Čudesni brod iz Splita

KNJIGA ‘AMORELLA – PLOVEĆI GRAD’ KAO PODSJETNIK NA DOBA KAD JE SPLITSKI ŠKVER BIO U SVJETSKOM VRHU

‘Čast mi je da je ovakav jedan brod izgrađen u Splitu. Samo nekoliko brodogradilišta u svijetu u stanju je graditi zahtjevne brodove ovog tipa vrlo visoke klase’, kazao je u rujnu 1988. za ‘Slobodnu’ finski brodovlasnik Gunnar Eklund

Bila je to ljepotica kakvu Split nikad nije vidio. Cijeli grad je pričao o njoj, a radnici škvera su je naprosto obožavali, izražavajući se o njoj biranim riječima: te ima „lipu figuru“, te „gracioznu liniju“, te „moćne bokove“… Ukratko, zborili su škverani, mala je „ka bombon“.

Znam to iz prve ruke, jer sam upravo u to vrijeme radio u škveru preko „Student-servisa“, i jedino me zbunjivalo što škverski radnici, govoreći o toj meni nepoznatoj dami, koriste mušku imenicu: zvali su je „Finac“. Na isteku prvog radnog dana stidljivo sam zamolio šefa da mi razjasni taj slučaj i da mi lijepo kaže, kao čovjek čovjeku: tko je ta moćna ljepotica i zašto je zovu muškim imenom?

Oćeš je vidit?“ upitao me šef.

Oću“, rekao sam.

Kako je naš mali odjel za spajanje puntižela i izradu brodskih skela bio smješten na kraju kompleksa brodogradilišta, šef me posjeo u nekakav mali kamionet i odveo do navoza.

Gledaj i pamti!“ rekao je. Još se sjećam ponosa u tom glasu. Danas znam: to je bio ponos pripadnika radničke klase koji zna da sudjeluje u nečemu velikom, u nečemu što će se pamtiti. Tako sam upoznao „Amorellu“.

Prvi šok bio mi je spoznaja da „Finac“ nije žena nego brod. Dok mi je šef tumačio da „Amorellu“ gradimo za finskog naručitelja, tadašnju tvrtku „SF Line“ – otuda „Finac“ – proživljavao sam novi šok, suočen s „Amorellinim“ dimenzijama: čelična konstrukcija trupa činila mi se veća od obližnjeg „Hajdukova“ stadiona. Nikad dotad nisam vidio veći brod.

Nisam ga ni mogao vidjeti, jer splitski škver nikad prije nije izgradio tako veliki putnički brod, niti je toliki putnički brod ikad ranije pristao u Split. Bilo je to doba prije mega-kruzera koji danas rutinski uplovljavaju u splitsku Gradsku luku. Bila je 1987. godina.

Spaja tri grada i dvije države

Više od trideset godina kasnije ovaj čudesni brod dobio je knjigu o sebi, pod naslovom „Amorella – ploveći grad“, čiji su autori vizualna umjetnica Duška Boban i glavni urednik „Novosti“ Nikola Bajto. Knjiga je predstavljena prije dva tjedna u amfiteatru splitskog Multimedijalnog kulturnog centra (Dom mladih), uz istoimenu izložbu fotografija Duške Boban u Galeriji MKC-a, nastalih tijekom plovidbe „Amorellom” u prosincu prošle godine. „Amorella“, naime, i danas plovi Baltikom, na svakodnevnoj 23-satnoj kružnoj turi od finskog grada Turkua do švedske prijestolnice Stockholma i natrag.

Ako odete na stranice finskog brodara „Viking Line“, vidjet ćete da „Amorella“ svako jutro isplovljava iz Turkua u 08.45 po finskom vremenu, da bi u 14.10 pristala u Mariehamn, glavni grad Alandskih otoka (autonomnog teritorija pod finskim suverenitetom, ali s većinskim švedskim stanovništvom), gdje se zadržava petnaest minuta i u 14.25 nastavlja za Stockholm, gdje stiže u 18.55 sati po švedskom vremenu, jedanaest sati nakon što je isplovila iz Turkua (švedsko vrijeme je jedan sat iza finskog). Nakon samo sat odmora, „Amorella“ iz Stockholma isplovljava u 20 sati, na Alandskim otocima pristaje u 03.15 i već nakon pet minuta nastavlja za Turku, gdje po plovnom redu stiže ujutro u 07.35 po finskom vremenu, i već sat kasnije opet kreće za Stockholm.

Odnosno, kako u uvodnom tekstu „Muzej mora“ piše Duška Boban:

I trideset godina nakon porinuća taj u svijetu nagrađivani brod drži vezu Stockholm – Mariehamn – Turku za koju je izgrađen. Svakodnevno, bez značajnih stanki spaja tri grada i dvije države, u svom uvijek istom plovnom ritmu, lomeći led Baltika, spretno zaobilazeći hridi Alandskog otočja…“

Kuma Kirsti iz Finske

Vratimo se trideset godina unatrag. Koliko je taj brod izazivao pažnje već tokom gradnje na navozima splitskog škvera, i koliko je cijeli grad „disao“ skupa s rastućim čeličnim kolosom, svjedoči čitav niz tekstova i naslovnica „Slobodne Dalmacije“ iz tog vremena, posvećenih upravo „Amorelli“, koje je Bajto u knjizi pedantno pobrojao.

Počelo je skromnom crticom u veljači 1986. o ugovaranju posla s finskim naručiteljem, a kako se „Amorellin“ trup uzdizao s navoza u škveru, tako se priča o njoj probijala do naslovnica. Novinari „Slobodne“ pisali su o golemom i gigantskom feribotu, nazivali ga „plovećim hotelom“ i „plovećim gradom“ (pa je ovaj potonji izraz završio i u naslovu knjige), te njegove putničke prostore uspoređivali s površinom 290 prosječnih splitskih stanova, a ukupni iskorišteni volumen s veličinom jednog gradskog naselja.

Na naslovnici „Slobodne“ je 27. srpnja 1987. završila i vijest o porinuću „Amorelle“. Spektakularnom događaju prisustvovalo je desetak tisuća ljudi, među kojima i 120 gostiju iz Finske, uključujući i tamošnje parlamentarce i guvernere. „Amorellu“ je tradicionalnom bocom šampanjca krstila kuma Kirsti Lundqvist, supruga jednog od predstavnika kompanije „SF Line“ (koja će se kasnije preimenovati u „Viking Line“, kako se i danas zove), a osobno je u Split došao i osnivač kompanije i njen tadašnji generalni direktor Gunnar Eklund.

Potom se u travnju 1988. piše o odlasku Amorelle na dokovanje u brodogradilište „Veljko Vlahović“ u Bijeloj u Crnoj Gori radi uređenja brodskog dna – skupa s 500 splitskih škverana koji ne prekidaju radove na opremanju paluba – kao i o njenom povratku 12 dana kasnije, 7. svibnja, što je sutradan udarna vijest na naslovnici novine, uz fotografiju Feđe Klarića i tekst o tome kako je „Amorella“ premijerno uplovila u Gradsku luku i izazvala veliko zanimanje Splićana.

Gužva u Kaštelanskom zaljevu

Konačno, stiže i 28. rujna 1988., dan zakazan za isporuku „Amorelle“. U Split ponovo stiže finski brodovlasnik Gunnar Eklund, a „Slobodna“ sutradan prenosi njegovu izjavu kako je vrlo zadovoljan obavljenim poslom, premda je rok za isporuku „probijen“ za nekoliko mjeseci.

Čast mi je da je ovakav jedan brod izgrađen u Jugoslaviji, u Splitu. Samo nekoliko brodogradilišta u svijetu u stanju je graditi zahtjevne brodove ovog tipa vrlo visoke klase. (…) Splitsko brodogradilište može konkurirati i brodogradilištu Wärtsilä, najpoznatijem za izgradnju ovakvih brodova“, kazao je tada Eklund, dodavši kako će i drugim brodovlasnicima preporučiti da ovakve brodove grade u Splitu.

Samo dva mjeseca kasnije, u studenome 1988., „Slobodna“ opet piše o „Amorelli“: najčitaniji svjetski pomorski magazin „Maritime Reporter and Engineering News“, pokrenut krajem 19. vijeka u New Yorku, dodjeljuje „Amorelli“ titulu „Outstanding Oceangoing Ship of the Year“, u nas prevedenu kao „Brod godine“. Istu titulu godinu kasnije dobit će i „Amorellina“ blizanka „Isabella“, također napravljena u splitskom škveru, koji je tim međunarodnim priznanjima praktično ušao u vrh svjetske brodogradnje.

Bilo je to neko drugo vrijeme, u svakom smislu. Veliki i raznovrsni brodovi za domaće i strane naručitelje tih su se godina na navozima splitskog brodogradilišta štancali doslovno na traci, pa danas, u doba kolapsa hrvatske brodogradnje, nestvarno zvuče riječi kojima je to škversko „zlatno doba“ u razgovoru za naš list 2013. opisao posljednji sekretar CK SKH Boris Malada:

Mi smo prije 25 godina u brodogradnji bili treći na svijetu. Direktora splitskog škvera Joška Eterovića, koji je gradio 11 brodova godišnje, zafrkavali smo da će s tolikim brodovima napraviti ekološku katastrofu u Kaštelanskom zaljevu.“

‘Amorella’ je kao patka

Spomenuti direktor Eterović pojavio se i na promociji knjige o „Amorelli“ – izgrađenoj u njegovom direktorskom mandatu – skupa s tadašnjim direktorom prodaje Dušanom Kosanovićem, umnogome zaslužnim što je došlo do onodobnog velikog posla s Fincima: upravo se Kosanović sredinom 80-ih u ime splitskog brodogradilišta zaputio na daleke Alandske otoke i domaćinima ponudio da im splitski škver izgradi putničke kruzere.

Evocirajući pred posjetiteljima tribine uspomene na te prve odlaske u Finsku i sklapanje dogovora koji će rezultirati „Amorellom“, Kosanović je u zanosu tumačio zbog čega „Amorella“ i danas po baltičkim vodama naprosto „klizi“, odnosno „ne stvara valove“, gotovo pjesnički uspoređujući njena tehnička rješenja s dijelovima tijela domaćih životinja:

Kad je gledate, vidite ono što se zove ‘guščji vrat’, a na krmi je ‘pačji rep’. Mnoge dobre stvari nastale su promatranjem prirode. Poput patke, ‘Amorella’ je hidrodinamički uspješno riješena. To je i bio uvjet naručitelja“, rekao je Kosanović.

Amorella“ nije jedini splitski brod koji se spominje u knjizi. Opisujući sudbine nekih od više stotina brodova porinutih s navoza splitskog škvera – od parnog remorkera „Konjic“ iz 1937., preko raznih trgovačkih, ratnih i specijalnih brodova, do luksuzne jahte „Caspian Star“ iz 2012. godine – Bajto u knjizi donosi i kroniku uspona „Brodosplita“ od malog lokalnog škvera do velikog europskog brodogradilišta, čije su kompleksne novogradnje osvajale najveća svjetska priznanja, u amanet pokoljenjima konobara, kuhara i sobarica.

Ljepotica od 170 metara

Dužine 169,5 metara i s 12 paluba, ‘Amorella’ ima kapacitete za prijevoz 450 automobila i 2420 putnika kojima je na raspolaganju 565 kabina s 1986 spavaćih mjesta. Kao i ostalim brodovima iz serije, ugrađena su joj četiri ‘Wärtsilä-Pielstick’ dizelska motora kombinirane snage 24.000 kilovata. Projektirana brzina plovidbe joj je 21,5 čvorova“, navodi Bajto u knjizi.

 Četiri sestre blizanke

U splitskom škveru tih je godina napravljeno još tri broda iz iste serije – jedan za „Viking Line“, a dva za švedskog naručitelja „Sea-Link“ – koji i danas brode na relacijama između nordijskih i baltičkih prijestolnica. „Gabriella“ još uvijek plovi za originalnog naručitelja „Viking Line“ te spaja Helsinki i Stockholm, „Isabella“ je u međuvremenu prodana estonskom brodaru „Tallinku“ i danas povezuje Rigu i Stockholm, dok četvrti brod iz serije, nazvan „Crown Seaways“, plovi za dansku kompaniju „DFDS“, spajajući Kopenhagen i Oslo.

Slobodna Dalmacija – 11.05.2019

Zmaj više nije uspavan, a pomalo i riga vatru

U KAKVOM DRUŠTVENOM UREĐENJU ŽIVI NAJMNOGOLJUDNIJA ZEMLJA SVIJETA

Otac kineskog ekonomskog čuda je Deng Xiaoping: on je skovao termin ‘socijalizam s kineskim karakteristikama’, čija je provedba lansirala Kinu iz kategorije zemalja Trećeg svijeta u red vodećih svjetskih gospodarskih sila

Kineska je nacija prošla kroz veliku transformaciju, jer oni koji su postali bogati sada postaju jaki. Ova ogromna preobrazba je konkretan dokaz da Kinu možemo razviti samo kroz socijalizam s kineskim karakteristikama.“

Xi Jinping (2018.).

Jedan bauk kruži Euroazijom, pomalo i cijelim svijetom – bauk kineskog komunizma. Upadaju kosooki komunisti u desetke država na više kontinenata, bjesomučno kupuju automobilske kompanije, robotičke tvrtke, vjetrofarme i nogometne klubove, mahnito grade ceste i luke, aerodrome i mostove, plinovode i nogometne stadione, a njihovi turisti pristižu na Zapad u milijunima.

Ili je preciznije reći – bauk kineskog kapitalizma? O tome se vode debate: kakvo društveno uređenje zapravo vlada u Kini? Recimo, u nedavnom izvještaju berlinskog neovisnog think-tanka Global Public Policy Institut (GPPI), koji upozorava na rapidno rastući utjecaj Kine u Europi, pri opisu kineskog sistema komunizam i socijalizam se uopće ne spominju, već se kaže da u Kini vlada „high-tech državni kapitalizam temeljen na autoritarnom režimu”.

Kakav god taj bauk bio, svi ga se primjetno plaše. Oni koji ga zovu zmajem vele da više nije uspavan i da već pomalo riga vatru. Europski establishment kuka da su kineske državne tvrtke i banke širom Europe, osobito u zemljama istočne i južne periferije, zadnjih godina pojačale financiranje infrastrukture i investicije kako bi Peking time osigurao utjecaj na europsku politiku. Berlinski think-tank zaključuje da bi nas utjecaj Kine trebao sve zabrinuti „zbog mogućeg ugrožavanja liberalne demokracije i europskih vrijednosti“.

Kineski bauk definitivno nije onaj s kojim su Marx i Engels 1848. započeli „Komunistički manifest“, ali nije ni posve različit. Naprosto, to je tržišna ekonomija pod nadzorom Komunističke partije: „socijalistička tržišna ekonomija“. Zapadu to zvuči kao oksimoron, ali milenijima stara kineska filozofija, koju baštine i kineski komunisti, nema problem s dualnosti: ekonomija kapitalistička, kontrola komunistička. „Pola riba – pola djevojka“, rekli bi cinici.

Od maoizma do liberalizacije

Ove godine Narodna Republika Kina slavi sedamdeseti rođendan: toliko je prošlo od 1. listopada 1949., kada je Mao Ce Tung na Trgu nebeskog mira u Pekingu proglasio komunističku državu. Razorena prethodnim građanskim ratom između Maovih komunista i Čang Kaj Šekovih nacionalista – uz japansku agresiju u Drugom svjetskom ratu, koja je dodatno iscrpila zemlju – Kina je tada bila jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Danas, sedam dekada kasnije, Kina gravitira ekonomskim nebesima, kao službeno druga, po mnogima i prva gospodarska sila svijeta.

Više od trideset godina neprestanog ekonomskog rasta po prosječnoj stopi od deset posto omogućilo je novu stratifikaciju društva, jer je iz siromaštva izbavljeno oko 500 milijuna Kineza te je znatno ojačana srednja klasa. A na vanjskom planu Kina investira širom planeta, konstantno kupuje američki javni dug i u 65 država na tri kontinenta gradi infrastrukturu za gospodarski pothvat našeg doba, najveći međunarodni razvojni program još od Marshallova plana – suvremeni Put svile, kodnog imena „Jedan pojas, jedna cesta“.

U povijesti je malo primjera tako brzog i silovitog razvoja jednog društva. Kako se u tako kratkom roku dogodio ekonomski i društveni preobražaj takve magnitude?

Vladavina kineskih komunista može se podijeliti u dvije glavne faze: trideset godina maoizma (1949.-1976.) i četrdeset godina liberalizacije, koju je nakon Maove smrti pokrenuo ekonomski reformator Deng Xiaoping, a nastavili svi kasniji generalni sekretari Partije, ujedno i predsjednici države: i Jiang Zemin (1989.-2002.), i Hu Jintao (2002.-2012.) i današnji lider Xi Jinping, koji je na čelo Partije i države došao 2012. godine.

‘Kapitalizam nas ne bi odveo nigdje’

Tih 40 godina liberalizacije stvorilo je ekonomsko čudo. Iako je Komunistička partija nakon Maove smrti sprovela tek „ograničenu kritiku maoizma“, javno priznajući Maove revolucionarne, ratne i mirnodopske zasluge (gradnja osnove teške industrije, termonuklearna bomba, lansiranje satelita, veliki melioracijski zahvati, opismenjavanje stanovništva), neosporno je da Maova ekonomska politika, najblaže rečeno, nije osobito unaprijedila Kinu.

Njegov „Veliki skok naprijed“ završio je kao gospodarska katastrofa s milijunima gladnih, a ni Kulturna revolucija, u kojoj se surovo obračunao s reformskim krilom Partije, nije pomogla razvoju zemlje. Mao je ostavio situaciju u kojoj 1978. kineski BDP po glavi stanovnika iznosi 155 dolara, što je bilo znatno ispod čak i afričkog prosjeka, na razini Zambije. U narednih četrdeset godina taj BDP porast će pedeset puta – preklani je dosegao skoro 8000 dolara.

Ideološki otac tog ekonomskog čuda je Deng: on je i skovao termin „socijalizam s kineskim karakteristikama“, čija je provedba lansirala Kinu iz kategorije zemalja Trećeg svijeta u red vodećih svjetskih gospodarstava.

Prilikom osnutka Narodne Republike naslijedili smo od stare Kine uništeno gospodarstvo, doslovno bez industrije. (…) Neki se pitaju zašto smo izabrali socijalizam. Mi odgovaramo da smo morali zato jer kapitalizam ne bi odveo Kinu nigdje. Da smo krenuli kapitalističkim putem, ne bismo mogli ukinuti siromaštvo i nazadnost. Zato smo stalno ponavljali da moramo biti privrženi marksizmu i očuvati put socijalizma. Ali pod marksizmom smatramo marksizam koji je integriran sukladno kineskim uvjetima i pod socijalizmom mislimo na socijalizam koji je skrojen prema kineskim uvjetima i specifičnom kineskom karakteru“, napisao je Deng 1984. godine, tumačeći smjer kojim su pod njegovim vodstvom krenuli kineski komunisti.

Zamah leptirovih krila

Da bi se razumjele „kineske modifikacije marksizma“, valja znati da prema klasicima marksizma socijalističkom društvu mora prethoditi snažno razvijen kapitalistički sustav, no Kina je u izgradnju socijalizma 1949. krenula kao polufeudalno društvo, te su se početni kineski uvjeti značajno razlikovali od onih iz marksističke teorije. „Komunistički manifest“ je pisan za industrijske radnike, a u Kini, koja je praktično preskočila kapitalizam, taj društveni sloj nije bio razvijen: kinesku revoluciju nisu iznijeli radnici, nego seljaci.

Stoga je kineski model socijalizma od početka bio uvjetovan zaostalim gospodarstvom Kine u trenutku kad sredinom 20. stoljeća vlast preuzimaju komunisti. Trideset godina kasnije Deng uvodi svoju dalekosežnu modifikaciju marksizma: da bi se Kina razvila, nužni su elementi kapitalizma, ali će Komunistička partija kontrolirati proces. Odnosno, i kapitalistički način ekonomije je prihvatljiv, dok ne dira u srž političkog sistema.

Inspiraciju i uzor za svoje ekonomske reforme Deng je vidio u regionalnom susjedstvu, među kapitalističkim tigrovima Jugoistočne Azije: u Japanu, Hong Kongu, Tajvanu, Singapuru i Južnoj Koreji. Stručnjaci ističu da je upravo model Južne Koreje – s kojom je tokom 1980-ih Kina uspostavila službene odnose, nakon što je dotad priznavala samo Sjevernu Koreju – i njene liberalizacije ekonomskog sustava bio ishodište iz kojeg je Deng stao graditi novu Kinu.

Pritom su i on i kasniji partijski vođe uvijek naglašavali da su tržišni mehanizmi sredstvo, a ne cilj. A proklamirani cilj je marksističko-lenjinistički, formuliran u partijskom statutu koji je s izmjenama usvojen na 18. kongresu 2012. godine: „KPK je zaštitnik i kineske radničke klase, kineskog naroda i kineske nacije (…), a ostvarenje komunizma je najveći ideal i najviši cilj Partije“.

Još sto godina do komunizma

Na Zapadu mnogi drže da je ovo samo prazna ideološka retorika, a da su u realnosti kineski komunisti odavno odbacili marksizam, te da ga koriste samo kao ideološku krinku za svoj državni kapitalizam. S druge strane, ono što često zbunjuje zapadne analitičare je dugoročnost razmišljanja kineskih stratega, koja je svakako olakšana nepostojanjem stranačke konkurencije, ali suštinski izvire iz dugog trajanja kineske civilizacije i drukčije vremenske perspektive, iz koje jedno desetljeće ili stoljeće ne izgleda bitno dulje od zamaha leptirovih krila.

Tako se u spomenutom partijskom statutu, ključnom ideološkom dokumentu današnje Kine, navodi kako se Kina nalazi „u primarnom stadiju komunizma koji će trajati još mnogo godina“, a taj se vremenski okvir „privremene kapitalističke faze“ i pobliže definira:

Ovo je faza koja ne može biti preskočena u socijalističkoj modernizaciji Kine, koja je nerazvijena i kulturološki i ekonomski. Ta faza će trajati više od stotinu godina. U socijalističkoj konstrukciji Partija mora uzeti u obzir specifične kineske osobine i nastaviti put socijalizma s kineskim karakteristikama.“

Upravo iz činjenice da Komunistička partija vidi Kinu kao zemlju u ranoj fazi socijalizma, proizlazi njena dugoročna strategija: do 2020. faza izgradnje „društva umjerenog blagostanja“, do 2035. izgradnja „moderne socijalističke zemlje“, do 2049. – kada bi Komunistička partija trebala proslaviti prvo stoljeće vlasti – postajanje vodećom svjetskom silom, a do 2100. postizanje „društva općeg blagostanja“, što bi bio početak komunizma.

Pritom se status „moderne socijalističke zemlje“ tumači kao objava aktualnog kineskog predsjednika Xija da će do 2035. Kina imati „veliku srednju klasu i značajno reducirane nejednakosti između bogatih i siromašnih te između grada i sela“. Odnosno, kako se Xi izrazio: „Partija ne smije izgubiti svoju dušu, marksizam-lenjinizam“.

 Naličje uspjeha

Činjenica je da je silni porast BDP-a u zadnjih 40 godina značajno utjecao na standard širokih slojeva kineskog društva: modelom „socijalizma s kineskim karakteristikama“ Kina je izbavila iz siromaštva pola milijarde ljudi. Američki časopis Forbes lani je objavio da su prosječne plaće u Šangaju narasle na 1135 dolara, a u Pekingu na 983 dolara. Milijuni ljudi svake godine prelaze u srednju klasu.

No postoji i naličje uspjeha. Kineski model proizveo je i društvene probleme poput nejednake raspodjele bogatstva i povećanja socijalnih razlika, raširene korupcije, iznimne zagađenosti okoliša i nejednake regionalne razvijenosti – razvoj ruralnih područja znatno zaostaje za gradovima, pa tako Peking i Šangaj bilježe godišnje prihode od 17.000 dolara po glavi stanovnika, naspram tek 7000 dolara u pokrajinama Gansu u središnjoj Kini i Yunnan na jugoistoku zemlje.

‘Regulacija privatnih tvrtki je nužnost’

Washington Post lani je objavio esej kineskog pravnog stručnjaka dr. Fenga Xianga, pod naslovom „AI će prouzročiti kraj kapitalizma“, o čemu smo pisali na stranicama Spektra. Za ovu priliku podsjećamo na Fengov iskaz o razlici između zapadnog i kineskog poimanja odnosa države i poduzetnika:

Zapadne tvrtke nesmetano izbjegavaju društvenu odgovornost, jer su pravni sustav i njegove puškarnice na Zapadu usmjerene zaštiti privatne imovine iznad svega. Naravno, u Kini imamo velike privatne tvrtke kao što su Alibaba i Tencent. Ali, za razliku od Zapada, država ih nadzire i one su svjesne da ne mogu biti iznad ili izvan društvene kontrole“, tumači Feng.

Kineski profesor sa Sveučilišta Qinghua naglašava da slobodno tržište može dobro funkcionirati ako industrija stvara mogućnosti zapošljavanja za većinu ljudi, no kad gospodarstvo uslijed razvoja robotike i umjetne inteligencije proizvodi samo nezaposlenost, država mora ući na teren.

Regulacija privatnih tvrtki postat će nužna za održavanje stabilnosti u društvima koja pokreću stalne inovacije“, piše Feng, ističući pojam „društvene stabilnosti“, koji je ključni dio kineske tradicije i civilizacije: od tog pojma podjednako polaze i drevni kineski filozofi i aktualni komunistički lideri. Nit vodilja je ista: bez stabilnosti nema razvoja. A bez razvoja mogu se ponoviti 1989. i Tiananmen.

Kineska socijalistička tržišna ekonomija mogla bi pružiti rješenje“, zaključuje dr. Feng.

Naši mladi ne vjeruju ljudima

Slobodna Dalmacija – 14.04. 2019

SOCIOLOG DR. BENJAMIN PERASOVIĆ GOVORI O STANJU SVIJESTI MLADIH U HRVATSKOJ

Je li hrvatska mladost doista konzervativna, tradicionalna, bezvoljna i apatična, kako to pokazuju istraživanja? O tome razgovaramo s dr. Benjaminom Perasovićem, sociologom sa zagrebačkog Instituta Ivo Pilar, koji je u nedavno okončanom velikom istraživačkom projektu MyPlace – čija je intencija bila istražiti politički aktivizam mladih širom Europe – bio voditelj hrvatskog tima, koji je uz njega činilo još dvoje znanstvenika s istog instituta, socijalna i politička psihologinja dr. Renata Franc te sociolog dr. Marko Mustapić.

– Gotovo sva istraživanja o mladima u Hrvatskoj pokazuju da su pod velikim utjecajem tradicionalnih vrijednosti, čak i da su u nekim segmentima konzervativniji od svojih roditelja. Kako se od mladih prirodno očekuje da „idu dalje“ od prethodne generacije, trebamo li se zabrinuti nad takvim nalazima?

– Prije pitanja o zabrinutosti, osvrnuo bih se na vašu tezu o tome da se prirodno očekuje da mlada generacija ode ‘dalje’ od prethodne. Nisam siguran da se svijet razvija po principu stalnog napredovanja, niti mislim da su mladi zbog svoje dobi predodređeni da budu ‘napredniji’ od svojih roditelja. Zar nisu u prvim redovima društvenih pokreta koji su iznjedrili totalitarne režime bili mladi ljudi, bez obzira je li riječ o boljševicima ili nacistima? Kad je riječ o zabrinutosti, to je sklizak teren zato jer često, posebno u medijskom prostoru, ne možemo lako odrediti gdje prestaje zabrinutost kao kritičko propitivanje, a gdje počinje moralna panika.

– Kako to mislite?

– Već sam jako dugo uključen u istraživanja mladih i pratim diskurse o mladima u društvu još od prve polovice 80-ih godina prošlog stoljeća. Previše sam se naslušao zgražanja i moralne panike o mladim ljudima koji su za odraslo društvo neprihvatljivi, kako u kojem vremenskom razdoblju, iz ovih ili onih razloga. Jednom zato što imaju predugačku kosu i slušaju rock glazbu, pa onda zato što imaju prekratku kosu i slušaju punk, pa onda zato što slušaju dark/gothic i oblače se u crno, pa onda zato što nose spitfajerice i pjevaju zabranjene nacionalističke pjesme na stadionima, pa onda zato što su išarali gradove grafitima, pa onda zato što uzimaju plesne droge i slušaju techno glazbu, pa onda imamo zgražanja nad time što slušaju Thompsona i mašu hrvatskim zastavama, pa istovremeno ide zgražanje kako slušaju narodnjake koji predstavljaju srpsku glazbu, pa imamo zgražanja nad time što su apatični, pasivni, ne participiraju u društvu…

Dakle, imamo jedan dugački niz moralnih panika, a znamo da je moralna panika, među ostalim, pokušaj dijela aktera dominantne kulture da reintegrira vlastite vrijednosti povlačenjem crte između prihvatljivog i neprihvatljivog, moralnog i nemoralnog. Ne želim relativizirati pojave koje trebaju izazvati kritičku raspravu i promišljanje, ali ne mogu odustati od opreza koji se u meni javlja kad vidim potencijal za moralnu paniku.

– U istraživanju koje su lani proveli Zaklada “Friedrich Ebert” u Zagrebu i Institut za društvena istraživanja utvrđeno je da mladi u Hrvatskoj najviše vjeruju u vojsku, policiju i Crkvu. Naš novinar Ivica Ivanišević tim je povodom napisao: „Roditelji su im slušali pank, a oni slušaju zapovijedi.“ Kako vi to komentirate?

– I sâm sam sudjelovao u nekoliko sličnih istraživanja. Međutim, protiv sam jednostranog zaključivanja i izvlačenja stvari iz konteksta u skladu s onim što nam trenutno odgovara. Na primjer, u istraživanjima od prije nekoliko godina vojska, crkva i policija su doista zauzeli nešto viši položaj na ljestvici povjerenja od drugih domaćih institucija. Ali ako smo pošteni pa spomenemo da su u takvim istraživanjima mladima ponuđene i neke međunarodne organizacije, onda vidimo da je, primjerice, ‘Greenpeace’ u samom vrhu organizacija ili institucija u koje naši mladi imaju povjerenja.

Još jedna stvar je jako važna, a to je činjenica da mi nismo izolirani u svijetu i da naše mlade možemo promatrati u kontekstu drugih europskih mladih. Upravo je završio jedan od ‘Horizon 2020’ istraživačkih projekata u kojem smo sudjelovali, projekt ‘Promise’, pa vam mogu reći najnovije podatke koji su prikupljeni na reprezentativnim uzorcima u Portugalu, Španjolskoj, Slovačkoj, Estoniji, Britaniji, Njemačkoj, Italiji, Rusiji, Finskoj i naravno Hrvatskoj.

– Što je pokazao taj projekt?

– Dakle, mladi u Hrvatskoj općenito nemaju povjerenja u institucije, posebno u komparaciji s drugima. U policiju, koju spominjete, naši mladi vjeruju puno manje nego mladi u svim spomenutim zemljama. U Hrvatskoj povjerenje u policiju ‘u velikoj mjeri’ ima svega 5% mladih, za razliku od 7% u Portugalu, 10% u Italiji, 17% u Velikoj Britaniji ili čak 36% u Finskoj! Mladih Rusa koji imaju povjerenje u policiju ‘u velikoj mjeri’ je još manje nego kod nas, svega 3%, ali u Rusiji ih je više izrazilo djelomično povjerenje (26%) nego u Hrvatskoj (19%). Ako onima koji povjerenje imaju ‘u velikoj mjeri’ pribrojimo one koji imaju bar djelomično povjerenje, onda smo na ljestvici povjerenja u policiju na samom dnu.

Kad je o rezultatima ovog istraživanja na završnoj konferenciji projekta u Manchesteru prije par dana govorila kolegica Anna Markina iz Estonije, na jedan slide je stavila pitanje ‘Što se događa u Hrvatskoj?’, jer je povjerenje naših mladih u sve društvene institucije toliko nisko da odudara od drugih i zahtijeva objašnjenje.

– Kako bi glasilo to objašnjenje?

– Uz mlade Ruse i Slovake, mi spadamo u one koji ne vjeruju ljudima uopće. Na pitanje koliko se slažete s tvrdnjom da se na općenitoj razini ipak većini ljudi može vjerovati, samo 15% naših mladih se složilo s tom tvrdnjom, za razliku od 21% mladih Talijana, 30% mladih u Španjolskoj, 35% u Njemačkoj, 36% u Velikoj Britaniji ili čak 58% u Finskoj! Stoga nisam pristalica prikazivanja naših mladih kao velikih ljubitelja policije ili bilo koje druge društvene institucije.

– Spomenuto istraživanje je pokazalo sklonost naših mladih autoritarnom modelu vladanja. Slični su rezultati dobiveni i u vašem projektu MyPlace, gdje se pokazalo da među mladima iz 14 europskih zemalja upravo naši mladi najčešće smatraju da bi društveni sistemi sa snažnim vođom, čak i vojnim režimom, bili dobri načini vladanja zemljom. Je li to netipično za mlade?

– Na to pitanje smo pokušali odgovoriti Renata Franc, Marko Mustapić i ja u tekstu o krizi demokracije i mladima, koji je objavljen u zborniku ‘Understanding youth participation across Europe: from survey to ethnography’ (Palgrave Macmillan, 2018.). Jedan od naših zaključaka odnosi se na činjenicu da mladi paralelno vrednuju demokratski sustav u većoj mjeri nego autoritarni, a oni koji alternativu traže u autokratskim režimima zapravo izražavaju kritiku postojećeg sustava puno više nego što bi to bio izraz nekog autentičnog neo-fašističkog pokreta.

Pošto smo mi nakon ankete intervjuirali dio ispitanika, dobili smo stvarne iskaze ljudi, a ne samo anketne postotke, pa su tako neki ispitanici koji su zazivali Putina ili nekog drugog vođu čvrste ruke zapravo izražavali nezadovoljstvo postojećim sustavom u kojem bi svi trebali biti pred zakonom isti, a mladi vide da onaj tko ima više moći, bogatstva i političkih veza može lakše izbjeći zakonsku odgovornost nego obični mali čovjek. Iz tog i takvog nezadovoljstva izvire želja za nekim boljim sustavom u kojem bi bilo više reda.

– U nedavnom istraživanju mladih zagrebačkih politologa s Fakulteta političkih znanosti i IDIS-a pokazalo se da naši mladi ne vide uopće šansu za poboljšanje situacije u zemlji, te da svoju budućnost vide izvan Hrvatske. Iznenađuju li Vas ti rezultati?

– Ne iznenađuju me jer slično govore i rezultati istraživanja u kojima sudjelujem.

– Jedan od koautora tog projekta, politolog Marko Kovačić, drži da je endemska apatija među našim mladima dijelom posljedica dugogodišnje prevlasti desnog centra u hrvatskoj politici, čiji je svjetonazor preuzak za veliki dio mladih. Dok na lijevom centru možeš biti Srbin, inovjerac, žena i homoseksualac bez da osjetiš diskriminaciju, na desnom centru stvari su puno strože: na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni. Slažete li se s time?

– Istraživanje koje spominjete nije rađeno na reprezentativnom uzorku, riječ je o nekoliko fokus grupa i to što su se neki rezultati poklopili s nizom drugih istraživanja o mladima ne znači da možemo dojmove iz tog istraživanja poopćivati, generalizirati i zaključivati o mladima u Hrvatskoj općenito. Naravno da ima istine u ideal-tipski postavljenim razlikama, također i u vašoj deskripciji ljevice i desnice, ali to nije jedini pristup društvu niti pomaže uvijek u razumijevanju društvenih procesa. Uostalom, biste li vi definirali Živi zid kao ljevicu ili desnicu?

– Mislim da je Živi zid u tom pogledu nedefiniran. No vratimo se na vaše istraživanje u sklopu projekta MyPlace, prema kojem su među mladima u Europi najljeviji oni na Mediteranu, i to zbog dugotrajne krize kapitalizma koja je osobito pogodila jug Europe, s iznimkom mladih u Hrvatskoj, iako ni naša zemlja nije lišena posljedica krize. Kako to tumačite?

– Mladi na Mediteranu koje spominjete dolaze iz zemalja koje nisu bile socijalističke, nisu prošle rat i bolnu tranziciju, nisu izloženi kaosu u vrijednostima koji je specifično vezan uz naš kontekst. Tamo su na djelu kroz povijest bile desničarske diktature, a mi smo imali jednopartijski socijalistički sustav. U Domovinskom ratu neprijateljska vojska koristila je socijalističke simbole, što je dodatno produžilo i produbilo njihovu kompromitaciju na ovim prostorima. To su razlike koje nisu beznačajne kad spominjete Grčku, Španjolsku i Portugal u usporedbi s Hrvatskom.

Prvi ruski vojnici stigli u Venezuelu

DVA RUSKA VOJNA AVIONA PREKO VIKENDA SLETJELA U CARACAS

Dva ruska vojna zrakoplova – putnički Iljušin IL-62 i teretni Antonov AN-124 – sletjela su tijekom vikenda u Caracas. S njima je u glavni grad Venezuele stiglo 99 ruskih vojnika i 35 tona opreme, kao i zamjenik šefa kopnene vojske Ruske Federacije, general Vasilij Tonkoškurov.

Vijest je prvi objavio reporter iz Venezuele Javier Mayorca, a potvrdila ruska agencija Sputnjik, navodeći da je Moskva avione poslala „u okviru tehničke i vojne saradnje s Venezuelom“. Obje vlade, i ona u Caracasu i ona u Moskvi, odbile su zahtjev Reutersa da komentiraju te izvještaje.

Prema internetskoj stranici Flightradar24, koja prati kretanje zrakoplova, avioni su u petak poletjeli s ruskog vojnog aerodroma Čkalovski, putem se zaustavili u vojnoj bazi Hmeimim u Siriji, te sletjeli u Caracas u subotu ujutro. Stranica Adsbexchange, pak, navodi da je Antonov po iskrcavanju tereta napustio Venezuelu, dok je Iljušin i u nedjelju stajao na pisti u Caracasu, što je potvrdila i agencija France Press, čiji su novinari s lica mjesta javili da je Iljušin okružen pripadnicima vojne nacionalne garde Venezuele.

Predsjednik Venezuele Nicolas Maduro još je u srijedu najavio da će Rusija „idući tjedan“ poslati u Venezuelu medicinske potrepštine – dodavši da je Moskva i u veljači poslala u Caracas 300 tona humanitarne pomoći – ali s obzirom na aktualnu situaciju u Venezueli mnogi drže da Antonov u subotu ipak nije donio (samo) lijekove.

Pompeo vs. Peskov

Tajanstveni dolazak ruskih aviona u Caracas uslijedio je samo nekoliko dana nakon američko-ruskog summita u Rimu posvećenog Venezueli, na kojem je SAD zastupao specijalni izaslanik za Venezuelu Eliott Abrams, poznat po vođenju operacija nasilnih smjena latinoameričkih vlada još iz 80-ih godina. Promatrači su taj rimski sastanak ocijenili kao američko „ispipavanje ruskog pulsa“, odnosno kao želju SAD-a da vide dokle će Rusija ići u obrani Madura, pa se ovo slanje ruskih vojnika u Caracas tumači kao jasna poruka Moskve da neće tolerirati svrgavanje legitimne vlade Venezuele.

Također, ovo nije prvi put u posljednje vrijeme da ruski vojni avioni prelijeću Atlantik kako bi sletjeli u Caracas. Prije tri mjeseca, u prosincu, Rusija i Venezuela održale su zajedničke vojne vježbe u Venezueli, te su tom prilikom iz Moskve u Caracas stigla i dva nadzvučna nuklearna bombardera TU-160, preletjevši više od 10.000 kilometara.

Da podsjetimo, venezuelski predsjednik Maduro tada je dolazak ruskih strateških bombardera nazvao „jačanjem bilateralnih odnosa dviju prijateljskih zemalja“, dok je američki državni tajnik Mike Pompeo isti događaj okrstio „upletanjem Rusije u unutrašnja pitanja Venezuele“.

Ovo su aktivnosti dvije korumpirane vlade koje se razbacuju javnim novcem“, grmio je tada Pompeo, na što mu je Dmitrij Peskov, glasnogovornik ruskog predsjednika Vladimira Putina, cinično odvratio da bi „polovica američkog proračuna za obranu bila dovoljna da prehrani cijelu Afriku“.

Jugoslavenski poučak

U međuvremenu, od prosinca naovamo, situacija u Venezueli se radikalizirala, osobito nakon što je 23. siječnja čelnik Nacionalne skupštine Juan Guaido na ulici u istočnom dijelu Caracasa pod sumnjivim pravnim okolnostima sâm sebe proglasio za predsjednika Venezuele, u čemu su ga istog časa podržale SAD, a idućih dana još 50-ak zemalja, američkih saveznica iz EU-a i Latinske Amerike. Preostalih 150 država (uključujući Rusiju, Kinu, Indiju, Tursku, Iran i Meksiko) podržava ustavnog predsjednika Madura, držeći Guaidovo samoproglašenje teškim kršenjem međunarodnog prava.

U takvoj situaciji slanje ruskih vojnika u Venezuelu može se čitati kao iskazivanje nedvojbene spremnosti Moskve da brani Madura, kao što je u Siriji obranila tamošnjeg predsjednika Bashara al-Assada. Činjenica da su ruski avioni na putu za Caracas sletjeli baš u Siriji upućuje na mogućnost da vojnu jedinicu koja je stigla u Venezuelu čine upravo veterani sirijskog rata – najvjerojatnije se radi o vojnim instruktorima – koji itekako znaju kako obraniti ugroženog predsjednika prijateljske države.

Promatrači ukazuju i na simboličku dimenziju događaja, budući da su ruski vojnici u Venezuelu stigli dan uoči 20. godišnjice napada NATO-pakta na tadašnju SR Jugoslaviju. I tada je Moskva upozoravala SAD da nemaju UN-ov mandat za takav napad, ali se Washington oglušio na ta upozorenja, pa su sada Rusi odlučili da uz upozorenja preventivno pošalju i vojnike, kako Venezuela ne bi doživjela jugoslavensku, iračku, libijsku i sirijsku sudbinu.

Ugled Hrvatske u svijetu najviše ruši filoustaštvo

DOAJEN HRVATSKE DIPLOMACIJE FRANE KRNIĆ GOVORI O SVOJOJ BOGATOJ VELEPOSLANIČKOJ KARIJERI

Naš poznati diplomat Frane Krnić nedavno je otišao u mirovinu nakon 52 godine radnog staža, od čega je čak 47 proveo u diplomaciji: 21 godinu u jugoslavenskoj, a 26 u hrvatskoj. Bio je veleposlanik Hrvatske u Čileu i nerezidentno u Peru i Boliviji (1992.-1995.), Španjolskoj i nerezidentno u Andori i Kubi (1997.-2002.), Nizozemskoj (2003.-2009.), Češkoj (2009.-2013.) i Danskoj, nerezidentno na Islandu (2014.-2018.), te je najiskusniji hrvatski ambasador.

Od 1991. do 1992. bio je šef Informativnog ureda Republike Hrvatske u Čileu, od 1995. do 1997. pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje u Ministarstvu vanjskih poslova, a od 2002. do 2003. predstojnik Vladina ureda za suradnju s Međunarodnim sudom u Haagu.

Diplomatsku karijeru započinje još 1971. u Ministarstvu vanjskih poslova tadašnje Jugoslavije: od 1973. do 1977. konzul je u Generalnom konzulatu SFRJ u Chicagu, od 1979. do 1983. šef konzularnog odjela ambasade u Rimu, a 1990. postaje ambasador SFRJ u Čileu. Baš u Santiagu nastupa kao prvi jugoslavenski ambasador s hrvatske liste koji se 1991. na Tuđmanov poziv stavio na raspolaganje Zagrebu, te je 1992. postao prvi ambasador Hrvatske u Čileu.

O toj bogatoj karijeri Krnić dovršava knjigu pod naslovom „Crni kaputi, bijele rukavice“, iz čijeg smo rukopisa imali priliku pročitati poglavlja o Čileu i Španjolskoj. Kako je od 1987. do 1990. bio šef kabineta zadnjeg jugoslavenskog šefa diplomacije Budimira Lončara, razgovor za Slobodnu Dalmaciju – koji smo vodili u Krnićevu splitskom stanu – započeli smo aktualnom aferom oko odlikovanja koje je Lončaru htio dati gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.

Kako je poznato, nakon protesta s desnice – koja Lončara optužuje za odluku Vijeća sigurnosti UN-a iz 1991. o embargu na uvoz oružja u bivšoj Jugoslaviji – Lončar je sâm odustao od dodjele i razloge objasnio u otvorenom pismu javnosti.

– Dobro poznajete Budimira Lončara?

– Naravno. Bio sam mu šef kabineta, postali smo prijatelji. I nekidan smo razgovarali telefonom.

– Kako komentirate napade na njega?

– To je samo dokaz duboke ideološke podijeljenosti hrvatskog društva, agresivnosti naše ekstremne desnice, zanemarivanja svega dobrog što je Lončar napravio za hrvatske interese – a napravio je dosta – i izvlačenja isključivo teme embarga, i to u pogrešnom kontekstu. Oni koji ga napadaju očito nemaju pojma što je diplomacija i kako se nekad ostvaruju interesi svoje zemlje premda naoko izgleda drukčije.

– Znači da je embargo na uvoz oružja 1991. bio u hrvatskom interesu?

– Hrvatska tada još nije bila priznata, pa ionako nije mogla legalno dobavljati oružje. Ali zato 1991. JNA, koja je već postala srpska vojska, traži kupnju dodatnog naoružanja u SSSR-u. Amerika je to htjela spriječiti embargom, a objektivno je to bilo u hrvatskom interesu. Jer da nije bilo tog embarga, JNA bi se još dodatno naoružala, a Hrvatska i s embargom i bez njega nije mogla legalno kupiti oružje. A ako embargo postoji, oni koji su ga htjeli omogućit će da oružje kupiš na crnom tržištu.

– SAD nam je to omogućio?

– Poznato je da je u studenome 1991. na aerodromu u Budimpešti mađarska policija, navodno na mig SAD-a, zaplijenila avion pun čileanskog oružja namijenjenog hrvatskoj vojsci, baš kad se predsjednik Hrvatskog sabora Žarko Domljan nalazio u Čileu. Iako sam formalno bio ambasador Jugoslavije, uspio sam postići da Domljan u Santiagu bude primljen na svim razinama, osim kod šefa države, jer je avion uzapćen baš na dan kad je Domljana trebao primiti predsjednik Patricio Aylwin, pa su me par sati ranije nazvali iz njegova ureda i obavijestili da se susret otkazuje. Čileanski mediji odmah su objavili vijest o zaplijenjenom avionu, pa sam razumio razlog otkazivanja, jer se čileanska vlada zbog embarga našla u neugodnom položaju.

– Ali iz toga proizlazi da je SAD sprečavao Hrvatsku da krši embargo, a ne joj pomagao?

– Prateći istragu oko tog oružja, čileanski su mediji objavili da su četiri prethodne avionske pošiljke uspješno stigle do hrvatskih oružanih snaga. Imam relevantne informacije iz Čilea da su ta četiri aviona prošla jer je SAD dozvolio.

– Zašto je Amerikancima smetao taj peti avion?

– Očito su nas htjeli upozoriti. Možemo samo nagađati koliko je politički publicitet Domljanova posjeta Čileu – u času kad Hrvatska još nije priznata – bio otponac da zapljenom petog aviona pošalju poruku Zagrebu kako njihova tolerancija ima granica. Znači, Lončar ničim nije spriječio da oružje dođe u Hrvatsku, a spriječio je da dođe u JNA. Aktualni napad na njega je neprihvatljivi, zakašnjeli refleks ekstremne desnice u Hrvatskoj, obilježene neshvatljivom ideologijom koja ne želi sagledati što je stvarni interes Hrvatske.

– Nekidan je i ratni premijer Franjo Gregurić izjavio da je njegova Vlada odmah osudila tadašnji Lončarev nastup na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a?

– Gregurić se sada poziva na odluku Vlade koja je bila protiv embarga. Ali Vlada je to morala formalno osuditi zbog niza razloga i maliciozno je to sada vaditi iz konteksta kako bi se diskreditiralo Lončara. Embargo bi bio izglasan i bez njega.

– Kako ocjenjujete Lončarevu odluku da ne primi medalju?

– Mislim da je dobro napravio što je odbio medalju i dobro je obrazložio razloge – ne samo zbog napada ekstremne desnice, nego zbog šutnje vladajućih krugova, kojima je dobro poznato što je Lončar napravio u zadnjih 20-ak godina za Hrvatsku. Uostalom, da je Lončar 1991. radio protiv Hrvatske, zar bi ga Tuđman kasnije zvao da mu bude „leteći ambasador“?

– Kad ga je zvao?

– Bio sam svjedok te ponude, kad sam 1996. kao pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje pratio premijera Zlatka Mateše pri njegovu posjetu Indoneziji. Tuđman je Mateši dao nalog da se u Džakarti sretne s Lončarom, koji je tada bio predstavnik glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija pri predsjedavajućem Pokreta nesvrstanih, što je tada bila Indonezija. Preko Mateše je Tuđman poručio Lončaru da mu nudi poziciju „letećeg ambasadora“ za rješavanje raznih hitnih i važnih pitanja. Mateša mi je to rekao.

– Lončar je to očito odbio. Znate li možda zašto?

– Sreo sam Lončara nakon sastanka s Matešom i rekao mi je što je poručio Tuđmanu: „Gospodine predsjedniče, što se Vas tiče, sa zadovoljstvom bih prihvatio Vašu ponudu. Međutim, nažalost, u Vašoj neposrednoj blizini ima previše preuskih političara kojima bih ja vrlo brzo postao preširok, što ne bi bilo dobro ni za Vas ni za mene. Zbog toga moram odbiti Vašu ponudu.“

– Vratimo se u 1991. godinu: ambasada SFRJ u Čileu zapravo je radila za Hrvatsku i prije službenog priznanja. Kako to da ste sva trojica diplomata u ambasadi bili hrvatske nacionalnosti?

– To je Lončareva zasluga. Ja sam izabrao tu dvojicu diplomata – Danu Mataića i dr. Svjetlana Berkovića – ali Lončar ih je potvrdio. To je bio prvi slučaj u povijesti jugoslavenske diplomacije da su svi diplomatski djelatnici u jednom predstavništvu bili Hrvati. Bilo je slučajeva da su svi diplomati bili Srbi, ali ovo je bio prvi put da su svi Hrvati. To je značajno doprinijelo da baš Čile bude prva zemlja južne hemisfere koja je priznala Hrvatsku, desetak sati nakon što je to učinila Europska unija.

– Pišete da vam je tada pomogao naš poznati nogometni trener Mirko Jozić, koji je trenirao slavni čileanski Colo-Colo?

– Nije mi bilo lako uvjeriti ministra vanjskih poslova Čilea Enriquea Silva Cimmu. Na moje upite o priznanju Hrvatske nije davao određeniji odgovor, pa sam početkom prosinca 1991. izveo jedan izvanprotokolarni potez. Ministar unutarnjih poslova Enrique Krauss – koji je po čileanskom ustavu imao i poziciju potpredsjednika republike, pa je njegov utjecaj zahvaćao i sferu vanjske politike – bio je fanatični navijač Colo-Cola. Zato sam zamolio Jozića da mi preko predsjednika kluba Eduarda Menichettija ugovori sastanak s Kraussom, što je Menichetti prihvatio i u svojoj elegantnoj kući u predgrađu Santiaga ubrzo organizirao radni doručak, na koji je Krauss došao bez ikakve pratnje. Bili su prisutni i Menichetti i Jozić.

– Tako ste preko nogometa pridobili čileanskog potpredsjednika za hrvatsku stvar?

– Tu sam, u neslužbenom i opuštenom nogometno-političkom čavrljanju, dobio prvi put jasnu potvrdu da će Čile priznati Hrvatsku, da će to učiniti i Argentina – s kojom je čileanski vrh već bio u kontaktu – kao i Kraussovo „čvrsto obećanje“ da će se priznanje objaviti odmah pošto to učini Europska unija. Pamtim da je u šali postavio još jedan uvjet: da Jozić s Colo-Colom, kao prvak Južne Amerike, u predstojećem dvoboju s prvakom Europe Crvenom zvezdom osvoji Interkontinentalni kup.

– Ali Jozić je tu utakmicu izgubio?

– Čile je ipak odmah priznao Hrvatsku. Jozić nam je pomagao i na druge načine, pa ga je za sve njegove zasluge Tuđman na moj prijedlog odlikovao, a kasnije mu je preko mene poslao i ponudu da bude izbornik hrvatske reprezentacije.

– Jozić je to postao tek nakon Tuđmanove smrti. Zašto tad nije htio?

– Koliko znam, zbog „spački“ s kojima su odmah započeli neki poznati nogometni stručnjaci iz neposredne Tuđmanove blizine.

– Pišete da je naše iseljeništvo u Čileu, za razliku od onog u susjednoj Argentini, bilo projugoslavenski orijentirano?

– Tamo sam 1990. zatekao 36 jugoslavenskih iseljeničkih društava, a samo jedno u nazivu nije imalo jugoslavensko ime – Dalmatinsko pripomoćno društvo iz Punta Arenasa. Nije bilo nijednog društva s pridjevom „hrvatsko“, iako su više od 99 posto jugoslavenskih iseljenika činili Hrvati. Drži se da u Čileu živi 135 tisuća iseljenika iz bivše Jugoslavije, od čega svega par stotina Slovenaca, Srba i drugih, dok su svi ostali hrvatskog porijekla.

– Kako su ti naši Hrvati bili projugoslavenski orijentirani?

– Jer su u Čile počeli doseljavati još krajem 19. stoljeća, za Austro-Ugarske, i mahom se radilo o ekonomskoj emigraciji: za razliku od Argentine, u Čileu je bilo vrlo malo Hrvata koji su doselili nakon 1945. iz političkih razloga. Zbog jakog antiaustrijskog sentimenta naši su iseljenici u Čileu oduševljeno pozdravili već i stvaranje Kraljevine Jugoslavije, a kamoli stvaranje AVNOJ-evske Jugoslavije. Zato je s procesom „rekroatizacije“ trebalo ići vrlo pažljivo i postupno, a ne šakom u oko, kao što se dogodilo na Novom Zelandu: i tamo je hrvatska dijaspora bila projugoslavenski orijentirana, ali su neki naši političari htjeli na brzinu preokrenuti njeno raspoloženje, pa je došlo do antihrvatskih reakcija unutar same hrvatske zajednice. Rekroatizacija je u Čileu sprovedena u potpunosti i bez ijednog jedinog incidenta.

– Neko vrijeme vas je čuvala čileanska policija, nakon dojave da se iz Beograda sprema atentat na vas?

– Već nakon izjave lojalnosti Hrvatskoj, koju je na Tuđmanov poziv 22. kolovoza 1991. potpisao kompletan diplomatski sastav ambasade SFRJ u Santiagu, svi smo u srpskim medijima proglašeni izdajnicima i ustašama, a počele su i prijetnje beogradskom dijelu moje obitelji. Starija kći, prevoditeljica u redakciji Tanjuga, odmah je dobila otkaz, a uslijedile su telefonske prijetnje i uznemiravanja. A djelatnik sigurnosti u ambasadi u Santiagu po povratku iz Beograda me u grču i diskreciji obavijestio da je dobio nalog pratiti moje fizičko kretanje i o tome telefonom izvještavati centralu SDB-a u Beogradu. Dodao je kako je iz konteksta razgovora koji je s njim vođen zaključio da se na mene priprema atentat. Navodno se atentatom na ambasadora koji se „prvi javno pobunio“ htjela poslati poruka svim hrvatskim kadrovima u Federaciji.

– Što ste tada učinili?

– Prijetnju sam prijavio domaćim vlastima. Rezultat je bio da sam iduća tri mjeseca imao 24-satnu neposrednu policijsku zaštitu čileanskih karabinjera, sve dok nije postalo izgledno da zbivanja u Jugoslaviji, a posebno rat, objektivno otklanjaju pažnju Beograda s događaja u dalekom Čileu.

– U poglavlju o Španjolskoj kažete da je službena politika Madrida prema Hrvatskoj sve do 2000. bila izrazito kritična, zbog „nedovoljne kompatibilnosti tadašnje HDZ-ove vlasti s demokratskim poretkom i vladavinom prava“?

– I pritom nije bilo razlika između socijalističkih i demokršćanskih vlada u Madridu. Situaciju su nam otežavale i operativne instrukcije koje smo sa Zrinjevca dobivali sve do 2000. godine, a čiju su okosnicu činili potpuno promašeni naputci da u kontaktima sa španjolskom službenom stranom potenciramo „hrvatsko katoličanstvo“ kao „prirodnu“ poveznicu i savezništvo s tom velikom katoličkom zemljom. Moj dojam je bio da je Španjolska razvijena demokracija kojoj to nije sjelo. Dapače, to je kod naših sugovornika u španjolskom MVP-u izazivalo ne samo čuđenje već i odbojnost, pa i prikriveni podsmijeh, jer je Španjolska, bez obzira na katoličku tradiciju, nakon Franca postala i funkcionirala kao visoko laicizirana zemlja, za razliku od Hrvatske.

– Pišete da je osudama i negativnoj popularnosti u Španjolskoj posebno bio izložen predsjednik Tuđman?

– Preko jednog španjolskog prijatelja dobio sam internu bilješku s razgovora premijera Aznara s predsjednikom Tuđmanom u listopadu 1997. na marginama jedne međunarodne konferencije u Strasbourgu. Tuđman je najviše vremena utrošio da Aznara uvjeri u hrvatsku ulogu „predziđa kršćanstva“ i opasnost od stvaranja islamističke države u Bosni, što je iznenadilo i zbunilo španjolsku stranu. Nepopularnosti Tuđmana u Španjolskoj doprinijela je i njegova poznata ideja nacionalnog pomirenja skupnim sahranjivanjem posmrtnih ostataka hrvatskih partizana i ustaša, po uzoru na Francov memorijal „Dolinu palih“ kod Madrida. Taj Francov projekt ni dan-danas nije u Španjolskoj prihvaćen, pa je španjolski tisak dosta kritički pisao o toj Tuđmanovoj ideji.

– Navodite da španjolski kralj Juan Carlos nije htio pozvati Tuđmana na otvorenje Olimpijskog stadiona u Sevilli, iako je inauguralnu nogometnu utakmicu domaćin igrao s Hrvatskom?

– Kad je objavljeno da će utakmici prisustvovati i kralj Juan Carlos, iz Zagreba sam dobio nalog da osiguram službeni poziv organizatora našem Predsjedniku. Odmah sam poduzeo sve potrebno, ali odgovor nije stizao. Pod pritiskom s Pantovčaka iskoristio sam poznanstvo i dobre odnose s jednim od najviših dužnosnika španjolske kraljevske kuće i zamolio za intervenciju. Nakon nekog vremena, na kavi „u četiri oka“, inzistirajući na apsolutnoj diskreciji, obavijestio me da neće biti nikakva poziva, a ni službenog odgovora, „jer se nakon konzultacija kraljevih suradnika i vrha španjolske vlasti došlo do zaključka da Tuđmana ne bi bilo oportuno primiti u Španjolsku, a ni javno vidjeti u kraljevu društvu“.

– Ali zato vas je španjolski kralj pri predaji vjerodajnica pitao o Titu. U knjizi navodite da kralj pritom nije skrivao osobne simpatije prema njemu. Pišete i da vam se to kasnije ponovilo i na nizozemskom dvoru, kod kraljice Beatrix?

– To me isto pitala i danska kraljica Margareta II., koja je posjetila Hrvatsku 2014. godine. Kad sam pripremao njezin posjet, rekla je da bi htjela posjetiti ona mjesta u Hrvatskoj koja je posjetila kao mlada kraljica početkom 70-ih, kada je došla na Titov poziv.

– Otkud takav interes europskih državnika za Titom?

– Tito je uživao veliki ugled u svijetu i upravo to je motiviralo moje sugovornike da pitaju za njega. Iz njihovih pitanja bilo je jasno da imaju veliki respekt prema Titu kao političkoj osobi međunarodnog značenja. I kad to povežete s činjenicom tko je sve došao na Titov pogreb, nema razloga za čuđenje. Tuđman je to razumio i poticao nas da u diplomatskoj borbi za hrvatske interese koristimo Titov renome i reputaciju, osobito kad se radi o izvaneuropskim zemljama za koje sam ja bio zadužen, a Tito je tamo idol. Mislim da hrvatska diplomacija nije dovoljno iskoristila Tita, pogotovo za gospodarski moment.

– Jeste li proputovali čitav svijet?

– Bio sam u 88 zemalja na svih šest kontinenata, a samo 1996. sam kao pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje prošao 300.000 kilometara. Puno zemalja Trećeg svijeta i članica Pokreta nesvrstanih i godinama nakon rata doživljavali su ove prostore kao Jugoslaviju, pa je trebalo puno putovati da bismo dobili njihova priznanja. Oni su poistovjećivali Srbiju i Jugoslaviju, a pritom se naša diplomacija nedovoljno pozivala na Tita. U državnom vrhu jedino je Tuđman razumio značenje Titova imena u svijetu i sugerirao nam da ga koristimo.

– Što najviše narušava sliku Hrvatske u svijetu?

– Filoustaštvo. U Danskoj sam htio dati ostavku kad sam vidio da se filoustaštvo kod nas tolerira, jer u demokratskom društvu poput danskog to snažno ruši našu sliku. Oni koji se ponašaju proustaški na javnoj sceni ne razumiju da su baš oni najveći neprijatelji Republike Hrvatske, jer nam takvo ponašanje srozava međunarodni ugled.

– Percipira li se to vani?

– Itekako. Prije deset godina nitko u Europi nije znao što je „Za dom spremni“, ali danas znaju, i to vežu za nešto što je nedopustivo u jednoj demokraciji.

– Bili ste ambasador i socijalističke i kapitalističke države. Kako danas gledate na socijalizam? Vidimo da i u SAD-u unutar Demokratske stranke jača socijalistička struja?

– Sve što je Jugoslavija imala unutar svoje strukture, sve je bez kriterija odbačeno, što je po mom sudu velika greška. Sasvim je izvjesno da mnoga rješenja u SFRJ nisu bila prijatna, pogotovo u osobnim slobodama, ali niz jugoslavenskih rješenja u gospodarstvu, školstvu, zdravstvu, kulturi itd. ne samo što ne odudaraju od demokratskih aspiracija, nego su i praktično pokazivala svoju vrijednost.

Veliki dio poslova koje sam odrađivao u jugoslavenskoj diplomaciji bili su na korist svih naroda Jugoslavije, osobito u gospodarskom pogledu, naročito oni vezani za nesvrstane zemlje. Ja sam se unutar jugoslavenske diplomacije pobunio onda kad sam iz Beograda počeo dobivati instrukcije koje više nisu bile u interesu svih jugoslavenskih naroda, već su išle u korist velikosrpskih aspiracija. I tada sam dao ostavku.

Na pitanje javljaju li se u svijetu tendencije koje izlaze iz okvira liberalnog kapitalizma, odgovor je „da“. Nažalost, više u svijetu nego kod nas.

OKVIR 1: U Haagu s Miloševićem

– Studirali ste pravo skupa sa Slobodanom Miloševićem?

Milošević je bio dvije godine stariji, ali smo zajedno sjedili u fakultetskom odboru i dobro sam upoznao njegov način političkog i osobnog razmišljanja. Tuđman je tražio da mu detaljno opišem Miloševićevu ličnost, pa sam mu rekao da su četiri glavne Miloševićeve osobine to što je vrlo inteligentan čovjek, osoba visoke osobne hrabrosti, „Machiavelli, veći i od samog Machiavellia“ i „pasionirani kockar“. Tuđman je pažljivo slušao, bez ijednog komentara; tek je s nevjericom reagirao na moju izjavu da „ja nikakvu dogovoru s Miloševićem, ni njegovu potpisu na nekom dokumentu, ne bih vjerovao“. Tada mi nije bilo poznato da je Tuđman navodno vodio tajne pregovore s Miloševićem, o čemu do danas pišu hrvatski mediji, ali dobro sam poznavao Miloševića i znao sam gdje to vodi.

– Zadnji put ste ga vidjeli u Haagu?

– U haaškom pritvoru, kad sam u pratnji tadašnje ministrice pravosuđa Vesne Škare-Ožbolt posjetio naše pritvorenike. Bili smo u dnevnom boravku pritvora i Milošević je naletio na mene, pa smo se pozdravili. Nije baš bio raspoložen, pitao je samo što radim tu i rekao da mora ići pripremati obranu.

OKVIR 2: La Paz brani Šerbedžiju

– Kao hrvatski veleposlanik u Čileu, pokrivali ste i Peru i Boliviju. Prilikom predavanja vjerodajnica u La Pazu imali ste zanimljiv razgovor s predsjednikom Bolivije?

– Vjerodajnice sam u La Pazu predao predsjedniku Sanchezu de Losadi, koji je najveći dio audijencije posvetio glumcu Radi Šerbedžiji, zatraživši od mene da u Hrvatskoj „prestane progon Šerbedžije“. A ja Šerbedžiju nikad nisam upoznao, niti sam išta znao o problemima koje ima u Hrvatskoj, ali mi je bilo poznato da je oženio Losadinu nećaku. Nekadašnji jugoslavenski ambasador u Boliviji Lazar Udovički oženio je Losadinu sestru Ninu, a njihova kći Lenka Udovički u međuvremenu je postala Šerbedžijina supruga. U izvješću koje sam uputio predsjedniku Tuđmanu vjerno sam prenio i Losadin zahtjev, navevši da nam te stvari ruše međunarodni ugled i sliku o nama. Nikad nisam dobio nikakav odgovor i ne znam je li to Šerbedžiji koristilo.

Peter Gabriel za Guaida, Roger Waters za Madura

BRITANSKI MILIJARDER RICHARD BRANSON ORGANIZIRA KONCERT ZA VENEZUELU – CARACAS UZVRAĆA VLASTITIM KONCERTOM

Mnogi strahuju da bi sutra u Venezueli krv mogla poteći u potocima.

Krvni povod mogla bi biti humanitarna pomoć SAD-a koja danima stoji na kolumbijskoj granici: dok samoproglašeni predsjednik Venezuele Juan Guaido tvrdi da će kamioni sa 180 tona hrane i lijekova baš sutra ući u zemlju, ustavni predsjednik Nicolas Maduro i venezuelanska vojska tvrde da će to spriječiti, kriveći Guaida da stvara povod za vojnu intervenciju SAD-a.

U međuvremenu, kao glazbena uvertira mogućih oružanih sukoba, danas će se na venezuelansko-kolumbijskoj granici odviti neobičan rat koncertima, koji je pokrenuo britanski milijarder i vlasnik Virgin Grupe Richard Branson, svojom najavom da će u pograničnom kolumbijskom gradu Cucuta – s kolumbijske strane mosta Tienditas koji povezuje Kolumbiju i Venezuelu – baš danas organizirati veliki humanitarni koncert u stilu Live Aid-a iz 80-ih, kako bi prikupio 100 milijuna dolara za kupnju hrane i lijekova za građane Venezuele.

Na Bransonovom koncertu navodno bi nastupili meksički bend Mana, španjolski izvođač Alejandro Sanz, dominikanski umjetnik Juan Luis Guerra i panamsko-španjolski muzičar Miguel Bose, dok bi glavne zvijezde trebale biti francusko-španjolski glazbenik Manu Chao i bivši pjevač britanskog „Genesisa“ Peter Gabriel. Branson očekuje 250.000 posjetitelja, a novac bi prikupio donacijama internetskih gledatelja koncerta.

„Ako Madurova vojska zaustavi dolazak pomoći, uz slike stotina tisuća ljudi koji s obje strane granice žele doći po tu pomoć, to će poslati moćnu poruku svima: vojska zaustavlja pomoć. To znači da će Guaido imati bolje šanse za nove izbore“, kazao je Branson u intervjuu za Associated Press, otvoreno podržavajući državni udar u Venezueli.

 ‘Mičite ruke s Venezuele’

Na Bransonov plan odmah je reagirao službeni Caracas, prvotno ističući da će u subotu i nedjelju, 23. i 24. veljače, organizirati dva kontra-koncerta.

„Koncerti u organizaciji Vlade bit će održani na mostu Simon Bolivar koji povezuje Venezuelu s Kolumbijom, pod sloganom ‘Nećemo rat, mičite ruke s Venezuele’“, kazao je početkom tjedna venezuelanski ministar informiranja Jorge Rodriguez, poručivši da će njegova vlada za vrijeme koncerata podijeliti 20.000 paketa s hranom siromašnim građanima – Kolumbije.

U međuvremenu je Madurova vlada još dodatno „pojačala“ plan o kontra-koncertima. Neće ih biti dva, nego tri – održat će se ne samo sutra i prekosutra, nego i danas. I neće biti održani na mostu Simon Bolivar, nego s druge strane mosta Tienditas, onog istog kojeg je već ‘kaparirao’ Branson.

Drugim riječima, suparnički koncerti bit će održani u isto vrijeme i na istom mjestu. Dvije ideološki suprotstavljene publike danas će biti međusobno udaljene svega 280 metara – tolika je duljina mosta Tienditas. Nameće se analogija s čuvenom epizodom „Borbena ponoćka“ iz Smojine serije „Malo misto“.

„Ono što rade s druge strane granice je njihov problem. Mi ćemo braniti naš teritorij“, kazao je venezuelanski dužnosnik Diaro Vivas, dajući izjavu baš na mostu Tienditas. Bransonovu inicijativu Vivas je nazvao „provokacijom“.

‘Mi nismo zemlja prosjaka’

U srijedu je priča dobila dodatnu dimenziju, kad se video-porukom oglasio bivši vođa „Pink Floyda“, slavni britanski glazbenik Roger Waters, koji je Bransonov plan nazvao „varkom“ te pozvao fanove i glazbenike da ne sudjeluju u „lijepom putu koji u konačnici vodi u smjenu režima“.

„Bransonov koncert nema nikakve veze s potrebama naroda Venezuele, niti s demokracijom i slobodom, a nema veze ni s pomoći“, rekao je Waters, osudivši zapadni medijski narativ o Venezueli:

„Nema tamo građanskog rata, kaosa, ubijanja, diktature, masovnog zatvaranja opozicije ili gušenja slobode medija pod predsjednikom Nicolasom Madurom – imam prijatelje u Caracasu koji mi to potvrđuju“, kazao je Waters, posebno se obrativši svom prijatelju Peteru Gabrielu, koji bi danas trebao nastupiti na Bransonovom koncertu:

„Nemoj padati na američke priče. Sjeti se kako su američke smjene režima završavale ranije. Zar zaista želimo Venezuelu pretvoriti u novi Irak, Siriju ili Libiju? Ja ne želim, a ne želi ni narod Venezuele“, poručio je Waters, koji je nedavno pozvao na demonstracije pred sjedištem UN-a u New Yorku protiv američkog uplitanja u Venezuelu.

Na to je Branson ustvrdio da „Roger Waters priča gluposti“, te ponovio kako je cilj njegova koncerta potaknuti venezuelanske vojnike da se „ogluše na zapovijedi Nicolasa Madura“ i dozvole da američka humanitarna pomoć pređe granicu.

Oglasio se i sâm Maduro, objavivši na državnoj televiziji da je njegova vlada, umjesto 180 tona američke pomoći, naručila i platila 300 tona hrane i lijekova iz Rusije.

„Mi nismo zemlja prosjaka, a Amerika nas želi poniziti i podjarmiti“, poručio je predsjednik Venezuele.

 

Sklobodna Dalmacija – 22.02.2019

 

 

 

Marx nas uči kako zavesti djevojku, vodite bilješke!

KAKO BI MLADE KINEZE PRIVUKLA MARKSIZMU, KOMUNISTIČKA PARTIJA SNIMILA ANIMIRANU SERIJU O MARXU

Čini se da je partijski Odjel za propagandu dobro uložio pare. Prva epizoda serije prikazana je 28. siječnja i samo prvog dana pogledalo ju je tri milijuna mladih Kineza. ‘Ovaj Marx je presladak’, piše jedna mlada Kineskinja

Ideološki sektor Komunističke partije Kine radi punom parom: u strahu da je mladim Kinezima marksizam u školama postao dosadan, Partija im je odlučila ponuditi redizajniranog Karla Marxa – tako je nastao animirani serijal „Vođa“ u sedam epizoda, snimljen u duhu kineske anime, koji se prikazuje na najgledanijem kineskom stream servisu Bilibili.

Kineski stratezi uočili su da se uslijed brzog razvoja tehnologije i novih medija gro života novih naraštaja u 21. stoljeću preselio u virtualnu stvarnost, na društvene mreže i internetske platforme, te su zaključili da bi im u takvim okolnostima klasična školska nastava marksizma, društveno-ekonomske teorije nastale u 19. vijeku, mogla postati suhoparna, zastarjela i anakrona.

Stoga je Odjel za propagandu Lige komunističke omladine, u suradnji s Centralnim vladinim uredom za istraživanje i konstrukciju marksističke teorije, odlučio uložiti pare u produkciju filma koji bi mladima u Kini približio Marxa kao osobu, kako bi se na taj način kod mladih razvila empatija i prema onome što je taj čovjek za života napisao.

Stoga Marx u filmu nije prikazan kao starac velike sijede kose i brade, s inteligentnim crnim očima, kakvim ga znamo. Umjesto te ikoničke slike „ateističkog Mojsija“, kineska omladina gleda nešto drugo – njihov Marx je vizualno mlad, visok, vitak i zgodan, dok je karakterno buntovan, odlučan i energičan, a uz to i romantičan, pa shodno tome ima muževno izraženu čeljust i plave oči. I govori kineski. I zavodi djevojke.

Najljepša cura u gradu

Točnije, zavodi jednu jedinu djevojku – svoju buduću suprugu Jenny von Westphalen, koja je u prvoj epizodi filma prikazana kao djevojka izrazite ljepote, klasična princeza iz bajke. To se, doduše, poklapa s legendama koje kazuju da je ta pruska plemkinja, inače četiri godine starija od Marxa, bila najljepša djevojka svoga doba u Trieru.

Kako dolikuje bajkovitim obrascima anime, Jenny i Karl upoznaju se na balu: dok zgodni Karl sigurnim plesnim potezima vodi lijepu Jenny kroz veliku balsku dvoranu, mladim kineskim gledateljima je jasno da će to dvoje zaljubljenih završiti zajedno, što se potvrđuje u nastavku epizode, kad se citiraju dijelovi iz Marxova ljubavnog pisma svojoj izabranici:

Jenny, naše duše su povezane. Prava ljubav nije stvar materijalne jednakosti nego duhovne srodnosti“, piše plavooki Marx, a ona mu u jednoj od narednih scena, dok šetaju držeći se za ruke, otkriva svoje osjećaje:

Moj brat želi da se udam za plemića, ali u mom srcu si ti“, kaže Jenny zaljubljeno, na što Marx odlučno odgovara:

Kaži mi kada se želiš udati i oženit ću te.“

No ljubavna priča samo je romantični okvir koji je partijski Odjel za propagandu osmislio kao kanal za slanje temeljne ideološke poruke kineskoj omladini. Jer u svojim pismima mladi Marx upozorava svoju voljenu što je čeka u životu s njim:

Život ću posvetiti borbi za siromašne, koji čine većinu u svijetu. Od tog cilja nikad neću odustati.“

Kapitalisti gledaju prvi

Prve reakcije mladih kineskih gledatelja sugeriraju da je Odjel za propagandu dobro uložio pare. Prva epizoda serije prikazana je 28. siječnja i već prvog dana pogledalo ju je oko tri milijuna mladih Kineza, a komentari na streaming platformi Bilibili puni su komplimenata. „Ovaj Marx je presladak“, napisala je jedna mlada Kineskinja. „Marx nas uči kako zavesti djevojku, vodite bilješke!“ poručuje neki njezin vršnjak.

No nisu svi mladi gledatelji zadovoljni. Činjenica da je platforma Bilibili onima koji plate unaprijed omogućila gledanje naredne epizode prije ostale publike ogorčila je socijalno i ideološki osvješteniji dio kineske omladine. „Dakle, kapitalisti mogu gledati prvi?“ prigovorio je jedan kineski mladac.

Portal Inkstone prenio je mišljenje šangajskog politologa Chena Daoyina, koji smatra da ovaj projekt predstavlja efikasan način obrazovanja mladih o marksizmu, odnosno o njegovoj službenoj kineskoj interpretaciji.

Tinejdžeri će biti skloniji da prihvate marksizam ako upoznaju Marxa kao osobu. Glavni cilj je naučiti ih da prepoznaju službenu ideologiju partije i njen legitimitet“, drži Chen.

Serijal o Marxu očito je bio dobro reklamiran, jer se već i prije premijere na tržištu pojavio cijeli niz popratnih proizvoda: od stripa o Marxu, preko emotikona s likom Marxa i Engelsa, do kazališnih predstava o očevima komunizma.

Strip informira mlade da Marx nije samo veliki mislilac o kojem uče na nastavi, nego i posvećeni, romantični i buntovni tinejdžer“, zaključuje urednik stripa Wu Yunqin.

 

Mlade u Hrvatskoj guši uskogrudnost desnog centra

ISTRAŽIVANJE POTVRDILO DA HRVATSKA MLADOST ISELJAVA I IZ POLITIČKIH RAZLOGA

Na lijevom centru ipak možeš biti i Srbin, inovjerac, žena i homoseksualac, bez da se osjetiš diskriminiran. Na desnom centru stvari su puno strože: na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni

Slutili smo i ranije, ali sad imamo i znanstvenu potvrdu: oni su potpuno bezvoljni, ne vide uopće šansu za poboljšanje situacije u zemlji, niti misle da borba za bolju i pravedniju Hrvatsku ima smisla, a svoju budućnost vide izvan Hrvatske. Oni sigurno neće dići revoluciju. Barem ne u našoj zemlji.

Zborimo, jasno, o hrvatskoj omladini. Konkretno, o generaciji rođenoj između 1989. i 2004., curama i momcima koji danas imaju od 15 do 30 ljeta. Ta je generacija bila u fokusu istraživanja troje mladih zagrebačkih politologa – Milice Vučković i Koste Bovana s Fakulteta političkih znanosti te Marka Kovačića s Instituta za društvena istraživanja – čiji su rezultati prošlog tjedna, u organizaciji GOOD inicijative, predstavljeni u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ u Zagrebu.

Glavna tema istraživanja bio je radikalizam među mladima u Hrvatskoj, odnosno način na koji mladi percipiraju radikalizam u našem društvu. Istraživanje je provedeno na pet fokus grupa s 33 ispitanika, u dobi od 15 do 30 godina, iz četiri hrvatska grada – Sinja, Splita, Zagreba i Dalja. Takvim izborom gradova htjelo se podjednako zahvatiti mediteransku (Sinj, Split) i kontinentalnu (Zagreb, Dalj) Hrvatsku, te u svakoj od tih zemljopisno-kulturoloških cjelina podjednako obraditi i najveće gradove (Split, Zagreb) i manja mjesta (Sinj, Dalj).

Zagrebački Institut za društvena istraživanja (IDIZ) mlade istražuje već više od pola stoljeća. Ovo istraživanje izdvaja se od većine ranijih IDIZ-ovih projekata po upotrebi kvalitativne metodologije, o čemu je na predstavljanju u Leksikografskom zavodu govorio Kovačić:

Iz dosadašnjih istraživanja već znamo da su mladi apatični, konzervativniji od roditelja, da su reterirali u smislu progresivnih vrijednosti i da idu prema retradicionalizaciji. Ovim istraživanjem smo željeli produbiti postojeća koja su se dosad radila u Hrvatskoj i području Jugoslavije i jako dobro deskriptivno opisuju što se događa s mladima, ali ne daju nužno odgovor na pitanje zašto je to tako. Ispitujući kakva je percepcija radikalnog, dobili smo odgovore da je mladima sâm pojam radikalnog negativan. A to je ono što je zastrašujuće i što nismo uspjeli doznati iz svih dosadašnjih kvantitativnih istraživanja.“

Uškopljena generacija

Drugim riječima, ako je našim mladima već i sâm pojam radikalnog negativan – a mladi su onaj dio populacije koji bi prirodno trebao biti najradikalniji – dolazimo do neminovnog zaključka da je hrvatsko društvo proizvelo uškopljenu generaciju mladih, što je rijedak pothvat i u širim okvirima. Malo se koje društvo u povijesti time može pohvaliti.

Na predstavljanju je rečeno i kako mladi razlikuju lijevi i desni ekstremizam, što je objašnjeno kao posljedica povijesnih ideoloških podjela na ustaše i partizane. No konkretni događaji i pojave iz današnjeg hrvatskog društva koje mladi proglašavaju radikalnima nemaju direktne veze s partizansko-ustaškom pričom, već se odnose na prijeporne točke između konzervativne i liberalne ideologije.

Tako dio mladih radikalnost pripisuju konzervativnim pokretima poput inicijativa za zabranu pobačaja („…radikalan građanin je kao Željka Markić, koja je Opus Dei… i ide pobačaje zabranjivati…“), dok drugi dio mladih radikalnim drži borbu za rodna i LGBT prava, što je osobito registrirano u Splitu i Sinju, gdje su dobiveni odgovori da su LGBT prava „malo preuranjena za ovu državu“. Za komentar smo se obratili jednom od autora istraživanja, spomenutom IDIZ-ovom politologu Marku Kovačiću:

– Riječ je o tome da mladi vide bilo koje odstupanje od neke ustaljene norme kao radikalno ponašanje. Može se reći da su kriteriji bivanja radikalnog zapravo jako niski. To je svakako rezultat socijalizacijskih procesa, od obitelji preko škole do medija, agensa socijalizacije koji promoviraju konformistički i podanički mentalitet. Važno je ne talasati – kaže Kovačić, dodavši kako nije sklon tezi da među mladima postoji podjela na lijevi i desni radikalizam.

– Mislim da je rezultate ispravnije tumačiti kao opći poraz emancipacijske uloge obrazovanja te svojevrsnu intelektualnu lijenost mladih koji raznorodne i raznovrsne dimenzije društvene sfere neopravdano izjednačuju – drži Kovačić.

Korozivna apatija

Možda je ovu priču trebalo započeti s beznađem, koje je i ovim istraživanjem potvrđeno kao temeljna osobina ratno-poratne generacije hrvatske mladosti. Tu su stavku istraživači nazvali „korozivna apatija“, a o njoj kazuju odgovori mladih kako u Dalju („Mi ne činimo ništa. Što bude, bit će. Svi se žale kako je situacija loša, a kad se organiziraju protesti polovica se ne pojavi, prelijeni su da se pojave, samo sjede doma“), tako i u Zagrebu („Želimo naglasiti jednu stvar, mi volimo pričati, ali nemamo znanja ni alate za djelovanje. Možemo sjediti i raspravljati satima na kavi, ali ne znamo kako djelovati“).

– Rezultati su zapravo očekivani – komentira Kovačić, ukazujući da su i ranija istraživanja IDIZ-a jasno pokazivala društvenu i političku apatiju i alijenaciju mladih. No i sâm priznaje da ih je „iznenadio opseg rezigniranosti mladih te njihov rezignirani stav prema društvenim inovacijama, za koji smo ipak mislili da je nešto manji“.

Našeg sugovornika smo pitali i otkud dolazi ta silna rezignacija, iz koje mladi izlaz nalaze tek u odlasku u inozemstvo. Konkretno, iseljavaju li se mladi iz Hrvatske isključivo iz ekonomskih razloga, ili se tu krije još neki uzročni đavo?

– Duboko sam uvjeren da su ekonomski razlozi iseljavanja mladih samo jedan od faktora koji objašnjavaju pojačanu emigraciju. Mislim da je pogrešno ignorirati društvenu i političku klimu koja je izrazito nepoticajna – kaže Kovačić, te nabraja društveno-političke faktore koji mlade tjeraju na odlazak iz Hrvatske: raširenost političke korupcije, smanjene slobode medija, relativizacija općeprihvaćenih civilizacijskih dosega, obrazovni sustav koji je više područje ideološke borbe nego emancipacijski alat mladih, pravna nesigurnost koju hrvatsko pravosuđe perpetuira u najmanju ruku neobičnim presudama, zatomljavanje progresivnih kulturnih praksi, ograničavanje rada civilnog društva…

– Sve su to faktori koji, kad razgovarate s mladima, utječu na njihovu odluku da svoju sreću potraže u inozemstvu – kaže naš sugovornik.

Ustaše im bliže od LGBT ekipe

Na predstavljanju rezultata Kovačić je iznio i zanimljivu opasku o političkim uzrocima endemske apatije među mladima u Hrvatskoj, navodeći kako je to dobrim dijelom posljedica dugogodišnje prevlasti desnog centra u hrvatskoj politici, čiji je normirani svjetonazor preuzak za veliki dio mladih.

Oni koji se miču od desnog centra prema ljevici zapravo idu prema centru i bivaju još radikalniji. I to je problem – država takvim sustavom krade mladost mladima koji bi trebali jednog dana donijeti i prihvatiti novine koje svijet donosi, a to ne rade jer im država cijelo vrijeme stavlja lance oko tog nominalno desnog centra – i onemogućuje da se ostvare prema nečemu drugom“, kazao je tada Kovačić, pa smo ga zamolili da za Slobodnu pojasni tu tezu:

Ovo istraživanje ne omogućuje generalizaciju, no stavi li se u kontekst podataka koje znamo o mladima i hrvatskom društvu, plauzibilno je reći da je dominantna norma u Hrvatskoj desni centar. To pokazuju rezultati gotovo svih izbora, ali i brojna sociološka istraživanja koja otkrivaju da je hrvatsko društvo tradicionalno i više orijentirano konzervativnim nego progresivnim vrijednostima. Mislim da je bitno to priznati, kao što mislim da to ne bi trebalo nikoga iznenaditi, jer su i institucije kreirane da perpeturiraju te vrijednosti – kaže IDIZ-ov stručnjak.

Ako bismo išli razraditi ovu tezu o desnom centru kao osovini hrvatskog društva, došli bismo do možda neugodnih hipoteza: ako je društvena norma na desnom centru, znači li to da je mladima jednako udaljena radikalna desnica i politički centar? I može li se time objasniti to što radikalnom doživljavaju borbu za LGBT prava, dok im npr. ustaševanje nije radikalno (jer je bliže desnom centru nego što su to LGBT prava)?

Kovačić odgovara da ovakav tip istraživanja ne omogućuje kvantifikaciju takve vrste, ali dodaje:

– Kad bih morao spekulirati, rekao bih da postoje određene indicije da je vaša pretpostavka točna. Činjenica je da političari desnog centra u Hrvatskoj često koketiraju s relativizacijom ustaškog režima te ga neki čak i pokušavaju amnestirati njegove povijesne sramote, konceptualizirajući ga kao ostvarenje stoljetne težnje Hrvata za svojom državom. Budući da je ovakvo razmišljanje, prvenstveno zbog dijela političkih elita, postalo dio javnog diskursa, a uzimajući u obzir impotentnost obrazovnog sustava i nedostatak sadržaja koji omogućuju kritičnost učenika, nije neobično da imamo, u najmanju ruku, zbunjene mlade.

Kurikulum izdao mlade

Zaključno smo od mladog znanstvenika s IDIZ-a željeli čuti komentar najnovijeg vala šovinističkih incidenata koji su se prošlih dana odvili u Dalmaciji, od ustaškog žigosanja učenice u Zadru do mučkog napada na beogradske vaterpoliste na splitskoj Rivi i posljedičnog grđenja fasada splitskih osnovnih škola i dječjih vrtića ustaškim grafitima. Ima li to kakve veze s trajnom dominacijom desnog centra u Hrvatskoj?

– Mislim da je to produkt ovog društva i prvenstveno obrazovnog sustava. Dok god ne postoji iskrena i sustavna želja za nultom stopom fizičkog i verbalnog nasilja prema svima – Hrvatima, Srbima, Romima, lijevima, desnima i inima – ovakve situacije će postojati. Naš obrazovni sustav nas ne uči kako se nositi s različitostima te kako u različitosti vidjeti potencijal. Umjesto toga, promovira jednu monolitnu, potpuno na realnosti neutemeljenu sliku društva gdje je hijerarhija poželjna. Na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni – kaže Kovačić.

Ove riječi zagrebačkog znanstvenika oslikavaju koliko desni centar mladima ograničava identitetski prostor u odnosu na lijevi centar. Jer na lijevom centru ipak možeš biti i Srbin, inovjerac, žena i homoseksualac, bez da se osjetiš diskriminiran. Na desnom centru stvari su puno strože. Kao što reče naš sugovornik: na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni.

Kovačić pritom ukazuje na licemjerje kreatora hrvatske politike: nominalno se zalažemo za ravnopravnost i jednakost u šansama, no faktično čak i novi kurikulumi implicitno promoviraju društvene razlike i podjele.

– Sam čin donošenja kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja, u čijem sadržaju nema adekvatnih mehanizama za odgovoriti na navedene društvene probleme, a koji bi u teoriji trebao pomoći pri sprečavanju nasilnih ponašanja, govori da je zakonodavac ponovo podlegao političkom kompromisu s konzervativnim snagama, a zanemario stvarne potrebe mladih – zaključuje mladi zagrebački politolog.

Radikalna im Mirela Holy?!

Među političarima i aktivistima koji po uvjerenjima odstupaju od „hrvatske norme“, mladi su istaknuli Ivana Pernara, Željku Markić i – Mirelu Holy. Stoga smo Kovačića upitali kako se Holy našla u tom izboru.

– Iako ispitanici nisu elaborirali zašto je konkretno Mirela Holy radikalna, moguće je pretpostaviti, na temelju ostalih odgovora, da je riječ o bivšoj političarki koja je odstupala od neke ustaljene norme, kako komunikacijskim obrascima, tako i temama kojima se bavila. Samim time što je gospođa Holy artikulirana, fokusirana te nekonvencionalnog modnog izričaja, dovoljno je da je mladi proglase radikalnom – kaže politolog s IDIZ-a.

Slobodna Dalmacija – 16.02.2019

Selfie s Marxom

OVODOM VANDALIZIRANJA MARXOVA GROBA U LONDONU DONOSIMO REPORTAŽU DAMIRA PILIĆA S GROBLJA HIGHGATE IZ 2015. GODINE

Slobodna Dalmacija – 11.02.2019

Prošlog vikenda vandaliziran je grob Karla Marxa, što su prenijeli i hrvatski mediji. Kako je objavila uprava londonskog groblja Highgate, mramorna ploča s imenima pokopanih članova Marxove obitelji više je puta udarena tupim metalnim predmetom.

Ciljano je ime Karla Marxa, to nije bio običan vandalski napad na spomenik, već ciljani napad na Karla Marxa“, kazao je Ian Dungavell, voditelj zaklade Prijatelji groblja Highgate.

Mramorni Marx u Londonu i prije je bio meta vandala: u eksploziji improvizirane bombe 1970. otkinut je dio Marxova lica, a grob je išaran svastikama i preliven bojom. Aktualni atak dogodio se u atmosferi neizvjesnog Brexita, u epohi jačanja oporbenog laburističkog vođe Jeremyja Corbyna, marksista starog kova koji je u kampanji za stranačke izbore glasno govorio da je Marx „fascinantna figura od koje možemo mnogo naučiti“.

Tim povodom donosimo reportažu našeg novinara Damira Pilića s Marxova groba iz 2015., još neobjavljenu u tisku. Prenosimo je iz Pilićeve knjige „Marx nije mrtav“ (Arkzin, Zagreb, 2016.), uz dozvolu autora.

—tekst:

Tiho popodne u sjevernom Londonu. Prije pola sata izišao sam iz hostela u bučnoj četvrti Camden i na stanici Bayham Street ušao u autobus broj 214. Dvanaest stanica sjeverno iskrcao sam se u posve drukčiji ambijent: nakon pankersko-boemske vreve Camdena dočekala me aristokratska tišina četvrti Highgate.

Kao da sam tih trideset minuta putovao kroz slojeve društva: ušao sam u autobus u napučenom kvartu prekarnih radnika, a izišao na stanici Parliament Hill Fields, u buržujski predio rijetkih vila s bogatim travnjacima. Možda je neobično da je bog radničke klase, čovjek koji je proleterima svih zemalja dao svijest o njihovom jedinstvenom položaju, pokopan u ovako otmjenoj četvrti.

Nedjelja je, 17. lipnja 2015. godine. Stojim ispred ulaza u groblje Highgate i čekam Andrewa. Andrew je škotski novinarski vuk, nekadašnji šef Reutersa za bivšu Jugoslaviju. Iako već dvadeset godina živi u Londonu, nikad nije bio na Marxovu grobu, pa sam ga nagovorio da mi se pridruži.

Gledam službeni plakat groblja Highgate. Pokopano je ovdje mnogo slavnih osoba, svjetski poznatih umjetnika i znanstvenika – pisac Douglas Adams, povjesničar Eric Hobsbawn, fizičar Michael Faraday, menadžer Sex Pistolsa Malcolm McLaren – kao i šest gradonačelnika Londona, osamnaest kraljevskih akademika i četrdeset osam članova Britanskog kraljevskog društva. Ali na službenom plakatu groblja kočoperi se Marxov lik. Kapitalistička uprava groblja drži da je otac znanstvenog socijalizma njihov najvažniji stanar.

Andrew stiže, plaćamo ulaznice po četiri funte i već izdaleka vidimo da najviše šetača zastaje na onoj okuci glavne aleje, baš tamo gdje se po mom sjećanju nalazi grob Karla Marxa.

Jer ja sam već bio ovdje, 1997. godine. I tada je bio lijep i sunčan dan kao i danas, ali pamtim da u dva sata vremena, koliko sam tada proveo na groblju Highgate, nitko nije zastao pred Marxovim grobom. Nitko osim onog doktora psihologije iz SAD-a koji je, baš kao i ja, na groblje Highgate došao samo zato što tu leži Marx. Bio sam iznenađen: na Marxovu grobu očekivao sam sociologa, filozofa, politologa ili ekonomista, ali ne psihologa. Čovjek mi je objasnio da među svojim pacijentima – u Americi je držao psihoanalitičku praksu – redovito prepoznaje sindrom otuđenja, koji je prvi opisao upravo Marx. Bio je uvjeren da bez Marxa ne bi mogao valjano obavljati svoj psihoanalitički posao.

Tada smo pred grobom filozofa iz Triera dreždali samo nas dvojica, a sada sam, dva desetljeća kasnije, na istom mjestu zatekao gomilu ljudi raznih dobi, rasa i nacionalnosti, Londončana i turista. Andrew se čudi: veli, nije očekivao toliko Marxovih „visitorsa“.

Ljubavna svađa zbog propalog filozofa

Te daleke 1997. zemlje i građani Europe živjeli su konjukturne godine, a u Londonu je taman na vlast došao Tony Blaire, s obećanjem da će njegova agenda „trećeg puta“ pomiriti sebičnost kapitalizma sa socijaldemokratskim idejama organizacije društva. Marxove ideje činile su se tada kao zauvijek prežvakana prošlost. Europa je bila uvjerena da korača k svom zlatnom dobu: ulicama Londona isijavao je optimizam, i nitko nije htio tratiti vrijeme na grobu jednog propalog filozofa.

U međuvremenu su nade građana Europe skršene. Tony Blaire zaglavio je u imperijalističkom ratu u Iraku, a njegov pompozni „treći put“ pokazao se kao pseudoljevičarska klopka koja je omogućila procvat neoliberalnog kapitalizma, tog najbrutalnijeg od svih svjetova, koji je 2008. doveo do velike krize i sloma iluzije o zlatnoj budućnosti. Otada Europljani žive tegobne recesijske godine, ulice Londona emitiraju mnogo depresivnije tonove nego 1997., i odjednom zapažam gužvu pred grobom Karla Marxa: ljudi masovno zastaju i pametnim telefonima rade „selfie“ s njegovom bistom.

U gomili uočavam grupu mladih ljudi koji izgledaju kao studenti. Dvoje je zagrljeno: Maximilian Kichz i Franziska Maier. Momak i cura. Iz Njemačke su, došli s prijateljima na praznike u London. Od svih čudesa britanske metropole, zašto baš na Marxov grob?

– Zato što je on vrlo važan – kaže Maximilian grleći Franzisku. – On je opisao kako društvo i ekonomija funkcioniraju. Bez onoga što je on napisao ne možemo razumjeti ovo što danas živimo. Što ti misliš, ljubavi? – okrene se djevojci.

– Pa – reče ona nakon kraćeg razmišljanja – ja mislim da možemo i bez njega.

– Kako to misliš? – upita je Maximilian, tonom koji je bio donekle proturječan nježnoj tjelesnoj pozi u kojoj sam ih zatekao.

Dvoje mladih prešlo je na njemački jezik i više ih nisam mogao razumjeti. Nisam iz njihove užurbane konverzacije mogao biti siguran da se svađaju, ali je Maximilian skinuo ruku s njezinog ramena, a i ona se nekako odmakla od njega. Ubrzo su se uputili s prijateljima u dubinu groblja, vidno razdvojeni.

Možda sam pogrešno interpretirao njihov ton i geste, ali činilo mi se da je on zbiljski pogođen njezinom ignorancijom Marxa, a ona mi je izgledala iskreno začuđena što njezinom mladiću toliko znači taj nevažni filozof iz 19. stoljeća kojeg je vrijeme pregazilo.

Bilo mi je žao što sam poremetio ljubavnu idilu. „Ma kvragu i Marx i Engels“, htio sam viknuti za njima, „kvragu i socijalizam i kapitalizam, samo se opet zagrlite.“ Ali već su otišli predaleko i ne znam što je bilo poslije.

Ona marksist, on liberal

Okrenuo sam se prema grobu Karla Marxa. Tog 17. ožujka 1883. Marx je zapravo bio pokopan nekoliko stotina metara istočnije, u zabačenom rukavcu groblja Highgate. Na pokopu se okupilo tek jedanaest ljudi, a posmrtni govor održao je Friedrich Engels. Na sadašnju lokaciju Marxovi ostaci premješteni su 1956., kada je postavljen i sivi granitni postament s velikom Marxovom bistom, što je financirala Komunistička partija Velike Britanije.

Na vrhu postamenta, ispod Marxove glave, uklesan je završni poklič iz Komunističkog manifesta: „Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“ Na dnu postamenta čitam: „Filozofi su dosad samo različito tumačili svijet – radi se o tome da se on promijeni.“ Vidim da je ta rečenica zainteresirala Andrewa.

– To je Marxova Jedanaesta teza o Feuerbachu – kažem.

– Siguran si? – pita on.

– U Jugoslaviji smo u srednjoj školi svi morali znati tu rečenicu napamet – tumačim mu. – Nisi mogao dobiti prolaznu ocjenu iz marksizma ako to ne znaš.

Andrew klima glavom. Iza njegovih leđa vidim ženu od četrdesetak godina u društvu sa znatno starijim muškarcem: najprije on fotografira nju ispred Marxove biste, potom ona njega. On se zove John Peel, a ona Ruth Marshall. Obraćam se najprije njemu: zašto su došli vidjeti Marxa?

– Ja nisam došao zbog Marxa – kaže stariji gospodin, a potom mi pokazuje na grob i spomenik prekoputa Marxovog. – Više volim gospodina Spencera.

Ironijom sudbine, ili možda engleskim smislom za humor uprave groblja Highgate, prekoputa Marxova groba leži njegov suvremenik i žestoki oponent, engleski filozof i sociolog Herbert Spencer. Teško je uopće naći mislioca čije se ideje više razlikuju od Marxovih: teoretičar socijalnog darvinizma, Spencer je jedan od ključnih apologeta liberalnog kapitalizma iz 19. stoljeća.

– Dapače, napisao sam i knjigu o Spenceru – reče moj sugovornik.

Kasnije ću provjeriti: gospodin Peel ne samo što je professor emeritus sociologije i antropologije Londonskog sveučilišta, već i jedan od vodećih britanskih stručnjaka za Spencera. Njegova knjiga „Herbert Spencer: Evolucija sociologa“ iz 1871. nezaobilazna je u proučavanju ovog viktorijanskog mislioca.

– Pa zašto se onda slikate pred Marxovim spomenikom? – pitam ga, a on pokaže na ženu: – Zbog nje. Ona voli Marxa.

Žena se nasmije:

– Ja sam marksist, iako je gospodin Peel bio moj mentor.

MN / Plemkinja Jenny

Ispostavlja se da gospođa Marshall predaje politiku i religiju na kanadskom Sveučilištu Toronto. I ona je došla na praznike u London. Pitam je zbog čega je njoj Marx draži od Spencera, i vidim da joj je pred mentorom neugodno zboriti o tome. Pravi britanski džentlmen, gospodin Peel odmiče se par metara ustranu, da njegova akademska štićenica može slobodno razgovarati s novinarom. Kad je dovoljno odmakao, profesorica Marshall mi šapne:

– Spencer je mislio samo na bogate, a Marx je mislio na sve.

Prilazim opet gospodinu Peelu: sad me zanima što je njega privuklo Spenceru.

– Njegov radikalni individualizam – kaže stari liberalni profesor, te doda: – Spencer je bio izričito protiv upliva države u život pojedinca i u ekonomiju.

– Ali i Marx je bio protiv države – primijetim. – On i Engels su pisali kako država, kao aparat vladajuće klase, mora odumrijeti u besklasnom društvu.

Profesor Peel me pogleda sa zanimanjem:

– U pravu ste. Njih dvojica se slažu u toj točki, ali iz potpuno različitih razloga.

Potom me zove da priđem bliže spomeniku i pokaže mi ime uklesano iznad Marxovog: Jenny von Westphalen. Marxova supruga, koja je umrla dvije godine prije muža. Plemkinja, kćer pruskog baruna, koja je u mladosti prekinula zaruke s njemačkim časnikom kako bi život provela s Marxom.

– Karl Marx nije bio dosljedan – smije se gospodin Peel. – Pisao je o radničkoj klasi, a žena mu je bila aristokratkinja.

Ispraćam neobični akademski par, a u kadar mi stiže novi posjetitelj, još jedan profesor s američkog kontinenta: dr. Tyler Parry, predavač na Afroameričkim studijima u Kaliforniji, upravo radi selfie s Marxovom bistom.

– Čak i ako se ne slažem s njim u svemu, moram reći da je Karl Marx legendarni znanstvenik. I ja sam akademski građanin, ali nikad neću biti poznat kao on – kaže dr. Perry pomalo melankolično, te nastavi: – Marxova kritika kapitalizma je briljantna. Ako ne regulirate kapitalizam, on eksploatira radnike. I zato Marx zaslužuje respekt.

Od Hladnog rata do marksizma

Tada osjetim dodir na ramenu: Andrew mi sugerira da obratim pažnju na dječaka koji nam se primiče u društvu dviju žena, od kojih je jedna starica. Izgledaju kao obitelj: sin, majka i baka. Dječak nosi majicu s likom Che Guevare i ima ruku u gipsu, na kojem su nacrtani srp i čekić.

Pomislio sam da bi majka po godinama mogla biti dijete šezdesetosmaške generacije, bivša hipi cura koja je indoktrinirala sina ljevičarskim vrijednostima, pa ga uspjela nagovoriti i na posjet Marxovu grobu. Pokazalo se da sam posve u krivu.

– Došla sam jer me sin nagovorio – smije se gospođa Julie Goodman-Church. – On je postao marksist.

Vidjevši moje iznenađenje, gospođa mi rastumači:

– Učili su u školi o Hladnom ratu i učitelj im je rekao da istraže što je bilo ranije. I jedan dan mi je došao: ‘Mama, Karl Marx je sjajan tip. I da znaš, bio je feminist. Pisao je o teškom položaju žena i da se to mora popraviti.’ I tako sam morala doći s njim na Marxov grob.

Dječak se zove Ben, ima 14 godina. Možda najmlađi europski marksist je crvenokos i pjegav po licu: pravi engleski dječak. Pitam ga je li čitao štogod od Marxa.

– Komunistički manifest – kaže nekako ponosno. – Našao sam na internetu.

Računam na prste: Karl Marx je umro u 19. stoljeću, a Ben Goodman-Church je rođen u 21. vijeku. Čini se da je Friedrich Engels tog 17. ožujka 1883. bio u pravu kad je posmrtni govor svom najboljem drugu – na ovom istom groblju, koju stotinu metara istočnije – završio riječima: „Njegovo ime živjet će vjekovima, kao i njegovo djelo.“

Prije odlaska bacam zadnji pogled na Marxovu granitnu glavu. Vidim da je netko u podnožju spomenika ostavio svijeću, cvijeće i ljubičastu figuricu slona. U dalekoistočnim predajama figura slona simbolizira da dolazi vrijeme promjene. Stiže nova era, a nitko ne zna kakve darove donosi.

Zadnji čas je davno prošao

O zadarskom srednjoškolcu koji je razrednim kolegama žigosao slovo “U”

Nitko iz škole nije zvao hitnu pomoć, iako je srednjoškolka usred nastavnog sata zadobila opekotine na tijelu. Nitko iz škole nije zvao ni policiju, iako su postojala barem dva jaka razloga za taj poziv. Prvo, nanošenje tjelesnih ozljeda. Drugo, javno sramoćenje na nacionalnoj osnovi.

Umjesto toga, opečenoj djevojci su u školi samo namazali ruku, a ravnatelj škole je novinarima izjavio da to „nije tako velik incident“.

Da ponovimo: u zadarskoj školi jedan je učenik ozlijedio dvoje kolega, pri čemu je maloljetni Hrvat žigosao maloljetnu nehrvaticu povijesnim simbolom hrvatskih fašista, a školskom ravnatelju to „nije tako velik incident“, iako bi maloljetni počinitelj možda „čak mogao dobiti ukor pred isključenje“.

Krenimo od kraja: maloljetni počinitelj najmanje je kriv. Kad je užareni upaljač prislanjao na tijela razrednih kolega, želeći im ostaviti na koži trajni fašistički biljeg, njegova maloljetna ruka samo je mehanički provodila ono što su u njegov maloljetni um utisnuli drugi: ideju da zločinačka NDH nije bila zločinačka.

Mnogi važni faktori u ovoj državi trideset godina se svojski trude da se ta ideja utisne u srca i umove hrvatske mladosti, od našeg prvog predsjednika – sjetimo se samo skaredne izjave da je „sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja“ – do našeg aktualnog premijera za kojeg ustaški simboli imaju „dvostruke konotacije“, a za njihovo uklanjanje iz javnosti ne angažira bagere nego akademska povjerenstva.

Svaki od tih faktora snosi dio odgovornosti za ono što se u srijedu dogodilo u zadarskoj školi. Svaki od tih faktora je doprinio stvaranju percepcije koju svijet ima o nama: „Hrvati? Znam, to su oni koji dobro igraju nogomet i slave svoje fašiste iz Drugog svjetskog rata.“ Svijet nas vidi kao maloumne fanove davno pobijeđenog zla, koji hrvatstvo poistovjećuju s ustaštvom.

Stoga pozdravimo ideju ministrice obrazovanja Blaženke Divjak da bi svi hrvatski učenici morali posjetiti Jasenovac. Iako kasni trideset godina, ta ideja je nužna za poništavanje pogubnog narativa o ustašama kao „borcima za hrvatsku slobodu“. Da je maloljetni zadarski počinitelj imao priliku sa školom posjetiti Jasenovac, njegovi razredni kolege ne bi u srijedu dobili opekotine. Da kardinal Bozanić svake godine ode u Jasenovac, pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj ne bi morali strahovati od žigosanja, ni doslovno ni metaforički.

Ne treba se zavaravati da je „ustaška guja“ mačji kašalj. Ona se toliko udomaćila po rubovima hrvatskog društva i toliko se blizu primakla mainstreamu da će nam – čak i da s poslom krenemo ovog jutra – trebati barem 10-15 godina za minimalno saniranje stanja. No zadnji čas je ionako davno prošao.