‘Parazit’ je šaka u pleksus kapitalističkoj klasi

Može izgledati čudno da Hollywood dodijeli Oscara izrazito antikapitalističkom filmu. No, ključne poruke ‘Parazita’ ne razlikuju se od zaključaka nedavnog skupa kapitalističke elite u švicarskom Davosu

Film „Parazit“ južnokorejskog redatelja Bonga Joon-Hoa upravo je osvojio četiri Oscara: za najbolji film, najbolji strani film, režiju i scenarij. Da postoji Oscar za najradikalniju političku poruku, i njega bi glatko dobio.

Da Marx i Engels pogledaju „Parazit“, ocijenili bi da je to vizualizacija njihovog „Komunističkog manifesta“ i remek-djelo marksizma, jer prikazuje svu težinu klasnog pitanja, na način rijetko viđen u povijesti svjetske kinematografije. A Lenjin i Trocki bi tvrdili da je posrijedi remek-djelo boljševizma, jer su Bongovi proleteri u završnici filma doista ustali protiv eksploatatorske klase, baš u njenom intimnom Zimskom dvorcu.

No Bong Joon-Ho je prekompleksan autor da bi se bez ostatka uklopio u tako plošan okvir. Iako deklarirani socijalist i član južnokorejske ljevičarske Nove progresivne stranke, Bong je za svoj film dobio i brojne kritike i zamjerke s političke ljevice: u ljudskom smislu, naime, u „Parazitu“ su negativnije prikazani likovi iz niže klase, nego oni iz više.

Bongovi proleteri su „ružni, prljavi i zli“, spremni i na darvinistički obračun s pripadnicima vlastite klase (čime redatelj ocrtava raspad klasne solidarnosti u našoj epohi). S druge strane, Bongova buržoazija je bezazlena u svom arkadijskom svijetu, lišena moralnih izopačenja i većih karakternih minusa. Osim one tipične kapitalističke ravnodušnosti prema bijedi nižih slojeva. U Bongovom filmu upravo će ih ta ravnodušnost koštati.

Bong protiv Aristotela

U tom smislu crtanja karaktera, Bong čak daje povoda da ga se svrsta u ljude koji drže da su bogatuni bolji ljudi od sirotinje i koji stoga slave hijerarhijski društveni poredak. Onako kako je u staroj Grčkoj Aristotel – jedan od duhovnih očeva Zapada – tvrdio da robovi imaju „ropsku ćud“, a slobodni građani „slobodnu ćud“, pa je onda društveni status i jednih i drugih samo prirodan odraz njihove urođene naravi.

Ali Bong je u mladosti studirao sociologiju i dovoljno poznaje psihologiju da zna kako je Aristotel bio u krivu. Bong zna da ne postoji nešto kao „urođena narav“ čovjeka, jer je narav čovjeka u značajnoj mjeri određena utjecajima okoline.

Stoga, nisu robovi u antičkoj Grčkoj rođeni ropske ćudi, nego im je tu ćud formirao robovlasnički sistem u kojem su živjeli. Nisu članovi siromašne obitelji Kim rođeni zli, već su takvi dobrim dijelom postali jer su u kapitalističkom raspletu svoje sredine ostali „donji“ na stratifikacijskoj ljestvici.

A ta sredina je Seul, desetmilijunski glavni grad Južne Koreje. Iako Južna Koreja figurira kao jedno od najuspješnijih kapitalističkih društava na svijetu, a Seul kao jedan od najpropulzivnijih svjetskih gradova, Bongovi proleteri žive u slamu koji se gotovo i ne razlikuje od onih u zemljama Trećeg svijeta. Kad se u svojoj bijednoj i skučenoj suterenskoj izbi usprave, oči su im u razini tla, taman da vide kako im lokalni pijanci pišaju uz prozor.

Obitelj Kim živi vječno

Ne radi se o redateljskom pretjerivanju, već o dokumentarnoj stvarnosti Seula, Južne Koreje i globalnog kapitalizma, kako je to nedavno u intervjuu našem filmskom kritičaru Marku Njegiću rekao sâm Bong Joon-Ho:

Usprkos bogatstvu koje je Koreja stekla proteklih desetljeća, relativni jaz između bogatih i siromašnih samo se proširio i mislim da je to svugdje slučaj. Ako idete u pokrajnje uličice u Seulu, još uvijek možete namirisati polupodrumske domove nalik onome obitelji Kim. Veliki broj ljudi iz različitih zemalja rekao mi je da kod kuće imaju iste probleme“, rekao je Bong za Slobodnu Dalmaciju.

Može izgledati čudno da Hollywood – oduvijek važan propagandni stup američkog i globalnog kapitalizma – dodijeli Oscara ovakvom filmu, koji kapitalističkoj klasi zadaje jak udarac u pleksus, brutalno pokazujući što sistem koji se bazira na nejednakosti čini ljudima. No ključne poruke „Parazita“ ne razlikuju se od zaključaka nedavnog skupa kapitalističke elite u Davosu, odakle su američki milijarderi poručivali da je opsesija profitom „dovela do nevjerojatnih nejednakosti u društvu“, te da je „došlo vrijeme da stvari počnemo raditi na drugi način“.

Još otkad je 2014. objavljen Pikettyjev „Kapital u 21. stoljeću“, motiv ekonomske nejednakosti postao je „goruća tema“ svijeta, a ovaj film, među ostalim, pokazuje i što se samoj kapitalističkoj klasi može dogoditi ako se nejednakosti ne smanje. Ostaje pitanje što će kapitalistička elita učiniti s tim svojim zaključcima iz Davosa, koje je znanstveno ovjerio Piketty, a vizualno Bong. Vrijeme teče.

Bolji smo samo od Haitija, Venezuele i BiH

Spoznaja da se četiri od šest YU-republika danas nalaze među prvih deset država po ‘odljevu mozgova’ mogla bi otvoriti pitanje što su točno narodi dobili stjecanjem nezavisnosti, osim razloga da pobjegnu. Mogla bi, ali neće

Ugledni britanski list „Economist“ objavio je popis od deset svjetskih država s najvećim „odljevom mozgova“ u 2018. godini. Na neslavnoj listi Hrvatska se našla na visokom četvrtom mjestu, iza Haitija, Venezuele i BiH.

Rabeći statističke podatke Svjetskog ekonomskog foruma i Izvještaja o globalnoj kompetitivnosti, novinari „Economista“ konstruirali su ljestvicu od 1 do 7, gdje oznaka 1 predstavlja situaciju u kojoj svi talentirani ljudi napuštaju svoju zemlju, dok 7 označava situaciju u kojoj svi talentirani ljudi ostaju u zemlji. Tako je svaka država dobila svoj indeks „odljeva mozgova“.

Najmanji indeks od 1.70 (najveći „odljev mozgova“) ima Haiti. Slijede Venezuela (1.73) i Bosna i Hercegovina (1.76), dok Hrvatska i Rumunjska s indeksom 1.88 dijele četvrto mjesto. U „Top Ten“ još se nalaze Jemen (1.94), Moldavija (1.96), Makedonija (2.13), Benin (2.27) i Srbija (2.31).

Kad ljudi u bogatim zemljama misle o migraciji, obično misle na slabo plaćene zaposlenike koji traže posao kao građevinski radnici, perači suđa ili pomoćni radnici u poljoprivredi. A ljudi u zemljama u razvoju obično su zabrinuti zato što bi oni najbolji iz njihovih zemalja mogli završiti u Silicijskoj dolini ili u bolnicama i sveučilištima razvijenog svijeta“, piše britanski list u tekstu uz opisani graf, dodajući kako „ovaj ‘odljev mozgova’ već dugo muči političare u siromašnim zemljama“.

Talenti postojano bježe

Ponovimo, radi se o statistici za 2018. godinu, ali zacijelo bismo sličan plasman zabilježili i lani, jer nema naznaka da se u 2019. godini zaustavio ili znatnije smanjio negativni trend odlaska mladih i obrazovanih ljudi iz Hrvatske.

Ne može se reći ni da glavni uzrok masovnog „odljeva mozgova“ leži u činjenici da smo nedavno ušli u Europsku uniju, pa da mladi i obrazovani sada koriste ukazanu mogućnost lakšeg preseljenja u inozemstvo. Mi smo, naime, te 2018. bili članica EU već pet godina, pa se ne radi o prvom valu iseljavanja – koji se odvijao 2013. i 2014. godine – već je očito posrijedi postojani trend iseljavanja talenata iz Hrvatske.

Kako u Hrvatskoj ne postoji registar stanovništva, točan broj novih iseljenika nije poznat, ali procjene govore da je od našeg ulaska u EU 2013. godine iz zemlje otišlo između 200 i 300 tisuća ljudi. Veliki dio njih zbog svojih karakteristika – mladi, obrazovani, talentirani – ulaze u ovu statistiku „Economista“.

Eto nas, dakle, u „probranom društvu“ zemalja Trećeg svijeta i Istočne Europe. Da bismo bolje razumjeli taj kontekst, valja kazati štogod o drugim zemljama s „Economistova“ popisa.

Prvoplasirani Haiti je najsiromašnija zemlja zapadne polutke, s očekivanim životnim vijekom od 63 godine. Usporedbe radi, susjedna Kuba – koju se drži dokazom ekonomske jalovosti socijalističkog modela – ima desetorostruko veći BDP po stanovniku (7600 USD) od kapitalističkog Haitija (765 USD), a očekivani životni vijek na Kubi je 80 godina.

Afrikanizacija bivše Jugoslavije

Drugoplasirana Venezuela godinama živi tešku ekonomsku krizu – uz abnormalno visoku inflaciju – prouzročenu padom cijena nafte na svjetskom tržištu (nafta je glavni venezuelski izvor prihoda), snažnim američkim sankcijama i nesposobnošću vlade u Caracasu da diversificira svoje gospodarstvo.

Trećeplasiranu Bosnu i Hercegovinu i njenu tragičnu društveno-ekonomsku situaciju ne treba posebno predstavljati.

To su jedine tri zemlje na svijetu iz kojih talentirani ljudi bježe više nego iz Hrvatske. Da u Hrvatskoj vlada samurajski moralni kodeks, sada bi svi tvorci i upravljači Hrvatske morali izvesti kolektivni seppuku.

Od ostalih država s „Economistova“ popisa, Rumunjska je (uz Bugarsku) po više kriterija najsiromašnija članica EU, a Moldavija je najsiromašnija zemlja čitave Europe. Jemen sa 660 USD po glavi stanovnika ima najmanji BDP u arapskom svijetu, a u zemlji već pet godina bjesni vrlo krvavi rat, dok je Benin jedna od najsiromašnijih afričkih država, s BDP-om od 830 USD, 40 posto nepismenih i životnim vijekom od 62 godine. To je kontekst u kojem smo se našli.

Uz BiH i Hrvatsku, na popisu su još dvije zemlje bivše Jugoslavije – Makedonija i Srbija. Spoznaja da se četiri od šest YU-republika danas nalaze među prvih deset država svijeta po „odljevu mozgova“ (sve osim Slovenije i Crne Gore) mogla bi otvoriti pitanje što su točno narodi dobili stjecanjem nezavisnosti, osim razloga da pobjegnu. Mogla bi, ali neće.

Auschwitz živi vječno

UOČI 75. GODIŠNJICE OSLOBAĐANJA NAJVEĆEG LOGORA SMRTI U WW2 – JESMO LI NAKON 1945. POSTALI BOLJI LJUDI?

I nakon Auschwitza genocide su činili i logore otvarali na svim kontinentima, osim u Australiji i na Antarktici. Zlu suštinu Auschwitza nakon 1945. ponovile su sve verzije homo sapiensa – fašisti i demokrati, komunisti i liberali, vjernici i nevjernici, ljevičari, desničari i centristi

Sutra se navršava 75 godina od oslobađanja Auschwitza. Toliko je već prošlo od 27. siječnja 1945., kada su vojnici Crvene armije kročili u najveći logor smrti Trećeg Reicha, zatekavši unutra 7000 najmršavijih ljudi na svijetu. Mnogi od tih ljudi nisu imali fizičke snage ni da zagrle osloboditelje.

Auschwitz je historijski trijumf mračne strane homo sapiensa, apsolutna crna točka ljudske povijesti. U tom je logoru ubijeno 1,1 milijun ljudi, među kojima 90 posto Židova. Industrija smrti u Auschwitzu je dosegnula nikad viđeni vrhunac: ljude su tamo ubijali u plinskim komorama – plinom Ciklon B – a oni sretniji su strijeljani, dok su mnogi umrli od gladi, teškog prisilnog rada, strašnih higijenskih uvjeta i čudovišnih medicinskih eksperimenata.

Ovaj logor razorio je ontološke mitove o ljudskom rodu, uključujući glasovitu Senekinu tezu da je „čovjek čovjeku svetinja“. Nakon Auschwitza Primo Levi se ubio, Branko Lustig prestao vjerovati u Boga, Theodor Adorno razmatrao je li poezija više uopće moguća, a Viktor Frankl objavio knjižicu „Zašto se niste ubili? Iskustvo psihologa u koncentracijskom logoru“, u kojoj je predstavio novu psihoterapijsku metodu, porođenu upravo u Auschwitzu – logoterapiju, odnosno liječenje smislom.

Sedamdeset pet godina je prošlo otkad su vojnici Crvene armije ušli u najtužniji prostor na Zemlji. Mnogi su tada mislili da se više nikad neće dogoditi takav kolektivni slom moralne svijesti. Držalo se da Auschwitz predstavlja planetarnu katarzu nakon koje čovječanstvo više neće dopustiti koncentracijske logore i genocide.

Danas znamo da su te nade bile pretjerane i uzaludne. Mračna historija homo sapiensa traje i dalje. O žilavosti industrije smrti govori niz genocida, koncentracijskih logora, masovnih masakra i etničkih čišćenja u zadnjih 75 godina ljudske povijesti, od oslobađanja Auschwitza do danas.

Od Hirošime do Kolime

Ni sedam mjeseci nije prošlo otkad je Crvena armija oslobodila Auschwitz, a homo sapiens je već demonstrirao svoj novi izum za brzo masovno ubijanje: nakon njemačkog Ciklona B, na scenu su 6. i 9. kolovoza 1945. stupile američke atomske bombe. Nakon europskih Židova, sada su stradali japanski civili, žitelji Hirošime i Nagasakija. Na Zapadu se obično iznose procjene o 140.000 mrtvih u Hirošimi i 70.000 u Nagasakiju, dok su japanske službene brojke dvostruko veće. A posljedice radijacije ostale su generacijama. Ipak, među pravnicima i povjesničarima nema konzensusa radi li se o genocidu ili ne.

Te 1945. širom Europe započeli su osvetnički pohodi prema etničkim Nijemcima i njihov masovni progon u Njemačku. Tim je protjerivanjem, koje je trajalo do 1950., bilo zahvaćeno 12-14 milijuna Nijemaca, mahom onih iz Čehoslovačke, SSSR-a, Poljske, Mađarske i Jugoslavije. Procjene smrtno stradalih kreću se od 500.000 do tri milijuna, pa neki stručnjaci tvrde da se radi o genocidu, no većina akademske zajednice drži da je riječ o etničkom čišćenju.

Te iste 1945. u SSSR-u sustav koncentracijskih logora (GULAG) postoji već skoro dva desetljeća: otvoren je 1928., a zatvoren 1955., dvije godine nakon Staljinove smrti. Iako su to bili radni logori, a ne logori smrti, zbog napornog fizičkog rada u iznimno teškim klimatskim uvjetima, uz oskudnu prehranu, smrtnost zatvorenika je bila velika: godišnje ih je umiralo 10-20 posto, a u osobito zloglasnom logoru Kolima na Dalekom istoku i svih 50 posto. Drži se da je u sustavu gulaga stradalo između 800.000 i dva milijuna ljudi: ozbiljniji povjesničari iznosi procjene o 1,6 – 1,7 milijuna žrtava.

Od Pjongjanga do Golog otoka

Godine 1948. nastaje komunistička Sjeverna Koreja (službeno Demokratska Narodna Republika Koreja), koja od samog postanka gradi mrežu koncentracijskih radnih logora za političke neistomišljenike. Iako Pjongjang negira postojanje tih logora, satelitske snimke i iskazi bjegunaca ukazuju da su oni još uvijek u funkciji, a smatra se da je u njima danas smješteno do 100.000 zatvorenika. Zbog izoliranosti zemlje teško je odrediti koliko je ljudi stradalo u tim logorima od 1948. do danas: zapadni izvori iznose procjene o 700.000 do 3,5 milijuna žrtava, ali te je brojke nemoguće provjeriti.

Godine 1949. nastaje komunistička Narodna Republika Kina, u kojoj prvih godina također postoje logori za neistomišljenike. Prema Hrvatskoj enciklopediji, u tim je progonima stradalo između jedan i tri milijuna ljudi. U današnje doba spominju se logori za ujgurske muslimane u istočnoj kineskoj provinciji Xinjiang: zapadni izvori tvrde da je u tim logorima zatočeno preko milijun Ujgura (što bi bilo 10 posto ujgurske populacije u Kini), dok vlasti u Pekingu odvraćaju da se ne radi o logorima nego o „centrima za profesionalnu edukaciju“ i prevenciji islamskog fundamentalizma.

Krajem 1940-ih i tadašnja Jugoslavija uspostavlja radni logor za političke zatvorenike na Golom otoku, gdje su završavali oni komunisti koji su se nakon Rezolucije Infombiroa 1948. izjasnili za Staljina, ili su bili proglašeni staljinistima. Iako znatno manjih gabarita u odnosu na sjevernokorejske i kineske parnjake, Goli otok je imao istu zlostavljačku suštinu: sa zatočenim „staljinistima“ postupalo se staljinistički. Logor je zatvoren 1956. godine, a kroz njega je prošlo 16.000 zatočenika, od čega je smrtno stradalo njih nekoliko stotina.

Pokolj Maja i komunista

Skačemo u Latinsku Ameriku. Početkom 1960-ih počinje građanski rat u Gvatemali (1962.-1996.), u sklopu kojeg se događa pokolj naroda Maja. Rat se vodio između ljevičarskog pokreta URNG i desničarske gvatemalske vlade (instalirane nakon što je 1954. CIA srušila ljevičarsku vladu Jacoba Arbenza Guzmana), koja će borbu protiv gerile iskoristiti kao izliku za brutalno etničko čišćenje indijanskog stanovništva: ukupno je ubijeno između 100 i 200 tisuća Maja.

Nakon rata Povjerenstvo za povijesnu istinu utvrđuje da je 93 posto svih zločina izvršila gvatemalska vlada, a da narod Maja čini 83 posto svih žrtava. Povjerenstvo je zaključilo da se radi o genocidu.

Naredni genocid stiže nam iz Indonezije. U svega par mjeseci, od listopada 1965. do ožujka 1966. godine, general Suharto – koji je Indonezijom vladao sve do 1998. godine – uspio je uz pomoć vojske i lokalnih muslimanskih milicija pobiti ogroman broj komunista. Prema Amnesty Internationalu, ubijeno je između 500.000 i milijun članova i simpatizera Komunističke partije Indonezije (PKI), koja je po brojnosti bila treća komunistička partija u svijetu, iza Kine i SSSR-a.

Američko-britanski redatelj Joshua Oppenheimer 2013. je snimio film „The Act of Killing“, u kojem pokazuje da se indonezijsko društvo nikad nije suočilo s ovim genocidom: o njemu se ili šuti, ili se počinitelji slave.

Ostajemo u jugoistočnoj Aziji. Godine 1971., za vrijeme Bangladeškog rata za nezavisnost, pakistanska vojska i islamistički militanti iz organizacije Jamaat-e-Islami proveli su genocid nad bengalskim stanovništvom Bangladeša (tadašnji Istočni Pakistan). Iako se ponegdje navodi podatak o tri milijuna ubijenih Bengalaca, najčešće se koristi brojka od 500.000 mrtvih.

Hutui – Tutsi: 1:1

Sada selimo u Afriku, gdje se 1972. događa Burundijski genocid, u kojem su snage odane Tutsi vladi u Burundiju pobile između 50 i 100 tisuća pripadnika naroda Hutu. Osveta Hutua doći će 22 godine kasnije u susjednoj Ruandi, gdje su 1994. Hutui pobili između pola milijuna i milijun Tutsa. Taj je događaj poznat pod imenom „Genocid u Ruandi“.

Ponovo smo u Latinskoj Americi, gdje 1970-ih desničarske vojne hunte u više država provode masovne pokolje komunista i drugih ljevičara. Koncentracijskim logorima mogu se „pohvaliti“ hunte generala Pinocheta u Čileu (od 1973. do 1990.) i generala Videle u Argentini (od 1976. do 1983.). U Čileu je čak i nacionalni nogometni stadion u Santiagu bio pretvoren u logor, a u Argentini je mučeno i ubijeno oko 30.000 komunista.

I dok su u Indoneziji i Latinskoj Americi komunisti bili žrtve genocida i masovnih pokolja, u Kambodži su bili počinitelji. Tamošnji Crveni Kmeri u razdoblju od 1975. do 1979. pobili su u „poljoprivrednim kolektivima“ (što je bio eufemizam za koncentracijske logore) oko 1,6 milijuna pripadnika vlastitog naroda. Na meti režima posebno su bili intelektualci te pripadnici kineske i vijetnamske manjine.

Ni vijetnamski komunisti nisu odoljeli da se nakon pobjede nad američkim okupatorima 1975. ne osvete „domaćim izdajnicima“ s juga zemlje, koji su se u Vijetnamskom ratu borili na strani SAD-a. Tokom 1976. započelo je masovno odvođenje oficira i vojnika Južnog Vijetnama na prisilni rad u „kampove za preodgoj“ i „nove ekonomske zone“, smještene mahom u džungli, gdje su neki ostali sve do 1989. godine.

Južnovijetnamski izbjeglički izvori spominju 300.000 logoraša, dok neki zapadni autori govore o milijun do dva i pol milijuna zatvorenika, od kojih je umrlo (od malarije i drugih bolesti uvjetovanih teškim uvjetima života u džungli) njih između 50 i 165 tisuća.

Sabra, Šatila, Srebrenica

Sada skačemo na Bliski istok. Nakon vijetnamskih džungli stiže nam jedan posve urbani genocid, počinjen 1982. u Bejrutu, za vrijeme građanskog rata u Libanonu. Nakon što su kršćanske milicije (Falangisti), uz asistenciju izraelske vojske, 16. rujna ušle u palestinske izbjegličke logore Sabra i Šatila u južnom Bejrutu, uslijedio je trodnevni pokolj palestinskih civila: izraelske službe govore o 700-800 žrtava, a izraelski novinar Amnon Kapeliouk u knjizi „Sabra i Šatila: Istraga o masakru“ donosi brojku od 3500 ubijenih. Tri mjeseca nakon pokolja, 16. prosinca 1982., Opća skupština UN-a proglasila je taj događaj genocidom.

Ostajemo na Bliskom istoku, pomičemo se tek u vremenu, i to neznatno: od 1986. do 1989. u Iraku je, po naređenju tadašnjeg iračkog predsjednika Saddama Husseina, uništeno tisuće kurdskih sela i pobijeno između 50 i 200 tisuća Kurda, pri čemu je korišteno i kemijsko oružje (sumporni iperit, sarin, VX i tabun). Haaški sud je 2005. pravomoćno ustvrdio da se radilo o genocidu, čime smo dobili (zasad) jedini genocid u povijesti izvršen kemijskim oružjem.

Napokon stižemo na Balkan. Točnije, u bivšu Jugoslaviju, gdje su se 1990-ih koncentracijski logori otvarali u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji (koju su činile Srbija i Crna Gora) te u BiH. I dok su u logore na prostoru SR Jugoslavije odvođeni mahom hrvatski vojnici i civili (Begejci i Stajićevo u Vojvodini, Sremska Mitrovica i Niš u užoj Srbiji, Morinj u Crnoj Gori), u BiH su sva tri naroda otvarala logore za pripadnike preostala dva naroda, kako Srbi (Manjača, Omarska, Keraterm, Trnoplje, Luka, Batković), tako i Hrvati (Dretelj, Gabela, Heliodrom) i Bošnjaci (Jablanica, stadion u Bugojnu).

Jedini službeni genocid u jugoslavenskim ratovima (i jedini u Europi nakon Auschwitza) također se dogodio u BiH: tom je kvalifikacijom Haaški sud označio pokolj preko 8000 Bošnjaka u Srebrenici koji su u srpnju 1995. izvele snage bosanskih Srba.

Guantanamo kao Gulag

Pokolj u Srebrenici bio je i posljednji svjetski genocid u 20. stoljeću. Pretposljednji je bio onaj već spomenuti u Ruandi, kada su 1994. tamošnji Hutui pobili između pola milijuna i milijun tamošnjih Tutsa, kao osvetu za genocid koji su 1972. u susjednom Burundiju Tutsi proveli nad Hutuima.

U 21. vijeku prvi koncentracijski logor otvaraju predvodnici tzv. demokratskog svijeta – Sjedinjene Američke Države. Govorimo o američkoj vojnoj bazi Guantanamo na Kubi, u kojoj 11. siječnja 2002. američka vlada otvara zatvor za osumnjičene islamske teroriste, koji zbog torture i mučenja zatočenika (premlaćivanja, izlaganja ekstremnim temperaturama, seksualna ponižavanja, mučenja bukom i uskraćivanjem sna, te osobito zloglasni „waterboarding“) brzo postaje najzloglasniji zatvor u demokratskom dijelu svijeta.

Iako su brojke neusporedive, zbog okrutnosti postupanja prema zatvorenicima mnogi Guantanamo uspoređuju sa sovjetskim logorima. Kako je napisao Miljenko Jergović: „Uspoređujući osobna stradanja: sudbina pojedinaca koji su proveli desetak godina u mučilištu Guantanamo nije baš nešto ugodnija od sudbine onih koji su svojih desetak godina proveli u sustavu Gulaga.“

Osim toga, pokazalo se da su mnogi muslimani u Guantanamo stigli ni krivi ni dužni, odnosno „krivi“ samo zato što su muslimani (sredinom 2004. jedan od američkih vojnika javno je rekao da je od 600 tadašnjih zatvorenika samo 20-ak dokazanih članova al-Qa’ide). U Guantanamu je znalo biti zatočeno i do 800 zatvorenika, a danas ih je ostalo nekoliko desetaka, koji se ondje nalaze najmanje 12 godina: mnogi od njih nemaju ni optužnicu, niti će je, po svoj prilici, ikada dobiti.

Američke vlasti službeno priznaju devet smrti među zatvorenicima, dok civilni aktivisti tvrde da je brojka bar peterostruko veća. Predsjednik SAD-a Donald Trump u siječnju 2018. potpisao je uredbu o daljnjem korištenju zatvora Guantanamo na još 25 godina.

Od Mijanmara do Gaze

Posljednji (zasad) genocid u svijetu registriran je u budističkom Mijanmaru, gdje je 2017. vlada dobitnice Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi provela pokolj i progon pripadnika muslimanske manjine Rohindža. Iz Mijanmara je u susjedni Bangladeš tada pobjeglo 730.000 muslimana, odnosno dvije trećine muslimanske populacije u zemlji. Amnesty International je izvijestio da mijanmarska vojska i paravojne snage provode taktiku „spaljene zemlje“, a satelitske snimke potvrdile su veliko uništenje naselja u kojima su živjeli muslimani. UN-ove istrage optužile su mijanmarsku vojsku za ubijanje, palež i silovanje s „genocidnim namjerama“.

Ovaj spisak genocida i logora nakon Auschwitza bio bi nepotpun bez spomena onoga što mnogi drže „najvećim koncentracijskim logorom na svijetu“, a neki čak uspoređuju s Varšavskim getom iz Drugog svjetskog rata. Dakako, mislimo na Pojas Gaze, gdje na uskom obalnom pojasu površine 365 četvornih kilometara u vrlo teškim uvjetima – pod vojnom i ekonomskom blokadom Izraela koja traje već više desetljeća – živi skoro dva milijuna Palestinaca, okruženi visokim zidom i bodljikavom žicom, uz trajni nedostatak hrane i pitke vode.

Sve u svemu, vidimo da su i nakon Auschwitza genocide činili i koncentracijske logore otvarali na svim kontinentima, osim u Australiji i na Antarktici. Zločinačku suštinu Auschwitza nakon 1945. ponovile su sve verzije suvremenog homo sapiensa – i fašisti i demokrati, i komunisti i liberali, i vjernici i nevjernici, i ljevičari i desničari i centristi.

Štoviše, dva posljednja primjera (Mijanmar i Gaza) pokazuju da čak i pripadnici najmiroljubivije religije svijeta, kakvom tituliraju budizam, mogu provesti radikalno etničko/vjersko čišćenje s elementima genocida, odnosno da pripadnici naroda koji je najviše stradao u Auschwitzu danas svoje susjede drže u bodljikavoj žici.

Što smo onda kao vrsta naučili od nepojmljivog iskustva Auschwitza?

Odgovor na to pitanje je tako mučan da ga je teško i napisati. Kad tome dodamo aktualni porast antisemitizma u svijetu – osobito u Europi – te činjenicu da je Europski parlament nedavnom rezolucijom izjednačio tvorce i osloboditelje Auschwitza, razloga za optimizam baš i nema. Budućnost očito namiguje fašistima i revizionistima.

Godina suza i bijesa: od Assangea do Žutih prsluka

HRVATSKA I SVIJET U 2019.

A – kao Assange, Julian. Osnivač WikiLeaksa i prvi svjetski „zviždač“ 11. travnja je uhapšen u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, nakon sedam godina skrivanja. Sada mu prijeti izručenje u SAD i suđenje za špijunažu. Drevni Prometej ukrao je vatru bogovima i dao je ljudima, a ovaj suvremeni Prometej raskrinkao je današnje bogove iz Bijele kuće i Pentagona, i ljudima dao informaciju o tome. Drevni Prometej osuđen je na vječnu robiju, s opcijom pomilovanja nakon 30.000 godina, a i Assangeu prijeti slična sudba. Tako prolaze prijatelji ljudi.

B – kao Brena, Lepa. Kraljica balkanskog folka u prosincu je dva dana zaredom napunila zagrebačku Arenu, a publika se žešće raspametila na pjesmu „Jugoslovenka“, što se klinički vidi u videu na youtubeu. Fakat da je u dva dana usred Zagreba 40.000 duša zborski pjevalo „Jugoslovenku“ zgrozila je hrvatske generale i desne kolumniste, a u ime Brenine publike odgovorio im je jedan od par tisuća komentatora na youtubeu: „Ova pjesma je za sve nas koji smo bili protiv bilo kakvog rata, ona je simbol zajedništva i suradnje koje su budale uništili.“

C – kao „crna rupa“ u svemiru. U travnju ove godine konačno je snimljena, zahvaljujući međunarodnom timu znanstvenika Event Horizon Telescope, koji je koristio podatke s više radio-teleskopa širom Zemlje. Crna rupa nalazi se u središtu galaksije Messier 87, u zviježđu Djevice: udaljena je od Zemlje 55 milijuna svjetlosnih godina, s masom 6,5 milijardi puta većom od našeg Sunca. Znanstvenici je drže dokazom da je Einstein bio u pravu s općom teorijom relativnosti.

Č – kao Čile. Ovogodišnji antisistemski protesti milijuna Čileanaca, koji su počeli u listopadu – i već u prvom tjednu donijeli dvadesetak mrtvih i 6000 uhapšenih – imaju golemu simboliku. Ona zrači iz činjenice da je upravo Čile bio prva zemlja koja je, još ranih 80-ih, poslužila kao eksperimentalni poligon neoliberalnog kapitalizma. Danas, 40 godina kasnije, milijuni su izašli na ulice da kažu što misle o tome.

D – kao Dvije Dame. Jedna se zove Christina Koch, a druga Jessica Meir. Ove dvije američke astronautkinje 18. listopada postale su prve žene koje su bez muške pratnje izvele šetnju izvan Međunarodne svemirske stanice (ISS). Nije poznato o čemu su ćakulale za vrijeme te sedmosatne svemirske šetnje, ali znamo zaključak: mali korak za čovjeka, ali veliki i zasluženi šamar svim dripcima koji propovijedaju da su žene drugotne.

E – kao Evo Morales, donedavni socijalistički predsjednik Bolivije, koji je nakon postizbornih oporbenih prosvjeda u studenome svrgnut s vlasti vojnim pučem, postavši jedini svjetski lider koji je ove godine morao bježati iz zemlje da spasi život. Prvi indijanski predsjednik u povijesti Bolivije helikopterom je pobjegao u Meksiko i privremeno se skrasio u Argentini, odakle najavljuje nastavak političke borbe: na Badnjak je najavio da se u Boliviju vraća do idućeg Božića.

F – kao Finska. Jedna od progresivnijih zemalja svijeta, jedina u Europi koja na PISA-testovima parira istočnoazijskim „tigrovima“, sada je iznenadila svijet rodno-dobnom strukturom Vlade: uz najmlađu svjetsku premijerku, socijaldemokratkinju Sanne Marin (34), stoje ministrica obrazovanja iz Lijevog saveza Li Andersson (32), ministrica policije iz Zelene lige Maria Ohisalo (34) i centristička ministrica financija Katri Kulmuni (32). Nova finska premijerka odrasla je u obitelji s dvije mame, kao živi dokaz da odrastanje u istospolnoj zajednici nije nikakva prepreka u životu. Dapače.

G – kao Guaidó, Juan. Venezuelski političar nalik na proizvod mašte bistrog viteza Don Quijotea od Manche. U siječnju je ovaj lik došao u jedan park u istočnom Caracasu i proglasio se predsjednikom države. Predsjednik SAD-a Donald Trump priznao ga je u roku od par minuta, a šaljivi je čin idućih dana ponovila četvrtina zemalja svijeta, uključujući i Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, nadaleko čuveno po samostalnoj politici. Iluzija se ubrzo rasprsnula, a nesretnog Guaidóa više nitko i ne spominje.

H – kao Hong Kong. Najveći prosvjedi otkako je Hong Kong 1997. vraćen Kini započeli su u lipnju i još traju, iako je izvorni povod za prosvjed – sporni zakon o izručenju Kini – nestao još prije tri mjeseca, kad je zakon povučen. No „prodemokratski prosvjednici“ nastavili su s demonstracijama, a mahanjem britanskim i američkim zastavama poručuju da Peking narušava načelo „jedna zemlja, dva sistema“, kojim je ovoj bivšoj britanskoj koloniji sve do 2047. zajamčen poseban status.

I – kao izbori za Europski parlament. Svibanjski europski izbori donijeli su i neke promjene na hrvatskoj političkoj sceni: od uspona nezavisnog kandidata i bivšeg suca Mislava Kolakušića do postizbornog raskola Živog zida, čiji se rejting nakon toga prepolovio, a na poziciju treće političke snage u zemlji uskočio je upravo Kolakušić. No čini se da i njegova zvijezda gasne, što su pokazali aktualni predsjednički izbori.

J – kao Japan. „Zemlja izlazećeg Sunca“ ove je godine dobila novog cara. Nakon što je car Akihito u travnju abdicirao – kao prvi japanski car koji je to učinio u zadnja dva stoljeća – na tron je došao njegov sin Naruhito. Car u Japanu nema izvršne ovlasti, ali je važna simbolička figura čije ideje označavaju generalni društveni smjer. U eri u kojoj se Japan potiho vraća starom militarizmu, bitno je da na Prijestolju Krizantema sjedi netko tko šalje poruke mira i harmonije.

K – kao Katalonija. Dvije godine nakon izglasanog, ali neprovedenog referenduma o neovisnosti – kojeg je španjolski Ustavni sud zabranio – Vrhovni sud osudio je 14. listopada devet katalonskih političara na preko stotinu godina zatvora, zbog njihove uloge u organizaciji referenduma. Istog dana gnjevni građani Katalonije su masovno izašli na ulice da iskažu neslaganje s presudama, ali ideja o nezavisnoj Kataloniji čini se sve dalje od realizacije.

L – kao Lustig, Branko. Hrvatski Židov, filmski producent i dvostruki „oskarovac“ umro je u studenome u Zagrebu, u 88. godini života. Kao dječak je preživio koncentracijske logore Auschwitz i Berger-Belsen, pa je razumljiv njegov stav o Bogu, koji je 2012. izrazio na predavanju učenicima u Zadru, rekavši da za njega Bog ne postoji. U medijima će pojasniti: „Milijuni su stradali jer su sve do ulaza u plinsku komoru vjerovali da će prst Božji zaustaviti zlo. Nakon svega što se dogodilo, ja u Boga ne vjerujem i moje je pravo da to govorim. Ako u demokraciji ne mogu reći da ne vjerujem u Boga, jebeš demokraciju!“

M – kao migranti. Nakon što je za vlade Zorana Milanovića stotine tisuća migranata prošlo kroz Hrvatsku bez incidenta, stvari pod današnjom HDZ-ovom vladom stoje drukčije. Strani mediji optužuju hrvatsku policiju za kršenje prava migranata i njihovo ilegalno vraćanje u BiH, o čemu je švicarska javna televizija u svibnju objavila i snimku, nakon čega je i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović za švicarsku televiziju priznala da postoji praksa pushbacka migranata preko zelene granice. 

N – kao katedrala Notre Dame u Parizu, kojoj je 15. travnja požar uništio krov i srušio zvonik. Simbol europske kulture i najposjećeniji povijesni spomenik Europe treba višegodišnju obnovu. Pariška nadbiskupija nekidan je objavila da se ove godine, prvi put u dva vijeka, u katedrali neće održati božićna misa, pa je nadbiskup Michel Aupetit tu misu, pred 2500 vjernika, vodio pod šatorom cirkusa Gruss.

O – kao solarni rover „Opportunity“, koji je ove godine okončao 14-godišnju misiju na Marsu. Iako je misija trebala trajati samo 90 dana, mali robot izdržao je 40 puta dulje, na radost svemirskih inženjera i istraživača. Među ostalim, „Opportunity“ je, skupa s drugim robotskim vozilom „Spirit“, dokazao da je na Crvenom planetu nekoć bilo vode. Neka je slava ovom solarnom roveru, koji je zadužio ljudski rod!

P – kao požari. Godina će ostati upamćena po vatrenim stihijama u „plućima svijeta“ – Amazoniji. U kolovozu je ondje gorjelo 74.155 požara, sve dok predsjednik Brazila Jair Bolsonaro – kojeg mnogi drže odgovornim za požare – nije poslao vojsku da pomogne u gašenju. Požari su ove godine harali i Sibirom, Kalifornijom, Bolivijom i Indonezijom, a konac godine prate veliki požari u Australiji, gdje je samo na području Novog Južnog Walesa od listopada nestalo više od 2,7 milijuna hektara raslinja i 2000 koala.

R – kao Rojava, sada već imaginarna anarhističko-feministička utopija i nedosanjani državotvorni san sirijskih Kurda. Nekoliko godina se činilo da će najveći svjetski narod bez vlastite države ovog puta održati svoj samostalni entitet u Siriji, ali san o Rojavi pregažen je turskim tenkovima, nakon što je dotadašnje kurdske saveznike na cjedilu ostavio američki predsjednik Trump. Povijest Kurda je historija promašenih uzdanja u Ameriku.

S – kao Sjeverna Makedonija. Nekadašnja najjužnija jugoslavenska republika u veljači je, nakon tri desetljeća natezanja s Grčkom, napokon službeno promijenila ime, dodavši prefiks „Sjeverna“, sve kako bi se ukrcala u vlak euroatlantskih integracija. Hladan politički tuš stigao je u studenome, kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron stavio veto na početak pregovora između Bruxellesa i Skoplja. Džaba su Makedonci krečili.

Š – kao štrajk. Hrvatski učitelji i nastavnici svojim su gotovo dvomjesečnim štrajkom osvojili srca hrvatskih građana i državni novčanik premijera Andreja Plenkovića, koji je nakon početne bahatosti – više od mjesec dana mu je trebalo samo da primi vođe učiteljskih sindikata – shvatio da su učitelji presložni i prekompaktni da bi ih mogao pokolebati. Štrajk je pokazao i da ne moraju svi prosvjedi u Hrvatskoj biti na nacionalnoj osnovi – ovo je bio klasni ustanak par exellence.

T – kao Thunberg, Greta. Za Gretu danas znaju svi, pa ju je i američki časopis Time proglasio za osobu godine. Šesnaestogodišnja švedska tinejdžerka svojim se aktivizmom nametnula kao vodeći glas dolazeće generacije za ekološki spas planeta, a protiv svjetskih vladara koji, kako im je Greta poručila za govornicom UN-a, promiču „kapitalističku bajku o neprestanom gospodarskom rastu“, uzrokujući klimatske promjene koje ugrožavaju Zemlju. „Kako se usuđujete?“ zagrmila je Greta u zgradi UN-a na East Riveru.

U – kao Ukrajina. Jedini aktualni europski rat i dalje tinja, zaglavljen i zamrznut negdje između Sporazuma iz Minska i nevoljkosti obiju zaraćenih strana da ga napokon počnu primjenjivati. Trinaest tisuća mrtvih teško opterećuje odnose između dva međusobno najbliža istočnoslavenska naroda. Zvuči li to ikome na južnoslavenskom Balkanu kao nešto poznato?

V – kao Venecija. Kao što nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, tako nije vijest da u Veneciji ima vode, već je vijest da je nema. Ali ovog puta vijest je u tome što vode ima previše – drevni grad u studenome je preživljavao najviše razine plime otkako postoje mjerenja. Šteta od povijesnih poplava mjeri se u milijardama eura.

Z – kao Zapad. Francuski predsjednik Macron, po mnogima novi lider Europe, ovog je ljeta na tradicionalnom sastanku s francuskim veleposlanicima u Elizejskoj palači ocijenio da završava epoha prevlasti Zapada te da se kapitalizam urušava. „Definitivno smo svjedoci kraja zapadne hegemonije u svijetu. Situacija se ozbiljno promijenila zbog zapadnih grešaka u brojnim krizama, zbog odluka Amerike tijekom više godina, koje nisu započele s ovom administracijom“, pojasnio je Macron.

Ž – kao Žuti prsluci. U borbu za socijalnu pravdu – protiv socijalne i fiskalne politike vlade u Parizu – Žuti prsluci krenuli su još krajem prošle godine, te istrajali kroz cijelu 2019. godinu, doduše s manjim intenzitetom nego lani. I taman kad se činilo da im prosvjedi gasnu, u prosincu su im se pridružili brojni i moćni francuski sindikati, ustavši protiv Macronove mirovinske reforme. Opet su stotine tisuća na francuskim ulicama, baš kao u lanjskoj zori Žutih prsluka.

Epitaf Koje Oborine, pravoslavnog ustaše

Na Kojinom grobu crno na bijelo stoji, velikim ćirilićnim slovima: ‘Ovđe počiva Kojo Oborina, ustaša’. Naš Srbin Kojo je ustaševao sredinom druge polovine 19. stoljeća, desetak godina prije Pavelićeva rođenja

Kojo Oborina se cijeloga života ponosio što je bio ustaša, pa je tu riječ za života uklesao i na vlastiti nadgrobni spomenik. I to ćirilicom.

Zašto ćirilicom, pitate.

Zato što je ustaša Kojo bio Srbin, pravoslavac. Kao što je poznato, Srbi pišu ćirilicom. Ćirilica je bila materinje pismo ovog okorjelog ustaše.

Vidim ja, ne vjerujete vi. A što ako vam kažem da je časni Kojo Oborina bio ustaša prije nego što se Ante Pavelić uopće rodio?

I opet ne vjerujete? A onda ništa – sjednite u auto, otiđite na pravoslavno groblje u Poplatu kod Stoca i nađite Kojin grob. Ako ne znate staro hrvatsko pismo, zamolite čuvara groblja da vam pročita Kojin epitaf.

Dakle, na Kojinom grobu crno na bijelo stoji, velikim štampanim ćirilićnim slovima: „Ovđe počiva Kojo Oborina“. Ispod toga je navedena godina Kojinog rođenja (1852.), dok godina smrti nije uklesana. Umjesto toga, u donjem redu epitafa piše „Ustaša 1875.–1878.“, a u najdonjem redu dodano je: „Spomenik podiže sebi“.

Naš Kojo je, prema tome, ustaševao sredinom druge polovine 19. stoljeća, desetak godina prije Pavelićeva rođenja i pola vijeka prije osnivanja ustaškog pokreta. Kako je to moguće, krstite se vi nad grobom pravoslavnog ustaše.

Moguće je zato što povijest na ovim prostorima ne počinje ni 1941. ni 1991. godine, nego – nećete vjerovati – podosta ranije. Tako je pune 54 godine prije nego što će Pavelić u emigraciji osnovati ustaški pokret, u južnim dijelovima današnje BiH izbio znameniti Hercegovački ustanak (1875.-1878.) u kojem su hercegovački kršćani skupa ustali protiv turskog zuluma, te su sami sebe nazivali „ustašama“.

Salko i Stojan

Kad kažemo „skupa ustali“, mislimo na povijesnu činjenicu da su se u tom protuosmanskom ustanku zajedno, rame uz rame, borili Hrvati i Srbi, odnosno katolici i pravoslavci. Da, i muslimani također, kad već pitate.

O ovome je dosta pisao ljubuški novinar i publicist Dušan Musa, inače autor dva historiografska rada o Hercegovačkom ustanku i urednik zbornika „Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku“, objavljenog 2009. u Ljubuškom. Nakon što je posve slučajno otkrio grob Koje Oborine i njegov ustaški epitaf na ćirilici, krenuo je u prekopavanje arhiva te nekoliko godina kasnije, u Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju, pronašao da su se prvim ustašama zvali ustanici Luke Vukalovića (1852.–1862.), dakle Srbi iz jugoistočne Hercegovine.

Notirajući da su se ustašama kasnije zvali i sudionici Hercegovačkog ustanka – podjednako katolici i pravoslavci – Musa navodi da su se tim imenom kitili i domicilni muslimani, protivnici austro-ugarske aneksije BiH, koji su 1882. u općini Kalinovik podigli ustanak protiv austro-ugarske vlasti, skupa sa Srbima. Taj ustanak vodili su Salko Forta i Stojan Kovačević, Musliman i Srbin.

Dakle, ustaše su u različitim razdobljima, odnosno ustancima, bili ne samo Hrvati, nego i Srbi i Bošnjaci. Povijest nam je ipak zajednička“, piše Dušan Musa, a istu tezu u spomenutom zborniku „Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku“ konstatira i dr. Anđelko Mijatović:

U drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvata, Srba i Crnogoraca, kršćana i muslimana u BiH, naziv ustaša bio je uobičajen za svakoga tko je ustao na oružje da bi izvojevao neke slobode i prava.“

Vuko i Risto

U analima iz tog doba sačuvan je „Ljetopis porodice Lučića i Parohije sutorinske od 1680. do 1930. godine“ (Zavičajni muzej Herceg-Novi, 2000.), čiji je autor prota Špiro Lučić, a koji među ostalim govori o crnogorskim i srpskim ustašama iz Hercegovačkog ustanka koji su mnogo desetljeća kasnije, 1940. godine, tražili penzije od kraljevske vlade u Beogradu. Navodeći da su u tom trenutku na životu bili još samo dvojica ustaša, Vuko L. Jančić i Risto J. Ivetić, prota Lučić bilježi:

I danas oba živa stara ustaše od ratnog Ministarstva iz Beograda uživaju dobrovoljačko pravo iz god. 1875-1878 mjesečno 500 dinara još od 1935. godine.“

I srpska štampa iz druge polovine 19. stoljeća koristila je izraz “ustaše” u pozitivnom tonu. Tako novosadski list Zastava u broju od 5. srpnja 1876., u doba Hercegovačkog ustanka, objavljuje članak pod naslovom “Pravila za ustaše”, u kojem se ističe “čast i dugotrajna uzdržljivost ustaške vojske”, te se navode i imena ustaških vođa, pri čemu se apostrofira da je među njima i jedan Hrvat – vojvoda don Ivan Musić, inače vođa Hrvata u Hercegovačkom ustanku.

Hrvati su imali zapaženu ulogu u Hercegovačkom ustanku. Musa tako naglašava da je zapovjednik najvećeg ustaničkog bataljuna, Popovsko-ljubinskog, bio Hrvat Miše Tomašević, zvani Kukica, koji je imao devet četa u bataljunu i “bio brojniji od ustaničkih bataljuna koje su činili Srbi”.

No vratimo se našem junaku Koji Oborini, pravoslavnom ustaši. O njemu je ove godine u Hrvatskoj objavljen i jedan znanstveni rad, pod naslovom „Epitaf Koje Oborine (Prilog proučavanju srpskog nacional-socijalizma)“, čiji je autor Ante Škegro iz Hrvatskog institute za povijest. Škegro piše:

Ustaša je najstarija inačica hrvatskog naziva za pobunjenika, odnosno ustanika protiv ugnjetača, odnosno porobljivača. Tim su se nazivom oslovljavali i kršćanski ustanici protiv 400-godišnjega osmanlijskog ropstva u najzapadnijoj osmanlijskoj pokrajini – Vilajetu Bosna. Među pobunjenicima je bio i 23-godišnji pravoslavac Kojo Oborina, koji se jedini od njih okitio nazivom ‘ustaša’ na vlastitom nadgrobnom spomeniku, koji si je dao podići na pravoslavnom groblju u Potplatu kod Stoca u istočnoj Hercegovini.“

Nikola i Šimun

Balkanska povijest doista nije za osjetljiviji nacionalni želudac, budući da i riječ „četnik“ ima sličnu nomadsku i kozmopolitsku sudbinu kao i naziv „ustaša“.

Riječ „četnik“, naime, izvorno je hrvatskog porijekla, kao što svjedoči franjevački svećenik fra Lujo Plepel, koji u svojim radovima naziv „četnik“ vezuje za hrvatske ustanike koji su polovinom 17. stoljeća „četovali“ u okolici Drniša, sukobljavajući se s Turcima. Poznatije četovođe tih hrvatskih četnika bili su franjevci fra Nikola Ružić i fra Šimun Brajinović, župnik crkve u Petropolju.

O četovanju među Hrvatima u 17. stoljeću piše i Vladimir Mažuranić, sin hrvatskog bana. Osim kao pojam kojim se označavaju hrabri borci, on u svojim „Prinosima za hrvatski pravno-povijesni rječnik“ pod pojmom „četnici“ podrazumijeva i sve vojnike u nekoj četi.

Nećete ni ovo vjerovati: o četnicima kao „slobodarskom pokretu“ pisao je i povjesničar – Franjo Tuđman:

Termine četovanje i četnici, koji su u prošlosti hrvatskog i srpskog naroda bili sinonimi neprekidnog oružanog otpora i dobrovoljačkog slobodarskog pokreta (…) omrazili su vlastodršci stare Jugoslavije“ – tako je o četnicima zborio prvi hrvatski predsjednik.

Vidimo, dakle, da su „ustaša“ i „četnik“ nekada bile sasvim fine i pristojne riječi, koje su, štoviše, imale i pozitivne i slobodarske konotacije. Nakon što su se tih riječi dočepali Ante Pavelić i Draža Mihailović, njihovo značenje se surovo promijenilo. Ratni zločinci ne ubijaju samo ljude i narode – oni kolju i riječi.

Vrati, koko, što si pozobala!

SVE VIŠE DRUŠTVENIH SKUPINA ZAHTIJEVA PRERASPODJELU DRŽAVNOG NOVCA

Iza učitelja, liječnika, sestara i policajaca stupa još jedan pobunjeni ceh, koji naizgled nema veze s javnim sektorom – poduzetnici. Oni traže manje poreze i prijete ‘financijskim štrajkom’, odnosno prekidom svih uplata u proračun

Jedan bauk kruži Hrvatskom – bauk preraspodjele sredstava iz državnog proračuna. Novu proračunsku matematiku najglasnije traže učitelji i nastavnici, ali s istim zahtjevom istupaju i drugi javni službenici, poput liječnika i policajaca, dok u trećem ešalonu pobune stoje privatni poduzetnici, koji išću porezno rasterećenje i smanjenje troškova javnog sektora. To je glavno obilježje vruće političke jeseni u Hrvatskoj.

Podsjetimo, štrajk prosvjetara je pokrenut zbog njihova zahtjeva da im se „koeficijent složenosti posla“ – koji je za zaposlenike u obrazovanju među najnižima u javnom sektoru – poveća za 6,11 posto. Taj koeficijent je bitan za određivanje plaće javnih službenika, jer se njen (bruto) iznos dobija množenjem tog koeficijenta s osnovicom, koja za plaće u javnom sektoru u Hrvatskoj od 1. rujna ove godine iznosi 5.695,87 kuna. Kako koeficijent za gro učitelja i nastavnika iznosi 1,32, proizlazi da prosječna prosvjetarska bruto plaća iznosi 7.517 kuna (prosječna neto plaća je niža za 500 do 1000 kuna, te se kreće između 6,5 i sedam tisuća kuna).

Zbog činjenice da se po visini koeficijenta nalaze na repu javnog sektora, prosvjetari od početka ističu da ne žele jednokratne povišice niti povećanje osnovice na razini cijelog javnog sektora (jer bi se povećanjem osnovice, uz neizmjenjene koeficijente, samo još dodatno povećala razlika između plaća učitelja i drugih javnih službenika), nego traže za 6,11 posto veći koeficijent, koji bi time s 1,32 skočio na 1,40 (čime bi učiteljska bruto plaća porasla sa 7.517 na 7.973 kn, a neto plaća za oko 300 kuna).

SSS-om protiv VSS-a

Priča se, dakle, vrti oko koeficijenata. Za javne službenike oni su definirani Vladinom uredbom, te se kreću u rasponu od 0,5 do 3,5. Konkretno, u prosvjetarskoj branši ti koeficijenti iznose od 1,12 (učitelj početnik bez stručnog ispita) do 1,61 (učitelj savjetnik), ali većina učitelja i nastavnika ima navedeni koeficijent od 1,32, po čemu se očito nalaze u donjem dijelu raspona određenog za javni sektor. Baš zato nastavnici od početka traže povećanje koeficijenta, kako bi se izravnali s ostatkom javnih službi.

Usporedbe radi, državni dužnosnici imaju višestruko veće koeficijente (s tim da njihova osnovica iznosi 3.890 kuna), koji su određeni zakonom. Najveći koeficijent ima predsjednica države (9,30), a potom predsjednici Sabora, Vlade i Ustavnog suda (7,86), iza kojih dolaze potpredsjednici Sabora i Vlade te zamjenik predsjednika Ustavnog suda (7,14). Predsjednici saborskih tijela imaju koeficijent 6,42, a državni tajnici 5,70, dok najmanji dužnosnički koeficijent iznosi 4,26.

Zamjenik župana ima koeficijent čak i do 5,46, tako da mu neto plaća može dosegnuti i do 19 tisuća kuna, odnosno trostruko više od prosječnog učitelja. Tu je još i čitav niz (pre)visoko plaćenih državnih službenika, zaposlenih u državnim tvrtkama na radnim mjestima upitnog smisla postojanja.

Recimo, Indexov novinar Vladimir Matijanić nekidan je, pišući o otezanju procesa na Općinskom sudu u Splitu protiv aktualnog predsjednika Uprave Županijskih cesta Jure Šundova – protiv kojeg je splitsko državno odvjetništvo lani u svibnju podiglo optužnicu da je prijevarom stekao status ratnog invalida – otkrio da Šundov u Županijskim cestama, tvrtki u vlasništvu Splitsko-dalmatinske županije, ima neto plaću od 23.460 kuna. Četiri puta više od učitelja. S time da ovaj konkretni predsjednik Uprave županijske tvrtke ima samo srednju školu, dok učitelji imaju VSS.

Pobuna liječnika

Iako Šundov tvrdi da nije „uhljebljen“, navodeći da Županijske ceste svoje prihode zarađuju u tržišnom nadmetanju s drugim tvrtkama, to opovrgava županijski vijećnik Ante Renić iz stranke Pametno, koji je javno osporio smisao postojanja Županijskih cesta i njihovu tržišnu orijentiranost:

Imamo tvrtku u županijskom vlasništvu koja se bavi održavanjem cesta, za što nema potrebe jer samo radi nelojalnu konkurenciju tvrtkama koje su stvarno na tržištu i koje se moraju izboriti za posao. Navoditi da se tvrtka bori s konkurencijom u najmanju je ruku smiješno kad znamo da se na natječaj Županijske uprave za ceste javi samo ona, te joj taj posao čini veliki dio poslovanja bez kojeg ne bi mogla funkcionirati“, rekao je Renić, iznoseći da Županijske ceste od 80 milijuna kuna godišnjeg posla čak 50 milijuna dobiju od Županijske uprave za ceste, koju vodi HDZ-ovac Petar Škorić.

Drugim riječima, srednjoškolski obrazovani čelnici državnih i županijskih tvrtki, čiji je smisao postojanja upitan, imaju četverostruko veću plaću od fakultetski obrazovanih prosvjetara bez kojih bi se društvo raspalo.

Stoga je bijes učitelja i nastavnika na postojeću raspodjelu državnog novca posve razumljiv. Ali nisu bijesni samo prosvjetari – u potencijalnoj koloni prosvjednika iz javnog sektora već cupkaju i liječnici i policajci, također duboko nezadovoljni svojim materijalnim položajem.

Čelnici zdravstvenih sindikata još su krajem kolovoza javno upozorili na brojne probleme s kojima se susreću liječnici i medicinsko osoblje, te zaprijetili štrajkom zbog kolektivnog ugovora. Bolnički liječnici su se tužili zbog preopterećenosti prekovremenim satima, ugovorni liječnici zbog nesređenih koncesija i previsokih najamnina ordinacija, a sindikati su isticali da u sustavu ima premalo i liječnika i medicinskih sestara, te da su njihove plaće premale, zbog čega i doktori i sestre masovno odlaze u inozemstvo.

Ako sestre krenu u štrajk…

Potom su svoje zahtjeve Vladi saželi u „Rujanskoj izjavi“ i prije dva i pol mjeseca zatražili prijem kod premijera Andreja Plenkovića. Kako do danas nisu dobili nikakav odgovor, sada su opet izašli iz javnost, pa su Hrvatska liječnička komora (HLK) i Hrvatski liječnički sindikat (HLS) u srijedu objavili da 1. prosinca, u sklopu dvomjesečne akcije „Hoću raditi zakonito“, započinju prikupljati potpise liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad dulji od 48 sati tjedno. 

To je novi korak u borbi za zakonit rad liječnika i odgovor na 71 dan Vladine šutnje na zahtjeve za donošenjem zakona o plaćama liječnika ili strukovnog kolektivnog ugovora“, rekli su na konferenciji za novinare predsjednik HLK-a Krešimir Luetić i predsjednica HLS-a Renata Čulinović-Čaić, ističući da zdravstveni sustav funkcionira „ponajviše zbog tri milijuna liječničkih prekovremenih sati godišnje“, te navodeći kako očekuju da će Vlada pokrenuti donošenje zakona o plaćama liječnika prije nego što budu prisiljeni aktivirati potpise, što bi građanima smanjilo dostupnost zdravstvene zaštite.

Čelnici komore i sindikata naglasili su da već sada u sustavu nedostaje najmanje 2000 liječnika, a još ih toliko odlazi kroz pet godina u mirovinu. Naveli su i da je od ulaska Hrvatske u EU iz zemlje odselilo 850 liječnika, a samo ove godine i šezdesetak mladih liječnika bez ijednog dana radnog staža, te upozorili da nam – ako se situacija s plaćama ne popravi – prijeti kolaps primarne zdravstvene zaštite.

Kako navode sindikalni čelnici, mladi liječnik koji ulazi u bolnicu kao specijalizant ima 7500 kuna neto plaću, dok medicinske sestre imaju od pet do šest tisuća kuna. S obzirom da u zdravstvenom sustavu već nedostaje čak 12 tisuća medicinskih sestara, jasno je da bi njihov čak i parcijalni (cirkularni) štrajk doveo do kolapsa cijelog sustava.

Bijeli Božić ili ‘bijeli štrajk’

Rekosmo već da iza učitelja, u istom protestnom redu s liječnicima, cupkaju i policajci, čiji je sindikat podržao štrajk prosvjetara i najavio da će među svojim članovima provesti anketu o sudjelovanju u prosvjedima i štrajku.

Nakon izjašnjavanja, ovisno o rezultatima, pokrenut ćemo određene sindikalne akcije koje će se intenzivirati kada u Hrvatskoj bude u tijeku predsjedavanje u Vijeću EU-a“, poručili su iz Sindikata policijskih službenika za Dnevnik.hr, dodajući kako prosvjetare podržavaju zato što su „prosvjetni djelatnici u sličnoj situaciji kao i policijski službenici, jer su potplaćeni za posao koji rade i nalaze se na dnu društvene ljestvice“.

Konkretno, kako javno ističe predsjednik najvećeg policijskog sindikata Dubravko Jagić, mladi policajci imaju plaću oko 3800 kuna (ponegdje se navodi i podatak o 4600 kuna), a oni s deset godina radnog staža i srednjom stručnom spremom mogu, sa svim dodacima, uhvatiti oko 5500 kuna.

Nitko za tako male novce ne želi raditi u policiji. Ako ne možemo sami sebe zaštititi i ako ne možemo normalno živjeti, ne možemo ni druge zaštititi“ – poručio je nedavno Jagić u intervjuu za TV Novu.

Stoga Sindikat policije traži povišice od 25 posto za sve zaposlenike MUP-a, čime bi početna plaća policijskog službenika skočila na sedam i pol do osam tisuća kuna. U protivnom, Jagić tvrdi da je policija spremna za tzv. bijeli štrajk – namjerno usporavanje prometa detaljnim pregledavanjem svakog vozila na granici, čime bi se za predstojeće božićne i novogodišnje blagdane na cestama stvorile velike gužve.

U roku od 24 sata možemo dogovoriti da na svim granicama pregledavamo svaki automobil po 15 minuta i učas će se stvoriti po 30 kilometara kolona. U kontaktima smo s kolegama iz zemalja bivše Jugoslavije i surađujemo s njima. Možemo napraviti kaos ne samo na granicama, nego i u zemlji. Imamo pravo i u gradovima zaustaviti svaki automobil, a sve to je samo bijeli štrajk“ – precizirao je Jagić nedavno za Index.

Pobuna privatnika

No, kako vele tvorci reklama: to nije sve. Iza učitelja, liječnika, medicinskih sestara i policajaca nazire se još jedan pobunjeni ceh, koji na prvi pogled nema nikakve veze s javnim sektorom – privatni poduzetnici.

Doduše, cijela priča o „štrajku privatnika“ zasad je tek na razini ideje koju je javnosti prezentirao čakovečki poduzetnik Darko Zver, u ime novoosnovanog – i još uvijek neregistriranog – Udruženja zaposlenika i poslodavaca privatnog sektora, koje za 2. i 3. prosinca najavljuje „Prvi financijski štrajk privatnog sektora“. U manifestu udruženja, objavljenom na Facebooku, stoji da bi se akcija sastojala u dvodnevnom prekidu svih uplata u državni i lokalne proračune (PDV, porez na dobit, mirovinski i zdravstveni doprinosi, režije…).

Time poduzetnici žele upozoriti da su preopterećeni visokim porezima, držeći da se na njihovim plećima prebijaju preveliki troškovi glomaznog javnog sektora.

Zaposlenici i poslodavci privatnog sektora, kao najbitniji punitelji proračuna, od Vlade RH zahtijevaju: 1. smanjenje poreza na dohodak na 8 posto, uz podizanje neoporezivog praga plaće na medijan RH (5500 kuna); 2. smanjenje PDV-a na 22 posto za sve proizvode i usluge; 3. smanjenje poreza na isplaćenu dobit na jedinstvenu stopu od 8 posto, uz ukidanje poreza na reinvestiranu/zadržanu dobit“, navodi se u manifestu udruženja.

Osnivač udruženja Darko Zver planira do kraja idućeg tjedna pozvati sve tvrtke s preko 50 zaposlenih da se priključe „štrajku privatnika“. Pritom vjerojatno polazi od fakta da državni prihodi od poreza čine 22 posto BDP-a, odnosno da predviđeni prihodi od poreza za ovu godinu iznose 80 milijardi kuna, ili 6,7 milijardi mjesečno: da taj novac samo privremeno prestane stizati u proračun, bilo bi alarmantno.

Premijer čuva mlijeko

I što sada? Više nitko ne može reći da je štrajk učitelja samo hir jednog ceha, jer u protestnoj koloni, kako vidimo, stupaju i liječnici, medicinske sestre i policajci, čak i privatni poduzetnici. Svi traže veća materijalna prava i svi prijete štrajkovima, po uzoru na učitelje i nastavnike (a tko bi drugi i trebao biti uzor?). Tu se postavlja temeljno pitanje: ima li država para za sve te zahtjeve?

Naravno, država će reći da nema, kako je to u srijedu nakon Aktualnog sata u Saboru pred novinarima formulirao premijer Plenković: „Gledajte, ako mi prihvatimo sve zahtjeve svih, sve će eksplodirati, prolit ćemo svo mlijeko.“

Premijer se pri toj „eksplozivnoj“ procjeni zasigurno vodio činjenicom da bi zahtjevi svih 11 sindikata iz javnog sektora (od kojih četiri iz sektora obrazovanja), koji zastupaju 233 tisuće zaposlenih u javnim i u državnim službama, koštali državni proračun oko 3,5 milijarde kuna. Nema sumnje – golem novac. Ima li Hrvatska toliko para?

Tu dolazimo na krucijalno pitanje s početka ovog teksta – pitanje preraspodjele. Vidimo da nije malo onih koji drže da za sindikalne zahtjeve novca u državnom budžetu ima dovoljno, ali da nije dobro raspoređen, te da je nužno napraviti veliku i sveobuhvatnu preraspodjelu budžeta. Među političarima koji su to javno priznali je i bivši HDZ-ov šef diplomacije Miro Kovač, koji se spominje i kao mogući kandidat na skorašnjim unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a.

Učitelji su u Hrvatskoj premalo plaćeni, to je notorna činjenica. Međutim, povećanje učiteljskih plaća samo je jedna manifestacija nužnog sveobuhvatnog zahvata korjenite prespodjele primanja u javnom sektoru. Samo prikladnom raspodjelom primanja u javnom sektoru moći ćemo dugoročno imati konkurentno gospodarstvo”, rekao je Kovač za Novi list.

Stazićev poučak

Saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić bio je, pak, još znatno konkretniji od Kovača: u srijedu je u Saboru poručio premijeru kako bi za učitelje možda i bilo novca da se manje slalo u Hercegovinu i izdvajalo za Katoličku crkvu, privilegije branitelja i povlaštene mirovine.

Premijeru, jeste li razmislili o tome da prestanete silne milijarde davati Katoličkoj crkvi? Da konačno zaustavite neprestano povećanje broja branitelja i njihovih privilegija? Da spriječite predsjednicu Republike da dijeli okolo povlaštene mirovine kome hoće i kako hoće i da novce prestanete slati u Hercegovinu? Možda biste tada imali dovoljno da ispunite zahtjeve onih koji uče djecu“, rekao je Stazić, uz opasku da je premijeru „očito u interesu da se ovaj problem ne riješi i da djeca ostaju neobrazovana, jer što su neobrazovanija, gluplja i primitivnija, to će lakše glasati za HDZ“.

Bez obzira na Stazićev sarkazam, sasvim je logično da je kod pitanja preraspodjele državnog novca on u javnosti bio znatno konkretniji od HDZ-ovca Kovača. Naime, da je ta raspodjela državnog novca tekla prema Stazićevom prijedlogu, odnosno da postojećom raspodjelom nsu favorizirani Crkva i branitelji – a nauštrb svih drugih društvenih skupina – veliko je pitanje bi li HDZ uopće bio na vlasti.

Stoga se bez pretjerivanja može reći da ovaj kolektivni protestni zbor iz javnog sektora – koji ima potencijal da se razvije u generalni štrajk – predstavlja jedan od najozbiljnijih udaraca koje je HDZ doživio u čitavom svom postojanju. Jer udara u novčanu suštinu HDZ-ove države.

Pravednici umiru zviždajući

SLUČAJ SUSPENDIRANOG ZADARSKOG POLICAJCA – KRATKA POVIJEST ‘ZVIŽDAČA’ U HRVATSKOJ

Zamjenik načelnika zadarske Prometne policije Dragan Števanja suspendiran je i udaljen iz službe, te se nad njim provodi kriminalistička istraga zbog “odavanja službene tajne”. Tako prolaze osumnjičeni “zviždači” u Hrvatskoj 2019. godine. Zapravo, tako “zviždači” u Hrvatskoj prolaze već dvadeset godina.

Aktualna afera oko Števanje začela se još 12. ožujka ove godine, kada je tadašnji zamjenik ravnatelja policije Josip Čelić uhvaćen da u okolici Zadra, na mjestu gdje je brzina ograničena na 50 kilometara, vozi ravno 165 na sat. Čelića je zaustavio policijski presretač, a kako je objavljeno u medijima, zamjenik policijskog ravnatelja tom je prigodom dobio prekršajni nalog na novčani iznos od pet tisuća kuna.

Nakon toga, međutim, mjesecima nije učinjeno ništa. Policijskim rječnikom kazano, zadarska policija nije poduzela daljnja postupanja radi sankcioniranja zamjenika glavnog ravnatelja. Uočivši tu institucionalnu anemiju, netko je iz zadarske Prometne policije prošlog mjeseca dostavio snimku Čelićeve vožnje medijima, i pravna država je tek tada počela djelovati. Ali ne toliko protiv počinitelja prekršaja, koliko protiv onoga koji je osumnjičen da je javnost upozorio na pokušaj zataškavanja tog prekršaja.

Istina, pod pritiskom javnosti Čelić je dao ostavku na mjesto zamjenika ravnatelja MUP-a te je prebačen na drugo radno mjesto, ali je ostao u sustavu. S druge strane, nakon što je policija optužila Števanju da je upravo on snimku Čelićeve vožnje poslao medijima, taj je čovjek promptno izbačen iz sustava – kao što rekosmo, suspendiran je i udaljen s posla, a protiv njega je pokrenut kazneni postupak.

Ponovimo još jednom – nije suspendiran i udaljen s posla policajac koji je počinio drastični prometni prekršaj, nego onaj koji je osumnjičen da je upozorio na prikrivanje toga prekršaja. Nije sankcioniran počinitelj, nego mogući “zviždač”.

Čitam Čelić, pamtim Bandić

Mnogi su se tim povodom prisjetili sličnog policijskog skandala iz 2002. godine, kada je zagrebački policajac Krešimir Mišić zaustavio gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, nakon što je ovaj počinio zapanjujući niz prometnih prekršaja – od vožnje u pijanom stanju i izazivanja prometne nesreće, preko bijega od policije do odbijanja alkotestiranja, prijetnji policijskim službenicima i nuđenja mita.

Vidjevši da njegovi kolege i nadređeni pokušavaju zataškati tu bogatu lepezu Bandićevih prekršaja, policajac Mišić se odlučio na čin građanske hrabrosti koji nazivamo „zviždanjem“ – pobrinuo se da njegov zapisnik s lica mjesta dospije u medije, nakon čega je, pod pritiskom javnosti, Bandić morao dati privremenu ostavku na položaj zagrebačkog gradonačelnika.

I policajac Mišić je tada, baš kao i njegov zadarski kolega Števanja danas, dobio otkaz na poslu „zbog odavanja službene tajne“. Odnosno, kako su precizirali mediji, zbog toga što je „u neutvrđeno vrijeme na neutvrđenome mjestu nepoznatoj osobi dao zapisnik o nezgodi“. Čovjek je vraćen na radno mjesto tek nakon godinu dana, po okončanju sudskog procesa, pa se možemo samo nadati da će jednaku satisfakciju doživjeti i Števanja.

Divlji Zapad protiv Ankice Lepej

Neki drugi „zviždači“ u Hrvatskoj, međutim, nikad nisu doživjeli satisfakciju zbog svojih činova građanske hrabrosti. Dapače, doživjeli su samo degradaciju u svim aspektima života. O tome svjedoče primjeri dviju najpoznatijih „zviždačica“ u Hrvatskoj od osamostaljenja – bivše službenice Zagrebačke banke Ankice Lepej i nekadašnje djelatnice INA-e Vesne Balenović. Obje su dobile otkaze i završile na sudu, te nijedna više nikad nije uspjela dobiti drugo zaposlenje, uz nemale reperkusije na život i standard svojih obitelji.

Podsjetimo, te 1998. Ankica Lepej je na radnom mjestu došla u doticaj s dokumentima koji su nepobitno ukazivali da Ankica Tuđman, supruga tadašnjeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, na računu u Zagrebačkoj banci ima oročenih 210.000 njemačkih maraka i 15.740 američkih dolara koje njezin muž nije prijavio u imovinskoj kartici. Ankica Lepej se nije dvoumila: iako joj je suprug Slavko sedam godina ranije dobio otkaz jer je prijavio kriminal u Tiskari Zagreb, ona je odlučila ponoviti suprugov čin građanske hrabrosti, te je Jutarnjem listu dostavila podatke o Tuđmanovom krimenu.

Posljedice su bile pozitivne za hrvatsko društvo (mnogi drže da je baš ta objava Tuđmanovih makinacija značajno utjecala da HDZ izgubi izbore početkom 2000. godine), ali katastrofalne za Ankicu Lepej i njezinu obitelj – supruga i dvoje djece. A nevolje su počele istog dana: nakon što je Jutarnji list objavio podatke o računu Ankice Tuđman, istu večer na HTV-ovom Dnevniku je objavljena potjernica u stilu Divljeg Zapada, u kojoj se nudilo milijun kuna za informacije o tome tko je otkrio račun Tuđmanovih.

Dvije obiteljske kalvarije

Uplašena, Lepej se idućeg dana sama prijavila u banku i policiju, priznavši da je ona ta koja je obavijestila medije (i odbivši uzeti nagradu od milijun kuna), nakon čega je započela dugogodišnja obiteljska kalvarija – istog časa je dobila otkaz u banci i nikad se više nije uspjela zaposliti. Kako joj je i suprug godinama bio bez posla, na kraju je bila prisiljena prodati stan. Danas ova hrvatska heroina prolazi desetine kemoterapija, boreći se protiv različitih tumora.

Sličan tegobni put već gotovo dvadeset godina prolazi i Vesna Balenović, čije su nevolje počele nakon što je 2001. javno ukazala na malverzacije u INA-i. I ona je, poput Ankice Lepej, ostala bez posla i plaće. Ni njezin suprug, kao ni suprug Ankice Lepej, nije više nigdje mogao naći posao, pa je i ona s mužem i dvoje djece – navlas isto kao i Lepej – morala prodati stan, a nakon svega je bila prisiljena otići u prijevremenu mirovinu. Pritom je njezin položaj bio dodatno otežan obavezom plaćanja odvjetnika zbog brojnih tužbi Slavka Linića i Tomislava Dragičevića, koje je prozivala za malverzacije.

Stoga smo nazvali gospođu Balenović i zamolili je da nam a) prokomentira slučaj suspendiranog zadarskog policajca, te da nam b) ocijeni je li se položaj „zviždača“ u Hrvatskoj išta promijenio u ovih dvadeset godina. Pritom smo imali na umu da upravo ona od 2008. vodi nevladinu udrugu „Zviždač“, koja se bori da ostali hrvatski „zviždači“ ne dožive njezinu i Lepejičinu sudbinu.

A što da vam kažem? – govori nam Balenović u dahu. – Nakon što sam 3. travnja 2001. baš u vašoj Slobodnoj Dalmaciji javno progovorila o zbivanjima u INA-i, dobila sam izvanredni otkaz i zabranu ulaska u INA-u, a otada sam prošla 152 sudska ročišta s uvjetnim i bezuvjetnim kaznama, te sam morala prodati svu imovinu, uz dvoje male djece i nemogućnost da se suprug zaposli.

Ćakula s premijerom

Predsjednica udruge „Zviždač“ nam otkriva da smo je zatekli baš dok sastavlja priopćenje za medije povodom slučaja suspendiranog zadarskog policajca.

Kad se to desi u policiji, to je najgore što se može desiti, jer građane štite upravo institucije. Policija, sud i DORH se ponašaju kao grobari „zviždača“, a bez „zviždača“ nema borbe protiv korupcije, jer oni odmah saznaju za korupciju i onda o tome obavještavaju javnost, bilo preko medija, bilo preko MUP-a. Ali ako policajci dobivaju otkaze zbog svog lojalnog rada, a mi „zviždači“ se obraćamo upravo njima, kome ćemo se onda obratiti? – pita se Balenović.

Naša sugovornica napominje da za 92 posto svih koruptivnih djela policija i DORH saznaju upravo od „zviždača“, te konstatira da ovakav tretman prema anonimnom zadarskom policajcu „označava i kraj naše borbe protiv korupcije“. Dodaje i kako je od 2008. godine, kao voditeljica udruge, uspjela vratiti na posao oko 50 „zviždača“ te inicirati donošenje Zakona o zaštiti zviždača (stupio na snagu 1. srpnja ove godine), s kojim, međutim, nije zadovoljna.

Nedavno sam u središtu Zagreba šetala sa sinom i srela premijera Plenkovića. Iskoristila sam tu priliku da ga pitam zašto zakon nije rehabilitirao postojeće „zviždače“, a on mi kaže da je stvar u Ustavu. Ja mu onda kažem da to obeshrabruje buduće „zviždače“, a on mi odgovori da „ako nema ‘zviždača’, onda nema ni korupcije“. Sve se to dešava zbog šutnje hrvatskih građana – zaključuje Vesna Balenović.

Padom Zida ostali smo bez planetarnih vizija

Standardna priča o padu Berlinskog zida ide ovako: tog 9. studenoga 1989. srušen je komunizam i okončan Hladni rat, što je Istočnu Europu izvuklo iz mraka „željezne zavjese“ i otvorilo put planetarnom trijumfu slobode, čime je prema Fukuyami završila ljudska povijest. I to sretnim ishodom – u liberalno-demokratskoj nirvani kapitalističkog tipa.

Tako je bio intoniran i gro analiza koje su se prošlog tjedna pojavile povodom 30. obljetnice rušenja Zida. Ponešto prigušenim, ali ipak ponosnim tonom tumačilo se da je pad Zida bio veliki korak za budućnost Europe, koji je omogućio da europske zemlje i građani ostvare svoj društveni i ljudski prosperitet. Bez obzira na sve nedaće s kojima se suočava današnja Europa, ipak je taj 9. studenoga 1989. markiran kao pozitivna točka kontinentalne povijesti.

No u europskoj stručnoj i znanstvenoj javnosti ima i drukčijih tumačenja tog povijesnog datuma. Bečki politolog dr. Anis H. Barjaktarević drži, naprotiv, da je tog dana počela de-evolucija Europe, odnosno da su Europa i svijet tog dana puno izgubili jer je padom Berlinskog zida čovječanstvo ostalo bez planetarnih vizija. Svoju tezu Barjektarević elaborira u eseju „30 godina nakon 09/11: Koliko Njemački bi trebala imati Europa?“, čije su razne verzije objavljene u 20-ak zemalja širom svijeta, te ćemo ga sada ukratko prikazati.

Komentirajući narativ o padu Berlinskog zida kao „trijumfu slobode“, Barjektarević ističe da „nasuprot ovom postoji drugo mišljenje koje slijedi sasvim drukčiju logiku“, a ta „drukčija logika“ počiva na objektivnom faktu ljudske povijesti da su „svi vodeći društvenopolitički pokreti, od prosvjetiteljstva pa sve do kraja 20. stoljeća, nudili vizije za čitavo čovječanstvo: univerzalno koncipirane za sve i svakoga“.

Toga, međutim, nakon pada Berlinskog zida u Europi više nema – poručuje autor eseja.

Smrtno ranjene ideologije

Pišući da su u te univerzalne pokrete spadali i socijalizam i hladnoratovski kapitalizam, autor kaže da je „svaki od njih imao dosljednu teoriju i vrlo jak intelektualni zov, posebno u vezi sa suštinskim pitanjima preraspodjele i dostupnosti“. Socijalizam je poticao „preraspodjelu znanja i opismenjavanje društava u razvoju“, „preraspodjelu sredstava za proizvodnju“ i „pristup proletarijata donošenju kritičnih odluka“, dok je kapitalizam poticao „preraspodjelu proizvodnih lokacija“ i „pristup nesputanoj trgovini preko slobodnih i svima otvorenih mora i oceana“.

No pokazalo se, drži autor, da su krhotine Berlinskog zida smrtno ranile obje hladnoratovske ideologije: socijalizam je nestao sa scene, a kapitalizam je nakon gubitka ideološke konkurencije izgubio želju da se svidi svima i postao predatorski sistem u kojem stradava čak i srednja klasa.

Stoga“, piše Barjektarević, „ova kontra-logika tvrdi da rušenje Berlinskog zida nije značilo samo kraj komunizma (preko jednostranog preuzimanja istočnonjemačkog društva), nego je smisao tog događaja mnogo dalekosežniji. Značio je kraj planetarnih vizija. Dvije suprotstavljene ideologije grubo su se sukobljavale diljem svijeta, a naročito u Berlinu. I tog 09/11. obje su izgubile – zauvijek i nepovratno, jer još od toga dana 1989. nitko niti može, niti želi ponuditi jednu univerzalno prihvatljivu ideju za sve.“

Tu tezu autor garnira podsjećanjem na ondašnjeg predsjednika SAD-a Ronalda Reagana, koji je 1987. javno pozvao sovjetskog vođu Gorbačova da „počupa Zid“, jer ta građevina „ne može podnijeti zamah slobode širom Europe“. Evocirajući Reaganove riječi, Barjektarević ukazuje da širom današnjeg liberalnog Zapada niču novi zidovi:

Trideset godina kasnije autsajderski kandidat je glatko dobio američke predsjedničke izbore na obećanju da će podići zid cijelom dužinom američko-meksičke granice. I dok danas Rusi zagovaraju liberalizaciju viznog režima, atlansko-centralna Europa sprečava slobodu kretanja na svakom koraku. Od rušenja zida u Berlinu europske zemlje su podigle šest puta duže barijere – preko 1000 km novih zidova svuda diljem Starog kontinenta“, konstatira bečki politolog.

Zagrobni svijet staraca

U središnjem dijelu eseja Barjektarević se fokusira na današnja razmišljanja nekadašnjih Istočnih i Zapadnih Nijemaca, te piše da među njima postoje različiti narativi o tome što se dogodilo 1989. i kakve su posljedice pada Zida:

Danas, zapadno od Berlina, vladajuća ideološka linija zastupa stav da je pad Berlinskog zida bio rezultat propasti lošeg društveno-gospodarskog modela i njegove asimilacije u nadmoćni zapadni model. (…). Istočno od Berlina, pak, ljudi će vas glasno upozoriti da je ponovno njemačko ujedinjenje ustvari jednostrano preuzimanje, Anschluss – aneksija…“

Kao primjere potonjeg narativa Barjektarević nudi niz izjava građana Berlina s kojima je razgovarao ili njihove izjave preuzeo iz tiska, a iz kojih se vidi zbog čega njemački sociolozi i danas, 30 godina od pada Zida i nestanka DDR-a, registriraju u društvu snažnu nostalgiju za životom u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, koja je toliko prisutna da je dobila i poseban termin – „Ostalgija“, kao izraz sastavljen iz riječi „Ost“ (istok) i „Nostalgie“.

Ostalgija je kao nefokusirana melankolija, let iz stvarnosti za nedostatkom alternative, kombinacija razočarenja sadašnjicom i čežnje za prošlošću“, navodi autor riječi berlinske profesorice Brigitte Rauschenbach, kao i riječi prvog Nijemca u svemiru, DDR-ova astronauta Sigmunda Jaehna:

Ljudi na istoku su odbacili sve bez razmišljanja… Željeli su se samo pripojiti Zapadnoj Njemačkoj, premda ništa nisu o njoj znali osim TV reklama. U to vrijeme u našoj je zemlji bilo puno lakše izbjeći pritisak birokracije, nego je danas moguće izbjeći pritisak novca“, drži DDR-ov astronaut.

Usporedbe radi, uoči pada Berlinskog zida DDR je imao 9,7 milijuna zaposlenih. „Trideset godina kasnije taj broj je još uvijek znatno niži“, piše Barjektarević, te konstatira:

Danas je to deindustrijalizirani, razognjišteni i obeshrabreni zagrobni svijet staraca.“

‘BMW treba kolektivizirati’

Autor citira i berlinskog novinara Wolfgang Herra i njegovu misao: „Što bolje upoznaš kapitalizam, manje se pitaš šta nije valjalo u socijalizmu“, a navodi i riječi jednog bivšeg radnika iz DDR-a koji je prije 15-ak godina, u doba kancelara Gerharda Schrödera, uspoređivao dva sustava:

Pričanje viceva o Erichu Honeckeru (dugogodišnji politički lider DDR-a) moglo je čovjeku izazvati probleme, ali nazvati svog poslovođu budalom, bilo je OK. Danas bilo tko može nazvati Gerharda Schrödera svakakvim imenima, ali ne i svog šefa u poduzeću, jer bi takvo što moglo biti pogibeljno.”

Berlinski pisac Maxim Leo ocjenjuje da „naša država više nije postojala pa tako nismo ni mi“, dodajući kako je „DDR nestao i zastupnici aneksije su učinili sve da izbrišu tragove njegovog postojanja“, a istočnonjemački filozof Vincent Von Wroblewski kaže doslovno: „Negiranjem naše prošlosti, ukrali su naše dostojanstvo.“

No, kako navodi Barjektarević, 30 godina nakon pada Berlinskog zida prezrene ideje socijalizma i DDR-a se vraćaju u Berlin i Njemačku, što je „posebno vidljivo među američkim Demokratima i Zelenima, te milenijalcima diljem svijeta, uključujući planetarnu sljedbu švedske ‘bejbi revolucionarke’ Grete Thunberg“. Kao barjaktara tog „socijalističkog revivala“ među mladim Nijemcima bečki politolog ističe 29-ogodišnju „zvijezdu u usponu“ njemačkih socijaldemokrata (SPD) i čelnika mladeži te stranke Kevina Kuehnerta, koji javno poziva na socijalizam jer on jamči „demokratsku kontrolu nad gospodarstvom“.

Kako piše Barjektarević, Kuehnertov socijalizam „stavlja potrebe i dobrobit društva u cijelosti ispred sposobnosti pojedinca i njegovog osobnog probitka“. Vođa SPD-ova podmlatka javno govori da bi tvrtke poput BMW-a trebalo kolektivizirati, tako da radnici ostvare vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Kuehnert se ne libi reći da je njegov cilj „u cijelosti srušiti kapitalizam, a ne ga tek popravljati“, a Barjektarević ističe kako zbog takvih stavova SPD-ov junoša uživa veliku podršku i popularnost među milenijalcima.

Mlada generacija očarana je idealima društvene pravde, kulturne širine i sveobuhvatnim dostignućima ‘poraženog’ DDR-a“, piše autor.

DDR živi vječno

Kao ilustraciju da „DDR živi vječno“, Barjektarević ističe nedavnu uvjerljivu pobjedu stranke Die Linke (Ljevica) u njemačkoj saveznoj pokrajini Tiringiji. Na izborima održanima samo deset dana prije 30. godišnjice rušenja Zida, stranka izrasla iz nekadašnje Komunističke partije DDR-a osvojila je 31 posto glasova, što je, notira Barjektarević, „gotovo jednako ukupnom zbroju osvojenih glasova triju najstarijih i najetabliranijih stranaka (zapadne) Njemačke: Demokršćana, Socijaldemokrata i Liberala“.

Barjektarević tumači i zašto je smrt DDR-a loše djelovala na njemačko društvo. Iznoseći ocjenu njemačkih demokršćana (CDU) iz 1947. da „predratni kapitalistički gospodarski sustav nije služio interesima njemačkog naroda“, autor navodi da je upravo to razlog zašto se zapadnonjemačka Republika – oslanjajući se na paralelno društvo DDR-a – izgradila na ideji socijalno-tržišne ekonomije, u kojoj se potiče poduzetništvo, ali i obaveza bogatih da pomognu onima u slabijem društveno-ekonomskom položaju.

Eto zašto je Nijemcima bilo korisno alternativno društvo komunističkog DDR-a – da bi kapitalističko društvo Zapadne Njemačke bilo socijalnije i solidarnije. Barjektarević iznosi i negativne posljedice koje su po njemačko društvo nastale smrću istočnonjemačke alternative:

Alarmantni nalazi Gini indeksa u Njemačkoj pokazuju visoku dječju i mladalačku stopu bijede, što ukazuje na značajan međugeneracijski prijenos siromaštva. (…) Ravnopravnost mogućnosti – toliko cijenjena u teoriji – u praksi je zapravo samo utopija, posebno u istočnim dijelovima Njemačke; mit obespravljenih i pauperiziranih manjina, žena, ali i sve brojnijih ešalona srednje klase“, piše autor studije.

Berlinski zid je srušen prije 30 godina, ali tihe ograde samoće podižu se svuda unutar i oko Ueberlanda“, zaključuje autor ovaj dio eseja.

Pišem EU, pamtim NATO

U nastavku teksta Barjektarević podsjeća kako je zbog pada Berlinskog zida Istočna Europa doživjela „kolosalne promjene“, u vidu tri državne disolucije – raspali su se Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija, „dok je jedna država nestala iz Istočne Europe (DDR) kako bi se ojačao i proširio čeoni dio centralne Europe (Zapadna Njemačka)“.

Interesantno je da su sve europske disolucije država primarno vezane za Slavene koji su živjeli u višenacionalnim i višejezičnim državama“, naglašava bečki politolog, razvijajući tezu da je upravo slavenski istok Europe najveći gubitnik tranzicije nastale nakon pada Berlinskog zida:

Iz naših posljednjih 30 godina može se zaključiti da je samofragmentirana, deindustrijalizirana, ubrzo prestarjela i razognjištena (i deslavenizirana) istočna Europa postala jedan od rijetkih preostalih pokornih slušača. Poslušna i podatna, te stoga statična i rigidna usred dinamičnog i ustreptalog 21. stoljeća u svijetu, Istočna Europa je među posljednjim preostalim pasivnim skupljačima lopti i slabim nedozrelim đacima, dok svuda drugdje na planeti traje procvat stvaralaštva, novih ideja i društveno-gospodarskog razvoja“, piše Barjektarević, dodajući da je posrijedi „proces brutalne erozije slavenskih društava koji se još uvijek nesmiljeno nastavlja, što se jasno vidi u današnjoj Ukrajini“.

Što su zemlje Istočne Europe dobile od pada Berlinskog zida? Refleksni odgovor glasi – mogućnost ulaska u Europsku uniju, zajednicu naroda utemeljenu na ideji slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala. Barjektarević, međutim, ukazuje da je to samo prigodan narativ, dok je u stvarnosti čitav EU projekt bio samo u službi glavnog cilja, a to je proširenje NATO-a na istok i osvajanje strateške dubine prema Rusiji.

Nijedna istočnoeuropska zemlja naprosto nije ušla u Europsku uniju prije nego se prethodno pridružila NATO-u“, konstatira autor, podsjećajući da je NATO „bio i ostao institucionalni instrument američkog fizičkog i vojnog prisustva u Europi“, u skladu sa 70 godina starom definicijom prvog glavnog tajnika NATO-a Lorda Ismaya da je NATO stvoren „kako bi Rusi ostali van, Amerikanci unutra i Nijemci ispod“.

Gdje je bolji život?

Naravno, u završnom dijelu eseja neizbježan je bio autorov osvrt na američko-japanskog politologa Francisa Fukuyamu i njegov pobjedonosni poklič s početka 90-ih da je padom Berlinskog zida nastupio mirni i sretni „kraj povijesti“, da bi prije nekoliko godina, vidjevši neoliberalni slom iz 2008. i posljedični uspon (mahom desnog) populizma, i sâm Fukuyama javno reterirao u stavovima.

Samo tri desetljeća potom, uvidjevši neizbježno, on je vlastitu tvrdnju ispotiha ublažio u ‘Budućnost Povijesti’, ozirući se očajnički i moleći: ‘Gdje je kontra-naracija?’ – piše Barjektarević i odmah odgovara na to očajničko Fukuyamino pitanje: „Nema je.“

Nema kontra-naracije, tvrdi bečki politolog. Pad Berlinskog zida i slom socijalizma označio je i „kraj našeg stremljenja za preraspodjelom i sudjelovanjem“. Autor piše da je baš iz tog razloga morala nestati i Jugoslavija – kako bi se uništenjem jugoslavenskog „Trećeg puta“ (ni socijalizam SSSR-a ni kapitalizam Zapada, već samoupravni socijalizam) iz europske stvarnosti uklonio primjer alternativnog društva i alternativnog načina razmišljanja, baš kako je uklonjen i alternativni primjer DDR-a.

Ta istovjetna sudbina Jugoslavije i DDR-a poslužila je autoru za završnu sintezu u kojoj ističe da je nestanak tih društava – a pogotovo brutalna smrt Jugoslavije – bio i „nedvojbeno jasna poruka svima u Istočnoj Europi da nikakav alternativni put neće biti odobren“.

U zaključku eseja Barjektarević piše da je 30. godišnjica pada Berlinskog zida „samo još jedan tužan podsjetnik da su pobjednici višestruko propustili priliku odvesti čovječanstvo u sasvim drugom pravcu“, te se retorički pita:

Gdje je taj bolji život koji smo svi priželjkivali i kojemu smo se nadali, koji svi zaslužujemo, a koji nam od toga dana u Berlinu stalno iznova obećavaju?“

Preveden na 20 jezika

Dr. Anis H. Barjektarević dugogodišnji je šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Beču, a u Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije IFIMES, sa sjedištem u Ljubljani, voditelj je odjela za strateške studije o Aziji. Uz više od stotinu radova objavljenih u preko pedeset zemalja svijeta i prevedenih na dvadesetak jezika, objavio je i sedam knjiga iz područja geopolitike, energije i tehnologije za europske i američke izdavače, među njima i naslov „Europa – 100 godina kasnije“ iz 2014. godine. U pripremi mu je knjiga „Nema Azijskog vijeka“.

HDZ i SNS dva su kluba bratska, njima se ponosi Europska pučka stranka

NA KONGRES EPP-a U ZAGREBU POZVANA JE I SRPSKA NAPREDNA STRANKA ALEKSANDRA VUČIĆA

Osim Vučića, Zagreb će doći i talijanski političar Antonio Tajani, koji je nedavno Istru i Dalmaciju proglasio talijanskima. Da se ostvari ono što su Vučić i Tajani u prošlosti govorili, teritorij Hrvatske bio bi upola manji

U Zagrebu se idući tjedan održava kongres Europske pučke stranke. Domaćin skupa je HDZ, odnosno šef vladajuće stranke i hrvatske Vlade Andrej Plenković, dok će među gostima biti i delegati Srpske napredne stranke (SNS), a moguće i njen čelnik i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Bit će to prilika da javnost spozna svu golemu razliku između HDZ-a i SNS-a. Pardon, bit će to prilika da se spozna sva golema sličnost HDZ-a i SNS-a.

Skup europskih pučana trajat će tri dana. U utorak 19. studenoga u dvorani Sabora Republike Hrvatske održat će se sjednica Predsjedništva i Političke skupštine EPP-a, dok će se kongres EPP-a odvijati 20. i 21. studenoga u zagrebačkoj Areni, uz sudjelovanje više od 2000 delegata iz preko 40 zemalja. U Zagrebu će se okupiti krema europskih demokršćana i konzervativaca, uključujući brojne šefove europskih država i vlada, kao i najviših dužnosnika Europske unije.

Tako se podno Sljemena očekuju njemačka kancelarka Angela Merkel, nedavno izabrana predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, aktualni šef Europske komisije Jean-Claude Juncker i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk. Najavljeni su i austrijski kancelar Sebastian Kurz te bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi, a pozvan je i mađarski premijer Viktor Orban, iako je njegova stranka Fidesz suspendirana iz EPP-a i nema pravo glasa.

No medijski najintrigantniji potencijalni gost je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, čija je Srpska napredna stranka (SNS) od 2016. pridružena članica EPP-a. Štoviše, među 60-ak govornika koji su navedeni u službenim dokumentima kongresa nalazi se i Vučić, koji bi trebao nastupiti 20. studenoga u Areni. Nije poznato hoće li pritom ponoviti svoj znameniti govor iz 1995. u Glini („Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku“), ili će govoriti o europskom putu Srbije i sličnim floskulama.

Doći će, neće doći…

No Vučić neće biti jedini visoki gost u Zagrebu koji se u dosadašnjoj političkoj karijeri „proslavio“ javnim posezanjem na dijelove hrvatskog teritorija. Naime, u Zagreb će doći i bivši predsjednik Europskog parlamenta, talijanski političar Antonio Tajani, koji je nedavno Istru i Dalmaciju proglasio talijanskima. Da se ostvari ono što su Vučić i Tajani u prošlosti govorili, teritorij Republike Hrvatske bio bi upola manji od današnjeg.

Takva konstelacija naprosto mora razgnjeviti svakog hrvatskog rodoljuba, te se prirodno nameće pitanje: jelenskih mu rogova, s kime to dripci iz HDZ-a tikve sade? Jesu li oni svjesni da će ugostiti ljude koji duboko u sebi nikad nisu odustali od pretenzija na hrvatski teritorij? Što uopće rade s njima u toj, kako se zove, Europskoj pučkoj stranci?

Eh, što rade? Kakvo je to maliciozno pitanje: pa druže se. Svi su oni dio iste političke obitelji, svi dijele istu političku ideju – demokršćansku, odnosno konzervativnu. Sve su to smjerni, bogobojazni kršćani koji štuju obiteljske i tradicionalne vrijednosti, a od socijaldemokratske i ostale opozicije razlikuju se po tome što svoje domovine vole više nego što ih voli opozicija. A sad, ako se u tom silnom patriotizmu omakne pokoji genocid ili kakvo etničko čišćenje – čime se mogu pohvaliti i Vučićevi i Plenkovićevi politički mentori i uzori – to samo pokazuje da nije lako biti domoljub.

Treba reći da Vučić još uvijek nije potvrdio dolazak u Zagreb. Većina analitičara smatra da neće ni doći, kako ne bi ugrozio predsjedničku kampanju HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, odnosno kako ne bi ugrozio njene šanse za novi predsjednički mandat. Ova teza počiva na aksiomu da se nacionalističke vlasti na Balkanu uvijek međusobno potpomažu – sjetimo se kako su prije desetak godina tadašnji premijeri Hrvatske i Slovenije, Ivo Sanader i Janez Janša, koordinirano izazivali međudržavne tenzije kad god bi to nekom od njih dvojice zatrebalo uoči izbora.

Urednica ‘Velike Srbije’

Ako se prognoze o Vučićevom nedolasku obistine, čelnik Srpske napredne stranke i predsjednik Srbije u Zagreb će poslati nekog stranačkog izaslanika. Dosadašnje iskustvo pokazuje da u takvim prilikama Vučić na skupove EPP-a najčešće šalje svoju ministricu za europske integracije Jadranku Joksimović, ujedno i međunarodnu tajnicu Srpske napredne stranke. Dobro, reći će netko, žena bar nije četnik poput Vučića i nikad nije izražavala teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj.

Da, možda. A možda i ne. U biografiji Jadranke Joksimović stoji da je bila politički bliska s Vučićem i prije nego što je 2008. formirana Srpska napredna stranka, dok je Vučić još bio funkcionar Srpske radikalne stranke, koju je vodio neosuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. U tom vremenu, točnije od 2005. do 2007. godine, Joksimović je bila urednica Šešeljevih novina ljupkog naslova „Velika Srbija“.

I tu ponovo osjećamo gnjev prosječnog hrvatskog domoljuba: pa dobro, zašto taj HDZ usred hrvatske metropole ugošćava te (ne)umivene četnike i četnikuše koji sanjaju Veliku Srbiju, odnosno Malu Hrvatsku? I kako je moguće da je naš HDZ u istom političkom društvu s tom Srpskom naprednom strankom, kad se njihovi politički programi tako silno razlikuju? Mislim, sigurno se silno razlikuju: mi smo demokratski konzervativci, a oni su velikosrpski siledžije, da ne kažemo četnici.

No čini se da nije baš tako. Procedura primanja SNS-a u Europsku pučku stranku uključivala je i analizu statuta te stranke, te je zaključeno – kako su te 2016. prenijeli hrvatski mediji – da su program i politika Srpske napredne stranke „u skladu s vrijednostima europskih pučana“. Drugim riječima, HDZ i SNS imaju iste vrijednosti. Tako barem drže europski pučani.

Bratić protiv Budaka

Dobro, reći će naš čovjek: ali mi se toliko razlikujemo od njih. Kao što je općepoznato da su Hrvati i Srbi dva najrazličitija naroda na svijetu, tako je i općepoznato da se vladajuća hrvatska politika (čitaj: HDZ) i civilizacijski i u svakom drugom smislu neopisivo razlikuje od onoga što nudi vladajuća srpska politika (čitaj: SNS). Evo, recimo, SNS je baš ovih dana dopustio da se u Novom Sadu otkrije spomen-ploča zapovjedniku agresije na Hrvatsku, generalu JNA Mladenu Bratiću, komandantu Novosadskog korpusa koji je poginuo 2. studenoga 1991., dok je rukovodio napadom na Vukovar. 

Ovaj čin ne vodi normalizaciji odnosa susjednih država, nego još više veliča agresiju na Republiku Hrvatsku i grad Vukovar. Sramotno je veličanje i ponos ratnim zločincem koji je svoj život podredio razaranju, ubijanju te etničkom čišćenju jednoga grada“, priopćio je tim povodom vukovarski HDZ, a osudi javnih počasti za generala Bratića pridružila se i hrvatska država, uputivši Srbiji prosvjednu notu.

No Aleksandar Vučić je samo odbrusio da Hrvatska ima ulice Mile Budaka, pa da stoga ne može prigovarati zbog Bratića. Za neupućene, Mile Budak je bio ministar bogoštovlja NDH i glavni ideolog ustaškog pokreta, potpisnik rasnih zakona i autor plana o eliminaciji Srba s područja NDH, po principu: trećinu pobiti, trećinu protjerati, trećinu pokrstiti. U više hrvatskih gradova danas doista postoje Budakove ulice, ali ni vukovarski HDZ ni ijedna druga HDZ-ova filijala u Hrvatskoj nikad povodom toga nije izdala priopćenje.

Sve unutar familije

Ovaj čin ne vodi normalizaciji odnosa susjednih naroda i država, nego još više veliča ustašku agresiju na Srbe u Drugom svjetskom ratu. Sramotno je veličanje i ponos ratnim zločincem koji je svoj život podredio razaranju, ubijanju te etničkom čišćenju jednoga grada“ – tako bi otprilike glasilo to nikad izdano priopćenje o ulicama Mile Budaka, s tim da bi se završna sintagma o „etničkom čišćenju jednoga grada“, koja se odnosi na generala Bratića, u Budakovom slučaju morala zamijeniti sintagmom o „etničkom čišćenju jedne države“.

Naime, sve što je radio general Bratić, 50 godina ranije je radio i ministar Budak, samo na puno širem planu: Bratić je svoje etničko čišćenje provodio na uzorku od 40.000 ljudi (koliko je Vukovar imao 1991. godine), a Budak na uzorku od sedam milijuna ljudi (koliko je NDH imala 1941. godine). Srpski M. B. se pritom služio tenkovima i pješadijom, a hrvatski M. B. svojim pravničkim i ministarskim autoritetom.

Pa ipak, kao što se nijedna podružnica SNS-a u Srbiji nije usprotivila javnim počastima za generala Bratića, tako se nijedna podružnica HDZ-a nikad nije pobunila protiv javnih počasti za Budaka. Po čemu se onda HDZ razlikuje od SNS-a?

Zapravo, cijeli je spektar sličnosti SNS-ove i HDZ—ove politike. U Srbiji slave četnike, u Hrvatskoj ministri odlaze na ispraćaj posmrtnih ostataka ustaške vojske. U Srbiji pravno rehabilitiraju četničke vođe iz Drugog svjetskog rata, u Hrvatskoj je određenim udrugama pravno dozvoljeno korištenje ustaškog pozdrava iz Drugog svjetskog rata. Gradovi u Srbiji puni su četničkih grafita, gradovi u Hrvatskoj puni su ustaških grafita. Niti to smeta SNS-u, a bogami niti HDZ-u.

Ukratko: HDZ i SNS su politički blizanci. Zato i jesu skupa u Europskoj pučkoj stranci. I nije problem u tome, već u dvostrukom standardu koji nam iz HDZ-a serviraju – u Hrvatskoj Vučića predstavljaju kao ultimativno zlo, a u Europi im je familija.

Korak do revolucije – ‘Čile se probudio’…

MILIJUNI LJUDI U ČILEU TJEDNIMA TRAŽE ODLAZAK VLADE I PROMJENU SISTEMA

Milijuni na ulicama, tisuće uhapšenih, stotine ranjenih, deseci mrtvih. Narodna okupacija podzemne željeznice, zapaljene stanice metroa, vojska i tenkovi na ulicama. Zvuči kao opis demokratskih prosvjeda u Hong Kongu? Ali ne – u Hong Kongu nema ni mrtvih prosvjednika ni tenkova na ulicama. Ovo je nešto mnogo veće i radikalnije – ovo je Čile.

Eksplozija bijesa na ulicama glavnoga grada Santiaga i drugih čileanskih gradova počela je sredinom prošlog mjeseca, kada su vlasti odlučile povećati cijenu karte za podzemnu željeznicu u Santiagu za nevjerojatnih četiri posto. Dobro ste pročitali – četiri posto.

Konkretno, karta za metro je poskupjela za 30 čileanskih pesosa: s 800 na 830 pesosa. Pedantni statističari izračunali su da je riječ o poskupljenju od četiri američka centa, odnosno 0,037 eura, odnosno – 28 lipa. Zar je moguće da će zbog takve „crkavice“ milijuni gnjevnih izaći na ulice?

O da, itekako je moguće. Ako postoji situacija u kojoj je prigodno upotrijebiti sintagmu o „kapi koja je prelila čašu“, onda je to aktualna čileanska situacija. Ta se eksplozivna kap od 30 pesosa učas pretvorila u plamenu stihiju masovnog nezadovoljstva i bijesa u kojoj nestaju ljudski životi, a materijalna šteta se mjeri u milijardama pesosa.

MN / Otrovna kap benzina

Samo u petak 18. listopada u Santiagu je okupirano preko stotinu stanica podzemne željeznice, od čega je 81 oštećena, a 17 ih je spaljeno, pa je uprava metroa istog dana objavila da će cjelokupna gradska željeznička mreža od 140 kilometara biti zatvorena na nekoliko dana kako bi se procijenile „teške štete“. I dok su vatrogasci širom trase gasili brojne požare, predsjednik Čilea Sebastian Pinera dolio je na vatru još jednu otrovnu kap benzina – u subotu 19. listopada proglašava izvanredno stanje i policijski sat u Santiagu, te šalje vojsku na ulice.

To se pokazalo kontraproduktivnom odlukom po javni red i sigurnost. Te subote protesti su postali još masovniji i nasilniji nego dan prije, pa su pale i prve ljudske žrtve: troje ljudi poginulo je u požaru izazvanom u jednom supermarketu. Vidjevši da narodni vrag odnosi militarističku šalu, predsjednik Pinera se odmah te subote pojavljuje na nacionalnoj televiziji i objavljuje da čileanska vlada odustaje od sporne odluke, odnosno da će „ukinuti povećanje cijena za vozne karte“.

Ali bilo je kasno: predsjednikova izjava nije smirila opću pobunu, a izlazak tisuća vojnika na ulice Santiaga samo je dodatno razjario građane. Idućeg petka, 25. listopada, na ulicama Santiaga bilo je više od milijun prosvjednika. Štoviše, nakon toga pobuna se širi i izvan Santiaga i zahvaća druge čileanske gradove: Concepción, San Antonio, Valparaíso, Antofagastu, Coquimbo, Iquique, La Serenu…

Nakon izlaska vojske na ulice, samo u prvih pet dana prosvjeda čileanski Nacionalni institut za ljudska prava (INDH) registrirao je 180 slučajeva pucanja na civile iz vatrenog oružja, zbog čega je 20 ljudi poginulo, a mnogi drže da je ta brojka potencijalno i veća. Već u prvom tjednu prosvjeda uhapšeno je oko 5.500 ljudi. Analitičari jednoglasno ocjenjuju da su ovo najveći nemiri u Čileu još od kraja vojne diktature generala Augusta Pinocheta, koja je trajala od 1973. do 1990. godine.

MN / Tri milijarde razloga

Zastanimo ovdje na trenutak. Neupućenom promatraču može i dalje biti nejasan pravi uzrok pobune. Nije li ono upravo Čile jedna od najbogatijih zemalja Latinske Amerike, barem po visini BDP-a? Ne uzimaju li ideolozi neoliberalnog kapitalizma upravo ovu zemlju kao pozitivan primjer liberalne demokracije i slobodnotržišne ekonomije, što društvo i građane neumitno vodi blagostanju, boljitku i prosperitetu?

Da, točno je: gledajući BDP po glavi stanovnika, Čile je ne samo jedna od najbogatijih, nego i najbogatija i najstabilnija zemlja Latinske Amerike, koja prednjači u brojnim ekonomskim indeksima na tom kontinentu. S prosječnim BDP-om po stanovniku od 16.078 dolara godišnje, to je 33. najkonkurentnije gospodarstvo na svijetu i najkonkurentnije u Latinskoj Americi. Pa zašto onda milijuni Čileanaca prosvjeduju?

Odgovor je jednostavan: zbog ekonomskih nejednakosti koje rastu. Zato što se u Čileu lijepo vidi naličje indikatora koji se zove BDP. On nominalno jest visok, ali njegova raspodjela po glavi stanovnika je izrazito neravnomjerna, kao i u svim neoliberalnim ekonomijama. Štoviše, Čile je prvak po nejednakosti u Latinskoj Americi, kontinentu poznatom po velikim socijalnim razlikama.

Tako ukupno bogatstvo čileanskih milijardera doseže čak 25 posto BDP-a. Jedan od tih milijardera je i aktualni predsjednik Pinera, čije bogatstvo Forbes procjenjuje na tri milijarde dolara. S druge strane, veliki broj građana Čilea, osobito mladih, osuđeno je na prekarni rad s niskim plaćama i nadnicama.

‘Dosta nam je zlostavljanja’

Nezaposlenost u Čileu službeno nije velika i iznosi tek oko sedam posto, ali iza te pozitivne statistike skriva se prekarna realnost u kojoj su čak 30 posto radnih ugovora kratkoročni (prosječno traju manje od 10 mjeseci), a radnici između dva ugovora često prolaze duga razdoblja nezaposlenosti, pa se može reći da su milijuni radnika u Čileu uvijek jedan korak od siromaštva – bilo da ostanu bez posla, bilo da se razbole. Ta egzistencijalna nesigurnost je pravi razlog čileanske pobune.

Građani Čilea dobro znaju što je neoliberalni kapitalizam. Dapače, oni to znaju bolje od svih drugih građana na svijetu. Jer upravo je Čile prva zemlja neoliberalnog kapitalizma, prva država u svijetu koja je poslužila kao eksperimentalni poligon za uvođenje ovog društveno-ekonomskog sistema. Otuda i parole na prosvjedima: „Neoliberalizam je rođen u Čileu i umrijet će u Čileu“, „Ne radi se o 30 pezosa nego o 30 godina“, „Dosta nam je zlostavljanja“, „Čile se probudio“…

Otkud i zašto baš Čile da bude neoliberalni prvak? I kako to da čileanska vojska nije uspjela ugušiti pobunu, nego je, štoviše, izlazak tenkova na ulice samo dodatno razjario masu?

Odgovor na oba pitanja vodi do istog pokojnog čovjeka, već spomenutog nekadašnjeg vođu vojne hunte u Čileu, generala Pinocheta. Moramo se vratiti u 1973. godinu: Čileom tada vlada socijalistički predsjednik Salvador Allende, prvi komunist koji je u nekoj zemlji Latinske Amerike izabran na demokratskim izborima. Washington je u panici: nakon Kubanske revolucije iz 1959., sada im u stražnjem dvorištu niče još jedna komunistička vlast, za nevolju čak i demokratski izabrana. Što da se radi?

 Izložba na Trgu Italije

Radi se ona stara oprobana shema: smjena režima. Uz pomoć CIA-e (što je par desetljeća kasnije i službeno potvrđeno deklasificiranjem dokumenata iz tog radoblja), puč protiv Allendea predvodi šef vojske, general Pinochet. Allende pogiba u Predsjedničkoj palači, počinje masovna egzekucija ljevičara po stadionima, a Pinochet sljedećih 17 godina vlada Čileom kao šef desničarske vojne hunte. No nekako je morao „vratiti dug“ američkim saveznicima koji su mu pomogli da svrgne Allendea i dođe na vlast.

Washington je našao način kako da Pinochet podmiri taj dug – tako da dopusti uvođenje novog ekonomskog modela koji je smislio američki ekonomist Milton Friedman, a razradili njegovi učenici na Sveučilištu u Chicagu (po čemu se i cijela grupa naziva „Chicago Boys“). Za razliku od ranije dominantnog Keynesovog modela kapitalizma – s ipak snažnom regulativnom i socijalnom ulogom države – ovaj Friedmanov model temelji se na privatizaciji svega, pa i socijalnih usluga. Model je dobio ime „neoliberalni kapitalizam“. Ostatak priče znamo. Štoviše – živimo.

A zašto vojska nije uspjela ugušiti aktualnu pobunu u Santiagu? Zašto su se ljudi tako razjarili kad su vidjeli tenkove na ulicama?

Zato što su ih posljednji put na ulicama vidjeli još u doba generala Pinocheta. Deset tisuća vojnika i nepoznat broj tenkova na ulicama Santiaga probudili su u građanima sjećanje na vojnu diktaturu u kojoj su živjeli do 1990. godine. Zato ovih dana prosvjednici u Santiagu, na Trgu Italije, okruženi kordonima vojske, nose fotografije osoba nestalih u diktaturi. I zato je ova čileanska pobuna posebna – u njoj se spajaju politički i ekonomski gnjev.