinskog naroda“, koji „ne sadrži negativne ili uvredljive sadržaje“.

Stoga ne treba kriviti (samo) Vidu za nepoznavanje ukrajinske historije, kad jednako o toj historiji ne znaju (ili neće da znaju) ni tamošnje službene insitucije. No, što bi rekao jedan bivši hrvatski predsjednik: u povijesti se dogodilo samo ono što se zaista dogodilo, i ništa drugo.

Slobodna Dalmacija – 12. srpnja, 2018

Fantastičan gol Čilea, nevidljiva obrana SSSR-a

POVODOM MUNDIJALA U RUSIJI PODSJEĆAMO NA NAJSRAMNIJI MEČ U POVIJESTI KVALIFIKACIJA ZA SVJETSKO PRVENSTVO

Tim SSSR-a nije došao na revanš na Nacionalni stadion u Santiagu, jer je vojna hunta na čelu s generalom Pinochetom pretvorila Nacionalni stadion u logor u kojem su mučeni i ubijani pristaše likvidiranog predsjednika Allendea

Fantastičan gol Čilea,nevidljiva obrana SSSR-a

Bila je to antologijska akcija, neviđena u povijesti nogometa: četiri napadača Čilea krenuli su s centra i u 17 sekundi izveli deset točnih dodavanja, da bi kapetan momčadi Francisco „Camacho“ Valdés zabio gol u mrežu SSSR-a sa same gol-crte. Austrijski sudac Erich Linemayr pokazao je na centar, a na semaforu Nacionalnog stadiona u Santiagu osvanulo je 1:0 za Čile. Potom je utakmica prekinuta.

Sudac Linemayr je prvo čekao da igrači SSSR-a dođu na centar i nastave igru. No kako s druge strane terena nitko nije stizao, Linemayr je već u prvoj minuti označio kraj susreta. Jedini strijelac Valdés otišao je povraćati u svlačionicu, a FIFA je registrirala susret rezultatom 2:0 za Čile. Urugvajski autor Eduardo Galeano nazvat će taj meč „najpatetičnijom nogometnom utakmicom ikad odigranom“.

Roje se pitanja: zašto je Valdés išao povraćati i zašto se „Zbornaja komanda“ nije pojavila na centru igrališta? Zar su Sovjeti bili toliko demoraliziranigolom primljenim u prvoj minuti da nisu mogli nastaviti meč? Da ne spominjemo taktički upitnik: kako su uopće dopustili da im čileanski napadači naprave takav dar-mar i zabiju im pogodak s gol-linije?

Valja reći da nitko od igrača SSSR-a nije vidio taj Valdésov gol. Nisu ga ni mogli vidjeti, jer su tog časa bili tisućama kilometara daleko: tko u Moskvi, tko u Lenjingradu, tko na Bajkalskom jezeru, a tko u Sočiju. Nijedan igrač SSSR-a nije tog 21. studenog 1973. bio fizički prisutan na Nacionalnom stadionu u Santiagu. Vjerojatno u tom odsustvu i leži tajna poroznosti sovjetske obrane u prvoj minuti utakmice.

Kobni rudnici bakra

Bila je to ključna utakmica dodatnih kvalifikacija za Mundijal 1974. u Zapadnoj Njemačkoj. Nakon što su redovne kvalifikacije završene, prema tadašnjim propisima FIFA-e ostalo je još da pobjednici 9. europske kvalifikacijske skupine (SSSR) i 3. južnoameričke skupine (Čile) u dvije međusobne utakmice odluče tko ide u Njemačku, a tko ostaje kući.

Prva utakmica, odigrana 26. rujna 1973. na stadionu Lenjin u Moskvi (danas stadion Lužniki), završila je 0:0, a revanš je okončan nakon opisanih 17 sekundi, jer momčad SSSR-a nije doputovala na Nacionalni stadion u Santiagu. Razlog bojkota leži u ubojstvu marksističkog predsjednika Čilea Salvadora Allendea, koje se zbilo 11. rujna 1973., te u faktu da je vojna hunta na čelu s generalom Augustom Pinochetom – koja je tog dana bombardirala predsjedničku palaču La Monedu, ubila Allendea i pučem preuzela vlast – pretvorila Nacionalni stadion u koncentracijski logor u kojem su mučeni i ubijani čileanski komunisti, ljevičari i ini Allendeovi pristaše.

Da bismo razumjeli, dakle, zašto je kapetan Čilea tog 21. studenog 1973. nakon pobjedonosnog gola SSSR-u išao povraćati u svlačionicu, moramo se vratiti tri godine unatrag, kad je Allende 1970. izbornom pobjedom postao prvi legalno izabrani marksistički lider neke države na zapadnoj hemisferi.

Kao i svaka socijalistička vlast, i Allendeova je počela opsežne socijalne programe koji su trebali popraviti položaj većinske sirotinje čileanskog društva. Da bi se ti programi mogli financirati, moralo se posegnuti za nacionalizacijom čileanskog bogatstva – od banaka do rudnika bakra – dotad koncentriranog u rukama imućne kaste i multinacionalnih kompanija. U tom smislu, mnogi drže da je Allendeovu sudbinu zapečatilo nacionaliziranje rudnika bakra, u vlasništvu velikih američkih korporacija Kennecot i Anaconda, koje su od Bijele kuće zatražile intervenciju.

Ubili Che Guevaru, stigao im Allende

Allendeova pobjeda bila je i empirijska potvrda teze tadašnjeg jugoslavenskog komunističkog ideologa Edvarda Kardelja da na Zapadu socijalizam ne mora na vlast doći revolucijom, već parlamentarnim putem. Stoga je – osim krupnog kapitala, Katoličke crkve i multinacionalnih tvrtki – Allende stekao još jednog moćnog neprijatelja: Sjedinjene Američke Države, čiji je predsjednik Richard Nixon prekinuo diplomatske i ekonomske odnose s Čileom.

Američki strah može se razumjeti: nakon što je dekadu ranije vlast na Kubi revolucionarnim putem preuzeo Fidel Castro, sada im se u dvorištu porodio još jedan marksistički sistem, i to začet parlamentarnom demokracijom. Stratezi u Washingtonu su škrgutali zubima: taman su 1967. u Boliviji uspjeli ubiti Che Guevaru, a već im se tri godine kasnije u susjednom Čileu dogodio Allende, koji uopće nije skrivao borbene namjere prema krupnom kapitalu, što se vidi i iz njegova govora u UN-u 1972. godine, nedugo prije nego što će biti ubijen:

Svi smo pred golemim sukobom velikih međunarodnih korporacija i država, koje moraju podnositi uplitanje u vlastite poslove tih kompanija, kad se radi o najvažnijim politikama (…) koje se odnose na ekonomiju zemlje ili na vojnu politiku, o čemu odlučuju svjetske kompanije koje ne pripadaju nijednoj državi. One ne odgovaraju nijednoj vladi i njih ne kontrolira nikakav parlament i institucija koja bi zastupala kolektivni interes.“

Diverzije i sabotaže protiv Allendeove vlade počele su odmah. Već na dan inauguracije ubijen je šef čileanske vojske, general René Schneider – koji je odbio vojno spriječiti tu inauguraciju – a uskoro su zemlju potresali štrajkovi i protestni mitinzi u organizaciji desnice i buržoazije. Kasnije se otkrilo da je CIA u tom razdoblju uložila osam milijuna dolara za svrgavanje Allendea, a 2001. je državni tajnik SAD-a Colin Powell, upitan za angažman CIA-e u Allendeovom rušenju, priznao da „to nije dio američke povijesti na koji možemo biti ponosni“.

Zadnji govor uz bombe i pucnjeve

Nakon što na izborima u ožujku 1973. desnica nije uspjela detronizirati Allendea – koji je imao snažnu podršku radnika i seljaka – imperij je izvukao posljednji adut: vojni puč. U zoru 11. rujna čileanski vojni zrakoplovi bombardirali su palaču La Moneda, a vojni vrh je od Allendea zatražio da podnese ostavku, što je ovaj odbio, te se preko radija oprostio s narodom Čilea:

U ovom finalnom času, zadnjem kada vam se još mogu obratiti, želim da iz ovih događaja izvučete pouku: strani kapital, imperijalizam, ujedinjen s reakcijom, stvorio je takvu klimu kako bi oružane snage prekinule tradiciju, onu tradiciju koju im je pokazao general Schneider i koju je potvrdio komandant Ayala: oni su žrtve iste one socijalne sredine koja danas iščekuje, uz pomoć stranaca, da ponovo osvoji vlast kako bi nastavila braniti vlastite profite i privilegije“, rekao je Allende tog jutra, dok su se u pozadini njegova glasa čule eksplozije bombi i sve bliži pucnjevi.

Hunta je poslije objavila da se Allende tog jutra ubio kalašnjikovom AK-47, koji mu je poklonio Fidel Castro, dok je Allendeova udovica iz meksičkog azila izjavila da su njenog muža ubili čileanski vojnici, nakon što su prodrli u palaču. Kako bilo, pomorski vojni ataše SAD-a u Čileu Patrick Ryan mogao je tog 11. rujna poslati depešu Pentagonu: „Naš Dan D uspio je skoro savršeno.“

Pinochet je odmah poništio Allendeove reforme i stao hapsiti i ubijati: samo u prvih mjesec dana uhapšeno je 130.000 ljdi, a tisuće su ubijene. Glavni koncentracijski logor postao je upravo Nacionalni stadion u Santiagu, kroz koji je prošlo oko 40.000 ljudi. Odmah je mučen i ubijen ikonički pjesnik i kantautor Victor Jara, član Komunističke partije Čilea, a 12 dana nakon puča u čudnim okolnostima umire i slavni čileanski nobelovac, pjesnik i komunist Pablo Neruda, bliski Allendeov prijatelj i politički savjetnik.

Sudac antikomunist

Pinochetov režim tvrdio je da je Neruda umro od kljenuti srca, ali je ostalo uvjerenje da je smaknut zbog svog komunizma, što se mnogo kasnije i potvrdilo: Ministarstvo unutarnjih poslova Čilea izdalo je 2015. priopćenje u kojem priznaje kako je „jasno moguće i vrlo vjerojatno“ da je Neruda ubijen kao rezultat „intervencije trećih strana“. Tih zadnjih dana Neruda je stigao napisati pjesmu „Satrapi“, u kojoj Pinocheta i njegovu kamarilu naziva „pohlepnim hijenama naše historije“ i narodnim „izdajicama što ih nahuškaše vukovi New Yorka“.

To su bile okolnostima u kojima su nogometne reprezentacije Čilea i SSSR-a trebale odlučiti o putniku za Zapadnu Njemačku. U dvotjednom razmaku između ubojstva Allendea i prve utakmice u Moskvi SAD je priznao Pinochetovu vojnu huntu kao legitimnu vlast, dok je SSSR prekinuo diplomatske odnose s Čileom.

Kako je tadašnje čileansko društvo bilo raslojeno, takva je bila i nogometna reprezentacija: mnogi igrači i sami su bili ljevičari i socijalisti, poput Leonarda Véliza ili Carlosa Caszelyja, najboljeg i najpopularnijeg čileanskog nogometaša. Uoči odlaska u Moskvu hunta je igračima zaprijetila da u SSSR-u ne smiju davati nikakve izjave o Pinochetovim zločinima u domovini, jer će im inače obitelji završiti na Nacionalnom stadionu u Santiagu.

Ta prva utakmica u Moskvi završila je 0:0 unatoč velikoj premoći SSSR-a. Hugo Gasc, jedini čileanski novinar koji je tada bio na stadionu Lenjin, kasnije će priznati da je povoljnom ishodu po njegov tim kumovao brazilski sudac Armando Marques:

Srećom, sudac je bio fanatični antikomunist. Zajedno s predsjednikom delegacije Franciscom Fluxáom, uvjerili smo ga da ne smije dopustiti da izgubimo u Moskvi, a istina je da nam je značajno pomogao.“

Beatlesima protiv krikova

Revanš u Čileu bio je zakazan za 21. studenoga, ali se u međuvremenu svijetom proširila istina o Pinochetovim masovnim likvidacijama i mučenjima zatvorenika, a pročulo se i da su svlačionice Nacionalnog stadiona u Santiagu pretvorene u ćelije i da stadionom odjekuju krikovi mučenih žrtava. Doduše, to za odjekivanje krikova možda i nije posve točno: vojna vozila oko stadiona, prema svjedočenjima preživjelih, maksimalnom su jačinom emitirala glazbu Beatlesa i Rolling Stonesa, upravo da ti krikovi ne bi odjekivali.

SSSR je zatražio od FIFA-e da se revanš odigra u neutralnoj trećoj zemlji, no FIFA je to odbila, pristavši poslati u Čile delegaciju koja će ispitati glasine o nekakvim zatvorenicima i torturi na Nacionalnom stadionu u Santiagu. Delegacija je, na čelu s potpredsjednikom FIFA-e Abiliom d’Almeidom i glavnim tajnikom Helmuthom Kaeserom, stigla u Santiago 24. listopada. U tom času na stadionu je bilo zatočeno oko 7000 ljudi.

Spustili su nas dolje i sakrili u svlačionicama i tunelima. Držani smo dolje pred uperenim puškama, jer su gore iznad nas novinari slijedili dužnosnike FIFA-e… Bilo je kao da smo u dva različita svijeta“, reći će poslije jedan od preživjelih, tada 19-godišnji Jorge Montealegre. Kako je svjedočio drugi preživjeli zatvorenik, socijalistički političar Gregory Mena Barrales, ta FIFA-ina komisija je „posjetila teren, šetala oko igrališta (…) i dala mišljenje: ‘Na stadionu se može igrati'”.

Sedmog studenog – dva tjedna nakon posjeta FIFA-ine komisije, a isto toliko prije predviđenog uzvrata – hunta je zatvorenike prebacila s Nacionalnog stadiona u pustinju Atacama uz Tihi ocean, ali je SSSR ostao pri stavu da ne može igrati na stadionu koji je bio poprište mučenja, ubojstava i torture.

Hoćemo li igrati u Dachauu?

Iz moralnih razloga, SSSR ne može u ovom trenutku igrati na Nacionalnom stadionu u Santiagu, koji je obojen krvlju čileanskih patriota“, napisali su Sovjeti u pismu FIFA-i. Puno godina poslije neki će sovjetski igrači izjaviti da je Moskvu na taj moralni čin nagnao strah da reprezentacija u revanšu ne izgubi od „ideološkog neprijatelja“.

Kako bilo, Moskvu su podržale zemlje Varšavskog ugovora, a Nogometni savez DDR-a poslao je FIFA-i cinični prijedlog da se utakmica odigra u Dachauu, mjestu na kojem je 1933. otvoren prvi nacistički koncentracijski logor. Istočni Nijemci usput su zaprijetili da, ako FIFA ne promijeni odluku, neće ići na Mundijal u Zapadnoj Njemačkoj, iako su izborili plasman.

I FIFA i SSSR ostali su pri svojim stajalištima, pa se tako i dogodilo da tog 21. studenog 1973. kapetan Čilea Francisco „Camacho“ Valdés već u 17. sekundi utakmice zabije gol u praznu mrežu, i da potom otrči u svlačionicu.

Kapetan Francisco Valdes, koji je postigao gol, kasnije je povraćao u svlačionici od srama“, razjasnit će 2015. u članku „Trajna mrlja na Čileu i svjetskom nogometu“ novinar „World Soccera“ Chris Etchingham.

Taj tim je napravio najgluplju stvar. Osramotili smo se pred cijelim svijetom“, potvrdit će i najbolji čileanski igrač Carlos Caszely, koji je „nastupio“ na tom susretu u Santiagu, a čija je majka bila mučena za vrijeme Pinochetove diktature.

“Ova utakmica je izvan metafore, njeno zlo je stvarno”, zaključit će britanski sociolog David Goldblatt u svojoj knjizi „Globalna povijest nogometa“.

Ostatak priče je poznat: na Mundijal u Zapadnu Njemačku otišao je Čile i ispao već u grupnoj fazi. Pinochetova diktatura trajala je do 1990. godine (godinu potom raspao se i SSSR), dok je sâm Pinochet 2006. umro od starosti, a da nikad nije odgovarao za zločine. Tokom 1980-ih dopustio je Washingtonu da Čile postane prvi eksperimentalni laboratorij neoliberalnog kapitalizma, koji je u međuvremenu doveo svijet u današnje nakazno stanje, baš kako je Allende upozorio 1972. u UN-u, nedugo prije ubojstva. A na renoviranom Nacionalnom stadionu u Santiagu napravljen je spomenik od starih drvenih tribina za sve žrtve koje su tu stradale.

 

Nekad je bolje šutjeti…

KRATKI PREGLED BIZARNIH I PROTURJEČNIH IZJAVA HRVATSKE PREDSJEDNICE KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ

Šef države mora znati osnovne pojmove politike. S obzirom na čitav niz pojmova s kojima ona ne operira, vidi se razina njene kompetencije. Kad sam pročitao što je rekla za slobodu kretanja u EU, mislio sam da je tiskarska greška – kaže politolog Anđelko Milardović

Povodom nedavnog istupa hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da je najveća mana članstva u EU sloboda kretanja, odnosno rada u inozemstvu, pokušali smo prikupiti njene najbizarnije i najproturječnije izjave od početka mandata.

“Prednosti (članstva u EU, op. D.P.) su ujedno i nedostaci. Najveći nedostatak, kako ga vidim kao predsjednica Hrvatske, jest sloboda kretanja ljudi. (…) Mobilnost je dobra, ali ako se ljudi vraćaju u zemlju. Mi sada bilježimo negativne demografske trendove“, kazala je predsjednica prije dva tjedna u Bruxellesu, gdje je u tamošnjem Centru za europsku politiku održala predavanje na temu „Pet godina hrvatskog članstva u EU: dosad učinjeno i pogled unaprijed“.

Veliki dio javnosti ostao je zatečen tom izjavom, budući da je sloboda kretanja ljudi – kako je to istog dana za Hinu izjavio neimenovani izvor iz Vlade – jedan od temeljih postulata Unije. Osim toga, ta je izjava u dubokoj kontradikciji s predsjedničinim lanjskim intervjuom za austrijski list „Kleine Zeitung“, kada je otvoreno poručila hrvatskim građanima da, ako im u Hrvatskoj nije dobro, slobodno odu u inozemstvo.

Razlika u odnosu na prošlu državu je u tome što ljudi imaju slobodan izbor. Onaj tko misli da mu kod nas nije dovoljno dobro, može otići“, kazala je KGK u tom razgovoru, koji je austrijski list objavio 14. siječnja 2017. godine.

Da aktualna stanarka Pantovčaka neće ući u povijest po odmjerenim i racionalnim javnim istupima, dalo se naslutiti već koju minutu nakon što je izabrana za predsjednicu države. Tog 11. siječnja 2015., u euforičnoj atmosferi HDZ-ova slavlja u zagrebačkom Hypo centru, novopečena je predsjednica u izravnom TV-prijenosu iznijela zapanjujuću viziju domovinske budućnosti:

(…) i ne dam da mi nitko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata, jer bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta – to vam obećajem ovdje večeras.“

Građani, seljaci, orjunaši

Samo par dana kasnije predsjednica je dala intervju za državnu televiziju Bosne i Hercegovine (BHT1), u kojem je pokazala da ne poznaje ključne pojmove liberalne demokracije, odnosno da ne razumije što u politici i politologiji znači pojam „građanin“. Rekla je, naime, da joj smeta oslovljavanje s „građanke i građani“, jer da to diskriminira ljude na sela.

Ako kažete ‘građanke i građani’, dođete negdje na selo u Hrvatskoj i kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu“, kazala je u tom razgovoru, čiji je izvadak BHT1 pokazala 15. siječnja.

Sada skačemo na 17. lipanj 2016. godine, kad se predsjednica na Facebooku obrušila na mlade hrvatske navijače, mahom pripadnike Torcide, koji su te večeri – ogorčeni višegodišnjom uzurpacijom Hrvatskog nogometnog saveza od strane jedne moralno upitne klike – pokušali prekinuti utakmicu Europskog nogometnog prvenstva između Hrvatske i Češke u Saint-Etienneu. Evo što je napisala:

Bravo, Vatreni! Bravo, hrvatski navijači! A vama neprijateljima Hrvatske, mrziteljima svoje reprezentacije i države (tzv. orjunašima) poručujem: odgovarat ćete i za ovo i za svastiku! Sram vas bilo!“

Tko išta zna o historiji, morao je ostati zaprepašten: usporediti skupinu mladih hrvatskih nacionalista i ultra-domoljuba (Torcida) s poklonicima dinastije Karađorđević i jugoslavenske monarhije (ORJUNA je akronim za „Organizaciju jugoslavenskih nacionalista“), može samo netko s osebujnim smislom za humor, ili s dubinskim nepoznavanjem povijesti svog naroda.

Ako ništa drugo, Orjuna je formalno ukinuta još 1929. godine, a i neformalno je prestala postojati uoči Drugog svjetskog rata, dok je Torcida osnovana 1950., a obnovljena krajem 1970-ih godina. Štoviše, za vrijeme postojanja Orjuna se najviše sukobljavala upravo s hrvatskim nacionalistima i komunistima. No te sitne historijske trivijalije nisu omele predsjednicu da mrtva-ozbiljna torcidaše proglasi orjunašima.

Visoka razina nekompetencije

A što reći za predsjedničin posjet SAD-u prije godinu i pol dana – glasovit po tome što se u pokušaju da dokaže službeni karakter posjeta fotografirala ispred ograde Bijele kuće, kao tipični turist – kad je dala antologijsku izjavu o Hrvatskoj kao kreatoru vanjske politike SAD-a?

Ovo je posjet koji je službeni i koji je usredotočen upravo na to da se iskoristi ovaj trenutak između dvije administracije, da se Hrvatska pozicionira kao čimbenik koji će doista aktivno sudjelovati u kreiranju američke vanjske politike“, rekla je tog 5. siječnja 2017. u izravnom javljanju za Dnevnik HTV-a.

Gledajući ovaj popis njenih izjava, teško je shvatiti da KGK još od 2015. pohađa doktorski studij s područja političkih znanosti.

– Ona jest na doktoratu iz politologije, a kako usvaja gradivo, to ne znam. Činjenica je da nije temeljno studirala društvene znanosti, nego humanistiku, odnosno jezike. Njezin je problem tumačenje i povezivanje, tako da je napravila čitav niz „bisera“. Kad sam pročitao što je rekla za slobodu kretanja u EU, mislio sam da je tiskarska greška – kaže politolog dr. Anđelko Milardović, te nastavlja:

– Očekuje se da bi onaj tko vodi državu trebao imati temelje političke kulture i poznavati temeljne pojmove politike. Ako se baviš tim poslom, to su elementarne stvari, koje se uče na prvoj i drugoj godini politologije. Ako se ne znaju pojmovi, ako tu postoji nesigurnost, kako se uopće može interpretirati stvarnost? S obzirom na cijeli niz pojmova s kojima ona očito ne operira, vidi se koja je razina njezine nekompetencije, a to je, po meni, za predsjednicu države nedopustivo.

 SOCIOLOG I POLITOLOG DR. DRAŽEN LALIĆ

 Vrč zvan ‘KGK’ se mnogo puta razbio

Iako je aktualna predsjednica fakultetski obrazovana, pokazala se potkapacitirana i nemeritorna za taj visoki položaj koji ima – ocjenjuje naš sociolog i politolog dr. Dražen Lalić, nudeći tri glavna razloga za potkrjepu svoje teze:

– Prvo, usporedba s njenim prethodnikom Ivom Josipovićem. Kao predsjednik, on je za nju bio vrhunski intelektualac koji je baratao pojmovima i znanjima kojima ona nije ni blizu. Ona je površno obrazovana: uz sve Josipovićeve nedostatke i loš politički instinkt, on je za nju predsjednik filozof. Pa i Tuđman je bio kompetentniji od nje, da ne govorimo o njemu kao državniku.

Drugo, komunikacijski i politički Grabar Kitarović je hiperaktivna. Ona ne shvaća da ako svaki dan daje izjave i inicijative, to gubi na težini. Ako se bavi svim i svačim, gubi uvid u cjelinu. A osoba na dužnosti predsjednika bi ponajprije trebala biti politička savjest zemlje, koja gleda cjelinu. Ona radi previše stvari u prekratko vrijeme na previše različite načine. Preporučujem joj da prouči njemačkog generala Kurta von Hammersteina, inače žestokog Hitlerovog oponenta, koji je savjetovao oficirima, dakle liderima, da se ne bave sitnicama i detaljima, već da moraju stajati sa strane i sagledati čitavu situaciju.

Treće, ona je preambiciozna. Uvjeren sam, da je netko sad nazove iz UN-a i kaže da će ona biti sljedeća glavna tajnica te organizacije, ona bi rekla: „Naravno, pa što me niste prije zvali?“

Ukratko, ona ima slab stručni kapacitet za svoju funkciju i smatram da je izrazito najlošiji predsjednik od svih koje smo dosad imali. Ona je tipični predstavnik naše političke elite, koja je nestručna i neuspješna. Da je sloboda kretanja najveća mana EU, pa to lud čovjek ne bi rekao. Što, zar bismo se trebali vratiti u staljinizam?

Vrč koji ide na vodu se razbije, a vrč zvan „KGK“ se toliko puta razbio da se to osjeća, i to može prolaziti samo u zemlji poput Hrvatske. Ako se na idućim izborima pojavi kvalitetan kandidat koji dobro komunicira, poput npr. Dalije Orešković, KGK će hametice izgubiti izbore – zaključuje dr. Lalić.

Američki vojnik ne smije slaviti Che Guevaru

DVA MLADIĆA VELIČANJEM KOMUNIZMA IZNERVIRALI AMERIČKU VOJSKU I FRANCUSKOG PREDSJEDNIKA

Spencer Rapone nečasno je otpušten iz američke vojske, jer na jednoj fotografiji ispod kadetske uniforme otkriva majicu s likom Che Guevare, a na drugoj pokazuje unutrašnjost vojničke kape u kojoj je napisao: ‘Komunizam će pobijediti’

Američki časnik Spencer Rapone (26) i anonimni francuski tinejdžer ovog su tjedna, svaki sa svoje strane Atlantika, uspjeli iznervirati najviše instance svojih društava – vojsku SAD-a i predsjednika Francuske Emmanuela Macrona. Pritom su obojica, ne znajući jedan za drugoga, istog dana počinili isti „krimen“: veličali su komunizam.

Spencer Rapone, američki veteran rata u Afganistanu i poručnik 10. planinske divizije koji je služio u vojnoj bazi Fort Drum, u ponedjeljak je nečasno otpušten iz američke vojske zbog „ponašanja nedostojnog jednog časnika“. Kako prenosi NBC News, vojska SAD-a objavila je da je provela potpunu istragu i „poduzela prikladnu akciju“ protiv Raponea.

Prema nalazima istrage, Rapone je „na internetu zagovarao socijalističku revoluciju“, te je također „ponižavao nadređene časnike i američke dužnosnike“. Pritom valja reći da vojni istražitelji nisu imali posebno težak zadatak, jer Rapone tragove svog „zločina“ nije uopće skrivao. Dapače, neštedimice ih je emitirao širom internetske države.

Raponeov „skandal“ začeo se još u svibnju 2016., kad je diplomirao na čuvenoj vojnoj akademiji West Point, te pri ceremoniji diplomiranja snimio niz fotografija koje je nedavno objavio na svom Twitteru, a koje su izazvale uzbunu u vojnim vrhovima. Tako na jednoj fotografiji ispod otkopčane kadetske uniforme otkriva majicu s likom komunističkog sveca Ernesta Che Guevare, a na drugoj, uz revolucionarni pozdrav stisnutom šakom, pokazuje unutrašnjost vojničke kape u kojoj je rukom napisao: „Komunizam će pobijediti.“

Afganistan ga učinio komunistom

Smatram se revolucionarnim socijalistom. Ohrabrujem sve vojnike koji imaju savjest položiti oružje i pridružiti mi se kako bi prestali služiti agentima imperijalizma“, kazao je Rapone u intervjuu za Associated Press, dodavši da je ideju komunizma prigrlio nakon iskustva u Afganistanu. 

Bili smo nasilnici u jednoj od najsiromašnijih zemalja na Zemlji. Imamo tehnološki najnapredniju vojsku svih vremena, a sve što smo radili bila je brutalnost, invazija i teroriziranje populacije koja nema nikakve veze s onim što SAD tvrdi da je prijetnja“, rekao je za AP.

Čini se da nečasni otpust nije osobito uzdrmao Raponea, jer je nakon toga na Twitteru objavio novu fotografiju, koja po njegovim riječima predstavlja „posljednje salutiranje“ vojnoj bazi Fort Drum: na fotografiji se vidi kapija vojne baze, a pred njom muška ruka (njegova) s visoko podignutim srednjim prstom. „Zbogom, žohari!“, rekli bi Pišonja i Žuga iz one znamenite pjesme „Zabranjenog pušenja“.

Istog dana, s druge strane Atlantika, bauk komunizma razgnjevio je i francuskog predsjednika Macrona. Prema navodima Reutersa, Macron je u ponedjeljak nazočio ceremoniji u sjevernoj Francuskoj povodom obilježavanja povijesnog poziva generala Charles De Gaullea da Francuska pruži antifašistički otpor Hitleru. Frka je nastala dok je Macron prolazio pokraj željezne barijere iza koje su stajali građani, kad je jedan mlađi tinejdžer ispred njega zapjevao Internacionalu, te mu se obratio kolokvijalno: „Kako ide, Manu?“

San jači od propagande

Ne obazirući se na TV kamere, Macron je trenutno izgubio živce. Nakon što je dječaku održao „pedagošku bukvicu“ na temu službenog oslovljavanja – tražeći da ga se titulira s „gospodine“, a ne žargonskim nadimkom – aktualni vladar Elizejske palače okomio se i na slavnu Internacionalu, docirajući buntovnom tinejdžeru da se „danas pjevaju ‘Marseljeza‘ i ‘Le Chant des Partisans‘“ („Pjesma partizana“), a ne tamo neka sumnjiva komunistička himna.

Francuski predsjednik pritom je očito zaboravio da je antifašistički saveznik koji je u WW2 podnio daleko najviše žrtava (SSSR) nastupao protiv Hitlera upravo pod zvucima Internacionale, kao i da organizacija koja je tada na Dalekom Istoku vodila antifašistički otpor protiv Hitlerova saveznika Japana (Komunistička partija Kine) i dandanas svoje kongrese započinje intoniranjem Internacionale.

No ova nam dva slučaja iz Amerike i Francuske pokazuju i neke važnije stvari od zaboravnosti i(li) povijesnog neznanja aktualnog francuskog predsjednika. Prvo, ta proklamirana „sloboda govora i mišljenja“, čime se toliko diče dvije navedene stare demokracije, baš i nije toliko sveobuhvatna, jer očito isključuje slobodu zagovaranja komunizma.

I drugo, uza svu silnu i strahovitu antikomunističku propagandu Zapada, privlačnost komunističke ideologije za mlade ljude na tom istom Zapadu ne jenjava. A to i jest pravi, dubinski razlog nervoze američkih generala i slučajnih europskih predsjednika. Idealistički san o pravednijem društvu jači je od svake kapitalističke propagande.

Mladi u Hrvatskoj: Cinični kao Grci, autoritarni kao Gruzijci

VELIKO ISTRAŽIVANJE O AKTIVIZMU MLADIH U EUROPI (3): SLUČAJ HRVATSKE

Slobodna Dalmacija – 16. lipnja, 2018

Autori navode da mladi u Hrvatskoj izražavaju ‘ekstremno negativne stavove prema političarima’. Štoviše, naši mladi imaju negativnije stavove prema političarima od vršnjaka u svim drugim zemljama, osim Grčke: samo je grčka mladost više razočarana u politiku od naše

Nakon što smo u prošlom i pretprošlom Spektru objavili prva dva nastavka analize velikog četverogodišnjeg istraživanja o političkom aktivizmu mladih u Europi, u današnjem završnom nastavku donosimo rezultate hrvatskog uzorka.

Da podsjetimo, istraživanje je poduzeto u sklopu projekta „Pamćenje političke ostavštine mladih i građanski aktivizam“ (akronim na engleskom jeziku: MYPLACE), financiranog od Europske unije, a rezultati su nedavno objavljeni u obliku zbornika znanstvenih radova „Razumijevanje sudjelovanja mladih širom Europe: od istraživanja do etnografije“, u izdanju ugledne britanske izdavačke kuće „Palgrave Macmillan“.

Kao što smo u prethodnim nastavcima naveli, istraživanje je provedeno na uzorku od 20.000 mladih u dobi 16-25 godina iz 14 europskih zemalja (Hrvatska, Danska, Estonija, Finska, Gruzija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Latvija, Portugal, Rusija, Slovačka, Španjolska i Velika Britanija), a u projektu je sudjelovalo preko 80 europskih istraživača i znanstvenika.

Urednici zbornika su manchesterski sociolozi Hilary Pilkington i Gary Pollock, te naša socijalna psihologinja Renata Franc sa zagrebačkog Instituta Ivo Pilar, koja je ujedno i koautorica dijela istraživanja o Hrvatskoj, skupa sa sociolozima Benjaminom Perasovićem i Markom Mustapićem, također zaposlenicima Instituta Ivo Pilar. Rezultati istraživanja na hrvatskom uzorku prikazani su u članku „Mladi, povijest i kriza demokracije? Hrvatska perspektiva“.

U svakoj zemlji određene su dvije socioekonomski različite lokacije za istraživanje, a obje hrvatske lokacije nalaze se u Zagrebu: kao bogatije područje grada izabrana je podsljemenska zona, a kao siromašnija (i etnički raznolikija) lokacija poslužila je industrijsko-radnička zona Peščenice i Žitnjaka. Kao i u drugim zemljama, anketni uzorak je činilo oko 1200 ispitanika (610 u Podsljemenu i 607 na Peščenici), a dodatno je napravljen i 61 polu-strukturirani intervju (25 ispitanika u Podsljemenu i 36 na Peščenici).

Socijalizirani u ratu i poraću

U uvodu članka autori konstatiraju da se tranzicija u Hrvatskoj odvijala u specifičnim uvjetima Domovinskog rata i „bezbrojnih političkih kontroverzi u postratnom razdoblju, uslijed čega je potisnuta demokratizacija društva“, odnosno da su duljina rata i značajni ljudski i ekonomski gubici „značajno usporili demokratske procese“, dok je naglasak na postratni oporavak, povezan s ekonomskom deprivacijom i porastom nezaposlenosti, „kreirao društvenu atmosferu koja nije ohrabrivala proces demokratizacije“.

Ta se društvena atmosfera, ukazuju naši sociolozi, mora uzeti u obzir kad se razmatraju rezultati i politička razmišljanja mladih u Hrvatskoj. Pritom napominju kako su svi ispitanici iz hrvatskog uzorka rođeni između 1988. i 1996. godine, što znači da se „njihova rana politička socijalizacija odvijala tijekom Domovinskog rata te u postratnom razdoblju“.

Pokazalo se da mladi u Hrvatskoj, podjednako na obje lokacije, iskazuju vrlo slab interes za politiku – gotovo 70 posto ispitanika izjavilo je da ih politika zanima „ne baš mnogo“ ili „nikako“. Povrh toga, vrlo rijetko razgovaraju o politici s osobama koje su im značajne u životu; tek svaki deseti ispitanik razgovara o tome „stalno“ ili „često“, i to mahom s očevima ili s najboljim prijateljima.

Najčešći odgovori na ovo pitanje bili su „Politika me zbilja ne zanima“ ili „Stvarno ne pratim politiku“, dok odgovori pojedinih ispitanika ukazuju da je njihova nezainteresiranost posljedica lošeg stanja u državi, odnosno negativne percepcije naših političara: „Nisam zainteresiran… kad vidim što rade, kako kradu.“

Čak 75 posto anketiranih izjavilo je da se „slaže“ ili „čvrsto slaže“ s negativnim izjavama tipa „Političari su korumpirani“, odnosno „Bogati imaju prevelik utjecaj na politiku“, dok ih se tek oko 10 posto slaže s pozitivnim tvrdnjama kao što su „Političari brinu za mlade ljude poput mene“.

Autori konstatiraju da mladi u Hrvatskoj izražavaju „ekstremno negativne stavove prema političarima“. Štoviše, uspoređujući rezultate hrvatskih ispitanika s mladima iz ostalih europskih zemalja, dolaze do zaključka da naši mladi imaju negativnije stavove prema političarima od njihovih vršnjaka u svim drugim promatranim zemljama, osim Grčke: samo je grčka mladost više razočarana u politiku od hrvatske.

Ne vjeruju nikome

Mladi u Hrvatskoj prednjače i po nepovjerenju u političke i društvene institucije: više od 65 posto ih ne vjeruje ni političkim strankama, ni parlamentu ni šefu vlade.

Podaci dobiveni intervjuima sugeriraju da se ovi cinični stavovi prema političarima i političkim institucijama ne mogu objasniti isključivo sedmogodišnjom hrvatskom recesijom“, pišu sociolozi s Instituta Ivo Pilar, dodajući kako mladi iz uzorka, tumačeći razloge svog nepovjerenja, pridaju veću važnost brojnim korupcijskim i privatizacijskim skandalima nego ekonomskoj krizi i visokoj stopi nezaposlenosti.

Čini se da mnogi ispitanici vide politiku kao arenu u kojoj političari primarno rade za vlastite interese i ne oklijevaju da se okoriste svojom pozicijom“, navode autori, te daju nekoliko karakterističnih odgovora ispitanika:

Kad čujem riječ ‘politika’, odmah pomislim na nešto jako loše. To je tužno, ali je tako. Definitivno mi samo vrlo ružne asocijacije dolaze: gadovi, štetočine, lopovi. Ništa mi lijepo ne padne na pamet.“ (MIRTA, PEŠČENICA)

Neee! Kad čujem riječ ‘politika“, automatski se isključim. Počnem misliti o porezima, o tome kako političari voze skupa kola koja ne zaslužuju. Dakle, politika je kao… ne, ne, mijenjaj temu!“ (NINICA, PODSLJEME)

Nemam dobro mišljenje o politici. Politika kao pojam, kao sistem, to bi trebalo biti nešto dobro, ali ono što se događa u Hrvatskoj je odvratno: jedna partija, druga partija, ne znaš koja je gora, svađaju se; pola naših političara završi u zatvoru, pola na sudu…“ (TARA, PEŠČENICA)

U Hrvatskoj su političari kao profesija objekt mržnje, zato što vas riječ ‘političar’ automatski asocira na vrstu lopova. Sigurno ima u Hrvatskoj i poštenih političara, ali ne puno, i njih ne vidiš u javnosti. Neki od njih su visokoobrazovani, ali se generalno svi negativno percipiraju zbog ostalih. Kao ono što je bilo sa Sanaderom, kad je sve to izašlo vani…“ (DODO, PODSLJEME)

‘Treba nam netko kao Putin!’

Autori naglašavaju da naši mladi nisu generalno protiv demokracije, već su nepovjerljivi prema demokratskoj praksi kakva se provodi u Hrvatskoj. To potvrđuju podaci prema kojima većina anketirane hrvatske mladosti podržava višestranački sistem (64% u Podljemenu, 62% na Peščenici), odnosno sistem u kojem opozicija može slobodno izraziti svoje stavove (po 68% na obje lokacije), dok samo manjina ispitanika takav sistem ocjenjuje kao „prilično loš“ ili „vrlo loš“.

No usprkos generalnoj podršci za demokraciju, prilično velik postotak mladih istodobno podržava nedemokratske političke režime; oko polovine anketiranih pozitivno ocjenjuje sistem u kojem bi vladao snažni lider koji nije ograničen parlamentom (51% na obje lokacije), dok 33 posto ispitanika u Podsljemenu i 25 posto na Peščenici podržava vojnu vladavinu. Od svih 14 promatranih zemalja, još jedino gruzijska mladost ima tako pozitivno mišljenje o autokratskim režimima.

Kao ilustraciju takvog stava, autori navode riječi ispitanika koji je uzeo pseudonim „Dean“:

Nisam veliki pristaša demokracije. Mislim da bi za naš narod, s obzirom da nismo dovoljno zreli za demokraciju, bilo bolje da imamo nekog kao Putin, možda malo manje radikalnog. Volio bih da neka takva osoba preuzme vlast, da sva vlast bude kod jedne osobe. Jer danas je sve previše podijeljeno i morate pregovarati sa svakim, što nas je i dovelo tu gdje jesmo.“ (DEAN, PODSLJEME)

No kad se naše mlade direktno upita koji sistem preferiraju – demokratski ili autokratski – rezultati su ipak nešto povoljniji za demokraciju: više od pola ispitanika sebe opisuju kao „demokrate“ (57% u Podsljemenu, 61% na Peščenici), oko četvrtine nema izraženu preferenciju ni prema jednom tipu sistema (30% u Podsljemenu, 22% na Peščenici), dok je najmanji postotak onih koji preferiraju autokraciju (13% u Podsljemenu, 17% na Peščenici).

Pozitivan stav prema socijalizmu

Daljnjom analizom autori utvrđuju da se kod ove potonje skupine ne može govoriti o „genuinoj (izvornoj) autokratskoj orijentaciji“, već da je njihovo preferiranje autokracije u prvom redu određeno nezadovoljstvom stanjem demokracije u suvremenom hrvatskom društvu, po čemu su najsličniji svojim vršnjacima u Britaniji i istočnom dijelu Njemačke. Neki od takvih ispitanika okrivljuju demokraciju za porast socijalnih nejednakosti u društvu, poput mladića s pseudonimom „Jurkan“:

Ja držim da nama treba diktator. (…) Jer se pokazalo da ako netko ima više novca od ostalih, on ima i više prava od drugih. Ili ako je na višoj poziciji, on također ima više prava od prosječnog čovjeka, a u suštini bismo svi trebali biti jednaki pred zakonom i u svemu.“ (JURKAN, PODSLJEME)

Zanimljivo je, kako ukazuju autori, da većina ispitanika koji su izrazili preferenciju prema autokraciji iskazuje pozitivan stav prema socijalističkom razdoblju. Kao primjer ističu ispitanicu pod pseudonimom „Barbara“, čija je prva reakcija na spomen socijalizma bila sljedeća: „Da nije bilo tog razdoblja, mi ne bismo imali stan koji moja obitelj danas posjeduje.“

U nastavku autori navode da je Barbara svjesna i loših strana socijalističkog razdoblja, jer je i sama odmah dodala: „Da, znam da ima ljudi koji bi mi sada mogli reći: ‘Da nije bilo tog razdoblja, neki članovi moje obitelji bili bi još živi.’“ U svakom slučaju, pišu autori, činjenica da u socijalizmu nije bilo toliko društvenih nejednakosti Barbari predstavlja glavni pozitivni aspekt prethodnog sistema u odnosu na današnji.

Sloboda govora je precijenjena’

No možda je najbolje da prenesemo Barbarine riječi doslovno, kao što su uradili i autori članka:

Ne mislim da je prethodni sistem bio loš, jer u tom sistemu su svi bili zaposleni. Nisam živjela u tom razdoblju, ali mislim da je tada bilo nemoguće da visokoobrazovani ljudi rade u kiosku, kao što je to slučaj danas. Izgleda kao da imamo neke koristi od današnjeg sistema – privatno vlasništvo i sloboda govora – ali smatram da su te stvari precijenjene. Da, ljudi danas mogu govoriti što žele, ali vrlo mali broj ljudi doista kaže nešto pametno.“ (BARBARA, PODSLJEME)

Slično poput Barbare misli i ispitanik koji je uzeo pseudonim „Branko“:

Mislim da su u onom sistemu mnoge stvari bolje funkcionirale, osobito one koje se odnose na radnike i radnička prava, zato što je ono bila više socijalna država, socijalistička država, i ja mislim, bez obzira kako to može zvučati čudno, da su ljudi onda imali više prava, naročito u pogledu socijalne sigurnosti, dobivanja posla itd. Ljudi su tada mogli pričati manje slobodno, ali društvo je bilo bolje organizirano. Prema tome, ja ne vidim pozitivne promjene u odnosu na socijalizam.“ (BRANKO, PEŠČENICA)

U zaključku autori navode da ovakvi „autokratski“ stavovi naših mladih, barem kod onog dijela ispitanika koji demokraciji zamjeraju proizvodnju društvenih nejednakosti, zapravo „demonstriraju demokratski potencijal prije nego antidemokratsku ili destruktivnu snagu“.

“Barbari” sa Sutjeske

Slobodna Dalmacija – 10 veljače, 2018

Ako smo 1945. upali u ‘barbarstvo’, onda smo prethodno bili u ‘civilizaciji’. To je bila civilizacija NDH, hrvatska franšiza arijevske civilizacije zvane Treći Reich, glasovite po rasnim zakonima. Oni koji su zaustavili klanje Marijanu su barbari. Mašala.

Povjesničar Davor Marijan jaše i dalje: u Slobodnoj Dalmaciji od 3. veljače odgovorio je na moj članak „Sutjeska je Hrvate spasila od kralja Petra“, kojim sam 29. siječnja reagirao na njegov prethodni intervju o Bitki na Sutjesci.

Da podsjetim, od gomile budalaština koje je nadrobio u tom intervjuu, ja sam u svom tekstu komentirao samo tri najveće: 1) da časna i legendarna Bitka na Sutjesci nema veze s današnjom Hrvatskom, 2) da je za pokolj Dalmatinaca na Sutjesci kriv Tito i 3) da se u Jugoslaviji nije smjelo govoriti i pisati o Martovskim pregovorima iz 1943. godine.

Prvu budalaštinu (koju naknadno hoće uvaliti novinaru s kojim je pričao) demantirao sam mu logičkom projekcijom o tome što bi se nakon 1945. Hrvatima dogodilo da su partizani na Sutjesci bili uništeni, a druge dvije povijesnim dokumentima – izvještajem njemačkog generala Lütersa koji nakon Bitke na Sutjesci hvali Titovo komandiranje partizanskom vojskom, odnosno popisom knjiga koje su u Jugoslaviji izašle o Martovskim pregovorima.

Pokazalo se da je moj tekst pomogao našem povjesničaru i radikalno mu osvježio pamćenje: odjednom se sjetio ne samo izvještaja generala Lütersa (koji posve pobija tezu o Titovoj krivnji za pokolj Dalmatinaca), nego se sjetio i da je Tito još 1978. u Jablanici govorio o Martovskim pregovorima, pa se čak sjetio i što je Tito tom zgodom točno rekao. Ostaje nejasno zašto je onda u intervjuu išao raditi budale od čitatelja Slobodne Dalmacije.

Historičar mi tumači da je sve „podložno promjenama i preispitivanju“. Točno. Baš zato sam preispitao njegov intervju i našao revizionističko nasilje nad činjenicama i povijesnim faktima. Dokazao sam da o Sutjesci i drugim temama malo zna i još manje razumije, odnosno da mu se ne može vjerovati, iako se kiti znanstvenim titulama i djeluje u znanstvenoj ustanovi zvučnog imena (Hrvatski institut za povijest).

Valjda iznerviran što ga je običan novinar i nepovjesničar pred javnosti razotkrio kao šarlatana koji prikriva postojeće povijesne izvore i selektivnim istinama obmanjuje čitatelje, dr. Marijan je demokratsko pravo na repliku iskoristio da plasira gomilu uvreda i političkih etiketa na moj račun (ne znam na kojem je semestru studija povijesti to učio), a usput je na stranicama Slobodne parkirao novi kamion prazne povjesničarske slame.

Da ne kažem kako se u novinama koje su 1943. osnovali dalmatinski partizani i antifašisti (dva dana nakon časne i legendarne Bitke na Sutjesci) opet gospodski istovario i po partizanima i po antifašizmu.

Upucao vlastitu tezu

O toj slami ću danas govoriti, a uvrede je lako objasniti. Što bi rekao suvremeni srpski historiograf Đorđe Balašević: „Svi što gube se ljute, to je poznata stvar.“ A na semaforu stoji rezultat iz 1945. godine.

Dakako, moram napomenuti da me te Marijanove uvrede oslobađaju obaveze da u ovoj polemici poštivam bolje građanske običaje u odnosu na dignitet njegove osobe.

Dakle, ovaj diletant ne samo da je u svom tekstu potvrdio sve moje navode, nego ih je još i proširio. Neosnovanost njegove teze da su Martovski pregovori iz 1943. u Jugoslaviji bili „tabu“ ja mu dokazujem činjenicama da su o pregovorima javno govorili i onaj tko ih je naredio (Josip Broz Tito) i dvojica od trojice njegovih pregovarača (Vladimir Velebit i Koča Popović), a on mi uzvraća da je o tome za vrijeme SFRJ pisao i treći Titov pregovarač (Milovan Đilas).

Tu čovjek ostaje nijem od sažaljenja: crni doktore povijesnih znanosti, pa kakav je to „tabu“ ako su o tome javno govorili ili pisali sva četvorica uključenih aktera? Riječ „tabu“ znači nešto posve drugo.

Netom je tako efektno upucao vlastitu tezu, naš revizionist hrabro srlja u dodatnu pogibelj. Opet vadi Mišu Lekovića i njegovu knjigu o Martovskim pregovorima – za koju se sada sjetio da je izašla još u doba SFRJ – pa notira kako čak i taj Leković, na kojeg se grčevito poziva, stavlja riječ „tabu“ u navodnike. Svak bi iz toga zaključio kako i Leković drži da tu nikakvog tabua nema, ali ne i dr. Marijan – on svejedno drvi da su Martovski pregovori bili „tabu“ bez navodnika.

Ta snaga slijepe volje, kojom se Marijan bori protiv zdravog razuma i evidentnih dokaza koji posve ruše njegove plitke konstrukcije, doista je dirljiva. Zato predlažem da našu tradicionalnu narodnu uzrečicu „tako možeš govoriti zidu“ – koju koristimo za opis osobe na koju racionalni argumenti ne djeluju – promijenimo u „tako možeš govoriti dr. Marijanu“.

Ruganje svjedoku historije

U svom tekstu sam napisao da je nakon probijanja fašističkog obruča na Neretvi Tito s glavninom snaga i tisućama ranjenika „napredovao prema Sandžaku i Crnoj Gori, želeći što prije stići do slobodnog teritorija, kako bi se ranjenici mogli liječiti, a borci odmoriti“. Ekspert se ruga mojoj tvrdnji, osporava navedene pravce i razloge Titova kretanja, te svisoka docira kako „u socijalističkoj revoluciji nije bilo vremena za odmor, čak ni za ranjenike“, a zaboravlja da se napredovanjem jedinica slobodni teritorij može steći i u njega stići.

Misli da se ruga meni, a ne zna, jadan, da se zapravo ruga čovjeku na kojeg se poziva u svojim člancima, svjedoku događaja koji je djelovao pri Vrhovnom štabu – glavnom Titovom pregovaraču dr. Vladimiru Velebitu, koji u knjizi „Vladimir Velebit: Svjedok historije“, na pitanje autorice Mire Šuvar: „Zašto se, po vašem mišljenju, Tito odlučio za pregovore s Nijemcima o primirju?“, odgovara tako jasno da ga čak i loši povjesničari mogu razumjeti:

Mislim da je to učinio u prvom redu da bi dobio na vremenu, da bi dobio predah i spasio 4.000 ranjenika. (…) Mislio je da će nas Nijemci napadati i kada pređemo na drugu obalu Neretve. Htio je na neki način zadržati njihovo nadiranje, dok ranjenike i bolesnike ne prebacimo u nepristupačne krajeve Sandžaka i Crne Gore.“

Naš revizionist ignorira i iskaz drugog Titovog pregovarača Koče Popovića, koji se o tome u knjizi Aleksandra Nenadovića „Razgovori s Kočom“ izričito odredio:

Točno je (…) da su pregovori prekinuti ali nemojte smetnuti s uma da su i naši i njihovi pregovarački ciljevi bili sasvim ograničeni. Mi smo, po mom mišljenju, te ciljeve ostvarili: postigli smo rasterećenje u času kad nam je to bilo najpotrebnije. (…) Nalazim, sve u svemu, da su pregovori s Nijemcima početkom 1943. bili potpuno opravdani“, ocjenjuje Koča Popović, ali naš povjesničar to ne registrira, jer bi onda morao priznati da mu je konstrukcija o Titovom šurovanju s Nijemcima „čvrsta“ kao mliječni zub.

Hvala na Savi Kovačeviću

Posebno fascinira Marijanova fasciniranost Kraljevinom Jugoslavijom. Jedina stvar u povijesti oko koje su se hrvatski komunisti i ustaše ikada složili bio je stav o Kraljevini Jugoslaviji kao „tamnici naroda“. Ali naš povjesničar nije ni komunist ni ustaša, on je neutralni demokrat, pa se ta velikosrpska diktatura njemu „uklapala u slične države koje su postojale u Europi“, a u njoj su Hrvati tobože „imali riješeno hrvatsko pitanje“.

Ozbiljniji povjesničari, koji su živjeli u toj diktaturi, stvar vide posve drukčije. „Jugoslavija je između dva rata bila najkonfliktnija i najzaostalija zemlja u Europi“ (Duško Bilandžić, „Hrvatska moderna povijest“, Zagreb, 1999.), u kojoj „tri četvrtine svih Hrvata nemaju vlastitog kreveta“ (Rudolf Bićanić, „Kako živi narod“, Zagreb, 1936.), pa po hrvatskim selima „u istim prostorijama stoje stoka i ljudi zajedno“, a npr. u trogirskoj Zagori „nema ni jedne jedine čatrnje, piju svi iz lokava s blagom“ (R. Bićanić i Ž. Macan, „Kako živi narod, II. knjiga“, Zagreb, 1939.).

Marijan drži da je ta bajkovita kraljevina uspješno riješila hrvatsko pitanje: pošto se njegovo Livno administrativno našlo u Banovini Hrvatskoj, njemu je to pitanje „riješeno“. A ja držim da Hrvati, kakvi god bili i gdje god živjeli, ipak zaslužuju barem svoj krevet. A ne da u okviru „riješenog nacionalnog pitanja“ moraju spavati s ovcama i kozama i piti vodu iz lokvi s kravama.

Mislio sam da je prezir prema centralističko-unitarnoj Kraljevini Jugoslaviji jedina stvar koja ideološki veže današnje Hrvate. A sad vidim da ni tu nismo monolitni: u liku našeg revizionista neočekivano sam otkrio nostalgičnog rojalista, poklonika kralja Petra i velikosrpske hegemonije. Svaka čast, doktore, sigurno ste usamljeni.

Eto, sažalih se na čovjeka. Pa da ga i pohvalim: lijepo je što se dr. Marijan sjetio partizanskog junaka sa Sutjeske, crnogorskog komandanta Treće proleterske divizije Save Kovačevića, koji je 13. lipnja 1943. poginuo predvodeći juriš na njemačke rovove, u herojskom pokušaju da spasi ranjenike i tifusare iz Centralne bolnice, među kojima i mnogo Dalmatinaca. Već je manje lijepo u kojem ga kontekstu Marijan spominje: veli on da je 1991. jedna partizanska divizija po imenu „Sava Kovačević“ napala Dubrovnik, pa je to dokaz da je antifašizam zlo i naopako.

Na stranu to što 1991. već desetljećima nije bilo partizana – pa onda, jasno, nije moglo biti ni partizanskih divizija – čovjek mora zadivljeno zastati pred Marijanovom logikom. Kakva impresivna dubina historičarskog uma, kakvo raskošno poimanje kauzalnih mogućnosti: prema njegovoj logici, ako neka budala ubije u ime Isusa, Alaha ili Save Kovačevića, nije kriva ta budala, nego su krivi Isus, Alah i Sava Kovačević. Ovaj dr. Marijan je rudno blago: to se, majci, rijetko rađa.

No sve je nevažno u uspoređenju s pogledom ovog revizionista na promjenu društvenog uređenja Hrvatske 1945. godine. Kako mu stoji u naslovu teksta, po njemu smo „s Titovom vlašću upali u barbarstvo“. Ovako nešto se s tako visoke znanstvene adrese nije moglo čuti ni u najvećem mraku ratnih devedesetih.

Von Horstenau u kupe, Marijan u špade

Dakle, s Titom smo upali u barbarstvo. Možda sam i zaspao koji minut na školskim satovima, jer samo „neprijatelj nikad ne spava“, ali je vojni historiograf izgleda „prespavao“ puno toga i to ne samo tijekom školovanja.

Zapravo, prespavao je sve: da su u Hrvatskoj nakon 1945. podignute škole u svakom selu (tamo gdje ih ranije nije bilo), postupno likvidirana nepismenost, osigurano dostupno školstvo i zdravstvena zaštita svima, elektrifikacija sela i gradova, vodoopskrba tekućom vodom, industrijalizacija zemlje i posljedična promjena socijalne strukture hrvatskog društva, podizanje standarda, osnivanje novih fakulteta, sveučilišta i kulturnih ustanova, sudjelovanje radnika u upravljanju poduzećima i ustanovama…

Ukratko: dr. Marijan je prespavao epohu u kojoj su Hrvati dobili svoj krevet.

Po njemu, projekt socijalističkog samoupravljanja – u smislu da radnik s onim s kim radi odlučuje o uvjetima i rezultatima svog rada, a građanin s onima među kojima živi o uvjetima svog života – jest „barbarstvo“, a ne civilizacijski napredak (makar u praksi bilo tisuću poteškoća). Kako bilo, dr. Marijan je „civilizacijski“ iskoristio to što se u tom „barbarskom sistemu“ besplatno školovao, uključujući i visoko obrazovanje.

Taj „barbarski sistem“ je, dakle, ljudima osigurao besplatno školstvo i zdravstvo, društvene stanove i radnička odmarališta, te ono najvažnije: socijalnu i egzistencijalnu sigurnost. Što reći o čovjeku koji ove civilizacijske dosege – danas nedostupne hrvatskim građanima – drži „barbarstvom“?

Netko mu treba reći: riječ „barbarstvo“ znači nešto posve drugo. Ali nema tu koristi – sjetite se kako naš ekspert doživljava riječ „tabu“.

Sada prelazimo na analizu riječi „upali“. Sjetite se: mi smo s Titom „upali“ u barbarstvo.

Ako smo u nešto „upali“, onda smo prethodno bili na nekoj visini „iznad“ tog nečega. Ako smo upali u „barbarstvo“, onda smo prethodno boravili u „civilizaciji“. Pa da vidimo s koje smo to civilizacijske kruške 1945. nesretno tresnuli u „barbarstvo“? Što je to do 1945. bilo u Hrvatskoj?

To je bila civilizacija okupatorske tvorevine NDH, hrvatska franšiza arijevske civilizacije zvane Treći Reich, glasovite po rasnim zakonima, što je bez pandana u povijesti. A od svih europskih franšiza NDH je bila najbarbarskija. Čak je i general Edmund Glaise von Horstenau, Hitlerov vojni izaslanik u Zagrebu, bio zaprepašten razmjerima ustaških zločina, pa je slao depeše u Berlin tumačeći Hitleru da će takva bestijalnost i većinu Srba i većinu Hrvata okrenuti protiv njemačko-ustaškog režima, što se i dogodilo.

To je ta Marijanova „civilizacija“ iz koje smo „upali u barbarstvo“. Oni koji su zaustavili klanje su barbari. Rezultat revolucionarnog rata je „zamjena jednog zla s drugim“, pa je dakle njemu sloboda jednako zlo kao i okupacija. Oslobođenje od nacističke okupacije – u tom sklopu i od NDH – za njega je skok u barbarstvo. Mašala.

Tobože kontroverzni Francetić

Da bi se dobio uvid u mentalni sklop s kojim polemiziram, valja podsjetiti da je dr. Marijan široj javnosti postao poznat kad je 2013. javno relativizirao ustaškog zločinca Juru Francetića, braneći revizionističku tezu po kojoj zapovjednik ustaške Crne legije nije ratni zločinac nego „kontroverzna ličnost“, koju „dio javnosti percipira kao ratnog zločinca, a dio kao nacionalnog junaka“. Tada je naš stručnjak obznanio da je proučavao ustaški pokret, ali „ne usudim se reći da znam tko je bio Francetić“.

Recite, ljudi, kako da pomognemo našem junaku, pa da spozna tko je „kontroverzni“ Francetić? Kako dr. Marijan kaže da ne vjeruje jugoslavenskoj komunističkoj historiografiji, konzultirat ćemo strane kapitalističke izvore.

Švedski povjesničar Tomislav Dulić u knjizi „Utopije nacije: Lokalni pokolji u BiH, 1941-42“ (Uppsala, 2005.) pokazuje da su pokolji i masovne deportacije bili svakodnevica Crne legije, te da je Francetić osobno naređivao ubojstva uglednih Srba i Židova. Britanski historičar Rory Yeomans u zborniku „U sjeni Hitlera“ (London, 2011.) ističe Francetićevu odgovornost za tisuće ubijenih bosanskih Srba čija su tijela bačena u Drinu, a Yeomansov sunarodnjak Marko Attila Hoare u knjizi „Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni“ (New York, 2006.) dodaje i pokolj 900 Srba i Židova iz Vlasenice.

Francetićev zulum u Bosni je bio toliki da je pobunio i muslimanske intelektualce, koji su Sarajevskom rezolucijom osudili ustaške zločine, na što je Francetić – kako 2010. nalazi turski sociolog Onder Cetin – zaprijetio da će „pobiti sve potpisnike“. Čak je i njemačka vojna komanda od Pavelića „tražila da Jure Francetić, zapovjednik Prve brigade Crne legije, bude razriješen zbog nekontrolirane okrutnosti“, piše američki vojni historiograf J. Lee Ready („Zaboravljena Osovina: Njemački saveznici i strani dobrovoljci“, 1987.).

Vidimo da se širom svijeta znade tko je bio Francetić, ali naš ekspert još uvijek sumnja ter se znanstveno snebiva, i okoliša oko Francetića kao kiša oko Kragujevca, čime iza dimne zavjese doktorske titule širi toleranciju prema ideologiji zla.

Ama, čovječe, nema u fašizmu ništa kontroverzno. Rasni zakoni nisu kontroverzni, kao ni ljudi koji su ih provodili. To je vrlo jednoznačni mrak. Riječ „kontroverzni“ znači nešto posve… ah, nije važno.

Svak intimno ima pravo biti na krivoj strani povijesti i u tišini svoja četiri zida žaliti što časna i legendarna Bitka na Sutjesci nije završila drukčije. Ali u preambuli Ustava RH stoji da je naša domovina utemeljena na odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), a nasuprot zločinačkoj NDH. Međutim, naš samozvani demokrat u odgovoru na moj tekst kaže doslovce: „(…) jao nama ako je antifašistički napredak i civiliziranost temelj Republike Hrvatske.“ Time ne priznaje Ustav države koja ga plaća.

Sreća da je demokrat. Zamislite da nije.

11 sekundi magije

Slobodna Dalmacija – 14. lipnja, 2018

DIEGO MARADONA – OD PROLETERSKOG KLINCA DO NOGOMETNOG ČAROBNJAKA

‘Sve, baš sve je mogao napraviti s loptom. Glava ili noga, svejedno. Lopta se naprosto lijepila za Diega’, opisivat će kasnije skaut Francisco Cornejo mistično otkrivenje koje je doživio kad je prvi put vidio Boga, koji je tada imao osam godina

Stvari koje sam ja izvodio s loptom, on je mogao s narančom.“

Michel Platini

Da igram milijun godina, nikad neću biti blizu njega.“

Lionel Messi

Lijepo je pogledati unatrag kad se osjećaš dobro, kad usprkos svim svojim pogreškama nemaš za čime žaliti. Kad si potekao sa samog dna i kad znaš da si sve što si postigao, ili ćeš ikad postići, zavrijedio svojim osobnim borbama.“

(„Zovem se El Diego“, V.B.Z., 2005.)

Francisco Cornejo sve do smrti u ožujku 2008. vjerojatno nije prestao misliti na onaj magični trenutak kad je prvi put vidio Boga. Dogodilo se to 1968. godine u Villa Fiorito, siromašnom i radničkom (a gdje bi se drugo Bog i ukazao) predgrađu Buenos Airesa: Bog je tada imao osam, a Cornejo 36 godina. Bog je tog dana igrao nogomet s drugom djecom, a Cornejo je gledao tu dječju igru, jer to mu je bio posao: radio je kao skaut za klub „Argentinos Juniors“.

Sve, baš sve je mogao napraviti s loptom. Glava ili noga, svejedno. Lopta se jednostavno lijepila za njega“, opisivat će kasnije Cornejo mistično otkrivenje koje je tog dana doživio, dodajući kako je tog malenog i žgoljavog klinca odmah pozvao na probu u svoj klub.

Kad je došao na probu, nisam mogao vjerovati da ima samo osam godina. Zatražili smo mu osobnu iskaznicu, kako bismo mogli provjeriti njegovu dob, ali nam je rekao da je nije ponio. Bili smo sigurni da nas vara, jer iako je imao tijelo dječaka, igrao je kao odrasla osoba. Kad smo se uvjerili da nam je rekao istinu, odlučili smo mu se potpuno posvetiti“, zaključio je Cornejo.

To je bio početak legende o Diegu Armandu Maradoni, znanom i kao „Mali Zeleni“.

On žonglira, lopta ne pada

Europa ga je prvi put vidjela još kao maloljetnika, tamo negdje u drugoj polovini 1970-ih godina. U posvećenim nogometnim krugovima već se otprije šuškalo o nekom klincu iz Argentine koji s loptom radi čuda, a onda je došao taj dokumentarac argentinske televizije u kojem sitni 15-godišnjak u sirotinjskom kućnom dvorištu svim dozvoljenim dijelovima tijela žonglira loptom, i žonglira, i žonglira, a lopta nikako ne pada na zemlju.

Sumnjičavci su odmah rekli: ovo nije moguće, posrijedi je trik, očito je loptu vezao tankim koncem koji se na televiziji ne vidi, pa sad radi budale od gledatelja. Trebalo je proći još par godina, da sićušni mađioničar 1982. dođe u Europu i potpiše za „Barcelonu“, pa da i nevjernicima postane jasno kako nikakvog trika nema, već da je posrijedi Bog Nogometa koji smiješnima ne radi gledatelje, već nesretne protivničke bekove i stopere.

Nekad se – kako u svemiru, tako i u običnom ljudskom životu – zbivanja naprosto zgusnu, pa se po nekom tajanstvenom svemirskom mehanizmu i dogodilo da je dva svoja najčuvenija gola u životu, od njih ukupno 312, postigao na istoj utakmici, u razmaku od samo četiri minute. I to ne u nekom nevažnom prijateljskom meču, nego u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Meksiku, u eliminacijskoj utakmici protiv Engleske.

Tog 22. lipnja 1986. bio je vruć dan u Mexico Cityju. Oko 115.000 navijača na stadionu Azteca i barem milijardu ljudi pred televizorima širom svijeta dosađivalo se gledajući očajno i nervozno prvo poluvrijeme: ništa nije dalo slutiti da će u drugom poluvremenu uslijediti prizori koje nitko tko je gledao tu utakmicu neće zaboraviti do kraja života, baš kao što ni Francisco Cornejo nikad nije zaboravio onaj magični trenutak kad je u prašini Buenos Airesa prvi put vidio Boga.

A onda je počelo drugo poluvrijeme.

Osveta za Falklande

U 51. minuti Maradona je postigao prvi gol, skočivši na jednu parabolu skupa s engleskim golmanom Peterom Shiltonom, na nekih sedam metara od engleskog gola. Odmah je bilo čudno što je lopta završila u mreži, a ne kod Shiltona: kako je, zaboga, Maradona sa 165 cm uspio nadskočiti 183 cm visokog Shiltona, koji je još i ispružio ruke da uhvati loptu? No Maradona je potez izveo tako vješto da se tek na usporenoj snimci iz drugog kuta vidjelo da je loptu udario rukom, a ne glavom. Kasnije će dati slavnu izjavu da je to bila „Božja ruka“.

Engleski branič Terry Fenwick, svjedok prevare, trčao je kao lud za tuniskim sucem Ali Bin Nasserom koji je pokazao na centar, ali nije uspio promijeniti njegovu odluku: na semaforu je osvanuo rezultat 1:0 za Argentinu.

Bilo je u tom nesportskom potezu Boga Nogometa i snažnih političkih konotacija, u vidu privatne Maradonine osvete za poraz u Falklandskom ratu koji je Argentina od Britanije pretrpjela četiri godine ranije. Osim toga, u uličnoj tradiciji argentinskog nogometa, iz koje je Maradona izrastao, takvi se potezi ne smatraju nedoličnim, već se tretiraju kao uspjeli mangupski dribling.

Pa ipak, Bog Nogometa je znao da ne može dopustiti da ga s te utakmice povijest pamti samo po drskoj prevari, nego da do kraja meča mora izvesti nešto što će biti još strahovitije od „Božje ruke“. I izveo je to četiri minuta kasnije.

U toj 55. minuti dobio je loptu na svojoj polovici, 60 metara od protivničkog gola, okrenut leđima tom protivničkom golu, dok su mu na ramenima „visjeli“ dva engleska igrača, Peter Beardsley i Peter Reid. Jedanaest sekundi kasnije, nakon 11 Maradoninih dodira lopte u punom sprintu i pet predriblanih engleskih igrača – uključujući i golmana Shiltona – lopta se koprcala u engleskoj mreži.

Politički sin Fidela i Chea

Grehota je, zapravo, opisivati taj gol kad imate YouTube. Grehota je, čak i ako ne volite nogomet, ne otići na YouTube i uvjeriti se zbog čega je 2002. godine FIFA baš taj pogodak proglasila „golom stoljeća“. Po mogućnosti, izaberite verziju snimke s argentinskim komentatorom Victorom Hugom Moralesom, koji je već na polovini tog neponovljivog solo-prodora, dok je Maradona bio na 30 metara od Shiltonovog gola, počeo vikati „Genio, genio, genio… ta, ta, ta, ta…“, da bi završio u krikovima i suzama, urlajući: „Sveti Bože, s kojeg si ti planeta, Diego?“

Taj nevjerojatni gol, dakako, nije poništio onu laž iz 51. minute, ali je nepobitno potvrdio da je Francisco Cornejo onog davnog dana u Buenos Airesu doista vidio Boga, te da su i bogovi skloni ljudskim slabostima, kako to znamo još iz grčke mitologije.

Bog iz Buenos Airesa imao je još jednu izraženu slabost, koja je najviše koštala njega i njegovu obitelj: bio je sklon drogama, osobito kokainu. U Kusturičinom dokumentarcu „Maradona by Kusturica“ iz 2008. otvoreno i samoironično kaže u kameru: „Kakav bih tek nogometaš bio da se nisam drogirao.“

Drogirani Bog nikad nije zaboravio iz kakvog je sirotinjskog miljea potekao. U istom dokumentarcu ispričat će Kusturici kako je njegova majka imala običaj, stavljajući hranu na stol za svoje osmero djece, reći svoju lažnu rečenicu: „Djeco, vi jedite, ja ne mogu, boli me želudac.“ Mnogo godina kasnije Bog siromašnih i gladnih je shvatio: „Nije nju bolio želudac.“

Svijest o tom kurvinskom svijetu Maradonu je logično odvela na političku ljevicu, što je iskazao i tetovažama: na lijevoj potkoljenici Fidel Castro, na desnom ramenu Che Guevara. Prijatelj s pokojnima Hugom Chavezom i Moamerom Gaddafijem, kao i s aktualnim ljevičarskim predsjednikom Bolivije Evom Moralesom, Bog Nogometa je razumio da pravi diktatori svijeta ne stoluju u Havani, Caracasu, Tripoliju i La Pazu, nego na Wall Streetu, a da je sve drugo bajka za površne i neuke. Čak ni droga nije mogla zamutiti taj bistri pogled proleterskog klinca koji je svojim čarobnjačkim vještinama još kao dijete zatravio Francisca Corneja, a potom i milijarde Zemljana.

Nogometom protiv diktature

NOGOMETAŠI S POLITIČKIM STAVOM – OD JOHANA CRUIJFFA DO HAKANA SUKURA

Mundijal u Argentini 1978. godine trebao je biti kruna Cruijffove karijere, ali on nije mogao protiv svojih principa. ‘Kako netko može igrati nogomet tisuću metara dalje od logora za mučenje?’, citirali su novinari njegovu tadašnju izjavu

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, koje počinje za koji dan, prilika je da se prisjetimo politički vjerojatno najkontroverznijeg Mundijala u povijesti – onog održanog 1978. u Argentini. Mnogi drže da je taj Mundijal poslužio u slavu fašizma, kao i onaj u Mussolinijevoj Italiji 1934. godine.

Dvije godine ranije, u ožujku 1976., u Argentini je državnim udarom na vlast došla desničarska vojna hunta, predvođena generalom Jorgeom Videlom, koja je zatočila, mučila i pobila preko 30 tisuća (neki izvori spominju i brojku od 50 tisuća) ljevičara i ljevičarskih intelektualaca. Helsinški odbor za ljudska prava pozvao je tada na bojkot Mundijala, neki europski timovi ozbiljno su razmišljali o otkazivanju nastupa, ali na kraju su svi otišli u Argentinu, osim dvojice ponajboljih igrača Europe toga doba – najveća zvijezda Ajaxa i nizozemske reprezentacije Johan Cruijff te „mozak“ Bayerna i njemačkog „Elfa“ Paul Breitner jasno su Videli rekli „Ne“.

Cruijff je tada bio na vrhuncu nogometne moći: četiri godine ranije, na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, bio je proglašen za najboljeg igrača Mundijala, a narednih godina proglašavan je ne samo za najboljeg nogometaša Europe, nego i svijeta: bio je to interregnum između Pelea i Maradone. Mundijal u Argentini trebao je biti kruna njegove karijere: nakon što je na prethodnom SP-u Nizozemska u finalu izgubila 1:2 upravo od Breitnerove Njemačke (Breitner je u tom finalu postigao izjednačujući pogodak), očekivalo se da Cruijff u Argentini povede sjajnu nizozemsku reprezentaciju do svjetske titule, što je bio jedini trofej koji mu je nedostajao; prije toga je već triput osvojio Europu s Ajaxom. Ali „Leteći Holandez“ nije mogao protiv svojih principa:

Kako netko može igrati nogomet tisuću metara dalje od logora za mučenje?“, citirali su novinari Cruijffovu izjavu uoči tog Svjetskog prvenstva u Argentini.

‘Crveni Paul’

Nizozemska je na tom Mundijalu opet stigla do finala, ali je u produžecima izgubila 1:3 od domaćina Argentine, a mnogi i danas misle da bi s Cruijffom glatko osvojila naslov. Trideset godina kasnije Cruijff će objasniti da je za neodlazak u Argentinu imao i jedan privatni razlog (par mjeseci prije tog Mundijala naoružani kriminalci su mu upali u kuću, nakon čega se bojao za sigurnost vlastite obitelji), ali je njegova poruka iz 1978. odjeknula svijetom.

Za razliku od Cruijffa, koji se nikad nije politički deklarirao – iako je iz njegovih istupa bilo jasno da se radi o velikom individualistu i političkom liberalu – Breitner se godinama prije Mundijala u Argentini javno očitovao kao ljevičar i komunist. Pozitivno je govorio o Che Guevari i Mao Ce-tungu, nosio na treninge znamenitu Maovu „Malu crvenu knjižicu“ i novinarima izjavljivao kako čita Marxa i Lenjina, zbog čega su ga prozvali „Crveni Paul“.

Kad sam imao 16 godina, Che Guevarina smrt je znatno utjecala na mene, bio je to vrlo značajan trenutak u mom razvoju. Postao sam dio šezdesetosmaškog pokreta u Njemačkoj. Tada se događala revolucija u svijesti njemačkih studenata i ja sam se osjećao dijelom toga“, kazivao je kasnije novinarima.

Nakon što se za vrijeme služenja vojnog roka fotografirao ispod postera Chea i Maoa, držeći u rukama primjerak časopisa „Peking Review“, u Njemačkoj izbija priličan skandal, a New York Times proglašava Breitnera „najnovijim herojem njemačkog kontrakulturnog pokreta“. Iz tog vremena datira i njegova izjava o Bayernu i Bundesligi kao „bastionima kapitalizma i aristokracije“:

Bundesliga je veliki biznis. Sve se vrti oko novca. Tu nema prostora za socijalizam“, kazao je bradati čupavac koji će nekoliko godina kasnije odbiti nastup u Argentini, kako svojim prisustvom ne bi legitimirao totalitarni Videlin režim.

Titula za vojnu huntu

Zanimljivo je da je reprezentaciju Argentine na tom Mundijalu do naslova vodio izbornik Cezar Luis Menotti, deklarirani ljevičar i bivši komunist, koji će kasnije u dokumentarcima priznati kako mu je to bila možda i najteža odluka u životu. Bio je duboko svjestan da će Videlina hunta njegovu reprezentaciju iskoristiti za uljepšavanje imidža brutalnog režima i za micanje fokusa svjetske javnosti od desetina tisuća nestalih ljudi, ali je svejedno odlučio ostati na izborničkom mjestu, kako bi građanima Argentine „barem malo ublažio patnje koje im je nanosio režim“.

Sami nogometaši Argentine tek su godinama potom postali svjesni da su poslužili kao maska totalitarne diktature. Strijelac četiri gola na tom Mundijalu, napadač Leopoldo Luque, mnogo godina kasnije će izjaviti: „S onim što danas znam o tom vremenu, ne mogu biti ponosan na našu tadašnju pobjedu. Ali tada naprosto nisam shvaćao stvari; mnogi od nas nisu razumjeli što se događa. Mi smo samo igrali nogomet.“

A njegov reprezentativni kolega Ricky Villa će dodati: „Nema nikakve sumnje da smo na tom Mundijalu bili politički iskorišteni.“

Ta slavna argentinska generacija nije jedina nogometna reprezentacija koja je poslužila kao „smokvin list“ brutalnim diktatorskim režimima, što je osobito bio slučaj s momčadima iz Južne Amerike, uključujući i čuvenu generaciju Brazila koja je 1970. osvojila Mundijal u Meksiku, i koju mnogi smatraju najboljom selekcijom svih vremena (Pele, Tostao, Jairzinho, Rivelino, Carlos Alberto…).

Taj njihov trijumf 1970. u Meksiku zapravo je na neki način legitimirao vojnu huntu koja je Brazilom vladala od 1964. pa sve do 1985. godine, a da nijedan igrač te slavne generacije nikada nije javno ni zucnuo protiv hunte. No to će nadoknaditi jedan nogometni genijalac iz naredne brazilske generacije, kapetan onog neprežaljenog tima koji je na Mundijalu 1982. u Španjolskoj ispao od Italije – doktor Socrates.

Žuta traka Pepa Guardiole

Još jedan zaljubljenik u Che Guevaru i Kubansku revoluciju, doktor Socrates je svoju enormnu popularnost u Brazilu koristio u političkoj borbi za demokraciju u svojoj zemlji. Usred vojne diktature, stadion njegovog kluba Corinthians postaje jedina demokratska oaza u Brazilu: dr. Socrates početkom 80-ih uvodi sistem – u povijesti zapamćen pod nazivom „Democracia Corinthiana“ – u kojem se sve odluke oko nogometnog kluba donose glasanjem svih nogometaša i članova klupske uprave, a Socrates se čak izborio da se na klupskim dresovima otisne poruka „Želim glasati za predsjednika“.

Opće je mišljenje da danas više nema takvih nogometaša koji bi svoju popularnost i slavu koristili za promicanje demokracije, ali to baš i nije posve tako.

Poznat je, recimo, primjer stopera Barcelone i španjolske reprezentacije Gerarda Piquea koji je nedavno javno protestirao zbog policijskog i političkog nasilja kojem su bili izvrgnuti stanovnici Katalonije na nepriznatom refrerendumu za nezavisnost, dok je bivši igrač i trener Barcelone Pep Guardiola na utakmicama svog današnjeg kluba Manchester Cityja nosio žutu traku u znak neslaganja s kaznenim progonom katalonskih independista.

Nadalje, dugogodišnji kapetan milanskog Intera i bivši reprezentativac Argentine Javier Zanetti javno, moralno i financijski, podržava meksičke pobunjenike Zapatiste, dok se bivši francuski reprezentativac Lilian Thuram (da, onaj Thuram) žestoko bori za prava manjina i useljenika, a protiv rasizma: 2005. se javno suprotstavio tadašnjem ministru policije Nicolasu Sarkozyju kad je useljenike nazvao „smećem“, a godinu potom je 70 imigrantskih beskućnika odveo na utakmicu Francuske i Italije u znak protesta zbog useljeničke politike tadašnjeg francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca.

Eric Cantona đonom na kapitalizam

Mjesto na ovom popisu svakako zavređuje i jedan od dva najveća (uz Pelea) nogometaša u povijesti, Diego Maradona, stari bundžija protiv predatorskog kapitalizma koji eksploatira Latinsku Ameriku i čovjek koji aktivno sudjeluje u uličnim demonstracijama protiv globalizacije, što je ovjekovječeno i u Kusturičinom dokumentarcu „Maradona by Kusturica“ iz 2008. godine. Ne treba izostaviti ni francuskog internacionalca Erica Cantonu koji je prije par godina pozvao ljude širom svijeta da povlačenjem ušteđevina iz banaka ustanu protiv financijskog kapitalizma.

No svakaku najveću žrtvu zbog svojih političkih stavova u današnje vrijeme podnosi najbolji turski nogometaš svih vremena Hakan Sukur, koji se zbog svojih javnih kritika autoritarnog vladanja turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana toliko zamjerio novovjekom sultanu da je 2015. morao s obitelji pobjeći u Ameriku i tamo doslovno početi ispočetka: kako su mu u Turskoj blokirani svi računi, Sukur danas u Kaliforniji drži mali restoran u kojem sâm poslužuje goste, nabavlja namirnice i pere suđe.

Vjerujem da ću se jednog dana vratiti u Tursku. Mrak ne može trajati vječno. Poručuju mi da se mogu vratiti ako budem šutio, da bih čak mogao postati ministar samo ako povučem riječi protiv Erdogana. Ne mogu biti tako sebičan da mislim samo na sebe, da se borim samo za svoje dobro. Ne bih poštivao ni sebe ni svoju ličnost da sam takav“, izjavio je Sukur nedavno novinarima New York Timesa.

Istina je da su ljudi kao Cruijff, Breitner, doktor Socrates, Pique, Zanetti, Thuram, Maradona, Cantona i Sukur velika manjina u nogometnom svijetu. Upada, međutim, u oči da se radi o ponajboljim nogometašima svojih klubova i država. U nogometnom smislu oni su nepobjedivi. I ne samo u nogometnom.