Mladi u Hrvatskoj: Cinični kao Grci, autoritarni kao Gruzijci

VELIKO ISTRAŽIVANJE O AKTIVIZMU MLADIH U EUROPI (3): SLUČAJ HRVATSKE

Slobodna Dalmacija – 16. lipnja, 2018

Autori navode da mladi u Hrvatskoj izražavaju ‘ekstremno negativne stavove prema političarima’. Štoviše, naši mladi imaju negativnije stavove prema političarima od vršnjaka u svim drugim zemljama, osim Grčke: samo je grčka mladost više razočarana u politiku od naše

Nakon što smo u prošlom i pretprošlom Spektru objavili prva dva nastavka analize velikog četverogodišnjeg istraživanja o političkom aktivizmu mladih u Europi, u današnjem završnom nastavku donosimo rezultate hrvatskog uzorka.

Da podsjetimo, istraživanje je poduzeto u sklopu projekta „Pamćenje političke ostavštine mladih i građanski aktivizam“ (akronim na engleskom jeziku: MYPLACE), financiranog od Europske unije, a rezultati su nedavno objavljeni u obliku zbornika znanstvenih radova „Razumijevanje sudjelovanja mladih širom Europe: od istraživanja do etnografije“, u izdanju ugledne britanske izdavačke kuće „Palgrave Macmillan“.

Kao što smo u prethodnim nastavcima naveli, istraživanje je provedeno na uzorku od 20.000 mladih u dobi 16-25 godina iz 14 europskih zemalja (Hrvatska, Danska, Estonija, Finska, Gruzija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Latvija, Portugal, Rusija, Slovačka, Španjolska i Velika Britanija), a u projektu je sudjelovalo preko 80 europskih istraživača i znanstvenika.

Urednici zbornika su manchesterski sociolozi Hilary Pilkington i Gary Pollock, te naša socijalna psihologinja Renata Franc sa zagrebačkog Instituta Ivo Pilar, koja je ujedno i koautorica dijela istraživanja o Hrvatskoj, skupa sa sociolozima Benjaminom Perasovićem i Markom Mustapićem, također zaposlenicima Instituta Ivo Pilar. Rezultati istraživanja na hrvatskom uzorku prikazani su u članku „Mladi, povijest i kriza demokracije? Hrvatska perspektiva“.

U svakoj zemlji određene su dvije socioekonomski različite lokacije za istraživanje, a obje hrvatske lokacije nalaze se u Zagrebu: kao bogatije područje grada izabrana je podsljemenska zona, a kao siromašnija (i etnički raznolikija) lokacija poslužila je industrijsko-radnička zona Peščenice i Žitnjaka. Kao i u drugim zemljama, anketni uzorak je činilo oko 1200 ispitanika (610 u Podsljemenu i 607 na Peščenici), a dodatno je napravljen i 61 polu-strukturirani intervju (25 ispitanika u Podsljemenu i 36 na Peščenici).

Socijalizirani u ratu i poraću

U uvodu članka autori konstatiraju da se tranzicija u Hrvatskoj odvijala u specifičnim uvjetima Domovinskog rata i „bezbrojnih političkih kontroverzi u postratnom razdoblju, uslijed čega je potisnuta demokratizacija društva“, odnosno da su duljina rata i značajni ljudski i ekonomski gubici „značajno usporili demokratske procese“, dok je naglasak na postratni oporavak, povezan s ekonomskom deprivacijom i porastom nezaposlenosti, „kreirao društvenu atmosferu koja nije ohrabrivala proces demokratizacije“.

Ta se društvena atmosfera, ukazuju naši sociolozi, mora uzeti u obzir kad se razmatraju rezultati i politička razmišljanja mladih u Hrvatskoj. Pritom napominju kako su svi ispitanici iz hrvatskog uzorka rođeni između 1988. i 1996. godine, što znači da se „njihova rana politička socijalizacija odvijala tijekom Domovinskog rata te u postratnom razdoblju“.

Pokazalo se da mladi u Hrvatskoj, podjednako na obje lokacije, iskazuju vrlo slab interes za politiku – gotovo 70 posto ispitanika izjavilo je da ih politika zanima „ne baš mnogo“ ili „nikako“. Povrh toga, vrlo rijetko razgovaraju o politici s osobama koje su im značajne u životu; tek svaki deseti ispitanik razgovara o tome „stalno“ ili „često“, i to mahom s očevima ili s najboljim prijateljima.

Najčešći odgovori na ovo pitanje bili su „Politika me zbilja ne zanima“ ili „Stvarno ne pratim politiku“, dok odgovori pojedinih ispitanika ukazuju da je njihova nezainteresiranost posljedica lošeg stanja u državi, odnosno negativne percepcije naših političara: „Nisam zainteresiran… kad vidim što rade, kako kradu.“

Čak 75 posto anketiranih izjavilo je da se „slaže“ ili „čvrsto slaže“ s negativnim izjavama tipa „Političari su korumpirani“, odnosno „Bogati imaju prevelik utjecaj na politiku“, dok ih se tek oko 10 posto slaže s pozitivnim tvrdnjama kao što su „Političari brinu za mlade ljude poput mene“.

Autori konstatiraju da mladi u Hrvatskoj izražavaju „ekstremno negativne stavove prema političarima“. Štoviše, uspoređujući rezultate hrvatskih ispitanika s mladima iz ostalih europskih zemalja, dolaze do zaključka da naši mladi imaju negativnije stavove prema političarima od njihovih vršnjaka u svim drugim promatranim zemljama, osim Grčke: samo je grčka mladost više razočarana u politiku od hrvatske.

Ne vjeruju nikome

Mladi u Hrvatskoj prednjače i po nepovjerenju u političke i društvene institucije: više od 65 posto ih ne vjeruje ni političkim strankama, ni parlamentu ni šefu vlade.

Podaci dobiveni intervjuima sugeriraju da se ovi cinični stavovi prema političarima i političkim institucijama ne mogu objasniti isključivo sedmogodišnjom hrvatskom recesijom“, pišu sociolozi s Instituta Ivo Pilar, dodajući kako mladi iz uzorka, tumačeći razloge svog nepovjerenja, pridaju veću važnost brojnim korupcijskim i privatizacijskim skandalima nego ekonomskoj krizi i visokoj stopi nezaposlenosti.

Čini se da mnogi ispitanici vide politiku kao arenu u kojoj političari primarno rade za vlastite interese i ne oklijevaju da se okoriste svojom pozicijom“, navode autori, te daju nekoliko karakterističnih odgovora ispitanika:

Kad čujem riječ ‘politika’, odmah pomislim na nešto jako loše. To je tužno, ali je tako. Definitivno mi samo vrlo ružne asocijacije dolaze: gadovi, štetočine, lopovi. Ništa mi lijepo ne padne na pamet.“ (MIRTA, PEŠČENICA)

Neee! Kad čujem riječ ‘politika“, automatski se isključim. Počnem misliti o porezima, o tome kako političari voze skupa kola koja ne zaslužuju. Dakle, politika je kao… ne, ne, mijenjaj temu!“ (NINICA, PODSLJEME)

Nemam dobro mišljenje o politici. Politika kao pojam, kao sistem, to bi trebalo biti nešto dobro, ali ono što se događa u Hrvatskoj je odvratno: jedna partija, druga partija, ne znaš koja je gora, svađaju se; pola naših političara završi u zatvoru, pola na sudu…“ (TARA, PEŠČENICA)

U Hrvatskoj su političari kao profesija objekt mržnje, zato što vas riječ ‘političar’ automatski asocira na vrstu lopova. Sigurno ima u Hrvatskoj i poštenih političara, ali ne puno, i njih ne vidiš u javnosti. Neki od njih su visokoobrazovani, ali se generalno svi negativno percipiraju zbog ostalih. Kao ono što je bilo sa Sanaderom, kad je sve to izašlo vani…“ (DODO, PODSLJEME)

‘Treba nam netko kao Putin!’

Autori naglašavaju da naši mladi nisu generalno protiv demokracije, već su nepovjerljivi prema demokratskoj praksi kakva se provodi u Hrvatskoj. To potvrđuju podaci prema kojima većina anketirane hrvatske mladosti podržava višestranački sistem (64% u Podljemenu, 62% na Peščenici), odnosno sistem u kojem opozicija može slobodno izraziti svoje stavove (po 68% na obje lokacije), dok samo manjina ispitanika takav sistem ocjenjuje kao „prilično loš“ ili „vrlo loš“.

No usprkos generalnoj podršci za demokraciju, prilično velik postotak mladih istodobno podržava nedemokratske političke režime; oko polovine anketiranih pozitivno ocjenjuje sistem u kojem bi vladao snažni lider koji nije ograničen parlamentom (51% na obje lokacije), dok 33 posto ispitanika u Podsljemenu i 25 posto na Peščenici podržava vojnu vladavinu. Od svih 14 promatranih zemalja, još jedino gruzijska mladost ima tako pozitivno mišljenje o autokratskim režimima.

Kao ilustraciju takvog stava, autori navode riječi ispitanika koji je uzeo pseudonim „Dean“:

Nisam veliki pristaša demokracije. Mislim da bi za naš narod, s obzirom da nismo dovoljno zreli za demokraciju, bilo bolje da imamo nekog kao Putin, možda malo manje radikalnog. Volio bih da neka takva osoba preuzme vlast, da sva vlast bude kod jedne osobe. Jer danas je sve previše podijeljeno i morate pregovarati sa svakim, što nas je i dovelo tu gdje jesmo.“ (DEAN, PODSLJEME)

No kad se naše mlade direktno upita koji sistem preferiraju – demokratski ili autokratski – rezultati su ipak nešto povoljniji za demokraciju: više od pola ispitanika sebe opisuju kao „demokrate“ (57% u Podsljemenu, 61% na Peščenici), oko četvrtine nema izraženu preferenciju ni prema jednom tipu sistema (30% u Podsljemenu, 22% na Peščenici), dok je najmanji postotak onih koji preferiraju autokraciju (13% u Podsljemenu, 17% na Peščenici).

Pozitivan stav prema socijalizmu

Daljnjom analizom autori utvrđuju da se kod ove potonje skupine ne može govoriti o „genuinoj (izvornoj) autokratskoj orijentaciji“, već da je njihovo preferiranje autokracije u prvom redu određeno nezadovoljstvom stanjem demokracije u suvremenom hrvatskom društvu, po čemu su najsličniji svojim vršnjacima u Britaniji i istočnom dijelu Njemačke. Neki od takvih ispitanika okrivljuju demokraciju za porast socijalnih nejednakosti u društvu, poput mladića s pseudonimom „Jurkan“:

Ja držim da nama treba diktator. (…) Jer se pokazalo da ako netko ima više novca od ostalih, on ima i više prava od drugih. Ili ako je na višoj poziciji, on također ima više prava od prosječnog čovjeka, a u suštini bismo svi trebali biti jednaki pred zakonom i u svemu.“ (JURKAN, PODSLJEME)

Zanimljivo je, kako ukazuju autori, da većina ispitanika koji su izrazili preferenciju prema autokraciji iskazuje pozitivan stav prema socijalističkom razdoblju. Kao primjer ističu ispitanicu pod pseudonimom „Barbara“, čija je prva reakcija na spomen socijalizma bila sljedeća: „Da nije bilo tog razdoblja, mi ne bismo imali stan koji moja obitelj danas posjeduje.“

U nastavku autori navode da je Barbara svjesna i loših strana socijalističkog razdoblja, jer je i sama odmah dodala: „Da, znam da ima ljudi koji bi mi sada mogli reći: ‘Da nije bilo tog razdoblja, neki članovi moje obitelji bili bi još živi.’“ U svakom slučaju, pišu autori, činjenica da u socijalizmu nije bilo toliko društvenih nejednakosti Barbari predstavlja glavni pozitivni aspekt prethodnog sistema u odnosu na današnji.

Sloboda govora je precijenjena’

No možda je najbolje da prenesemo Barbarine riječi doslovno, kao što su uradili i autori članka:

Ne mislim da je prethodni sistem bio loš, jer u tom sistemu su svi bili zaposleni. Nisam živjela u tom razdoblju, ali mislim da je tada bilo nemoguće da visokoobrazovani ljudi rade u kiosku, kao što je to slučaj danas. Izgleda kao da imamo neke koristi od današnjeg sistema – privatno vlasništvo i sloboda govora – ali smatram da su te stvari precijenjene. Da, ljudi danas mogu govoriti što žele, ali vrlo mali broj ljudi doista kaže nešto pametno.“ (BARBARA, PODSLJEME)

Slično poput Barbare misli i ispitanik koji je uzeo pseudonim „Branko“:

Mislim da su u onom sistemu mnoge stvari bolje funkcionirale, osobito one koje se odnose na radnike i radnička prava, zato što je ono bila više socijalna država, socijalistička država, i ja mislim, bez obzira kako to može zvučati čudno, da su ljudi onda imali više prava, naročito u pogledu socijalne sigurnosti, dobivanja posla itd. Ljudi su tada mogli pričati manje slobodno, ali društvo je bilo bolje organizirano. Prema tome, ja ne vidim pozitivne promjene u odnosu na socijalizam.“ (BRANKO, PEŠČENICA)

U zaključku autori navode da ovakvi „autokratski“ stavovi naših mladih, barem kod onog dijela ispitanika koji demokraciji zamjeraju proizvodnju društvenih nejednakosti, zapravo „demonstriraju demokratski potencijal prije nego antidemokratsku ili destruktivnu snagu“.

“Barbari” sa Sutjeske

Slobodna Dalmacija – 10 veljače, 2018

Ako smo 1945. upali u ‘barbarstvo’, onda smo prethodno bili u ‘civilizaciji’. To je bila civilizacija NDH, hrvatska franšiza arijevske civilizacije zvane Treći Reich, glasovite po rasnim zakonima. Oni koji su zaustavili klanje Marijanu su barbari. Mašala.

Povjesničar Davor Marijan jaše i dalje: u Slobodnoj Dalmaciji od 3. veljače odgovorio je na moj članak „Sutjeska je Hrvate spasila od kralja Petra“, kojim sam 29. siječnja reagirao na njegov prethodni intervju o Bitki na Sutjesci.

Da podsjetim, od gomile budalaština koje je nadrobio u tom intervjuu, ja sam u svom tekstu komentirao samo tri najveće: 1) da časna i legendarna Bitka na Sutjesci nema veze s današnjom Hrvatskom, 2) da je za pokolj Dalmatinaca na Sutjesci kriv Tito i 3) da se u Jugoslaviji nije smjelo govoriti i pisati o Martovskim pregovorima iz 1943. godine.

Prvu budalaštinu (koju naknadno hoće uvaliti novinaru s kojim je pričao) demantirao sam mu logičkom projekcijom o tome što bi se nakon 1945. Hrvatima dogodilo da su partizani na Sutjesci bili uništeni, a druge dvije povijesnim dokumentima – izvještajem njemačkog generala Lütersa koji nakon Bitke na Sutjesci hvali Titovo komandiranje partizanskom vojskom, odnosno popisom knjiga koje su u Jugoslaviji izašle o Martovskim pregovorima.

Pokazalo se da je moj tekst pomogao našem povjesničaru i radikalno mu osvježio pamćenje: odjednom se sjetio ne samo izvještaja generala Lütersa (koji posve pobija tezu o Titovoj krivnji za pokolj Dalmatinaca), nego se sjetio i da je Tito još 1978. u Jablanici govorio o Martovskim pregovorima, pa se čak sjetio i što je Tito tom zgodom točno rekao. Ostaje nejasno zašto je onda u intervjuu išao raditi budale od čitatelja Slobodne Dalmacije.

Historičar mi tumači da je sve „podložno promjenama i preispitivanju“. Točno. Baš zato sam preispitao njegov intervju i našao revizionističko nasilje nad činjenicama i povijesnim faktima. Dokazao sam da o Sutjesci i drugim temama malo zna i još manje razumije, odnosno da mu se ne može vjerovati, iako se kiti znanstvenim titulama i djeluje u znanstvenoj ustanovi zvučnog imena (Hrvatski institut za povijest).

Valjda iznerviran što ga je običan novinar i nepovjesničar pred javnosti razotkrio kao šarlatana koji prikriva postojeće povijesne izvore i selektivnim istinama obmanjuje čitatelje, dr. Marijan je demokratsko pravo na repliku iskoristio da plasira gomilu uvreda i političkih etiketa na moj račun (ne znam na kojem je semestru studija povijesti to učio), a usput je na stranicama Slobodne parkirao novi kamion prazne povjesničarske slame.

Da ne kažem kako se u novinama koje su 1943. osnovali dalmatinski partizani i antifašisti (dva dana nakon časne i legendarne Bitke na Sutjesci) opet gospodski istovario i po partizanima i po antifašizmu.

Upucao vlastitu tezu

O toj slami ću danas govoriti, a uvrede je lako objasniti. Što bi rekao suvremeni srpski historiograf Đorđe Balašević: „Svi što gube se ljute, to je poznata stvar.“ A na semaforu stoji rezultat iz 1945. godine.

Dakako, moram napomenuti da me te Marijanove uvrede oslobađaju obaveze da u ovoj polemici poštivam bolje građanske običaje u odnosu na dignitet njegove osobe.

Dakle, ovaj diletant ne samo da je u svom tekstu potvrdio sve moje navode, nego ih je još i proširio. Neosnovanost njegove teze da su Martovski pregovori iz 1943. u Jugoslaviji bili „tabu“ ja mu dokazujem činjenicama da su o pregovorima javno govorili i onaj tko ih je naredio (Josip Broz Tito) i dvojica od trojice njegovih pregovarača (Vladimir Velebit i Koča Popović), a on mi uzvraća da je o tome za vrijeme SFRJ pisao i treći Titov pregovarač (Milovan Đilas).

Tu čovjek ostaje nijem od sažaljenja: crni doktore povijesnih znanosti, pa kakav je to „tabu“ ako su o tome javno govorili ili pisali sva četvorica uključenih aktera? Riječ „tabu“ znači nešto posve drugo.

Netom je tako efektno upucao vlastitu tezu, naš revizionist hrabro srlja u dodatnu pogibelj. Opet vadi Mišu Lekovića i njegovu knjigu o Martovskim pregovorima – za koju se sada sjetio da je izašla još u doba SFRJ – pa notira kako čak i taj Leković, na kojeg se grčevito poziva, stavlja riječ „tabu“ u navodnike. Svak bi iz toga zaključio kako i Leković drži da tu nikakvog tabua nema, ali ne i dr. Marijan – on svejedno drvi da su Martovski pregovori bili „tabu“ bez navodnika.

Ta snaga slijepe volje, kojom se Marijan bori protiv zdravog razuma i evidentnih dokaza koji posve ruše njegove plitke konstrukcije, doista je dirljiva. Zato predlažem da našu tradicionalnu narodnu uzrečicu „tako možeš govoriti zidu“ – koju koristimo za opis osobe na koju racionalni argumenti ne djeluju – promijenimo u „tako možeš govoriti dr. Marijanu“.

Ruganje svjedoku historije

U svom tekstu sam napisao da je nakon probijanja fašističkog obruča na Neretvi Tito s glavninom snaga i tisućama ranjenika „napredovao prema Sandžaku i Crnoj Gori, želeći što prije stići do slobodnog teritorija, kako bi se ranjenici mogli liječiti, a borci odmoriti“. Ekspert se ruga mojoj tvrdnji, osporava navedene pravce i razloge Titova kretanja, te svisoka docira kako „u socijalističkoj revoluciji nije bilo vremena za odmor, čak ni za ranjenike“, a zaboravlja da se napredovanjem jedinica slobodni teritorij može steći i u njega stići.

Misli da se ruga meni, a ne zna, jadan, da se zapravo ruga čovjeku na kojeg se poziva u svojim člancima, svjedoku događaja koji je djelovao pri Vrhovnom štabu – glavnom Titovom pregovaraču dr. Vladimiru Velebitu, koji u knjizi „Vladimir Velebit: Svjedok historije“, na pitanje autorice Mire Šuvar: „Zašto se, po vašem mišljenju, Tito odlučio za pregovore s Nijemcima o primirju?“, odgovara tako jasno da ga čak i loši povjesničari mogu razumjeti:

Mislim da je to učinio u prvom redu da bi dobio na vremenu, da bi dobio predah i spasio 4.000 ranjenika. (…) Mislio je da će nas Nijemci napadati i kada pređemo na drugu obalu Neretve. Htio je na neki način zadržati njihovo nadiranje, dok ranjenike i bolesnike ne prebacimo u nepristupačne krajeve Sandžaka i Crne Gore.“

Naš revizionist ignorira i iskaz drugog Titovog pregovarača Koče Popovića, koji se o tome u knjizi Aleksandra Nenadovića „Razgovori s Kočom“ izričito odredio:

Točno je (…) da su pregovori prekinuti ali nemojte smetnuti s uma da su i naši i njihovi pregovarački ciljevi bili sasvim ograničeni. Mi smo, po mom mišljenju, te ciljeve ostvarili: postigli smo rasterećenje u času kad nam je to bilo najpotrebnije. (…) Nalazim, sve u svemu, da su pregovori s Nijemcima početkom 1943. bili potpuno opravdani“, ocjenjuje Koča Popović, ali naš povjesničar to ne registrira, jer bi onda morao priznati da mu je konstrukcija o Titovom šurovanju s Nijemcima „čvrsta“ kao mliječni zub.

Hvala na Savi Kovačeviću

Posebno fascinira Marijanova fasciniranost Kraljevinom Jugoslavijom. Jedina stvar u povijesti oko koje su se hrvatski komunisti i ustaše ikada složili bio je stav o Kraljevini Jugoslaviji kao „tamnici naroda“. Ali naš povjesničar nije ni komunist ni ustaša, on je neutralni demokrat, pa se ta velikosrpska diktatura njemu „uklapala u slične države koje su postojale u Europi“, a u njoj su Hrvati tobože „imali riješeno hrvatsko pitanje“.

Ozbiljniji povjesničari, koji su živjeli u toj diktaturi, stvar vide posve drukčije. „Jugoslavija je između dva rata bila najkonfliktnija i najzaostalija zemlja u Europi“ (Duško Bilandžić, „Hrvatska moderna povijest“, Zagreb, 1999.), u kojoj „tri četvrtine svih Hrvata nemaju vlastitog kreveta“ (Rudolf Bićanić, „Kako živi narod“, Zagreb, 1936.), pa po hrvatskim selima „u istim prostorijama stoje stoka i ljudi zajedno“, a npr. u trogirskoj Zagori „nema ni jedne jedine čatrnje, piju svi iz lokava s blagom“ (R. Bićanić i Ž. Macan, „Kako živi narod, II. knjiga“, Zagreb, 1939.).

Marijan drži da je ta bajkovita kraljevina uspješno riješila hrvatsko pitanje: pošto se njegovo Livno administrativno našlo u Banovini Hrvatskoj, njemu je to pitanje „riješeno“. A ja držim da Hrvati, kakvi god bili i gdje god živjeli, ipak zaslužuju barem svoj krevet. A ne da u okviru „riješenog nacionalnog pitanja“ moraju spavati s ovcama i kozama i piti vodu iz lokvi s kravama.

Mislio sam da je prezir prema centralističko-unitarnoj Kraljevini Jugoslaviji jedina stvar koja ideološki veže današnje Hrvate. A sad vidim da ni tu nismo monolitni: u liku našeg revizionista neočekivano sam otkrio nostalgičnog rojalista, poklonika kralja Petra i velikosrpske hegemonije. Svaka čast, doktore, sigurno ste usamljeni.

Eto, sažalih se na čovjeka. Pa da ga i pohvalim: lijepo je što se dr. Marijan sjetio partizanskog junaka sa Sutjeske, crnogorskog komandanta Treće proleterske divizije Save Kovačevića, koji je 13. lipnja 1943. poginuo predvodeći juriš na njemačke rovove, u herojskom pokušaju da spasi ranjenike i tifusare iz Centralne bolnice, među kojima i mnogo Dalmatinaca. Već je manje lijepo u kojem ga kontekstu Marijan spominje: veli on da je 1991. jedna partizanska divizija po imenu „Sava Kovačević“ napala Dubrovnik, pa je to dokaz da je antifašizam zlo i naopako.

Na stranu to što 1991. već desetljećima nije bilo partizana – pa onda, jasno, nije moglo biti ni partizanskih divizija – čovjek mora zadivljeno zastati pred Marijanovom logikom. Kakva impresivna dubina historičarskog uma, kakvo raskošno poimanje kauzalnih mogućnosti: prema njegovoj logici, ako neka budala ubije u ime Isusa, Alaha ili Save Kovačevića, nije kriva ta budala, nego su krivi Isus, Alah i Sava Kovačević. Ovaj dr. Marijan je rudno blago: to se, majci, rijetko rađa.

No sve je nevažno u uspoređenju s pogledom ovog revizionista na promjenu društvenog uređenja Hrvatske 1945. godine. Kako mu stoji u naslovu teksta, po njemu smo „s Titovom vlašću upali u barbarstvo“. Ovako nešto se s tako visoke znanstvene adrese nije moglo čuti ni u najvećem mraku ratnih devedesetih.

Von Horstenau u kupe, Marijan u špade

Dakle, s Titom smo upali u barbarstvo. Možda sam i zaspao koji minut na školskim satovima, jer samo „neprijatelj nikad ne spava“, ali je vojni historiograf izgleda „prespavao“ puno toga i to ne samo tijekom školovanja.

Zapravo, prespavao je sve: da su u Hrvatskoj nakon 1945. podignute škole u svakom selu (tamo gdje ih ranije nije bilo), postupno likvidirana nepismenost, osigurano dostupno školstvo i zdravstvena zaštita svima, elektrifikacija sela i gradova, vodoopskrba tekućom vodom, industrijalizacija zemlje i posljedična promjena socijalne strukture hrvatskog društva, podizanje standarda, osnivanje novih fakulteta, sveučilišta i kulturnih ustanova, sudjelovanje radnika u upravljanju poduzećima i ustanovama…

Ukratko: dr. Marijan je prespavao epohu u kojoj su Hrvati dobili svoj krevet.

Po njemu, projekt socijalističkog samoupravljanja – u smislu da radnik s onim s kim radi odlučuje o uvjetima i rezultatima svog rada, a građanin s onima među kojima živi o uvjetima svog života – jest „barbarstvo“, a ne civilizacijski napredak (makar u praksi bilo tisuću poteškoća). Kako bilo, dr. Marijan je „civilizacijski“ iskoristio to što se u tom „barbarskom sistemu“ besplatno školovao, uključujući i visoko obrazovanje.

Taj „barbarski sistem“ je, dakle, ljudima osigurao besplatno školstvo i zdravstvo, društvene stanove i radnička odmarališta, te ono najvažnije: socijalnu i egzistencijalnu sigurnost. Što reći o čovjeku koji ove civilizacijske dosege – danas nedostupne hrvatskim građanima – drži „barbarstvom“?

Netko mu treba reći: riječ „barbarstvo“ znači nešto posve drugo. Ali nema tu koristi – sjetite se kako naš ekspert doživljava riječ „tabu“.

Sada prelazimo na analizu riječi „upali“. Sjetite se: mi smo s Titom „upali“ u barbarstvo.

Ako smo u nešto „upali“, onda smo prethodno bili na nekoj visini „iznad“ tog nečega. Ako smo upali u „barbarstvo“, onda smo prethodno boravili u „civilizaciji“. Pa da vidimo s koje smo to civilizacijske kruške 1945. nesretno tresnuli u „barbarstvo“? Što je to do 1945. bilo u Hrvatskoj?

To je bila civilizacija okupatorske tvorevine NDH, hrvatska franšiza arijevske civilizacije zvane Treći Reich, glasovite po rasnim zakonima, što je bez pandana u povijesti. A od svih europskih franšiza NDH je bila najbarbarskija. Čak je i general Edmund Glaise von Horstenau, Hitlerov vojni izaslanik u Zagrebu, bio zaprepašten razmjerima ustaških zločina, pa je slao depeše u Berlin tumačeći Hitleru da će takva bestijalnost i većinu Srba i većinu Hrvata okrenuti protiv njemačko-ustaškog režima, što se i dogodilo.

To je ta Marijanova „civilizacija“ iz koje smo „upali u barbarstvo“. Oni koji su zaustavili klanje su barbari. Rezultat revolucionarnog rata je „zamjena jednog zla s drugim“, pa je dakle njemu sloboda jednako zlo kao i okupacija. Oslobođenje od nacističke okupacije – u tom sklopu i od NDH – za njega je skok u barbarstvo. Mašala.

Tobože kontroverzni Francetić

Da bi se dobio uvid u mentalni sklop s kojim polemiziram, valja podsjetiti da je dr. Marijan široj javnosti postao poznat kad je 2013. javno relativizirao ustaškog zločinca Juru Francetića, braneći revizionističku tezu po kojoj zapovjednik ustaške Crne legije nije ratni zločinac nego „kontroverzna ličnost“, koju „dio javnosti percipira kao ratnog zločinca, a dio kao nacionalnog junaka“. Tada je naš stručnjak obznanio da je proučavao ustaški pokret, ali „ne usudim se reći da znam tko je bio Francetić“.

Recite, ljudi, kako da pomognemo našem junaku, pa da spozna tko je „kontroverzni“ Francetić? Kako dr. Marijan kaže da ne vjeruje jugoslavenskoj komunističkoj historiografiji, konzultirat ćemo strane kapitalističke izvore.

Švedski povjesničar Tomislav Dulić u knjizi „Utopije nacije: Lokalni pokolji u BiH, 1941-42“ (Uppsala, 2005.) pokazuje da su pokolji i masovne deportacije bili svakodnevica Crne legije, te da je Francetić osobno naređivao ubojstva uglednih Srba i Židova. Britanski historičar Rory Yeomans u zborniku „U sjeni Hitlera“ (London, 2011.) ističe Francetićevu odgovornost za tisuće ubijenih bosanskih Srba čija su tijela bačena u Drinu, a Yeomansov sunarodnjak Marko Attila Hoare u knjizi „Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni“ (New York, 2006.) dodaje i pokolj 900 Srba i Židova iz Vlasenice.

Francetićev zulum u Bosni je bio toliki da je pobunio i muslimanske intelektualce, koji su Sarajevskom rezolucijom osudili ustaške zločine, na što je Francetić – kako 2010. nalazi turski sociolog Onder Cetin – zaprijetio da će „pobiti sve potpisnike“. Čak je i njemačka vojna komanda od Pavelića „tražila da Jure Francetić, zapovjednik Prve brigade Crne legije, bude razriješen zbog nekontrolirane okrutnosti“, piše američki vojni historiograf J. Lee Ready („Zaboravljena Osovina: Njemački saveznici i strani dobrovoljci“, 1987.).

Vidimo da se širom svijeta znade tko je bio Francetić, ali naš ekspert još uvijek sumnja ter se znanstveno snebiva, i okoliša oko Francetića kao kiša oko Kragujevca, čime iza dimne zavjese doktorske titule širi toleranciju prema ideologiji zla.

Ama, čovječe, nema u fašizmu ništa kontroverzno. Rasni zakoni nisu kontroverzni, kao ni ljudi koji su ih provodili. To je vrlo jednoznačni mrak. Riječ „kontroverzni“ znači nešto posve… ah, nije važno.

Svak intimno ima pravo biti na krivoj strani povijesti i u tišini svoja četiri zida žaliti što časna i legendarna Bitka na Sutjesci nije završila drukčije. Ali u preambuli Ustava RH stoji da je naša domovina utemeljena na odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), a nasuprot zločinačkoj NDH. Međutim, naš samozvani demokrat u odgovoru na moj tekst kaže doslovce: „(…) jao nama ako je antifašistički napredak i civiliziranost temelj Republike Hrvatske.“ Time ne priznaje Ustav države koja ga plaća.

Sreća da je demokrat. Zamislite da nije.

11 sekundi magije

Slobodna Dalmacija – 14. lipnja, 2018

DIEGO MARADONA – OD PROLETERSKOG KLINCA DO NOGOMETNOG ČAROBNJAKA

‘Sve, baš sve je mogao napraviti s loptom. Glava ili noga, svejedno. Lopta se naprosto lijepila za Diega’, opisivat će kasnije skaut Francisco Cornejo mistično otkrivenje koje je doživio kad je prvi put vidio Boga, koji je tada imao osam godina

Stvari koje sam ja izvodio s loptom, on je mogao s narančom.“

Michel Platini

Da igram milijun godina, nikad neću biti blizu njega.“

Lionel Messi

Lijepo je pogledati unatrag kad se osjećaš dobro, kad usprkos svim svojim pogreškama nemaš za čime žaliti. Kad si potekao sa samog dna i kad znaš da si sve što si postigao, ili ćeš ikad postići, zavrijedio svojim osobnim borbama.“

(„Zovem se El Diego“, V.B.Z., 2005.)

Francisco Cornejo sve do smrti u ožujku 2008. vjerojatno nije prestao misliti na onaj magični trenutak kad je prvi put vidio Boga. Dogodilo se to 1968. godine u Villa Fiorito, siromašnom i radničkom (a gdje bi se drugo Bog i ukazao) predgrađu Buenos Airesa: Bog je tada imao osam, a Cornejo 36 godina. Bog je tog dana igrao nogomet s drugom djecom, a Cornejo je gledao tu dječju igru, jer to mu je bio posao: radio je kao skaut za klub „Argentinos Juniors“.

Sve, baš sve je mogao napraviti s loptom. Glava ili noga, svejedno. Lopta se jednostavno lijepila za njega“, opisivat će kasnije Cornejo mistično otkrivenje koje je tog dana doživio, dodajući kako je tog malenog i žgoljavog klinca odmah pozvao na probu u svoj klub.

Kad je došao na probu, nisam mogao vjerovati da ima samo osam godina. Zatražili smo mu osobnu iskaznicu, kako bismo mogli provjeriti njegovu dob, ali nam je rekao da je nije ponio. Bili smo sigurni da nas vara, jer iako je imao tijelo dječaka, igrao je kao odrasla osoba. Kad smo se uvjerili da nam je rekao istinu, odlučili smo mu se potpuno posvetiti“, zaključio je Cornejo.

To je bio početak legende o Diegu Armandu Maradoni, znanom i kao „Mali Zeleni“.

On žonglira, lopta ne pada

Europa ga je prvi put vidjela još kao maloljetnika, tamo negdje u drugoj polovini 1970-ih godina. U posvećenim nogometnim krugovima već se otprije šuškalo o nekom klincu iz Argentine koji s loptom radi čuda, a onda je došao taj dokumentarac argentinske televizije u kojem sitni 15-godišnjak u sirotinjskom kućnom dvorištu svim dozvoljenim dijelovima tijela žonglira loptom, i žonglira, i žonglira, a lopta nikako ne pada na zemlju.

Sumnjičavci su odmah rekli: ovo nije moguće, posrijedi je trik, očito je loptu vezao tankim koncem koji se na televiziji ne vidi, pa sad radi budale od gledatelja. Trebalo je proći još par godina, da sićušni mađioničar 1982. dođe u Europu i potpiše za „Barcelonu“, pa da i nevjernicima postane jasno kako nikakvog trika nema, već da je posrijedi Bog Nogometa koji smiješnima ne radi gledatelje, već nesretne protivničke bekove i stopere.

Nekad se – kako u svemiru, tako i u običnom ljudskom životu – zbivanja naprosto zgusnu, pa se po nekom tajanstvenom svemirskom mehanizmu i dogodilo da je dva svoja najčuvenija gola u životu, od njih ukupno 312, postigao na istoj utakmici, u razmaku od samo četiri minute. I to ne u nekom nevažnom prijateljskom meču, nego u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Meksiku, u eliminacijskoj utakmici protiv Engleske.

Tog 22. lipnja 1986. bio je vruć dan u Mexico Cityju. Oko 115.000 navijača na stadionu Azteca i barem milijardu ljudi pred televizorima širom svijeta dosađivalo se gledajući očajno i nervozno prvo poluvrijeme: ništa nije dalo slutiti da će u drugom poluvremenu uslijediti prizori koje nitko tko je gledao tu utakmicu neće zaboraviti do kraja života, baš kao što ni Francisco Cornejo nikad nije zaboravio onaj magični trenutak kad je u prašini Buenos Airesa prvi put vidio Boga.

A onda je počelo drugo poluvrijeme.

Osveta za Falklande

U 51. minuti Maradona je postigao prvi gol, skočivši na jednu parabolu skupa s engleskim golmanom Peterom Shiltonom, na nekih sedam metara od engleskog gola. Odmah je bilo čudno što je lopta završila u mreži, a ne kod Shiltona: kako je, zaboga, Maradona sa 165 cm uspio nadskočiti 183 cm visokog Shiltona, koji je još i ispružio ruke da uhvati loptu? No Maradona je potez izveo tako vješto da se tek na usporenoj snimci iz drugog kuta vidjelo da je loptu udario rukom, a ne glavom. Kasnije će dati slavnu izjavu da je to bila „Božja ruka“.

Engleski branič Terry Fenwick, svjedok prevare, trčao je kao lud za tuniskim sucem Ali Bin Nasserom koji je pokazao na centar, ali nije uspio promijeniti njegovu odluku: na semaforu je osvanuo rezultat 1:0 za Argentinu.

Bilo je u tom nesportskom potezu Boga Nogometa i snažnih političkih konotacija, u vidu privatne Maradonine osvete za poraz u Falklandskom ratu koji je Argentina od Britanije pretrpjela četiri godine ranije. Osim toga, u uličnoj tradiciji argentinskog nogometa, iz koje je Maradona izrastao, takvi se potezi ne smatraju nedoličnim, već se tretiraju kao uspjeli mangupski dribling.

Pa ipak, Bog Nogometa je znao da ne može dopustiti da ga s te utakmice povijest pamti samo po drskoj prevari, nego da do kraja meča mora izvesti nešto što će biti još strahovitije od „Božje ruke“. I izveo je to četiri minuta kasnije.

U toj 55. minuti dobio je loptu na svojoj polovici, 60 metara od protivničkog gola, okrenut leđima tom protivničkom golu, dok su mu na ramenima „visjeli“ dva engleska igrača, Peter Beardsley i Peter Reid. Jedanaest sekundi kasnije, nakon 11 Maradoninih dodira lopte u punom sprintu i pet predriblanih engleskih igrača – uključujući i golmana Shiltona – lopta se koprcala u engleskoj mreži.

Politički sin Fidela i Chea

Grehota je, zapravo, opisivati taj gol kad imate YouTube. Grehota je, čak i ako ne volite nogomet, ne otići na YouTube i uvjeriti se zbog čega je 2002. godine FIFA baš taj pogodak proglasila „golom stoljeća“. Po mogućnosti, izaberite verziju snimke s argentinskim komentatorom Victorom Hugom Moralesom, koji je već na polovini tog neponovljivog solo-prodora, dok je Maradona bio na 30 metara od Shiltonovog gola, počeo vikati „Genio, genio, genio… ta, ta, ta, ta…“, da bi završio u krikovima i suzama, urlajući: „Sveti Bože, s kojeg si ti planeta, Diego?“

Taj nevjerojatni gol, dakako, nije poništio onu laž iz 51. minute, ali je nepobitno potvrdio da je Francisco Cornejo onog davnog dana u Buenos Airesu doista vidio Boga, te da su i bogovi skloni ljudskim slabostima, kako to znamo još iz grčke mitologije.

Bog iz Buenos Airesa imao je još jednu izraženu slabost, koja je najviše koštala njega i njegovu obitelj: bio je sklon drogama, osobito kokainu. U Kusturičinom dokumentarcu „Maradona by Kusturica“ iz 2008. otvoreno i samoironično kaže u kameru: „Kakav bih tek nogometaš bio da se nisam drogirao.“

Drogirani Bog nikad nije zaboravio iz kakvog je sirotinjskog miljea potekao. U istom dokumentarcu ispričat će Kusturici kako je njegova majka imala običaj, stavljajući hranu na stol za svoje osmero djece, reći svoju lažnu rečenicu: „Djeco, vi jedite, ja ne mogu, boli me želudac.“ Mnogo godina kasnije Bog siromašnih i gladnih je shvatio: „Nije nju bolio želudac.“

Svijest o tom kurvinskom svijetu Maradonu je logično odvela na političku ljevicu, što je iskazao i tetovažama: na lijevoj potkoljenici Fidel Castro, na desnom ramenu Che Guevara. Prijatelj s pokojnima Hugom Chavezom i Moamerom Gaddafijem, kao i s aktualnim ljevičarskim predsjednikom Bolivije Evom Moralesom, Bog Nogometa je razumio da pravi diktatori svijeta ne stoluju u Havani, Caracasu, Tripoliju i La Pazu, nego na Wall Streetu, a da je sve drugo bajka za površne i neuke. Čak ni droga nije mogla zamutiti taj bistri pogled proleterskog klinca koji je svojim čarobnjačkim vještinama još kao dijete zatravio Francisca Corneja, a potom i milijarde Zemljana.

Nogometom protiv diktature

NOGOMETAŠI S POLITIČKIM STAVOM – OD JOHANA CRUIJFFA DO HAKANA SUKURA

Mundijal u Argentini 1978. godine trebao je biti kruna Cruijffove karijere, ali on nije mogao protiv svojih principa. ‘Kako netko može igrati nogomet tisuću metara dalje od logora za mučenje?’, citirali su novinari njegovu tadašnju izjavu

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, koje počinje za koji dan, prilika je da se prisjetimo politički vjerojatno najkontroverznijeg Mundijala u povijesti – onog održanog 1978. u Argentini. Mnogi drže da je taj Mundijal poslužio u slavu fašizma, kao i onaj u Mussolinijevoj Italiji 1934. godine.

Dvije godine ranije, u ožujku 1976., u Argentini je državnim udarom na vlast došla desničarska vojna hunta, predvođena generalom Jorgeom Videlom, koja je zatočila, mučila i pobila preko 30 tisuća (neki izvori spominju i brojku od 50 tisuća) ljevičara i ljevičarskih intelektualaca. Helsinški odbor za ljudska prava pozvao je tada na bojkot Mundijala, neki europski timovi ozbiljno su razmišljali o otkazivanju nastupa, ali na kraju su svi otišli u Argentinu, osim dvojice ponajboljih igrača Europe toga doba – najveća zvijezda Ajaxa i nizozemske reprezentacije Johan Cruijff te „mozak“ Bayerna i njemačkog „Elfa“ Paul Breitner jasno su Videli rekli „Ne“.

Cruijff je tada bio na vrhuncu nogometne moći: četiri godine ranije, na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, bio je proglašen za najboljeg igrača Mundijala, a narednih godina proglašavan je ne samo za najboljeg nogometaša Europe, nego i svijeta: bio je to interregnum između Pelea i Maradone. Mundijal u Argentini trebao je biti kruna njegove karijere: nakon što je na prethodnom SP-u Nizozemska u finalu izgubila 1:2 upravo od Breitnerove Njemačke (Breitner je u tom finalu postigao izjednačujući pogodak), očekivalo se da Cruijff u Argentini povede sjajnu nizozemsku reprezentaciju do svjetske titule, što je bio jedini trofej koji mu je nedostajao; prije toga je već triput osvojio Europu s Ajaxom. Ali „Leteći Holandez“ nije mogao protiv svojih principa:

Kako netko može igrati nogomet tisuću metara dalje od logora za mučenje?“, citirali su novinari Cruijffovu izjavu uoči tog Svjetskog prvenstva u Argentini.

‘Crveni Paul’

Nizozemska je na tom Mundijalu opet stigla do finala, ali je u produžecima izgubila 1:3 od domaćina Argentine, a mnogi i danas misle da bi s Cruijffom glatko osvojila naslov. Trideset godina kasnije Cruijff će objasniti da je za neodlazak u Argentinu imao i jedan privatni razlog (par mjeseci prije tog Mundijala naoružani kriminalci su mu upali u kuću, nakon čega se bojao za sigurnost vlastite obitelji), ali je njegova poruka iz 1978. odjeknula svijetom.

Za razliku od Cruijffa, koji se nikad nije politički deklarirao – iako je iz njegovih istupa bilo jasno da se radi o velikom individualistu i političkom liberalu – Breitner se godinama prije Mundijala u Argentini javno očitovao kao ljevičar i komunist. Pozitivno je govorio o Che Guevari i Mao Ce-tungu, nosio na treninge znamenitu Maovu „Malu crvenu knjižicu“ i novinarima izjavljivao kako čita Marxa i Lenjina, zbog čega su ga prozvali „Crveni Paul“.

Kad sam imao 16 godina, Che Guevarina smrt je znatno utjecala na mene, bio je to vrlo značajan trenutak u mom razvoju. Postao sam dio šezdesetosmaškog pokreta u Njemačkoj. Tada se događala revolucija u svijesti njemačkih studenata i ja sam se osjećao dijelom toga“, kazivao je kasnije novinarima.

Nakon što se za vrijeme služenja vojnog roka fotografirao ispod postera Chea i Maoa, držeći u rukama primjerak časopisa „Peking Review“, u Njemačkoj izbija priličan skandal, a New York Times proglašava Breitnera „najnovijim herojem njemačkog kontrakulturnog pokreta“. Iz tog vremena datira i njegova izjava o Bayernu i Bundesligi kao „bastionima kapitalizma i aristokracije“:

Bundesliga je veliki biznis. Sve se vrti oko novca. Tu nema prostora za socijalizam“, kazao je bradati čupavac koji će nekoliko godina kasnije odbiti nastup u Argentini, kako svojim prisustvom ne bi legitimirao totalitarni Videlin režim.

Titula za vojnu huntu

Zanimljivo je da je reprezentaciju Argentine na tom Mundijalu do naslova vodio izbornik Cezar Luis Menotti, deklarirani ljevičar i bivši komunist, koji će kasnije u dokumentarcima priznati kako mu je to bila možda i najteža odluka u životu. Bio je duboko svjestan da će Videlina hunta njegovu reprezentaciju iskoristiti za uljepšavanje imidža brutalnog režima i za micanje fokusa svjetske javnosti od desetina tisuća nestalih ljudi, ali je svejedno odlučio ostati na izborničkom mjestu, kako bi građanima Argentine „barem malo ublažio patnje koje im je nanosio režim“.

Sami nogometaši Argentine tek su godinama potom postali svjesni da su poslužili kao maska totalitarne diktature. Strijelac četiri gola na tom Mundijalu, napadač Leopoldo Luque, mnogo godina kasnije će izjaviti: „S onim što danas znam o tom vremenu, ne mogu biti ponosan na našu tadašnju pobjedu. Ali tada naprosto nisam shvaćao stvari; mnogi od nas nisu razumjeli što se događa. Mi smo samo igrali nogomet.“

A njegov reprezentativni kolega Ricky Villa će dodati: „Nema nikakve sumnje da smo na tom Mundijalu bili politički iskorišteni.“

Ta slavna argentinska generacija nije jedina nogometna reprezentacija koja je poslužila kao „smokvin list“ brutalnim diktatorskim režimima, što je osobito bio slučaj s momčadima iz Južne Amerike, uključujući i čuvenu generaciju Brazila koja je 1970. osvojila Mundijal u Meksiku, i koju mnogi smatraju najboljom selekcijom svih vremena (Pele, Tostao, Jairzinho, Rivelino, Carlos Alberto…).

Taj njihov trijumf 1970. u Meksiku zapravo je na neki način legitimirao vojnu huntu koja je Brazilom vladala od 1964. pa sve do 1985. godine, a da nijedan igrač te slavne generacije nikada nije javno ni zucnuo protiv hunte. No to će nadoknaditi jedan nogometni genijalac iz naredne brazilske generacije, kapetan onog neprežaljenog tima koji je na Mundijalu 1982. u Španjolskoj ispao od Italije – doktor Socrates.

Žuta traka Pepa Guardiole

Još jedan zaljubljenik u Che Guevaru i Kubansku revoluciju, doktor Socrates je svoju enormnu popularnost u Brazilu koristio u političkoj borbi za demokraciju u svojoj zemlji. Usred vojne diktature, stadion njegovog kluba Corinthians postaje jedina demokratska oaza u Brazilu: dr. Socrates početkom 80-ih uvodi sistem – u povijesti zapamćen pod nazivom „Democracia Corinthiana“ – u kojem se sve odluke oko nogometnog kluba donose glasanjem svih nogometaša i članova klupske uprave, a Socrates se čak izborio da se na klupskim dresovima otisne poruka „Želim glasati za predsjednika“.

Opće je mišljenje da danas više nema takvih nogometaša koji bi svoju popularnost i slavu koristili za promicanje demokracije, ali to baš i nije posve tako.

Poznat je, recimo, primjer stopera Barcelone i španjolske reprezentacije Gerarda Piquea koji je nedavno javno protestirao zbog policijskog i političkog nasilja kojem su bili izvrgnuti stanovnici Katalonije na nepriznatom refrerendumu za nezavisnost, dok je bivši igrač i trener Barcelone Pep Guardiola na utakmicama svog današnjeg kluba Manchester Cityja nosio žutu traku u znak neslaganja s kaznenim progonom katalonskih independista.

Nadalje, dugogodišnji kapetan milanskog Intera i bivši reprezentativac Argentine Javier Zanetti javno, moralno i financijski, podržava meksičke pobunjenike Zapatiste, dok se bivši francuski reprezentativac Lilian Thuram (da, onaj Thuram) žestoko bori za prava manjina i useljenika, a protiv rasizma: 2005. se javno suprotstavio tadašnjem ministru policije Nicolasu Sarkozyju kad je useljenike nazvao „smećem“, a godinu potom je 70 imigrantskih beskućnika odveo na utakmicu Francuske i Italije u znak protesta zbog useljeničke politike tadašnjeg francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca.

Eric Cantona đonom na kapitalizam

Mjesto na ovom popisu svakako zavređuje i jedan od dva najveća (uz Pelea) nogometaša u povijesti, Diego Maradona, stari bundžija protiv predatorskog kapitalizma koji eksploatira Latinsku Ameriku i čovjek koji aktivno sudjeluje u uličnim demonstracijama protiv globalizacije, što je ovjekovječeno i u Kusturičinom dokumentarcu „Maradona by Kusturica“ iz 2008. godine. Ne treba izostaviti ni francuskog internacionalca Erica Cantonu koji je prije par godina pozvao ljude širom svijeta da povlačenjem ušteđevina iz banaka ustanu protiv financijskog kapitalizma.

No svakaku najveću žrtvu zbog svojih političkih stavova u današnje vrijeme podnosi najbolji turski nogometaš svih vremena Hakan Sukur, koji se zbog svojih javnih kritika autoritarnog vladanja turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana toliko zamjerio novovjekom sultanu da je 2015. morao s obitelji pobjeći u Ameriku i tamo doslovno početi ispočetka: kako su mu u Turskoj blokirani svi računi, Sukur danas u Kaliforniji drži mali restoran u kojem sâm poslužuje goste, nabavlja namirnice i pere suđe.

Vjerujem da ću se jednog dana vratiti u Tursku. Mrak ne može trajati vječno. Poručuju mi da se mogu vratiti ako budem šutio, da bih čak mogao postati ministar samo ako povučem riječi protiv Erdogana. Ne mogu biti tako sebičan da mislim samo na sebe, da se borim samo za svoje dobro. Ne bih poštivao ni sebe ni svoju ličnost da sam takav“, izjavio je Sukur nedavno novinarima New York Timesa.

Istina je da su ljudi kao Cruijff, Breitner, doktor Socrates, Pique, Zanetti, Thuram, Maradona, Cantona i Sukur velika manjina u nogometnom svijetu. Upada, međutim, u oči da se radi o ponajboljim nogometašima svojih klubova i država. U nogometnom smislu oni su nepobjedivi. I ne samo u nogometnom.

Lijevo-desno, nigdje moga stava

VELIKO ISTRAŽIVANJE O POLITIČKIM STAVOVIMA I AKTIVIZMU MLADIH U EUROPI

Najdesnije stavove imaju mladi u postsocijalističkim državama, a glavni uzrok je povijesno iskustvo sovjetskog tipa socijalizma. Najljeviji su mladi na Mediteranu (s iznimkom Hrvatske), zbog dugotrajne krize kapitalizma koja je osobito pogodila jug Europe

U izdanju britanske izdavačke kuće „Palgrave Macmillan“ upravo je objavljen zbornik znanstvenih radova „Razumijevanje sudjelovanja mladih diljem Europe: Od istraživanja do etnografije“. Riječ je o četverogodišnjem istraživanju poduzetom u sklopu projekta „Pamćenje političke ostavštine mladih i građanski aktivizam“ – čiji akronim na engleskom jeziku glasi „MYPLACE“ – podržanom i financiranom od Europske unije. U tri nastavka, počevši od danas, prikazat ćemo najzanimljivije rezultate ove obimne studije.

Istraživanje je provedeno na uzorku od oko 20.000 mladih u dobi 16-25 godina iz 14 europskih zemalja (Hrvatska, Danska, Estonija, Finska, Gruzija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Latvija, Portugal, Rusija, Slovačka, Španjolska i Velika Britanija), s tim da je njemački uzorak podijeljen na istočni i zapadni dio zemlje, što odgovara nekadašnjoj Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj. Korištene su tri glavne istraživačke tehnike: klasične ankete, dubinski intervjui (uključujući i fokus grupe) te višemjesečno življenje s mladima u zajednici (etnografski pristup), što znači da se kombinirala kvantitaivna i kvalitativna metodologija. Mladima se pristupalo na svim mjestima gdje se kreću: u njihovim domovima, u klubovima i školama, na ulicama i trgovima.

U projektu je sudjelovalo preko 80 istraživača, mahom sociologa, psihologa, politologa, povjesničara i etnografa. Urednici zbornika su dvoje manchesterskih sociologa, dr. Hillary Pilkington i dr. Gary Pollock, te naša socijalna psihologinja dr. Renata Franc sa zagrebačkog Instituta Ivo Pilar, koja je ujedno i koautorica dijela istraživanja vezanog uz Hrvatsku, skupa sa sociolozima dr. Benjaminom Perasovićem i dr. Markom Mustapićem, također zaposlenicima Instituta Ivo Pilar (o rezultatima na hrvatskom uzorku detaljnije ćemo pisati u trećem nastavku).

Sjene totalitarizma i populizma

Kako u uvodnom članku „Globalno razmišljanje, lokalno razumijevanje“ navode urednici zbornika, projekt je nastao u želji da se „razumiju načini na koje se mladi ljudi angažiraju u politici i društvu širom Europe“, odnosno da se dobiju odgovori na centralno istraživačko pitanje: kako je društvena participacija mladih oblikovana sjenama totalitarizma i populizma u Europi? Stoga je osnovna intencija projekta bila „odrediti veze između političkog nasljeđa, aktualnih razina i formi građanskog i političkog aktivizma mladih u Europi te njihove potencijalne prijemčivosti na radikalne i populističke agende“.

Istraživački timovi u svakoj su zemlji odredili dvije lokacije za istraživanje – jednu u kojoj je sklonost mladih k radikalnim političkim agendama visoka, i drugu u kojoj je ta sklonost niska, što je najčešće vezano za socioekonomske kriterije: početna istraživačka pretpostavka bila je da je sklonost radikalizmu veća u depriviranim, a manja u bogatijim područjima određene zemlje (pokazalo se, međutim, da to nije uvijek slučaj). Tako su u hrvatskom uzorku izabrana dva socioekonomski različita dijela Zagreba: podsljemenska zona (kao bogatije područje grada), odnosno industrijsko-radnička zona Peščenice i Žitnjaka. U svakoj zemlji uzorak je činilo 1200 ispitanika, po 600 u svakoj od dvije lokacije.

Zbog mogućnosti komparacije većina pitanja u anketi bila je jednaka ili slična za sve zemlje koje su sudjelovale u istraživanju, ali su uključena i „nacionalno specifična pitanja“ koja su u pojedinim državama mogla utjecati na stavove i razmišljanja mladih: na hrvatskom uzorku to se odnosilo na pitanja vezana za Domovinski rat, dok se u slučaju Grčke, Španjolske i Portugala apostrofirala financijska kriza koja već desetak godina obilježava te države, a posebno položaj mladih u tim državama.

U konačnici su anketni upitnici u svakoj zemlji sadržavali oko 80 pitanja podijeljenih u šest sekcija: aktivizam, društvene mreže, religija, stavovi prema manjinama, shvaćanje demokracije i povijesno pamćenje. Posebna se pažnja pridala utjecaju prošlosti na današnji život mladih, jer su „važni historijski događaji u prošlosti mogli oblikovati sadašnji kontekst njihovih života“.

Svi Danci znaju što su

Samoodređenje mladih na klasičnoj političkoj dimenziji lijevo-desno obrađeno je u članku „Iznad ‘ljevice’ i ‘desnice’? Uloga kulture i konteksta u mladenačkom razumijevanju ideologije“, koji potpisuje latvijska autorica Inta Mieriņa sa Sveučilišta u Rigi. Ovdje je mladim ispitanicima u svim zemljama postavljeno isto pitanje: „U politici ljudi ponekad govore o ‘ljevici’ i ‘desnici’. Na skali od 0 do 10, gdje je 0 krajnja ljevica a 10 krajnja desnica, gdje biste sebe pozicionirali?“ Pritom su ispitanici imali mogućnost odbiti odgovor, odnosno izabrati opciju „Ne znam“.

Prije svega, uočene su velike razlike između zemalja u pogledu postotka odbijanja odgovora na ovo pitanje, kao i postotka odgovora „Ne znam“. S jedne strane, u Danskoj doslovno nitko nije odbio odgovoriti na ovo pitanje, niti je itko rekao da „ne zna“, a vrlo mali broj takvih odgovora zabilježen je i u Njemačkoj, gdje je manje od jedan posto mladih odbilo odgovoriti na ovo pitanje, a manje od pet posto iskazalo da „ne zna“.

S druge strane, najveće odbijanje odgovora na ovo pitanje registrirano je u Mađarskoj (20,3% u bogatijem i 17,5% u siromašnijem dijelu zemlje) i Grčkoj (14,6% u bogatijem, 14,2% u siromašnijem dijelu), što autorica drži indikatorom kompleksnosti ovog pitanja s obzirom na politički kontekst tih dviju zemalja, dok je najviše odgovora „Ne znam“ zabilježeno u Finskoj (51,5% u siromašnijem, 24% u bogatijem dijelu), Britaniji (42,4% u siromašnijem, 23,8% u bogatijem dijelu) i Rusiji (35% u bogatijem, 25,9% u siromašnijem dijelu).

U prosjeku se nešto više od petine mladih Europljana (21,2%) nije izjasnilo o svojoj ideološkoj poziciji, bilo da su odbili odgovoriti, bilo da nisu znali odgovor. Mladi u Hrvatskoj kreću se oko tog prosjeka: u Podsljemenu ih je 9,8 posto odbilo odgovoriti, a 11,1 posto izjavilo da „ne zna“ (ukupno 20,9%), dok ih je na Peščenici-Žitnjaku odbilo odgovoriti 6,1 posto, a odgovor „Ne znam“ izabralo njih 13 posto (ukupno 19,1%).

U zemljama u kojima su pojmovi ‘ljevice’ i ‘desnice’ uobičajeni u svakodnevnom diskursu i gdje postoje relativno jasne razlike između političkih partija koje predstavljaju različite ideologije, i mladima se lakše identificirati s tim ideologijama“, zaključuje latvijska istraživačica.

Gruzijci najdesniji, Španjolci najljeviji

Što se tiče ideološke opredijeljenosti onih koji su odgovorili na ovo pitanje, razvidno je da se prosjek u većini nacionalnih uzoraka kreće oko političkog centra, odnosno – na spomenutoj skali od 0 do 10 – oko brojke pet. „Najdesniji“ prosjeci zabilježeni su u postsocijalističkim zemljama poput Gruzije (6,2, odnosno 5,9%), Rusije (6,3 i 5,5%) i Mađarske (6 i 5,6%), pri čemu su – suprotno očekivanjima – u sva tri slučaja viši (desniji) rezultati uočeni u bogatijim dijelovima tih zemalja. To se pokazalo i u Hrvatskoj, gdje prosjek na uzorku iz bogate podsljemenske zone iznosi 5,1 (blago udesno), a na Peščenici-Žitnjaku 4,7 (blago ulijevo).

Najljevije stavove, pak, emitira mladost u mediteranskim zemljama: Španjolskoj (3,2 i 3,5%), Portugalu (4,2 i 4,8%) i Grčkoj (4,5 i 4,8%), te u oba dijela Njemačke (u istočnom dijelu 3,8 i 3,9%, a u zapadnom 3,8 i 4,1%). Ovdje je zanimljivo da su u sve tri navedene mediteranske zemlje lijevi stavovi još izraženiji u bogatijim dijelovima tih država, dok je kod obje Njemačke situacija obrnuta: stavovi su ljeviji u siromašnijim dijelovima.

Stoga možemo zaključiti: u postsocijalističkim državama glavni faktor koji mlade tjera udesno je povijesno iskustvo sovjetskog tipa socijalizma, dok je u mediteranskim zemljama glavni činitelj koji mlade tjera ulijevo dugotrajna kriza kapitalizma, koja je osobito teško pogodila upravo jug Europe. Ljevičarske stavove mladih Nijemaca, pak, autorica tumači povijesnim iskustvom nacizma kao radikalno desne ideologije, odnosno otklonom novih njemačkih generacija od traumatične desničarske prošlosti njemačkog naroda.

Pokazalo se da od svih razmatranih parametara najveću povezanost s vlastitim ideološkim određenjem ima varijabla prihvaćanja društvene nejednakosti – mladi koji prihvaćaju nejednakost u najvećem broju se identificiraju s desnicom. Sličan efekt ima i pogled na ekonomiju, odnosno prihvaćanje kapitalističkih vrijednosti, uključujući ekonomski protekcionizam i negativan odnos prema imigrantima – mladi koji prihvaćaju te vrijednosti također se znatno češće određuju kao desničari.

Religija vodi udesno

Nadalje, u izrazite desne prediktore spadaju i religija i etnički nacionalizam: pokazalo se da oni mladi koji su religiozni, koji pripadaju većinskoj etničkoj grupi i podržavaju etnički nacionalizam također mnogo češće svrstavaju sebe u političku desnicu. Nasuprot njima, mladi koji izražavaju toleranciju prema različitim društvenim grupama, manjinama i migrantima, te imaju averziju prema nejednakosti, mnogo češće sebe definiraju kao ljevičare.

Što se tiče odnosa prema Europskoj uniji, pozitivni stavovi ispitanika prema članstvu njihove zemlje u EU imaju negativnu korelaciju s prihvaćanjem pojedinih elemenata desničarske ideologije: mladi koji podržavaju članstvo svoje zemlje u EU značajno rjeđe prihvaćaju društvenu nejednakost te ekonomski i kulturalni konzervativizam.

No stvari nisu jednoznačne, jer se pokazalo da su negativni stavovi prema EU u postsocijalističkim zemljama povezani s desničarskom, a u ostalim zemljama – pogotovo nordijskim – s ljevičarskom samoidentifikacijom, što autorica povezuje s političkom platformom nordijskih partija. Tako je, recimo, Socijalistička partija u Danskoj tradicionalno euroskeptična.

Drugim riječima: mladi iz bivših socijalističkih država doživljavaju EU kao ugrozu nacionalnih interesa, dok mladi iz ostatka Europe tu tvorevinu vide kao kapitalistički mehanizam koji proizvodi i podržava nejednakosti u društvu. Iz drugog kuta moglo bi se reći da prenošenje dijela nacionalnog (državnog) suvereniteta na EU lakše podnose i prihvaćaju mladi iz starih članica EU, nego oni iz novih članica.

Autorica pritom napominje da značenje pojmova „lijevo-desno“ nije u svim zemljama jednako, odnosno da se samoidentifikacija mladih na tom kontinuumu mora promatrati ovisno o kulturnom, povijesnom i političkom kontekstu. Tako je u Njemačkoj ta samoidentifikacija primarno povezana s ekonomskim stavovima, u nordijskim zemljama sa stavovima prema nejednakosti, u postsocijalističkim i mediteranskim zemljama s kulturalnim konzervativizmom, tradicionalizmom i stavovima prema nejednakosti, dok u Velikoj Britaniji nije utvrđena značajna veza između ideoloških pitanja i političkog samoodređenja mladih, pa autorica zaključuje da mladi u Ujedinjenom Kraljevstvu nemaju jasnu predodžbu o tome što znači biti „ljevičar“ ili „desničar“.

Bože čuvaj Hrvatsku, odoh ja u Irsku!

Autori su utvrdili da razlozi migracija nisu samo ekonomski, već i ‘ne-ekonomski’, pri čemu ističu ‘korupciju u ekonomiji’ u matičnim zemljama. Prema tome, emigranti ne bježe samo u potrazi za poslom; oni također bježe od ‘rodijačkog kapitalizma’

Slobodna Dalmacija – 5.lipnja, 2018

Iseljavanje iz Hrvatske nakon ulaska u EU raste gotovo geometrijskom progresijom, pri čemu su stvarne brojke skoro trostruko veće od službenih. Najviše se iseljava iz onih dijelova Hrvatske koji bilježe najveću nezaposlenost, s iznimkom Dalmacije, a najomiljenija iseljenička destinacija je Njemačka.

To su neki od najvažnijih nalaza nedavno predstavljenog rada „Dinamika i odrednice migracije: slučaj Hrvatske i iskustvo novih članica EU“, autora Ivane Draženović, Marine Kunovac i Dominika Pripužića iz Direkcije za ekonomske analize Hrvatske narodne banke, koji su istražili magnitudu iseljavanja iz novih u stare članice EU od 2000. godine naovamo. U istraživanju je razmatrano svih 11 novih članica EU iz Istočne Europe: Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija i Hrvatska.

Autori rada naglašavaju veliki disbalans između službenih i realnih podataka o iseljavanju iz Hrvatske. Tako je prema službenim podacima iz Hrvatske u stare članice EU od 2013. do 2016. otišlo oko 60 tisuća ljudi (2013. oko pet tisuća, 2014. oko deset tisuća, 2015. već 20 tisuća, a 2016. punih 25 tisuća građana), a ukupno se iz Hrvatske u tom razdoblju iselilo oko 100 tisuća građana, računajući i destinacije izvan EU.

Međutim, autori su kombinacijom različitih izvora došli do podatka da ih je u stvarnosti u istom razdoblju otišlo gotovo trostruko više: oko 230.000 u stare članice EU (2013. preko 30 tisuća, 2014. preko 50 tisuća, a 2015. i 2016. po više od 70 tisuća ljudi), plus još 40.000 u druge zemlje. To je ukupno oko 270.000 iseljenih ljudi u četiri promatrane godine. Gotovo kao Split, Zadar i Šibenik zajedno.

Razlika između službenih i realnih podataka nastala je zato što većina emigranata ode a da se prethodno ne odjavi kod službenih organa Republike Hrvatske. Stoga su autori posegnuli za službenim statistikama stranih zemalja, starih članica EU, u koje hrvatski (i drugi istočnoeuropski) građani useljavaju. I taj uzorak također broji 11 zemalja: Austrija, Belgija, Danska, Finska, Njemačka, Irska, Italija, Luxembourg, Nizozemska, Švedska i Velika Britanija.

Bijeg u Isusovim godinama

Ovdje treba naglasiti da publikacija ne donosi podatke za 2017. godinu, kada je iseljavanje bilo još masovnije: prema procjenama Hrvatskog zavoda za statistiku (HZZ), lani je iz Hrvatske otišlo oko 80.000 ljudi, što bi značilo da je u proteklih pet godina našu zemlju ukupno napustilo 350.000 građana. Gotovo kao pola Zagreba.

Ekonomski tim HNB-a spominje i istraživanje pod naslovom „Nepovratna emigracija: prva procjena“ koje je na svom blogu nedavno objavio naš ekonomist Velimir Šonje, koji na temelju podataka o upisu djece u osnovnu školu zaključuje da je u razdoblju od 2009. do 2016. Hrvatsku napustilo oko 50.000 obitelji s djecom, što daje brojku od oko 200.000 emigranata, ne računajući individualne odlaske onih bez djece.

Ove Šonjine procjene indirektno su potvrđene nalazima ekonomista HNB-a da među emigrantima iz Hrvatske raste broj djece do 15 godina, kao i da se dobni prosjek emigranata sve više spušta. „Naše procjene pokazuju da je prosječna dob emigranata u razdoblju od 2001. do 2013. iznosila 41,5 godina, ali je naglo pala tijekom iduće tri godine, te je 2016. dosegla 33,6 godina“, navode autori publikacije.

Podaci ukazuju da smo sve do 2008. imali pozitivnu migracijsku bilancu (više se ljudi useljavalo u Hrvatsku, nego iz nje iseljavalo), vjerojatno mahom zahvaljujući useljenicima iz BiH. Egzodus iz Hrvatske je započeo 2009. godine, nakon što je buknula kriza, ali razmjeri iseljavanja postali su drastični od 2014., kada su za hrvatske građane otvorene EU granice.

Između ostaloga, autori zaključuju da je obujam iseljavanja iz Hrvatske nakon ulaska Hrvatske u EU sličan onome koji je nakon njihova ulaska u EU 2007. godine pogodio Bugarsku i Rumunjsku, zemlje „koje su iskusile relativno najsnažnije odljeve građana“.

MN / Polagana smrt Slavonije

Štoviše, iz podataka koje su autori izložili vidljivo je ne samo da je bijeg iz Hrvatske počeo 2009., nego i da je useljavanje u Hrvatsku praktično prestalo 2010. godine, što je i logično i očito međusobno povezano: zašto bi itko useljavao u zemlju iz koje je počelo iseljavanje?

Pritom je evidentno da u najvećem dijelu Hrvatske postoji snažna korelacija između stope nezaposlenosti i stope iseljavanja. Situacija je najteža u slavonskim županijama (najveća stopa nezaposlenosti, najveća stopa iseljavanja), a najbolja u Istri, Međimurju i Gradu Zagrebu (najmanja nezaposlenost, najmanje iseljavanja). Iznimka su dalmatinske županije, a osobito Splitsko-dalmatinska, gdje je niska stopa iseljavanja u neskladu s visokom stopom nezaposlenosti.

Razlog vjerojatno leži u turizmu, koji očito kompenzira nedostatak posla. Recimo, vidi se da Požeško-slavonska županija ima manju stopu nezaposlenosti od S-D županije, a čak tri puta veću stopu iseljavanja! Ovu tezu o „spasonosnoj varijabli turizma“ potvrđuju i podaci za tri preostale dalmatinske županije, gdje je iseljavanje također manje nego što bi se očekivalo s obzirom na razmjere nezaposlenosti.

Drugim riječima, dade se zaključiti kako u dalmatinskim županijama postoji određeni postotak ljudi koji se vode kao nezaposleni, a da realno ne traže posao jer imaju primanja od turizma. S druge strane, prognoze za Slavoniju su sumorne, jer tamo nema nikakve „spasonosne varijable“ koja bi spriječila da se visoka stopa nezaposlenosti ne prelije u visoku stopu iseljavanja.

Rastu Dublin i Beč

Što se tiče iseljeničkih destinacija, hrvatskim emigrantima prvi izbor je Njemačka (71% svih iseljavanja), druga je Austrija (8%), treća Irska (7%). Njemačka je općenito najpoželjnija destinacija za istočnoeuropske emigrante: svima je među prva tri izbora, a prvi je izbor ne samo Hrvatima, već i Mađarima, Poljacima i Slovencima (ovi potonji podjednako iseljavaju i u Austriju). Litvanci najviše iseljavaju u Britaniju, Estonci u obližnju Finsku, a Rumunji u Španjolsku. Česi i Slovaci, pak, najradije useljavaju jedni kod drugih, kao prava slavenska braća.

Uočava se i jedan pomalo frapantan podatak vezan za iseljavanje iz Slovenije: treća najpoželjnija destinacija slovenskim emigrantima je – Hrvatska?! Možemo, međutim, pretpostaviti da se u slučaju Slovenije općenito radi o malim brojkama iseljavanja, vjerojatno najmanjim od svih navedenih istočnoeuropskih država.

Ovdje treba naglasiti kako je postotak naših emigranata koji iseljavaju u Irsku značajno porastao tokom 2017. i 2018. godine, što će vjerojatno pokazati buduće statistike. Također se može očekivati da će porasti postotak iseljavanja u Austriju nakon što Beč ukine prijelazne odredbe za hrvatske radnike.

Nadalje, autori su ustanovili da razlozi migracija hrvatskih i drugih istočnoeuropskih iseljenika nisu samo ekonomski (bijeg u zemlje s višim BDP-om, većom ponudom na tržištu rada i boljim plaćama), već i „ne-ekonomski“, pri čemu ističu „korupciju u ekonomiji“ u matičnim zemljama. Drugim riječima, emigranti iz Istočne u Zapadnu Europu ne bježe samo u potrazi za poslom i boljim životom; oni također bježe od korupcije, odnosno od „rodijačkog kapitalizma“.

Pojedini stručnjaci tvrde da je to zapravo jedno te isto, odnosno da prvo (bolji život) proizlazi iz nedostatka drugog (korupcija). Ta će informacija vjerojatno jednog dana stići i u ove krajeve.

Čovječe, zašto na poluvremenu nisi uhapsio Ramosa?

Slobodna Dalmacija – 28.svibnja, 2018

OTVORENO PISMO JURIJU LUTSENKU, DRŽAVNOM TUŽITELJU U KIJEVU

Oštro Vam zamjeram, gospodine tužitelju, što niste poslali svoje ljude u svlačionicu Reala da uhapse kapetana te momčadi Sergija Ramosa, i da ga odmah strpaju u pritvor zbog namjernog nanošenja teške tjelesne ozljede napadaču Liverpoola Mohamedu Salahu

Gospodine Juri Lutsenko, državni tužitelju Republike Ukrajine, dopustite da Vam se obratim ovim ogorčenim pismom!

Odmah da kažem, nemam lijepe riječi za Vas. Dapače, želim Vas javno prozvati zbog golemog propusta koji ste počinili u subotu navečer oko 21.10 po hrvatskom, odnosno 22.10 po ukrajinskom vremenu. Pogađate već: radi se o zbivanjima na finalnoj utakmici Lige prvaka između Reala i Liverpoola, koja se odigrala u glavnom gradu Vaše domovine, drevnom Kijevu.

Da ne okolišam: oštro Vam zamjeram što na poluvremenu utakmice niste poslali svoje ljude u svlačionicu Reala da uhapse kapetana te momčadi, stopera Sergija Ramosa (32), i da ga odmah strpaju u pritvor pod optužbom za namjerno nanošenje teške tjelesne ozljede napadaču Liverpoola Mohamedu Salahu (26), porijeklom Egipćaninu.

Moja je pretpostavka da ste gledali to finale. No čak i da niste, smatram da Vas to ne ekskulpira od odgovornosti: s obzirom na važnost i značaj te utakmice, kao i na činjenicu da se na Olimpijskom stadionu u Kijevu među 63.000 gledatelja našlo barem 50.000 stranaca (što Engleza, što Španjolaca), držim da ste morali imati svoje ljude na stadionu, kako bi intervenirali u slučaju kakvog kriminalnog čina.

A upravo se to, dakle kriminalni čin, dogodilo u 25. minuti utakmice u Kijevu. Ako niste vidjeli, mogu Vam iznijeti što se tada zbilo.

Dakle, u duelu za loptu našli su se Salah i Ramos. Ovaj potonji je lijevom rukom uhvatio Salahovu desnu ruku u „polugu“ (radi se o tehničkom izrazu iz borilačkih sportova) i svojom tjelesnom masom, iskoristivši činjenicu da je 10-15 kilograma teži od Salaha, uspio zarotirati Salahovo tijelo do položaja u kojem je teška ozljeda Egipćanina bila neminovna: Salah je pao na lijevo rame, koje mu je odmah izletjelo iz ležišta, te je morao napustiti teren i otići u bolnicu.

Motiv kriminalnog čina

Dapače, Salah je još i dobro prošao, jer da se nije dovoljno zarotirao udesno (i time pao na lijevo rame), doživio bi još mnogo ozbiljniju ozljedu desnog ramena. Gospodine Lutsenko, ako mi ne vjerujete, konzultirajte se s nekim ortopedom.

Vi možete reći da je nogomet kontaktni sport, odnosno da Ramos nije imao namjeru onesposobiti Salaha. Srećom, danas raspolažemo s tehnologijom koja nam može dati uvjerljiv odgovor na tu dilemu. Dovoljno je da uključite kompjuter i pogledate snimku Ramosovog starta.

Vidjet ćete, gospodine Lutsenko, da je Ramos ne samo uhvatio Salahovu desnu ruku u „polugu“, nego mu ni u padu (kada je već bilo jasno da Salah više ne može doći do lopte) nije pustio tu desnu ruku, znajući da će mu time izazvati ozbiljnu ozljedu. Onaj tko zna izvesti „polugu“, taj zna i posljedice tog zahvata. U najboljem slučaju dolazi do istegnuća ligamenata ramena, a u težim slučajevima do frakture ključne kosti ili iščašenja ramena. Upravo to prolongirano zadržavanje Salahove ruke dokazuje namjeru ozljeđivanja.

Osim toga, imamo i motiv kriminalnog čina. Ako niste gledali utakmicu, mogu Vam i to ukratko iznijeti.

Do te 25. minute utakmice, dok je Salah bio zdrav, slavni Real praktično nije mogao preći centar igrališta. Da budem iskren: mislim da igrači Reala nisu uopće znali gdje se nalaze i što im se događa. Jer Liverpool je, predvođen Salahom, igrao takav presing da Ramos i drugovi nisu uspijevali prenijeti igru na protivničku polovinu. O tome svjedoči statistika posjeda lopte u tih prvih 25 minuta: 68:32 za Liverpool.

Kao vrlo inteligentan igrač, Ramos je shvatio da sa Salahom u igri Real do kraja utakmice neće niti doći do šesnaesterca Liverpoola, a kamoli napraviti štogod ozbiljnije u tom finalu. I onda je počinio to što je počinio, i postigao svoj cilj: igrači Liverpoola od šoka su potonuli, a posjed lopte se nakon Salahove ozljede potpuno promijenio: 66:34 za Real. Dalje je sve bilo stvar Realove rutine.

Salah kao Ronaldinho

Za razliku od Vas, nisam stručnjak za organizirani kriminal, pa mogu tek amaterski iskazati da to što je Ramos učinio zavređuje zatvor od jedno dvije godine, uz doživotnu zabranu bavljenja nogometom. Dobro, uz kvalitetnog odvjetnika možda bi se mogao izvući s uvjetnom kaznom i zabranom igranja od šest mjeseci ili godinu dana. Ali da bi došlo do juridičke pravde, bilo je nužno da Vi uhapsite Ramosa i strpate ga u pritvor.

Imali ste 15 minuta do kraja poluvremena i još 15 do početka drugog poluvremena, ali niste napravili ništa: Ramos je u drugom poluvremenu uredno istrčao na teren, kao da pola sata ranije nije namjerno ozlijedio nedužnog čovjeka. Gdje su Vam oči bile, gospodine Lutsenko?

Ima još jedna stvar koja otežava Vaš propust: Mohamed Salah nije samo jedan od najboljih nogometaša svijeta; on je istovremeno i tip koji ima dječački osmijeh. Kakav sad crni dječački osmijeh, pitate Vi. Gospodine državni tužitelju, to je osmijeh djeteta koje se igra. To je nogomet Mohameda Salaha. Takav osmijeh u svjetskom nogometu nismo imali još od brazilskog čarobnjaka Ronaldinha, a on se pojavio početkom milenija. Dvadeset godina smo čekali na takav osmijeh, gospodine Lutsenko. Time je Ramosov krimen još teži.

Možete Vi sada reći da je impresija o „dječačkom osmijehu“ jedna potpuno subjektivna kategorija, koja nema veze s određivanjem kaznene odgovornosti. U tom slučaju, dužan sam Vas obavijestiti da Ljepota, ona koja se piše s velikim „LJ“, obično i jest stvar subjektivnog dojma. Nekad se ta Ljepota pojavi u formi glazbe, nekad književnosti, nekad slikarstva ili baleta, a nekad, nećete vjerovati, u nogometu. Dokaz tome je Mohamed Salah.

Gospodine Lutsenko, ne morate biti sentimentalni poput mene, ali držim da biste morali uvažiti argumente koje sam iznio. I sad Vas pitam, po posljednji put: zašto na poluvremenu niste uhapsili čovjeka koji je ubio Ljepotu?

Katolička crkva stoj, irske žene naprijed!

POVIJESNI REFERENDUM NA ‘ZELENOM OTOKU’ OTVORIO VRATA LEGALIZACIJI POBAČAJA

Između 1972. i 2011. postotak Iraca mlađih od 35 godina koji se izjašnjavaju kao katolici opao je s 91 na 30 posto, a u samom Dublinu na 14 posto: eto jednog od razloga zbog čega je Dublin postao privlačan mladima iz mnogih europskih zemalja

Čini se da žene u Republici Irskoj više neće morati bježati u inozemstvo da bi obavile pobačaj: izlazne ankete objavljene u petak navečer pokazuju da je preko dvije trećine birača na referendumu podržalo liberalizaciju strogog irskog zakona o pobačaju. Pravo glasa imalo je 3,2 milijuna birača, a izlaznost je bila veća nego na posljednjim izborima.

Već su i ankete provedene prije tjedan dana sugerirale nadmoć pristaša liberalizacije pobačaja – od 55 do 57 posto – da bi izlazne ankete na dan referenduma iskazale njihovu još uvjerljiviju, dvotrećinsku pobjedu. Tako se prema anketi lista „Irish Times“ – provedenoj na uzorku od preko 4500 glasača na 160 glasačkih mjesta širom Irske, uz mogućnost statističke greške od 1,5 posto – za ublažavanje zakona izjasnilo 68 posto izašlih birača, a prema anketi javne televizije RTE 69,4 posto.

Građani Irske pritom nisu direktno glasali za ili protiv pobačaja, već su se izjašnjavali o tzv. Osmom amandmanu na nacionalni Ustav, koji je pod pritiskom Katoličke crkve uveden 1983. godine i koji je potpuno izjednačio prava fetusa i majke: prema tom amandmanu pobačaj je u Irskoj bio apsolutno zabranjen – čak i u slučajevima incesta, silovanja ili malformacije ploda – sve dok 2013. nije uvedena iznimka za majke kojima je u trudnoći život ugrožen. No čak je i nakon toga irski zakon o pobačaju bio najrigorozniji u Europi.

Spas za irske žene

Logična posljedica takvog zakona bio je masovni odlazak Irkinja u inozemstvo, mahom u Veliku Britaniju, kako bi tamo obavile ono što im je domaći zakon zabranjivao. Prema dostupnim podacima, svake godine oko 3500 irskih žena odlazilo je u britanske klinike obaviti pobačaj, a njih još oko dvije tisuće naručivalo je preko interneta pilule za prekid trudnoće.

Sada je toj rizičnoj praksi napokon došao kraj. Nakon što rezultati referenduma budu i službeno potvrđeni, očekuje se da će parlament u Dublinu uskoro izglasati novi zakon koji bi omogućavao legalno izvršenje pobačaja do 12. tjedna trudnoće, a u posebnim slučajevima (ako je ugrožen život trudnice ili se embrij ne razvija kako treba) i do 22. tjedna, kako je to običaj u razvijenim zemljama.

Stoga ne čudi da su irski mediji pridali veliku pozornost referendumu. Najtiražniji list „The Irish Independent“ nakon objave izlaznih anketa ustvrdio je kako se dogodio „presudan trenutak u društvenoj povijesti zemlje“. O važnosti referenduma svjedoči i činjenica da su brojni iseljeni Irci u petak stigli u domovinu kako bi pomogli da rigidni katolički zakon napokon ode u ropotarnicu povijesti.

Analitičari ističu da su čak i glasači u ruralnim područjima Irske prepoznali potrebu za slobodom žena u odlučivanju o vlastitom tijelu. U tom smislu, nije iznenađenje što je u glavnom gradu Dublinu 77 posto građana glasalo za ukidanje Osmog amandmana; iznenađenje je što je za opoziv zloglasnog amandmana glasalo čak 60 posto birača u ruralnim dijelovima Irske.

Bijeg iz katoličkih okova

Na prvi pogled, ovi rezultati mogu djelovati zbunjujuće, s obzirom na raširenu percepciju o Irskoj kao jednoj od najkatoličkijih zemalja Europe, u kojoj se oko 80 posto populacije deklarira kao katolici. No Irska se zadnjih desetljeća ubrzano mijenja i sekularizira, čemu su doprinijeli i brojni skandali oko svećeničkog seksualnog zlostavljanja djece, odnosno zataškavanja tih skandala.

Gubitak utjecaja Katoličke crkve u Irskoj bio je vidljiv već 1995. godine, kad su se glasači na referendumu izborili za legalizaciju razvoda (koji je Crkva dotad uspjela održavati zabranjenim), da bi 2015. irski katolici s većinom od 62 posto legalizirali i istospolne brakove (za razliku od sramotnog ishoda na istovrsnom referendumu u Hrvatskoj iz 2013. godine).

Utjecaj Crkve naročito je oslabio među mladima. Između 1972. i 2011. godine postotak Iraca mlađih od 35 godina koji se izjašnjavaju kao katolici opao je s 91 na 30 posto, a u samom Dublinu na 14 posto: eto jednog od razloga zbog čega je Dublin postao privlačan mladima iz mnogih europskih zemalja.

Taj dobni disbalans očitovao se i na ovom referendumu: od svih dobnih skupina, jedino je kod glasača starijih od 65 godina pobijedila dosadašnja opcija rigorozne zabrane pobačaja. Kako kaže irska sociologinja dr. Ethel Crowley sa Sveučilišta Cork: „To je najvažniji faktor, dob. Starijim ljudima teže je pobjeći iz okova katoličkog razmišljanja.“ 

Željka Markić u ništa

Katoličkim radikalima u Irskoj nije pomoglo ni uplitanje hrvatske aktivistice Željke Markić, koja je u očajničkom pokušaju da zaustavi irski obračun sa Srednjim vijekom snimila video u kojem poziva građane Irske da podrže Osmi amandman, odnosno da glasaju za zabranu pobačaja. Na njezin argument da je dosadašnja zabrana abortusa „blago na kojem im mnoge zemlje zavide“, Irci su reagirali masovnim glasanjem protiv zabrane.

‘To nije komunizam. To su Isusove riječi’

IDEOLOŠKI PROFIL PAPE FRANE

‘Deset godina nakon globalnog financijskog sloma svijet je propustio priliku izgraditi pošteniji ekonomski poredak’, stoji u vatikanskom dokumentu koji je Kongregacija za nauk vjere, uz odobrenje pape Frane, objavila u četvrtak

Papa Frane opet je napao svjetski kapitalizam. „Deset godina nakon globalnog financijskog sloma svijet je propustio priliku izgraditi pošteniji ekonomski poredak“, navodi se u najnovijem vatikanskom dokumentu „Ekonomska i financijska pitanja“, koji je Kongregacija za nauk vjere, uz odobrenje pape Frane, objavila u četvrtak. 

Globalna financijska kriza, stoji u dokumentu, bila je „šansa za razvoj nove ekonomije, obazrivije spram etičkih načela, s novom regulacijom financijskih aktivnosti koja bi neutralizirala njezine predatorske i spekulativne dimenzije“. Međutim, umjesto razvoja nove etične ekonomije svijet se vratio „kratkovidnom egoizmu koji zanemaruje raspodjelu bogatstva i eliminaciju nejednakosti, toliko naglašenu u naše vrijeme“. Nije Thomas Piketty, nego Jorge Bergoglio.

Očito je da tržišta nisu sposobna upravljati samima sobom i da im je potrebna snažna injekcija morala i etike“, zaključuje papa u spomenutom dokumentu, potaknuvši staru dilemu o svom ideološkom profilu. Već pet godina, naime, praktično od prvog dana pontifikata, ovog papu prati glas da je marksist i komunist. Štoviše, neki drže da papa Bergoglio u današnjem vremenu, pored svih drugih svojih obaveza, obnaša i dužnost generalnog sekretara Kominterne. Tako zvuče njegove izjave.

Nije Marx, nego Bergoglio

Već u rujnu 2013., u jednoj od prvih homilija nakon što je preuzeo žezlo Svetog Petra, papa je u vatikanskoj kapeli Svete Marte oštro osudio najdublju srž kapitalizma: idolopoklonstvo prema novcu. „Ne može se služiti i Bogu i bogatstvu. Ne može se: ili jedno ili drugo! Novac je đavolji izmet“, citirao je tom zgodom stare crkvene oce iz 3. stoljeća, naglasivši svoju distinkciju od komunizma: „A to nije komunizam, to je čisto evanđelje! To su Isusove riječi.“

Krajem studenoga 2013. stav o kapitalizmu papa eksplicitno formulira u Apostolskoj ekshortaciji „Evangelii Gaudium“ (Radost Evanđelja). U tom programskom dokumentu nedvosmisleno osuđuje nesputani kapitalizam kao „novu tiraniju“ i „idolatriju novca“, odnosno „ekonomiju koja ubija“:

Postojeći financijski poredak koji stvara nasilje i nejednaku raspodjelu bogatstva mora se promijeniti. Kako je moguće da nije vijest kad stariji beskućnik umre od neimaštine, a vijest je kad burze padnu za dva boda?“, zapitao se tada papa Frane, što mu je u određenim krugovima – od krupnog kapitala do konzervativnijih biskupa – priskrbilo komunističku etiketu.

No papa se tada nije zadržao samo na teorijskoj kritici kapitalizma, već je otvoreno zazvao Gospodina da intervenira, na način da pošalje na Zemlju novu garnituru političara „koji će zaliječiti rane što ih je kapitalizam nanio narodima“.

Molim Gospodina da nam podari političare koji će zaista biti uznemireni stanjem u društvu, narodu, životima siromašnih“, poručio je tada papa, dodavši kako glavni cilj nove politike mora biti radikalna promjena sistema: „Sve dok se problemi siromašnih radikalno ne riješe odbacivanjem apsolutne autonomije tržišta i financijskih spekulacija, sve dok se ne napadne strukturalni uzrok siromaštva, neće biti rješenja za svjetske probleme.“ Nije Karl Marx, nego Jorge Bergoglio.

Kapitalizam – prvi oblik terorizma

Revolucionarni vjetar pape Frane zapuhao je prema Wall Streetu i ideološkim osnovama kapitalizma“, pisao je tada talijanski list „La Repubblica“, dok je liberalni britanski „The Economist“ poručio da „ne razumije papinu poruku“, budući da „upravo slobodno tržište omogućava slobodu pojedinca“, za razliku od života u Sjevernoj Koreji „gdje režim ima jasan plan za svakog stanovnika“.

No papa se nije dao zbuniti analogijom s Kimom. U srpnju 2015. iz Bolivije je otvoreno pozvao narode Latinske Amerike da ustanu protiv kapitalizma, koji „porobljava pojedinca i ubija bratstvo“. „Kad kapital postane idol koji upravlja pojedincima i kad pohlepa za novcem predsjeda cijelim socioekonomskim sistemom, onda se društvo raspada. Govorimo o sistemu koji se više ne može tolerirati“, kazao je papa u La Pazu.

Slično je zborio i 2016. u Meksiku, kad je pred lokalnom kapitalističkom elitom – predstavnicima poslodavaca, biznismenima i poslovnim ljudima u Ciudad Juarezu – izjavio da će „Bog držati odgovornima robovlasnike naših dana koji iskorištavaju radnike“. Iste godine jasno se odredio i u Poljskoj: „Terorizam raste tamo gdje je novac Bog i gdje je novac, a ne osoba, u središtu ekonomije. To je prvi oblik terorizma. To je temeljni terorizam protiv cijelog čovječanstva. O tome treba govoriti.“

Imamo, dakle, cijelu nisku materijalnih dokaza da papa doista govori kao da je generalni sekretar Kominterne. Stoga, pogotovo jer je odrastao u Argentini, nerijetko ga se povezuje s latinoameričkom „teologijom oslobođenja“, koja je bila (i ostala) u povijesnom savezu s političkom ljevicom.

Bolji poznavatelji, međutim, drže da papa svjetonazorski dolazi iz „teologije naroda“, argentinske nenasilne inačice „teologije oslobođenja“, koja osudu kapitalizma ne bazira na klasnoj, marksističkoj osnovi. Papa se o tome odredio još u rujnu 2015., na putu iz Kube u SAD: „Nikad nisam rekao nešto što nije dio socijalne doktrine crkve. Možda odajem dojam da sam pomalo ljevičar, no to bi bilo pogrešno tumačenje.“

Ako valja precizirati papin ideološki profil, možemo tek naslutiti da on ideološki potječe iz one „zajedničke zone“ borbe za socijalnu pravdu u kojoj se preklapaju učenja dvaju mudrih Židova – Krista i Marxa.

 

Karl Marx. Prvih 200 godina

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 200 GODINA ROĐEN JE KARL MARX

Umjesto Marxovog guščjeg pera i šterike, danas koristimo kompjutorske tastature i precizne lampe, ali suština klasne eksploatacije „čovjeka po čovjeku“ nije se promijenila od Marxova doba. Dapače, u suvremenu svijetu nejednakost raste

Na današnji dan, prije točno 200 godina, u njemačkom gradu Trieru rođen je Karl Marx: doktor filozofije, otac komunizma, osnivač Prve Internacionale i sekularni bog radničke klase. Lenjin i Che Guevara njegova su djeca.

Oko Marxa se i danas lome ideološka koplja, kao i dok je bio živ. Protivnici ga drže čak i zločincem, jer su se na njegovo učenje pozivali i Staljin i Pol Pot, dok poklonici tvrde da je bio najpametniji čovjek koji je ikada hodao Zemljom.

Protivnici kažu: kriv je za Oktobarsku revoluciju u Rusiji 1917. i za niz drugih nasilnih rušenja kapitalističkog sistema u svijetu, koja su odnijela milijune života. Adepti vele: zaslužan je za Oktobarsku revoluciju i druge pokušaje revolucionarnog preobražaja svijeta u korist prezrenih na svijetu.

Oponenti tvrde da je skrenuo ljudsku civilizaciju s utabanog kolosijeka i izazvao ozbiljne poremećaje u povijesnom redu vožnje, jer su temeljem njegova nauka na vlast u mnogim zemljama došli brutalni diktatori koji su kršili ljudska prava. Sljedbenici, pak, ukazuju kako je prvi od svih ljudi shvatio da je povijest svih dosadašnjih društava zapravo „povijest klasne borbe“, te da su vladajuće ideje nekog vremena uvijek i samo „ideje vladajuće klase“, pa već i samo ta dva epohalna uvida omogućuju ljudskom rodu da sagleda vlastitu povijest iz stvarne, klasne perspektive.

Ukratko: za ovim konjem se i danas diže strahovita prašina, bez presedana u ljudskoj povijesti. No ima li smisla danas, u eri robota i umjetne inteligencije, govoriti o čovjeku koji je svoje knjige pisao guščjim perom pod svjetlošću svijeće?

Šampion po BBC-u

Kad je 1989. pao Berlinski zid, mnogi su pomislili da je Marx sada mrtav zauvijek. Prvi znak da je ta smrt sumnjiva došao je deset godina kasnije s posve neočekivanog mjesta, iz jednog od epicentara svjetskog kapitalizma: u velikoj milenijskoj anketi britanskog BBC-a – u kojoj su sudjelovali gledatelji i slušatelji širom svijeta – tog rujna 1999. za „najvećeg mislioca tisućljeća“ izabran je upravo Marx, ispred Einsteina, Newtona i Darwina. A BBC definitivno nije komunistički medij.

Trebalo je proći još deset godina, pa da velika globalna kriza kapitalizma 2008. pokaže svu aktualnost razmišljanja čovjeka koji je te cikličke kapitalističke krize predvidio i opisao sto pedeset godina ranije. Odjednom se vade iz arhiva prašnjavi Marxovi naslovi, odjednom najvažnija ekonomska knjiga 21. stoljeća postaje Pikettyjev „Kapital“, neskrivena posveta Marxovom originalu iz 1867. godine. Odjednom Marx više nije neopozivo mrtav.

Svatko tko danas čita (Komunistički) manifest bit će iznenađen otkrićem slike svijeta sličnog našem, koji se strahovito boji oštrice tehnološkog progresa“, piše nekidan u britanskom „Guardianu“, u tekstu pod naslovom „Marx je predvidio našu sadašnju krizu – i ukazuje na izlaz“, bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis. Da naš svijet doista nalikuje onom iz „Komunističkog manifesta“, pokazuje i ovotjedni istup jednog od naših mladih kapitalista, vlasnika zagrebačke PR agencije Thomasa Bauera, koji je javno predložio liberalizaciju zapošljavanja djece, odnosno zapošljavanje (u turizmu) djece starije do 12 godina. Time bi se, veli naš poduzetnik, „anulirao nedostatak radne snage u turizmu“.

Charles Dickens opet u modi

Marx nije mogao dobiti bolji poklon za 200. obljetnicu rođenja, jer se tim Bauerovim prijedlogom vraćamo točno tamo gdje smo bili u trenutku kad je Marx rođen: u romane Charlesa Dickensa o izrabljivanju djece.

Naime, 1819. godine, kada je Marx bio jednogodišnja beba, britanski parlament je usvojio zakon po kojoj djeca od 10 do 16 godina više ne smiju raditi dulje od 12 sati dnevno. Zakon je jedva prošao u parlamentu, jer su ga mnogi članovi Gornjeg doma smatrali neprihvatljivim, s obrazloženjem da „ograničava tržište radne snage i ruši same temelje slobodnog tržišta“. Odnosno „stvara nedostatak radne snage u turizmu“, kako bi rekao današnji član kapitalističkog Gornjeg doma Thomas Bauer.

Ovaj Bauerov prijedlog samo potvrđuje koliko je današnje doba, svoj tehnologiji usprkos, ipak po temeljnim stvarima slično Marxovom dobu. Umjesto guščjeg pera i šterike, danas koristimo kompjutorske tastature i precizne lampe, ali suština klasne eksploatacije „čovjeka po čovjeku“ nije se promijenila. Dapače, u suvremenu svijetu nejednakost raste.

Da parafraziramo ono što je Krleža rekao za Lenjina: Marx nije pao s neba, nego se rodio na zemlji. Njega su formirali tadašnji društveni uvjeti, koji su, vidimo, slični i danas. Dokle god postoje ti uvjeti, Marx će u svakoj pošteno provedenoj anketi biti na prvom mjestu.