Gradovi se razvili, na selu umirali od gladi

SPLITSKI POVJESNIČAR DR. ALEKSANDAR JAKIR OBJAVIO JE KNJIGU ‘DALMACIJA U MEĐURATNOM RAZDOBLJU 1918.-1941.’

Ideja jugoslavenstva igrala je u dalmatinskoj javnosti važnu ulogu. Intelektualni krugovi u Dalmaciji koji su 1918. zagovarali tu državu očekivali su da će maglovito ‚jugoslavenstvo‘ riješiti probleme dalmatinskog društva. Naizgled čarobna formula koja je pretpostavljala da će jugoslavenstvo i vlastita država ubrzati modernizaciju društva opčinila je mlade intelektualce

U Split ulazi srpska vojska. „Slobodna Dalmacija“ s naslovnice kliče „Dobro došli braćo!“, a 10.000 razdraganih Splićana – među kojima mnogo navijača Hajduka – dolaze na Rivu pozdraviti došljake, vičući „Živila srpska vojska! Živila Jugoslavija!“. Po svečanom intoniranju srpske himne „Bože pravde“, dočekane od Splićana ovacijama, župan splitsko-dalmatinski vojnicima dovikuje „Sve je ovo vaša Srbija“, a gradonačelnik izražava uvjerenje da će „Split biti vaša i naša svojina, hrvatska i srpska, sastavni dio jedinstvene Jugoslavenske države“. Dirljivu ceremoniju pečatira splitsko-makarski biskup, koji pred katedralom sv. Duje blagoslivlje srpsku vojsku.

Danas je ovo nemoguć scenarij, ali povijest se od pamtivijeka ruga životu. Sve se to zaista dogodilo u Splitu, prije točno jednog vijeka: 20. studenoga 1918. godine. Osim što je umjesto „Slobodne Dalmacije“ tada izlazilo „Novo doba“.

Gradonačelnik se tada zvao Ivo Tartaglia, a današnjeg župana glumio je član tadašnje Zemaljske vlade za Dalmaciju Josip Smodlaka. Splitsko-makarski biskup zvao se Juraj Carić. Valja uočiti i da je Split tada bio osam puta manji nego danas, pa bi današnji ekvivalent tom prosrpskom eventu bilo okupljanje 80.000 Splićana na Rivi, uključujući čitavu Torcidu.

Tako je prije sto godina na ruševinama Austro-Ugarske počela nova epoha Dalmacije. Novostvorena jugoslavenska država – kojoj se na Rivi vatreno klicalo – trajat će do travnja 1941., kada će je zdrobiti Drugi svjetski rat. U tom dobu Dalmacija je doživjela velike promjene, o čemu u svojoj netom izašloj knjizi „Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918.-1941.“ piše dr. Aleksandar Jakir, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Knjigu je, u sklopu bibilioteke „Hrvatska povijest“ (urednik Neven Budak), objavio zagrebački nakladnik „Leykam internacional“.

– Knjiga obrađuje razdoblje od 1918., pa možemo početi pitanjem nacionalnih identiteta koji tada vladaju Dalmacijom. Pišete da se od druge polovine 19. stoljeća u Dalmaciji događa „postupan prijelaz od slavenske prema hrvatskoj i srpskoj ideologiji“?

– Baveći se društvenim razvojem u Dalmaciji u međuratnom razdoblju, zaključio sam da je na hrvatskom prostoru tek nakon Prvog svjetskog rata nacionalizam prestao biti ideologijom prilično uskih elita. S tim se zasigurno neće složiti pristaše shvaćanja da su nacije „vječne“ i da postoje „oduvijek“. No važnost tzv. nacionalnog pitanja u političkom životu u međuratnom razdoblju je izvan svake sumnje.

Dalmaciju je još u 19. stoljeću, s određenim zakašnjenjem, zahvatio val nacionalnih ideologija. Nacija i nacionalizam su se realizirali kroz različite identitete. Na ovom razmjerno malom području u drugoj polovici 19. stoljeća možemo razlikovati čak pet identitetskih koncepcija koje su neko vrijeme koegzistirale: ilirska, dalmatinsko-hrvatskonacionalna, srpskonacionalna, slavodalmatinska te italodalmatinska, u kojoj se javljaju i ekskluzivno talijanske koncepcije. U znanosti se raspravlja o tome u kojoj se mjeri neki nazivi mogu shvatiti kao izraz nacionalne identifikacije, a u kojoj kao isticanje regionalne pripadnosti.

– No svi ti različiti dalmatinski identiteti nisu te 1918. bili jednako snažni?

– Na području Dalmacije uoči ulaska u jugoslavensku državu tri su procesa „nation-buildinga“ dovršena. Nailazimo na dovršene procese izgradnje hrvatskog, srpskog i talijanskog nacionalnog identiteta, dok su ostala dva procesa – ilirsko/jugoslavenska i slavensko-dalmatinska nacionalna identifikacija – zbog svojih nedorečenosti ostala nedovršena. Mnogi radovi na temu pojave modernog nacionalizma na području Austro-Ugarske zaključuju da je etno-nacionalizam društvenu elitu Habsburške Monarhije podijelio u nacije zasnovane na shvaćanju nacionalnog identiteta kao jezično-kulturnog identiteta. U dijelu Austro-Ugarskog Carstva gdje su Hrvati živjeli izmiješani s drugim „štokavskim” Slavenima, ključnu ulogu u oblikovanju nacionalnih identiteta imala je i vjeroispovijest.

– Opisujući ozračje propasti Austro-Ugarske, kažete da je u Dalmaciji vladalo „gotovo jednodušno uvjerenje o potrebi stvaranja jugoslavenske države“ i da se prilikom ujedinjenja „u velikom broju dalmatinskih općina slavilo“. Kako današnjim Dalmatincima objasniti to oduševljenje predaka Jugoslavijom?

– Moramo pokušati razumjeti ondašnji politički kontekst. Tadašnji glavni urednik splitskog dnevnika „Novo doba“, Vinko Kisić, atmosferu u danima propasti Austro-Ugarske upečatljivo je opisao kao „delirij oduševljenja“. Ideja narodnog jedinstva ili jugoslavenstva igrala je u dalmatinskoj javnosti važnu ulogu. Iz onodobnog tiska i drugih vrela stječe se dojam da su intelektualni krugovi u Dalmaciji koji su 1918. zagovarali tu državu očekivali da će maglovito „jugoslavenstvo“ riješiti sve goruće probleme dalmatinskog društva. Naizgled čarobna formula koja je pretpostavljala da će jugoslavenstvo i vlastita država pospješiti modernizaciju društva opčinila je mnoge mlade intelektualce.

No valja naglasiti da je ključan bio poraz Austro-Ugarske, tj. odluka velikih zapadnih sila o razgrađivanju višenacionalne Monarhije. Dalmacija je ušla u jugoslavensku državu emocionalno ogorčena na Austro-Ugarsku, uplašena talijanskom opasnošću. U očima mnogih Austro-Ugarska nije pokazala da može riješiti nacionalno pitanje na zadovoljstvo svojih slavenskih naroda, a ni razvojne probleme u svojoj perifernoj pokrajini Dalmaciji. Svijest o vlastitu perifernom položaju, prvo među obrazovanijim slojevima, potaknula je i u Dalmaciji ideje o nacionalnoj emancipaciji. Strah od talijanskih teritorijalnih presizanja bio je realan, što pokazuje talijanska okupacija dalmatinskih područja nakon završetka rata.

– Navodite kako je po carskom popisu iz 1910. Dalmacija bila najzaostalija austrijska pokrajina, pa je sigurno i to utjecalo na pozitivan stav Dalmatinaca prema stvaranju Jugoslavije. U knjizi naglašavate da je dalmatinski težak i nakon Prvog svjetskog rata živio na rubu gladi?

– Sigurno nema mjesta idealiziranju svakodnevice dalmatinskih težaka u prvoj polovici 20. stoljeća, jer ako je vjerovati svjedočanstvima i ostalim vrelima, taj je život za veliku većinu u svim dijelovima Dalmacije, u otočnim, priobalnim i zagorskim područjima, bio mukotrpan i težak. Propast vinograda uništenih filokserom i nemogućnost njihove obnove zbog nedostatka novca imali su teške posljedice za mnoge. Porezna presija, inflacija, lihvarenje od strane privatnih kreditora, kojima su mnogi pribjegavali da bi nekako prebrodili nerodnu godinu, uvukli su mnoge seljake u vrtlog dugova koje više nisu mogli vraćati, pa je prezaduženost postala masovni fenomen. Nesumnjivo su životni uvjeti i socijalni položaj dalmatinskog težaka u poratnim godinama bili teški.

Slabo učinkovita i nerentabilna poljoprivreda, te gospodarstvo koje nije moglo pratiti modernizacijski tempo kapitalističkih ekonomija, ukazuju na problem nedovoljne produktivnosti rada, manjka kapitala i nepostojanja razvijenog tržišta za vlastite proizvode, što je rezultiralo sveopćim siromaštvom koje je u nekim dijelovima Dalmacije poprimalo drastične razmjere, uključujući povremeno i umiranje od gladi ili njenih posljedica na selu. U tim prilikama dolazi nakon 1918. do socijalne i nacionalne mobilizacije sela. Seljaci nisu više samo pasivni promatrači dubokih društvenih promjena koje se odvijaju pred njihovim očima, već nastoje artikulirati i svoje interese. Uzlet zadrugarstva, recimo, može se tumačiti kao reakcija dalmatinskih težaka i pokušaj da svoj položaj ipak poprave, nakon što je postalo izvjesno da tradicionalni način privređivanja mnogima više ne jamči opstanak.

– Pišete da se dalmatinski seljak teško navikavao na kapitalizam?

– Rekao bih da je seljacima prilagodba na robni i kapitalistički način razmišljanja predstavljala izniman problem, što je uvelike kočilo proces modernizacije poljoprivrede. Seljacima je predodžba da njihovi proizvodi ulaze u tržišnu i monetarnu sferu bila strana. Treba istaknuti i veliku usitnjenost posjeda, tj. male i kvalitetom slabe površine obradive zemlje, te nedovoljna investicijska ulaganja države. Nakon Prvog svjetskog rata prinosi žitarica u Dalmaciji čak su i u rodnijim godinama bili daleko ispod europskog prosjeka. Ukratko, govorimo o izostaloj modernizaciji poljoprivrede. U Dalmaciji se zemlja tada još uvijek obrađivala tradicionalnim tehnikama.

Međutim, ponašanje dalmatinskih težaka nipošto nije bilo iracionalno samo zato jer se nije uklapalo u očekivanja kapitalističke proizvodnje, koja je na prvo mjesto stavljala rentabilnost. U knjizi je predstavljen model kognitivnih struktura tradicionalnog seljačkog društva antropologa Georgea Fostera, koji opisuje „predmoderni” seljački mentalitet. Mislim da je taj model koristan i za razumijevanje ponašanja dalmatinskih težaka.

– Iznosite da je 1918. čak i Hrvatska pučka stranka, izrasla iz Hrvatskog katoličkog pokreta, podržavala jugoslavensku ideju. Kad se to oduševljenje novom državom pretvorilo u razočaranje? U narodnoj svijesti kao prekretnica se uzima ubojstvo Stjepana Radića 1928. u beogradskoj Skupštini, no vi pokazujete da je do sloma dalmatinskih i hrvatskih iluzija o karađorđevićevskoj Jugoslaviji došlo i puno ranije?

– U prvim godinama jugoslavenske države Hrvatska pučka stranka igrala je u Dalmaciji zapaženu ulogu, a tada je obilježava jugoslavenska orijentacija. No ubrzo dolazi do sloma politike katoličkog jugoslavenstva i na izborima 1923. i 1925. HPS u hrvatskim zemljama nije dobila nijedan mandat. To je odraz činjenice da je brzo nakon ujedinjenja uslijedila razočaranost političkom i društvenom zbiljom u novostvorenoj državi, te je ideja jugoslavenstva i u Dalmaciji doživjela potpuni poraz. Realnost u toj državi uskoro izaziva snažno protivljenje unitarističkom i centralističkom konceptu jedne jugoslavenske nacije i jedne države.

Inače, atentat na Radića zasigurno označava definitivnu prekretnicu. Tada pjesnik Ante Tresić-Pavičić piše da „nikad mržnja među Srbima i Hrvatima nije bila tako duboka i opasna“. Jugoslavenski eksperiment očigledno je bio propao, a problemi Dalmacije i nakon deset godina krnjeg parlamentarizma u jugoslavenskoj državi ostali su isti. „Novo doba“ i dalje je pisalo o pitanju gladi u Dalmaciji. Za veliku većinu stanovnika primorja, otoka i Zagore životne prilike u jugoslavenskoj državi nisu se promijenile nabolje. Postalo je očito da se zamišljena „jugoslavenska sinteza“ ispostavila kao tlapnja, i da Srbi, Hrvati i Slovenci nipošto nisu tri plemena jednog naroda, već zasebne nacije.

– U tim okolnostima većina hrvatskog naroda u Dalmaciji okreće se HSS-u?

– Pobjeda HSS-a u Dalmaciji 1923. šokirala je pristaše jugoslavenske opcije u gradovima. Značenje Radićeve pobjede u Dalmaciji doista se može opisati kao hrvatski seljački republikanski plebiscit. Među glavnim mislima Stjepana Radića bila je i ova, koja će se tijekom međuratnog razdoblja afirmirati u najširim slojevima hrvatskog društva: „Iz prava hrvatskog seljačkog naroda da sâm sobom vlada slijedi logičnom nuždom i pravo tog naroda na svoju slobodnu državu Hrvatsku.“ Prihvaćanje modernog hrvatskog identiteta u najširim društvenim slojevima usko je povezano s upornom borbom seljačke stranke za nacionalna i socijalna prava seljaštva.

– Kao jedan od faktora koji su generirali nestabilnost prve Jugoslavije navodite i „složeni odnos Pravoslavne i Katoličke Crkve u međuratnom razdoblju u Dalmaciji“, koji je osobito utjecao na odnos između Hrvata i Srba?

– I primjer Dalmacije pokazuje da su različiti položaji Katoličke i Pravoslavne crkve utjecali na zaoštravanje odnosa u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji. U novoj državnoj multireligijskoj i multinacionalnoj tvorevini, u kojoj je većinski narod bio srpski, dominantna vjerska organizacija bila je Srpska pravoslavna Crkva, a pravoslavlje ujedno vjera vladajuće dinastije Karađorđević. Beogradski povjesničar Branko Petranović zasigurno je bio u pravu kad je SPC nazvao „nosivim stupom“ srpstva, i u njenim redovima prepoznao rašireno uvjerenje da su Srbi „izabrana nacija“, a pravoslavlje „autentična vjera“ s nacionalnom organizacijom svoje crkve.

SPC je često naglašavao privrženost državi i molio za kralja i dinastiju Karađorđevića. Pogledamo li, primjerice, poslanice tadašnjeg episkopa dalmatinskog Irineja, ne čudi da su ih mnogi Hrvati tumačili ne samo kao vjerske nego i kao političke stavove. Patrijarha Varnavu, školovanog u Rusiji, držalo se bliskog shvaćanju da „pravi Slaven” ne može biti katolik. Vrhunac protukatoličkog raspoloženja donijela je patrijarhova Uskrsna poslanica 1931. u kojoj je žestoko napao katolicizam, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u Katoličkoj crkvi.

– Pišete da je u tom razdoblju „socijalna diferenciranost u dalmatinskom zaleđu bila još manja nego inače u pokrajini.“ A govoreći o žalbama seljaka vlastima Banovine Hrvatske oko problema agrarne reforme početkom 1941. godine – dakle tek koji mjesec uoči rata – navodite da su na dalmatinskom selu vladali dobri međunacionalni odnosi i da je mnogo puta „neki Ivan svjedočio za nekog Jovana i neki Stevan za nekog Stipu“. Je li baš ta socijalna neizdiferenciranost omogućila hrvatskim i srpskim seljacima da zajedno žive bez mržnje? Je li ih povijesno zbližavao baš taj isti način života?

– Da, mislim da se to za veliku većinu može reći – kao što je na političkom planu prečanska Seljačko-Demokratska koalicija Radić-Pribićević sve do Drugog svjetskog rata ostala stabilna. S aspekta društvene povijesti čini mi se bitnim naglasiti kako su se „moderni“ nacionalni i socijalni programi koji su pokušavali prodrijeti u seljaštvo suočavali s postojećim obrascima života na selu, s baštinjenim stukturama, normama i sustavom vrijednosti, koji su bili čvrsto ukorijenjeni u lokalnim zajednicama. Dalmatinsko selo dugo je pružalo otpor modernizacijskim promjenama koje su stizale izvana.

Politički lom nakon Prvog svjetskog rata i očekivanja koja je izazvao odražavali su se i među seljaštvom. Ali nove političke okolnosti zasigurno nisu „preko noći“ poništile odnose moći i način života unutar seoskih zajednica. Sociološka istraživanja utvrdila su postojanje egalitarnih i hijerarhijskih momenata unutar tih zajednica. Svijet sela, na kojem je živjela velika većina dalmatinskog stanovništva, primarno je bio fokusiran na unutarnje odnose, a novine i promjene – kao što su socijalni ili nacionalni programi i ideologije – stizali su od pojedinaca i struktura koji su dolazili izvana.

Društveni mikrokozmos sela, sa svojom znatno manje izraženom podjelom rada i manje diferenciranom stratifikacijom, vodio se u skladu s normama i obrascima ponašanja koja su bila prihvaćena u zajednici. Od svakodnevnih običaja do svetkovina, zajednički život u zajednici u kojoj je svatko svakog poznavao, kao i upućenost na uzajamno pomaganje kod mnogih većih poduhvata, strukturirali su život u skladu s matricama ponašanja koja su slijedila vlastita i kolektivna iskustva te ustaljen i prokušan način „kako se stvari rade“. Držanje do tih normi i obrazaca ponašanja dugo je jamčilo opstanak.

– O kulturnim razlikama unutar tadašnje Dalmacije velite da analiza izvora „mnogo manje upućuje na nacionalne razlike, a mnogo više na one socijalnog tipa, između datosti života u gradovima i na selu, između primorja i zaleđa“. Dok je dalmatinsko selo gladovalo, Split se tada prilično razvio?

– Razlike između života u gradu i na selu bile su velike. Na planu društvenog razvoja međuratno razdoblje je dio dugotrajnijeg razdoblja opće modernizacije, a ti su procesi bili mnogo izraženiji u gradskim sredinama: elektrifikacija, izgradnja gradske infrastrukture, novih prometnica i željezničkih pruga, porast lučkog prometa, primjerice, bili su temelji gospodarskog napretka Splita, koji je između 1921. i 1931. više nego udvostručio broj stanovnika.

Najrazvijenija industrijska grana na širem splitskom području nakon Prvog svjetskog rata bila je cementna industrija – s tvornicama u Solinu i Kaštel Sućurcu, uz one u gradu – brodogradnja, prehrambena industrija, industrija bezalkoholnih i alkoholnih pića. Promjene u svakodnevnom životu nakon Prvog svjetskog rata često se opisuju sintagmom „lude splitske godine”, a tu je prisutnost američkih mornara zasigurno bio utjecajan faktor. U međuratnom su Splitu djelovali mnogi umjetnici, a Split je nedvojbeno postao ne samo političko i gospodarsko nego i kulturno središte Dalmacije.

– Navodite da je samo tijekom 1924. i 1925. uhapšeno stotine dalmatinskih radnika pod sumnjom da su komunisti, od kojih su mnogi osuđeni na višegodišnje robije. Je li u međuratnoj Dalmaciji beogradski režim najviše progonio komuniste?

– Represija je pogađala sve koje je beogradski režim smatrao opasnima. Dalmacija je 1918. politički bila podijeljena između pristaša jugoslavenskog unitarizma i hrvatski nacionalno orijentiranih stranaka, među kojima je HSS ubrzo postala najjačom u Dalmaciji, ali komunisti su također bili jaki. Prije zabrane njihove stranke 1920. bili su treća snaga u Dalmaciji kao i u državi, osvojivši i neka općinska vijeća, poput Trogira. Činjenica je i da su u Splitu na Općinskim izborima 1926. komunisti dobili izbore. U knjizi citiram pisanje Borbe i Okovanog radnika prema kojem je u Dalmaciji uhićeno 557 radnika za koje se sumnjalo da su komunisti. Vijesti o hapšenjima i pretresima mogu se često naći u lokalnom tisku.

– Koji su slojevi dalmatinskog stanovništva glasali za komuniste?

– Kod spomenutih Općinskih izbora 1926. komunisti su u Splitu, od ukupno 5792, dobili 1267 glasova, a najviše je simpatizera KP bilo u Vranjicu, Kučinama, Mravincima i Žrnovnici, gdje je živjelo mnogo radnika cementne industrije. Držim da se to može tumačiti kao dokaz sve većeg nezadovoljstva prilikama i male vjere među radnicima da će država riješiti socijalno pitanje, koje se sve više zaoštravalo. Stotine stranica inspekcijskih nalaza možemo sažeti riječima da su prilike na radnom mjestu u Dalmaciji tog vremena uglavnom bile katastrofalne. Iz izvora se jasno vidi u kojoj su mjeri uvjeti rada bili nehumani, a primanja radnika jako niska. Kvalificirani radnici zarađivali su između 20 i 30 dinara na dan, a sindikalni aktivisti tvrdili su da se za jednu radničku nadnicu može kupiti samo polovica robe koja se za jednu nadnicu mogla kupiti 1914. godine.

– To je, dakle, bilo plodno tlo za razvoj revolucionarnog radničkog pokreta?

– U pogledu socijalnih uvjeta života u Dalmaciji čini se znakovitim da je za njih Tito smatrao da se radi o „najboljim uslovima u našoj zemlji“ za partijski rad i dizanje komunističke revolucije. No politička borba komunista nije se odvijala kako je Partija zamišljala i nije ispunjavala očekivanja da će nakon ruske revolucije slijediti revolucije širom Europe. U praksi se čini da su u međuratnom razdoblju jače od revolucionarnog radničkog pokreta bile reformističke pozicije, koje su zastupali drugi sindikati i strukovni savezi. Na to je utjecala i represija koja je u međuratnom razdoblju doista teško pogodila KP: u internoj korespondenciji mogu se naći procjene da se u mnogim područjima Partija svela na sektu, pa su komunistički funkcionari priznavali da je agitacija HSS-a zahvaćala mnogo šire slojeve nego je to uspijevalo KPJ. Samostalna seljačka republika mnogima je bila prihvatljivija vizija od sovjetske republike.

U jednom pismu iz 1935. dalmatinski partijci iznose drugovima u CK da je „nesumnjivo ogromna većina hrvatskog naroda u Dalmaciji pod uticajem HSS-a“, koji se nalazi u „opoziciji prema beogradskom velikosrpskom režimu“, a čije se „pristaše progonilo i progoni“. Vođe dalmatinskih komunista Vicko Jelaska, Ivo Baljkas i Ivo Marić smatrali su da se treba svrstati uz HSS-ovu artikulaciju širokog hrvatskog nezadovoljstva prilikama u centralističkoj Jugoslaviji, što se u vodstvu KP doživljavalo kao frakcionaštvo i neposluh. Konačno vođa dalmatinskih komunista postaje Vicko Krstulović, koji je partijskom vodstvu više odgovarao.

– Knjiga završava 1941. godinom, kad Drugi svjetski rat stiže na ove prostore. Pišete da je HSS kao najjača hrvatska stranka „doživjela potpuni raspad i time svoj povijesni poraz“?

– Uspostava Banovine Hrvatske, kojom se pokušalo riješiti „hrvatsko pitanje“, u pasivnim krajevima – kakva je u biti bila cijela Dalmacija – nije donijela neko osjetno poboljšanje. U knjizi se iznosi zaključak da je HSS počeo gubiti ono što je tijekom cijelog međuratnog razdoblja uglavnom imao, a to je bila neupitna podrška velike većine hrvatskog sela. HSS je s jedne strane bio neprijeporni politički vladar, ali se još nije bio učvrstio u novoj ulozi, dok je KPJ usprkos frakcijskim borbama dobro znala iskoristiti sve veće ekonomske teškoće za širenje svog utjecaja. Također se mora ustvrditi da su ostaci ostataka bivših režimskih i jugoslavenskih stranaka, JRZ-a i JNS-a, očitovale sve otvorenije velikosrpske tendencije.

– Nije li HSS doživio raspad i poraz zato što je u tom kritičnom času zakazao, pošto nije pozvao narod na ustanak, pa je to morala učiniti Komunistička partija, dok su vođe HSS-a pozvale narod da se sakrije ispod stola? Mislim na onu Mačekovu: „Kad se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom“?

– Nad tadašnji javni diskurs bila se nadvila tamna sjena onoga što će uslijediti. Sve su se više javno zagovarali sve radikalniji nacionalistički stavovi. Ono što se nakon 10. travnja i u nekim HSS-ovskim novinama proglašavalo „najvećim danom“ hrvatskog naroda – koji je tobože donio „zlatnu slobodu i državnu samostalnost“, a svanuo je „na ruševinama trulog i arogantnog srpskog šovinizma“ – ispostavilo se kao početak ustaške strahovlade i jednog krvavog kolaboracionističkog i terorističkog režima, obilježenog genocidnim postupanjem prema Srbima, Romima i Židovima te masovnim ubojstvima onih koji su smatrani neprijateljima režima.

Kad je 10. travnja 1941., nakon Kvaternikova proglašenja NDH, na radiju pročitana Mačekova izjava u kojoj je vođa HSS-a i potpredsjednik kraljevske jugoslavenske Vlade pozivao „sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava“, to je zasigurno dalo vjetar u leđa okupacijskim i kvislinškim snagama. Naputak koji je Maček dao pristašama i cijelom hrvatskom narodu, da „iskreno surađuju s novom narodnom vladom“ – kako je nazvana ustaška vlast – imao je izvanredno značenje i utjecao je na ponašanje članova i pristaša HSS-a. Posebno se to odnosilo na oružane članove formacije Hrvatske seljačke i građanske zaštite, na koje se nova ustaška vlast u tim prvim danima nakon njemačke okupacije mogla osloniti.

Konačno, 11. lipnja 1941. ustaški režim zabranio je Hrvatsku seljačku stranku, a Maček i drugi istaknuti predstavnici stranke su internirani. Dio vodstva surađivao je u emigraciji i dalje s kraljevskom jugoslavenskom vladom. Od 87 narodnih zastupnika HSS-a, 22 je pristupilo ustaškom pokretu. Lijevo krilo stranke sudjelovalo je u narodnooslobodilačkoj borbi na strani partizanskog pokreta.

– Iako komunistima u Splitu i Dalmaciji posvećujete nekoliko stranica, dojam je da ih ne vidite kao osobitu važnu političku snagu u tom međuratnom razdoblju. Kako tumačite da se 1941. i kasnije narod Dalmacije tako masovno odazvao komunističkom pozivu na ustanak protiv fašizma, što i sami notirate?

– I za Dalmaciju će se Drugi svjetski rat pokazati najkrvavijim razdobljem njene povijesti. Raspoloživi izvori jasno govore da je većina ljudi u Dalmaciji u svim fazama ratne kataklizme pokazala antifašističko opredjeljenje, o čemu svjedoči i velik broj poginulih boraca i žrtava fašističkog terora u Dalmaciji. U masovnost otpora teško da može biti osnovane sumnje. Povijesni razvoj i iskustvo Dalmacije nakon Prvog svjetskog rata i u međuratnom razdoblju nude pregršt razloga koji objašnjavaju zašto je otpor fašističkoj okupaciji upravo u Dalmaciji bio tako odlučan, a i zašto su parole koje su obećavale novu, pravedniju i bolju budućnost te nacionalnu i socijalnu emancipaciju, nailazile na podršku.

Kako pišem u knjizi, većina se nije svrstavala ni na jednu stranu, ali se našla pred izazovom preživljavanja u uvjetima brutalnog i bespoštednog ideologiziranog rata. U krvavom i nemilosrdnom sukobu najekstremnijih oblika suprotstavljenih nacionalizama, vanjskih i unutarnjih, čvrsto organizirana boljševička Komunistička partija pod vodstvom Josipa Broza Tita, čiji se kult stvarao još za rata, iskoristila je situaciju da se stavi na čelo otpora. Partizanski pokret i narodnooslobodilačka vojska predstavljala se kao jedina snaga koja zagovara suživot i koja se gerilskim metodama pod parolom „Smrt fašizmu – sloboda narodu“ beskompromisno borila protiv okupatorskih snaga i njenih domaćih saveznika, suspregnuvši se od otvorena pokazivanja svoje ideologije i planova kakav će režim uspostaviti poslije rata.

Naizgled se boreći za novu jugoslavensku zajednicu na federalnim i demokratskim temeljima, Komunistička partija svejedno se istodobno obračunavala sa svima koji su smatrani klasnim neprijateljima i prijetnjom za revoluciju. Naposljetku je Dalmacija dočekala oslobođenje od okupacijskog i ustaškog režima u jesen 1944. godine, ali Drugi svjetski rat i njegov ishod tema su za drugu knjigu.

Đavo u Varšavi

DANAŠNJA EUROPA: U FRANCUSKOJ MACRON UPOZORAVA NA VRAGA, A VRAG ISTODOBNO HODA POLJSKOM

Tko je htio, u nedjelju je vidio sudbinu Europe u izravnom prijenostu. Točnije, u dva simultana izravna prijenosa: dok je na svečanosti u Parizu francuski predsjednik Emmanuel Macron upozoravao da Europi smrtonosno prijeti bauk nacionalizma, na svečanosti u Varšavi taj je bauk marširao u prvim redovima.

U Parizu su se, na proslavi 100. godišnjice završetka Prvog svjetskog rata, okupili lideri 84 države, kako bi u jeku uspona radikalne desnice demonstrirali odlučnost da se svjetski rat ne ponovi. A u Varšavi se, na proslavi 100. godišnjice nezavisnosti Poljske, okupilo 200.000 ljudi, na događaju koji su organizatori nazvali „najvećim desničarskim okupljanjem u Europi“, gdje su uz poljske ultradesničare došli i članovi neofašističkih grupa iz drugih europskih zemalja.

U Parizu je Macron pred Slavolukom pobjede izrazio strahove milijuna današnjih građana Europe. Rekao je da se „nekadašnji demoni ponovno bude“, ukazao da „nove ideologije manipuliraju vjerama“ i opomenuo da „povijest prijeti da će ponovno krenuti tragičnim tijekom“.

U isto vrijeme, tisuću i pol kilometra istočno, na ulicama Varšave čuli su se nacistički pozdravi, praćeni sloganom „Poljska, bjelačka i katolička!“. Ista ikonografija varšavski je marš nezavisnosti obilježila i lani, kad su viđeni transparenti „Čista krv, bistar um“ i „Europa će biti bijela ili nenastanjena“.

Zadnja slika jedinstva

Je li ovo zadnja slika jedinstva prije nego što svijet potone ponovno u nered?“ zapitao se Macron pred svjetskim državnicima u Parizu, priznavši da živimo u svijetu koji su „oslabile mnoge krize i povrat niskih strasti nacionalizma, rasizma, antisemitizma, ekstremizma“.

Marš u Varšavi pružio je, pak, sliku jedinstva upravo tih ekstremnih nacionalista i rasista, jer su jedni uz druge s bakljama koračali članovi ekstremno desne poljske organizacije Nacionalni radikalni kamp (ONR) – koja traži etnički čistu Poljsku – i članovi talijanske neofašističke skupine Forza Nuova.

Konačno, u Parizu je Macron bio prinuđen tumačiti elementarnu razliku između domoljublja i nacionalizma, pa je kazao da je domoljublje „točno suprotnost nacionalizmu“ i da nacionalizam predstavlja „izdaju domoljublja“. Odgovor iz Varšave bio je jasan: tamo je na transparentima pisalo „Smrt neprijateljima domovine!“.

Ukratko: sve ono na što je Macron u izravnom prijenosu upozoravao u Parizu, upravo se u izravnom prijenosu događalo u Varšavi. Francuski predsjednik je opominjao da oko nas promiču uvodni prizori velikog rata, već viđeni u povijesti, a onda smo istog dana, samo koji sat kasnije, te prizore vidjeli materijalizirane u glavnom gradu Poljske.

Okidači za ratove

Dijelu građana Macronova upozorenja mogu izgledati pretjerana, kao što im i prizori iz Varšave neće pobuditi poseban oprez, jer ih drže tek izrazom domoljublja ili blagog nacionalizma, a fašističko nasilje smatraju marginalnim. Problem s ovakvim skupovima je to što na taj način fašizam ulazi u mainstream. Baš se to u nedjelju dogodilo Poljskoj, automatski i Europskoj uniji: u jednoj zemlji članici fašizam je u izravnom prijenosu ušao u mainstream.

I lani je Europa ostala šokirana na prizore, transparente i slogane s marša nezavisnosti u Varšavi, ali ove godine je stvar dobila novu dimenziju. Lani je marš organizirala krajnja desnica bez uplitanja poljske države, a ove je godine državni vrh postao suorganizator: pored ekstremista marširali su i predsjednik Andrzej Duda, premijer Mateusz Morawiecki i lider vladajuće stranke (PiS) Jaroslaw Kaczynski, čime je marš radikalne desnice pretvoren u državni skup.

Jedan od problema s nacionalizmom je njegova ekspanzivna priroda: ako se ne zauzda, tek je pitanje vremena kad će se sudariti sa susjednim nacionalizmom, a onda počinje ono o čemu govori Macron: tako su počela oba svjetska rata. No francuski predsjednik nije mislio samo na europske nacionalizme – žaoka mu je bila uperena i na rastući američki nacionalizam koji promovira aktualni predsjednik SAD-a Donald Trump.

Nedavno je, naime, Macron javno pozvao na stvaranje zajedničke europske vojske, obrazlažući to nuždom da se Europa zaštiti od potencijalnih neprijatelja – Rusije, Kine i Amerike. Svrstavanje SAD-a u tu ladicu Macron je objasnio upravo novom američkom nacionalističkom politikom, baziranom na prijetnjama i trgovačkim ucjenama.

U tom smislu, okidač za budući rat mogao bi biti već i eventualni raspad EU, koja je i nastala kao prevencija budućih ratova na tlu Europe. Varšavski marš, na kojem su radikalni desničari palili EU zastave, sigurno nije doprinio jedinstvu Starog kontinenta.

Slobodna Dalmacija 14.11.2018

Ubijanje ustaša nije genocid nad Hrvatima

Slobodna Dalmacija – 9.11.2018

POVJESNIČAR HRVOJE KLASIĆ RASKRINKAVA PATOLOŠKU REVIZIJU POVIJESTI STJEPANA LOZE

Već od 1941. Hrvati se masovno uključuju u partizane, a nakon pada Italije čine većinu u partizanskom pokretu u NDH, pa po Lozi ispada da su Hrvati činili genocid nad Hrvatima. Prema Lozi, ubijati ustaše znači genocid nad Hrvatima

Jedne večeri prije par godina, taman u vrijeme kad je ludilo revizionizma u Hrvatskoj dobilo naročiti zamah i ispod kamenja počeli izgmizavati likovi kojima je antifašizam floskula, potpisani novinar sjedio je u ovećem društvu koje je komentiralo upravo tu temu. Najstariji od nas, jedini čovjek za stolom koji se sjećao Drugog svjetskog rata i neviđenih ustaških zločina, u jednom je času rekao rečenicu koju nisam uspio zaboraviti: „Još malo i pojavit će se ljudi s doktorskim titulama koji će tvrditi da u NDH nisu ustaše napravile genocid nad Srbima, nego Srbi nad Hrvatima.“

Svi smo se nasmijali, misleći da se veteran šegači i da aktualno društveno ludilo samo tjera do apsurda. No bio je u pravu: prošlog tjedna, na ovim istim stranicama, splitski povjesničar dr. Stjepan Lozo akrobatskim je stilom iznio baš tu tezu – da su u NDH Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a potom optužili ustaše za genocid nad njima.

U bizarnom skoku s motkom preko jedine povijesti koja se u realnosti dogodila, Lozo je ponudio alternativnu, izmaštanu povijest Drugog svjetskog rata i zločinačke NDH. Pritom to svoje „ispravljanje krivih Drina o NDH“ nije iznio u mamurluku nakon neprospavane alkoholne noći, već nakon 15 godina prikupljanja građe i četiri godine pisanja knjige „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“, koju je upravo dovršio.

Među ostalim, u razgovoru za Slobodnu požalio se kako „nije zdravo napisati ovakvu knjigu“, jer je tokom pisanja narušio zdravlje, oslabio vid, izgubio „neke vještine i memoriju osobnog života“, financijski se devastirao i ostao bez kompletnog društvenog života. No te neljudske žrtve splitski je povjesničar podnio nadljudskom snagom, sve kako bi nas uvjerio da zločinačka NDH nije bila zločinačka.

Lozin intervju privukao je pažnju cinika, koji su iskreno zažalili što je Lozi nakon četiri godine pisanja knjige skrhano zdravlje. Jer, vele oni, da je imao još četiri godine, mogao je dokazati da su američki Indijanci počinili genocid nad bijelcima, a ne obrnuto, kako se dosad mislilo. A da je imao još četiri godine, mogao je raskrinkati stari mit o Hitleru i dokazati da su u Trećem Reichu zapravo Židovi počinili genocid nad Nijemcima.

No, kako se kaže, zdravlje prije svega. Stoga smo, u cilju zaštite mentalnog zdravlja čitatelja, o Lozinim revizionističkim idejama razgovarali s jednim od najcjenjenijih hrvatskih povjesničara mlađe i srednje generacije dr. Hrvojem Klasićem, profesorom Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje kolegije iz hrvatske i svjetske povijesti 20. stoljeća.

– Jeste li čitali intervju dr. Loze?

– Jesam. I apsolutno se slažem s jednom konstatacijom tog gospodina – da nije bilo zdravo napisati ovu knjigu. S tim se slažem, i s apsolutno ničim drugim.

– Od čega da počnemo?

– Prije svega, Lozo u intervjuu ne navodi apsolutno niti jedan nepoznati dokument, odnosno dokument koji nama povjesničarima nije poznat od trenutka kad je nastao. I ne samo to – radi se o dokumentima koji su u vrijeme socijalizma bili objavljeni.

– Lozo zapravo spominje samo dva dokumenta na kojima gradi cijelu priču: spis „Homogena Srbija“ četničkog ideologa Stevana Moljevića i „Valerijanov memorandum“ Srpske pravoslavne crkve. Kažite nam nešto o tim dokumentima.

Stevan Moljević je više nego poznat čovjek, savjetnik i suradnik Draže Mihailovića, a njegovo djelo „Homogena Srbija“ je objavljen i svima poznat dokument. U tom dokumentu Moljević govori o potrebi stvaranja homogene i velike Srbije, pri čemu zagovara da se srpsko stanovništvo u Hrvatskoj premjesti u Srbiju, a hrvatsko stanovništvo u Srbiji prebaci u Hrvatsku. To je projekt potpuno nebitnog čovjeka koji niti se ostvario, niti je imao utjecaj na povijesne događaje.

– A što je „Valerijanov memorandum“?

– To je također poznata stvar, o kojoj se pisalo prije dosta godina. Podsjetit ću Lozu na barem tri autora koji su pisali o tome: Franjo Tuđman, Jozo Tomašević, Jure Krišto. Radi se o memorandumu za koji nije pouzdano utvrđeno tko ga je sastavio unutar Srpske pravoslavne crkve, a sumnja se na tadašnjeg šumadijskog episkopa Valerijana Stefanovića. Memorandum je nastao tako što su vođeni razgovori s ljudima koji su u Beograd dolazili s područja NDH i koji su iznosili užasna iskustva Srba pod ustaškim režimom.

Čak ni istraživači koje sam spomenuo nemaju dokaza tko je autor memoranduma, što je zapravo nebitno, jer u tom dokumentu se ne poziva ni na kakav genocid nad Hrvatima, nego se konstatiraju brojke stradalih Srba u NDH. O tim brojkama se može razgovarati i one su možda u nekim dijelovima proizvoljne, ali je dokument služio da se svjetska javnost upozori na stradanje srpskog naroda u NDH.

– Dobro, kako iz ta dva dokumenta proizlazi da su Srbi napravili genocid nad Hrvatima u NDH?

– Ne proizlazi nikako. Da ponovim: ne radi se ni o kakvim novim otkrićima niti planovima koji dokazuju genocid Srba nad Hrvatima u NDH. To je potpuna besmislica i izmišljotina. S jedne strane imamo ta dva dokumenta koje nam Lozo iznosi kao veliko otkriće i dokaz navodnog genocida nad Hrvatima, a s druge strane imamo ustašku praksu i činjenice.

– Možemo li malo o toj praksi i tim činjenicama?

– Praksu ustaškog pokreta ustaše su dobro potkrijepili stotinama dokumenata i zakonskim rješenjima, iz kojih je vidljivo da je cilj ustaškog pokreta protjerati i istrijebiti Srbe, Židove i Rome, kako bi se izgradila etnički čista Hrvatska. Svaki povjesničar koji je ikad ušao u arhiv i bavio se dokumentima nastalima u NDH, naći će te dokumente koji ukazuju na bit ustaškog zločina. A činjenice govore da je više od 300.000 Srba koji su živjeli u NDH ubijeno samo zato što su bili Srbi, i da ih je sigurno još 100.000 protjerano iz NDH. Pa ne znam onda, na temelju svega ovoga, tko je počinio genocid nad kime.

– Iz Lozina intervjua neupućen bi čitatelj pomislio da su hrvatski Srbi 1941. na Moljevićev poziv listom otišli u četnike kako bi počinili genocid nad Hrvatima i ostvarili san o Velikoj Srbiji?

– Ne samo što Lozo te Moljevićeve ideje pripisuje svim Srbima, pa čak i partizanima – što je poseban nonsens – nego on interpretira te dokumente kao da su ostvareni. Prije svega, ako govorimo o Moljevićevoj „Homogenoj Srbiji“, valjda nikome nije tajna da su zadnjih 150 godina postojali velikosrpski ideolozi. To nije sporno, ali niti je četnički pokret bio u prilici to provesti, niti je to provedeno. A kao drugo, što ćemo sa Srbima koji do 1943. na području NDH čine većinu u partizanskom pokretu? Njima očito Moljević nije puno značio.

– Ali Lozo tvrdi da su genocid nad Hrvatima počinili i partizani, a ne samo četnici?

– Pošto zna da veliki dio hrvatskih Srba nije otišao u četnike nego u partizane, Lozo onda i partizane uvlači kao počinitelje tog navodnog genocida nad Hrvatima, čime upada u drugu logičku klopku. Naime, već od početka rata Hrvati se masovno uključuju u partizane – Prvi partizanski odred sastavljen je 99 posto od Hrvata – a nakon pada Italije 1943. Hrvati čine većinu u partizanskom pokretu u NDH, pa onda po Lozi ispada da su Hrvati činili genocid nad Hrvatima. Prema Lozi, ubijati ustaše znači genocid nad Hrvatima. To je isto kao reći da je nakon Bleiburga počinjen genocid nad Hrvatima.

– Kako mislite?

– Nema spora da su nakon rata i na Bleiburgu počinjeni zločini, ali je ključno to što nitko od strane partizana nije ubijen zato što je bio Hrvat, nego zato što je bio ustaša ili kolaboracionist.

– Prema Lozi, do ljeta 1941. „ustaše nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima“. Štoviše, kao „prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH“ označava pokolj Hrvata u selu Avtovcu, koji su četnici počinili 28. lipnja 1941. godine. No zar ustaški pokolji Srba nisu počeli mjesecima ranije? Recimo, prvi pokolj u Glini odvio se već početkom svibnja?

– Prvi zločini nad Srbima počinju već u travnju, odmah po ustaškom preuzimanju vlasti. Najpoznatiji je onaj u Gudovcu kraj Bjelovara, gdje su ustaše 28. travnja strijeljali 190 bjelovarskih Srba. A još prije toga, već 15. travnja, ustaše otvaraju prvi logor za Srbe, Danicu kod Koprivnice. Onda kreću „akcije čišćenja“ i masovna ubijanja koja su često provođena tako da se Srbe pozivalo na pokrst – to je slučaj u Glini i na Baniji – kako bi ih se okupilo na jednom mjestu i poubijalo. To je svibanj 1941. A iz tog vremena poznate su i akcije Maksa Luburića po Lici – „čišćenje“ srpskih sela koje će rezultirati ustankom krajem srpnja u Srbu.

– Kažete da su ustaški zločini nagnali Srbe na antifašistički ustanak. Lozo veli da je bilo obrnuto, tj. da su Srbi krenuli u genocid nad Hrvatima, a da su ustaše reagirali u obrani hrvatskog naroda od tog genocida?

– Može li netko logičan shvatiti logiku Srba, kako to Lozo vidi, da oni 20 godina imaju državu, Kraljevinu Jugoslaviju, u kojoj dominiraju – što u vojsci, što kao žandari, pa i u političkom životu – i da oni onda ne iskoriste tu bogomdanu situaciju da počine genocid nad Hrvatima, nego čekaju uspostavu NDH da bi počinili taj genocid?

Dakle, nakon ovih masovnih ubojstava Srba u NDH počinje prvo neorganizirani, a zatim sve bolje organizirani otpor ustašama. Ja bih ga nazvao „borba za život“, koja je bez ikakvog spora ponekad uključivala i osvetu nad, recimo, hrvatskim selima iz kojih su dolazili ustaše koji su prije toga sudjelovali u pokolju nad Srbima. Ali moramo imati kronologiju, koja jasno kaže da su ti događaji bili reakcija na počinjene ustaške zločine, a ne nikakav dio strategije stvaranja Velike Srbije, kako sugerira Lozo.

– Kako onda nazvati iskaz da su Srbi počinili genocid nad Hrvatima u NDH?

– To je apsolutna laž. Navoditi slučajeve u kojima se srpski seljaci osvećuju u hrvatskim selima – pa o tome su i partizani izvještavali i upozoravali na takve pojave – kao nekakav dokaz genocida, naprosto je izvrtanje stvarnosti. To je bila osveta za već počinjene ustaške zločine i zvjerstva, koja su po mom mišljenju čak i predugo bila tolerirana, a onda je krenuo otpor koji je uključivao i osvetu, što naravno podrazumijeva i smrt vjerojatno potpuno nevinih ljudi.

– Lozo ustaše doslovno naziva „narodnom samoobranom od velikosrpskog genocida“. Kako se rasni zakoni NDH mogu smatrati spontanom „narodnom samoobranom“?

– Odmah po uspostavi NDH ustaška vlast donosi zakonske odredbe koje imaju za cilj stvaranje etnički i rasno čiste Hrvatske. I na temelju tih odredbi razmišljalo se kako taj cilj ostvariti. Ustaške vlasti zajedno s Nijemcima dogovaraju premještanje stanovništva, tako što će Nijemci protjerati dio Slovenaca iz Slovenije u Hrvatsku, a time što će prihvatiti Slovence, ustaše su od Nijemaca dobili pravo protjerati dio Srba u Srbiju. No taj plan je samo malim dijelom uspio, a još važnije je to što paralelno kreće i fizičko istrijebljenje i uništavanje hrvatskih Srba, o čemu najbolje svjedoči logor Jadovno, otvoren krajem lipnja 1941., koji je bio isključivo zadužen za istrijebljenje Srba. Taj logor će prestati funkcionirati u kolovozu, kad se otvara logor Jasenovac. Zadnji logoraši Jadovnog odlaze graditi Jasenovac.

– Drugim riječima, ubijanje Srba u NDH nije bio hir temperamentnih pojedinaca, već studiozni plan ustaške države?

– Bilo je divljih ustaša, bilo je nasumičnog ubijanja Srba, ali je to bio i državni projekt, od logorskog sustava u Gospiću do logorskog sustava u Jasenovcu. Svođenje tog masovnog organiziranog zločina na ispade pojedinaca podsjeća na teze iz onog društva za tobože trostruki logor Jasenovac, gdje se kaže da su u Jasenovcu bili zatvarani samo „djelatni protivnici NDH“, i to mahom Hrvati. To su teze koje se recikliraju i dobivaju sve luđe pojavne oblike.

– Uz Matu Suića, Petra Selema, Ljubu Bobana i Nadu Klaić, kao jednog od mentora koji mu je ucijepio „zanat i etiku povjesničara“ te kritičko mišljenje, Lozo ističe povjesničarku Mirjanu Gross. Kako je dr. Gross u doba NDH zbog židovskog porijekla bila izbačena sa studija Sveučilišta u Zagrebu i s obitelji deportirana u nacističke logore, možete li reći kako bi ona, da je živa, reagirala na činjenicu da se na nju poziva povjesničar koji otvoreno rehabilitira NDH?

– Mislim da bi se svi nabrojeni posramili kad bi pročitali Lozin intervju. Svi navedeni profesori, ali i svi studenti povijesti bi se morali sramiti što imaju ovakvog kolegu. Žao mi je što o ovim stvarima uopće moramo razgovarati, jer mislim da bi se ovakvim knjigama trebalo baviti hrvatsko pravosuđe, kao što se u razvijenom svijetu onima koji negiraju Holokaust i genocid bave predviđeni zakoni.

– Ovog tjedna u Splitu je srušen spomenik Radi Končaru, par dana nakon Lozina intervjua. Naravno da Lozo nije nalogodavac tog čina, ali mogu li njegovi javni istupi – gdje za genocid nad Hrvatima optužuje čak i Srbe partizane – ohrabriti vandalizam prema bisti hrvatskog Srbina, ratnog sekretara Komunističke partije i jednog od organizatora partizanskog ustanka?

– Ne znam je li ovaj konkretan intervju potaknuo taj čin, ali su nažalost vrlo dvosmislene, a često i otvoreno apologetske izjave hrvatskih političara i intelektualaca iz 90-ih sigurno stvorile atmosferu u kojoj je normalno porušiti preko 3000 antifašističkih spomenika i oduzeti imena ulica partizankama i partizanima koji su poginuli u ratu, a s druge strane dopustiti imenovanje ulica po ustaškim ministrima kao što su Mile Budak i Julije Makanec, ili nazvati paravojne formacije po ustaškim zapovjednicima poput Rafaela Bobana. Međutim, kao što bi Isus poručio: „Tko se mača laća, od mača će i poginuti“, pa se to očito dogodilo i ovome što je išao rušiti Radu Končara.

Trumpov govor mržnje stvara društvenu klimu za zločine

TRAGOM POKOLJA U PITTSBURGHU: PREDSJEDNIK SAD-a HUŠKAČKIM IZJAVAMA OHRABRUJE RADIKALE I RASISTE

Prošlotjedni zločini dvojice Amerikanaca, Roberta Bowersa i Cesara Sayoca – prvi je počinio pokolj u sinagogi u Pittsburghu, a drugi poslao bombe na adrese 14 poznatih članova i pristaša Demokratske stranke – otvara pitanje koliko je tim zločinima kumovao američki predsjednik Donald Trump.

Trump nije osobno počinio zlodjela, niti ih je izravno naredio, ali je neizravno odgovoran zbog brojnih javnih istupa u kojima političke rivale i neistomišljenike, nesklone medije te razne manjine titulira kao „neprijatelje američkog naroda“, „plaćenike“ i „petokolonaše“. Time je doprinio stvaranju društvene atmosfere koja je ohrabrila desničarske radikale i rasiste u SAD-u da stupe na javnu scenu. Naoružani.

Dug je spisak takvih Trumpovih izjava, još od časa kad je objavio predsjedničku kandidaturu – i u istom govoru nazvao Meksikance „ubojicama i silovateljima“ – pa sve do proteklog tjedna, kad je i nakon otkrića Sayocovih bombi pogrdno govorio o akterima kojima su bile upućene. Nije teško pokazati vezu između tih izjava i terorističkih akcija „vukova samotnjaka“.

Recimo, analiza objava na društvenim mrežama Roberta Bowersa, koji je ubio 11 židovskih vjernika u Pittsburghu, pokazuje da je zadnja dva tjedna često negativno pisao o koloni imigranata iz Hondurasa koji se preko Meksika pješice kreću prema SAD-u u nadi za političkim azilom. Netko će reći: dobro, ako mu smetaju latinosi, zašto je pobio Židove? I gdje je poveznica s Trumpom?

‘Životinje napadaju Ameriku’

Poveznica je u tome što je u isto vrijeme o istoj temi na isti huškački način zborio i Trump, krsteći latinoameričke migrante „vojskom koja napada Ameriku“ i „životinjama“, tvrdeći istodobno da su „migrantsku najezdu“ organizirali demokrati, a da ih plaća osobno – George Soros, američki Židov mađarskog porijekla, omiljena meta desničarskih radikala na Zapadu.

Drugim riječima: eho Trumpova glasa u mozgu radikalnih desničara odzvanja kao potvrda židovske krivnje za najezdu „ubojica i silovatelja“. Na taj revers se uzima poluautomatska jurišna puška – uz još par pištolja, zlu ne trebalo – i kreće se u sinagogu. Zato i ne čudi da je baš Soros dobio prvu od 14 bombi koje je Cesar Sayoc poslao Trumpovim kritičarima.

Poznata je i Trumpova lanjska izjava nakon neonacističkog mitinga u virdžinijskom gradiću Charlotesvilleu. Podsjetimo, s jedne strane barikade hodali su antifašistički prosvjednici, dok su s druge strane neonacisti s bakljama i kapama s Trumpovim logom klicali protužidovske parole: jedan od potonjih se i autom zaletio u antifašističku povorku i ubio djevojku Heather Heyer, na što je Trump izjavio da i među neonacistima ima „vrlo dobrih ljudi“, odnosno da su u nemirima u Charlottesvilleu „sudjelovali fini ljudi s obje strane“.

Nakon takvih izjava se u sinagogu s jurišnom puškom kreće spokojno i patriotski, s dubokim uvjerenjem da činiš pravu stvar, jer je i predsjednik potvrdio da smo mi „fini ljudi“.

Balkanac na čelu SAD-a

Društvenu opasnost od Trumpove huškačke retorike dokazuje i činjenica da se od njegova dolaska na vlast drastično povećao broj antisemitskih napada u SAD-u. Prema podacima židovske Lige protiv difamacije, broj antisemitskih incidenata, napada i zločina iz mržnje u SAD-u je od početka milenija bio u neprestanom padu sve do 2016. godine, kad se Trump kandidirao za predsjednika. Te godine je skočio za trećinu, da bi 2017. porastao još za 57 posto, što je najveći rast u pola stoljeća postojanja ove statističke evidencije.

Je li onda Trump odgovoran za Bowersov pokolj u sinagogi i Sayocove bombe?

Telegramov dopisnik iz SAD-a, politolog Đivo Đurović, prenosi ovih dana riječi harvardskog profesora Yasche Mounka, koji drži da se Trumpa ne može kriviti za pojedinačne zločine, ali da je jasno kako je njegova retorika nasilja i dehumaniziranja protivnika dovela do povećanja i broja i ozbiljnosti incidenata. Nije odgovoran kazneno, ali jest moralno, jer je stvorio klimu u kojoj se ti zločini događaju. Ohrabrio je društvene radikale da izađu iz sjene i krenu u akciju.

Teško je ne uočiti sličnost Trumpove neodgovorne i huškačke retorike s javnim istupima dijela hrvatskih – i općenito balkanskih – političara, koji ne shvaćaju da svojim govorom mržnje potiču radikale na zločine.

Sada prvi put u modernoj povijesti na čelu SAD-a imamo predsjednika koji se ponaša „balkanski“ (u pežorativnom smislu pojma), potičući svojim istupima najniže nagone pučanstva. Ovi recentni primjeri iz Amerike ukazuju kuda to vodi i koliko je tanka linija između huškanja političara i posljedičnih zločina na terenu. Stoga bi u najmanju ruku bilo pristojno da naši domaći politički huškači malo smanje doživljaj.

Zdravima ne može nauditi, bolesnima može otežati

Slobodna Dalmacija – 27. listopada, 2018

PREČICE DO NIRVANE

OD BRACE SA SREBRNJAKA DO ANE BUČEVIĆ: HRVATSKA JE RAJ ZA LAŽNE ŠAMANE I NADRIPSIHOLOGE

Kao svaka razorena zemlja, i Hrvatska je raj za „šamane iz pozadine“, nadripsihologe koji harače tržištem izgubljenih duša i nesigurnih egzistencija. Duhovni učitelji svake fele, life-coachevi, tarot-majstori i slični „eksperti“ spadaju u sretnike koji ne moraju razmišljati o bijegu u inozemstvo – za njih ima puno posla i u domovini. Oni nude brze prečice do psihološke nirvane, a građani ih masovno slijede.

Od veterana Brace sa Srebrnjaka (Josip Grbavac), koji liječi pogledom i puni dvorane, do nove „self-help“ zvijezde Ane Bučević – koja liječi pozitivnim mislima i čije video uratke na Youtubeu prate stotine tisuća ljudi – imamo pravu brigadu psiholoških „učitelja“ i „iscjelitelja“ kojima je zajedničko to što nemaju nikakvo obrazovanje iz psihologije.

Hrvatski zakoni jasno određuju što sve spada u psihološko djelovanje i tko se time smije baviti. Čak je naveden popis fakulteta koje psihoterapeut – uz višegodišnju specijalističku edukaciju – smije završiti da bi dobio licencu. Braco je ekonomist, Bučević je kineziologinja: ti studiji nisu na popisu. Ti ljudi nemaju stručne kompetencije da se bave psihološkom djelatnošću.

Svjestan te zakonske zamke, Braco se na web-stranici ograđuje od sumnji u nadriliječništvo: „Braco ne podučava, ne govori, ne daje dijagnoze, ne provodi terapije, nego jednostavno u tišini daruje pogled.“ A Bučević se predstavlja „motivacijskom govornicom“, no ono što priča itekako ulazi u sferu psihološke djelatnosti, što ćemo pokazati kasnije.

Prastari zakon privlačenja

U principu, nema ništa loše u sugeriranju ljudima da misle pozitivno. Bolje da misle pozitivno, nego da misle negativno. Bolje da dišu duboko, nego plitko. Bolje da slušaju svoj unutrašnji glas, nego tuđi. Ali da bi čovjek postao generator pozitivnih misli („kreator svog života“, rekla bi Bučević), sugestija obično nije dovoljna. Kod zdravih ljudi nekad i jest, ali kod bolesnih takav pristup može i otežati stanje.

Zamislimo da depresivni bolesnik biva izložen tvrdnji da je problem u njemu i njegovim negativnim mislima, odnosno da mora misliti „pozitivno“ pa će ozdraviti. Kako se od težih oblika depresije nitko nikad nije izliječio autosugestijom, bolesnik počne okrivljavati sebe što ne može proizvesti „pozitivne misli“, čime se klinička slika dodatno pogoršava.

No ako takva učenja slijede emocionalno zdravi ljudi, šarlatan im ne može bitno nauditi. Čak im po principu autosugestije može pomoći, ako je problem tek u čovjekovu samopouzdanju, bezvoljnosti, lijenosti, letargiji. Već i subjektivni osjećaj osobe da se nakon takve seanse osjeća bolje – neovisno je li na meniju bio Bracin pogled, vjerske molitve ili Bučevićkin vortex – govori u prilog takvim „učiteljima“.

Zašto onda rabimo riječ „šarlatan“? Jer je za njih tipično da golemu kompleksnost svijeta svode na proste formule. Želite nešto u životu? Ništa lakše: morate tek željeti dovoljno jako, vibrirati pravilno, i to će se dogoditi. Vrtlog pozitivne energije u drugoj dimenziji – velikodušni drug Vortex – radi za vas, a vi samo trebate mentalno skoknuti u tu dimenziju i čiča-miča-gotova-priča. Valter brani Sarajevo, Vortex brani Hrvatsku. Prastara ideja o zakonu privlačenja, koji u svakoj epohi biva nanovo otkriven i nanovo demantiran. Infantilna duhovnost Paula Coelha zamotana u Youtube format.

Duhovna tema o bogatom partneru

Potrudili smo se pogledati neke video uratke Ane Bučević, od kojih ćemo opisati onaj pod nazivom „O depresiji i tabletama“, odnosno „Kako izaći iz depresije?“. Video ima skoro 200.000 pregleda, a traje 14 i pol minuta.

Nakon što prvih pet minuta Ana opisuje video koji je postavila dan ranije na duhovnu temu „Kako naći bogatog partnera?“, u šestoj minuti stiže prva bizarnost: „Kako je ona mama govorila da joj je dijete ozdravilo? Znači da je vibrirala da joj dijete nije zdravo i tako dalje.“

Tu se Ana nasmijala. Slutim kako smo trebali shvatiti da se rečeno dijete nije razboljelo jer je pokupilo kakav virus, već zato što mu je mama krivo vibrirala: umjesto da vibrira kako joj je dijete zdravo, gospođa je neoprezno vibrirala da joj dijete nije zdravo. I što će dijete nego da se razboli, u skladu s maminom vibracijom.

Genezu bolesti smo shvatili. Sad ide Anin šamanski nastavak o izlječenju:

Pričajući novu priču, mama koja je pričala novu priču da joj je dijete zdravo je radila sljedeće: kako bi se ponašala da mi je dijete zdravo? Da li bi, ne znam, išla kupiti tu kremu za to? Ne bi. Onda je neću ići kupiti: u paralelnoj realnosti, gdje je moje dijete zdravo, ja ne kupujem kremu. I tako je ukročila u drugu paralelnu realnost. Ako vam sad nije jasnije, ja stvarno ne znam šta bi vam trebala više reć.“

I doista, sve je jasno: Ana je precizno objasnila kako liječiti ljude. Umjesto da odete u ljekarnu i za bolesnog bližnjeg uzmete što je liječnik prepisao (kremu, sirup, tablete), ili ga, štajaznam, odvedete na kemoterapiju, vi ćete za njegovo dobro odustati od tih medicinskih trica i zamišljati što bi se dogodilo s vama da je vaš bližnji zdrav.

Konkretno, zapitat ćete sebe: biste li svog bližnjeg, da nema rak, vodili na kemoterapiju? Ne biste, naravno. Pa onda ga nećete ni voditi, kaže nam Bučević, potvrđujući geslo da su sve genijalne stvari čudesno jednostavne. Jer, shvatili ste: pošto nema kemoterapije, onda nema ni tumora.

‘Depresija vam je momentum’

A onda, u osmoj minuti videa, Ana izgovara rečenicu koja će se pokazati kao uvod u klasično nadriliječništvo: „Ajmo mi na depresiju, tablete i alkohol.“

Tada s kompjuterskog ekrana čita mail stanovite Lidije, žene koja pati od depresije i uzima propisane lijekove. Kad dođe do Lidijine rečenice: „Bila sam ovisna o benzodiazepinima…“, Ana načas prestane s čitanjem te se ljupko obrati auditoriju: „Ja ne znam šta je to, neki znaju.“

Tu sam uočio da Ana ne može ni izgovoriti točno tu strašnu riječ „benzodiazepini“, kamoli da joj zna značenje. Potom čita dio pisma u kojem joj Lidija povjerava da je prije dva tjedna odbacila benzodiazepine unatoč liječničkom protivljenju.

Nisam osjetila ono šta su govorili da će doći nuspojave…“ – tu Ana kaže „bravo“ – „…jer nisam vjerovala u njih.“ „Bravo“, ponovi Ana ozareno u kameru.

Ukratko, motivacijska trenerica ohrabruje gledatelje da odbace lijekove za depresiju, a da posljedične medicinske probleme, takozvane nuspojave, riješe tako što neće vjerovati u njih.

Ova ideja nije samo smiješna nego i opasna, jer benzodiazepini utječu na kompleksne mehanizme na razini neurotransmitera, pa prekid njihova uzimanja mora biti pažljivo doziran da se izbjegne apstinencijski sindrom, koji kod benzodiazepina nastaje polako, jer oni ostaju u tijelu dugo nakon uzimanja. U stručnoj literaturi ističe se „odgođeni benzodiazepinski apstinencijski sindrom“.

Ali najopasnije stvari tek su slijedile, jer je Ana odlučila dati svoju znanstvenu definiciju depresije: „Depresija znači da ste dugo vremena bili na niskoj vibraciji i toliko toga se skupilo da je sada momentum koji se zove depresija.“

Dakle, depresija je stjecaj okolnosti povezan s pogrešnim vibriranjem, a ne kompleksni poremećaj raspoloženja koji može imati i organski uzrok, kako je znanost dosad mislila. No Ana razmatra i farmakološko liječenje depresije:

Ako uzimate tablete, da li prestati ili ne, to ovisi o vama. Da li je vama lakše povjerovati u to: od danas više ne pijem tablete – ukročit ću u novu realnost u kojoj ne pijem tablete – kako se osjećam i ponašam u realnosti u kojoj nemam depresiju. Onda isti tren netko može riješiti se tableta i kreirati posve novi život. Ujutro se probudite i pitate: Što sada radi osoba koja voli život? To. I to napravite.“

Afirmiraj, tapkaj, vibriraj!

To je ta „nepodnošljiva lakoća“ Ane Bučević. Kako piše jedna gledateljica u postu ispod videa: „Zdravstveni problem br. 1 u svijetu, a Vi ga riješili ap tap!Ana je, međutim, nastavila o tabletama:

Ako uzmete tablete, tablete su u tom momentu dizanje na emocionalnoj skali. U trenutku kad uzmete – ako pijete deset tableta dnevno, šta ja znam koliko se pije, banalan primjer dajem – onda uzmete tabletu, nešto promijenite. U tom trenu afirmirate, u tom trenu tapkate, u tom trenu napravite neki postupak, i sve veće, kada bude sve veća vibracija, neće vam trebati ova druga tableta za dva sata, na primjer. Znači, uzeti ili ne – ovisi o vama.“

Ovdje smo duboko na terenu nadriliječništva, odnosno poticanja ljudi da samovoljno mijenjaju propisanu dinamiku uzimanja psihoaktivnih lijekova, ili čak da od njih potpuno odustanu. Iako formalno kaže da prekid uzimanja tableta „ovisi o vama“, Ana ga zapravo sugerira, samopouzdanošću koje može imati samo netko tko ne zna izgovoriti ni ime lijeka kojeg javno dozira pred 200.000 ljudi.

Ovi su savjeti vrlo opasni. Liječenje težih oblika depresije bar u prvoj fazi zahtijeva farmakologiju. Samovoljno odricanje od lijekova teškog depresivnog bolesnika može odvesti i u suicid. Prema članku 184. Kaznenog zakona, tko liječenjem bez propisane stručne spreme izazove pogoršanje bolesti ili smrt druge osobe kažnjava se zatvorom do pet, odnosno do 15 godina. To nije zajebancija.

Zaključno, ako izuzmemo upliv ovih „gurua“ u sektor medicine i kliničke psihologije, ocjena njihova rada ne mora nužno biti negativna. Subjektivni osjećaj čovjeka da mu te seanse pomažu valja uvažiti. Svaka vjera dobra je za unutrašnji mir. A to što stvar nema veze s racionalno-znanstvenim pogledom na svijet, nego smrdi na emocionalnu manipulaciju za ljude koji ne vole ili se plaše misliti, nije više ni važno. Što bi rekao cinik: niskointeligentnoj naciji taman paše niskointeligentna pseudomedicina.

Mistični Hajdukovi upaljači

Infantilnost se očituje i u krunskom dokazu valjanosti vortex-metode, koji u intervjuima ističe Ana Bučević: jednog je dana, veli, zaželjela upaljač s Hajdukovim logom, i gle čuda: uskoro se baš takav upaljač pojavio u njenom stanu. Tko bi rekao da se u jednom ljudskom životu mogu dogoditi tako nevjerojatne stvari?

Svaki pušač na svijetu zna kako se upaljači lako gube i nestaju u prijateljevom džepu ili tuđem stanu, kao što i tuđi upaljači često završe u našem džepu ili stanu. A svaki pušač u Splitu zna da je upaljač s Hajdukovim logom možda i najčešći model među upaljačima. Osobno sam ih izgubio nekoliko po tuđim stanovima i kafićima, a jednog-dva sam i pronašao u vlastitom džepu ili dnevnom boravku. To nema veze s vortexom, nego s navikom da se upaljači gube i zaboravljaju.

Bosna je više od tri plemenske zajednice

Slobodna Dalmacija – 6. listopada, 2018

SARAJEVSKI POLITOLOG NERZUK ĆURAK O PREDIZBORNOJ KAMPANJI U BiH I MOGUĆIM IZBORNIM ISHODIMA

Većina stranaka misli da će dobiti glasove šaljući poruke zasnovane na nacionalizmu, ksenofobiji, šovinizmu. Volio bih da građani rezoniraju ovako: Zar ću dati glas onima koji u meni bude najniže strasti? Znači, promjena paradigme, jer već 30 godina pobjeđuju ljudi kao Dodik

Jedan od glavnih gostiju na nedavnom korčulanskom „Forumu za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“ – koji su organizirale stranka Nova ljevica i Udruga antifašističkih boraca i antifašista iz Korčule – bio je ugledni sarajevski politolog dr. Nerzuk Ćurak, koji je u korčulanskom ljetnom kinu održao zapaženo izlaganje na temu „Ljevica u političkom prostoru ekstremnih ideologija“, te sudjelovao na tribini pod naslovom „Kamo ide moderna Europa?“.

Boravak dr. Ćurka u Dalmaciji iskoristili smo za razgovor o trenutno „najvrućoj“ temi vezanoj za Bosnu i Hercegovinu – sutrašnjim općim izborima, osmima po redu od stjecanja državne nezavisnosti. Na dosadašnjih sedam izbora pobjeđivale su nacionalne stranke.

– Posljednji put smo za Slobodnu Dalmaciju razgovarali 2014. u Sarajevu, za vrijeme poznate „pobune naroda“, dok su oko nas gorjele zgrade vladinih i federalnih institucija. Tada ste rekli da svjedočimo „Igrama gladi“. Je li bilo koristi od tih prosvjeda, ikakvog pozitivnog pomaka u društvenom životu BiH?

– Recimo da su neki džepovi otpora narasli, da je ta pobuna proizvela jednu vrstu interesa mlađih ljudi da artikuliraju svoje nezadovoljstvo kroz nevladine organizacije, debate i slično, ali sve je to ostalo u autsajderskoj zoni i nije dobilo političku legitimaciju. Nijedna politička stranka nije to uzela u svoju političku legitimaciju. Štoviše, bilo je pokušaja da se oduzme legitimitet narodnoj buni, te se fingiralo kao da su to zapravo zahtjevi te i te političke stranke koja navodno zastupa narod.

Najpozitivnija strana tog bunta jest da je do bunta uopće i došlo, da su se u takvoj državi kao što je Bosna i Hercegovina ljudi pobunili zbog kruha, a ne zbog nacionalnih odnosa. Veći je interes i nada da bi protesti mogli nešto učiniti u političkom smislu bio prisutan kod međunarodne zajednice. Čak i u istraživačkom smislu – više je to zaintrigiralo strane istraživače, nego domaće. Uglavnom, nikakav nemir nije unesen u nacionalističke agende.

– Tada se činilo da su sve tri nacionalističke elite u BiH prilično uplašene?

– I bile su. Elite su se prepale i samo su čekale da to prođe, da trgovi budu napušteni i da se stvari vrate u kolotečinu, odnosno u proizvodnju etnonacionalističkih konflikata.

– Kako ocjenjujete kampanju za sutrašnje izbore u BiH?

– Kampanja je bila prljava, trajala je skoro dva mjeseca. To je predugo, mislim da bi to trebalo skratiti, jer se ovako razmašu ti nacionalizmi. Ovu kampanju obilježavaju figure neprijatelja, gdje su apstraktna pitanja dominirala pred egzistencijalnim, budući da važna pitanja definira desnica. Ipak, nisu sve stranke pristale da im se kampanja temelji na proizvodnji mržnje i hvaljenju svog etnosa.

– Koje biste stranke tu izdvojili?

– Moram pohvaliti SDP, njihov slogan je „Zemlja za sve nas“. Ponudili su program u deset točaka, s naglaskom na egalitarizaciji zdravstva i školstva. I Naša stranka ima uljuđenu kampanju, baziranu na liberalnim načelima i socijalnom programu. Osobno bih bio sretan kad bi se te dvije stranke našle u pobjedničkoj koaliciji. No treba reći da je Naša stranka jaka samo u Sarajevu te donekle u Tuzli i Mostaru. Što se tiče nacionalnih stranaka, one su u Bosni i Hercegovini uvijek nacionalističke. U BiH nacionalna stranka ne može biti benigno nacionalistička, već uvijek brutalno.

– Američka ambasadorica u BiH Maureen Cormack nedavno je ocijenila da BiH političari kampanju vode „šireći laži“ te „sijući strah i mržnju“. Kao predvodnike tog trenda navela je SDS, Dodikov SNSD i SDA, čak i Komšićevu Demokratsku frontu?

– Ambasadorica SAD-a se više puta javljala da detektira probleme BiH društva, koji se nekako uvijek koncentriraju u točki korupcije. Vlada SAD-a mi se čini kao važan korektiv političkog života u BiH. Ne smijemo zaboraviti da je BiH drukčija od ostalih zemalja: međunarodna zajednica je kod nas važan faktor.

– Demokratskoj fronti ambasadorica je spočitnula agresivnu retoriku prema Hrvatima. S obzirom da se Komšića ne doživljava kao nacionalista, otkud on u tom kazanu?

– Demokratska fronta je ušla u predizbornu koaliciju s malom stankom Građanski savez, koja ima radikalni izričaj, iako se zalaže za građansku državu u kojoj bi vrijedilo pravilo „jedan čovjek – jedan glas“, i to se kod dobrog dijela Hrvata doživljava kao vrlo agresivan jezik. Naša stranka želi to isto, ali se ne doživljava kao neprijateljska prema Hrvatima. Dapače, njihov kandidat za člana Predsjedništva BiH je Hrvat Boris Falatar.

– Kakav izborni ishod predviđate? Što čeka Bosnu i Hercegovinu?

– Veliki broj građana još uvijek strahuje da ako Dodik i Čović uđu u Predsjedništvo BiH, da je to početak institucionalnog destruiranja BiH i pokušaja da BiH nestane, a to se ne može isključiti. Hoće li hrvatski član Predsjedništva biti Komšić ili Čović, ovisi o tome hoće li građani percipirati važnijim socijalno ili etničko pitanje. Za Čovića će, bojim se, glasati i oni koji inače to ne bi uradili da nema ovako žestoke retorike Komšićeve koalicije.

Volio bih da jednog dana BiH sliči na druge države i da ima snažan građanski identitet. S ovim etničkim politikama i inzistiranjem HDZ-a da baš HDZ mora dati hrvatskog člana Predsjedništva, proizlazi da bi Bosna i Hercegovina bila zbroj tri etnonacionalne volje, a onda nam izbori i ne trebaju. Ne znam jesu li ljudi čitali Daytonski sporazum – tamo piše da Predsjedništvo BiH čine Bošnjak, Hrvat i Srbin, ali nigdje ne piše da npr. Hrvat mora doći iz one političke stranke koja sebe smatra glavnim arbitrom hrvatskog pitanja u BiH.

– HDZ se buni da hrvatskog člana Predsjedništva svojim glasovima biraju Bošnjaci. Bi li se taj „libanonski princip“ mogao proširiti na sva tri naroda, pa da se član svakog naroda bira glasovima druga dva naroda? Smisao je da bi tada svaki narod predstavljali umjereni političari koji ne izazivaju zazor u druga dva naroda.

– Ne znam gdje da krenemo, u plemensku konsocijaciju? Mislim da je to regresija u odnosu na Jugoslaviju. Nije Bosna nikog napala, nego je to bio rat protiv Bosne. Sva ova pitanja proizveo je rat. Mislim da bi takav aranžman „ala Libanon“ unio u Bosnu i Hercegovinu nešto što je Bosni i Hercegovini strano. S druge strane, ne vjerujem da bi radikaliziranje građanskog koncepta, nauštrb etničkom, bilo rješenje. Rješenje može biti samo integracija građanskog i nacionalnog koncepta.

– No daleko smo od takvog rješenja. Čini se da ni ovi izbori neće ništa promijeniti?

– Naglašavam: predizborna kampanja je zasnovana na jednoj vrsti bjesomučnog ponižavanja građana od strane političkih partija, od nacionalističke interpretacije povijesti nadalje. Većina stranaka misli da će dobiti glasove ako šalju poruke zasnovane na nacionalizmu, ksenofobiji, šovinizmu. Volio bih da građani rezoniraju ovako: Pa zar ću ja dati glas onima koji u meni bude najniže strasti? Zašto ne bih glasao za stranke koje šalju poruke mira i tolerancije? Znači, promjena paradigme, jer već 30 godina pobjeđuju ljudi poput Dodika.

– Je li nacionalizam najveći problem BiH?

– Najveći problem BiH su naši susjedi – Hrvatska i Srbija. Nacionalističke vlasti u Hrvatskoj i Srbiji naslijedile su etnonacionalistički agresivni ton prema BiH iz svoje povijesti. Došlo je do takve regresije da u jednoj Hrvatskoj – gdje ste nakon rata mogli čuti odgovornu retoriku prema BiH – danas podržavaju samo jednu struju u BiH politici, gubeći iz vida BiH kao cjelinu. Tome su doprinijele nove figure u HDZ-u i tužan sam zbog toga, kao i zbog činjenice da je hrvatski SDP potpuno izgubio socijaldemokratsko razumijevanje BiH, pa sada služi kao rezervni HDZ.

HDZ traži da stavimo trake na rukave, pa da se zna za koga će tko glasati. Bojim se da HDZ nimalo ne emancipira hrvatski narod u BiH, već ga vodi prema statusu manjine. Konstitutivnost je dostignuti stupanj građanstva i prijelazni period k razvoju autohtonog građanstva, ali to mogu realizirati samo ozbiljne političke stranke koje inzistiraju na miru i toleranciji, a ne na nadgornjavanju.

– Kakav je bošnjački nacionalizam u BiH? Pošto je najmlađi od trojice braće, o njemu najmanje znamo.

– Bošnjački nacionalizam ima jednu specifičnu karakteristiku, a to je da njegovi politički i kulturni kreatori taj svoj nacionalizam ne vide. Ono što drugi percipiraju kao bošnjački nacionalizam, njegovi akteri to ne vide kao nacionalizam. U nekim krugovima postoji ideja da se BiH razvija kao nacionalna država bošnjačkog naroda, čak i bez obzira bi li to bilo na cijelom teritoriju BiH ili samo na jednom dijelu, što bi vodilo palestinizaciji BiH. A i HDZ vodi k tome, i bilo bi dobro kad bi se u Zagrebu to razumjelo.

Bošnjački nacionalizam je još uvijek pretežno reaktivan, nema neki razvijeni nacionalistički program. Taj nacionalizam postoji, ali mislim da je okrutno ako se svako zalaganje za BiH koje ne prati etnonacionalistički narativ odmah proglašava bošnjačkim nacionalizmom. Sve što nije unutar jednog etnonacionalističkog programa, a govori o građanskoj Bosni, proglašava se bošnjačkim nacionalizmom.

– Kako bi izgledala ta građanska Bosna?

– Sve nacionalne stranke žele svoje narode u BiH konstituirati kao plemenske zajednice. Trebale bi nam ozbiljne debate između akademika Bošnjaka, Hrvata i Srba, da pričamo o tome kakav je krimen konstituirati političku zajednicu koja bi se emancipirala od plemenskih zajednica. BiH ima jedan dostignuti stupanj političkog i društvenog razvoja u okviru SFRJ, pa bi otuda trebalo razvijati dalje, na način da etnički princip ne blokira državu. Pa mi zbog toga ne gradimo infrastrukturu. Druge zemlje to grade, a mi i kada dobijemo sredstva, ne možemo se dogovoriti. Ta etnonacionalna paradigma je blokirala razvoj BiH.

– Nogometna reprezentacija BiH bilježi pobjede pod novim trenerom Robertom Prosinečkim, a u timu igraju ljudi svih bosanskih nacionalnosti. Može li ta nadarena multietnička družina ojačati zajednički duh Bosne i Hercegovine?

– Meni je to neka vrsta nategnutog simboličnog bosanstva. Da mi u političkom polju imamo bolje rezultate, onda bi i reprezentacija bila kompaktnija.

– Mislio sam na mladu generaciju. Mogu li bosanski dječaci raznih nacionalnosti kroz praćenje te reprezentacije zavoljeti Bosnu kao cjelinu?

– BiH je identična svojim razlikama. Toliko je masakrirana, ponižena, izudarana, toliko je ljudi ubijeno, ali ni u najtežim uvjetima BiH nije nestala. Postoji neki unutrašnji logos koji sprečava njenu dezintegraciju, usprkos podvojenim obrazovnim sustavima. I ta djeca vremenom dobivaju interes da upoznaju toga drugoga. Pokušaj razvaljivanja BiH nije uspio i mladima postaje dosadno unutar svoje vlastite ambijentalnosti, i oni izražavaju želju da upoznaju vršnjake drugih etnija. A to bi trebalo ući u obrazovne programe i ekskurzije, a ne da budu ideje pojedinih dobrih nastavnika. To je poruka barbarima koji žele razbiti BiH: ono čime želite razvaliti Bosnu i Hercegovinu, baš to će postati faktor njene integracije!

OKVIR: Haaški sud nije pomogao

– Je li Haaški sud štogod oslabio tu etnonacionalnu paradigmu na kojoj počiva današnja BiH? Konkretno, mislim na nedavne presude Karadžiću, Mladiću i herceg-bosanskoj šestorci?

– Ništa se nije promijenilo. Kultura sjećanja u postdaytonskoj BiH je kultura poricanja. I nacionalističke elite žele da se baš na toj kulturi poricanja gradi legitimitet, umjesto da se ograde od tih zločinačkih politika i da svoj nacionalni interes grade na temelju priznanja tih politika kao zločinačkih. Ako svoju politiku zasnivate na političkom nasljeđu Darija Kordića i Praljka, odnosno Mladića i Karadžića, kako ćete graditi BiH kad je to prst u oko?

Evo, Republiku Srpsku nitko ne dira, ali oni stalno projiciraju spin da su ugroženi – Dodik godinama vlada na tome. Kako da se Republika Srpska razvija kao dio BiH koji će biti uvažavan u cijeloj BiH, ako se zasniva na negaciji onoga što je počinjeno i što je cijeli svijet osudio? Zamislite da se haaško priznanje Biljane Plavšić nalazi u udžbenicima u Republici Srpskoj! Ali djeca u Republici Srpskoj to ne znaju.

Kako da Hrvati imaju povjerenja u BiH ako bošnjačke elite ne priznaju zločine nad Hrvatima u Grabovici, Uzdolu i drugim mjestima? Istinska kultura sjećanja, a ne poricanja, bila bi najbolja osnova za gradnju političke zajednice u BiH, a to radikalno izostaje.

Zagreb i Beograd protiv građanske Bosne

LJUBLJANSKI INSTITUT OPTUŽUJE HRVATSKU I SRBIJU ZA MIJEŠANJE U BiH IZBORE

Glavna smetnja je bošnjački kandidat za člana Predsjedništva BiH Denis Bećirović (SDP), jer je suprotnost rusko-srpsko-hrvatskoj koncepciji u BiH, kao vođa svebosanskog pokreta građanske orijentacije – stoji u izvještaju IFIMES-a

Uloge Rusije, Srbije i Hrvatske u BiH su kompleksne i u pojedinim aspektima različite. Jasno je da Rusija želi spriječiti ulazak BiH u članstvo NATO-a i napraviti što više problema na tom prostoru SAD-u i EU. Cilj je instalirati političare koji će služiti ruskim interesima. Tu se sama ponudila Srbija, prije svega ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, ali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić – stoji u analizi Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane.

U izvještaju pod naslovom „Opći izbori u BiH 2018: Srbija i Hrvatska duboko involvirani u izborni proces“, objavljenom ovog tjedna, analitičari ljubljanskog instituta navode više primjera uplitanja najviših dužnosnika Srbije i Hrvatske u sutrašnje BiH izbore, sve pod navodnim patronatom Rusije.

Tako se notira da je 17. rujna ruski šef diplomacije Sergej Lavrov posjetio Banja Luku, te da su se predsjednik i premijerka Republike Srpske – Milorad Dodik i Željka Cvijanović – 30. rujna u Sočiju sastali s predsjednikom Ruske Federacije Vladimirom Putinom, nakon čega je Putin u utorak 2. listopada primio i srpskog predsjednika Vučića.

No, prema tvrdnjama ljubljanskih analitičara, jedan krak ruskog utjecaja na zbivanja u BiH vodi i preko Hrvatske, budući da je na temu BiH izbora s ruskim šefom diplomacije Lavrovom razgovarala i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Analitičari pritom uočavaju kako Grabar-Kitarović „insistira na konstitutivnosti Hrvata u BiH, dok je ista Hrvatska dekonstituirala Srbe iz hrvatskog Ustava“.

I Čović kao ruski igrač

Potom se fokus izvještaja opet prebacuje na Srbiju. Ističe se da je srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić u utorak 2. listopada prisustvovao otvaranju dionice autoputa Banja Luka – Doboj, čime je izravno sudjelovao u Dodikovoj kampanji. U tom kontekstu analitičari spominju i najavljeni današnji dolazak srpskog predsjednika Vučića na otvaranje bolnice u Istočno Sarajevo, kako bi zadnjeg dana kampanje tom gestom dodatno pomogao Dodiku.

Nesumnjivo je da su pojedini političari u funkciji ruskih interesa. Međutim, činjenica je da je predsjednik HDZ BiH i hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović u funkciji realizacije ruskih interesa. Poznato je da jedan dio čelništva HDZ Hrvatske ima odlične odnose s Rusima, posebno u energetskom sektoru, ali i u vezi s događanjima s Agrokorom, čiji su Rusi postali najveći pojedinačni dioničari“, tvrde analitičari IFIMES-a.

U izvještaju se potom apostrofira neskrivena suradnja Čovića i Dodika, koji su prije nekoliko mjeseci javno izrazili želju kojeg bošnjačkog člana žele vidjeti u Predsjedništvu BiH, iza čega se, prema sudu analitičara, „skriva namjera Beograda i Zagreba da instaliraju novog bošnjačkog vođu“.

U osmišljenoj koncepciji glavnu smetnju predstavlja kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka Denis Bećirović (SDP), koji predstavlja suštinsku suprotnost navedenoj rusko-srpsko-hrvatskoj koncepciji u BiH, jer je prepoznat kao predvodnik neformalnog svebosanskog pokreta građanske orijentacije“, tvrdi se u izvještaju, uz dodatak da se na Bećirevića „vrše orkestrirani napadi iz Beograda i Zagreba“.

Udruženi zločinački pothvat

Zbog toga se rusko-srpsko-hrvatski faktor udruženo suprotstavio protiv Denisa Bećirovića, odnosno sve se radi da se onemogući njegov izbor u Predsjedništvo BiH. Navedenoj koncepciji ne odgovara ni Željko Komšić (DF-FS), kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH“, navode ljubljanski analitičari.

Nakon što su konstatirali da Rusija, Srbija i Hrvatska „intenzivnim sigurnosno-obavještajnim djelovanjem i putem društvenih mreža pokušavaju eliminirati Bećirovića i Komšića, te omogućiti pobjedu na izborima njihovim favoritima“, IFIMES-ovi stručnjaci ocjenjuju da sutrašnji BiH izbori predstavljaju „borbu protiv ruskog utjecaja u BiH ili definitivno podčinjavanje te države Rusiji, ali i Srbiji i Hrvatskoj, koje su duboko involvirane u izborni proces u BiH“.

Pritom ljubljanski institut upozorava da i Hrvatska i Srbija imaju historijski krimen prema Bosni i Hercegovini:

Republika Hrvatska pravomoćnim presudama ICTY sudjelovala je u Udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) prema Bosni i Hercegovini, što predstavlja njen povijesni teret i sebi ne bi više smjela dozvoliti da njena politika doživi još jedan debakl u BiH. Slična situacija je i s Republikom Srbijom, jer obje države prema pravosnažnim presudama ICTY sudjelovale su u međunarodnom oružanom sukobu u BiH, što znači u agresiji na Bosnu i Hercegovinu“, poručuju IFIMES-ovi analitičari.

Cijeli svijet živi postsocijalizam

Slobodna Dalmacija – 29. rujna, 2018

ANALIZA ‘FORUMA ZA RASPRAVU O IZAZOVIMA I NASLJEĐU LJEVICE’ KOJI SE PROŠLOG VIKENDA ODRŽAO NA KORČULI

Korčulanski Forum postavio je više pitanja nego što je dao odgovora, što je i očekivano. Kad bi odgovori na društvene probleme bili jednostavni, ne bi ni bilo potrebe za ljevicom. Crno-bijeli svijet je privilegij drugih opcija i ideologija

ok su turisti u Korčuli prošlog vikenda uživali u posljednjim ljetnim danima, u tamošnjem ljetnom kinu održavao se gusti politički program satkan od izlaganja, rasprava, diskusija, polemika i tribina. Trodnevni „Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“ – u suorganizaciji političke stranke Nova ljevica i Udruge antifašističkih boraca i antifašista iz Korčule – okupio je 15-ak predavača iz Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije, koji su od petka do nedjelje raspravljali o revolucionarnoj jugoslavenskoj prošlosti, tmurnoj hrvatskoj i europskoj sadašnjosti i neizvjesnoj svjetskoj budućnosti.

O tome govore i glavne teme skupa: prvog dana govorilo se o studentskom pokretu iz 1968. godine, tadašnjem časopisu Praxis i Korčulanskoj ljetnoj školi (koja je od 1964. do 1974. okupljala vodeće marksističke i nemarksističke mislioce iz cijelog svijeta), drugog dana se pričalo o usponu radikalne desnice (i kod nas i u Europi), dok se u nedjelju raspravljalo o općoj krizi ljevice. Glavni voditelj i moderator čitavog skupa bio je predsjednik Nove ljevice, povjesničar dr. Dragan Markovina.

Forum je privukao pažnju i domaćih ljudi, pa su brojna pitanja iz publike redovito pomicala predviđene termine za naredno izlaganje, tako da bi program – koji je svakog dana započinjao oko 17 sati – u pravilu završavao tek oko ponoći. Dobroj atmosferi uvelike su kumovali mladi korčulanski antifašistički volonteri koji su se brinuli da gosti i posjetitelji ne budu ni gladni ni žedni, pri čemu valja istaknuti da je cijela manifestacija organizirana bez lipe državnog ili općinskog novca, već isključivo donacijama korčulanskih ugostitelja i trudbenika.

Bodljikava žica lijevog centra

Organizatori nisu skrivali namjeru da Forum simbolički povežu s nekadašnjom glasovitom i svjetski poznatom Korčulanskom ljetnom školom, iako je i njima bilo jasno da je mudri Heraklit bio u pravu kada je iskazao da se ne može dvaput u istu rijeku. Jer od vremena održavanja Korčulanske ljetne škole, prije ravno pola stoljeća, društvene prilike u Hrvatskoj i svijetu drastično su se promijenile: tada je pola planeta mahalo socijalističkim zastavama, a upravo je jugoslavenski samoupravni sistem slovio kao najliberalniji, najmekši i najotvoreniji od svih socijalističkih svjetova, pa je i Korčulanska ljetna škola privlačila filozofe i sociologe sa svih kontinenata.

U međuvremenu se socijalistički svijet slomio, a raspadom SSSR-a i Berlinskog zida prije trideset godina ljevica je otišla na margine društvenih zbivanja, dok su politički primat preuzele liberalne i nacionalističke ideologije. O tome je, između ostalih, u Korčuli govorio gost iz Slovenije dr. Mitja Velikonja, profesor kulturoloških studija i direktor Centra za kulturološke i vjerske studije Sveučilišta u Ljubljani:

– Prije trideset godina bili smo naivni, nismo znali što će sve izaći iz Pandorine kutije postsocijalizma, a izašli su etnonacionalizam i neoliberalizam, koji ne samo što kohabitiraju, već se i nadopunjuju. I nije samo Istočna Europa postsocijalistička, nego i cijela Europa i cijeli svijet žive postocijalizam. Britanski laburistički premijer Tony Blair je po nekim stvarima bio čak i desniji od neoliberalne ikone Margaret Thatcher, a Obamina politika prema izbjeglicama bila je restriktivnija od Bushove. Ili uzmimo Sloveniju: bodljikavu žicu protiv izbjeglica na našim granicama je postavila vlada lijevog centra, a ne desnica. Uz takvu ljevicu, desnica nam i ne treba – kazao je Velikonja u izlaganju na temu „Politika ‘ekstremnog centra’ u postsocijalističkoj tranziciji“.

Karamarkova fašizacija društva

Govoreći o „ekstremnom centru“, Velikonja je naglasio kako ta politička ideologija u praksi znači da metode i ciljevi ekstremne desnice uđu u parlamente i postanu dio političkog mainstreama.

– Ekstremni centar nivelira sve klasne i društvene konflikte, i pretvara se da brani društvo od ekstremista, a sâm promovira te ekstremističke vrijednosti: umjesto da se borimo protiv društvenih nepravdi, mi se borimo protiv izbjeglica. Umjesto utopije, imamo kraj povijesti. Umjesto klasnog sukoba, imamo sukob civilizacija. Umjesto Marxa, tu je Huntington. Ekstremni centar je zapravo desnica, tako da danas u parlamentima ustvari imamo desnicu i ekstremnu desnicu – poručio je slovenski kulturolog.

S obzirom na taj prevladavajući desničarski društveni okvir, jedan od najintrigantnijih događaja na ovogodišnjem korčulanskom Forumu bila je tribina na temu „Nasljeđe jugoslavenske ljevice“, na kojoj su sudjelovali 88-godišnji umirovljeni korčulanski ekonomist Ante Lešaja (najstariji učesnik Foruma), filozofkinja Nadežda Čačinović, filozof Boris Buden, publicist Vuk Perišić i književni kritičar Boris Postnikov, uz moderiranje Markovine, koji je od sudionika tribine zatražio da iznesu što je po njihovu mišljenju pozitivno, a što negativno iz tog socijalističkog nasljeđa bivše države.

Marx nije imao niti je dao recept za izgled društva, ali je dao analizu i kritiku kapitalizma, čime je otvorio prostor za drukčije promišljanje društva. U tom smislu, jugoslavenska revolucija je otvorila perspektive za razvoj društva, a socijalističko samoupravljanje je povijesna pouka za budućnost – kazao je Ante Lešaja, ukazavši da je po njegovom sudu u Jugoslaviji bila veća demokratska atmosfera nego danas, što je potkrijepio nedavnim razdobljem HDZ-ove vlasti kada je Hrvatskom „vedrio i oblačio“ Tomislav Karamarko, te je podsjetio na Karamarkove zloguke prijetnje da „svatko u svoja četiri zida može misliti što hoće, ali ne i javno“.

– Pa imate li veći dokaz fašizacije društva? – zapitao se Lešaja.

Drukčiji tip socijalizma

Nadovezujući se na Lešaju, filozof Boris Buden rekao je da je jugoslavensko socijalističko društvo po mnogočemu bilo „avangarda u svijetu“, odnosno da su Jugoslavija i njen socijalizam bili „svjetski fenomeni“, apostrofiravši pritom nesvrstanost u vanjskoj politici („Jugoslavija je bila antimilitaristička država, a današnja Hrvatska sudjeluje u kriminalnim ratnim aktivnostima SAD-a u Afganistanu“) te samoupravljanje kao „zamišljanje drugačijeg načina proizvodnje“.

Samoupravljanje su – kao pozitivnu ostavštinu jugoslavenske ljevice – istaknuli i Nadežda Čačinović i Boris Postnikov. Čačinović je primijetila kako je omogućavanje radnim ljudima da odlučuju o svom radnom dohotku i rezultatima svog rada dalo „pouku za buduće pokušaje“, dodavši kako su „sve te tvornice stvorile modernizacijski pomak“, a Postnikov je prisnažio da je jugoslavenski samoupravni socijalizam, karakteriziran „uvođenjem demokracije u ekonomsku sferu“, svijetu predstavio „drugačiji tip socijalizma od sovjetskog“.

Kao pozitivan doprinos jugoslavenskog socijalizma Postnikov je nadalje naveo i poboljšani položaj žena u odnosu na Karađorđevićevu Kraljevinu Jugoslaviju („što je pokrenuo Antifašistički front žena u Drugom svjetskom ratu, a danas se to uzima zdravo za gotovo“), potom opće pravo glasa, republikansko uređenje i hrvatske državne granice, zaključivši kako zapravo „mi svakodnevno živimo nasljeđe Jugoslavije“.

– Sve nove države na prostoru bivše Jugoslavije su potpuno određene komunizmom. Prvo, nisu u stanju proizvesti ništa izvan onoga što im je komunizam ostavio. I drugo, i same se definiraju kao negacija komunizma – poručio je Postnikov.

Antropološki misterij nacionalizma

Vuk Perišić je ukazao da socijalistička Jugoslavija nije izgradila veliku mrežu autocesta (osim dionice Zagreb-Beograd), ali da jest izgradila „tisuće kilometara običnih cesta, škole, bolnice, domove zdravlja, sveučilišta i tvornice“, poantirajući da je bivša država svojim narodima priredila „civilizacijski skok koji se 90-ih izrodio u civilizacijski slom“.

Govoreći o negativnim stranama Komunističke partije Jugoslavije (od 1952. Savez komunista Jugoslavije), Perišić je kao glavni problem istaknuo činjenicu što je u Jugoslaviji vladao jednostranački sistem, odnosno što je KPJ bila jedina partija u Jugoslaviji.

– Ali realno su 1945. godine i morali biti jedini, jer tko je drugi tada imao moralnu težinu da preuzme vlast? Zar ustaše i četnici, odnosno predratne građanske partije koje, za razliku od komunista, nisu pozvale narod na ustanak protiv fašizma? Ta Komunistička partija je u sebi imala raspon od staljinističkih mračnjaka do istinskih humanista, tako da priča o toj Partiji nije jednostavna. Pa sâm Tuđman je dugo bio unitarist: dok je bio u Generalštabu JNA, on je išao na živce drugima svojim jugoslavenstvom – kazao je Perišić, koji je uoči tribine održao izlaganje na temu „Odnos ljevice prema naciji i nacionalizmu“.

U tom izlaganju riječki publicist je naglasio kako su u Jugoslaviji postojala samo dva politička projekta, oba kolektivistička: komunizam i nacionalizam, od kojih se prvi bazirao na konceptu klase, a drugi na konceptu nacije.

– Nije bilo ni liberala, ni demokratskih konzervativaca, ni demokršćana. No mislim da su jugoslavenski komunisti napravili najbolje što su mogli u suočenju sa zvijeri nacionalizma, čiju narav dokraja ne razumijemo, jer se radi o antropološkom misteriju – zaključio je Perišić.

Komunisti krivi za rat

Ta je njegova opaska potaknula raspravu o negativnim aspektima nasljeđa jugoslavenske ljevice, pri čemu je opet apostrofiran nacionalizam, budući da se njegov uspon u osamdesetim godinama – koji je na kraju doveo do krvave disolucije i zemlje i sistema – odvijao upravo u okrilju Komunističke partije, pri čemu je glavni pečat dao vođa srpskih komunista Slobodan Milošević, koji je svojom nacionalističkom politikom prema ostalim jugoslavenskim narodima omogućio bujanje snaga i ideja poraženih u Drugom svjetskom ratu, što je eskaliralo brutalnim ratovima u devedesetim godinama, kao pokušajem da se Jugoslavija zamijeni Velikom Srbijom.

Trodnevni korčulanski Forum završen je još jednom tribinom, ovaj put na temu „Kamo ide moderna Europa“, na kojoj je prevladavao stav da je aktualna izbjeglička kriza posljedica kolonijalnog stava Europe i Zapada prema Trećem svijetu, koji je zadnjih 15-20 godina eskalirao imperijalističkim ratovima u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, a što je rezultiralo jačanjem radikalne desnice i opasnim porastom fašističkih tendencija na našem kontinentu.

Na toj tribini bilo je vidljivo da su u kritikama Europske unije najsuzdržaniji gosti iz Bosne i Hercegovine (Nerzuk Ćurak) i Srbije (Srđan Milošević, Zlatko Paković), što je i razumljivo, budući da iz vizure tih intelektualaca EU predstavlja jedinu nadu da će se njihova matična društva izvući iz sadašnjeg nacionalističkog gliba. No primjer Hrvatske jasno govori koliko je ta nada varljiva, što je na tribini zorno iskazala splitsko-zagrebačka aktivistkinja Vedrana Bibić:

– Nekad se govorilo da moramo ući u EU jer će nam inače eksplodirati fašizam u zemlji, a sad vidimo koliko fašizma ima u samoj EU.

Zaključno možemo reći da je korčulanski Forum u svom prvom izdanju – organizatori priželjkuju da ovo okupljanje postane tradicionalno – postavio mnogo više pitanja nego što je dao odgovora, ali to je i bilo očekivano. Kad bi odgovori na društvene probleme bili jednostavni, onda ne bi ni bilo potrebe da ljevica postoji. Crno-bijeli svijet je privilegij nekih drugih političkih opcija i ideologija.

Čak i MMF priznaje da je neoliberalizam precijenjen

Slobodna Dalmacija – 22.rujna. 2018

SOCIOEKONOMSKI ANALITIČAR DR. TONI PRUG GOVORI O SUKOBU PLANSKE I TRŽIŠNE PRIVREDE

Dok su se najrazvijenije zemlje razvijale, i tu iznimki gotovo da nema, dominantna politika je bio protekcionizam vlastitih industrija. Drugim riječima, planiralo se, promišljalo i radilo ono što se ostatku svijeta od 1980-ih brani

Ovog vikenda u Korčuli se – u suorganizaciji političke stranke Nova ljevica i tamošnje Udruge antifašističkih boraca i antifašista – održava „Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“, pod nazivom „Korčula after PARTY“ (KaP), kao svojevrsna posveta i nastavak nekadašnje slavne Korčulanske ljetne škole, koja je od 1964. do 1974. okupljala marksiste i mislioce drugih orijentacija iz cijelog svijeta, koji su u opuštenoj otočnoj atmosferi održavali društveno-humanističke rasprave i bistrili goruća pitanja tadašnjeg svijeta.

Među 15-ak ovogodišnjih predavača iz Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije u Korčuli će tom prilikom gostovati i hrvatski sociolog i socioekonomski analitičar dr. Toni Prug, koji će održati izlaganje na temu „„Sukobi planske i tržišne privrede“.

– O čemu ćete točno govoriti u Korčuli?

– Narativ koji nam većina ekonomista nudi, koji se danas predaje kao jedina teorija ekonomskog razvoja na gotovo svim fakultetima, ima dvije bitne karakteristike: potpuno je lišen ideje planiranja, dok su kapitalistička tržišta proklamirana kao samoregulirajući mehanizmi koji proizvode optimalne rezultate. Želi se pokazati kako su tržišta, specifično kapitalističkog karaktera, najpoželjniji razvojni model za cijelo čovječanstvo. Što su kapitalistička tržišta samostalnija i slobodnija od bilo kojih intervencija, ekonomski će razvoj biti bolji a ljudi slobodniji, tvrde zagovarači.

Od nastanka socijalističkih zemalja u 20. stoljeću, koje su bile konkurentski narativ s naglaskom na planiranju, mainstream ekonomisti intenzivno dokazuju kako razvoj takvih tržišta potiču parlamentarni politički sistemi – Kina je tu problem kojeg ne znaju objasniti. Model se na sve raspoložive i novostvorene načine, poput Svjetske banke i MMF-a, nametao srednje i manje razvijenim zemljama od strane najrazvijenijih.

– Pa se tako nametnuo i Hrvatskoj?

– U Hrvatskoj se na vlasti, poput većine svjetskih zemalja, smjenjuju kadrovi koji su prihvatili taj narativ, a negativne posljedice živimo danas. Od 2008. naovamo, dolaskom ekonomske krize u centre poput Zapadne Evrope i SAD-a, otvara se prostor za kritičko promišljanje tog narativa. Do te mjere da čak i MMF 2016. u svom kućnom stručnom časopisu objavljuje analizu „Precijenjeni neoliberalizam“, gdje kritizira rezultate svojih desetljećima promoviranih recepata i priznaje sljedeće: agresivne mjere štednje, otvaranje tržišta i drastično smanjenje uloge države ne jamče ekonomski rast, te donose pojačane nejednakosti koje se pretvaraju u prepreku daljnjem razvoju.

Heterodoksni ekonomisti na te probleme upozoravaju dugo, s posebnim naglaskom na ulogu države i planiranja u ekonomskom i društvenom razvoju. Ne samo da su povijesno sve najrazvijenije države svijeta igrale centralnu ulogu u razvijanju svojih industrija, ekonomija i društava, već to rade i danas.

– Kako mislite „i danas“? Pa zar upravo najrazvijenije zemlje ne propagiraju ideju otvorenog tržišta?

– Razlika je u tome što im već desetljećima zbog svoje naprednije pozicije odgovara da im resursi manje razvijenih zemalja budu pristupni, kako bi mogli širiti svoje poslovanje. To je glavna uloga propagiranja drastično otvorenih tržišta. Dok su se najrazvijenije zemlje razvijale, i tu iznimki gotovo da nema, dominantna politika je bio protekcionizam vlastitih industrija. Drugim riječima, planiralo se, promišljalo i radilo ono što se ostatku svijeta od 1980-ih brani. Ostatku se svijeta oduzimaju mehanizmi razvoja s kojima su se najbogatiji razvili: aktivna uloga države, planiranje i strategija te razne forme fiskalne politike, promišljenih, ciljanih državnih investicija. Južnokorejski ekonomist Ha-Joon Chang je to nazvao „odbacivanje ljestava nakon penjanja“.

– Govorite li i o SAD-u?

– SAD su tu najlicemjerniji primjer, jer su povijesno najduže, sve do 1930-tih godina, zadržali visoke uvozne tarife od blizu 50 posto na industrijske proizvode. Planski dio ekonomskih aktivnosti je tako izbrisan iz narativa, u kojem su kao glavni nositelj razvoja ostala samo-regulirajuća tržišta. Državi je ostavljena uloga postavljanja pravila po kojima se svi natječemo na tržištima, čime je put ka razvoju ostalih blokiran brisanjem povijesti razvoja najrazvijenijih.

– A je li planska privreda potrošila svoj povijesni kredit?

– Nema planske privrede kao takve, u cjelini. Uvijek se radi o kombinaciji planiranja i tržišnih elemenata, čak i kod socijalističkih država istočnog bloka je bilo tako. Planiranja ima svuda oko nas, ne samo u javnom sektoru kao načinu proizvodnje koji znatno odskače od kapitalističkog, već i u velikih korporacijama, gdje je mnogo toga, uključujući interne cijene elemenata koji ulaze u finalni proizvod, samo djelomično podložno tržišnim mehanizmima. Američki ekonomist William Lazonick piše o tome desetljećima. Dominantne ekonomske škole umanjuju značaj tog dijela ekonomskih i društvenih aktivnosti, objašnjavajući sve proizvode koji nisu tržišno alocirani kao otpatke koji se dešavaju tamo gdje tržište ne može profunkcionirati. No to funkcioniranje nije empirijski provjerljivo, poput nezaustavljivog naglog pada tržišta dionica na Wall Streetu, kad institucija mora reagirati zaustavljajući pad suspendiranjem prodaje dionica, ili kad recimo država mora privremeno nacionalizirati bitne banke, kao 2008. u Velikoj Britaniji.

– Postoji li neki idealni teoretski model koji bi omogućio da tržište fukcionira na najbolji način?

– Ispravno funkcioniranje tržišta je definirano striktno apstraktnim teorijama. Rezultat dominacija takvih teorije je da se duboko političke i ekonomski najznačajnije odluke mogu donositi oslobođene bilo kakve kritike koja proizlazi iz stvarnog života. To je element na koji je Yanis Varoufakis naišao, o čemu je kasnije naširoko pisao, kada je pokušao ministre financija EU-a argumentima uvjeriti u destruktivnost njihovih poteza prema Grčkoj. Fundamentalni uvidi velike većine ekonomista danas, ključne postavke onoga što oni drže da im definira disciplinu, imuni su na empirijski baziranu kritiku. Paradoksalno, upravo ta imunost čini mainstream ekonomiju političnijom nego što je ikad bila, omogućujući joj ogromni politički utjecaj.

– No tržišna privreda stvara goleme nejednakosti u društvu, o čemu sada govore čak i njeni najveći zagovornici?

– Nejednakosti su strukturalne, rezultat samog dizajna ekonomskog i političkog sistema koji su teško razdvojivi. Bez drastičnijih promjena, za koje su nužne fundamentalne sistemske intervencije od strane političkog vodstva, nije moguće očekivati boljitak velike većine, o svima da ne govorimo. Za to je pak potrebna široka popularna podrška, demokratski mandat. Kako takve ideje uopće razvijati, teoretski i znanstveno, te kako ih, kojim kanalima, staviti na popularnu raspravu, pri tom osiguravši dozu potrebne educiranosti to su pitanja koja vrijedi postavljati.

Siromašne su zemlje sve efikasnije integrirane u proizvodne i financijske sustave s kojima se iz njih i od njihovog stanovništva direktno, novim financijskim tehnologijama, izvlači vrijednost. Na nedavno održanoj internacionalnoj konferenciji heterodoksnih ekonomista na Ekonomskom fakultetu u Puli engleski ekonomist Milford Bateman je uvjerljivo argumentirao kako nove financijske tehnologije i mikro-krediti guše, a ne pomažu, razvoj siromašnih zemalja. Veliki međunarodni izvještaj objavljen pri Norveškoj školi ekonomije 2016. je pokazao da zemlje u razvoju još od 1980-ih kreditiraju bogate zemlje, jer se više novaca iz njih odliva nego što primaju.

– Doktorirali ste u Londonu na temi „Egalitarna proizvodnja i raspodjela dobara i bogatstava“. Je li takva proizvodnja realno moguća, odnosno koji su uvjeti neophodni da bi ona funkcionirala?

– Oko 20 posto BDP-a u OECD državama se u nacionalnom računovodstvu klasificira kao državna proizvodnja, čiji su najveći dio javno zdravstvo, obrazovanje, skrb. Te usluge i dobra ne poprimaju oblik robne proizvodnje, već se proizvodnja planira, godišnje ili duže. Raspodjela se vrši po kriterijima, te do neke, često znatne mjere egalitarno, a ne po individualnoj platežnoj moći. Procjene što su potrebe i kako ih definirati – npr. tko ima na pravu na kakvu vrstu zdravstvene skrbi ili javnog stanovanja – u pravilu su kompromis između dorađenih kriterija i političkih odnosa moći.

No unatoč navedenim problemima, znatan dio proizvodnje javnog sektora raspodjeljuje se egalitarno, po potrebi, a komparativnim empirijskim analizama je puno puta pokazano kako su zdravstvo i obrazovanje na taj način puno efikasniji i efektivniji nego kad im je proizvodnja i raspodjela kapitalistička. Pitanje dakle nije da li je egalitarna proizvodnja i raspodjela moguća, već kako postojeću egalitarnu proizvodnju u sektorima gdje je superiornija, poput javnog zdravstva i obrazovanja, štititi od prodiranja inferiornije kapitalističke proizvodnje, te kako je širiti u druge sektore gdje kapitalistička proizvodnja ne daje poželjne rezultate.

– Je li kapitalizam naša sudba?

– Koliko god s pravom bili kritični prema mainstream ekonomskim teorijama, kapitalistička proizvodnja i njegova tržišta su nesumnjivo najjači zamašnjak materijalnog napretka. Od toga bijega nema, jer su se alternative, poput detaljnog centralnog planiranja proizvodnje, zasad pokazale neuspješne. Tehnologija napreduje, velike korporacije su sve više gigantski planski sistemi, i neka njihova iskustva u budućnosti će moguće biti iskoristiva i na širem društvenom planu. Trenutno, međunarodno razmjenjivani proizvodi su kapitalistička roba, dok je egalitarna proizvodnja javnog sektora gotovo potpuno geografski lokalna, teritorijalno određena, te je za njeno napredovanje nužna razmjena dobara s proizvođačima iz drugih država.

Drugim riječima, kapitalistička proizvodnja je danas nužnost čak i za širenje egalitarne proizvodnje. Zatvorene ekonomije nisu poželjne ni moguće, dok otvorena suradnja i razmjena u okviru egalitarne proizvodnje danas nije lako zamisliva ni izvodiva. Osim u slučaju digitalno distribuiranih proizvoda, poput recimo slike, videa, teksta, softvera, i najbitnije, znanstvenih radova, gdje već imamo mogućnost globalne raspodjele svima koji imaju infrastrukturu za primanje i korištenje takvih materijala.

– Kako komentirate kineski model tržišne privrede pod kontrolom Komunističke partije?

– Ekonomski rezultati su impresivni, gdje god se pogleda. Brzina njihove izgradnje gotovo svega zadnjih 20-ak godina je nezamisliva u SAD-u ili Europi. Nuspojave i utjecaj na ljudski razvoj ćemo tek vidjeti, kao i ulogu planiranja i državnog vlasništva koja je u znanstvenim krugovima van Kine malo poznata i slabo istražena.

– Zadnjih dana iz krugova visoke politike Amerike i Engleske stižu prijedlozi koji podsjećaju na socijalizam: američka demokratska senatorica Elizabeth Warren predložila je Zakon o odgovornom kapitalizmu – po kojem bi svaka tvrtka u SAD-u s preko milijardu dolara prihoda morala radnicima dati 40 posto mjesta u upravnom vijeću tvrtke – dok britanska Laburistička stranka najavljuje da će po osvajanju vlasti donijeti zakon po kojem bi svaka tvrtka s preko 250 zaposlenih morala formirati „vlasničke fondove“ za radnike. Kako to komentirate?

– Još od vladavine njemačkog kancelara Bismarcka mir s radništvom se kupovao kompromisima, popuštanjem radničkim i političkim lijevim zahtjevima koje se moglo ispuniti bez da se u pitanje dovede funkcioniranje sistema u cjelini. Ovo je samo novi val takvih prijedloga, rezultat krize kapitalističke proizvodnje i njenog legitimiteta. U Njemačkoj radnici već desetljećima sudjeluju u upravnim odborima preko svojih predstavnika, no to nije značajno promijenilo karakter kapitalističke proizvodnje i njegove sistemske rezultate. Malo toga se može bazično promijeniti dok kapitalistička robna proizvodnja ostaje netaknuta.

Kućanski rad, recimo, tek treba socijalizirati, tu javni sektor ima priliku otvoriti veliki broj radnih mjesta, pa da su skrb djece, starijih, dio ishrane, pogotovo dnevne, u toku rada, peglanje, čišćenje i slični kućni zadaci dostupni da budu obavljeni svima po potrebi, a ne da ih uglavnom odrađuju žene u većini obitelji u svoje tzv. slobodno vrijeme. Dok se bogatiji oslobode tog rada, nužnog za reprodukciju obitelji, kupujući usluge. Taj malo vidljivi patrijarhat trenutno nije zanimljiv kapitalizmu, jer ga ne vidi kao izvor profita, no i to se može promijeniti. Društvene borbe će odrediti kako će se socijalizirati kućanski rad: kao kapitalistička roba ili kao proširenje egalitarne proizvodnje.

– Je li nešto poput Korčulanske ljetne škole i danas potrebno?

– Od krize 2008. i očitog nazadovanja današnjeg zapadnog kapitalističkog modela, prostor za kritičko promišljanje alternativa se povećava. Korčulansko okupljanje vidim kao korak u tom pravcu.

Komunisti ostvarili Radićeve ideale

POČELA NOVA KORČULANSKA LJETNA ŠKOLA

Studentski protesti 1968. bili su veliki šok za jugoslavenski vrh. Dotad su Jugoslaviju napadali Kina i Albanija slijeva, te Zapad s demokršćanskih pozicija, a nitko iz vrha nije očekivao da će protiv njih ustati vlastita djeca, odnosno studenti – rekao je povjesničar Hrvoje Klasić prve večeri trodnevnog Foruma za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice, koji se ovog vikenda održava u Korčuli u spomen na nekadašnju Korčulansku ljetnu školu koja je od 1964. do 1974. okupljala vodeće filozofe i sociologe svijeta.

Klasić je dodao kako je sredinom 60-ih Jugoslavija bila treća zemlja na svijetu po broju studenata po glavi stanovnika, iza SAD-a i SSSR-a, te naznačio ključnu razliku u motivaciji tadašnjih studentskih protesta u Jugoslaviji i na Zapadu:

– Na Zapadu su studenti htjeli promijeniti društvo, a u Jugoslaviji su ga htjeli popraviti. Studenti u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani nisu bili protiv komunizma, već protiv negativnih posljedica tadašnje privredne reforme, porasta nejednakosti u društvu i stvaranja „crvene buržoazije“ – zaključio je Klasić.

Potom je u ispunjenom korčulanskom ljetnom kinu izlaganje na temu odnosa ljevice i nacije održao riječki publicist Vuk Perišić, istaknuvši da nikad u povijesti nije bilo ustava koji je federalnim jedinicama dao toliku samostalnost u odnosu na centar kao što je to omogućio jugoslavenski ustav iz 1974. godine.

– Švicarska se naziva konfederacijom, ali švicarski kantoni nemaju toliku samostalnost od Berna kao što su imale republike u Jugoslaviji. Hrvatska je kroz komunistički poredak doživjela ostvarenje ideala Stjepana Radića: republikanizam i federalizam. I kad bi nacionalisti bili pošteni, priznali bi da su komunisti njegovali nacionalnu kulturu kao što bi to činili nacionalisti. Opera Zrinski, recimo, izvodi se u Zagrebu već 1945. godine – kazao je Perišić.

Prvi dan Foruma zaključen je tribinom na temu „Nasljeđe jugoslavenske ljevice“, na kojoj su uz Perišića sudjelovali ekonomist Ante Lešaja, filozofkinja Nadežda Čačinović, filozof Boris Buden i književni kritičar Boris Postnikov, uz moderiranje predsjednika Nove ljevice Dragana Markovine.