Oj Libijo iz dva dijela, kada li ćeš biti cijela?

IFIMES-ovi stručnjaci tvrde da bi ‘Putin i Erdogan mogli postići dogovor kao u Siriji, tako da LNA zadrži istočni dio Libije, a vlada GNA sačuva svoj zapadni dio’. Ističu da libijski narod može spriječiti taj ‘crni scenarij’, ali da ‘sami moraju preuzeti sudbinu države u svoje ruke’

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije IFIMES iz Ljubljane, koji redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu, upravo je objavio opširnu analizu aktualnih događanja u Libiji, pod naslovom „Libijska noćna mora 2020: Hoće li Libija biti razdijeljena na istočnu i zapadnu Libiju?”. Osim pregleda trenutne situacije i ponašanja glavnih aktera libijske krize, u analizi se razmatra i scenarij moguće podjele ove nekoć bogate i prosperitetne sjevernoafričke države.

Prije nego što izložimo glavne akcente ove IFIMES-ove analize, valja podsjetiti na najvažnije događaje iz proteklog desetljeća koji su oblikovali današnji libijski politički pejzaž.

Ona bogata i prosperitetna Libija ubijena je 2011. združenom vojnom intervencijom zapadnih sila – prije svega Amerike, Francuske i Britanije – a zadnji čavao u lijes libijskog jedinstva zabijen je 20. listopada te godine, kad su pripadnici islamističkih milicija brutalno likvidirali višedesetljetnog vođu Velike Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije, pukovnika Muammara Gaddafija, koji je tom zemljom čvrstom rukom vladao od 1969., pretvorivši je od pustinjskog siromaha u zemlju visokog standarda za svojih šest milijuna građana.

Formalno, Zapad je (s)maknuo Gaddafija zato što je bio „diktator”. U stvarnosti, Gaddafi se Zapadu zamjerio ne samo zato što mu nije dopuštao eksploataciju libijske nafte, već i zato što je pokušao ostvariti „heretičku” ideju o stvaranju Afričke unije, s vlastitom zajedničkom vojskom i valutom, koja bi bila kadra onemogućiti Zapad u eksploataciji resursa čitave Afrike.

Naravno, umjesto obećanog dolaska „slobode, demokracije i ljudskih prava”, Gaddafijeva smrt Libiji je donijela pakao građanskih ratova. Najprosperitetnija zemlja Afrike, s najvećim obuhvatom školovanja djece na kontinentu, pretvorila se u srednjovjekovni inferno u kojem cvate trgovina robljem, a većina djece više ne ide u školu. To je realni epilog „slobodarske intervencije” Zapada.

Erdogan pobijedio Putina

Još od 2014. na prostoru Libije djeluju dvije antagonističke Vlade – jedna u Tripoliju, koja sebe naziva Vladom nacionalnog sporazuma (GNA), i jedna u Tobruku (dio administracije je u Bengaziju), iza koje stoji Libijska nacionalna vojska (LNA), koju predvodi nekadašnji Gaddafijev general Khalifa Haftar. Ponekad se GNA naziva „Zapadnom”, a LNA „Istočnom” vladom, odnosno vojskom.

Premda GNA slovi za međunarodno priznatu Vladu, nekoliko jakih međunarodnih aktera stoji uz Istočnu vojsku: od Egipta, preko UAE i Saudijske Arabije do Francuske i Rusije. S druge strane, Vladu u Tripoliju podržavaju Turska, Katar i Italija.

U travnju 2019. general Haftar pokrenuo je veliku ofenzivu na zapadne dijelove libijskog teritorija i vrlo brzo došao do samog Tripolija, osvojivši neka južna predgrađa libijske prijestolnice. Tada se činilo da je sudbina GNA zapečaćena i da će LNA uskoro postati jedini relevantni akter u Libiji.

Situacija na frontu počela se mijenjati krajem prošle godine, kad se na poziv vlade u Tripoliju u libijski rat aktivno uključuje Turska. Tada postupno dolazi do promjene na terenu: regularni turski vojnici (njih oko tisuću), pripadnici privatne turske vojne tvrtke PMC SADAT (500-600), turski plaćenici iz Sirije (12.000) i osobito moćni turski dronovi nanose ozbiljnu štetu LNA trupama, a do potpunog preokreta dolazi u svibnju ove godine, kad je Haftarova ofenziva potpuno slomljena, a GNA trupe u kontranapadu zauzimaju velike dijelove teritorija koje je dotad kontrolirala LNA, te stižu nadomak obalnog grada Sirtea, koji se nalazi na pola puta između Tripolija i najvećeg istočnog grada Bengazija.

Čak ni 1600 ruskih plaćenika iz postrojbe Wagner, koji su se borili na Haftarovoj strani, nije uspjelo zaustaviti tu veliku protuofenzivu GNA. Mnogi su tada ocijenili da je u libijskoj pustinji „Erdogan pobijedio Putina”.

Nafta plus ideologija

Nakon toga Erdogan je iz Ankare poručio da uskoro kreće zajedničko tursko-libijsko istraživanje nafte na Mediteranu, čime je i službeno potvrđen jedan od dva glavna razloga za turski upliv u libijski rat, a to je – libijska nafta (drugi razlog je ideološki i vezan je za jačanje ideologije Muslimanske braće, kojoj pripada i Erdoganova Turska i Katar i GNA vlada u Tripoliju).

Na promijenjenu ratnu situaciju u Libiji prvi reagira Egipat – dijelom kako bi spriječio tursku dominaciju u eksploataciji mediteranskog plina i nafte, dijelom kako bi zaustavio prodor ideologije Muslimanske braće prema svojim zapadnim granicama. Već 7. lipnja Kairo izlazi sa službenim prijedlogom o zaustavljanju ratnih operacija u Libiji i potpisivanju primirja, što Vlada u Tripoliju – ohrabrena recentnim vojnim uspjesima, a zasigurno uz „mig” iz Ankare – odlučno odbacuje.

Kako bi „osnažio” svoj mirovni prijedlog, Egipat na libijsku granicu šalje 200 tenkova, što je bila jasna poruka upućena GNA i njenim stranim zaštitnicima: želimo primirje, ali spremni smo i za rat. Pritom kao svoju „crvenu liniju” Egipat ističe Sirte, navodeći kako taj grad mora ostati u rukama Haftara i LNA.

Međutim, čini se da Turska nije impresionirana tom egipatskom prijetnjom. Nakon razgovora Ankare i Moskve – koje se u Libiji, baš kao i u Siriji, nalaze na suprotnim stranama – početkom ovog tjedna turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu poručio je da se Haftarove snage moraju povući iz grada Sirtea i centralnog okruga Jufre, inače će protiv njih biti pokrenuta vojna operacija.

Haftar se mora povući iz Sirtea i Jufre. To smo rekli ruskoj strani. Vojne pripreme za operaciju u Sirteu su u tijeku, iako još uvijek čekamo nagodbu za pregovaračkim stolom”, rekao je Cavusoglu u ponedjeljak, kako prenosi službeni portal turske državne televizije (TRT).

Čiji je Sirte?

Istog dana oglašava se i sâm turski predsjednik Erdogan, koji je poručio da „strani plaćenici” moraju odmah napustiti Libiju, te da pojedine zemlje „moraju prestati podržavati nelegitimne stranke”, misleći pritom na Istočnu vladu. Erdogan nije precizirao na koje strane plaćenike misli, no iz konteksta je očito da se referirao na spomenutu rusku privatnu vojnu kompaniju Wagner.

Međunarodna zajednica mora stati na stranu legitimnih vlasti te prekinuti s potporom za pučiste koji vrše ratne zločine”, izjavio je Erdogan u razgovoru za list Kriter.

Dan kasnije stigla je reakcija iz Tobruka – Istočna vlada u utorak je službeno pozvala Egipat da vojno intervenira i zaustavi „tursku invaziju i okupaciju” Libije, na isti način kako je Zapadna vlada krajem prošle godine službeno pozvala Tursku da vojno intervenira i zaustavi „Haftarovu invaziju i okupaciju” Libije.

To je, ukratko, skica aktualnog „libijskog rašomona”. Sada možemo prijeći na IFIMES-ovu analizu događanja u Libiji.

Poraz snaga pobunjenog generala Haftara u svibnju 2020. ima snažan utjecaj na političku situaciju u Libiji. Kairska inicijativa za prekid vatre je pokušaj egipatskog predsjednika Abdel Fattah el-Sisija i Haftarovih financijskih pomagača UAE i Saudijske Arabije za spašavanje Haftara poslije gubitka teritorija na zapadu države”, pišu IFIMES-ovi stručnjaci, notirajući presudnu ulogu turske vojske.

Odlučujući utjecaj na pobjede međunarodno priznate Vlade nacionalnog jedinstva GNA imala je vojna pomoć Turske, koja je zaustavila 14-mjesečno napredovanje Haftarovih saveznika i opkoljavanje prijestolnice Tripoli, te preuzela nadzor nad važnim vojnim uporištima. Brzo su napredovali prema centralnim dijelovima države kako bi zauzeli važan grad Sirte, koji je strateški čvor za pohod prema istoku države. Sirte ima i simboličan značaj, tu se rodio dugogodišnji libijski lider Muammar Gaddafi i upravo tamo su ga ubile naoružane milicije iz zapadne regije. Sirte je sjedište proizvodnje i izvoza nafte na Mediteranu”, navodi se u tekstu.

Raskol zbog Muslimanske braće

Potom IFIMES-ovi eksperti konstatiraju da je „rat između Vlade nacionalnog jedinstva GNA i Haftarove vojske LNA postao neposredan rat između više država na teritoriju Libije”, te prelaze na analizu upletenih strana u libijskom konfliktu i njihovih motiva, počevši od Turske.

Potpora službene Ankare Vladi nacionalnog jedinstva GNA imala je odlučujuću ulogu za njihove vojne pobjede. Turska priznaje slanje bespilotnih letjelica, protuzračne obrane, vladinih savjetnika i sirijskih opozicijskih boraca. Turska potpora došla je do izraza nakon dogovora s vladom GNA iz 2019. o razgraničenju morske granice. Ankara želi da je sporazum zaštiti od pretenzija Grčke i Cipra, koji bi mogli ograničiti njene obalne vode, bez prava na korištenja nafte i plina u otvorenom moru, u blizini obale Turske i nepriznate države Sjeverni Cipar”, pišu IFIMES-ovi analitičari, ističući i ideološki aspekt turskog uplitanja u Libiju:

Turska je zbog potpore Muslimanskom bratstvu upletena u regionalna rivalstva s pomagačima Libijske nacionalne vojske (LNA) kao što su Egipat, UAE i Saudijska Arabija, koji se bore protiv Muslimanskog bratstva i zajedno s Rusijom imaju dominaciju u vladi LNA.”

U analizi se potom razmatra uloga Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), koji su se u libijski sukob uključili prvenstveno iz ideoloških razloga:

Politika UAE u libijskom ratu proizlazi iz snažnog suprotstavljanja Muslimanskom bratstvu, koje ima utjecaj na GNA, te se suprotstavlja turskom utjecaju na sjeveru Afrike. Promatrači UN-a su potvrdili da su UAE Haftaru dobavljali dronove, sisteme protuzračne obrane ruske proizvodnje i oklopna vozila te osigurali financiranje afričkih plaćenika, posebno iz Sudana.”

Svađa Medvedeva i Putina

Što se tiče Rusije, IFIMES-ovi stručnjaci ističu da je nakon vojne intervencije NATO-a 2011. godine i ubojstva pukovnika Gaddafija Moskva „neko vrijeme bila potisnuta iz Libije”, te je kroz podršku generalu Haftaru „dobila šansu da se vrati u Libiju i povrati svoj izgubljeni ekonomski i politički utjecaj u južnom Mediteranu”.

Libijska operacija je nekakva uvertira za ruski prodor u sjevernu Afriku i na Bliski istok”, navode ljubljanski analitičari, podsjećajući da je libijsko pitanje jedna od rijetkih stvari oko koje su se 2011. sukobili tadašnji predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev i tadašnji ruski premijer Vladimir Putin: Medvedev je tada u Vijeću sigurnosti UN-a odbio upotrebu ruskog veta pri glasanju o rezoluciji 1973 – koja je otvorila vrata za vojnu intervenciju NATO-a u Libiji – što mu je Putin oštro zamjerio.

Kako se navodi u analizi, Rusija od tada trpi zbog „sindroma 1973”, čime se objašnjava njeno snažno angažiranje u ratu u Siriji, gdje je Moskva zadnjih godina neprekidno koristila veto kad god bi se suočila s bilo kojim prijedlogom rezolucije koji kritizira ili osuđuje sirijski režim. Drugim riječima, Rusija u Siriji nije željela ponoviti svoju „libijsku grešku”.

Tako se čini da će Libija ponovno postati ulazna točka za jačanje ruskog utjecaja u Sjevernoj Africi i na južnom Mediteranu, koji graniči s NATO državama sjevernog Mediterana”, ocjenjuju IFIMES-ovi stručnjaci, ističući kako je „Moskva u generalu Khalifi Haftaru pronašla pouzdanog partnera kojeg je tražila u post-Gaddafijevoj Libiji”.

Sukob Rima i Pariza

U analizi uloge Egipta ljubljanski eksperti ukazuju da „službeni Kairo podržava Haftara u njegovom ratu protiv plemenskih milicija na istoku Libije od 2014. godine”, jer se Haftar „suprotstavlja islamističkim grupama, uključujući i Muslimansko bratstvo”. U tekstu se navodi mišljenje UN-ovih analitičara da je Egipat „važna tranzitna točka za oružje i put stranih plaćenika za Libiju”, odnosno „polazna tačka za zračne napade na vladine snage GNA u Libiji”.

Egipat iskorištava libijsku krizu da bi kasnije imao koristi od poslijeratne obnove bogate Libije. Istodobno izvozi svoje unutarnje probleme i preusmjerava pažnju domaće javnosti na opasnost libijskog konflikta na njegovim zapadnim granicama”, pišu ljubljanski analitičari, dodajući kako se „vjerojatno radi i o pokazivanju mišića Etiopiji zbog dugogodišnjeg spora oko voda rijeke Nil”.

Što se tiče Europske unije, IFIMES-ova analiza naglašava njenu karakterističnu političku podijeljenost, koja se ogleda i u činjenici da se dvije važne EU članice, Francuska i Italija, u Libiji nalaze na suprotnim stranama.

U libijskom konfliktu Italija i Francuska su na dva potpuno različita brijega. Italija je poslala vojnike za osposobljavanje sigurnosnih snaga vlade GNA i podržava tursku vojnu ulogu, dok Francuska podržava generala Haftara (…). Službeni Rim je izabrao drugačiju politiku prema Libiji, koja nije potpuno u skladu sa stajalištima EU, posebno Francuske, i daje prednost usklađivanju s Turskom (…). Rim već godinu dana nijemo promatra francusku politiku u toj regiji, koja ugrožava italijanske ekonomske interese u Libiji (npr. naftne kompanije ENI)”, pišu IFIMES-ovi stručnjaci, konstatirajući da su „francusko-talijanski antagonizmi u vezi s Libijom ozbiljni i duboki”.

Nejasni Washington

Konačno, u analizi se razmatra i uloga SAD-a, odnosno američka stajališta, za koja ljubljanski analitičari navode da „ostaju nejasna i poprilično apatična”.

Dok službeno podržavaju međunarodno priznatu vladu GNA, na drugoj strani američki predsjednik Donald Trump krajem prošle godine pohvalio je nastojanja Haftarovih snaga u borbama protiv terorističke organizacije ISIS na jugu države. Ipak, rastuća ruska podrška Haftarovim snagama i prisutnost ruske paravojne formacije Wagner na njihovoj strani potaknuli su američki Kongres, koji je počeo posvećivati posebnu pažnju situaciji u Libiji. (…) Tako je 14. studenoga 2019. američki State Department dao službenu izjavu kojom je Haftarove snage pozvao da okončaju svoju ofenzivu prema Tripoliju i spriječe ruske pokušaje iskorištavanja oružanog konflikta za širenje utjecaja”, stoji u tekstu.

U zaključku IFIMES-ove analize izražava se bojazan da bi se Libija mogla raspasti na dvije države, upravo zbog antagonističkih interesa upletenih stranih sila:

Ne postoji velika nada da će u bližoj budućnosti libijska kriza imati sretan kraj, koji bi značio demokratsku, mirnu, stabilnu i ujedinjenu Libiju. (…) Glavni igrači u libijskoj krizi sada su Rusija, UAE, Francuska i Egipat na jednoj strani te Turska i Italija na drugoj. Pritom je najopasnije to što te države ne brine teritorijalna cjelovitost Libije. Gospodarski i strateški interesi su oni koji su ih doveli u Libiju”, ukazuju ljubljanski stručnjaci, sažimajući još jednom te pojedinačne interese stranih sila:

Rusija želi da Libija postane njena stanica na putu prema Africi, kako bi potisnula Europu/NATO na sjeveru Mediterana. Turska nastoji podržati ideološki srodnu vladu GNA, a za Ankaru su jednako važni ekonomski interesi i trgovinski sporazumi. Francuska želi biti prisutna u Libiji da bi se osigurala pred afričkim migrantima i prijetnjama terorističkih grupa, a tu su i ekonomski interesi i želja za libijskom naftom. UAE interesiraju libijska pristaništa, uz opsjednutost političkim islamom za kojeg vjeruju da bi se mogao ponovno nametnuti u Libiji, što žele spriječiti. Italija ima s Libijom historijske odnose u pogledu kolonijalne prošlosti i njene geografske blizine do libijske obale”, stoji u analizi.

IFIMES-ovi stručnjaci zaključuju da prošlomjesečni rusko-turski razgovori na ministarskoj razini „daju naznake da će predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan postići dogovor kao u Siriji, tako da LNA i dalje zadrži istočni dio Libije, a vlada GNA sačuva svoj zapadni dio”. U tom smislu, analitičari smatraju da libijski narod može spriječiti taj „crni scenarij”, ali mu je pritom „potrebno jedinstvo”.

Sami moraju preuzeti sudbinu države u svoje ruke”, poručuju iz IFIMES-a.

Možemo! i Pametno – spaja ih svjetonazor, a razdvaja ekonomija

MOGU LI CRVENO-ZELENA I LIBERALNA KOALICIJA STUPITI U SAVEZ

Mogući ‘kamen smutnje’, koji bi u budućnosti mogao spriječiti stvaranje crveno-zeleno-žute koalicije, jest zazor liberala prema proradničkim politikama, kao i zazor ljevičara prema (neo)liberalnom favoriziranju protržišnih politika

Nakon što su crveno-zelena koalicija Možemo! i liberalni savez sastavljen od stranaka Pametno, SSIP i Fokus na izborima zajedno osvojili čak deset mandata, mnogi drže da bi njihova eventualna koalicija u budućnosti mogla posve potisnuti havarirani SDP.

U oba slučaja riječ je o vrlo mladim pojavama na hrvatskoj političkoj sceni – i jedna i druga koalicija formirane su tek nekoliko tjedana prije izbora. Pa ipak su, čak i bez razrađenih stranačkih infrastruktura i velikih novčanih sredstava, na izborima polučile zavidan uspjeh osvojivši sedam (Možemo!), odnosno tri saborska mandata (liberali), zapasavši politički prostor koji je u ovih 30 godina mahom bio rezerviran za SDP i neke manje stranke centra.

Što je još važnije, obje koalicije uspjele su na birališta izvući solidan broj glasača koji dosad nisu izlazili na izbore, jer nisu imali za koga glasati. U tom smislu, obje koalicije predstavljaju veliko osvježenje na našoj političkoj sceni te lijevo-liberalni dio hrvatske javnosti od njih ima velika očekivanja.

Otuda i brojna nagađanja o njihovoj eventualnoj budućoj koaliciji, čime bi se na prostoru političkog centra i lijevo od centra mogla stvoriti nova politička snaga koja bi bila u stanju znatnije zasjeniti umnogome potrošeni i okoštali SDP.

Ta nagađanja nisu posve bez osnova, jer obje koalicije dijele sličan svjetonazorski „paket” u smislu ljudskih i građanskih prava, odnosno prava manjina u čitavom rasponu od etničkih do seksualnih manjina. Uostalom, lijeve i liberalne partije i povijesno imaju taj „zajednički dio” koji se odnosi na svjetonazorske vrijednosti.

Rad vs. kapital

Taj „zajednički paket”, međutim, vidno blijedi i nestaje kada je u pitanju odnos prema ekonomiji, odnosno kad se promatraju politički i programski stavovi prema vječnoj klackalici rad-kapital: povijesno gledajući, lijeve partije tu staju na stranu rada, a liberalne na stranu kapitala.

Štoviše, mnogi drže da je razlog SDP-ove havarije upravo u tome što je kao nominalno lijeva partija u nekom trenutku praktično odustao od zaštite radničkih prava i priklonio se interesima kapitala, što se najzornije vidi po činjenici da je za vrijeme svojih vladajućih mandata SDP dva puta mijenjao Zakon o radu, oba puta na štetu radnika.

U tom smislu, mogući „kamen smutnje”, koji bi u budućnosti mogao spriječiti stvaranje crveno-zeleno-žute koalicije, jest zazor liberala prema proradničkim politikama – kao i zazor ljevičara prema (neo)liberalnom favoriziranju protržišnih politika – koje u okviru koalicije Možemo! najgorljivije zastupa Radnička fronta, kao istinska stranka antikapitalističke ljevice, koja je baš zbog takvih ideja i stavova i privukla dio birača koji su svoj glas dali koaliciji Možemo!.

– Naša koalicija zalaže se za vrijednosti liberalnih demokracija, zaštitu osobnih sloboda, protiv smo korupcije i klijentelizma, za prava svih manjina, pravednije društvo u kojem pravila vrijede jednako za sve, obrazovanje i zdravstvo dostupno svima. Jako podržavamo socijalnu državu i uvjereni smo kako se solidarno moramo brinuti za slabije. Želimo bogatije, a time i socijalnije društvo – kaže nam čelnica stranke Pametno Marijana Puljak, navodeći potom i razlike u odnosu na crveno-zelenu koaliciju.

Uloga države

– Ono u čemu se razlikujemo s koalicijom Možemo! su neka važna gospodarska pitanja. Mi se zalažemo za gospodarsku politiku kakva je u svim modernim zemljama, a zasniva se na slobodnom tržištu, partnerskom odnosu poslodavaca i radnika, manjoj ulozi države, a više slobode poduzetničkom potencijalu građana, manjim porezima i nametima, zelenoj ekonomiji i visokoj tehnologiji. S druge strane, dijelovi koalicije Možemo!, tu se možda najviše ističe Radnička fronta, direktno nastupaju protiv poduzetnika, zalažu se za veći utjecaj države u svim sferama, imaju i čudne ideje o nacionalizaciji mirovinske štednje, a nije niti jasno žele li dirati privatnu imovinu građana. Takve ideje su odavno napuštene i jedino su pokušane u Venezueli, pa smo vidjeli kako je to završilo – iznosi Puljak.

S druge strane, nova saborska zastupnica iz redova Možemo! Sandra Benčić kaže da o savezu s liberalima „zasad nitko ne razmišlja”:

Sada smo fokusirani da opravdamo mandate koje smo na izborima dobili te da što više ljudi uključimo u realizaciju naših ideja i planova. Izrazito puno radimo na pripremi Zakona o obnovi i Zakona o pomoći radnicima koji će zbog pandemije ostati bez posla.

Na naše pitanje o bitnim sličnostima i razlikama između crveno-zelene i liberalne koalicije Benčić odgovara:

Sličnosti su u svjetonazorskim pitanjima i vjerujem da ćemo oko toga surađivati u Saboru. Ono u čemu se jako razlikujemo su pogledi na ekonomiju. Mi držimo da država mora snažno sudjelovati u ostvarenju ciljeva za koje se zalažemo, a to su društvena pravednost i jednakost. Smatramo da je u ostvarenju pravednosti nužno progresivno oporezivanje, odnosno da bogatiji moraju pridonositi većim porezima, dok srednji i donji sloj građana mora biti manje porezno opterećen – tumači zastupnica Možemo!, te dodaje:

– A što se tiče jednakosti, tu ćemo se složiti s liberalnom koalicijom da ljudi moraju biti jednaki, odnosno da se nejednakost u hrvatskom društvu mora smanjiti, ali se razlikujemo u tome kako to postići kroz ekonomiju. Oni drže da treba favorizirati bogatije i maksimalno izlaziti u susret poduzetnicima, a mi smo više fokusirani na siromašnije građane i niže društvene slojeve, jer je upravo fokus na bogate i doveo do ovakvih nejednakosti – zaključuje Benčić.

Možemo, ali još ne na jugu

USPON ZELENE LJEVICE ZAOBIŠAO DALMACIJU

Glasači ljevice u Dalmaciji su tradicionalniji od prosjeka, pa radije biraju SDP nego da eksperimentiraju s tom novom zeleno-crvenom pojavom, koja slovi za ljevicu 21. stoljeća. No 21. stoljeće ipak stupa na scenu: negdje prije, u Dalmaciji kasnije

Opća je ocjena da su najveći dobitnici nedjeljnih izbora desni centar i zelena ljevica. Odnosno, HDZ i platforma Možemo!.

Uvjerljiv trijumf HDZ-a pruža solidnu osnovu da se tu partiju proglasi apsolutnim izbornim šampionom. Međutim, pažljivija analiza otkriva da HDZ nije dobio više glasova nego inače, već da je njegova premoćna pobjeda prvenstveno posljedica dramatičnog pada SDP-a i njegove Restart koalicije.

Stoga se najugodnijim iznenađenjem izbora ipak može smatrati koalicija Možemo!, koja predstavlja savez šest lijevih stranaka i aktivističkih organizacija sa snažnim zelenim predznakom (Možemo!, Radnička fronta, Nova ljevica, ORaH, Zagreb je naš! i Za Grad).

Ta je koalicija u vrlo kratko vrijeme prešla put od statističke pogreške do pete političke snage u zemlji, koja je uspjela osvojiti sedam mandata u pet izbornih jedinica. Kako su imali trend strelovitog rasta, čelnici i simpatizeri ove koalicije mogu samo žaliti što se izbori nisu održali koji tjedan kasnije, jer bi u tom slučaju, po svemu sudeći, mogli računati i na dvoznamenkasti broj mandata.

No i ovako mogu biti zadovoljni – osvojili su mandate u polovini domaćih izbornih jedinica, a usput su postigli zapažene rezultate i u dijaspori, gdje su pobijedili u čak sedam zemalja: Norveškoj, Danskoj, Grčkoj, Nizozemskoj, Portugalu, Velikoj Britaniji i Češkoj, dok u Slovačkoj dijele prvo mjesto s HDZ-om. U Irskoj su bili drugi, iza Mosta.

Na strani rada i radnika

Ovaj uspjeh najmlađe političke opcije ne može se objasniti nekim snažnim financijskim zaleđem, budući da je – kako je to u nedjelju navečer istaknuo frontmen koalicije Tomislav Tomašević – prosječan iznos donacije za Možemo! čak dvadeset puta manji od prosječnog iznosa donacije za HDZ.

Iz toga možete vidjeti tko stoji iza nas, a tko stoji iza njih”, dometnuo je Tomašević u govoru.

Stvari se mogu sažeti u sljedeći zaključak: iza koalicije Možemo!ne stoji (krupni) kapital, već njegove žrtve. U međunarodnim okvirima stoga se ovu koaliciju može usporediti s političkom opcijom američkog demokratskog socijalista Bernieja Sandersa, koji je na nedavnim američkim predizborima skupio milijune dolara, pri čemu je prosječna donacija za njegovu kompaniju iznosila – dvadeset dolara.

Pokazalo se da, baš kao i u Americi, i u Hrvatskoj postoji solidan bazen glasača koji su nezadovoljni neoliberalnim društveno-ekonomskim uređenjem, te su iz svoje oskudice voljni odvojiti sitne novčane iznose za onu političku opciju koja najglasnije progovara protiv takvog društveno-ekonomskog modela.

U tom smislu, najsnažniji ideološki pečat koaliciji Možemo! daje Radnička fronta, kao najljevija sastavnica saveza i glas antikapitalističke ljevice. Baš zato su, čak i u liberalnim medijima – zapravo, tamo pogotovo – najsnažniji napadi na Možemo! bili upereni upravo na Radničku frontu: kapital je shvatio tko mu je najopasniji protivnik, odnosno tko na vječnoj klackalici između kapitala i rada najgorljivije zastupa interese radnika, to jest „obespravljene većine”, kako vole reći iz RF-a.

Minuli rad u Zagrebu

Zasigurno je dio glasova za Možemo! stigao od razočaranih glasača SDP-a, koji je odavno napustio svoju tradicionalnu radničku bazu. No pomnije analize zacijelo će pokazati da je koalicija Možemo! uspjela aktivirati i dio onih glasača koji dosad nisu izlazili na izbore, jer na meniju nisu imali dovoljno lijevu opciju.

Vidljivo je da je najveći dio mandata Možemo! ostvario u Zagrebu i onim jedinicama koje se rubno dotiču hrvatske metropole, što je posljedica činjenice da su tamošnji glasači prepoznali minuli četverogodišnji rad lijevih aktivista u Skupštini grada Zagreba. Vidljivo je i da u dvije dalmatinske izborne jedinice zeleno-lijeva koalicija nije uspjela ostvariti nijedan mandat.

U 9. jedinici dobili su 2,44 posto, a u 10. jedinici 4,29 posto glasova, pri čemu su u oba najveća grada u 10. jedinici prešli granicu od pet posto: u Dubrovniku su dobili 9 posto, a u Splitu 5,35 posto glasova. U 9. jedinici rezultati su im nešto skromniji, pa su u Zadru dobili 4,69, a u Šibeniku 3,60 posto glasova.

Dalmacija je bastion HDZ-a, u kojem ljevica standardno igra podređenu ulogu. I glasači ljevice u Dalmaciji su tradicionalniji od onih u ostatku zemlje, pa i dalje radije biraju SDP nego da eksperimentiraju s tom novom zeleno-crvenom pojavom na njihovom dijelu političkog spektra, koja po općoj ocjeni slovi za ljevicu 21. stoljeća.

Ali 21. stoljeće ipak stupa na scenu: negdje prije, u Dalmaciji kasnije. Ako uspije sačuvati unutrašnju koheziju, pred zelenom ljevicom je lijepa politička budućnost.

Sunce više ne izlazi na Zapadu

NAKON 30 GODINA AMERIČKE HEGEMONIJE SVIJET SE POLAKO KREĆE PREMA MULTIPOLARNOM MODELU

Danas je opća ocjena da je preslagivanje na globalnoj razini počelo prije 20 godina, oporavkom Rusije od raspada SSSR-a i usponom Kine, kao i jačanjem regionalnih sila poput Indije i Brazila. Ove četiri zemlje zajedno imaju 40% svjetske populacije i zauzimaju više od četvrtine svjetskog kopna

Propast carstva može se dogoditi iznenada i to mnogo ranije nego što to povjesničari mogu i zamisliti. (…) Kroz historiju su imperiji sasvim iznenada propadali i to uvijek desetljeće-dva nakon što su u smislu bogatstva i moći dosegli vrhunac.”

Dr. Niall Ferguson („Wall Street Journal”)

Gornje upozorenje britanskog povjesničara Nialla Fergusona odnosi se, naravno, na Ameriku. S obzirom na ono što se zadnjih tjedana – nakon brutalnog policijskog ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda – odvija širom Sjedinjenih Država, lako je pomisliti da je Ferguson taj tekst u „Wall Street Journalu” objavio ovih dana. Njegov tekst, međutim, star je šest godina.

Bivši profesor s Harvarda, koji danas radi u Institutu Hoover na kalifornijskom Sveučilištu Stanford, Ferguson je tu svoju analizu o stanju američke ekonomije i američkog društva objavio u veljači 2014., neposredno nakon puča u Kijevu kojim je nasilno srušena proruska ukrajinska vlada Viktora Janukoviča, a u čemu je veliku ulogu odigrala tadašnja američka administracija. Upravo će taj američki upliv u ukrajinska zbivanja Fergusonu poslužiti kao povod za spomenuti članak o padu američkog utjecaja u svijetu.

U toj analizi Ferguson je, među ostalim, ustvrdio kako su „konfuzne geopolitičke avanture američke administracije u Siriji, Ukrajini i na kraju na Pacifiku pokazatelj da je američki globalni utecaj u opadanju”, te je upozorio da je u budućnosti upitna i sudbina NATO saveza, ali i Europske unije, ističući kako je unutar EU zbog oštrih mjera štednje sve više nezadovoljnih, uključujući i čitave nacije koje će tražiti izlazak iz EU ili preustroj te organizacije, s vraćanjem većih ovlasti na nacionalne vlade i parlamente.

Iako na prvi pogled te Fergusonove teze izgledaju kao još jedno apokaliptično predviđanje o „propasti Zapada”, neke prognoze koje je iznio u međuvremenu su se i ostvarile: premda se NATO i SAD još uvijek drže na okupu, samo dvije godine nakon ovog njegovog članka dogodio se Brexit – prvi put u povijesti jedna država izglasala je izlazak iz EU. Kompaktnost Zapada time je ozbiljno narušena.

Prevareni Gorbačov

A prije 30 godina sve je izgledalo drukčije. Padom Berlinskog zida, slomom socijalističkih projekata u Istočnoj Europi i raspadom SSSR-a činilo se da je u svjetskoj geopolitičkoj igri Zapad (čitaj: SAD) odnio konačnu i definitivnu pobjedu, pa je američko-japanski politolog Francis Fukuyama slavodobitno proglasio „kraj povijesti” i vječni trijumf zapadne liberalne demokracije i kapitalizma. Čak su i narodi Istočne Europe, nakon pola stoljeća oslobođeni željeznog sovjetskog stiska, povjerovali da sunce izlazi na Zapadu.

Rusija je tada bila na koljenima, razorena privatizacijskom „doktrinom šoka”, a Kina je šutjela: pod kapom nebeskom nije bilo nikoga da ospori totalnu geopolitičku dominaciju SAD-a, pa je krajem tog desetljeća, godine 1997., američka neokonzervativna elita bez skanjivanja objavila plan nazvan „Novo američko stoljeće” („New American Century”), po kojem je glavni zadatak i geopolitički cilj američke politike da tu postignutu dominaciju očuva kroz čitavo 21. stoljeće.

Odnosno, kako je to prije nekoliko godina u kolumni za iranski Press TV formulirao američki ekonomist, geopolitički analitičar i bivši republikanski dužnosnik dr. Paul Craig Roberts: „Sovjetski Savez svojevremeno je služio za ograničavanje američke moći, a kada je došlo do njegovog urušavanja američkim neokonzervativcima otvorio se put za ostvarenje projekta globalne hegemonije SAD-a.”

Kako bi ostvario i „zabetonirao” taj hegemonijski projekt, kojem su najveće prepreke predstavljali ruski nuklearni projektili i vojna tehnologija, Washington je prekršio sporazume između Reagana i Gorbačova po kojima se NATO savez neće širiti na istok, što je bio Gorbačovljev uvjet za daljnje provođenje liberalnih reformi u tadašnjem SSSR-u.

Buđenje u Šangaju

Umjesto toga, NATO se proširio na bivše republike sovjetskog carstva, pikirajući čak i Gruziju i Ukrajinu, čime bi izbio na najvažnije granice Ruske Federacije. Glavni cilj bio je oslabiti Rusiju, a Jeljcinova Rusija praktično se nije ni branila. Washington je trljao ruke, uvjeren da 21. stoljeće pripada samo i jedino Americi.

No ta unipolarna „idila” nije dugo trajala, svakako neusporedivo kraće nego što je to Fukuyama zamišljao. Nekako na prijelazu milenija uspavani i naizgled poraženi divovi s Istoka, medvjedi i zmajevi, počeli su se buditi iz zimskog sna. Na vlast u Rusiji dolazi Vladimir Putin, a kineski komunisti sve otvorenije počinju projicirati naraslu ekonomsku moć Kine u političke tokove, pokazujući da će „Pax Americana” u 21. stoljeću biti tek mrtvo slovo na papiru.

Prvi politički izraz tog novog svjetskog geopolitičkog ustroja dogodio se 15. lipnja 2001. u kineskom velegradu Šangaju, osnivanjem „Šangajskog pakta”, odnosno Šangajske organizacije za suradnju (SCO). Osnivači te euroazijske političke, ekonomske i sigurnosne alijanse – koja je nekidan proslavila 19 godina postojanja – bili su Kina, Rusija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan, a glavni cilj njihova udruživanja bio je spriječiti da američka globalna dominacija zahvati i Euroaziju.

Odnosno, kako je rečeno na osnivačkom sastanku, cilj SCO-a je ostvariti „racionalniji i pravedniji svjetski poredak”.

Inače, u međuvremenu je iz članstva SCO-a suspendiran Uzbekistan, a 2017. članice saveza postale su Indija i Pakistan. Status „promatrača” imaju Bjelorusija, Iran, Afganistan i Mongolija, a status „partnera u dijalogu” Armenija, Azerbejdžan, Kambodža, Nepal, Šri Lanka i Turska.

Poruka iz Jekaterinburga

Danas je već opća ocjena da je veliko preslagivanje na globalnoj razini počelo baš prije 20 godina, oporavkom Rusije od raspada SSSR-a i gospodarskim, vojnim i političkim usponom Kine, kao i jačanjem regionalnih sila poput Indije i Brazila. Samo ove četiri zemlje zajedno imaju više od tri milijarde stanovnika (40% svjetske populacije) i zauzimaju više od četvrtine svjetskog kopna.

Nije stoga čudno da su se još u rujnu 2006. na marginama Generalne skupštine UN-a u New Yorku sastali ministri vanjskih poslova ove četiri zemlje i dogovorili konture buduće ekonomske i političke suradnje, što je u lipnju 2009. u ruskom Jekaterinburgu formalizirano službenim osnivanjem BRIC-a (akronim sastavljen od početnih slova imena tih država), kojem se 2011. pridružila i Južna Afrika, čime je BRIC postao BRICS – skupina pet najvećih gospodarstava u nastajanju s četiri kontinenta.

Jekaterinburg nije slučajno izabran za ishodišnu točku nove multilateralne asocijacije. To je prvi veliki ruski grad iza Urala, u azijskom dijelu Rusije, pa ga se može smatrati urbanom točkom na razmeđu Europe i Azije. Time se željelo poslati poruku da će budući multipolarni svijet biti satkan na principima maksimalne decentralizacije, za razliku od američkog unipolarnog svijeta (Washington), odnosno Europske unije (Bruxelles). Stoga se i skupovi BRICS-a svake godine održavaju u drugoj zemlji članici. Posljednji, 11. summit BRICS-a tako je održan u Brazilu 13. i 14. studenoga prošle godine.

Inače, smatra se da je izraz „BRIC” još 2001. prvi skovao britanski ekonomist Jim O’Neill, tadašnji čelnik Goldman Sachsa, koji je u svojoj studiji „Izgradnja bolje globalne ekonomije” upozorio da rapidni gospodarski uspon Brazila, Rusije, Indije i Kine predstavlja „opasnost po globalni gospodarski status quo”.

Ofenziva u Münchenu

Kad se jednom bude pisala historija multipolarnog svijeta, svakako će jedan od ključnih datuma biti i 10. veljače 2007., kada je na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu ruski predsjednik Vladimir Putin održao govor u kojem je prvi put otvoreno poručio da je unipolarni svijet „propao projekt” i da je sve više naroda koji „neće pristati na diktat jednog centra”. Zbog značajnih reperkusija tog Putinova govora na današnju situaciju u svijetu ovdje ćemo donijeti neke od njegovih glavnih teza:

Unipolarni svijet, koji je predložen nakon Hladnog rata, nije se održao. To je svijet u kojem postoji jedan gospodar, jedan vladar, što je na kraju pogubno ne samo za one koji žive unutar tog sustava, nego i za samog suverena, jer ga uništava iznutra. To nema ništa zajedničko s demokracijom. Smatram da unipolarni model (…) ne može biti moralni temelj moderne civilizacije.

Koji su njegovi rezultati? Jednostrani i često nezakoniti potezi nisu riješili sve probleme. Štoviše, uzrokovali su nove ljudske tragedije i stvorili nove centre napetosti. Ratovi, kao i lokalni i regionalni sukobi nisu smanjeni. U tim sukobima ne gine ništa manje ljudi. Čak i više umiru nego prije. Znatno, znatno više!

Svjedoci smo sve većeg prezira prema temeljnim načelima međunarodnog prava. Nezavisne pravne norme se sve više približavaju pravnom sustavu jedne države. Jedna država, SAD, prekoračila je svoje nacionalne granice u svakom pogledu. To je vidljivo u ekonomskim, političkim, kulturnim i obrazovnim politikama koje se nameću drugim narodima. Pa tko to voli? Tko je sretan zbog toga?”, poručio je tada Putin, adresiravši i novu „ekonomsku križaljku” suvremenog svijeta:

Kombinirani BDP u omjeru pariteta kupovne moći u zemljama kao što su Indija i Kina je već sad veći od SAD-a. A sličan obračun je i u zemljama skupine BRIC – Brazil, Rusija, Indija i Kina – te nadilazi kumulativni BDP Europske unije. Prema stručnjacima, taj jaz će se u budućnosti samo povećati. Nema razloga sumnjati da će se gospodarski potencijal novih centara globalnog gospodarskog rasta neminovno pretvoriti u politički utjecaj i da će ojačati multipolarnost”, zaključio je Putin tada u Münchenu.

Putin nije Karzai

Taj Putinov govor označio je prekretnicu u odnosima Rusije i Zapada, te je utjecao na čitavu geopolitičku arhitekturu današnjeg svijeta. Zapad je tada shvatio da u Moskvi više ne stoluje marioneta poput Jeljcina, već (autokratski) državnik koji je spreman osporiti američku hegemoniju, pa je BBC odmah zaključio „kako je razočaravajući govor ruskog predsjednika formula za propast koja vodi u novi Hladni rat između Sjedinjenih Država i Rusije”.

Američki pisac i publicist Mike Whitney, jedan od suradnika na knjizi (zbornik eseja) „Beznađe: Barack Obama i politika iluzije” iz 2012. godine, upravo taj Putinov govor u Münchenu smatra „prijelomnom točkom” nakon koje je predsjednik Rusije postao omražen na Zapadu:

Mediji su se protiv ruskog predsjednika udružili već duže vrijeme, a glavni razlog je njegov govor u veljači 2007. kada je u Münchenu izjavio da svijet ne bi trebao biti nadziran iz ‘jednog centra moći’, čime je prvi put javno promovirao ideju multipolarnog svijeta. Washingtonu se taj govor nije svidio i vidno su se uzrujali. Tada su naložili svojim novinarima da Putina prikažu kao ‘ubojicu KGB-a’ i ‘autokratskog despota’. Ono što Washington zapravo želi je promjena režima i da u Kremlju sjedi marioneta kao Hamid Karzai (predsjednik Afganistana od 2004. do 2014., op. a.), a oni bi dobili svu rusku naftu i plin”, napisao je Whitney 2012. za američki magazin CounterPunch.

Noćna mora – Iran

Sada se možemo vratiti na 2014. godinu i tadašnji državni udar u Ukrajini, kojim je uz američku asistenciju srušena proruska vlada u Kijevu, što je za posljedicu imalo narodnu pobunu na rusofonom istoku Ukrajine i stvaranje proruskih „narodnih republika” u Lugansku i Donjecku, za što je Zapad optužio Rusiju, te su Amerika i EU odmah uvele sankcije Moskvi (koje su i danas na snazi). To je bio signal Putinu da se snažnije okrene prema Istoku.

Par mjeseci kasnije, u svibnju te godine, državna izaslanstva Rusije i Kine – koja su predvodili predsjednici Putin i Xi Jinping – potpisuju u Šangaju plinski ugovor u vrijednosti od 400 milijardi dolara, te donose sporazum o međusobnoj trgovini u nacionalnim valutama, isključivši tako američki dolar. Istodobno se u Šangaju održava četvrti summit Konferencije za izgradnju povjerenja u Aziji (CICA), na kojem lideri azijskih zemalja usvajaju deklaraciju o suradnji s Pekingom i promociji „Novog puta svile”, nakon što je taj projekt infrastrukturnog povezivanja Kine s Europom proširen na Iran, Afganistan, Kazahstan i Indiju.

Tada su u Wahingtonu zazvonili svi mogući alarmi: ne samo što njihova dva najveća rivala – Kina i Rusija – sklapaju nove međusobne saveze, već u te „protuameričke kombinacije” uključuju i Iran, koji je na američkim geopolitičkim mapama odavno označen kao „neprijateljski entitet”. Tu je američku zabrinutost tada precizno uočio i izrazio iranski politolog dr. Foad Izadi, profesor Američkih studija na Sveučilištu u Teheranu:

Nijedan američki dužnosnik nije zadovoljan zbog plinskog posla od 400 milijardi dolara između Rusije i Kine, a odustajanje od američkog dolara veliki je korak prema oslobađanju od te valute na međunarodnoj razini, što će biti vrlo pogubno za SAD. Međutim, prijedlog kineskog predsjednika Xija za stvaranje novog azijskog saveza za sigurnosnu suradnju s Rusijom i Iranom je prava noćna mora za SAD”, konstatirao je Izadi, dodavši kako „trenutni odnosi između Irana, Kine i Rusije omogućuju da te tri zemlje formiraju savez s drugim azijskim zemljama, čime će braniti svoje nacionalne interese od SAD-a i brojnih europskih zemalja, što je znak da se američka hegemonija bliži kraju”.

Kurta ili Murta

Slično je tog svibnja 2014. ustvrdio i američki analitičar John V. Walsh, u članku za internetski magazin „Unz”, gdje je konstatirao kako „nema sumnje da Rusija i Kina imaju status najvećeg neprijatelja u očima američke imperijalne elite”, dodavši da „zadnjih mjeseci, zbog krize u Ukrajini, svijet promatra kako Amerika neutemeljeno prijeti sankcijama protiv Rusije“:

Svjetska dominacija nakon Hladnog rata se ogledala u vojnim kampanjama Zapada, sa Sjedinjenim Državama kao imperijalnom bazom. Praksi podrivanja i svrgavanja vlada odlučile su se suprotstaviti zemlje poput Rusije, Kine ili Irana”, piše Walsh, završavajući svoj članak retoričkim pitanjem: „Ali zašto su te zemlje, posebno Rusija i Kina, i dalje neprijatelji Zapada?”

Odgovor na to pitanje ponudio je belgijski filozof znanosti Jean Bricmont, profesor na Katoličkom sveučilištu u Louvainu, koji u svojoj knjizi „Humanitarni imperijalizam: Korištenje ljudskih prava za prodaju rata” tumači da „borba protiv zapadnog neokolonijalizma još uvijek traje”, odnosno da su mnoge zemlje u svijetu još uvijek pod dominacijom Zapada, a „upravo to je tabu o kojem su Moskva i Peking odlučili progovoriti i konačno nešto učiniti u tom smislu”.

Slično tome, i američki analitičar Roland Allen u intervjuu za iransku Press TV ističe da je „pravi problem u tome što su SAD vrlo zabrinute razvojem gospodarskih odnosa između Rusije i Kine, što vide kao najveću prijetnju neokolonijalnoj politici Washingtona”.

Vidimo, dakle, da su i brojni zapadni analitičari svjesni da glavni problem suvremenog svijeta leži u američkoj želji da zadrži globalnu dominaciju, odnosno u nespremnosti američkih elita da prihvate novu i neminovnu realnost multipolarnog svijeta. Naravno, i s tom rusko-kineskom frazom o „multipolarnom svijetu” valja biti oprezan, jer svaka velika sila u prikrajku ima i vlastiti plan o globalnoj dominaciji.

U tom smislu, ako bi američku hegemoniju u budućnosti zamijenila ruska ili kineska dominacija, čovječanstvo time ne bi ništa dobilo, već bi samo Kurtu zamijenio Murta. Dapače, povijest nam pokazuje da je totalitarni potencijal Istoka – prvenstveno zbog kraće i slabije demokratske tradicije – u mnogim segmentima još i veći od totalitarnog potencijala Zapada. Stoga nam ostaje tek nada da sintagma o „multipolarnom svijetu” nije samo puka fraza istočnih sila, već i stvarna namjera današnjih američkih rivala.

Otac partizan, sin poginuo u HV-u

VEČERAS SE U ČAST DRŽAVNOG PRAZNIKA U SPLITU ODRŽAVA ANTIFAŠISTIČKI MIMOHOD

Na čelu Antifašističkog mimohoda bit će 96-godišnji partizan Mijo Božan iz Kaštel Kambelovca, čiji je sin Nenad Božan poginuo u Domovinskom ratu kao pripadnik 141. brigade. Obojica su se borili protiv fašizma svoje epohe

Povodom današnjeg Dana antifašističke borbe, večeras se u Splitu održava Antifašistički mimohod na koji su pozvani svi građani koji poštuju Ustav Republike Hrvatske, u čijoj se preambuli odluke ZAVNOH-a ističu kao jedan od temelja hrvatske državnosti.

Organizatori mimohoda su udruge VeDRA (Veterani Domovinskog rata i antifašisti) i UAAB (Udruga antifašista i antifašističkih boraca grada Splita), a program započinje u 17.30 sati okupljanjem i druženjem antifašističkih udruga i građana na Trgu Gaje Bulata ispred Hrvatskog narodnog kazališta (HNK).

U 19 sati na trgu ispred HNK nastupit će orkestar Hrvatske ratne mornarice (HRM), uz čiju će pratnju Antifašistički mimohod u 19.30 krenuti s trga prema Rivi. Program na Rivi započinje u 20 sati nastupom Glazbe Split, gdje će u sklopu koncerta „Corso Adriatico” nastupiti Mirella Meić, Stefan Kokoškov (tenor), Bjanka Ivas (mezzosopranistica), Zoran Velić (klavir) i Danira Ipavec (harmonika).

Prema zamisli organizatora, na čelu Antifašističkog mimohoda bit će 96-godišnji partizan Mijo Božan iz Kaštel Kambelovca, čiji je sin Nenad Božan poginuo u Domovinskom ratu kao pripadnik 141. brigade.

Tom simbolikom čelnici VeDRA-e, koji su i sami sudjelovali u Domovinskom ratu (između ostalih, u članstvu ove udruge nalaze se i dva generala HV-a, Luka Džanko i Veselko Gabričević), žele poslati istovjetnu poruku zbog koje su i osnovali tu udrugu – da su partizani 1941. ustali protiv jednog fašizma, a Hrvatska vojska 1991. protiv drugog fašizma. U ovom konkretnom slučaju ta simbolika postoji unutar jedne te iste obitelji – stari Božan je bio u partizanima, a mladi Božan je 50 godina kasnije poginuo u HV-u.

Inače, pokojni Nenad Božan bio je djelatnik naše Slobodne Dalmacije: radio je u štampariji.

Dva zapovjednika voda

Jedna od povijesnih podudarnosti jest i činjenica da su i otac i sin Božan u svojim ratovima bili zapovjednici voda. Ime starijeg Božana nalazimo u kapitalnoj studiji Viktora Kučana „Borci Sutjeske”, gdje se u popisu boraca Četvrte proleterske crnogorske brigade navodi: „BOŽAN Mate MIJO, puškomitraljezac u 3. četi 3. bataljona, rođen 1924, Marina, Trogir, u NOB od 1942, član KPJ od maja 1943, krajem rata komandir topovskog voda.” Mijin sin Nenad, pak, pola stoljeća kasnije svoj će ratni i životni put završiti kao zapovjednik voda 2. bojne 141. brigade HV-a.

Ovdje treba reći da Mijo Božan nije bio jedini hrvatski borac u redovima Četvrte proleterske crnogorske brigade. Prema preciznoj statistici Viktora Kučana, ta brigada je na Sutjesci imala 1752 borca (od čega 262 žene), među kojima je bilo 967 Crnogoraca, 482 Srba, 261 Hrvat, 24 Jugoslavena, 15 Muslimana, po jedan Slovenac i Židov, te jedna Čehinja. Samo na Sutjesci poginulo ih je 559, a do kraja rata još 325: Mijo Božan je uspio preživjeti.

Okrutna igra povijesti na ovim prostorima posložit će očevu i sinovljevu biografiju na takav način da će sin poginuti u praktično posljednjoj bitki Domovinskog rata, tjedan dana nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja”, 13. kolovoza 1995. godine, i to gotovo na istom mjestu gdje je njegov otac u studenome 1942. imao svoje „vatreno krštenje”, odnosno svoju prvu partizansku bitku – u širem rajonu Bosanskog Grahova.

I dok je Mijo Božan tog studenoga 1942. u svom „vatrenom krštenju” vodio borbe protiv Talijana, četnika i ustaša na sektoru između Knina i Strmice, nakon čega će preko Bosanskog Grahova krenuti dalje u centralnu i istočnu Bosnu, njegov će sin u kolovozu 1995. stradati braneći netom oslobođenu liniju Knin – Bosansko Grahovo od srpskih snaga predvođenih ratnim zločincem Ratkom Mladićem. Otac će na tom strateškom potezu 1942. pobijediti četnike i njihove talijansko-ustaške pomagače, ali će ideološki potomci četničkog pokreta pola stoljeća kasnije na istom potezu presuditi njegovom sinu Nenadu.

Bitka na ‘vratima Knina’

U nastavku partizanskog rata otac Mijo će preživjeti i Neretvu i Sutjesku: na Neretvi će osiguravati spašavanje ranjenika iz Centralne bolnice, a na Sutjesci će u strašnim borbama na Ljubinom grobu zadržati Nijemce dovoljno dugo da se Tito i Vrhovni štab izvuku iz obruča. Sudjelovat će u oslobođenju Livna, Duvna, Imotskog, Posušja, Nevesinja, Gackog, Olova, Goražda, Šapca (gdje će se njegova jedinica spojiti s Crvenom armijom) i Beograda, te u proboju Srijemskog fronta, i živ će se vratiti u Kaštel Kambelovac. Nenad Božan, pak, nije bio očeve sreće.

Tog 13. kolovoza 1995. godine, dok cijela Hrvatska slavi oslobađanje okupiranih dijelova zemlje, Nenad Božan će se sa suborcima iz 141. brigade HV-a kod Bosanskog Grahova naći pod žestokom vatrom srpskih snaga, koje su u velikoj protuofenzivi pokušale povratiti teritorij koji je Hrvatska vojska oslobodila u „Oluji”.

Prva faza te srpske protuofenzive trebala je biti ponovno osvajanje Bosanskog Grahova i presijecanje komunikacije prema Kninu, naročito osvajanjem prijevoja Derale koji se naziva „vratima Knina”. Da im je to uspjelo, nastavak operacije tekao bi prema Livanjskom polju, čime su se mogli stvoriti uvjeti za povratak Knina u srpske ruke.

Dok je Hrvatska danima slavila oslobođenje Knina i ostatka zemlje, većina građana nije bila ni svjesna potencijalne opasnosti u slučaju da ova srpska protuofenziva uspije. Tu mogućnost spriječili su Nenad Božan i njegovi suborci.

Smrt na Vidovića glavi

Srpski protuudar počeo je u noći između 12. i 13. kolovoza, upravo na položaje koje su držali pripadnici 141. brigade. Najžešći napad elitne snage Ratka Mladića izvele su na položaje Biljeg, Cigelj, Vidovića glava i Begovac na cesti Drvar – Bosansko Grahovo. Pripadnici 141. brigade prihvatili su borbu i tu noć na položaju Vidovića glava, u izravnom okršaju prsa o prsa, pogibaju vojnici Denis Jerković, Ivan Burić, Loran Šulentić i Tomislav Grujica, dok na položajima Cigelj i Biljeg ginu zapovjednik satnije Stipe Marčić Štef te vojnici Denis Baleta, Dragan Kikić i Oleg Ujević.

Nakon podneva 13. kolovoza ojačana skupina pripadnika 2. bojne 141. brigade kreće u protunapad na Vidovića glavu, i tada, kao zapovjednik voda, pogiba Mijin sin Nenad, kao i zapovjednik desetine Ranko Grbavac, te vojnici Sead Jasenčić i Slaven Ujević, dok u borbama na ostalom dijelu bojišta pogibaju vojnici Ante Merćep i Ante Domazet, a Zoran Karanović umire od zadobivenih rana.

Istovremeno u okršaju kod položaja Cigelj pogibaju pripadnici 6. domobranske pukovnije Ognjen Krešić, Aljoša Ruspić i Igor Koprčina, dok sudbina Drage Ilovića do danas nije poznata, te se on vodi kao „nestali”.

Ukupno je tog dana, u borbama kod Bosanskog Grahova, Hrvatska vojska imala dvadeset poginulih, jednog nestalog i pedeset ranjenih pripadnika. Pa ipak, bez obzira na sve gubitke, vojnici 141. brigade – skupa s dijelovima 7. gardijske i 113. brigade – uspjeli su zaustaviti prodor Mladićevih snaga i spriječiti njihovo napredovanje prema oslobođenom Kninu, odbacivši ih prema Drvaru, čime su definitivno uništeni snovi vodstva tzv. Republike Srpske o povratku Knina i SAO Krajine.

Otac Mijo Božan tako nije dočekao povratak sina Nenada u Kaštel Kambelovac. Danas, dvadeset pet godina, u svojoj dubokoj starosti predvodit će Antifašistički mimohod u Splitu, kao jedini preživjeli iz priče o ocu i sinu koji su se u razmaku od pola stoljeća borili protiv fašizma svoga doba.

Hrvatska u EU? Na skali od 1 do 10, dajem ocjenu 7

SPLIĆANKA MONIKA BURSAĆ (29), RAČUNALNA PROGRAMERKA, GOVORI O TOME JE LI HRVATSKO ČLANSTVO U EU ISPUNILO NJENA I GENERACIJSKA OČEKIVANJA

Od ulaska Hrvatske u EU očekivala sam ekonomski boljitak, snažnije pravne institucije, bolju zaštitu ljudskih prava i veću mogućnost zaposlenja za mlade. Najviše se ostvarila ova četvrta stavka, dakle zapošljavanje mladih, i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske

Početkom siječnja 2012. godine, nekoliko dana uoči referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, tadašnji glavni urednik „Slobodne Dalmacije” Krunoslav Kljaković dao je potpisanom novinaru zadatak da pronađe i intervjuira neku mladu Splićanku ili Splićanina, upravo na temu tog referenduma i tada skorašnjeg ulaska Hrvatske u europske integracije.

Rezon glavnog urednika bio je jasan: kao sugovornika za tu temu željeli smo imati nekog pripadnika mlade generacije, jer upravo će ta generacija tijekom svog života, baš na svojim kostima i plećima, najviše osjetiti sve prednosti i mane stupanja Hrvatske u asocijaciju europskih naroda, odnosno bivanja u toj asocijaciji. Koliko se mogu sjetiti, jedini urednički uvjet odnosno kriterij za izbor sugovornika bio je da to bude mlada osoba rođena 1990. godine, dakle iste godine kada je rođena i samostalna i suverena Republika Hrvatska.

Naš izbor tom prilikom je pao na tada 21-godišnju Splićanku Moniku Bursać, u to vrijeme studenticu treće godine računarstva na splitskom Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB). S njom smo tada porazgovarali o njenim i generacijskim očekivanjima od Europske unije, a taj je intervju, pod naslovom „Ja se Europe ne bojim”, objavljen upravo na stranicama „Spektra” 14. siječnja 2012., tjedan dana prije referenduma.

Ostatak priče znamo: uz izlaznost od 43,51 posto građana Hrvatske, na referendumu je dvotrećinskom većinom (66,27%) pobijedila proeuropska opcija, a godinu i pol kasnije, 1. srpnja 2013., Hrvatska je i službeno postala 28. članica Europske unije.

Ono što ne znamo (makar ponešto možemo naslutiti iz brojki o iseljavanju mladih iz Hrvatske nakon te 2013. godine) jest odgovor na pitanje je li ulazak Hrvatske u EU ispunio očekivanja Monike Bursać i njene generacije. Stoga smo danas, osam godina nakon izvornog intervjua i neposredno uoči sedme godišnjice ulaska naše zemlje u EU, ponovo potražili našu ondašnju sugovornicu i zamolili je za nastavak razgovora iz 2012. godine.

Ukratko: htjeli smo doznati što je mlada generacija dobila (ili eventualno izgubila) u ovih sedam godina članstva RH u EU.

Kad smo zadnji put razgovarali, u siječnju 2012., bili ste studentica treće godine računarstva na splitskom FESB-u. Što ste danas?

U međuvremenu sam diplomirala i danas sam službeno „magistrica inženjerka računarstva”. Radim kao programer, odnosno „Software Developer.

Sa studijem nije bilo problema?

Završila sam FESB u roku, diplomirala sam 2014. godine. Moram reći da zbog odličnih ocjena iz srednje škole i zahvaljujući tome što sam redovito davala godinu za godinom nisam morala plaćati studij.

Oprostite, očito sam ispao iz suvremenih tokova, ali u moje vrijeme nitko nije morao plaćati studij?

– To je bilo u vaše vrijeme. Danas su stvari, nažalost, drukčije.

Jeste li po diplomi morali ići na burzu rada?

Ne. Kao studentica sam držala repeticije iz matematike, a nakon diplome sam otišla na dva razgovora i zaposlila se u splitskoj IT tvrtki „Bit-Art Informatika”. Tu sam ostala četiri i pol godine, a u veljači 2019. otvorila sam vlastiti obrt i od tada radim kao samostalna programerka.

Dakle, niste otišli u inozemstvo? Što ste radili u toj tvrtki?

Klijenti su nam bili razne hrvatske firme i njemačka tvrtka „AutoScout24” iz Münchena, jedna od najjačih internetskih platformi za prodaju automobila. Nisam otišla u inozemstvo, ali sam svaki dan komunicirala na engleskom jeziku s kolegama iz Münchena, među kojima ima Amerikanaca, Indijaca, Grka, Španjolaca…, tako da sam neprestano bila u kontaktu sa svijetom.

Engleski vam nije bio problem?

Malo u početku jest, ali brzo sam se navikla. Inače, najbolje govorim španjolski, a učila sam i talijanski i njemački.

Da vas vratim malo na naš razgovor iz 2012. godine. Tada ste mi rekli da ćete izaći na referendum i zaokružiti „DA”. Jeste li se u ovih sedam godina hrvatskog članstva u EU pokajali zbog te odluke?

Ne, nisam se pokajala.

Da vas podsjetim: tada ste rekli da od ulaska Hrvatske u EU očekujete četiri stvari: ekonomski boljitak, snažnije pravne institucije, bolju zaštitu ljudskih prava i veću mogućnost zaposlenja za mlade. Što se od toga ostvarilo, po vašem sudu?

Moram priznati da ove prve tri stvari i dalje „šepaju”. Najviše se ostvarila ova četvrta stavka, dakle veće šanse za zapošljavanje mladih, i to i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske.

Jasno mi je to „izvan Hrvatske”, ali kako mislite „i u Hrvatskoj”? Zar nije stotine tisuća vaših vršnjaka u proteklih sedam godina napustilo Hrvatsku baš u potrazi za poslom?

Dat ću vam primjer. Znam jedno 20 ljudi koji su dobili poticaje EU za samozapošljavanje i ostali u Hrvatskoj, uključujući i mene. Naravno, ima i onih koju su započeli poslovanje i bez tih poticaja, kao na primjer moj rođak koji je samostalno otvorio agenciju za nekretnine. Kad sam lani otvarala obrt, dobila sam 70.000 kuna poticaja, a ove godine se dobiva i više. Te poticaje daje Hrvatski zavod za zapošljavanje i iznosi su svake godine sve veći.

Čekajte, daje li te poticaje HZZ ili Europska unija?

To daje hrvatska država preko HZZ-a, ali to su sredstva iz europskih strukturnih i investicijskih fondova, kako i stoji na stranicama HZZ-a. Primijetila sam da puno mojih vršnjaka uopće ne zna za tu mogućnost da dobiju sredstva za samozapošljavanje, pa bih im preporučila da to svakako prouče.

Što se u ovih sedam godina od ulaska Hrvatske u EU dogodilo s vašom studentskom generacijom? Gdje su danas vaši prijatelji s faksa: u Hrvatskoj ili vani?

Kako tko. Ima raznih primjera. Neke moje kolege s faksa su otišle vani, ali ne u onom klasičnom smislu „trbuhom za kruhom”, već u potrazi za boljom karijerom. Jedan prijatelj iz „Bit-Arta” je već 2013. otišao u Njemačku, još i prije nego što smo ušli u EU. Otišao je u München s hrvatskom putovnicom i dobio dozvolu boravka na šest mjeseci, s tim da su mu rekli, s obzirom da će Hrvatska uskoro ući u EU, da ne mora ubuduće podnositi zahtjev za produženjem dozvole boravka, nego će mu se to automatski obnavljati. Bio je tamo četiri-pet godina i vratio se.

Imate li još koji primjer?

Jedan kolega s faksa je radio ovdje kao programer, i onda je otišao u Švedsku u gaming industriju, jer je to tamo puno razvijenije nego kod nas. Zaposlio se u tamošnjoj tvrtki „Ubisoft” i prezadovoljan je, kaže da je to u gejmerskom svijetu kao da igra nogomet za „Real” ili „Barcu”. I inače su u IT svijetu dobre plaće i dobri uvjeti, atmosfera je opuštena, petkom se u ured naručuje pizza i pije pivo…

A što je s onim vašim generacijskim prijateljima koji su studirali druge fakultete? Kako oni prolaze u europskoj Hrvatskoj?

Njima je situacija drukčija, bitno lošija. Oni rade po više poslova da bi mogli skupiti za jednu normalnu plaću. Jedna prijateljica mi je završila sociologiju i već se pomirila da neće naći posao u Hrvatskoj, a s tom diplomom baš i ne može ići vani. Dakle, s diplomom sociologije radila je u dućanu u City Centru. Druga prijateljica je završila hrvatski i također ne može naći posao u struci – ona šije robu za djecu.

Znači, generalno gledajući, diplome Filozofskog fakulteta ne nude mladima neki prosperitet?

Ni diploma Pravnog fakulteta, koliko vidim po prijateljima. Generalno, bolje prolaze prirodne i tehničke znanosti. Matematika i programiranje su univerzalni, to možeš raditi svuda, a ovo baš i ne. Međutim, da se vratim na EU poticaje – oni se mogu dobiti za razne stvari: za turizam, za otvaranje teretane… Znam djevojku koja je dobila poticaj za izradu scenskih kulisa. Moja rodica je arhitektica, a rođak geodet – oboje su dobili poticaje kao mladi poduzetnici.

Što ste vi morali napraviti da dobijete taj poticaj?

Morala sam napraviti poslovni plan. Uvjet je da si nezaposlen i moraš napraviti dobar poslovni plan. Također, postoje i poticaji za poboljšanje poslovanja, kao i EU fondovi gdje na primjer, geodet dobije poticaj za kupnju instrumenata.

Je li bilo teško napraviti poslovni plan?

Nije. Pazite, s tim novcima ne možete, štajaznam, opremiti stan, već to moraju biti namjenska sredstva koja vam zaista mogu pomoći u samozapošljavanju. Konkretno, ja sam kupila dobar laptop, printer, kvalitetan stol i stolicu, monitor, licencu za softver koji mi treba za rad, te sam platila sebi doprinose za godinu dana, zdravstveno i mirovinsko. Mislim da je to solidna pomoć mladim ljudima koji tek kreću u posao.

S obzirom da ste od lani privatni obrtnik, kakva su vaša iskustva s hrvatskom administracijom?

Moram pohvaliti državu da se preko sustava e-građani može s par klikova otvoriti obrt. Kad je krajem 2018. istekao ugovor moje tadašnje tvrtke „Bit-Art” s Nijemcima, bila sam mjesec dana na birou i onda smo nas troje prijatelja – Antonio Copić, Vatroslav Čović i ja – u veljači 2019. otvorili svaki svoj obrt i kao tim krenuli u potragu za klijentima, želeći raditi zajedno.

Kako vam se zove obrt?

– „Bursać – obrt za računalno programiranje”.

I kako ide posao?

Prvo nas je uzela jedna firma u Zagrebu. Tražili su od nas da dođemo mjesec dana u Zagreb, da nas upoznaju, pa smo nakon toga nastavili rad u Splitu. Taj posao je završio s koronom, ali sam u međuvremenu našla jednu belgijsku tvrtku s kojom se posao nastavio i u koroni i nakon korone. To je jedan start-up koji razvija mobilnu aplikaciju za mjerenje kvalitete zraka, to je njima u Belgiji jako važno.

Oni nisu tražili da dođete u Belgiju da vas upoznaju?

Nisu. Tražili su jedino da se čujemo ponedjeljkom, srijedom i petkom. Sad smo u pregovorima s jednom američkom tvrtkom koja izrađuje web-stranice za raznorazne donacije. Inače, trenutno radimo od kuće, ali ćemo uskoro otvoriti ured negdje u Splitu.

Kakav je položaj žena u današnjem poslovnom svijetu? Jeste li osobno osjetili kakvu spolnu/rodnu diskriminaciju?

Nisam to nikad osjetila. Nas iz IT svijeta angažiraju privatne tvrtke i njih ne zanima ništa drugo osim znamo li svoj posao. Čak se događalo da mi plaća raste brže nego nekim mojim muškim kolegama.

Kakvi su vam planovi za budućnost?

Voljela bih u budućnosti iskoristiti EU fondove za neki svoj vlastiti projekt koji bi bio za opće dobro. Posebno bih voljela pomoći nekoj od društveno ugroženih skupina. Ili, možda, da razvijem neki proizvod za suzbijanje treme, jer s tim sam kao mlađa imala problema.

Vidite li se u budućnosti ovdje ili vani?

Mislim, ovdje. Ovaj posao mi omogućava da radim bilo gdje, mogu putovati i nemam potrebu da za stalno idem vani. Kad smo u „Bit-Artu” radili za Nijemce, imali smo ured na Žnjanu i u pauzi smo se išli kupati na plažu, to Nijemcima nije smetalo. A otkad radim samostalno, imam slobodu da ne moram osam sati dnevno biti u uredu: radno vrijeme mi je fleksibilno i sama ga određujem. I onda ne znam zašto bih išla vani, osim iz privatnih razloga.

Za koji dan navršit će se sedam godina članstva Hrvatske u EU. Koju biste ocjenu, na skali od jedan do deset, dali za efekte i isplativost tog članstva?

Ajde, recimo šest. Ne, ne, može sedam.

Znači, prolazna ocjena?

Da, svakako. Em oni koji su htjeli ići vani – to im je olakšano. Em oni koji su ostali – mogu tražiti i dobiti poticaje, ili se prijaviti za EU fondove. Većina to i dobije, ako imaju dobar poslovni plan. Mislim da je bitna hrabrost, da nemaš strah od neuspjeha, da kreneš u tu neizvjesnost, svejedno ovdje ili vani. Europa nije bauk.

Vi se ne bojite Europe?

Dobro, meni je možda lakše nego većini mojih vršnjaka, jer sam još kao djevojčica živjela u Europi – rođena sam u Francuskoj, živjela u Belgiji, a prvi osnovne sam završila u Španjolskoj. Ali razumijem da netko tko je cijeli život u Splitu ima prirodan strah od nove sredine.

– Pratite li domaću politiku?

– Malo sam prestala pratiti nakon onog tragikomičnog mandata premijera Tihomira Oreškovića iz 2016. godine, kad su se glave ministara neprestano križale, odnosno kad su jedan po jedan bili smjenjivani i kad su se toliko međusobno prepucavali da sam izgubila volju da to više pratim. Ali sada sam se ponovo uključila i svakako ću izaći na ove izbore.

Što radite kad ne programirate?

Volim sport, igram rekreativno badminton jednom tjedno i idem na fitness. Inače sam svašta u životu trenirala: tenis, košarku, odbojku, rukomet, plivanje, ples… Jedino nisam trenirala ono di sam bila najbolja.

A to je?

– Nogomet. U osnovnoj školi sam s muškima igrala za školu.

Malo neobično za djevojku. Otkud to?

Ipak mi je tata bivši centarfor Hajduka Miloš Bursać.

Zadnji ples najboljeg tima u povijesti

DANAS SE NAVRŠAVA 50 GODINA OD TREĆE SVJETSKE TITULE NOGOMETNE REPREZENTACIJE BRAZILA

Italija je te 1970. imala sjajnu generaciju, koja je u epskom polufinalu savladala Zapadnu Njemačku s 4:3. Međutim, s druge strane terena stajao je magični Seleção i njegov strašni napadački kvintet: Gérson, Jairzinho, Rivelino, Tostão i Pelé

Te nedjelje 21. lipnja 1970., prije točno pola stoljeća, na stadionu Azteca u Mexico Cityju okupilo se 107.412 ljudi, koji su došli pogledati finale Svjetskog nogometnog prvenstva između Brazila i Italije. Glavni sudac bio je Rudi Glöckner iz DDR-a.

Užarenu atmosferu na meksičkom stadionu dodatno je podgrijavala činjenica da su oba finalista dotad po dva puta osvajali Mundijal (Italija 1934. i 1938., Brazil 1958. i 1962.), pa se unaprijed znalo da će pobjednik za svoju treću svjetsku titulu dobiti zlatni pehar Julesa Rimeta u trajno vlasništvo. To prestižno pitanje unijelo je dodatni naboj u rivalitet između najbolje europske i najbolje južnoameričke momčadi na tom turniru.

Italija je imala sjajnu generaciju – predvođenu kapetanom Giacintom Facchettijem, srednjim veznim Sandrom Mazzolom i napadačem Luigijem Rivom – koja je u epskom polufinalu savladala Zapadnu Njemačku s 4:3, u nevjerojatnoj utakmici u kojoj je čak pet golova palo u produžecima, što je do danas nenadmašen rekord na svjetskim prvenstvima. O snazi te ekipe govori činjenica da je izvanserijski „playmaker” Gianni Rivera finale prosjedio na klupi (ušao je tek u 84. minuti, kad je sve već bilo gotovo).

Međutim, s druge strane terena stajao je magični Seleção, momčad koju mnogi nogometni stručnjaci i danas, 50 godina kasnije, smatraju najboljim timom u povijesti nogometa. Uz kapetana Carlosa Alberta, okosnicu te momčadi činio je strašni napadački kvintet: Gérson, Jairzinho, Rivelino, Tostão i najveći od svih – Edson Arantes do Nascimento Pelé, jedini čovjek koji je sudjelovao u osvajanju oba prethodna brazilska Mundijala.

Centaršut ‘bez gledanja’

U južnoameričkim kvalifikacijama za taj Mundijal u Meksiku Brazil je u šest utakmica ostvario svih šest pobjeda, a istim je ritmom nastavio i u Meksiku, gdje se lagano „prošetao” do finala, sa svih pet pobjeda: jedan za drugim padali su Čehoslovačka (4:1), Engleska (1:0), Rumunjska (3:2), Peru (4:2) i Urugvaj (3:1). I onda je došao dan finalne utakmice – 21. lipnja 1970. godine.

Brazil je u tom finalu poveo u 18. minuti golom iz tri poteza: Tostão je izveo aut duboko u talijanskoj polovici, blizu lijeve korner-zastavice, a lopta je malo odskočila od zemlje i Rivelino je s lijevog ruba talijanskog šesnaesterca „iz prve”, bez gledanja, nabacio visoku loptu na drugu stativu, gdje je Pelé nadskočio svog čuvara i glavom zabio u donji desni kut talijanskog gola.

Bio je to ujedno i 100. pogodak Brazila na svjetskim prvenstvima, čime je Brazil postao prva reprezentacija koja je na Mundijalima postigla troznamenkast broj golova.

I kako to već biva s južnoameričkim ekipama – odnosno, kako je to bivalo u epohi prije europeizacije brazilskog i latinskoameričkog nogometa – Brazil se nakon ranog vodstva malo opustio. Brazilski trener Mario Zagallo i inače je bio svjestan da mu je obrana malo „lepršava” i na trenutke previše zaigrana, što se pokazalo i na samom turniru, gdje je Brazil u pet prethodnih utakmica primio čak šest golova: Rumunji i Peruanci zabili su mu po dvaput, a Čehoslovaci i Urugvajci po jednom.

Stoga je Zagallo u sastav uvrstio i defanzivnog veznog igrača Clodoalda, inače zvijezdu Santosa, kako bi svojoj zadnjoj liniji dao potrebnu čvrstinu i defanzivnu sigurnost. Clodoaldo je bio označen kao „najozbiljniji” i „najodgovorniji” igrač te artističke momčadi, čovjek koji je bio zadužen da amortizira pretjeranu nonšalanciju brazilskih mađioničara.

Povratna lopta petom

I naravno, upravo je taj „najozbiljniji” i „najodgovorniji” Brazilac u 37. minuti na centru igrališta, u situaciji bez ikakvog rizika i opasnosti, iz nekog razloga odlučio odigrati povratnu loptu petom, bez gledanja. To je iskoristio brzonogi talijanski napadač Roberto Boninsegna, koji je presjekao to nonšalantno dodavanje, stuštio se kao vjetar prema brazilskom golmanu Félixu i zabio za izjednačenje. S tim rezultatom 1:1 otišlo se na odmor.

Sve do sredine drugog poluvremena rezultat se nije mijenjao, a onda su Brazilci u pet minuta odlučili susret: najprije je u 66. minuti Gérson lijevom nogom s 18 metara pogodio desni donji kut talijanskog gola, a potom je Jairzinho, na asistenciju Peléa glavom, u 71. minuti iz blizine zabio za 3:1 – tada se već slutilo da će zlatni pehar Julesa Rimeta zauvijek otići u Brazil. Ujedno je tim pogotkom Jairzinho postao prvi (i dosad jedini) igrač u povijesti koji je postigao gol na svakoj utakmici Mundijala.

Ali to nije bio kraj – najbolje stvari tek su se trebale dogoditi.

Pet minuta prije kraja na scenu ponovo stupa „najozbiljniji” i „najodgovorniji” igrač te generacije, čovjek koji je zbog svog kiksa u 37. minuti mogao postati tragičar utakmice i čitavog Mundijala – nepokolebljivi Clodoaldo.

Nakon što su duboko u brazilskoj polovici kratke pasove izmijenili Tostão, Piazza, Clodoaldo, Pelé i Gérson, lopta je ponovo došla do Clodoalda, koji je na 30 metara od vlastitog gola krenuo u apsolutno nepotrebnu i nerezonsku seriju driblinga, riskirajući da opet izgubi loptu i ponovo otvori prostor Talijanima za opasnu kontru, baš kao u 37. minuti.

Međutim, pokazalo se da je i Clodoaldo jedan od mađioničara – u narednih pet sekundi uspio je predriblati čak četvoricu Talijana. Odnosno, kako je opisao jedan od svjedoka: „Jedan igrač prevaren, drugi igrač predriblan, treći igrač nasamaren, četvrti se već nije ni smio mnogo truditi da ga ne bi zatekla slična sudbina…”

Slobodni duh i matematika

Da je Clodoaldo nakon toga vratio loptu svom golmanu Félixu, taj bi njegov fantastični slalom ostao upamćen kao najljepši detalj velikog finala u Meksiku. No on je, umjesto toga, dodao lijevo do Rivelina i cijela će se stvar izroditi u nešto što nogometni eksperti i danas nazivaju „najljepšom kolektivnom akcijom svih svjetskih prvenstava”.

Rivelino je, naime, izveo dugački pâs uz aut-liniju do Jairzinha, koji ulazi prema sredini i dodaje do Peléa, koji se zatekao na nekih 22-23 metra od talijanskog gola, točno po sredini. Prema položaju Peléova tijela, činilo se da će dodati ulijevo, prema Jairzinhu ili Tostãou, ali „kralj nogometa” iznenada se okreće u suprotnu stranu i dodaje desno – gdje nema nikoga.

Sto sedam tisuća ljudi na stadionu Azteca jasno je vidjelo zašto Pelé daje loptu u prazan prostor, ali stotine milijuna TV gledatelja ostalo je u čudu, jer je taj dio ekrana bio prazan. Nekoliko dugih časaka činilo se da je „kralj nogometa” neshvatljivo pogriješio, ali onda je u desni rub TV ekrana brzinom tigra uletio Carlos Alberto i volejom „iz prve”, desnom nogom, „probušio” donji lijevi kut talijanskog gola za konačnih 4:1.

Računajući prvi Tostãov dodir s loptom, ta akcija trajala je točno 30 sekundi i u njoj je sudjelovalo osam igrača Brazila, svi osim golmana Félixa, lijevog beka Everalda i desnog stopera Britoa. Taj posljednji i najljepši gol Mundijala u Meksiku jedan je nadahnuti komentator opisao kao „mješavinu atleticizma i vizije, mješavinu slobodnog duha i matematičke rigidnosti”.

Ta nepojmljiva poluminutna akcija – obilježena Clodoaldovim kolosalnim slalomom, Peléovim „dodavanjem u budućnost” i „artiljerijskim hicem” Carlosa Alberta – već 50 godina se smatra vrhuncem nogometnog artizma. Bio je to posljednji ples najvećeg tima u povijesti.

Odlazak antifašističkog heroja

Čitav svoj vijek Hrženjak je proveo na braniku antifašizma i radničkog samoupravljanja – u Drugom svjetskom ratu kao partizan, u poraću kao ekspert za lokalnu samoupravu, nakon 1990. kao predsjednik antifašističkih udruga

U noći s ponedjeljka na utorak u Zagrebu je u 104. godini preminuo partizan i komunist stariji od Oktobarske revolucije – Juraj Hrženjak Đuka.

Rođen 10. ožujka 1917. u selu Valetić kod Vrbovca, u radničkoj obitelji, Juraj Hrženjak čitav je svoj vijek proveo na braniku antifašizma i radničkog samoupravljanja – u Drugom svjetskom ratu kao zagrebački ilegalac i partizan od 1941., u poratnom razdoblju kao vrhunski pravnik i jedan od vodećih stručnjaka za lokalnu i regionalnu samoupravu, nakon 1990. kao predsjednik Savjeta Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH te jedan od utemeljitelja Antifašističke lige, čiji je bio počasni predsjednik.

U svibnju 1944. bio je sudionik Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom, na kojem su udareni temelji hrvatske državnosti – što je naglašeno u preambuli današnjeg Ustava Republike Hrvatske – a nakon rata bio je pomoćnik ministra za novooslobođene krajeve (1947–51), zastupnik u Saveznoj skupštini (1953–58), direktor Instituta za društveno samoupravljanje (1955–58), sudac Ustavnog suda SR Hrvatske (1967–75) te prvi direktor Političke škole „Josip Broz Tito” u Kumrovcu (1975–78), nakon čega je 1980. umirovljen.

Ekspert za pitanja lokalne uprave i samouprave, Hrženjak je smatran „ocem mjesnih zajednica” kao temeljnog oblika neposredne socijalističke demokracije, čemu je posvetio veliki dio svoje goleme radne energije.

Borac protiv revizionizma

Autor je više knjiga o upravljanju, samoupravljanju i ljudskim pravima: „Mjesne zajednice u komunalnom sistemu” (1963.), „Kako osnovati mjesnu zajednicu” (1967.), „Samoupravljanje u mjesnoj zajednici” (1968.), „Mjesna zajednica: osnove neposredne socijalističke demokracije na mjestu stanovanja” (1974.), „Društvena struktura naselja u SR Hrvatskoj” (1983.), „Međunarodni i europski dokumenti o ljudskim pravima” (1992.), „Lokalna samouprava i uprava u Republici Hrvatskoj” (1993.), „Prigovor savjesti: civilno služenje vojnog roka” (1998.), „Lokalna i regionalna samouprava u Republici Hrvatskoj” (2004.) itd.

Uredio je i publikaciju „Rušenja antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990.-2000.” (2002.), a svoje bogato životno iskustvo uobličio je u memoarskoj knjizi „Stoljeće života – Antifašistički zapisi i kultura sjećanja” iz 2016. godine.

Kao i svi časni antifašistički borci, teško je podnosio povijesni revizionizam i nastojanja da se partizanska borba proglasi „zločinačkom”, što je iskazao u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju 2016. godine, u svojoj stotoj godini:

To je bila borba Hrvatske za hrvatsku slobodu. Ako je borba za hrvatsku slobodu zločin, onda smo mi partizani bili zločinci. Ako je ustanak protiv onih koji su ubijali i klali ljude zločin, onda meni mozak prestaje raditi.”

Također, kao članu Komunističke partije od 1941. godine, teško su mu padali i revizionistički pokušaji izjednačavanja komunizma i fašizma, o čemu je također progovorio u tom intervjuu:

Komunizam i fašizam nisu isto i nisu nikad bili isto. Ne može se komunizam gledati kroz Pol Pota ili kroz staljinistički boljševizam. Komunizam je sveta ideja, koju čovječanstvo možda nikad neće do kraja realizirati, ali ideja koja je temeljena na najljudskijim vrijednostima. Usporediti tu svetu ideju komunizma s idejom fašizma, koja u svojoj srži ima mržnju prema drugoj rasi, naciji, vjeri, drugom i drugačijem, to je nenormalno.”

Ispraćaj Juraja Hrženjaka Đuke bit će danas u 15 sati na Krematoriju u Zagrebu, uz amblematsku antifašističku pjesmu „Bella ciao”.

Komunistička enklava u centru Seattlea

Prosvjednici su barikadama ogradili šest uličnih blokova duž 12. avenije, stvorivši prostor koji su nazvali ‘Autonomna zona Capitol Hill’. Barikade čuvaju naoružani anarhisti, a na ulazu u ‘Zonu’ stoji natpis ‘Upravo napuštate teritorij SAD-a’

U moru američkih prosvjeda jedan se izdvaja – onaj u Seattleu. Tamo su ljevičarski aktivisti okupirali centralnu četvrt Capitol Hill, postavili barikade s naoružanim stražarima i proglasili „Autonomnu zonu Capitol Hill” (CHAZ).

Ovoj unikatnoj akciji prethodili su dani žestokih sukoba između prosvjednika i policije, koji su se odvijali upravo u spomenutoj četvrti. Prosvjedničku „vojsku” mahom su činili ljevičarski aktivisti – pripadnici pokreta Black Lives Matter, ANTIFE i anarhističkih skupina – dok je policija bila pojačana vojnicima Nacionalne garde.

Kako bi obranili policijsku stanicu, snage sigurnosti postavile su barikade, na koje su prosvjednici nasrtali bocama i ciglama, te je više policajaca završilo u bolnici. U tom trenutku gradske vlasti Seattlea povlače kontroverzni potez o kojem se dosta raspravlja u Americi: u ponedjeljak navečer policiji i vojsci naređeno je da napuste policijsku stanicu i čitavu četvrt Capitol Hill.

Šefica gradske policije Carmen Best poručila je da tom „vježbom povjerenja” želi „deeskalirati” situaciju. Po odlasku snaga reda policijsku stanicu zauzeli su demonstranti, prebrisavši s pročelja zgrade riječ „policija” i zamijenivši je rječju „narod”. Tako je „Policijska uprava Seattle” postala „Narodna uprava Seattle”.

Tada na scenu stupa jedan novi akter, koji nije viđen na drugim prosvjedima u SAD-u: aktivistima se priključuju naoružani članovi streljačkog kluba „John Brown”, koji slove za ljevičarsku miliciju, poznatu i pod imenom „Redneck Revolt”. Time prosvjedi u Seattleu dobivaju novu dinamiku.

Eksperiment života bez policije

Naime, dok se za ANTIFU i druge američke lijeve prosvjednike može reći da dolaze mahom iz srednje klase te da više predstavljaju mladenačku subkulturu nego politički pokret, skupina „Redneck Revolt” je nešto drugo: oni stižu iz radničke klase, naoružani su i ideološki „nabrijani” protiv kapitalizma. Neki od njih su se u Siriji borili s Kurdima protiv ISIL-a.

Njihovim dolaskom stvari u centru Seattlea se zaoštravaju: aktivisti uklanjaju policijske barikade i postavljaju vlastite, ograđuju šest uličnih blokova duž 12. avenije i stvaraju prostor koji su nazvali „Autonomna zona Capitol Hill”. Izvještaji navode da barikade čuvaju naoružani članovi grupe „Redneck Revolt”, a na ulazu u „Zonu” stoji natpis „Upravo napuštate teritorij SAD-a”.

Iako neki mediji pišu da naoružani anarhisti maltretiraju prolaznike, čak i da od poduzetnika unutar „Zone” ubiru „narodni porez”, lokalni novinari tvrde da u „Zoni” vlada mirna, opuštena atmosfera koja podsjeća na „iščekivanje koncerta”: ulicama šetaju građani svih dobnih skupina, uključujući i roditelje s djecom. Dio te atmosfere opisao je novinar „New York Timesa” Mike Baker:

U četvrti koja je srce umjetnosti i kulture grada (…) dogodio se eksperiment u životu bez policije – dijelom ulični festival, dijelom komuna. Stotine ljudi okupilo se da posluša govore, poeziju i glazbu. U utorak navečer deseci ljudi sjedili su usred raskršća kako bi pogledali ’13.’, film Ave DuVernay o pravosudnoj diskriminaciji Afroamerikanaca. U srijedu su djeca na ulici napravila crteže kredom”, izvještava Baker.

Srp, čekić i politički govori

U četvrtak su na teritoriju „Zone” postavljeni šatori s hranom za beskućnike koju su donirali lokalni restorani, kao i medicinski punkt s liječnicima volonterima. Jedan od tih volontera je i mladi John Moore, koji je za NYT izjavio da se u „Zonu” javilo „desetine ljudi s raznovrsnim liječničkim kvalifikacijama”:

Nastojimo djelovanjem i praksom dokazati da nam policija nije potrebni i da možemo bez nje ispuniti potrebe zajednice”, rekao je Moore.

Uz brojne grafite s komunističkim simbolima srpa i čekića, politiziranu atmosferu „Zone” dokazuju i letci u kojima se ističe da će policija „uvijek biti rasistička, jer kapitalizam zahtijeva nejednakost”. Atmosfera sa snimki dosta podsjeća na onu koja vlada u atenskom kvartu Exarchia, koji godinama vode grčki anarhisti.

Tako se u „Zoni” održavaju i politički govori, a jedna od glavnih aktera je radikalna aktivistkinja Nikkita Oliver, bivša kandidatkinja za gradonačelnicu Seattlea:

Moramo se povezati s globalnim otporom koji shvaća da je SAD odigrao ključnu ulogu u stvaranju rasističkog kapitalizma. Taj kapitalizam je izgrađen na patrijarhatu, bjelačkoj supremaciji i klasnim podjelama”, poručila je Oliver, dok NYT uočava da je problem rasizma za aktiviste u Seattleu bio tek „okidač” za dublje društvene zahtjeve:

Dok je smrt Georgea Floyda u Minneapolisu većinu ulične energije usmjerila prema zaustavljanju policijskog nasilja i rasne nepravde, neki ljudi ovdje zadnjih dana potiču i širi fokus. Neke poruke odražavaju ideje pokreta ‘Occupy 2011.’ i čini se da ciljaju korporativnu Ameriku zbog njene uloge u socijalnoj nejednakosti”, piše NYT, navodeći izjavu 28-godišnjeg prosvjednika koji se deklarirao kao anarhist i predstavio kao Fredrix:

Što se više fokusiramo na problem rasizma, to nam više izmiče činjenica da je ovo klasni rat”, rekao je Fredrix.

Trumpe, vrati se u bunker!

Naravno, nije trebalo dugo da se vijest o „komunističkoj enklavi” i „maloj Pariškoj komuni” u srcu Seattlea proširi Amerikom, pa se u srijedu na svom legendarnom Twitteru oglasio i predsjednik SAD-a Donald Trump, koji se obratio guverneru države Washington Jayu Insleeju i gradonačelnici Seattlea Jenny Durkan, zaprijetivši slanjem savezne vojske na samoproglašenu „narodnu državu”:

ODMAH vratite kontrolu nad svojim gradom. Ako to ne učinite vi, učinit ću ja. (…) Učinite to BRZO. Ovi gadni anarhisti moraju biti HITNO zaustavljeni”, poručio je Trump, nazvavši guvernera i gradonačelnicu „radikalnim ljevičarima”.

No Inslee i Durkan nisu se dali impresionirati, te su predsjedniku SAD-a odbrusili prilično brutalno:

Muškarac koji je posve nesposoban voditi zemlju ne treba se miješati u pitanja države Washington. Prestani tvitati”, napisao je Inslee. „Učinite nas sigurnim. Vratite se u svoj bunker”, poručila je Durkan, aludirajući na činjenicu da je prije nekoliko dana Trump morao biti evakuiran u bunker ispod Bijele kuće.

Čini se da je komunistički duh „Autonomne zone” zahvatio i lokalne vlasti: i guverner i gradonačelnica tvrde da bi Trumpovo slanje vojske bilo „ilegalno” i nepotrebno, pošto su prosvjednici na Capitol Hillu „uvelike mirni”. Inače, oboje pripadaju Demokratima, koji vladaju Seattleom već 50 godina. Gradsko vijeće ima osam demokrata i jednog socijalista, bez republikanaca, što potvrđuje sliku „grada glazbe” kao jednog od povijesnih žarišta američke ljevice.

Churchill je htio da se ustaše i partizani sukobe u Sloveniji

BLEIBURG – REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA I POZADINA LIKVIDACIJA

I ustaše, baš kao i četnici i ljotićevci, opterećeni počinjenim zločinima, znajući da im ništa drugo ne preostaje, jer se ne smiju predati, bore se uporno i bezobzirno, na život i smrt’, ukazuje povjesničar Ivo Goldstein

Priča o Bleiburgu počinje 10. travnja 1941., osnivanjem NDH, a završno poglavlje kreće 30. travnja 1945., kad su Pavelić i Vlada NDH na sjednici odlučili da se neće predati partizanima – koji su već pristizali pred Zagreb – nego će pobjeći preko Slovenije do Austrije, te se predati Britancima.

Povlačenje Oružanih snaga NDH počelo je u noći 5. na 6. svibnja. Pridružio im se i dio civila koji nisu htjeli dočekati novu vlast, pa se na putu prema Celju formirala dugačka kolona, na čelu s oko 40.000 njemačkih vojnika, kojoj se pridružilo 10-12 tisuća slovenskih belogardista i civila, te 5-10 tisuća srpskih i crnogorskih četnika.

Koliko je ukupno bilo vojnika i civila, ne zna se točno, jer su emigrantski krugovi težili uvećavanju brojki, dok je komunistička literatura ili o tome šutjela ili bila sklona brojčanom umanjivanju”, piše hrvatski povjesničar Ivo Goldstein u knjizi „Povijest Hrvatske: 1945.-2011”, dodajući kako analiza svih dokumenata ukazuje da je u „izbjegličkoj koloni koja je kretala iz Hrvatske moglo biti oko 150.000 osoba”, dok je kolona „bila duga između 45 i 65 km”.

Istovremeno, cestama kroz Gorenjsku, od Ljubljane i Kranja prema Austriji, „povlačilo se oko 17.000 slovenskih belogardista, srpskih ljotićevaca, četnika i manja skupina vojnika NDH, zajedno s oko 10.000 slovenskih civilnih izbjeglica”.

Prve borbe započele su 11. svibnja oko Celja, a 12. svibnja glavnina ustaške vojske i civila nalazila se na cestama i putevima iz Celja prema Dravogradu, gusto koncentrirana u dolinama rijeka Pake i Mislinje. Prema Goldsteinu, „tu su se još kretale brojne postrojbe Wehrmachta (…) te jedna ‘kozačka’ divizija ruskih Vlasovljevaca, ostaci dviju razbijenih mješovitih muslimansko-folksdojčerskih legionarskih divizija i blizu 10.000 srpskih i crnogorskih četnika koji su se u povlačenju sa svojim obiteljima pridružili oružanim snagama NDH”.

Šarolika gomila kvislinga

Bila je to zapravo šarolika gomila njemačkih vojnika i njihovih kvislinga iz više zemalja Istočne Europe, uključujući i albanske baliste i mađarske horthyjevce, i Kozake i Čerkeze. Svi su imali isti cilj: probiti se do austrijske granice.

Vodstvo jedinica NDH uporno je odbijalo kapitulaciju pred Titovim partizanima, i to „iz straha da će partizani s njima postupati jednako kao što su oni prethodne četiri godine postupali prema partizanima i propartizanskom civilnom stanovništvu”, piše u knjizi „Rat i revolucija u Jugoslaviji” hrvatsko-američki vojni povjesničar Jozo Tomashevich, profesor emeritus na San Francisco State sveučilištu. Umjesto predaje, ustaše su odlučili nastaviti borbu.

Kako navodi Goldstein, pokušaj Oružanih snaga NDH da probiju partizanski obruč prema Austriji predvode ustaški veterani iz Crne Legije i Poglavnikova tjelesnog zdruga („dviju jedinica čiji su pripadnici tijekom rata počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom”) te Ustaške obrane („koju su činile posade gotovo svih logora NDH, uključujući i Jasenovac”).

I ustaše, baš kao i četnici i ljotićevci, opterećeni počinjenim zločinima, znajući da im ništa drugo ne preostaje, jer se ne smiju predati, bore se uporno i bezobzirno, na život i smrt”, ukazuje hrvatski povjesničar.

Borbe kulminiraju 13. i 14. svibnja, a puca se čak i 15. svibnja ujutro (kad u čitavoj Europi već danima vlada mir), kad prednji dijelovi Oružanih snaga NDH stižu do Bleiburškog polja. U tim žestokim okršajima stradalo je i mnogo civila, a Goldstein detaljno opisuje najveće civilno stradanje, koje se dogodilo 12. i 13. svibnja u dolini rijeke Mislinje, oko sela Gornji Dolič.

Prethodno su ustaške jedinice iz prednjeg dijela izbjegličke kolone napale Dravograd, s ciljem da stvore mostobran preko Drave, ali su partizani iz slovenske 14. i vojvođanske 36. i 51. divizije odbili napad i zadržali kontrolu nad dravogradskim mostovima. Istodobno su druge partizanske snage poduzele mjere da ustaše kod Dravograda ne dobiju pojačanja, pa je „u podnevnim satima 12. svibnja 17. istočnobosanska divizija, prepadom s jugozapadnih obronaka Pohorja, napala jezgru i zaleđe dugačke kolone”.

Svaka mina – puni pogodak

To je bila najkrvavija dvodnevna bitka u cjelokupnim završnim ratnim operacijama u Sloveniji u svibnju 1945. godine. Artiljerija 17. istočnobosanske divizije i Majevička brigada nemilosrdno su tukle po izbjegličkoj koloni, pri čemu je stradavalo mnogo vojske, ali i civilnih izbjeglica”, notira Goldstein, koji prenosi i iskaz preživjelog ustaškog vojnika Zvonimira Skoka:

Kada smo nakon punog dana hoda (ali još uvijek se probijali borbom put) stigli pred mjesto Dravograd, vidjeli smo da se ovdje nalaze velike koncentracije naših snaga u punom naoružanju, bilo nam je lakše, ali ta sreća bila je kratka, jer se je sve više stegao obruč oko nas. Sa ledja jedinice Tita, sa desne strane naprijed jedinice Rusa, sa čela jedinice Engleza, sa lijeve strane jedne manje rijeke nalazile su se jedinice Bugara, mislim u sastavu Titove vojske. Na tom prostoru unutar obruča nalazilo se cca 60 hiljada što vojske što civila u potpunom naoružanju”, prisjeća se Skok, te nastavlja:

Titovi su partizani počeli pucati iz svih oružja po tom prostoru, gdje je bio nabijen čovjek do čovjeka bez 2 m2 slobodnog prostora. Svaka mina od bacača imala je puni pogodak, tj. svoje žrtve. (…) Jedino mogu reći da kada sam sa prvog brda pogledao u dolinu, odakle smo krenuli, vidio sam da je dolje našlo grob cca 2 do 3 hiljade ljudi. Zaključujem po tome, jer je upravo, bio vojnik ili civil, jedan preko drugog ležao mrtav.”

Osim ustaša i civila, u borbama je tih dana stradalo i mnogo partizana: dok svi europski antifašisti već danima slave pobjedu nad najvećim zlom u povijesti, samo jugoslavenski partizani i dalje ginu. Ukupno su partizani u borbama od 9. do 14. svibnja imali blizu 1000 mrtvih i ranjenih. Istodobno, štab partizanske Treće armije u izvještaju, u rubrici „neprijateljski gubici”, bilježi „preko 20.000 ubijenih”.

Nesrazmjer žrtava s jedne i druge strane svjedoči o tome da su zarobljenici ubijani, i to masovno”, zaključuje Goldstein.

Engleski plan

Nove spoznaje o dubljim uzrocima bleiburških stradanja dao je slovensko-talijanski povjesničar i akademik dr. Jože Pirjevec, čija je knjiga „Tito i drugovi” od izlaska 2011. u Sloveniji probila prodajne rekorde za historiografski žanr – te je prevedena na brojne jezike – dobrim dijelom i zato što je autor uspio ući u dotad zatvorene arhive CIA-e, kao i u ruske, britanske i njemačke arhive.

Pirjevec tvrdi da se događaji na Bleiburgu ne mogu razumjeti bez poznavanja tadašnjih međunarodnih relacija, odnosno nastojanja britanskog premijera Churchila da nakon rata obnovi Kraljevinu Jugoslaviju i britanski utjecaj u njoj, prema dogovoru sa Staljinom na Jalti. U intervjuu za Slobodnu Dalmacije 2018. Pirjevec je naglasio da je u vrijeme uoči Bleiburga Churchill već skoro uništio partizanski i komunistički pokret u Grčkoj – kojeg je prethodno pomagao u borbi protiv nacista – te su jugoslavenski komunisti strahovali da će to pokušati i u Jugoslaviji:

Bleiburg je jako složena situacija. Dosta sam to istraživao. Staljin je dozvolio da Englezi uđu u Grčku, pa su se Jugoslaveni bojali istog scenarija. (…) Jugoslavenski komunisti su mislili da će ti zapadni imperijalisti iskoristiti ustaše, četnike, ljotićevce i ostale grupe s Bleiburga kao „petu kolonu” protiv njih, što nije bilo daleko od istine. Sad sam u Churchillovom arhivu u Cambridgeu našao dokument koji je napisao tadašnji britanski ambasador u Beogradu Ralph Stevenson. Par dana uoči Bleiburga, 29. travnja 1945., Stevenson piše: „Mi smo planirali da će se partizani i kvislinzi sudariti u Sloveniji i ostaviti nama prostor da uđemo u Jugoslaviju.”

Posljedice Sutjeske i Neretve

Prema arhivskim dokumentima koje je Pirjevec otkrio, Churchill je od prodora na istok – gdje bi po osvajanju Jugoslavije krenuo i na SSSR – odustao tek kad su mu generali predočili da Staljin u Centralnoj Europi ima dvaput više divizija od zapadnih saveznika, pa bi napad na Crvenu armiju značio teški saveznički poraz.

Partizanski vrh nije znao da su Britanci odustali, pa su masovno likvidirali njihove potencijalne pomagače, od ustaša i četnika do bjelogardejaca i balista”, tumači Pirjevec, koji je preklani za naš list izjavio da Bleiburg „razumije, ali ne oprašta“:

Treba reći da je u tom časnom partizanskom ratu pri kraju došlo do vandalizacije, kao što treba reći da su ustaše u prethodnih četiri godine počinili užasne, strahovite zločine. Moramo priznati da su se tu desile užasne stvari. To se ne može objasniti ako ne uzmemo u obzir količinu mržnje koju su partizani nakon četiri godine rata osjećali prema onima koji su skrivili te patnje.”

Suprotno kasnijem emigrantskom narativu da su ustaše i civili pobijeni od strane srpskih partizanskih jedinica, Pirjevčevi dokumenti ukazuju da su to počinili mahom hrvatski partizani:

U Titovoj 4. armiji bilo je najviše Dalmatinaca i Ličana – oni su u ratu pretrpjeli neviđene patnje i stradanja, i kada su im ti ljudi došli u ruke, oni su naprosto podivljali”, drži talijansko-slovenski povjesničar, ukazujući i na tadašnji europski kontekst, kad su u svibnju 1945. širom Europe pobjednici strijeljali svoje kolaboracioniste – pa je samo u Francuskoj bez suđenja ubijeno preko 100.000 domaćih nacističkih pomagača – te zaključuje:

Gdje god je bio otpor fašizmu, došlo je do revanšističkih zločina. A u Jugoslaviji je otpor bio najveći, tako da su i žrtve bile goleme – pogledajte samo Sutjesku i Neretvu – pa su i osvetnički zločini bili veliki.”