Kissinger: Treba očuvati liberalni poredak! Chomsky: Treba srušiti neoliberalnu kugu!

KAKO DVA MUDRA AMERIČKA STARCA VIDE SVIJET NAKON PANDEMIJE

Chomsky ukazuje kakav tip društva bi trebao biti izbačen iz opticaja – upravo ovaj postojeći, čiji je Kissinger jedan od glavnih ‘arhitekata iz sjene’. Kissinger, pak, apelira da se sadašnji sistem po svaku cijenu mora održati i sačuvati

va slavna američka intelektualca, ideološki posve oprečna, oglasili su se ovih dana o pandemiji koronavirusa i svijetu nakon pandemije: Henry Kissinger (97) i Noam Chomsky (92).

Kissinger je u listu The Wall Street Journal objavio članak pod naslovom „Koronavirus pandemija zauvijek će promijeniti svjetski poredak”, dok je Chomskog putem video veze intervjuirao hrvatski filozof Srećko Horvat. Odmah da kažemo: dva mudra američka starca ni u čemu se ne slažu, osim da će pandemija izazvati velike društvene promjene.

Zapravo je prirodno da se Kissinger i Chomsky ne slažu, pošto već desetljećima slove kao patrijarsi i šamani dviju različitih Amerika – one liberalne i one „ljevičarsko-socijalističke” koja se zadnjih godina budi. Kissinger je jedan od ključnih predstavnika – čak i glavnih stratega – (neo)liberalnog kapitalizma, a Chomskog drže ključnom intelektualnom figurom američke ljevice.

Kissinger je vjerojatno najpoznatiji živući svjetski diplomat, kojeg smatraju „arhitektom iz sjene” današnjih geopolitičkih relacija u svijetu, dok je filozof i povjesničar Chomsky ujedno i najpoznatiji živući svjetski lingvist, kojeg smatraju začetnikom psiholingvistike. Obojica su autori zapaženih političkih eseja – s posve suprotnim ideološkim predznakom – te su obojica i u desetom desetljeću ostali lucidni analitički umovi.

Što nam dakle ti umovi imaju reći o post-korona svijetu?

‘Sociopatski vođa’

Rekosmo već, jedino o čemu su se složili jest da bi mogao nastati potpuno novi svjetski poredak. Kissinger to objavljuje već u naslovu svog članka, dok se Chomsky slaže da je ovo „kritični trenutak ljudske povijesti”, te tvrdi da se postojeći društveno-ekonomski model „mora radikalno mijenjati ako će uopće postojati održive budućnosti”.

O svemu drugome, pa i o tome kako će taj novi poredak izgledati, ova dvojica imaju suprotno mišljenje, počevši od toga da Kissinger hvali Trumpovo ponašanje u vezi pandemije, dok je Chomsky tim ponašanjem užasnut.

Konkretno, Kissinger ističe da je američka administracija „učinila dobar posao i izbjegla neposrednu katastrofu”, dok je Chomsky sasuo baražnu vatru na Trumpa:

Loše je bilo u Britaniji, a najgore od svega u SAD-u gdje se na vlasti nalazi sociopatski vođa. Trump jednog dana kaže ‘nema krize, to je poput gripe’. Idućeg dana – ‘to je strašna kriza i znao sam to cijelo vrijeme’. Sutradan – ‘moramo ići s dalje poslom jer ja moram dobiti izbore’”, govori Chomsky, te zaključuje:

Ideja da se svijet nalazi u rukama ovakvih ljudi je šokantna.”

Zanimljivo je da obojica svoja izlaganja započinju reminiscencijom iz rane mladosti, nastojeći u tom davnom vremenu pronaći događaj koji bi bio pandan današnjoj pandemiji, kako bi iz tog povijesnog iskustva izvukli smjernice za rješavanje današnje koronavirusne krize. Već i kardinalna razlika u karakteru tih „događaja iz mladosti” zorno oslikava njihove svjetonazorske razlike, kao i razlike u poukama koje bismo po njihovom sudu trebali iz tih davnih događaja izvući za našu današnju virusnu situaciju.

Rooseveltovim tragom

Kissinger je tako pandemiju usporedio s Drugim svjetskim ratom, te se prisjetio tih ratnih dana, kada je kao mladić služio u američkoj vojsci:

Nadrealna atmosfera pandemije Covid-19 evocira me na vrijeme kad sam bio u 84. pješačkoj diviziji, za vrijeme bitke na Bulgi. Sada, kao i na kraju 1944., postoji osjećaj opasnosti, ali upućene ne posebno prema jednoj osobi, već opasnost koja udara slučajno i smrtonosno“, piše Kissinger, dok se Chomsky prisjetio posve drukčijeg događaja:

Kad se pojavila dječja paraliza – dobro se sjećam toga – bila je to zastrašujuća prijetnja. Kriza je završena pronalaskom cjepiva od strane vladine institucije koju je postavila tadašnja Rooseveltova administracija. Nije bilo nikakvog patenta, cjepivo je bilo dostupno svima”, govori Chomsky, sugerirajući da je taj Rooseveltov potez trebao biti putokaz i sadašnjoj američkoj administraciji:

To se moglo učiniti i ovog puta, ali neoliberalna kuga je to blokirala. (…) Svijet pati od toga godinama. Sada je trenutak kad bi se mogle učiniti stvari po pitanju ove krize, poput izravne intervencije države da se napravi cjepivo, ali to je sve blokirano zbog ideoloških razloga koji proizlaze iz ove neoliberalne kuge. U ovom slučaju, velikoj farmaceutskoj industriji će nova krema za tijelo biti isplativija od pronalaska cjepiva koje će zaštititi ljude od uništenja!” grmi Chomsky.

Iz ovog pasaža vidimo i kakav tip društva bi prema Chomskom trebao biti izbačen iz opticaja – upravo ovaj postojeći, čiji je Kissinger jedan od glavnih „arhitekata iz sjene”. S druge strane, Kissinger apelira da se dosadašnji sistem po svaku cijenu mora održati i sačuvati od promjena.

Štoviše, po Kissingeru je ključno upravo to da se sačuvaju načela liberalnog svjetskog poretka, pa shodno tome poručuje kako američka administracija „ne smije isključiti hitnu zadaću pokretanja prelaska s trenutnog na postkoronavirusni poredak u svijetu“, pri čemu bi SAD trebao pomoći pri „ponovnoj izgradnji globalne ekonomije i zaštiti liberalnog svjetskog poretka”, dakle upravo onoga što Chomsky drži odgovornim za pandemijsku krizu.

Moramo spriječiti da situacija eksplodira, ali moramo biti svjesni i uzroka, korijena koji će voditi u još veće krize, puno gore od aktualne”, zaključuje Chomsky.

Bio je jači od Hitlera, Mussolinija i vojne hunte

Skidanje svastike s Akropole odjeknulo je Atenom, Grčkom i Europom, ulivši nadu i elan porobljenim Europljanima, pa će vođa francuskog pokreta otpora, general Charles de Gaulle, nazvati Glezosa ‘prvim borcem otpora u Europi’

U 98. GODINI UMRO GRČKI I EUROPSKI HEROJ MANOLIS GLEZOS, ČOVJEK KOJI JE 1941. SKINUO NACISTIČKU ZASTAVU S AKROPOLE

U bolnici u Ateni u ponedjeljak je umro Manolis Glezos (97), čovjek koji je još kao 18-godišnjak postao europski simbol borbe protiv nacizma, nakon što je u svibnju 1941. skinuo nacističku zastavu s Akropole.

Dugovječni Glezos bio je iznimno vitalan i u desetoj dekadi života, pa je tako 2014., u svojoj 92. godini, kao kandidat grčke Syrize postao najstariji zastupnik Europskog parlamenta. Ne čudi stoga što povodom njegove smrti britanski Guardian piše o „neuništivom ljevičaru koji je kao tinejdžer srušio nacističku svastiku s Akropole i više od sedam desetljeća kasnije bio izabran za eurozastupnika radikalne stranke Syriza”.

U međuvremenu, od 1941. do 2014., Glezos je proživio jednu izvanserijsku egzistenciju, u kojoj je bio zatvaran pet puta u četiri različita režima – pa je u zatvorima i progonstvima proveo punih 16 godina – ali nikad nije odustao od ideala koji su ga formirali u ranoj mladosti.

Rođen 1922. u selu Apirantos na egejskom otoku Naksosu, Glezos se 1935. s obitelji seli u Atenu, gdje još kao dječak postaje član antifašističke grupe koja se protivila talijanskoj okupaciji grčkih otoka. Pokušao se pridružiti grčkoj vojsci koja se uoči Drugog svjetskog rata na albanskom frontu borila protiv Talijana, ali je odbijen kao maloljetan. Stoga ostaje u Ateni i za vrijeme WW2 aktivno sudjeluje u pokretu otpora. Tako je došla i ta legendarna noć s 30. na 31. svibnja 1941. godine.

Poruka Hitleru

Te noći Glezos se u društvu godinu starijeg prijatelja Apostolosa Lakisa Santasa penje na Akropolu i skida nacističku zastavu, koju su okupatori tu postavili mjesec dana ranije, nakon ulaska Wehrmachta u Atenu. Ta gesta snažno je odjeknula čitavom Atenom, Grčkom i Europom, ulivši nadu i elan porobljenim Europljanima, pa će vođa francuskog pokreta otpora, konzervativni general Charles de Gaulle, nazvati Glezosa „prvim borcem otpora u Europi”.

Hitler je u govoru rekao da je ‘Europa slobodna’. Htjeli smo mu pokazati da borba tek počinje”, izjavit će Glezos 2011. u intervjuu AFP-u povodom Santasove smrti, prisjećajući se te davne noći iz 1941. godine.

Nacistički režim osudio je počinitelje skidanja zastave na smrt u odsutnosti. Nijemci su Glezosa uhvatili u ožujku 1942., te su ga u zatvoru podvrgli mučenju, zbog čega je zaradio tuberkulozu. U travnju 1943. hapse ga Talijani: tada je u zatvoru proveo tri mjeseca.

Treći put je zatvoren u ožujku 1948., za vrijeme građanskog rata u Grčkoj. Kao komunista, nacionalistička vlada ga osuđuje na smrt, ali mu je kazna 1950. preinačena u doživotnu robiju. Iz zatvora je pušten 1954. godine.

Ponovo je uhapšen u prosincu 1958., pod optužbom da je „sovjetski špijun”. SSSR tada tiska poštansku marku s Glezosovim likom i dodjeljuje mu Lenjinovu nagradu za mir, a zbog pritiska zapadne javnosti Glezos je 1962. pušten i iz svog četvrtog zatvora.

Peti put ga hapse u travnju 1967., kad vlast u Grčkoj pučem preuzima vojna hunta, te u zatvoru ostaje do 1971. godine. Ukupno je nakon Drugog svjetskog rata „kolekcionirao” 11 godina i četiri mjeseca zatvora, te četiri godine i šest mjeseci progonstva.

Kažu da u zatvoru, da biste preživjeli, morate voljeti sebe, čitati i jesti. Pa, ja nikad nisam volio sebe, nije mi bilo stalo do hrane, ali sam konstantno čitao”, kazat će u jednom intervjuu iz 2016. godine.

Poruka Tsiprasu

Kao član i zastupnik Syrize, tijekom grčke dužničke krize sudjelovao je u demonstracijama protiv nametnutih mjera stroge štednje, pa je u ožujku 2010. pogođen u lice policijskom kanisterom suzavca, a u veljači 2012. i uhapšen za vrijeme prosvjeda. Sa Syrizom se 2015. razišao zbog njenog popuštanja Bruxellesu: tada se javno ispričao grčkom narodu zbog „Syrizine prevare” i rekao kako „nije razočaran, nego bijesan”.

Iako cjeloživotni hard-core ljevičar, Glezos je svojim herojskim podvigom iz svibnja 1941. toliko zadužio grčko društvo da je povodom njegove smrti konzervativni premijer Kyriakos Mitsotakis naredio spuštanje državnih zastava na pola koplja, nazvavši Glezosa „simbolom slobode naše nacije”.

Predstavljao je generaciju koja nikada nije odustala i nikad se nije predala. Pamtit ću ga čovjeka lavljeg srca koji ima nježan pogled. Njegova smrt Grke ostavlja siromašnima, ali zemlju bogatijom za život koji je vodio i primjer koji je dao: bio je istinski rodoljub i istinski borac”, poručio je Mitsotakis, dok je bivši Syrizin premijer Alexis Tsipras dodao da će Glezos „vječno živjeti kao simbol borca koji se znao žrtvovati za sunarodnjake”.

Ljevica, svi mi danas, osjećamo se kao siročad, ali također smo sretni što smo koračali s njim”, rekao je Tsipras.

Dr. Krizmanić: ‘Tko je zadovoljan sobom, lakše će podnijeti karantenu’

UTJECAJ KORONAVIRUSA NA PSIHU

PSIHOLOŠKE POSLJEDICE KARANTENE OVISE O ČOVJEKOVOJ OSOBNOSTI

Gledano biološki, najmanje su ugrožena djeca, a najviše stariji građani. No u psihološkom smislu je obrnuto: stariji građani raspolažu životnom mudrošću i iskustvom koje su stekli izlaganjem ranijim velikim povijesnim i drugim nevoljama

Tu smo gdje jesmo, anksioznost je globalna: sve se zatvara, društveni život uzmiče pred koronavirusom, a sve više država postrožava uvjete karantene za svoje građane, pa tako i Hrvatska. Ako već nismo, na neko vrijeme bit ćemo osuđeni na život u fizičkoj (samo)izolaciji, bez osobnih i društvenih navika koje smo kroz život izgradili i koje čine okosnicu našeg slobodnog vremena. A lijepo je netko rekao: „Čovjek se teže oslobađa navike nego hunjavice.”

No sad smo prisiljeni osloboditi se mnogih navika: karantena ne trpi odlaske u kladionicu, posjete frizeru ili kozmetičaru, jutarnje kave i večernje cuge u omiljenom kafiću. Kladionice, frizeraji, kozmetički saloni i kafići su privremeno zatvoreni, kao i niz drugih mjesta koja su činila strukturu naše svakodnevice: kina, kazališta, muzeji, galerije, nogometni stadioni, koncertne dvorane, klubovi.

Osim što nema kulture, nema ni sporta. Kao što su obustavljeni kulturni sadržaji – snimanja filmova i kazališne probe, književne promocije i javne tribine – tako su prekinuta i sportska natjecanja, čime je, među ostalim, priličan broj muškog svijeta naglo ostao bez temeljnog rituala gledanja nogometnih utakmica, i onih iz nacionalnih (tuzemnih i stranih) prvenstava, i onih iz Lige prvaka.

Mnogi muški svat tako sada nervozno tumara po kući, ne znajući što da radi kad u nedjelju ne može do Poljuda, a ni u utorak ni u srijedu neće biti prijenosa Lige prvaka. Takvi ljudi mogu tek zavidjeti svojim argentinskim supatnicima, budući da je predsjednik Argentine Alberto Fernandez početkom ovog tjedna, obznanjujući rigorozne mjere karantene, učinio spektakularnu iznimku upravo za nogomet.

Nakon što je krajem prošlog tjedna broj zaraženih koronavirusom u Argentini porastao na 56, uz dva smrtna slučaja, Fernandez je zatvorio državne granice, suspendirao sve letove u Argentinu i iz nje, objavio prekid nastave u školama i zabranio javna okupljanja, ali je istodobno apelirao na Nogometni savez Argentine da se nogometna natjecanja nastave. Neke od najvažnijih stvari na svijetu je zabranio, ali je „najvažniju sporednu stvar na svijetu” dopustio.

Blokirao sam zemlju, ali nogomet se mora igrati”, objasnio je Fernandez.

Iskustvom protiv biologije

Argentinski predsjednik ponudio je i kratko obrazloženje svoje neobične inicijative:

Ako se nogometne utakmice igraju iza zatvorenih vrata, bez publike na stadionima, ne vidim razloga zašto se natjecanja u tom sportu ne bi nastavila. Osim toga, želio bih da utakmice ne budu prenošene na kabelskim stanicama koje se posebno moraju plaćati, nego na javnoj televiziji, dostupnoj svima bez dodatnih troškova”, poručio je nedavno izabrani ljevičarski predsjednik Argentine.

Naravno, Argentinski nogometni savez promptno je udovoljio predsjednikovoj želji, te je objavio da se nastavlja s nogometnim natjecanjima, osim u mladim kategorijama. Tako argentinski ljubitelji nogometa, za razliku od ostalih poklonika ove igre u svijetu, malo manje nervozno tumaraju po kući.

Stručnjaci ističu da izazovi i problemi koje donosi pandemija koronavirusa znatno ovise o dobi. Gledano biološki, najmanje su ugrožena djeca i mladi, a najviše stariji građani. Međutim, u psihološkom smislu zapravo je obrnuto: velike promjene, pa tako i promjene uzrokovane ovom pandemijom, najjače djeluju na mlađe ljude, bilo zato što im remete neke prijelomne životne događaje (matura, zasnivanje braka, planiranje djece), bilo zato što im nedostaje životnog iskustva koje bi im u ovoj situaciji pomoglo.

Naime, iako biološki i zdravstveno najugroženiji, stariji građani raspolažu životnom mudrošću i iskustvom koje su stekli izlaganjem ranijim velikim povijesnim i drugim nevoljama. Već i onima koji se sjećaju Domovinskog rata ovo nije prva velika krizna situacija, a pogotovo onima koji se sjećaju i Drugog svjetskog rata i(li) prvih poratnih godina oskudice i neimaštine: prethodno životno suočavanje s tim teškim i negativnim iskustvima omogućuje starijim građanima da realnije sagledaju i ovu najnoviju svjetsku nevolju.

Kome je onda najteže?

Spas na YouTubeu

Vjerojatni odgovor na to pitanje nekidan je dala dr. Gordana Kuterovac Jagodić, predstojnica Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu:

Osobe u srednjoj odrasloj dobi, osobito roditelji s mlađom djecom i svojim starijim roditeljima, bit će pod najvećim stresom”, rekla je dr. Kuterovac Jagodić u razgovoru za Telegram.

No prije nego što se osobe u toj dobi zbog ovog znanstvenog predviđanja uhvate za glavu, morale bi se sjetiti da je takav „raspored stresa” zapravo pravedan i da predstavlja ustvari najbolju moguću kombinaciju – upravo su osobe srednje odrasle dobi na vrhuncu svojih umnih i fizičkih sposobnosti, pa je i prirodno da podnesu najveći dio stresnog tereta.

Kako bilo, dugotrajni karantenski boravak u jednom te istom zatvorenom prostoru, a bez društvenih kontakata, veliko je iskušenje za čovjekovu psihološku stabilnost. Sada do izražaja dolazi sposobnost prilagodbe novim situacijama, što je ujedno i jedna od definicija inteligencije. Pritom je važno znati: svaka kriza istodobno je prilika za rast i razvoj ličnosti.

Logički bi bilo očekivati da od redukcije društvenosti više pate ekstrovertirane osobe, kao i da će prisilna zatvorenost teže pasti psihički labilnijim ljudima (pa bi, ako karantena potraje, moglo doći i do porasta slučajeva depresivnih stanja i anksioznih poremećaja). U tom smislu, stručnjaci za mentalno zdravlje pozivaju da se, koliko je moguće, sačuvaju neke stare rutine i rituali, pa makar u izmijenjenim okolnostima.

Kava se tako, umjesto na Rivi, može piti na balkonu. Socijalni kontakti se mogu održavati na društvenim mrežama. Tko ne može bez nogometa, može na YouTubeu gledati stare utakmice Liverpoola iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća (tako će, poput potpisnika ovih redaka, otkriti čovjeka koji se zove Steve Heighway). U karanteni rastu i dionice starih filmova i starih, nepročitanih knjiga.

Doajenka hrvatske psihologije

Nadalje, stručnjaci savjetuju da i u karanteni dani budu strukturirani, odnosno da se znade kad se obavljaju svakodnevne aktivnosti. Vijesti svakako treba pratiti, ali ne treba se „predozirati” informacijama: društvene mreže sada trebaju služiti za kontakte s prijateljima, a ne za „gutanje” i prosljeđivanje raznih neprovjerenih i nepotvrđenih vijesti i teorija.

A u razgovoru s ukućanima i prijateljima valja se sjetiti da koronavirus nije jedina tema na svijetu. Štoviše, psiholozi savjetuju da je u ovim okolnostima upravo nužno forsirati razgovor i o drugim temama. I naravno – optimizam. Prema istraživanjima, optimizam i smijeh jačaju imunološki sustav, glavni alat u borbi s virusom.

Također, ovo karantensko „prisilno mirovanje” odlična je, zapravo dragocjena, prilika za smirivanje prebrzog životnog tempa i trezvenu refleksiju vlastitog života, pa i preispitivanje svojih životnih vrijednosti i ciljeva, uključujući i njihovu promjenu.

To bi, ukratko, bilo ono što znanstvena psihologija ima reći o situaciji koja nas je zadesila. Da bismo malo dublje ušli u tu problematiku, porazgovarali smo s 84-godišnjom doajenkom hrvatske psihologije dr. Mirjanom Krizmanić, koja je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu desetljećima vodila Katedru za kliničku psihologiju, gdje je, između ostaloga, držala kolegije i iz Zdravstvene psihologije i Psihologijskog savjetovanja.

Profesorice, kako se osjećate u ovoj psihološkoj gunguli nastaloj uslijed pandemije koronavirusa?

Ja sam oguglala. Spašava me što stalno nešto radim. Pišem svake godine po jednu knjigu, pa tako i sada.

Možete li ocijeniti kakve će psihološke posljedice biti za ljude koji se već nalaze ili će se uskoro naći u karanteni?

To je užasno individualno, ima tisuću mogućnosti. Psihološke posljedice karantene ovise o mnogo faktora: o dobi, zdravstvenom stanju, o tome živi li netko sâm ili s nekim – uključujući kućne ljubimce – kao i o tome je li osoba i inače sklona jadikovanju i samosažaljenju.

Pretpostavljam da će psihološki lakše biti ljudima koji imaju partnere, nego samcima?

Ovisi. Za nekoga tko živi s groznim partnerom ovo će biti velika muka. I inače, sve što vas u životu smeta, sada će se poduplati. I obrnuto – sve što vas jača, sada će vam biti još važnije i dragocjenije.

Vi živite sami?

Živim sama, ali imam mačku. I upravo uživam u lijepom danu, na balkonu, u društvu moje mačke. Gledam plavo nebo. Ja vam živim u centru Zagreba, u Gundulićevoj, i znate što upravo čujem? Gugutanje golubova i drugih ptica. Jer vani sada nema ljudi i čak i u centru najvećeg grada čuju se zvukovi prirode. A toga se ne sjećam od djetinjstva.

Spomenuli ste ljude koji i inače u životu jadikuju. Kako će se oni suočiti s ovom situacijom?

Oni koji i inače mnogo jadikuju i prigovaraju, njima će biti grozno. Oni na drugom ekstremu, koji oko sebe vide ljepotu života i društva, koji dakle u svijetu vide i nešto drugo osim sebe – njima će biti lakše. Kad stvari svedemo na srž, to će izgledati ovako: ako vi sami sa sobom živite dobro, bit će vam dobro i u ovoj situaciji. Ako ne, bit će vam i sada loše. A oni koji su inače negdje na rubu da jadikuju, e s njima će biti zanimljivo.

Može li za te osobe koje su „na rubu jadikovanja” ovo biti prilika da se odmaknu od tog ruba, tj. da postanu ljudi koji se manje žale i manje jadikuju?

Iz tog vašeg pitanja izbija zdravi razum. Da, takve osobe bi sada možda mogli progledati i malo se „skockati” i urediti, pa doći do zaključka: „Majko Božja, pa vidiš šta sam ja izvodila.” Jer klasični narativ takvih osoba jest „Vidi, Bože, šta me snašlo.” Pa nije samo tebe snašlo, čovječe.

Koje nam psihološke i karakterne osobine sada mogu pomoći?

Puno ovisi o tome koliko imate obrambenih mehanizama. Čak nije toliko važno s kime živite, nego kako živite – vaši interesi, hobiji. Ako općenito tavorite, teže ćete se nositi s ovom situacijom.

U Hrvatskoj karantena još uvijek nije potpuna. Izlazite li vani? Družite li se s ljudima, makar preko balkona?

Sad se jako malo družim s ljudima, baš zbog tog stava: „Jel’ vidite šta se meni događa?” Ta vrsta ljudi je sada ogorčena do neba, na cijeli svijet. Umjesto da kažu: živ sam, imam krov nad glavom i imam hrane.

Vi ne jadikujete na okolnosti koje su nas zadesile?

Ja bih rado zbog nečega zajambrala, ali nemam zbog čega.

Što vam najteže pada u ovoj situaciji?

Zagreb izgleda sablasno. Kao da netko vreba na vas. Oko toga imam osjećaj tjeskobe, kao da je nad ovim lijepom gradom bačen crni pokrov. Znam da je opasno, ali koronavirus nije jedina bolest. Pa starci su uvijek bolesni i uvijek umiru. Čovjek bi trebao gledati optimistički. Ne mogu vam svi izvori radosti nestati samo zato što tu negdje čuči korona.

Prije trideset godina, na početku Domovinskog rata, bili ste jedan od autora ratnog programa za psihološku pomoć prognanicima i ostalim građanima pogođenim ratnim zbivanjima. Možete li tadašnju situaciju usporediti s ovom?

Ovo zlo je nevidljivo. Ništa se ne vidi, ništa se ne događa, samo znate da neki sićušni entitet kruži oko vas i da je opasan. I ljudi se povlače, ne znaju što da učine. I onda idu praznovjerja. U ratu je postojao jasni, vidljivi neprijatelj i nešto ste mogli učiniti. A ovdje možete samo otići do dućana i kasnije oprati ruke. Dakle, danas ima manje toga što možemo učiniti nego što smo mogli za vrijeme rata.

Jesu li vjernici sada u psihološki boljem položaju od ostalih?

Nemam osobni uvid u to pitanje i doista ne znam kako je s iskreno religioznim ljudima. Oni bi valjda sada morali reći: „Pa mene netko čuva, ja sam u Božjim rukama.”

Koliko vi osobno ozbiljno doživljavate ovu bolest?

Ja sam u devetom desetljeću života i prijete mi mnoge bolesti, kao i svakome u mojoj dobi. Ima mladih ljudi koji dobiju tumore, moždane kapi… I kad bismo stalno o tome mislili, svi bismo morali skočiti s trećeg kata.

Mislite da su ljudi previše otišli u psihozu?

Gledajte, naravno da treba biti oprezan. I ja perem ruke kad dođem izvana kući, ali ne perem ih pedeset puta dnevno. Meni kaže prijateljica: „Joj, odrala sam ruke”, a ja pomislila da je negdje pala i ozijedila se. Kad ono, odrala je ruke jer ih pere svakih deset minuta. Mislim da je to pretjerano.

Niste mi rekli o čemu pišete knjigu?

O laganju.

O laganju?

Da. Pretraživala sam biblioteke i baze podataka, pa sam tako našla da postoji vrlo malo knjiga o laganju, svega sedam. A mi lažemo od jutra do mraka, i sebe i druge. Ako živimo sami, onda lažemo sami sebe. I ta knjiga me silno zabavlja. Ako me ne strefi korona, dovršit ću je ove godine. I već imam ideju za iduću knjigu – tema će biti zavist.

Pomoć stiže telefonom

Za građane koji se zbog sumnje na koronavirus nalaze u samoizolaciji ili karanteni uvedene su posebne telefonske linije na kojima mogu potražiti psihološku pomoć. Projekt vodi Služba za mentalno zdravlje zagrebačkog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar”, a telefon za psihološku pomoć bit će dostupan svakog dana od osam do 22 sata.

Voditeljica Službe za mentalno zdravlje zagrebačkog Zavoda za javno zdravstvo Mirjana Orban u izjavi za Hinu naglasila je da izolacija kod ljudi može biti veliki izvor stresa jer remeti svakodnevicu, zbog čega raste rizik od razvoja PTSP-a.

Važno je da ljudi imaju nekog s kime mogu razgovarati i dobiti odgovarajuću stručnu pomoć, odnosno savjete kako da provode svoje vrijeme dok su u izolaciji. Neki ljudi već od ranije imaju psihološke poremećaje, njima će izolacija biti posebno teška”, upozorila je Orban.

Telefoni na koje građani mogu dobiti savjete psihologa, psihoterapeuta i psihijatara su sljedeći: 01/ 2991 356, 4696 376, 4696 107, 4696 297, 6468 334, 6468 335, 6468 337 i 6468 338.

Ili će se uvesti socijalističke mjere, ili nastupa barbarstvo

ZBOG KORONAVIRUSA EUROPSKI ČELNICI SLIJEDE STARU TEZU ROSE LUXEMBURG

‘Pandemija je otkrila da besplatno zdravstvo, bez obzira na prihode i profesiju, nije trošak već dragocjeno dobro, neophodna prednost u sudaru sa sudbinom. Sad znamo da neke vrijednosti i servisi moraju biti izvan tržišnih zakona’, poručio je Macron

Nakon ove pandemije svijet neće biti isti. U ljudskom i političkom smislu društvo može otići u dva glavna smjera – u porast sebičnosti ili u porast solidarnosti. To vide i čelnici najvećih zemalja Zapadne Europe, koji već pripremaju svoje javnosti na postpandemijski svijet.

Prvi europski političar koji je cijelu zemlju stavio u karantenu je talijanski premijer Giuseppe Conte, koji je to učinio još 9. ožujka.

Moramo promijeniti navike i to sada”, upozorio je tog ponedjeljka Conte svoje Talijane, naredivši ukidanje nogometa i „zabranu okupljanja”, te pozvavši građane da izbjegavaju putovanja zemljom, saževši odredbu u dvije riječi: „Ostanite doma!”

Pet dana kasnije slične mjere donio je i španjolski premijer Pedro Sánchez, čija je zemlja po obuhvatu zaraze druga najugroženija u Europi, iza Italije. Socijalistički premijer Španjolske donekle je ublažio sliku distopijskog društva koju je ponudio centristički premijer Italije, jer je pozvao Španjolce da iskažu solidarnost sa starijim zemljacima, koji su najranjiviji na koronavirus:

Tijekom gospodarske krize 2008. starije osobe su nas spasile. Djedovi i bake su davali svoje mirovine kako bismo se mogli školovati i preživjeti u vrijeme visoke stope nezaposlenosti. Sada je vrijeme da im uzvratimo. Oni nam sada trebaju biti primjer”, rekao je Sánchez, čija je supruga Maria Begoña Gómez Fernández također među zaraženima.

Svi protiv Borisa

Posve obrnutim putem krenuo je desničarski premijer Britanije Boris Johnson. Polazeći od projekcija da bi se koronavirusom moglo zaraziti i do 60 posto populacije, Johnson je prvobitno odlučio dopustiti da se u Britaniji točno to i dogodi, kako bi se razvio kolektivni imunitet („imunitet krda”).

Iako ovaj model nije lišen znanstvenog utemeljenja, on je zapravo darvinističkog karaktera jer podrazumijeva masovno umiranje najstarijih i najnemoćnijih: procjene govore da bi s ovim modelom umrlo između pola milijuna i milijun starih i bolesnih Britanaca, što bi bila najsurovija primjena neoliberalnog kapitalizma u povijesti medicine. Stoga se dobar dio britanske akademske zajednice i javnosti pobunio, pa i Johnson sada dana reterira.

Usporedba Sánchezova i Johnsonova modela ne samo što potvrđuje da drevna podjela na političku ljevicu i desnicu i dalje postoji, već i ilustrira dvije moguće opcije razvoja zapadnog društva nakon ove pandemije. Kako smo već rekli, Johnsonova opcija ide u smjeru veće sebičnosti (autocesta neoliberalnog kapitalizma), a Sánchezova u smjeru veće solidarnosti (makadam socijalističkog društva).

U tom smislu, nije slučajno da su prve zemlje koje su ponudile (neke već i poslale) svoje liječnike u najteže pogođenu Italiju baš one zemlje koje vode komunističke ili izrazito socijalističke vlade – Kina, Kuba i Venezuela. To je ključna politička razlika desnice i ljevice: Johnsoni spašavaju ekonomiju, Sánchezi spašavaju deprivilegirane.

Angela protiv Donalda

Valja uočiti da je i kapitalistička vladarica Europe Angela Merkel stala uz Sáncheza, što pokazuje afera oko njemačke biotehnološke tvrtke CureVac, koja radi na lijeku protiv koronavirusa. Kad je predsjednik SAD-a Donald Trump nekidan pokušao kupiti tu tvrtku, kako bi moguće cjepivo osigurao „ekskluzivno za građane SAD-a”, njemačka vlada energično je spriječila to poslovno preuzimanje, pogazivši time kanon slobodnog tržišta.

Kako piše Die Welt, savezni ministar zdravlja Jens Spahn potvrdio je da se „preuzimanje neće dogoditi”, jer tvrtka iz Tübingena radi na „lijeku za sve”. I ne samo da je njemačka vlada stopirala ovu međunarodnu poslovnu transakciju, već je i predsjednik uprave CureVaca Daniel Menichella – koji se zbog pregovora o preuzimanju tvrtke 2. ožujka sastao s Trumpom u Bijeloj kući – već 11. ožujka smijenjen s funkcije bez obrazloženja.

A ključni iskaz o budućnosti Europe dao je njen budući vođa, francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je 13. ožujka preko državne televizije poručio Francuzima da ih nakon pandemije čeka drukčija organizacija društva. Premda je ovaj bivši investicijski bankar u Elizejsku palaču ušao uz direktnu pomoć krupnog kapitala, Francuzima je najavio recept iz socijalističke kuhinje:

Pandemija nam je otkrila da besplatno zdravstvo, bez obzira na prihode i profesiju, u našoj socijalnoj državi nije trošak već dragocjeno dobro, neophodna prednost u sudaru sa sudbinom. Sada znamo da neke vrijednosti i servisi moraju biti stavljeni izvan tržišnih zakona…”, rekao je Macron, možda i nesvjestan da samo drugim riječima ponavlja sto godina star poklič Rose Luxemburg: „Socijalizam ili propast u barbarstvu!”

Jack Welch je bio mrtav i prije nego što je umro

ZAŠTO JE SMRT ‘MENADŽERA STOLJEĆA’ POPRAĆENA BEZ VELIKE POMPE

Prošlog ponedjeljka u 85. godini umro je Jack Welch, čovjek koji je još u prošlom mileniju – kao CEO tvrtke General Electric – postao živa ikona i simbol američkog i svjetskog kapitalizma.

Zvali su ga „Neutron Jack”, tepali mu da je „legendarni biznismen” i „svjetski guru menadžmenta”, a krunsko priznanje doživio je 1999. godine, kad ga je američki poslovni magazin „Fortune”, koji od 1929. izlazi u New Yorku, proglasio „menadžerom 20. stoljeća”.

Ti panegirici nisu bili bezrazložni: dok je od 1981. do 2001. vodio General Electric, uspio je pretvoriti taj konglomerat u najvrijedniju javnu tvrtku u SAD-u, odnosno u najvrijedniju kompaniju na svijetu nakon Microsofta. Pod njegovim vodstvom vrijednost dionica ove tvrtke porasla je za više od 3000 posto.

Konkretno, tržišna vrijednost kompanije u njegovom se 20-godišnjem CEO mandatu povećala s 12 na 410 milijardi dolara, što ga je učinilo legendom u korporativnom svijetu u eri Ronalda Reagana i kasnije. Kad je 2001. išao u mirovinu, od tvrtke je dobio otpremninu od 420 milijuna dolara, najveću u povijesti svjetskog biznisa.

Pa ipak, njegova prošlotjedna smrt prošla je bez prevelike pompe. Ne može se reći da je prošla nezapaženo, jer brojni su svjetski mediji izvijestili o Welchovom biološkom kraju, pa i donijeli pokoju rečenicu o njegovom životu i poslovnom geniju, ali sve je to bilo nekako prigušeno u odnosu na intenzitet legende koja ga je za života pratila. Nije bilo panegiričkih feljtona, posebnih priloga poslovnih magazina ili specijalnih TV emisija o liku & djelu slavnog menadžera.

To se i vidjelo i u Hrvatskoj. Za razliku od 2007. godine, kad je njegovo gostovanje u Zagrebu – gdje je u dvorani Lisinski održao javno predavanje na temu liderstva u suvremenom biznisu – izazvalo pravu medijsku euforiju, pa se o tom događaju pisalo danima i tjednima, njegova je smrt popraćena vidno beskrvnije. Postavlja se pitanje: zašto?

Heroj propale civilizacije

Da bismo riješili taj mali rebus, moramo ukratko protrčati kroz poslovne metode i tehnike koje su Welcha učinile besmrtnim u korporativnom svijetu. Jer, zapravo, isti razlozi leže u pozadini i njegove životne slave i njegova mlakog ispraćaja u vječnost.

Jack Welch, dakle, bio je i slavan i zloglasan po istim stvarima, ovisno o kutu gledanja. Bio je poznat kako po sposobnosti da poveća tržišnu vrijednost kompanije i zaradu tvrtkinih dioničara, tako i po stalnom rezanju troškova (čitaj: otpuštanju ljudi). Da bi mogao izvesti ono prvo, činio je ovo drugo.

Konkretno, krajem 1980. godine, neposredno prije no što će Welch postati CEO General Electrica, ta je tvrtka zapošljavala 411.000 radnika. Na kraju 1985. brojka je pala na 299.000 zaposlenih. Samo u toj svojoj prvoj direktorskoj petoljetki Welch je otpustio 112.000 ljudi – gotovo 30 posto personala.

Ako znamo da su svi ti otpušteni ljudi imali obitelj, i ako u računicu uzmemo da prosječna obitelj ima četiri člana, možemo zaključiti da je Welch, kako bi povećao profit i zadovoljio dioničare, samo u prvih pet godina mandata uspio egzistencijalno unesrećiti oko pola milijuna ljudi.

U (američkom) kapitalizmu, međutim, to nije signal da je posrijedi sociopat, već je to znak da je posrijedi „legendarni biznismen”. Nakon tog masakra radničke klase Welch nije dobio nadimak „Psiho”, niti je namazan katranom i perjem, već je prozvan „Neutron Jack” te je stekao korporativnu slavu i divljenje drugih poslovnjaka, koji su onda kopirali njegove liderske strategije.

U nekoj humanijoj i sretnijoj civilizaciji „Neutron Jack” bio bi ozloglašen kao loš primjer. U neoliberalnoj kapitalističkoj civilizaciji, pak, on je heroj. Kakva civilizacija, takvi i heroji. Pit, i to je Amerika – rekao bi Džoni Štulić.

Ostavljen od drugova

Pritom valja reći da Welch nije bio ni glup ni neobrazovan čovjek. Diplomirao je kemijsko inženjerstvo na sveučilištu Massachusetts, a magistrirao i doktorirao na Sveučilištu Illinois. Napisao je i dvije knjige: „Jack: Ravno iz utrobe” (2001.) i „Pobjeđivanje” (2005.).

U potonjoj knjizi iznio je i ovu epohalnu misao: „Prije nego postanete lider, uspjeh se svodi na razvoj samoga sebe. Kad postanete lider, uspjeh je da omogućite i doprinesete razvoju drugih.” Cinici vele da je razvoju drugih Welch doprinosio tako što ih je otpuštao, čime im je omogućio mnogo slobodnog vremena za nesmetani razvoj.

Ukratko: Jack Welch bio je egzemplar onog soja menadžera zbog kojih svijet danas izgleda upravo ovako kako izgleda, zbog kojih prosječan Amerikanac danas mora raditi dva posla da bi mogao održati osnovni standard, i zbog kojih Thomas Piketty piše one debele knjižurine u kojima dokazuje da je od 1980. naovamo nejednakost značajno porasla u gotovo svim zemljama svijeta, što je označilo i početak umiranja socijalne države na Zapadu.

Sada smo već sasvim blizu razloga zbog kojeg je Welchova smrt prošla bez neke velike pompe. Naime, upravo taj tip kapitalizma kojeg su inaugurirali i operativno provodili ljudi poput Welcha doveo je i do dramatičnog porasta nejednakosti i do velike ekonomske krize iz 2008., čije posljedice još uvijek osjećamo.

U međuvremenu, čak su i Welchovi ideološki drugovi shvatili da je takav sistem neodrživ – jer bijes prezrenih na svijetu raste – što se najbolje vidjelo na prošlomjesečnom skupu svjetske kapitalističke elite u švicarskom Davosu, kad su baš vodeći svjetski biznismeni žestoko kritizirali Welchov model poslovnog upravljanja.

Adam Smith se okreće u grobu

Kapitalizam kakav poznajemo je mrtav. Opsesija maksimiziranjem dobiti za dioničare dovela nas je do nevjerojatnih nejednakosti u društvu i globalne klimatske krize“, grmio je u Davosu američki milijarder Marc Benioff (6,9 milijardi USD po Forbesu), osnivač i CEO internetske tvrtke Salesforce koja se bavi računalstvom u oblaku. Benioff je poručio da bi umjesto dosadašnjeg „kapitalizma dioničara“ – čiji je Welch bio zaštitni znak – hitno i neodgodivo valjalo uvesti „kapitalizam dionika“, koji će osigurati dobrobit i za širu zajednicu, a ne samo za vlasnike i dioničare.

Slično je u Davosu nastupio i Kevin Sneader, izvršni direktor najuglednije svjetske konzultantske tvrtke McKinsey & Co.: on je naglasio da je moderni kapitalizam izdao postulate Adama Smitha, oca „nevidljive ruke tržišta“ koji je 1776. u „Bogatstvu naroda“ – knjizi koja se smatra kapitalističkom biblijom – propovijedao društveno odgovorni kapitalizam.

Smith je vrlo jasno govorio o tome da poslovni ljudi imaju odgovornost prema zajednici kako bi svi imali koristi i kako bi se svi obogatili. Mislim da smo u međuvremenu pomalo zaboravili na to“, rekao je Sneader u Davosu, dodavši kako je „došlo vrijeme da stvari počnemo raditi na drugi način“.

Drugim riječima: sve što je Jack Welch za života propagirao, prošlog je mjeseca u Davosu popljuvano i bačeno u prašinu. Ne možemo znati je li Welch pratio ovogodišnji Davos i primio ove poruke, ali stvar ne bi bila lišena poetske i karmičke pravde ako je pred smrt čuo da je zapravo već mrtav.

Seljačka buna je komunističk ustanak, a Gubec je preteča Tita

POVODOM SMRTI VATROSLAVA MIMICE: ZAŠTO SU SELJAČKA BUNA I MATIJA GUBEC U SAMOSTALNOJ HRVATSKOJ PALI U ZAPEĆAK?

Tito je uspješna inkarnacija Ambroza Matije Gupca, koji je uhvaćen i raščerečen na Markovom trgu, pa je 400 godina kasnije njegovu misiju morao izvesti Tito. Ambroz je pao, Broz je uspio. Zato su i Seljačka buna i Gubec danas potisnuti iz javnog diskursa

ad je prošlog tjedna u 97. godini umro naš veliki filmski redatelj Vatroslav Mimica, u nekrolozima se najčešće isticao njegov modernistički triptih iz sredine 60-ih godina prošlog stoljeća – „Prometej s otoka Viševice”, „Ponedjeljak ili utorak” i „Kaja, ubit ću te!”. Pritom je pomalo „ispod radara” prošao jedan od njegovih najboljih uradaka, vjerojatno najskuplji film koji je ikad napravio – povijesni spektakl „Seljačka buna 1573.”, snimljen 1975. godine, povodom 400. obljetnice originalnog događaja.

To nas dovodi do fakta da su i sâm taj povijesni događaj koji znamo pod imenom Seljačka buna, kao i glavni akter tog događaja – kojeg znamo po imenu Matija Gubec – u ovih 30 godina samostalne Hrvatske nekako pali u drugi plan, da ne kažemo u historijski zapećak.

U prošlom sistemu su i taj narodni ustanak iz 1573. godine – podignut protiv feudalnog velmože Franje Tahija – i vođa tog ustanka Gubec figurirali kao gotovo centralni toponimi hrvatske (kasne) srednjovjekovne povijesti. O popularnosti tog ustanka govori i činjenica da je po tim motivima, u produkciji zagrebačkog kazališta „Komedija”, napravljena i prva hrvatska rock-opera „Gubec-beg” (u kojoj će nastupiti i Josipa Lisac), praizvedena 1975. u zagrebačkoj dvorani „Vatroslav Lisinski”. Tokom 212 izvedbi tu je operu vidjelo gotovo pola milijuna ljudi.

S druge strane, u ovom sistemu se i Seljačku bunu i Gupca rijetko uopće i spominje. Zašto je to tako?

Prije nego što odgovorimo na to pitanje, valja kazati riječ-dvije o ovom Mimičinom povijesnom spektaklu, u kojem su uloge glavnih historijskih aktera igrali neki od tadašnjih vodećih hrvatskih i jugoslavenskih glumaca, Fabijan Šovagović (Matija Gubec) i Pavle Vuisić (Franjo Tahi).

Šenoa i Krleža

Rekosmo da je posrijedi možda najskuplji Mimičin film – stručnjaci tvrde da su toliki budžet, kakvim je za snimanje „Seljačke bune” raspolagao Mimica, imali samo najspektakularniji partizanski filmovi. Zašto je tadašnja jugoslavenska kinematografija, ideološki dosta striktno određena, dala tolike pare filmu koji obrađuje povijesnu temu iz razdoblja skoro 400 godina prije nego što se partizani uopće pojavili na povijesnoj sceni?

Odgovor se krije u marksističkoj interpretaciji povijesti koju je u tom filmu ponudio Mimica, i sâm skojevac, partizan, marksist i komunist. Upravo zarad takve interpretacije Mimica se u pisanju scenarija za „Seljačku bunu” oslonio ne samo na istoimeni roman Augusta Šenoe, već i na Krležine „Balade Petrice Kerempuha”, koje se mogu čitati i kao marksistička šetnja kroz hrvatsku povijest na kajkavskom jeziku.

U Mimičinoj vizuri oružani seljački ustanak iz te davne 1573. godine – koji se odvio u sjevernoj Hrvatskoj i dijelovima današnje Slovenije – predstavlja svojevrsnu daleku preteču partizanskog, komunističkog ustanka iz 1941. godine, koji je također, s obzirom na strukturu učesnika, bio značajnim dijelom seljački ustanak.

Kao što su 1573. hrvatski i slovenski kmetovi – ogorčeni teškim siromaštvom i trajnom bijedom – odlučno krenuli vilama i grabljama protiv nadmoćnih topova i mačeva Franje Tahija, tako su i 1941. udruženi hrvatski, slovenski i srpski (i drugi) seljaci i građani odlučno krenuli puškama i bombama protiv nadmoćnih tenkova i aviona nacifašističke koalicije i domaćih izdajnika.

A tko je poveo taj ustanak iz 1573. godine? Bistri i karizmatični seljak iz Hrvatskog zagorja, Ambroz Matija Gubec, čovjek kojeg su ustanici izabrali za vođu jer se pokazao kao sposoban organizator i inspirativni lider, baš kao što će se tim istim osobinama 400 godina kasnije odlikovati i Gupčev zemljak, zagorski seljak Josip Broz, kasnije poznatiji kao Tito. Od Gupčeva rodnog sela Hižakovca kod Donje Stubice do Titovog Kumrovca zračne linije ima jedva 30 kilometara.

Ambroz i Broz

Ne treba biti duboki mislilac da bi se uočile historijske analogije između Seljačke bune iz 1573. i narodnooslobodilačkog ustanka iz 1941. godine, odnosno između dvojice karizmatičnih zagorskih seljaka koji su – svaki u svom vremenu, u razmaku od četiri stoljeća – poveli narodne pobune protiv vladajuće društvene klase. Tito je, među ostalim, uspješna inkarnacija Ambroza Matije Gupca: Gubec je uhvaćen i prema legendi raščerečen na Markovom trgu, pa je 400 godina kasnije njegovu povijesnu misiju morao izvesti Tito. Ambroz je pao, Broz je uspio.

Baš zbog toga su i Seljačka buna i Matija Gubec danas potisnuti iz javnog diskursa u Hrvatskoj. Jer Gubec se, kao i Tito, pobunio protiv hijerarhijskog društva: njegova je pobuna, kao i Titova, imala očiti klasni karakter. A današnja Hrvatska je hijerarhijsko društvo, u tom smislu i ne baš previše različito od onoga s kraja 16. stoljeća, protiv kojeg su ustali hrvatski kmetovi.

Veliki društveni prevrat iz 1990. godine nije bio samo borba za samostalnu hrvatsku državu, već i borba za promjenu karaktera društva: umjesto egalitarnog socijalističkog, dobili smo hijerarhijsko kapitalističko društvo, u kojem se smatra da klasne razlike predstavljaju prirodni poredak i da tako treba biti. U takvom društvu simboličko značenje Matije Gupca i njegove Seljačke bune je subverzivno: suvremeni hrvatski nacionalizam ne želi društvo kakvo je sanjao Matija Gubec. Štoviše, suvremeni hrvatski nacionalizam je upravo takvo društvo i srušio.

Canjuga i Mimica

Vratimo se načas u devedesete godine i prizovimo jednog od „zaboravljenih aseva” iz te dekade – Tuđmanovog političkog potrčka i adlatusa Zlatka Canjugu, koji je u tom dobu obavljao visoke političke funkcije u HDZ-u i u državi. Povjesničar po struci, Canjuga je 1998. godine na 4. konvenciji HDZ-a trijumfalno obznanio svoj plan o reorganizaciji hrvatskog društva u stališe (svećenstvo, vojska, redarstvo, plemstvo, seljaštvo, posjednici, poduzetnici, radnici, učitelji i profesori, novinari itd.).

Canjuga je tada faktički predložio feudalno uređenje hrvatskog društva, u kojem bi netko kao Matija Gubec bio antidržavni element, disident i remetilački faktor. Canjuga je tada zapravo rekao sljedeće: Franjo Tahi ima pravo postojati, a Matija Gubec se nema pravo buniti. U toj feudalnoj viziji Franjo Tahi bi sigurno bio među onih 200 obitelji kojima je Tuđman poklonio hrvatsko društveno bogatstvo, dok bi Matija Gubec bio „stoka sitnog zuba”.

Sitnom ironijom povijesti, HDZ-ov povjesničar tu je ahistorijsku ideju iznio za govornicom dvorane „Vatroslav Lisinski”, iste one u kojoj je 23 godine ranije praizvedena rock-opera „Gubec-beg”.

Rekosmo već da se Vatroslav Mimica pri radu na filmu „Seljačka buna” dobrim dijelom oslonio na Krležine „Balade Petrice Kerempuha”. Stoga je zanimljivo vidjeti kako je Krleža gledao na tu problematiku, koju je obradio u svom čuvenom političkom eseju „O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva“ iz 1926. godine:

Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo (…). Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator ‘hrvatstva kao takvog’…”

Međutim, u današnjem hrvatskom društvu ideje Miroslava Krleže i Vatroslava Mimice su potisnute, a Canjugine ideje praktično vladaju. Stoga je razumljivo da su i Seljačka buna i Matija Gubec u samostalnoj Hrvatskoj otišli u historijski zapećak.

‘Parazit’ je šaka u pleksus kapitalističkoj klasi

Može izgledati čudno da Hollywood dodijeli Oscara izrazito antikapitalističkom filmu. No, ključne poruke ‘Parazita’ ne razlikuju se od zaključaka nedavnog skupa kapitalističke elite u švicarskom Davosu

Film „Parazit“ južnokorejskog redatelja Bonga Joon-Hoa upravo je osvojio četiri Oscara: za najbolji film, najbolji strani film, režiju i scenarij. Da postoji Oscar za najradikalniju političku poruku, i njega bi glatko dobio.

Da Marx i Engels pogledaju „Parazit“, ocijenili bi da je to vizualizacija njihovog „Komunističkog manifesta“ i remek-djelo marksizma, jer prikazuje svu težinu klasnog pitanja, na način rijetko viđen u povijesti svjetske kinematografije. A Lenjin i Trocki bi tvrdili da je posrijedi remek-djelo boljševizma, jer su Bongovi proleteri u završnici filma doista ustali protiv eksploatatorske klase, baš u njenom intimnom Zimskom dvorcu.

No Bong Joon-Ho je prekompleksan autor da bi se bez ostatka uklopio u tako plošan okvir. Iako deklarirani socijalist i član južnokorejske ljevičarske Nove progresivne stranke, Bong je za svoj film dobio i brojne kritike i zamjerke s političke ljevice: u ljudskom smislu, naime, u „Parazitu“ su negativnije prikazani likovi iz niže klase, nego oni iz više.

Bongovi proleteri su „ružni, prljavi i zli“, spremni i na darvinistički obračun s pripadnicima vlastite klase (čime redatelj ocrtava raspad klasne solidarnosti u našoj epohi). S druge strane, Bongova buržoazija je bezazlena u svom arkadijskom svijetu, lišena moralnih izopačenja i većih karakternih minusa. Osim one tipične kapitalističke ravnodušnosti prema bijedi nižih slojeva. U Bongovom filmu upravo će ih ta ravnodušnost koštati.

Bong protiv Aristotela

U tom smislu crtanja karaktera, Bong čak daje povoda da ga se svrsta u ljude koji drže da su bogatuni bolji ljudi od sirotinje i koji stoga slave hijerarhijski društveni poredak. Onako kako je u staroj Grčkoj Aristotel – jedan od duhovnih očeva Zapada – tvrdio da robovi imaju „ropsku ćud“, a slobodni građani „slobodnu ćud“, pa je onda društveni status i jednih i drugih samo prirodan odraz njihove urođene naravi.

Ali Bong je u mladosti studirao sociologiju i dovoljno poznaje psihologiju da zna kako je Aristotel bio u krivu. Bong zna da ne postoji nešto kao „urođena narav“ čovjeka, jer je narav čovjeka u značajnoj mjeri određena utjecajima okoline.

Stoga, nisu robovi u antičkoj Grčkoj rođeni ropske ćudi, nego im je tu ćud formirao robovlasnički sistem u kojem su živjeli. Nisu članovi siromašne obitelji Kim rođeni zli, već su takvi dobrim dijelom postali jer su u kapitalističkom raspletu svoje sredine ostali „donji“ na stratifikacijskoj ljestvici.

A ta sredina je Seul, desetmilijunski glavni grad Južne Koreje. Iako Južna Koreja figurira kao jedno od najuspješnijih kapitalističkih društava na svijetu, a Seul kao jedan od najpropulzivnijih svjetskih gradova, Bongovi proleteri žive u slamu koji se gotovo i ne razlikuje od onih u zemljama Trećeg svijeta. Kad se u svojoj bijednoj i skučenoj suterenskoj izbi usprave, oči su im u razini tla, taman da vide kako im lokalni pijanci pišaju uz prozor.

Obitelj Kim živi vječno

Ne radi se o redateljskom pretjerivanju, već o dokumentarnoj stvarnosti Seula, Južne Koreje i globalnog kapitalizma, kako je to nedavno u intervjuu našem filmskom kritičaru Marku Njegiću rekao sâm Bong Joon-Ho:

Usprkos bogatstvu koje je Koreja stekla proteklih desetljeća, relativni jaz između bogatih i siromašnih samo se proširio i mislim da je to svugdje slučaj. Ako idete u pokrajnje uličice u Seulu, još uvijek možete namirisati polupodrumske domove nalik onome obitelji Kim. Veliki broj ljudi iz različitih zemalja rekao mi je da kod kuće imaju iste probleme“, rekao je Bong za Slobodnu Dalmaciju.

Može izgledati čudno da Hollywood – oduvijek važan propagandni stup američkog i globalnog kapitalizma – dodijeli Oscara ovakvom filmu, koji kapitalističkoj klasi zadaje jak udarac u pleksus, brutalno pokazujući što sistem koji se bazira na nejednakosti čini ljudima. No ključne poruke „Parazita“ ne razlikuju se od zaključaka nedavnog skupa kapitalističke elite u Davosu, odakle su američki milijarderi poručivali da je opsesija profitom „dovela do nevjerojatnih nejednakosti u društvu“, te da je „došlo vrijeme da stvari počnemo raditi na drugi način“.

Još otkad je 2014. objavljen Pikettyjev „Kapital u 21. stoljeću“, motiv ekonomske nejednakosti postao je „goruća tema“ svijeta, a ovaj film, među ostalim, pokazuje i što se samoj kapitalističkoj klasi može dogoditi ako se nejednakosti ne smanje. Ostaje pitanje što će kapitalistička elita učiniti s tim svojim zaključcima iz Davosa, koje je znanstveno ovjerio Piketty, a vizualno Bong. Vrijeme teče.

Bolji smo samo od Haitija, Venezuele i BiH

Spoznaja da se četiri od šest YU-republika danas nalaze među prvih deset država po ‘odljevu mozgova’ mogla bi otvoriti pitanje što su točno narodi dobili stjecanjem nezavisnosti, osim razloga da pobjegnu. Mogla bi, ali neće

Ugledni britanski list „Economist“ objavio je popis od deset svjetskih država s najvećim „odljevom mozgova“ u 2018. godini. Na neslavnoj listi Hrvatska se našla na visokom četvrtom mjestu, iza Haitija, Venezuele i BiH.

Rabeći statističke podatke Svjetskog ekonomskog foruma i Izvještaja o globalnoj kompetitivnosti, novinari „Economista“ konstruirali su ljestvicu od 1 do 7, gdje oznaka 1 predstavlja situaciju u kojoj svi talentirani ljudi napuštaju svoju zemlju, dok 7 označava situaciju u kojoj svi talentirani ljudi ostaju u zemlji. Tako je svaka država dobila svoj indeks „odljeva mozgova“.

Najmanji indeks od 1.70 (najveći „odljev mozgova“) ima Haiti. Slijede Venezuela (1.73) i Bosna i Hercegovina (1.76), dok Hrvatska i Rumunjska s indeksom 1.88 dijele četvrto mjesto. U „Top Ten“ još se nalaze Jemen (1.94), Moldavija (1.96), Makedonija (2.13), Benin (2.27) i Srbija (2.31).

Kad ljudi u bogatim zemljama misle o migraciji, obično misle na slabo plaćene zaposlenike koji traže posao kao građevinski radnici, perači suđa ili pomoćni radnici u poljoprivredi. A ljudi u zemljama u razvoju obično su zabrinuti zato što bi oni najbolji iz njihovih zemalja mogli završiti u Silicijskoj dolini ili u bolnicama i sveučilištima razvijenog svijeta“, piše britanski list u tekstu uz opisani graf, dodajući kako „ovaj ‘odljev mozgova’ već dugo muči političare u siromašnim zemljama“.

Talenti postojano bježe

Ponovimo, radi se o statistici za 2018. godinu, ali zacijelo bismo sličan plasman zabilježili i lani, jer nema naznaka da se u 2019. godini zaustavio ili znatnije smanjio negativni trend odlaska mladih i obrazovanih ljudi iz Hrvatske.

Ne može se reći ni da glavni uzrok masovnog „odljeva mozgova“ leži u činjenici da smo nedavno ušli u Europsku uniju, pa da mladi i obrazovani sada koriste ukazanu mogućnost lakšeg preseljenja u inozemstvo. Mi smo, naime, te 2018. bili članica EU već pet godina, pa se ne radi o prvom valu iseljavanja – koji se odvijao 2013. i 2014. godine – već je očito posrijedi postojani trend iseljavanja talenata iz Hrvatske.

Kako u Hrvatskoj ne postoji registar stanovništva, točan broj novih iseljenika nije poznat, ali procjene govore da je od našeg ulaska u EU 2013. godine iz zemlje otišlo između 200 i 300 tisuća ljudi. Veliki dio njih zbog svojih karakteristika – mladi, obrazovani, talentirani – ulaze u ovu statistiku „Economista“.

Eto nas, dakle, u „probranom društvu“ zemalja Trećeg svijeta i Istočne Europe. Da bismo bolje razumjeli taj kontekst, valja kazati štogod o drugim zemljama s „Economistova“ popisa.

Prvoplasirani Haiti je najsiromašnija zemlja zapadne polutke, s očekivanim životnim vijekom od 63 godine. Usporedbe radi, susjedna Kuba – koju se drži dokazom ekonomske jalovosti socijalističkog modela – ima desetorostruko veći BDP po stanovniku (7600 USD) od kapitalističkog Haitija (765 USD), a očekivani životni vijek na Kubi je 80 godina.

Afrikanizacija bivše Jugoslavije

Drugoplasirana Venezuela godinama živi tešku ekonomsku krizu – uz abnormalno visoku inflaciju – prouzročenu padom cijena nafte na svjetskom tržištu (nafta je glavni venezuelski izvor prihoda), snažnim američkim sankcijama i nesposobnošću vlade u Caracasu da diversificira svoje gospodarstvo.

Trećeplasiranu Bosnu i Hercegovinu i njenu tragičnu društveno-ekonomsku situaciju ne treba posebno predstavljati.

To su jedine tri zemlje na svijetu iz kojih talentirani ljudi bježe više nego iz Hrvatske. Da u Hrvatskoj vlada samurajski moralni kodeks, sada bi svi tvorci i upravljači Hrvatske morali izvesti kolektivni seppuku.

Od ostalih država s „Economistova“ popisa, Rumunjska je (uz Bugarsku) po više kriterija najsiromašnija članica EU, a Moldavija je najsiromašnija zemlja čitave Europe. Jemen sa 660 USD po glavi stanovnika ima najmanji BDP u arapskom svijetu, a u zemlji već pet godina bjesni vrlo krvavi rat, dok je Benin jedna od najsiromašnijih afričkih država, s BDP-om od 830 USD, 40 posto nepismenih i životnim vijekom od 62 godine. To je kontekst u kojem smo se našli.

Uz BiH i Hrvatsku, na popisu su još dvije zemlje bivše Jugoslavije – Makedonija i Srbija. Spoznaja da se četiri od šest YU-republika danas nalaze među prvih deset država svijeta po „odljevu mozgova“ (sve osim Slovenije i Crne Gore) mogla bi otvoriti pitanje što su točno narodi dobili stjecanjem nezavisnosti, osim razloga da pobjegnu. Mogla bi, ali neće.

Auschwitz živi vječno

UOČI 75. GODIŠNJICE OSLOBAĐANJA NAJVEĆEG LOGORA SMRTI U WW2 – JESMO LI NAKON 1945. POSTALI BOLJI LJUDI?

I nakon Auschwitza genocide su činili i logore otvarali na svim kontinentima, osim u Australiji i na Antarktici. Zlu suštinu Auschwitza nakon 1945. ponovile su sve verzije homo sapiensa – fašisti i demokrati, komunisti i liberali, vjernici i nevjernici, ljevičari, desničari i centristi

Sutra se navršava 75 godina od oslobađanja Auschwitza. Toliko je već prošlo od 27. siječnja 1945., kada su vojnici Crvene armije kročili u najveći logor smrti Trećeg Reicha, zatekavši unutra 7000 najmršavijih ljudi na svijetu. Mnogi od tih ljudi nisu imali fizičke snage ni da zagrle osloboditelje.

Auschwitz je historijski trijumf mračne strane homo sapiensa, apsolutna crna točka ljudske povijesti. U tom je logoru ubijeno 1,1 milijun ljudi, među kojima 90 posto Židova. Industrija smrti u Auschwitzu je dosegnula nikad viđeni vrhunac: ljude su tamo ubijali u plinskim komorama – plinom Ciklon B – a oni sretniji su strijeljani, dok su mnogi umrli od gladi, teškog prisilnog rada, strašnih higijenskih uvjeta i čudovišnih medicinskih eksperimenata.

Ovaj logor razorio je ontološke mitove o ljudskom rodu, uključujući glasovitu Senekinu tezu da je „čovjek čovjeku svetinja“. Nakon Auschwitza Primo Levi se ubio, Branko Lustig prestao vjerovati u Boga, Theodor Adorno razmatrao je li poezija više uopće moguća, a Viktor Frankl objavio knjižicu „Zašto se niste ubili? Iskustvo psihologa u koncentracijskom logoru“, u kojoj je predstavio novu psihoterapijsku metodu, porođenu upravo u Auschwitzu – logoterapiju, odnosno liječenje smislom.

Sedamdeset pet godina je prošlo otkad su vojnici Crvene armije ušli u najtužniji prostor na Zemlji. Mnogi su tada mislili da se više nikad neće dogoditi takav kolektivni slom moralne svijesti. Držalo se da Auschwitz predstavlja planetarnu katarzu nakon koje čovječanstvo više neće dopustiti koncentracijske logore i genocide.

Danas znamo da su te nade bile pretjerane i uzaludne. Mračna historija homo sapiensa traje i dalje. O žilavosti industrije smrti govori niz genocida, koncentracijskih logora, masovnih masakra i etničkih čišćenja u zadnjih 75 godina ljudske povijesti, od oslobađanja Auschwitza do danas.

Od Hirošime do Kolime

Ni sedam mjeseci nije prošlo otkad je Crvena armija oslobodila Auschwitz, a homo sapiens je već demonstrirao svoj novi izum za brzo masovno ubijanje: nakon njemačkog Ciklona B, na scenu su 6. i 9. kolovoza 1945. stupile američke atomske bombe. Nakon europskih Židova, sada su stradali japanski civili, žitelji Hirošime i Nagasakija. Na Zapadu se obično iznose procjene o 140.000 mrtvih u Hirošimi i 70.000 u Nagasakiju, dok su japanske službene brojke dvostruko veće. A posljedice radijacije ostale su generacijama. Ipak, među pravnicima i povjesničarima nema konzensusa radi li se o genocidu ili ne.

Te 1945. širom Europe započeli su osvetnički pohodi prema etničkim Nijemcima i njihov masovni progon u Njemačku. Tim je protjerivanjem, koje je trajalo do 1950., bilo zahvaćeno 12-14 milijuna Nijemaca, mahom onih iz Čehoslovačke, SSSR-a, Poljske, Mađarske i Jugoslavije. Procjene smrtno stradalih kreću se od 500.000 do tri milijuna, pa neki stručnjaci tvrde da se radi o genocidu, no većina akademske zajednice drži da je riječ o etničkom čišćenju.

Te iste 1945. u SSSR-u sustav koncentracijskih logora (GULAG) postoji već skoro dva desetljeća: otvoren je 1928., a zatvoren 1955., dvije godine nakon Staljinove smrti. Iako su to bili radni logori, a ne logori smrti, zbog napornog fizičkog rada u iznimno teškim klimatskim uvjetima, uz oskudnu prehranu, smrtnost zatvorenika je bila velika: godišnje ih je umiralo 10-20 posto, a u osobito zloglasnom logoru Kolima na Dalekom istoku i svih 50 posto. Drži se da je u sustavu gulaga stradalo između 800.000 i dva milijuna ljudi: ozbiljniji povjesničari iznosi procjene o 1,6 – 1,7 milijuna žrtava.

Od Pjongjanga do Golog otoka

Godine 1948. nastaje komunistička Sjeverna Koreja (službeno Demokratska Narodna Republika Koreja), koja od samog postanka gradi mrežu koncentracijskih radnih logora za političke neistomišljenike. Iako Pjongjang negira postojanje tih logora, satelitske snimke i iskazi bjegunaca ukazuju da su oni još uvijek u funkciji, a smatra se da je u njima danas smješteno do 100.000 zatvorenika. Zbog izoliranosti zemlje teško je odrediti koliko je ljudi stradalo u tim logorima od 1948. do danas: zapadni izvori iznose procjene o 700.000 do 3,5 milijuna žrtava, ali te je brojke nemoguće provjeriti.

Godine 1949. nastaje komunistička Narodna Republika Kina, u kojoj prvih godina također postoje logori za neistomišljenike. Prema Hrvatskoj enciklopediji, u tim je progonima stradalo između jedan i tri milijuna ljudi. U današnje doba spominju se logori za ujgurske muslimane u istočnoj kineskoj provinciji Xinjiang: zapadni izvori tvrde da je u tim logorima zatočeno preko milijun Ujgura (što bi bilo 10 posto ujgurske populacije u Kini), dok vlasti u Pekingu odvraćaju da se ne radi o logorima nego o „centrima za profesionalnu edukaciju“ i prevenciji islamskog fundamentalizma.

Krajem 1940-ih i tadašnja Jugoslavija uspostavlja radni logor za političke zatvorenike na Golom otoku, gdje su završavali oni komunisti koji su se nakon Rezolucije Infombiroa 1948. izjasnili za Staljina, ili su bili proglašeni staljinistima. Iako znatno manjih gabarita u odnosu na sjevernokorejske i kineske parnjake, Goli otok je imao istu zlostavljačku suštinu: sa zatočenim „staljinistima“ postupalo se staljinistički. Logor je zatvoren 1956. godine, a kroz njega je prošlo 16.000 zatočenika, od čega je smrtno stradalo njih nekoliko stotina.

Pokolj Maja i komunista

Skačemo u Latinsku Ameriku. Početkom 1960-ih počinje građanski rat u Gvatemali (1962.-1996.), u sklopu kojeg se događa pokolj naroda Maja. Rat se vodio između ljevičarskog pokreta URNG i desničarske gvatemalske vlade (instalirane nakon što je 1954. CIA srušila ljevičarsku vladu Jacoba Arbenza Guzmana), koja će borbu protiv gerile iskoristiti kao izliku za brutalno etničko čišćenje indijanskog stanovništva: ukupno je ubijeno između 100 i 200 tisuća Maja.

Nakon rata Povjerenstvo za povijesnu istinu utvrđuje da je 93 posto svih zločina izvršila gvatemalska vlada, a da narod Maja čini 83 posto svih žrtava. Povjerenstvo je zaključilo da se radi o genocidu.

Naredni genocid stiže nam iz Indonezije. U svega par mjeseci, od listopada 1965. do ožujka 1966. godine, general Suharto – koji je Indonezijom vladao sve do 1998. godine – uspio je uz pomoć vojske i lokalnih muslimanskih milicija pobiti ogroman broj komunista. Prema Amnesty Internationalu, ubijeno je između 500.000 i milijun članova i simpatizera Komunističke partije Indonezije (PKI), koja je po brojnosti bila treća komunistička partija u svijetu, iza Kine i SSSR-a.

Američko-britanski redatelj Joshua Oppenheimer 2013. je snimio film „The Act of Killing“, u kojem pokazuje da se indonezijsko društvo nikad nije suočilo s ovim genocidom: o njemu se ili šuti, ili se počinitelji slave.

Ostajemo u jugoistočnoj Aziji. Godine 1971., za vrijeme Bangladeškog rata za nezavisnost, pakistanska vojska i islamistički militanti iz organizacije Jamaat-e-Islami proveli su genocid nad bengalskim stanovništvom Bangladeša (tadašnji Istočni Pakistan). Iako se ponegdje navodi podatak o tri milijuna ubijenih Bengalaca, najčešće se koristi brojka od 500.000 mrtvih.

Hutui – Tutsi: 1:1

Sada selimo u Afriku, gdje se 1972. događa Burundijski genocid, u kojem su snage odane Tutsi vladi u Burundiju pobile između 50 i 100 tisuća pripadnika naroda Hutu. Osveta Hutua doći će 22 godine kasnije u susjednoj Ruandi, gdje su 1994. Hutui pobili između pola milijuna i milijun Tutsa. Taj je događaj poznat pod imenom „Genocid u Ruandi“.

Ponovo smo u Latinskoj Americi, gdje 1970-ih desničarske vojne hunte u više država provode masovne pokolje komunista i drugih ljevičara. Koncentracijskim logorima mogu se „pohvaliti“ hunte generala Pinocheta u Čileu (od 1973. do 1990.) i generala Videle u Argentini (od 1976. do 1983.). U Čileu je čak i nacionalni nogometni stadion u Santiagu bio pretvoren u logor, a u Argentini je mučeno i ubijeno oko 30.000 komunista.

I dok su u Indoneziji i Latinskoj Americi komunisti bili žrtve genocida i masovnih pokolja, u Kambodži su bili počinitelji. Tamošnji Crveni Kmeri u razdoblju od 1975. do 1979. pobili su u „poljoprivrednim kolektivima“ (što je bio eufemizam za koncentracijske logore) oko 1,6 milijuna pripadnika vlastitog naroda. Na meti režima posebno su bili intelektualci te pripadnici kineske i vijetnamske manjine.

Ni vijetnamski komunisti nisu odoljeli da se nakon pobjede nad američkim okupatorima 1975. ne osvete „domaćim izdajnicima“ s juga zemlje, koji su se u Vijetnamskom ratu borili na strani SAD-a. Tokom 1976. započelo je masovno odvođenje oficira i vojnika Južnog Vijetnama na prisilni rad u „kampove za preodgoj“ i „nove ekonomske zone“, smještene mahom u džungli, gdje su neki ostali sve do 1989. godine.

Južnovijetnamski izbjeglički izvori spominju 300.000 logoraša, dok neki zapadni autori govore o milijun do dva i pol milijuna zatvorenika, od kojih je umrlo (od malarije i drugih bolesti uvjetovanih teškim uvjetima života u džungli) njih između 50 i 165 tisuća.

Sabra, Šatila, Srebrenica

Sada skačemo na Bliski istok. Nakon vijetnamskih džungli stiže nam jedan posve urbani genocid, počinjen 1982. u Bejrutu, za vrijeme građanskog rata u Libanonu. Nakon što su kršćanske milicije (Falangisti), uz asistenciju izraelske vojske, 16. rujna ušle u palestinske izbjegličke logore Sabra i Šatila u južnom Bejrutu, uslijedio je trodnevni pokolj palestinskih civila: izraelske službe govore o 700-800 žrtava, a izraelski novinar Amnon Kapeliouk u knjizi „Sabra i Šatila: Istraga o masakru“ donosi brojku od 3500 ubijenih. Tri mjeseca nakon pokolja, 16. prosinca 1982., Opća skupština UN-a proglasila je taj događaj genocidom.

Ostajemo na Bliskom istoku, pomičemo se tek u vremenu, i to neznatno: od 1986. do 1989. u Iraku je, po naređenju tadašnjeg iračkog predsjednika Saddama Husseina, uništeno tisuće kurdskih sela i pobijeno između 50 i 200 tisuća Kurda, pri čemu je korišteno i kemijsko oružje (sumporni iperit, sarin, VX i tabun). Haaški sud je 2005. pravomoćno ustvrdio da se radilo o genocidu, čime smo dobili (zasad) jedini genocid u povijesti izvršen kemijskim oružjem.

Napokon stižemo na Balkan. Točnije, u bivšu Jugoslaviju, gdje su se 1990-ih koncentracijski logori otvarali u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji (koju su činile Srbija i Crna Gora) te u BiH. I dok su u logore na prostoru SR Jugoslavije odvođeni mahom hrvatski vojnici i civili (Begejci i Stajićevo u Vojvodini, Sremska Mitrovica i Niš u užoj Srbiji, Morinj u Crnoj Gori), u BiH su sva tri naroda otvarala logore za pripadnike preostala dva naroda, kako Srbi (Manjača, Omarska, Keraterm, Trnoplje, Luka, Batković), tako i Hrvati (Dretelj, Gabela, Heliodrom) i Bošnjaci (Jablanica, stadion u Bugojnu).

Jedini službeni genocid u jugoslavenskim ratovima (i jedini u Europi nakon Auschwitza) također se dogodio u BiH: tom je kvalifikacijom Haaški sud označio pokolj preko 8000 Bošnjaka u Srebrenici koji su u srpnju 1995. izvele snage bosanskih Srba.

Guantanamo kao Gulag

Pokolj u Srebrenici bio je i posljednji svjetski genocid u 20. stoljeću. Pretposljednji je bio onaj već spomenuti u Ruandi, kada su 1994. tamošnji Hutui pobili između pola milijuna i milijun tamošnjih Tutsa, kao osvetu za genocid koji su 1972. u susjednom Burundiju Tutsi proveli nad Hutuima.

U 21. vijeku prvi koncentracijski logor otvaraju predvodnici tzv. demokratskog svijeta – Sjedinjene Američke Države. Govorimo o američkoj vojnoj bazi Guantanamo na Kubi, u kojoj 11. siječnja 2002. američka vlada otvara zatvor za osumnjičene islamske teroriste, koji zbog torture i mučenja zatočenika (premlaćivanja, izlaganja ekstremnim temperaturama, seksualna ponižavanja, mučenja bukom i uskraćivanjem sna, te osobito zloglasni „waterboarding“) brzo postaje najzloglasniji zatvor u demokratskom dijelu svijeta.

Iako su brojke neusporedive, zbog okrutnosti postupanja prema zatvorenicima mnogi Guantanamo uspoređuju sa sovjetskim logorima. Kako je napisao Miljenko Jergović: „Uspoređujući osobna stradanja: sudbina pojedinaca koji su proveli desetak godina u mučilištu Guantanamo nije baš nešto ugodnija od sudbine onih koji su svojih desetak godina proveli u sustavu Gulaga.“

Osim toga, pokazalo se da su mnogi muslimani u Guantanamo stigli ni krivi ni dužni, odnosno „krivi“ samo zato što su muslimani (sredinom 2004. jedan od američkih vojnika javno je rekao da je od 600 tadašnjih zatvorenika samo 20-ak dokazanih članova al-Qa’ide). U Guantanamu je znalo biti zatočeno i do 800 zatvorenika, a danas ih je ostalo nekoliko desetaka, koji se ondje nalaze najmanje 12 godina: mnogi od njih nemaju ni optužnicu, niti će je, po svoj prilici, ikada dobiti.

Američke vlasti službeno priznaju devet smrti među zatvorenicima, dok civilni aktivisti tvrde da je brojka bar peterostruko veća. Predsjednik SAD-a Donald Trump u siječnju 2018. potpisao je uredbu o daljnjem korištenju zatvora Guantanamo na još 25 godina.

Od Mijanmara do Gaze

Posljednji (zasad) genocid u svijetu registriran je u budističkom Mijanmaru, gdje je 2017. vlada dobitnice Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi provela pokolj i progon pripadnika muslimanske manjine Rohindža. Iz Mijanmara je u susjedni Bangladeš tada pobjeglo 730.000 muslimana, odnosno dvije trećine muslimanske populacije u zemlji. Amnesty International je izvijestio da mijanmarska vojska i paravojne snage provode taktiku „spaljene zemlje“, a satelitske snimke potvrdile su veliko uništenje naselja u kojima su živjeli muslimani. UN-ove istrage optužile su mijanmarsku vojsku za ubijanje, palež i silovanje s „genocidnim namjerama“.

Ovaj spisak genocida i logora nakon Auschwitza bio bi nepotpun bez spomena onoga što mnogi drže „najvećim koncentracijskim logorom na svijetu“, a neki čak uspoređuju s Varšavskim getom iz Drugog svjetskog rata. Dakako, mislimo na Pojas Gaze, gdje na uskom obalnom pojasu površine 365 četvornih kilometara u vrlo teškim uvjetima – pod vojnom i ekonomskom blokadom Izraela koja traje već više desetljeća – živi skoro dva milijuna Palestinaca, okruženi visokim zidom i bodljikavom žicom, uz trajni nedostatak hrane i pitke vode.

Sve u svemu, vidimo da su i nakon Auschwitza genocide činili i koncentracijske logore otvarali na svim kontinentima, osim u Australiji i na Antarktici. Zločinačku suštinu Auschwitza nakon 1945. ponovile su sve verzije suvremenog homo sapiensa – i fašisti i demokrati, i komunisti i liberali, i vjernici i nevjernici, i ljevičari i desničari i centristi.

Štoviše, dva posljednja primjera (Mijanmar i Gaza) pokazuju da čak i pripadnici najmiroljubivije religije svijeta, kakvom tituliraju budizam, mogu provesti radikalno etničko/vjersko čišćenje s elementima genocida, odnosno da pripadnici naroda koji je najviše stradao u Auschwitzu danas svoje susjede drže u bodljikavoj žici.

Što smo onda kao vrsta naučili od nepojmljivog iskustva Auschwitza?

Odgovor na to pitanje je tako mučan da ga je teško i napisati. Kad tome dodamo aktualni porast antisemitizma u svijetu – osobito u Europi – te činjenicu da je Europski parlament nedavnom rezolucijom izjednačio tvorce i osloboditelje Auschwitza, razloga za optimizam baš i nema. Budućnost očito namiguje fašistima i revizionistima.

Godina suza i bijesa: od Assangea do Žutih prsluka

HRVATSKA I SVIJET U 2019.

A – kao Assange, Julian. Osnivač WikiLeaksa i prvi svjetski „zviždač“ 11. travnja je uhapšen u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, nakon sedam godina skrivanja. Sada mu prijeti izručenje u SAD i suđenje za špijunažu. Drevni Prometej ukrao je vatru bogovima i dao je ljudima, a ovaj suvremeni Prometej raskrinkao je današnje bogove iz Bijele kuće i Pentagona, i ljudima dao informaciju o tome. Drevni Prometej osuđen je na vječnu robiju, s opcijom pomilovanja nakon 30.000 godina, a i Assangeu prijeti slična sudba. Tako prolaze prijatelji ljudi.

B – kao Brena, Lepa. Kraljica balkanskog folka u prosincu je dva dana zaredom napunila zagrebačku Arenu, a publika se žešće raspametila na pjesmu „Jugoslovenka“, što se klinički vidi u videu na youtubeu. Fakat da je u dva dana usred Zagreba 40.000 duša zborski pjevalo „Jugoslovenku“ zgrozila je hrvatske generale i desne kolumniste, a u ime Brenine publike odgovorio im je jedan od par tisuća komentatora na youtubeu: „Ova pjesma je za sve nas koji smo bili protiv bilo kakvog rata, ona je simbol zajedništva i suradnje koje su budale uništili.“

C – kao „crna rupa“ u svemiru. U travnju ove godine konačno je snimljena, zahvaljujući međunarodnom timu znanstvenika Event Horizon Telescope, koji je koristio podatke s više radio-teleskopa širom Zemlje. Crna rupa nalazi se u središtu galaksije Messier 87, u zviježđu Djevice: udaljena je od Zemlje 55 milijuna svjetlosnih godina, s masom 6,5 milijardi puta većom od našeg Sunca. Znanstvenici je drže dokazom da je Einstein bio u pravu s općom teorijom relativnosti.

Č – kao Čile. Ovogodišnji antisistemski protesti milijuna Čileanaca, koji su počeli u listopadu – i već u prvom tjednu donijeli dvadesetak mrtvih i 6000 uhapšenih – imaju golemu simboliku. Ona zrači iz činjenice da je upravo Čile bio prva zemlja koja je, još ranih 80-ih, poslužila kao eksperimentalni poligon neoliberalnog kapitalizma. Danas, 40 godina kasnije, milijuni su izašli na ulice da kažu što misle o tome.

D – kao Dvije Dame. Jedna se zove Christina Koch, a druga Jessica Meir. Ove dvije američke astronautkinje 18. listopada postale su prve žene koje su bez muške pratnje izvele šetnju izvan Međunarodne svemirske stanice (ISS). Nije poznato o čemu su ćakulale za vrijeme te sedmosatne svemirske šetnje, ali znamo zaključak: mali korak za čovjeka, ali veliki i zasluženi šamar svim dripcima koji propovijedaju da su žene drugotne.

E – kao Evo Morales, donedavni socijalistički predsjednik Bolivije, koji je nakon postizbornih oporbenih prosvjeda u studenome svrgnut s vlasti vojnim pučem, postavši jedini svjetski lider koji je ove godine morao bježati iz zemlje da spasi život. Prvi indijanski predsjednik u povijesti Bolivije helikopterom je pobjegao u Meksiko i privremeno se skrasio u Argentini, odakle najavljuje nastavak političke borbe: na Badnjak je najavio da se u Boliviju vraća do idućeg Božića.

F – kao Finska. Jedna od progresivnijih zemalja svijeta, jedina u Europi koja na PISA-testovima parira istočnoazijskim „tigrovima“, sada je iznenadila svijet rodno-dobnom strukturom Vlade: uz najmlađu svjetsku premijerku, socijaldemokratkinju Sanne Marin (34), stoje ministrica obrazovanja iz Lijevog saveza Li Andersson (32), ministrica policije iz Zelene lige Maria Ohisalo (34) i centristička ministrica financija Katri Kulmuni (32). Nova finska premijerka odrasla je u obitelji s dvije mame, kao živi dokaz da odrastanje u istospolnoj zajednici nije nikakva prepreka u životu. Dapače.

G – kao Guaidó, Juan. Venezuelski političar nalik na proizvod mašte bistrog viteza Don Quijotea od Manche. U siječnju je ovaj lik došao u jedan park u istočnom Caracasu i proglasio se predsjednikom države. Predsjednik SAD-a Donald Trump priznao ga je u roku od par minuta, a šaljivi je čin idućih dana ponovila četvrtina zemalja svijeta, uključujući i Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, nadaleko čuveno po samostalnoj politici. Iluzija se ubrzo rasprsnula, a nesretnog Guaidóa više nitko i ne spominje.

H – kao Hong Kong. Najveći prosvjedi otkako je Hong Kong 1997. vraćen Kini započeli su u lipnju i još traju, iako je izvorni povod za prosvjed – sporni zakon o izručenju Kini – nestao još prije tri mjeseca, kad je zakon povučen. No „prodemokratski prosvjednici“ nastavili su s demonstracijama, a mahanjem britanskim i američkim zastavama poručuju da Peking narušava načelo „jedna zemlja, dva sistema“, kojim je ovoj bivšoj britanskoj koloniji sve do 2047. zajamčen poseban status.

I – kao izbori za Europski parlament. Svibanjski europski izbori donijeli su i neke promjene na hrvatskoj političkoj sceni: od uspona nezavisnog kandidata i bivšeg suca Mislava Kolakušića do postizbornog raskola Živog zida, čiji se rejting nakon toga prepolovio, a na poziciju treće političke snage u zemlji uskočio je upravo Kolakušić. No čini se da i njegova zvijezda gasne, što su pokazali aktualni predsjednički izbori.

J – kao Japan. „Zemlja izlazećeg Sunca“ ove je godine dobila novog cara. Nakon što je car Akihito u travnju abdicirao – kao prvi japanski car koji je to učinio u zadnja dva stoljeća – na tron je došao njegov sin Naruhito. Car u Japanu nema izvršne ovlasti, ali je važna simbolička figura čije ideje označavaju generalni društveni smjer. U eri u kojoj se Japan potiho vraća starom militarizmu, bitno je da na Prijestolju Krizantema sjedi netko tko šalje poruke mira i harmonije.

K – kao Katalonija. Dvije godine nakon izglasanog, ali neprovedenog referenduma o neovisnosti – kojeg je španjolski Ustavni sud zabranio – Vrhovni sud osudio je 14. listopada devet katalonskih političara na preko stotinu godina zatvora, zbog njihove uloge u organizaciji referenduma. Istog dana gnjevni građani Katalonije su masovno izašli na ulice da iskažu neslaganje s presudama, ali ideja o nezavisnoj Kataloniji čini se sve dalje od realizacije.

L – kao Lustig, Branko. Hrvatski Židov, filmski producent i dvostruki „oskarovac“ umro je u studenome u Zagrebu, u 88. godini života. Kao dječak je preživio koncentracijske logore Auschwitz i Berger-Belsen, pa je razumljiv njegov stav o Bogu, koji je 2012. izrazio na predavanju učenicima u Zadru, rekavši da za njega Bog ne postoji. U medijima će pojasniti: „Milijuni su stradali jer su sve do ulaza u plinsku komoru vjerovali da će prst Božji zaustaviti zlo. Nakon svega što se dogodilo, ja u Boga ne vjerujem i moje je pravo da to govorim. Ako u demokraciji ne mogu reći da ne vjerujem u Boga, jebeš demokraciju!“

M – kao migranti. Nakon što je za vlade Zorana Milanovića stotine tisuća migranata prošlo kroz Hrvatsku bez incidenta, stvari pod današnjom HDZ-ovom vladom stoje drukčije. Strani mediji optužuju hrvatsku policiju za kršenje prava migranata i njihovo ilegalno vraćanje u BiH, o čemu je švicarska javna televizija u svibnju objavila i snimku, nakon čega je i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović za švicarsku televiziju priznala da postoji praksa pushbacka migranata preko zelene granice. 

N – kao katedrala Notre Dame u Parizu, kojoj je 15. travnja požar uništio krov i srušio zvonik. Simbol europske kulture i najposjećeniji povijesni spomenik Europe treba višegodišnju obnovu. Pariška nadbiskupija nekidan je objavila da se ove godine, prvi put u dva vijeka, u katedrali neće održati božićna misa, pa je nadbiskup Michel Aupetit tu misu, pred 2500 vjernika, vodio pod šatorom cirkusa Gruss.

O – kao solarni rover „Opportunity“, koji je ove godine okončao 14-godišnju misiju na Marsu. Iako je misija trebala trajati samo 90 dana, mali robot izdržao je 40 puta dulje, na radost svemirskih inženjera i istraživača. Među ostalim, „Opportunity“ je, skupa s drugim robotskim vozilom „Spirit“, dokazao da je na Crvenom planetu nekoć bilo vode. Neka je slava ovom solarnom roveru, koji je zadužio ljudski rod!

P – kao požari. Godina će ostati upamćena po vatrenim stihijama u „plućima svijeta“ – Amazoniji. U kolovozu je ondje gorjelo 74.155 požara, sve dok predsjednik Brazila Jair Bolsonaro – kojeg mnogi drže odgovornim za požare – nije poslao vojsku da pomogne u gašenju. Požari su ove godine harali i Sibirom, Kalifornijom, Bolivijom i Indonezijom, a konac godine prate veliki požari u Australiji, gdje je samo na području Novog Južnog Walesa od listopada nestalo više od 2,7 milijuna hektara raslinja i 2000 koala.

R – kao Rojava, sada već imaginarna anarhističko-feministička utopija i nedosanjani državotvorni san sirijskih Kurda. Nekoliko godina se činilo da će najveći svjetski narod bez vlastite države ovog puta održati svoj samostalni entitet u Siriji, ali san o Rojavi pregažen je turskim tenkovima, nakon što je dotadašnje kurdske saveznike na cjedilu ostavio američki predsjednik Trump. Povijest Kurda je historija promašenih uzdanja u Ameriku.

S – kao Sjeverna Makedonija. Nekadašnja najjužnija jugoslavenska republika u veljači je, nakon tri desetljeća natezanja s Grčkom, napokon službeno promijenila ime, dodavši prefiks „Sjeverna“, sve kako bi se ukrcala u vlak euroatlantskih integracija. Hladan politički tuš stigao je u studenome, kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron stavio veto na početak pregovora između Bruxellesa i Skoplja. Džaba su Makedonci krečili.

Š – kao štrajk. Hrvatski učitelji i nastavnici svojim su gotovo dvomjesečnim štrajkom osvojili srca hrvatskih građana i državni novčanik premijera Andreja Plenkovića, koji je nakon početne bahatosti – više od mjesec dana mu je trebalo samo da primi vođe učiteljskih sindikata – shvatio da su učitelji presložni i prekompaktni da bi ih mogao pokolebati. Štrajk je pokazao i da ne moraju svi prosvjedi u Hrvatskoj biti na nacionalnoj osnovi – ovo je bio klasni ustanak par exellence.

T – kao Thunberg, Greta. Za Gretu danas znaju svi, pa ju je i američki časopis Time proglasio za osobu godine. Šesnaestogodišnja švedska tinejdžerka svojim se aktivizmom nametnula kao vodeći glas dolazeće generacije za ekološki spas planeta, a protiv svjetskih vladara koji, kako im je Greta poručila za govornicom UN-a, promiču „kapitalističku bajku o neprestanom gospodarskom rastu“, uzrokujući klimatske promjene koje ugrožavaju Zemlju. „Kako se usuđujete?“ zagrmila je Greta u zgradi UN-a na East Riveru.

U – kao Ukrajina. Jedini aktualni europski rat i dalje tinja, zaglavljen i zamrznut negdje između Sporazuma iz Minska i nevoljkosti obiju zaraćenih strana da ga napokon počnu primjenjivati. Trinaest tisuća mrtvih teško opterećuje odnose između dva međusobno najbliža istočnoslavenska naroda. Zvuči li to ikome na južnoslavenskom Balkanu kao nešto poznato?

V – kao Venecija. Kao što nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, tako nije vijest da u Veneciji ima vode, već je vijest da je nema. Ali ovog puta vijest je u tome što vode ima previše – drevni grad u studenome je preživljavao najviše razine plime otkako postoje mjerenja. Šteta od povijesnih poplava mjeri se u milijardama eura.

Z – kao Zapad. Francuski predsjednik Macron, po mnogima novi lider Europe, ovog je ljeta na tradicionalnom sastanku s francuskim veleposlanicima u Elizejskoj palači ocijenio da završava epoha prevlasti Zapada te da se kapitalizam urušava. „Definitivno smo svjedoci kraja zapadne hegemonije u svijetu. Situacija se ozbiljno promijenila zbog zapadnih grešaka u brojnim krizama, zbog odluka Amerike tijekom više godina, koje nisu započele s ovom administracijom“, pojasnio je Macron.

Ž – kao Žuti prsluci. U borbu za socijalnu pravdu – protiv socijalne i fiskalne politike vlade u Parizu – Žuti prsluci krenuli su još krajem prošle godine, te istrajali kroz cijelu 2019. godinu, doduše s manjim intenzitetom nego lani. I taman kad se činilo da im prosvjedi gasnu, u prosincu su im se pridružili brojni i moćni francuski sindikati, ustavši protiv Macronove mirovinske reforme. Opet su stotine tisuća na francuskim ulicama, baš kao u lanjskoj zori Žutih prsluka.