Slanjem izaslanika na Tjentište Plenković se pere za Bleiburg

76. GODIŠNJICA SLAVNE BITKE

HRVATSKI VRH SE KONAČNO SJETIO PARTIZANSKIH HEROJA SA SUTJESKE

Moramo uočiti da na Sutjesku jedva dođe jedan Vladin izaslanik, dok se na Bleiburgu HDZ-ovi ministri guraju u redu, kako bi stajali s onima koji su rame uz rame s Nijemcima 1943. okupirali Split – kaže povjesničar dr. Ivo Goldstein

Među tisućama ljudi iz više država koji su u nedjelju došli na Tjentište, na proslavu 76. godišnjice legendarne bitke na Sutjesci, našao se i izaslanik hrvatske Vlade – bivši ministar branitelja Tomislav Ivić, koji je zapalio svijeću poginulim partizanima i položio vijenac s natpisom „Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske“.

Brojke otkrivaju razmjere tadašnje nacifašističke ofenzive i teškog partizanskog stradanja: oko 22.000 partizana – među kojima i 3500 ranjenika – našlo se u svibnju 1943. opkoljeno od čak 127.000 vojnika Sila Osovine: Nijemaca, Talijana, Bugara i ustaša (četnika nije bilo, jer su ih partizani prethodno potpuno razbili na Neretvi).

Nakon jednomjesečnih borbi glavnina partizanskih snaga uspjela se izvući iz obruča, uz visoku krvarinu: na Sutjesci je poginulo 7500 boraca (trećina ljudstva), a više od polovine poginulih činili su hrvatski partizani, pri čemu je najviše bilo onih iz Dalmacije: od šest tisuća dalmatinskih partizana, koliko ih se borilo na Sutjesci, poginulo ih je tri tisuće.

Od 16 partizanskih brigada koje su zatečene u obruču, najviše su stradale upravo Prva, Druga i Treća dalmatinska, a osobito Druga, koja je imala više od 50 posto mrtvih. Najviše poginulih partizana bilo je iz Šibenika i Splita. Sutjeska je najveće dalmatinsko groblje u Drugom svjetskom ratu.

Već iz ovih strahovitih brojki jasno je zbog čega današnja Hrvatska mora pamtiti svoje heroje sa Sutjeske. Pa ipak, tek ove godine jedan se hrvatski premijer sjetio poslati izaslanika na Tjentište. Zašto baš sada?

Poruka talijanskoj desnici

Dodatno zbunjuje i to što je Plenković izaslanika poslao na ovogodišnju 76. obljetnicu bitke, dok je lani, na jubilarnu 75. godišnjicu, skup na Tjentištu prošao bez službenih predstavnika hrvatske države. Podsjetimo, nakon što je lani SDP-ov saborski zastupnik Ranko Ostojić zatražio od Sabora da bude službeni pokrovitelj jubilarne manifestacije na Tjentištu, iz državnog vrha stigao je negativan odgovor.

No ove godine Vladin se izaslanik ukazao na Tjentištu. Je li riječ o konačnom vraćanju Republike Hrvatske u njeno civilizacijsko ležište, ili možda premijer tom gestom želi izgubljenu podršku krajnje desnice kompenzirati političkim manevrom ulijevo?

– To je ista ekipa koja je lani ne samo odbila pokroviteljstvo nad proslavom 75. godišnjice bitke na Sutjesci, nego se nisu niti kurtoazno pojavili na Tjentištu. A sada pošalju izaslanika kako bi se pred međunarodnom zajednicom malo oprali za Bleiburg i druge ustašluke koji u Hrvatskoj cvjetaju u mandatu ove vlasti – kaže spomenuti SDP-ov zastupnik Ostojić.

Politolog dr. Anđelko Milardović drži da ovaj Plenkovićev potez valja gledati u svjetlu nedavnih iredentističkih istupa pojedinih talijanskih i mađarskih političara, koji su otvoreno izrazili aspiracije na dijelove hrvatskog teritorija.

– Ako desnica u Italiji opet poseže za Istrom i Dalmacijom, onda treba podsjetiti što bi se s tim regijama dogodilo da je fašizam pobijedio, odnosno da nije bilo snažnog otpora istarskih, dalmatinskih i drugih hrvatskih partizana – kaže Milardović, dodajući kako bi Plenkovićevo slanje vijenca na Tjentište mogao biti i znak modernizacijskog zaokreta HDZ-a prema europskim vrijednostima.

Sutjeska omogućila ZAVNOH

U to, međutim, dvoji povjesničar dr. Ivo Goldstein, koji godinama upozorava na sramotnu ignoranciju hrvatskih vlasti prema tekovinama Narodnooslobodilačkog rata.

– Mislim da svi vide kako su u Hrvatskoj društvene vrijednosti izokrenute, a taj moralni kaos počinje upravo od ignoriranja bitaka na Neretvi i Sutjesci – smatra Goldstein, koji dolazak Plenkovićeva izaslanika na Tjentište vidi kao „civilizacijsku gestu prema tisućama stradalih hrvatskih partizana, gdje je još ponajviše bilo onih iz Dalmacije“.

– Ali moramo uočiti da na Sutjesku jedva dođe jedan Vladin izaslanik, dok se na Bleiburgu HDZ-ovi ministri guraju u redu, kako bi stajali s onima koji su rame uz rame s Nijemcima 1943. okupirali Split – ocjenjuje naš sugovornik.

Prema njegovim riječima, važnost bitke na Sutjesci za današnju Hrvatsku nije teško dokazati: baš u dane kad su na Sutjesci vođene najžešće borbe – 13. i 14. lipnja 1943. godine – u Otočcu i na Plitvičkim jezerima hrvatski su partizani održali povijesno zasjedanje ZAVNOH-a, na kojem su postavljeni temelji hrvatske državnosti, što jasno stoji i u Ustavu Republike Hrvatske.

Dakle, ti mladići su ginuli na Sutjesci kako bi partizani u Hrvatskoj mogli osnovati ZAVNOH, izvorište današnje hrvatske državnosti. Pošto su fašisti i njihove sluge bili zauzeti na Sutjesci, nisu mogli biti u Otočcu i spriječiti stvaranje ZAVNOH-a – zaključuje ugledni povjesničar.

Hrvatska bez Roma, Srba, pedera i antifašista

KAKO NAŠA DESNICA ZAMIŠLJA ‘NORMALAN ŽIVOT’ U DOMOVINI

U zadnjih pet godina napadnute su praktično sve društvene skupine koje su za vrijeme zločinačke NDH svoje ‘mjesto pod suncem’ našle kao zatočenici Jasenovca i drugih logora smrti u toj fašističkoj tvorevini

Prošle subote na Trgu Republike u Čakovcu više stotina ljudi okupilo se na antiromskom prosvjedu pod geslom „Želim normalan život“. Već iz te šture informacije vidi se da se u Čakovcu odvilo nešto nenormalno: kako može biti normalno nešto što je upereno protiv cijele jedne manjinske zajednice?

Istina, organizatori prosvjeda trsili su se dokazati da njihov skup nije uperen generalno protiv Roma, pa se za govornicom na Trgu Republike moglo čuti kako „i među Romima ima dobrih ljudi“. No upravo su takve (javne) izjave pouzdan indikator otklizavanja iz normalnosti, kako je to u četvrtak u Saboru sročio zastupnik romske manjine Veljko Kajtazi:

Što bi bilo da je netko na središnjem trgu bilo kojeg grada organizirao skup na kojem bi se isticalo da i među Židovima, Hrvatima, Nijemcima ima dobrih ljudi?“ retorički se zapitao Kajtazi, posebno se okomivši na reakcije službenih predstavnika lokalne samouprave.

Naime, na skupu je govorila i načelnica općine Pribislavec Višnja Ivačić, a nakon skupa načelnik PU Međimurske Ivan Sokač ocijenio je kako se „Međimurje pokazalo kao tolerantna sredina“, jer da „nije bilo govora mržnje“, dok je međimurski HNS-ov župan Matija Posavec ustvrdio da se „mirni skup dogodio bez ijednog incidenta“ i da je „prošao u tolerantnom ozračju“.

Sažmimo stvar: skup na kojem gotovo svi sudionici paušalno govore o cijeloj romskoj zajednici, generalizirajući praktično sve Rome kao kriminalce s kojima nema suživota, dakle skup koji od prve do zadnje sekunde predstavlja ogledni primjer etničke diskriminacije, za vodeće ljude općine, županije i policije je „prošao u tolerantnom ozračju“! Što reći, osim dati opet riječ Kajtaziju?

Spaljeno romsko imanje

Šokantno je da visokoobrazovani ljudi ne razumiju što je sporno s prosvjedom i što je to diskriminacija. Vjerujem da im tom logikom nisu sporni ni rasni zakoni koji govore ono što smo mogli čuti na prosvjedu“, kazao je romski zastupnik u Saboru, dodavši kako je u danima nakon prosvjeda širom Međimurske županije zabilježeno više antiromskih ekscesa, pa je tako u srijedu zapaljeno imanje koje je kupio Rom.

Počinitelj je otvoreno priznao da je to učinio jer ‘ne želi Cigane u blizini’“, upozorio je Kajtazi da su pogubne posljedice „tolerantnog prosvjeda“ već počele djelovati. Tako smo i eksplicitno doznali kako bi izgledao taj „normalan život“ u Međimurju – to bi bio život bez Roma.

Novinari su odmah pronašli da su organizatori prosvjeda povezani s klerikalnom i „suverenističkom“ desnicom, pa ne čudi što je politička podrška prosvjedu došla upravo iz stranke HRAST, čiji je zastupnik Hrvoje Zekanović čak prekidao novinsku konferenciju koju je u Saboru organizirao Kajtazi.

Ta je tobože patriotska desnica samo u zadnjih nekoliko godina proizvela čitav niz diskriminacijskih incidenata uperenih protiv hrvatskih manjina i njihovih simbola. Trend je započeo negdje ujesen 2013. godine, praktično odmah nakon što smo ušli u EU.

Podsjetimo, već u listopadu 2013. klerikalne udruge su organizirale „antipederski“ referendum o braku – s jedinim ciljem da se pripadnike LGBTQ zajednice spriječi da pravno konzumiraju brak – a već narednog mjeseca počelo je s razbijanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru, kako bi se i srpskoj zajednici pokazalo „gdje joj je mjesto“.

‘Zloglasni’ srp i čekić

Potom su učestali pokušaji da se iz hrvatskog Ustava izbaci antifašizam, što traje do danas, o čemu govori i promptna reakcija hrvatskog MUP-a i pravosuđa protiv zagrebačkog mladića Filipa Drače, koji je nedavno na spomeniku Franji Tuđmanu iscrtao srp i čekić, simbole međunarodnog radničkog pokreta. Za razliku od uništavanja 3000 antifašističkih spomenika širom zemlje, za koje nitko nikad nije odgovarao, Drača je uz javnu hajku odmah uhapšen, a DORH za njega traži deset mjeseci zatvora uz tri godine uvjeta.

Drugim riječima, u zadnjih pet godina napadnute su praktično sve društvene skupine koje su za vrijeme zločinačke NDH svoje „mjesto pod suncem“ našle kao zatočenici Jasenovca i drugih logora smrti u toj fašističkoj tvorevini – i Srbi, i Romi, i homoseksualci i antifašisti.

Netko će reći da su bar Židovi pošteđeni, ali žestoki val povijesnog revizionizma – s akcentom na rehabilitaciju ustaštva – direktno evocira traumatska sjećanja židovske zajednice na to najmračnije razdoblje hrvatske povijesti, što se zorno vidi po već višegodišnjem odbijanju predstavnika te zajednice da na komemoraciju u Jasenovac odu skupa s državnom kolonom. Umjesto toga, oni u Jasenovac idu s predstavnicima ostalih navedenih društvenih grupa – Srba, Roma i antifašista.

Još bi se dalo pisati o ovome – sjetimo se koliko malo našoj desnici treba da oko pitanja Piranskog zaljeva potakne zlu krv prema Slovencima, ili koliko se slavljenjem Herceg-Bosne direktno izražavaju stare teritorijalne pretenzije prema BiH. Kako bilo, danas znamo kako ta klerikalno-suverenistička desnica zamišlja „normalan život“ – to bi bio život bez Roma, Srba, pedera, antifašista…

Zvuči poznato?

‘To su budale bez budućnosti’

SLOBODNA U SUPETRU, DAN NAKON DIVLJAČKOG NAPADA NA MLADE SEZONSKE RADNIKE SRPSKE NACIONALNOSTI

Dolaze napadnuti mladići, a s njima i djevojka: krhka, nježna cura sa zavojem na ruci. ‘Zar su i nju tukli?’ pitamo vlasnika objekta, u nevjerici. ‘Šutirali su je’, umjesto gazde odgovara mladić s vidljivim hematomom ispod lijevog oka

Bit će ovo priča bez previše imena i fotografija, jer se žrtve i svjedoci ne osjećaju sigurno. Stoga se nisu htjeli ni predstaviti ni slikati, a ni razgovarati s novinarima. To je i suština i tragedija cijele priče zbog koje je Supetar u ponedjeljak zamuknuo i povukao se u sebe, čekajući što će uraditi policija i pravosuđe. Strah se uvukao u malo turističko misto, taman na početku sezone.

Priča počinje u nedjelju ujutro oko četiri sata, kada se skupina sezonskih radnika, zaposlenih u jednom od ugostiteljskih objekata u središtu Supetra, vraćala kući nakon napornog radnog dana. Bilo ih je četvero: 26-godišnja djevojka iz Varaždina i trojica slavonskih mladića u ranim dvadesetima (dva 22-godišnjaka i jedan 21-godišnjak), od kojih su dvojica iz Vukovara, a jedan iz Slatine. Neki od njih su Srbi, što će se pokazati kao „okidač“ za brutalno nasilje kojem su bili izloženi.

S njima u društvu bio je i peti čovjek, njihov prijatelj, 26-godišnji domaći mladić Tomo Domančić, vatrogasac u lokalnom DVD-u. On će proći najgore od svih i završiti s višestrukom frakturom nosa, jer je htio zaštititi prijatelje od napadača.

Napad se dogodio na supetarskom Autobusnom kolodvoru, u neposrednoj blizini Trajektne luke i prostorija Torcide Brač, odakle su napadači izletjeli, urlajući: „Di je Srbin?“ Napadača je bilo dvadesetak, a prema dosadašnjim spoznajama nije se radilo o domaćim torcidašima već onima iz Splita. U Supetru se, naime, prethodnu večer održavao Torcida Kup, na koji su kao sudionici i posjetitelji došli brojni pripadnici splitske Torcide, iz raznih splitskih kvartova.

Napadači su nasrnuli na mlade sezonske radnike, uključujući i djevojku, a Tomo ih je pokušao zaštititi, kako i dolikuje jednom vatrogascu. Alkoholizirana rulja ih je sve iscipelarila, a Tomu je netko udario šakom u nos, te je zadobio višestruku frakturu. Od daljnjeg iživljavanja spasio ih je jedan lokalni taksist, koji je, vidjevši što se događa, počeo trubiti, na što su se napadači razbježali.

To su, ukratko, bile informacije s kojima smo u ponedjeljak ujutro krenuli za Supetar.

 ‘Nemojte se ljutit, sve me boli’

Prethodno smo iz Splita nazvali Tomu. Mladić se javio, glasom koji je odavao vidnu iscrpljenost, a iz razgovora smo shvatili da se upravo nalazi u supetarskom Domu zdravlja:

– Mi smo se slučajno našli tamo. Ja sam jednog od napadnutih momaka poznavao otprije i mi smo otišli popit piće: on sa svojom ekipom, ja sa svojom. I kad smo krenuli kući, ovi su nas napali. Evo, zove me doktorica, moram ić, javit ću vam se kasnije – rekao je Tomo u tom prvom razgovoru.

Drugi put čuli smo se s trajekta za Supetar, da potvrdimo gdje ćemo se naći kad se iskrcamo. Potpisnik ovih redaka tu je priliku iskoristio da Tomi čestita na gesti građanske hrabrosti, kojom je osvjetlao obraz i Supetru, i Braču i cijeloj Hrvatskoj.

Ma dobro – odgovorio je momak. – Pa napravio sam ono šta bi valjda svako normalan napravio.

Treći razgovor s Tomom uslijedio je nakon što smo se u podne iskrcali u Supetru. Mladić je sada zvučao još iscrpljenije nego prethodna dva puta:

Nemojte se ljutit, nisam vas moga dočekat, bilo mi je loše, mora sam otić kući odmorit. Nisam spava 50 sati, sve me boli, a doktorica mi je dala lijekove, pa me sad malo bacilo…

Valjda zadnjim atomima snage Tomo nas je još stigao uputiti gdje da nađemo njegove napadnute prijatelje, pa smo se odmah s trajekta uputili tamo, zamolivši na rivi jednog od mještana da nam pokaže put do traženog ugostiteljskog objekta. Čovjek je odmah pogodio zbog čega smo došli:

Ja sam tu noć prolazio kraj sportskih terena di je bio taj Torcida Kup, i mene su gađali.

Tko vas je gađao?

Pa ti mulci šta su došli iz Splita. Ko god bi proša, gađali su ga bobicama i kamenčićima. Samo izazivaju ljude pa čekaju oće li ko reagirat, da navale na njega. To su budale bez budućnosti – rezignirano će čovjek.

 ‘To su krasni mladi ljudi’

Dolazimo u traženi ugostiteljski objekt. Dok zove svoje sezonske radnike, one koji su dan ranije napadnuti, vlasnik nas moli da u tekstu ne navodimo ime objekta: veli kako je uvjeren da će se napadači u tom slučaju vratiti i osvetiti se.

Molim vas ka Boga da nam ne otežavate situaciju, i ovako nam je dovoljno teško. To su krasni mladi ljudi, već četiri godine rade kod mene i odlični su radnici, nikad s njima nije bilo problema. Mi sad čekamo kako će policija i sud reagirati, i očekujemo najstrože kazne za napadače. A ako ne budemo zadovoljni presudama, uzet ćemo odvjetnika.

Konačno, dolaze napadnuta trojica mladića, a s njima i djevojka: krhka, nježna cura sa zavojem na ruci.

Zar su i nju tukli? – pitamo vlasnika, u nevjerici.

Šutirali su je – umjesto gazde odgovara mladić s vidljivim hematomom ispod lijevog oka.

U tom času ostao sam bez riječi. Znam da sam novinar i da bih sad trebao nešto pitati ove mlade ljude, ali pogled na djevojčinu zamotanu ruku naprosto me ubio u pojam.

Nismo svi takvi – kažem skrušeno mladiću, umjesto bilo kakvog pitanja.

Znam – odvratio je mladić.

Čujte – reče u tom trenutku vlasnik objekta. – Mi bi sad morali kod gradonačelnice, zvala nas je da dođemo.

Dok hodamo s njima prema uredu supetarske gradonačelnice Ivane Marković – koja je već rano ujutro objavila da Grad Supetar zbog ovog divljačkog napada obustavlja daljnje financiranje Torcida Kupa i uskraćuje im korištenje gradskih sportskih terena – pokušavam razgovarati s mladićima i djevojkom, a Duje ih pokušava nagovoriti na kakvu fotografiju. Oni, međutim, rezolutno odbijaju i jedno i drugo.

Mi moramo ostati ovdje cijelo ljeto – promrsi napadnuta djevojka, kako bi nam dala do znanja da se neće predomisliti.

Možete li nam bar reći da li vas boli?

Dobro je – odgovara cura.

Potresena gradonačelnica

Gradonačelnica Marković nam kaže da pričekamo u hodniku dok ona razgovara s napadnutim mladićima i djevojkom: ne želi da ih prisustvo novinara dodatno opterećuje, dovoljnu su kalvariju prošli. Dvadesetak minuta kasnije mladići i djevojka odlaze natrag na posao, a gradonačelnica nas poziva u svoj ured.

Nisam htjela da ih slikate kad oni to ne žele, već su dovoljno traumatizirani – kaže nam kao da se ispričava, iako nema potrebe.

Molimo je da nam ukratko prepriča što je razgovarala s njima.

Kao što znate, mi smo odmah osudili ono što se jučer dogodilo, čim smo saznali. Danas smo ih direktor Turističke zajednice Ive Cvitanić i ja pozvali sve da dođu, osim našeg Supetranina koji je najgore prošao i koji nije mogao doći. Zvala sam i njegovu majku i ponudila pomoć. I Grad i Turistička zajednica stoje na raspolaganje tim mladićima i djevojci. Jeste vidili tu curu?

Jesmo – potvrđujemo.

Pa ona nema pedeset kila, i nju su napali! – kaže gradonačelnica, a u očima joj se vidi da napadnute sezonske radnike nije zvala pro forme, već da je istinska zgrožena, kao da želi reći: „Pa šta je ovo, kakvi smo to ljudi postali?“

Potresena sam kad sam to vidjela, to su djeca… – nastavi gradonačelnica.

Nastalu šutnju prekidamo pitanjem je li Grad Supetar i ranijih godina imao problema s posjetiteljima Torcida Kupa, odnosno s torcidašima.

Pa zar je to Torcida? – odgovara gradonačelnica protupitanjem. – Ako ti „junaci“ pripadaju Torcidi, onda neka se Torcida oglasi. Ako me išta tješi u ovom slučaju, onda je to što u u ovom divljačkom napadu nije sudjelovao nitko od Supetrana, odnosno nitko od Torcide Brač, barem prema mojim saznanjima.

Vraćamo priču na njezinu jutrošnju odluku da kao gradonačelnica obustavi financiranje Torcida Kupa i uskrati im korištenje gradskih terena.

To je bilo nužno učiniti, da preveniramo eventualno buduće nasilje. Ako se posjetitelji tog događaja ovako ponašaju, onda nemamo što razgovarati. Supetar je otvoren grad i meni je apsolutno neprihvatljivo da bilo tko u Supetru bude napadnut zato što drugačije govori ili hoda, ili zato što je druge nacionalnosti. U mom mandatu to neću dozvoliti, nema šanse – završava gradonačelnica Marković.

Pozdravljamo se s gradonačelnicom, s mislima na vatrogasca Tomu. Dok je ljudi kao što je on, još Hrvatska ni propala.

Napadnut i državljanin BiH

U razgovorima na rivi doznali smo da napad na mlade sezonske radnike iz Slavonije i Varaždina nije bio jedini divljački incident te noći u Supetru, budući da je u kompleksu kafića pored sportskih terena, na kojima se održavao Torcida Kup, napadnut još jedan građanin s BiH državljanstvom, kojeg su, kako nam rekoše Supetrani, odvezla kola Hitne pomoći. Prema njihovim riječima, i tu su napadači bili torcidaši iz Splita.

Taksist – spasitelj

U supetarskoj trajektnoj luci našli smo taksista koji je u nedjelju ujutro spasio napadnute mladiće i djevojku od težih posljedica. Kao ni drugi Supetrani, ni on se nije htio predstaviti ni fotografirati se.

Nemojte mi ni taksi slikat, pa da mi dođu ti huligani i razbiju auto – upozorava nas, a mi ga molimo da nam barem opiše što se dogodilo.

A ništa, ja sam vozija u tom smjeru i vidim, njih dvadeset tuče njih par. I odma sam upalija sva svitla i lega na trubu, i onda su se razbižali.

Kako komentirate odluku gradonačelnice da obustavi financiranje Torcida Kupa?

Pozdravljam njenu odluku. I prije nego šta je to objavila, mi smo ovdi komentirali da bi to tribalo zabranit. Svaka čast Torcidi, ali mi smo misto koje živi od turizma i ovakve stvari su zadnje šta nam triba – rekao je čovjek.

Studenti mrtvi, o tome se šuti

SUTRA SE NAVRŠAVA 30 GODINA OD MASAKRA STUDENATA NA TIANANMENU

Prizor je bio nadrealan, neviđen u povijesti: mladić u bijeloj košulji stoji sâm pred kolonom tenkova i svojim tijelom sprečava im prolaz. Mjesto radnje: Trg nebeskog mira u Pekingu (Tiananmen). Vrijeme radnje: 5. lipnja 1989., dan nakon masakra studenata na trgu.

To je ikonička fotografija 20. stoljeća, poput one vijetnamske djevojčice Kim Phuc koja ispečena od američkog napalma naga vrišti u fotografski objektiv, poput mrtvog Che Guevare na bolivijskom odru ili još uvijek živog hrvatskog heroja Stjepana Filipovića koji pod njemačkim vješalima diže ruke u zrak i poziva okupljeni narod na otpor fašizmu, ne hajući što će za koji čas biti pogubljen od tih istih fašista.

Ni taj nepoznati kineski mladić, čiji identitet i sudbina nikad nisu utvrđeni, nije tog 5. lipnja 1989. brinuo što će biti s njim osobno. U tom kaotičnom trenutku on je bio glas generacije čiji su zahtjevi za većim društvenim slobodama dan ranije, 4. lipnja, bili brutalno pregaženi – i metaforički i doslovno – gusjenicama tenkova kineske Narodnooslobodilačke armije. Njegova samoubilačka gesta ostat će zaštitni znak neuspješne pobune te generacije kineskih studenata.

Operacija slamanja studentskog ustanka u Pekingu zapravo je počela baš na današnji dan, 3. lipnja 1989., kada su se oko 23.30 na zapadnom prilazu Tiananmena počeli pojavljivati prvi tenkovi i kamioni s kineskim vojnicima. Cijelu noć pristizala su vojna oklopna vozila, da bi ujutro, negdje između 5.30 i 6 sati, Tiananmen bio konačno ispražnjen, uz lelek ozlijeđenih i sirene ambulantnih kola koja su odvozila mrtve i ranjene.

Ni danas, trideset godina kasnije, ne zna se točan broj ubijenih studenata. Kineski Crveni križ vrlo brzo je objavio da je poginulo 2600 ljudi, da bi kineske vlasti odmah desetkovale tu brojku: prema njima, u neredima na Tiananmenu i okolnim ulicama te je noći s 3. na 4. lipnja smrtno stradala 241 osoba, od čega 23 vojnika, uz oko 7000 ranjenih. Neke zapadne službe, pak, tvrde da je mrtvih bilo deset tisuća.

Umire Mao, dolazi Deng

Da bismo razumjeli zbog čega su se te pekinške večeri prije trideset godina, baš na današnji dan, na zapadnom prilazu Tiananmenu ukazali tenkovi Narodnooslobodilačke armije koji će krenuti na studente, moramo se vratiti ne samo sedam tjedana unatrag – kada su, 15. travnja, započeli masovni studentski prosvjedi – nego i na sâm početak 80-ih godina, kad su se u Narodnoj Republici Kini počele konstituirati političke i društvene okolnosti koje će 1989. dovesti do studentskog ustanka u Pekingu.

Po smrti osnivača komunističke Kine Mao Ce Tunga 1976. godine, na čelo zemlje dolazi Deng Xiaoping, kojeg drže „ocem moderne Kine“ i tvorcem „socijalizma s kineskim karakteristikama“. Svjestan golemog ekonomskog zaostajanja Kine za Zapadom, kojeg Maov pravovjerni socijalistički model nije uspio bitno smanjiti, Deng je shvatio da mora uvesti elemente kapitalizma i tržišne privrede, a da pritom partijski socijalistički put u komunizam mora ostati neupitan. U tom limbu skovao je pojam i model „socijalističke tržišne privrede“, čije će provođenje u narednih četrdeset godina Kinu odvesti do pozicije svjetske sile broj dva, a prema nekima i broj jedan.

No tada, u prvom desetljeću nakon Maoa, još nije bilo izvjesno da će Dengov model požnjeti uspjeh i razviti Kinu. U 80-ima Deng je u Politbirou morao neprestano manevrirati između liberalno-reformske i konzervativne struje, budući da su njegove ekonomske reforme i posljedični ubrzani rast standarda ohrabrili one koji su htjeli i reforme političke prirode, što je pak izazvalo žestoki otpor tvrdog krila partije.

Tako je 1987., kao ustupak konzervativcima u Politbirou, Deng smijenio liberalnog šefa partije Hu Yaobanga, čije su reformske ideje studenti simpatizirali, posebno one o slobodi govora i slobodi medija. Hu je optužen za „buržoasku liberalizaciju“ Kine, ali je zadržao mjesto u Politbirou, a upravo će njegova smrt dvije godine kasnije biti „okidač“ za izlazak studenata na ulice.

Umire Hu, stižu studenti

Početkom travnja 1989. Hu dobija srčani udar – i to upravo na sjednici Politbiroa – te umire deset dana kasnije, 15. travnja. Na vijest o njegovoj smrti istu večer na Tiananmenu se okupilo oko 50.000 studenata, koji su time htjeli vlastima poručiti kako žele da se Kina razvija u smjeru koji je naznačio liberalni reformator Hu.

Studenti su na Tiananmen došli i sutra i prekosutra, i za malo vremena svakodnevni pohod na Trg nebeskog mira postao je rutina za sve veći broj studenata, ali i drugih građana Pekinga koji su se pridružili njihovim zahtjevima za demokratizacijom kineskog društva. Nekih dana, vele izvještaji iz tog vremena, na Tiananmenu se znalo okupiti i do milijun ljudi, što je bilo deset posto populacije Pekinga.

Studenti su na trgu čak podigli improvizirani spomenik Božici demokracije, nalik američkom Kipu slobode, i smjestili ga baš nasuprot goleme slike Mao Ce Tunga na ulazu u Zabranjeni grad, na ključno mjesto kineske političke mitologije. Bio je to direktan izazov Komunističkoj partiji, nešto s čime se kineski komunisti nisu susreli u prethodnih četrdeset godina postojanja Narodne Republike Kine.

Studentske demonstracije trajale su punih sedam tjedana, sve do krvavog 4. lipnja. Iako Deng u tom trenutku formalno više nije obnašao nijednu funkciju, ni državnu ni partijsku, ipak je i dalje figurirao kao neslužbeni patrijarh koji rješava stvari i donosi ključne odluke. Kao i tijekom čitavih 80-ih, i sada se našao „između dvije vatre“: reformski dio Politbiroa, predvođen šefom partije Zhaom Ziyangom, podržao je studentske zahtjeve, dok je konzervativna struja na čelu s premijerom Li Pengom tražila da se „kontrarevolucionarna pobuna“ uguši odlučnom intervencijom vojske. Čekala se Dengova riječ.

Sedam tjedana razmišljanja

Tada 85-godišnjak, Deng je razmišljao punih sedam tjedana, dok su zapadni mediji izvještavali o „masovnoj pobuni naroda“ i „skorom slomu komunizma u Kini“. Tih burnih tjedana reformski šef partije Zhao Ziyang posjetio je studente na Tiananmenu, dok je konzervativni premijer Li Peng primio njihove vođe i razgovarao s njima u izravnom TV-prijenosu, ali ti potezi partijskog i državnog vrha nisu nagnali pobunjenike da napuste Tiananmen.

Konačno je vrhovni arbitar Deng, nakon sedam tjedana premišljanja, prelomio i obznanio društvenu formulu koja će ne samo riješiti pobunu na Tiananmenu, nego i do dana današnjeg ostati ključno geslo kineske Komunističke partije: „Ekonomske promjene – da; političke promjene – ne!“ I tako je 3. lipnja navečer, baš na današnji dan prije trideset godina, Deng izdao sudbonosno naređenje o intervenciji vojske. Otuda su se tog dana oko 23.30 na zapadnom prilazu Tiananmena pojavili prvi tenkovi Narodnooslobodilačke armije, a uskoro će širom golemog trga odjekivati jauci i zapomaganja.

Kako u reportaži Al Jazeere iz 2012. ističe američki sinolog Perry Link, profesor Istočnoazijskih studija na Sveučilištu Princeton, Deng je tog 3. lipnja 1989. izdao kontroverzne upute vojsci:

Naredio je da se do 6 ujutro trg raščisti bez obzira na sve. S druge strane je molio da ne dođe do krvoprolića. Vojnici, naravno, nisu mogli ispuniti oba ova zahtjeva“, kazao je Link.

Službena verzija Pekinga ponešto se razlikuje od opisanog zapadnog narativa. Kineske vlasti tvrdile su da nije bilo masakra studenata, odnosno da su vojnici ispraznili trg bez pucnjave. Vlada je priznala da je u neredima i sukobima te noći na ulicama oko Tiananmena i susjednim četvrtima poginulo oko 300 ljudi, ali je tvrdila da su mnogi od njih vojnici koji su stradali u borbi s naoružanim studentima.

Spaljeni kineski vojnici

Vlada je objavila da su studenti bacali Molotovljeve koktele na oklopna vozila i vojne kamione, te da su uslijed toga mnogi vojnici živi spaljeni, a da su njihova karbonizirana tijela visjela s autobusa. Štoviše, slike i snimke spaljenih vojnih vozila i mrtvih vojnika još uvijek se mogu naći u bespućima globalnog interneta, a neke od njih ovih je dana objavio portal Logično.

Kako bilo, vojnici su do jutra rastjerali demonstrante i uklonili studentske barikade, što je označilo kraj prosvjednog pokreta: uslijedila su masovna hapšenja i čistke, čime su okončana nastojanja da se u Kini uvede liberalna demokracija zapadnog tipa. Reformska struja je razbijena, pa je i liberalni šef partije Zhao Ziyang dvadeset dana nakon Tiananmena smijenjen s funkcije, te je završio u kućnom pritvoru, gdje će ostati sve do smrti 2005. godine. To je bio epilog studentskog ustanka.

Na neki način, studenti s Tiananmena su umrli dvaput. Prvi put tog 4. lipnja 1989., a drugi put tokom narednih trideset godina, budući da njihova žrtva ne samo što nije dovela do demokratizacije Kine u zapadnom stilu, već današnji naraštaji mladih Kineza za tu žrtvu niti ne znaju. U današnjoj Kini ustanak na Tiananmenu iz 1989. je tabu, o kojem nema tragova čak ni na (kineskom) internetu. Mladi Kinezi uglavnom pojma nemaju što se tada dogodilo.

Svaki spomen ovog događaja u Kini je strogo zabranjen, pa je otuda veliki dio kineske mladosti odrastao u apsolutnom neznanju o zbivanjima na Tiananamenu, baš kao što javnost na Zapadu ne zna ništa o ubijenim kineskim vojnicima na tom istom Tiananmenu. I Kina i Zapad već punih trideset godina žive selektivne istine o tragediji na Trgu nebeskog mira.

Mladić protiv tenkova

Identitet mladića u bijeloj košulji koji je na Tiananmenu sâm stao pred kolonu tenkova ostao je do danas nepoznat, kao i njegova sudbina. Na arhivskim snimkama vidi se kako se penje na tenk i pokušava razgovarati s vojnikom koji se promolio kroz tenkovsku kupolu, te kako potom skače na tlo, nakon čega mu prilaze dvojica muškaraca u civilu i odvode ga s trga. To je posljednji kadar koji prikazuje tog čovjeka.

Kineski novinar Jan Wong, tadašnji dopisnik kanadskih medija iz Pekinga, pisao je kasnije da su ta dva muškarca zgrabili mladića „kao da ga žele zaštititi“, te je iznio dojam da su „ti ljudi bili zabrinuti za mladića“, odnosno da su ga „odveli na sigurno“. Drugi tvrde da su to bili agenti kineske vlade koji su mladića „odveli u nepoznato“, nakon čega je pogubljen. Visoki službenik američke administracije Bruce Herschensohn, pomoćnik bivšeg predsjednika SAD-a Richarda Nixona, izjavio je 1999. da je nepoznati mladić pogubljen nakon dva tjedna.

Neki opet tvrde da ga policija nikad nije uspjela pronaći. Pojedini mediji objavili su izjavu neimenovanog dužnosnika kineske vlade koji je ustvrdio kako su im novinari rekli mladićevo ime te da su ga pokušali pronaći, ali da ga nisu našli ni među živima ni među mrtvima.

Špekuliralo se da je posrijedi 19-godišnji student Wang Weilin, čiji prijatelji drže da je ubijen. No, potonji kineski vođa Jiang Zemin, koji je Komunističku partiju preuzeo 20 dana nakon događaja na Tiananmenu – pošto je prethodni čelnik Zhao Ziyang smijenjen zbog naklonosti prema studentima – tvrdio je da Partija ne zna ništa o sudbini mladog pobunjenika, pa čak ni njegovo ime. Kad ga je godinu dana nakon Tiananmena poznata američka novinarka Barbara Walters u intervjuu pitala zna li što se dogodilo s mladićem, Zemin je dao neodređeni odgovor:

Vojnici u tenkovima nisu željeli gaziti preko onih koji su im stajali na putu. Mislim da nije ubijen“, kazao je tada Zemin.

Postoje i tvrdnje da je mladić uspio napustiti Kinu te da je pobjegao na Tajvan, gdje navodno i danas živi. U travnju 1998. američki magazin „Time“ uvrstio ga je na listu 100 najutjecajnijih ljudi 20. stoljeća.

Čudesni brod iz Splita

KNJIGA ‘AMORELLA – PLOVEĆI GRAD’ KAO PODSJETNIK NA DOBA KAD JE SPLITSKI ŠKVER BIO U SVJETSKOM VRHU

‘Čast mi je da je ovakav jedan brod izgrađen u Splitu. Samo nekoliko brodogradilišta u svijetu u stanju je graditi zahtjevne brodove ovog tipa vrlo visoke klase’, kazao je u rujnu 1988. za ‘Slobodnu’ finski brodovlasnik Gunnar Eklund

Bila je to ljepotica kakvu Split nikad nije vidio. Cijeli grad je pričao o njoj, a radnici škvera su je naprosto obožavali, izražavajući se o njoj biranim riječima: te ima „lipu figuru“, te „gracioznu liniju“, te „moćne bokove“… Ukratko, zborili su škverani, mala je „ka bombon“.

Znam to iz prve ruke, jer sam upravo u to vrijeme radio u škveru preko „Student-servisa“, i jedino me zbunjivalo što škverski radnici, govoreći o toj meni nepoznatoj dami, koriste mušku imenicu: zvali su je „Finac“. Na isteku prvog radnog dana stidljivo sam zamolio šefa da mi razjasni taj slučaj i da mi lijepo kaže, kao čovjek čovjeku: tko je ta moćna ljepotica i zašto je zovu muškim imenom?

Oćeš je vidit?“ upitao me šef.

Oću“, rekao sam.

Kako je naš mali odjel za spajanje puntižela i izradu brodskih skela bio smješten na kraju kompleksa brodogradilišta, šef me posjeo u nekakav mali kamionet i odveo do navoza.

Gledaj i pamti!“ rekao je. Još se sjećam ponosa u tom glasu. Danas znam: to je bio ponos pripadnika radničke klase koji zna da sudjeluje u nečemu velikom, u nečemu što će se pamtiti. Tako sam upoznao „Amorellu“.

Prvi šok bio mi je spoznaja da „Finac“ nije žena nego brod. Dok mi je šef tumačio da „Amorellu“ gradimo za finskog naručitelja, tadašnju tvrtku „SF Line“ – otuda „Finac“ – proživljavao sam novi šok, suočen s „Amorellinim“ dimenzijama: čelična konstrukcija trupa činila mi se veća od obližnjeg „Hajdukova“ stadiona. Nikad dotad nisam vidio veći brod.

Nisam ga ni mogao vidjeti, jer splitski škver nikad prije nije izgradio tako veliki putnički brod, niti je toliki putnički brod ikad ranije pristao u Split. Bilo je to doba prije mega-kruzera koji danas rutinski uplovljavaju u splitsku Gradsku luku. Bila je 1987. godina.

Spaja tri grada i dvije države

Više od trideset godina kasnije ovaj čudesni brod dobio je knjigu o sebi, pod naslovom „Amorella – ploveći grad“, čiji su autori vizualna umjetnica Duška Boban i glavni urednik „Novosti“ Nikola Bajto. Knjiga je predstavljena prije dva tjedna u amfiteatru splitskog Multimedijalnog kulturnog centra (Dom mladih), uz istoimenu izložbu fotografija Duške Boban u Galeriji MKC-a, nastalih tijekom plovidbe „Amorellom” u prosincu prošle godine. „Amorella“, naime, i danas plovi Baltikom, na svakodnevnoj 23-satnoj kružnoj turi od finskog grada Turkua do švedske prijestolnice Stockholma i natrag.

Ako odete na stranice finskog brodara „Viking Line“, vidjet ćete da „Amorella“ svako jutro isplovljava iz Turkua u 08.45 po finskom vremenu, da bi u 14.10 pristala u Mariehamn, glavni grad Alandskih otoka (autonomnog teritorija pod finskim suverenitetom, ali s većinskim švedskim stanovništvom), gdje se zadržava petnaest minuta i u 14.25 nastavlja za Stockholm, gdje stiže u 18.55 sati po švedskom vremenu, jedanaest sati nakon što je isplovila iz Turkua (švedsko vrijeme je jedan sat iza finskog). Nakon samo sat odmora, „Amorella“ iz Stockholma isplovljava u 20 sati, na Alandskim otocima pristaje u 03.15 i već nakon pet minuta nastavlja za Turku, gdje po plovnom redu stiže ujutro u 07.35 po finskom vremenu, i već sat kasnije opet kreće za Stockholm.

Odnosno, kako u uvodnom tekstu „Muzej mora“ piše Duška Boban:

I trideset godina nakon porinuća taj u svijetu nagrađivani brod drži vezu Stockholm – Mariehamn – Turku za koju je izgrađen. Svakodnevno, bez značajnih stanki spaja tri grada i dvije države, u svom uvijek istom plovnom ritmu, lomeći led Baltika, spretno zaobilazeći hridi Alandskog otočja…“

Kuma Kirsti iz Finske

Vratimo se trideset godina unatrag. Koliko je taj brod izazivao pažnje već tokom gradnje na navozima splitskog škvera, i koliko je cijeli grad „disao“ skupa s rastućim čeličnim kolosom, svjedoči čitav niz tekstova i naslovnica „Slobodne Dalmacije“ iz tog vremena, posvećenih upravo „Amorelli“, koje je Bajto u knjizi pedantno pobrojao.

Počelo je skromnom crticom u veljači 1986. o ugovaranju posla s finskim naručiteljem, a kako se „Amorellin“ trup uzdizao s navoza u škveru, tako se priča o njoj probijala do naslovnica. Novinari „Slobodne“ pisali su o golemom i gigantskom feribotu, nazivali ga „plovećim hotelom“ i „plovećim gradom“ (pa je ovaj potonji izraz završio i u naslovu knjige), te njegove putničke prostore uspoređivali s površinom 290 prosječnih splitskih stanova, a ukupni iskorišteni volumen s veličinom jednog gradskog naselja.

Na naslovnici „Slobodne“ je 27. srpnja 1987. završila i vijest o porinuću „Amorelle“. Spektakularnom događaju prisustvovalo je desetak tisuća ljudi, među kojima i 120 gostiju iz Finske, uključujući i tamošnje parlamentarce i guvernere. „Amorellu“ je tradicionalnom bocom šampanjca krstila kuma Kirsti Lundqvist, supruga jednog od predstavnika kompanije „SF Line“ (koja će se kasnije preimenovati u „Viking Line“, kako se i danas zove), a osobno je u Split došao i osnivač kompanije i njen tadašnji generalni direktor Gunnar Eklund.

Potom se u travnju 1988. piše o odlasku Amorelle na dokovanje u brodogradilište „Veljko Vlahović“ u Bijeloj u Crnoj Gori radi uređenja brodskog dna – skupa s 500 splitskih škverana koji ne prekidaju radove na opremanju paluba – kao i o njenom povratku 12 dana kasnije, 7. svibnja, što je sutradan udarna vijest na naslovnici novine, uz fotografiju Feđe Klarića i tekst o tome kako je „Amorella“ premijerno uplovila u Gradsku luku i izazvala veliko zanimanje Splićana.

Gužva u Kaštelanskom zaljevu

Konačno, stiže i 28. rujna 1988., dan zakazan za isporuku „Amorelle“. U Split ponovo stiže finski brodovlasnik Gunnar Eklund, a „Slobodna“ sutradan prenosi njegovu izjavu kako je vrlo zadovoljan obavljenim poslom, premda je rok za isporuku „probijen“ za nekoliko mjeseci.

Čast mi je da je ovakav jedan brod izgrađen u Jugoslaviji, u Splitu. Samo nekoliko brodogradilišta u svijetu u stanju je graditi zahtjevne brodove ovog tipa vrlo visoke klase. (…) Splitsko brodogradilište može konkurirati i brodogradilištu Wärtsilä, najpoznatijem za izgradnju ovakvih brodova“, kazao je tada Eklund, dodavši kako će i drugim brodovlasnicima preporučiti da ovakve brodove grade u Splitu.

Samo dva mjeseca kasnije, u studenome 1988., „Slobodna“ opet piše o „Amorelli“: najčitaniji svjetski pomorski magazin „Maritime Reporter and Engineering News“, pokrenut krajem 19. vijeka u New Yorku, dodjeljuje „Amorelli“ titulu „Outstanding Oceangoing Ship of the Year“, u nas prevedenu kao „Brod godine“. Istu titulu godinu kasnije dobit će i „Amorellina“ blizanka „Isabella“, također napravljena u splitskom škveru, koji je tim međunarodnim priznanjima praktično ušao u vrh svjetske brodogradnje.

Bilo je to neko drugo vrijeme, u svakom smislu. Veliki i raznovrsni brodovi za domaće i strane naručitelje tih su se godina na navozima splitskog brodogradilišta štancali doslovno na traci, pa danas, u doba kolapsa hrvatske brodogradnje, nestvarno zvuče riječi kojima je to škversko „zlatno doba“ u razgovoru za naš list 2013. opisao posljednji sekretar CK SKH Boris Malada:

Mi smo prije 25 godina u brodogradnji bili treći na svijetu. Direktora splitskog škvera Joška Eterovića, koji je gradio 11 brodova godišnje, zafrkavali smo da će s tolikim brodovima napraviti ekološku katastrofu u Kaštelanskom zaljevu.“

‘Amorella’ je kao patka

Spomenuti direktor Eterović pojavio se i na promociji knjige o „Amorelli“ – izgrađenoj u njegovom direktorskom mandatu – skupa s tadašnjim direktorom prodaje Dušanom Kosanovićem, umnogome zaslužnim što je došlo do onodobnog velikog posla s Fincima: upravo se Kosanović sredinom 80-ih u ime splitskog brodogradilišta zaputio na daleke Alandske otoke i domaćinima ponudio da im splitski škver izgradi putničke kruzere.

Evocirajući pred posjetiteljima tribine uspomene na te prve odlaske u Finsku i sklapanje dogovora koji će rezultirati „Amorellom“, Kosanović je u zanosu tumačio zbog čega „Amorella“ i danas po baltičkim vodama naprosto „klizi“, odnosno „ne stvara valove“, gotovo pjesnički uspoređujući njena tehnička rješenja s dijelovima tijela domaćih životinja:

Kad je gledate, vidite ono što se zove ‘guščji vrat’, a na krmi je ‘pačji rep’. Mnoge dobre stvari nastale su promatranjem prirode. Poput patke, ‘Amorella’ je hidrodinamički uspješno riješena. To je i bio uvjet naručitelja“, rekao je Kosanović.

Amorella“ nije jedini splitski brod koji se spominje u knjizi. Opisujući sudbine nekih od više stotina brodova porinutih s navoza splitskog škvera – od parnog remorkera „Konjic“ iz 1937., preko raznih trgovačkih, ratnih i specijalnih brodova, do luksuzne jahte „Caspian Star“ iz 2012. godine – Bajto u knjizi donosi i kroniku uspona „Brodosplita“ od malog lokalnog škvera do velikog europskog brodogradilišta, čije su kompleksne novogradnje osvajale najveća svjetska priznanja, u amanet pokoljenjima konobara, kuhara i sobarica.

Ljepotica od 170 metara

Dužine 169,5 metara i s 12 paluba, ‘Amorella’ ima kapacitete za prijevoz 450 automobila i 2420 putnika kojima je na raspolaganju 565 kabina s 1986 spavaćih mjesta. Kao i ostalim brodovima iz serije, ugrađena su joj četiri ‘Wärtsilä-Pielstick’ dizelska motora kombinirane snage 24.000 kilovata. Projektirana brzina plovidbe joj je 21,5 čvorova“, navodi Bajto u knjizi.

 Četiri sestre blizanke

U splitskom škveru tih je godina napravljeno još tri broda iz iste serije – jedan za „Viking Line“, a dva za švedskog naručitelja „Sea-Link“ – koji i danas brode na relacijama između nordijskih i baltičkih prijestolnica. „Gabriella“ još uvijek plovi za originalnog naručitelja „Viking Line“ te spaja Helsinki i Stockholm, „Isabella“ je u međuvremenu prodana estonskom brodaru „Tallinku“ i danas povezuje Rigu i Stockholm, dok četvrti brod iz serije, nazvan „Crown Seaways“, plovi za dansku kompaniju „DFDS“, spajajući Kopenhagen i Oslo.

Slobodna Dalmacija – 11.05.2019

Zmaj više nije uspavan, a pomalo i riga vatru

U KAKVOM DRUŠTVENOM UREĐENJU ŽIVI NAJMNOGOLJUDNIJA ZEMLJA SVIJETA

Otac kineskog ekonomskog čuda je Deng Xiaoping: on je skovao termin ‘socijalizam s kineskim karakteristikama’, čija je provedba lansirala Kinu iz kategorije zemalja Trećeg svijeta u red vodećih svjetskih gospodarskih sila

Kineska je nacija prošla kroz veliku transformaciju, jer oni koji su postali bogati sada postaju jaki. Ova ogromna preobrazba je konkretan dokaz da Kinu možemo razviti samo kroz socijalizam s kineskim karakteristikama.“

Xi Jinping (2018.).

Jedan bauk kruži Euroazijom, pomalo i cijelim svijetom – bauk kineskog komunizma. Upadaju kosooki komunisti u desetke država na više kontinenata, bjesomučno kupuju automobilske kompanije, robotičke tvrtke, vjetrofarme i nogometne klubove, mahnito grade ceste i luke, aerodrome i mostove, plinovode i nogometne stadione, a njihovi turisti pristižu na Zapad u milijunima.

Ili je preciznije reći – bauk kineskog kapitalizma? O tome se vode debate: kakvo društveno uređenje zapravo vlada u Kini? Recimo, u nedavnom izvještaju berlinskog neovisnog think-tanka Global Public Policy Institut (GPPI), koji upozorava na rapidno rastući utjecaj Kine u Europi, pri opisu kineskog sistema komunizam i socijalizam se uopće ne spominju, već se kaže da u Kini vlada „high-tech državni kapitalizam temeljen na autoritarnom režimu”.

Kakav god taj bauk bio, svi ga se primjetno plaše. Oni koji ga zovu zmajem vele da više nije uspavan i da već pomalo riga vatru. Europski establishment kuka da su kineske državne tvrtke i banke širom Europe, osobito u zemljama istočne i južne periferije, zadnjih godina pojačale financiranje infrastrukture i investicije kako bi Peking time osigurao utjecaj na europsku politiku. Berlinski think-tank zaključuje da bi nas utjecaj Kine trebao sve zabrinuti „zbog mogućeg ugrožavanja liberalne demokracije i europskih vrijednosti“.

Kineski bauk definitivno nije onaj s kojim su Marx i Engels 1848. započeli „Komunistički manifest“, ali nije ni posve različit. Naprosto, to je tržišna ekonomija pod nadzorom Komunističke partije: „socijalistička tržišna ekonomija“. Zapadu to zvuči kao oksimoron, ali milenijima stara kineska filozofija, koju baštine i kineski komunisti, nema problem s dualnosti: ekonomija kapitalistička, kontrola komunistička. „Pola riba – pola djevojka“, rekli bi cinici.

Od maoizma do liberalizacije

Ove godine Narodna Republika Kina slavi sedamdeseti rođendan: toliko je prošlo od 1. listopada 1949., kada je Mao Ce Tung na Trgu nebeskog mira u Pekingu proglasio komunističku državu. Razorena prethodnim građanskim ratom između Maovih komunista i Čang Kaj Šekovih nacionalista – uz japansku agresiju u Drugom svjetskom ratu, koja je dodatno iscrpila zemlju – Kina je tada bila jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Danas, sedam dekada kasnije, Kina gravitira ekonomskim nebesima, kao službeno druga, po mnogima i prva gospodarska sila svijeta.

Više od trideset godina neprestanog ekonomskog rasta po prosječnoj stopi od deset posto omogućilo je novu stratifikaciju društva, jer je iz siromaštva izbavljeno oko 500 milijuna Kineza te je znatno ojačana srednja klasa. A na vanjskom planu Kina investira širom planeta, konstantno kupuje američki javni dug i u 65 država na tri kontinenta gradi infrastrukturu za gospodarski pothvat našeg doba, najveći međunarodni razvojni program još od Marshallova plana – suvremeni Put svile, kodnog imena „Jedan pojas, jedna cesta“.

U povijesti je malo primjera tako brzog i silovitog razvoja jednog društva. Kako se u tako kratkom roku dogodio ekonomski i društveni preobražaj takve magnitude?

Vladavina kineskih komunista može se podijeliti u dvije glavne faze: trideset godina maoizma (1949.-1976.) i četrdeset godina liberalizacije, koju je nakon Maove smrti pokrenuo ekonomski reformator Deng Xiaoping, a nastavili svi kasniji generalni sekretari Partije, ujedno i predsjednici države: i Jiang Zemin (1989.-2002.), i Hu Jintao (2002.-2012.) i današnji lider Xi Jinping, koji je na čelo Partije i države došao 2012. godine.

‘Kapitalizam nas ne bi odveo nigdje’

Tih 40 godina liberalizacije stvorilo je ekonomsko čudo. Iako je Komunistička partija nakon Maove smrti sprovela tek „ograničenu kritiku maoizma“, javno priznajući Maove revolucionarne, ratne i mirnodopske zasluge (gradnja osnove teške industrije, termonuklearna bomba, lansiranje satelita, veliki melioracijski zahvati, opismenjavanje stanovništva), neosporno je da Maova ekonomska politika, najblaže rečeno, nije osobito unaprijedila Kinu.

Njegov „Veliki skok naprijed“ završio je kao gospodarska katastrofa s milijunima gladnih, a ni Kulturna revolucija, u kojoj se surovo obračunao s reformskim krilom Partije, nije pomogla razvoju zemlje. Mao je ostavio situaciju u kojoj 1978. kineski BDP po glavi stanovnika iznosi 155 dolara, što je bilo znatno ispod čak i afričkog prosjeka, na razini Zambije. U narednih četrdeset godina taj BDP porast će pedeset puta – preklani je dosegao skoro 8000 dolara.

Ideološki otac tog ekonomskog čuda je Deng: on je i skovao termin „socijalizam s kineskim karakteristikama“, čija je provedba lansirala Kinu iz kategorije zemalja Trećeg svijeta u red vodećih svjetskih gospodarstava.

Prilikom osnutka Narodne Republike naslijedili smo od stare Kine uništeno gospodarstvo, doslovno bez industrije. (…) Neki se pitaju zašto smo izabrali socijalizam. Mi odgovaramo da smo morali zato jer kapitalizam ne bi odveo Kinu nigdje. Da smo krenuli kapitalističkim putem, ne bismo mogli ukinuti siromaštvo i nazadnost. Zato smo stalno ponavljali da moramo biti privrženi marksizmu i očuvati put socijalizma. Ali pod marksizmom smatramo marksizam koji je integriran sukladno kineskim uvjetima i pod socijalizmom mislimo na socijalizam koji je skrojen prema kineskim uvjetima i specifičnom kineskom karakteru“, napisao je Deng 1984. godine, tumačeći smjer kojim su pod njegovim vodstvom krenuli kineski komunisti.

Zamah leptirovih krila

Da bi se razumjele „kineske modifikacije marksizma“, valja znati da prema klasicima marksizma socijalističkom društvu mora prethoditi snažno razvijen kapitalistički sustav, no Kina je u izgradnju socijalizma 1949. krenula kao polufeudalno društvo, te su se početni kineski uvjeti značajno razlikovali od onih iz marksističke teorije. „Komunistički manifest“ je pisan za industrijske radnike, a u Kini, koja je praktično preskočila kapitalizam, taj društveni sloj nije bio razvijen: kinesku revoluciju nisu iznijeli radnici, nego seljaci.

Stoga je kineski model socijalizma od početka bio uvjetovan zaostalim gospodarstvom Kine u trenutku kad sredinom 20. stoljeća vlast preuzimaju komunisti. Trideset godina kasnije Deng uvodi svoju dalekosežnu modifikaciju marksizma: da bi se Kina razvila, nužni su elementi kapitalizma, ali će Komunistička partija kontrolirati proces. Odnosno, i kapitalistički način ekonomije je prihvatljiv, dok ne dira u srž političkog sistema.

Inspiraciju i uzor za svoje ekonomske reforme Deng je vidio u regionalnom susjedstvu, među kapitalističkim tigrovima Jugoistočne Azije: u Japanu, Hong Kongu, Tajvanu, Singapuru i Južnoj Koreji. Stručnjaci ističu da je upravo model Južne Koreje – s kojom je tokom 1980-ih Kina uspostavila službene odnose, nakon što je dotad priznavala samo Sjevernu Koreju – i njene liberalizacije ekonomskog sustava bio ishodište iz kojeg je Deng stao graditi novu Kinu.

Pritom su i on i kasniji partijski vođe uvijek naglašavali da su tržišni mehanizmi sredstvo, a ne cilj. A proklamirani cilj je marksističko-lenjinistički, formuliran u partijskom statutu koji je s izmjenama usvojen na 18. kongresu 2012. godine: „KPK je zaštitnik i kineske radničke klase, kineskog naroda i kineske nacije (…), a ostvarenje komunizma je najveći ideal i najviši cilj Partije“.

Još sto godina do komunizma

Na Zapadu mnogi drže da je ovo samo prazna ideološka retorika, a da su u realnosti kineski komunisti odavno odbacili marksizam, te da ga koriste samo kao ideološku krinku za svoj državni kapitalizam. S druge strane, ono što često zbunjuje zapadne analitičare je dugoročnost razmišljanja kineskih stratega, koja je svakako olakšana nepostojanjem stranačke konkurencije, ali suštinski izvire iz dugog trajanja kineske civilizacije i drukčije vremenske perspektive, iz koje jedno desetljeće ili stoljeće ne izgleda bitno dulje od zamaha leptirovih krila.

Tako se u spomenutom partijskom statutu, ključnom ideološkom dokumentu današnje Kine, navodi kako se Kina nalazi „u primarnom stadiju komunizma koji će trajati još mnogo godina“, a taj se vremenski okvir „privremene kapitalističke faze“ i pobliže definira:

Ovo je faza koja ne može biti preskočena u socijalističkoj modernizaciji Kine, koja je nerazvijena i kulturološki i ekonomski. Ta faza će trajati više od stotinu godina. U socijalističkoj konstrukciji Partija mora uzeti u obzir specifične kineske osobine i nastaviti put socijalizma s kineskim karakteristikama.“

Upravo iz činjenice da Komunistička partija vidi Kinu kao zemlju u ranoj fazi socijalizma, proizlazi njena dugoročna strategija: do 2020. faza izgradnje „društva umjerenog blagostanja“, do 2035. izgradnja „moderne socijalističke zemlje“, do 2049. – kada bi Komunistička partija trebala proslaviti prvo stoljeće vlasti – postajanje vodećom svjetskom silom, a do 2100. postizanje „društva općeg blagostanja“, što bi bio početak komunizma.

Pritom se status „moderne socijalističke zemlje“ tumači kao objava aktualnog kineskog predsjednika Xija da će do 2035. Kina imati „veliku srednju klasu i značajno reducirane nejednakosti između bogatih i siromašnih te između grada i sela“. Odnosno, kako se Xi izrazio: „Partija ne smije izgubiti svoju dušu, marksizam-lenjinizam“.

 Naličje uspjeha

Činjenica je da je silni porast BDP-a u zadnjih 40 godina značajno utjecao na standard širokih slojeva kineskog društva: modelom „socijalizma s kineskim karakteristikama“ Kina je izbavila iz siromaštva pola milijarde ljudi. Američki časopis Forbes lani je objavio da su prosječne plaće u Šangaju narasle na 1135 dolara, a u Pekingu na 983 dolara. Milijuni ljudi svake godine prelaze u srednju klasu.

No postoji i naličje uspjeha. Kineski model proizveo je i društvene probleme poput nejednake raspodjele bogatstva i povećanja socijalnih razlika, raširene korupcije, iznimne zagađenosti okoliša i nejednake regionalne razvijenosti – razvoj ruralnih područja znatno zaostaje za gradovima, pa tako Peking i Šangaj bilježe godišnje prihode od 17.000 dolara po glavi stanovnika, naspram tek 7000 dolara u pokrajinama Gansu u središnjoj Kini i Yunnan na jugoistoku zemlje.

‘Regulacija privatnih tvrtki je nužnost’

Washington Post lani je objavio esej kineskog pravnog stručnjaka dr. Fenga Xianga, pod naslovom „AI će prouzročiti kraj kapitalizma“, o čemu smo pisali na stranicama Spektra. Za ovu priliku podsjećamo na Fengov iskaz o razlici između zapadnog i kineskog poimanja odnosa države i poduzetnika:

Zapadne tvrtke nesmetano izbjegavaju društvenu odgovornost, jer su pravni sustav i njegove puškarnice na Zapadu usmjerene zaštiti privatne imovine iznad svega. Naravno, u Kini imamo velike privatne tvrtke kao što su Alibaba i Tencent. Ali, za razliku od Zapada, država ih nadzire i one su svjesne da ne mogu biti iznad ili izvan društvene kontrole“, tumači Feng.

Kineski profesor sa Sveučilišta Qinghua naglašava da slobodno tržište može dobro funkcionirati ako industrija stvara mogućnosti zapošljavanja za većinu ljudi, no kad gospodarstvo uslijed razvoja robotike i umjetne inteligencije proizvodi samo nezaposlenost, država mora ući na teren.

Regulacija privatnih tvrtki postat će nužna za održavanje stabilnosti u društvima koja pokreću stalne inovacije“, piše Feng, ističući pojam „društvene stabilnosti“, koji je ključni dio kineske tradicije i civilizacije: od tog pojma podjednako polaze i drevni kineski filozofi i aktualni komunistički lideri. Nit vodilja je ista: bez stabilnosti nema razvoja. A bez razvoja mogu se ponoviti 1989. i Tiananmen.

Kineska socijalistička tržišna ekonomija mogla bi pružiti rješenje“, zaključuje dr. Feng.

Naši mladi ne vjeruju ljudima

Slobodna Dalmacija – 14.04. 2019

SOCIOLOG DR. BENJAMIN PERASOVIĆ GOVORI O STANJU SVIJESTI MLADIH U HRVATSKOJ

Je li hrvatska mladost doista konzervativna, tradicionalna, bezvoljna i apatična, kako to pokazuju istraživanja? O tome razgovaramo s dr. Benjaminom Perasovićem, sociologom sa zagrebačkog Instituta Ivo Pilar, koji je u nedavno okončanom velikom istraživačkom projektu MyPlace – čija je intencija bila istražiti politički aktivizam mladih širom Europe – bio voditelj hrvatskog tima, koji je uz njega činilo još dvoje znanstvenika s istog instituta, socijalna i politička psihologinja dr. Renata Franc te sociolog dr. Marko Mustapić.

– Gotovo sva istraživanja o mladima u Hrvatskoj pokazuju da su pod velikim utjecajem tradicionalnih vrijednosti, čak i da su u nekim segmentima konzervativniji od svojih roditelja. Kako se od mladih prirodno očekuje da „idu dalje“ od prethodne generacije, trebamo li se zabrinuti nad takvim nalazima?

– Prije pitanja o zabrinutosti, osvrnuo bih se na vašu tezu o tome da se prirodno očekuje da mlada generacija ode ‘dalje’ od prethodne. Nisam siguran da se svijet razvija po principu stalnog napredovanja, niti mislim da su mladi zbog svoje dobi predodređeni da budu ‘napredniji’ od svojih roditelja. Zar nisu u prvim redovima društvenih pokreta koji su iznjedrili totalitarne režime bili mladi ljudi, bez obzira je li riječ o boljševicima ili nacistima? Kad je riječ o zabrinutosti, to je sklizak teren zato jer često, posebno u medijskom prostoru, ne možemo lako odrediti gdje prestaje zabrinutost kao kritičko propitivanje, a gdje počinje moralna panika.

– Kako to mislite?

– Već sam jako dugo uključen u istraživanja mladih i pratim diskurse o mladima u društvu još od prve polovice 80-ih godina prošlog stoljeća. Previše sam se naslušao zgražanja i moralne panike o mladim ljudima koji su za odraslo društvo neprihvatljivi, kako u kojem vremenskom razdoblju, iz ovih ili onih razloga. Jednom zato što imaju predugačku kosu i slušaju rock glazbu, pa onda zato što imaju prekratku kosu i slušaju punk, pa onda zato što slušaju dark/gothic i oblače se u crno, pa onda zato što nose spitfajerice i pjevaju zabranjene nacionalističke pjesme na stadionima, pa onda zato što su išarali gradove grafitima, pa onda zato što uzimaju plesne droge i slušaju techno glazbu, pa onda imamo zgražanja nad time što slušaju Thompsona i mašu hrvatskim zastavama, pa istovremeno ide zgražanje kako slušaju narodnjake koji predstavljaju srpsku glazbu, pa imamo zgražanja nad time što su apatični, pasivni, ne participiraju u društvu…

Dakle, imamo jedan dugački niz moralnih panika, a znamo da je moralna panika, među ostalim, pokušaj dijela aktera dominantne kulture da reintegrira vlastite vrijednosti povlačenjem crte između prihvatljivog i neprihvatljivog, moralnog i nemoralnog. Ne želim relativizirati pojave koje trebaju izazvati kritičku raspravu i promišljanje, ali ne mogu odustati od opreza koji se u meni javlja kad vidim potencijal za moralnu paniku.

– U istraživanju koje su lani proveli Zaklada “Friedrich Ebert” u Zagrebu i Institut za društvena istraživanja utvrđeno je da mladi u Hrvatskoj najviše vjeruju u vojsku, policiju i Crkvu. Naš novinar Ivica Ivanišević tim je povodom napisao: „Roditelji su im slušali pank, a oni slušaju zapovijedi.“ Kako vi to komentirate?

– I sâm sam sudjelovao u nekoliko sličnih istraživanja. Međutim, protiv sam jednostranog zaključivanja i izvlačenja stvari iz konteksta u skladu s onim što nam trenutno odgovara. Na primjer, u istraživanjima od prije nekoliko godina vojska, crkva i policija su doista zauzeli nešto viši položaj na ljestvici povjerenja od drugih domaćih institucija. Ali ako smo pošteni pa spomenemo da su u takvim istraživanjima mladima ponuđene i neke međunarodne organizacije, onda vidimo da je, primjerice, ‘Greenpeace’ u samom vrhu organizacija ili institucija u koje naši mladi imaju povjerenja.

Još jedna stvar je jako važna, a to je činjenica da mi nismo izolirani u svijetu i da naše mlade možemo promatrati u kontekstu drugih europskih mladih. Upravo je završio jedan od ‘Horizon 2020’ istraživačkih projekata u kojem smo sudjelovali, projekt ‘Promise’, pa vam mogu reći najnovije podatke koji su prikupljeni na reprezentativnim uzorcima u Portugalu, Španjolskoj, Slovačkoj, Estoniji, Britaniji, Njemačkoj, Italiji, Rusiji, Finskoj i naravno Hrvatskoj.

– Što je pokazao taj projekt?

– Dakle, mladi u Hrvatskoj općenito nemaju povjerenja u institucije, posebno u komparaciji s drugima. U policiju, koju spominjete, naši mladi vjeruju puno manje nego mladi u svim spomenutim zemljama. U Hrvatskoj povjerenje u policiju ‘u velikoj mjeri’ ima svega 5% mladih, za razliku od 7% u Portugalu, 10% u Italiji, 17% u Velikoj Britaniji ili čak 36% u Finskoj! Mladih Rusa koji imaju povjerenje u policiju ‘u velikoj mjeri’ je još manje nego kod nas, svega 3%, ali u Rusiji ih je više izrazilo djelomično povjerenje (26%) nego u Hrvatskoj (19%). Ako onima koji povjerenje imaju ‘u velikoj mjeri’ pribrojimo one koji imaju bar djelomično povjerenje, onda smo na ljestvici povjerenja u policiju na samom dnu.

Kad je o rezultatima ovog istraživanja na završnoj konferenciji projekta u Manchesteru prije par dana govorila kolegica Anna Markina iz Estonije, na jedan slide je stavila pitanje ‘Što se događa u Hrvatskoj?’, jer je povjerenje naših mladih u sve društvene institucije toliko nisko da odudara od drugih i zahtijeva objašnjenje.

– Kako bi glasilo to objašnjenje?

– Uz mlade Ruse i Slovake, mi spadamo u one koji ne vjeruju ljudima uopće. Na pitanje koliko se slažete s tvrdnjom da se na općenitoj razini ipak većini ljudi može vjerovati, samo 15% naših mladih se složilo s tom tvrdnjom, za razliku od 21% mladih Talijana, 30% mladih u Španjolskoj, 35% u Njemačkoj, 36% u Velikoj Britaniji ili čak 58% u Finskoj! Stoga nisam pristalica prikazivanja naših mladih kao velikih ljubitelja policije ili bilo koje druge društvene institucije.

– Spomenuto istraživanje je pokazalo sklonost naših mladih autoritarnom modelu vladanja. Slični su rezultati dobiveni i u vašem projektu MyPlace, gdje se pokazalo da među mladima iz 14 europskih zemalja upravo naši mladi najčešće smatraju da bi društveni sistemi sa snažnim vođom, čak i vojnim režimom, bili dobri načini vladanja zemljom. Je li to netipično za mlade?

– Na to pitanje smo pokušali odgovoriti Renata Franc, Marko Mustapić i ja u tekstu o krizi demokracije i mladima, koji je objavljen u zborniku ‘Understanding youth participation across Europe: from survey to ethnography’ (Palgrave Macmillan, 2018.). Jedan od naših zaključaka odnosi se na činjenicu da mladi paralelno vrednuju demokratski sustav u većoj mjeri nego autoritarni, a oni koji alternativu traže u autokratskim režimima zapravo izražavaju kritiku postojećeg sustava puno više nego što bi to bio izraz nekog autentičnog neo-fašističkog pokreta.

Pošto smo mi nakon ankete intervjuirali dio ispitanika, dobili smo stvarne iskaze ljudi, a ne samo anketne postotke, pa su tako neki ispitanici koji su zazivali Putina ili nekog drugog vođu čvrste ruke zapravo izražavali nezadovoljstvo postojećim sustavom u kojem bi svi trebali biti pred zakonom isti, a mladi vide da onaj tko ima više moći, bogatstva i političkih veza može lakše izbjeći zakonsku odgovornost nego obični mali čovjek. Iz tog i takvog nezadovoljstva izvire želja za nekim boljim sustavom u kojem bi bilo više reda.

– U nedavnom istraživanju mladih zagrebačkih politologa s Fakulteta političkih znanosti i IDIS-a pokazalo se da naši mladi ne vide uopće šansu za poboljšanje situacije u zemlji, te da svoju budućnost vide izvan Hrvatske. Iznenađuju li Vas ti rezultati?

– Ne iznenađuju me jer slično govore i rezultati istraživanja u kojima sudjelujem.

– Jedan od koautora tog projekta, politolog Marko Kovačić, drži da je endemska apatija među našim mladima dijelom posljedica dugogodišnje prevlasti desnog centra u hrvatskoj politici, čiji je svjetonazor preuzak za veliki dio mladih. Dok na lijevom centru možeš biti Srbin, inovjerac, žena i homoseksualac bez da osjetiš diskriminaciju, na desnom centru stvari su puno strože: na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni. Slažete li se s time?

– Istraživanje koje spominjete nije rađeno na reprezentativnom uzorku, riječ je o nekoliko fokus grupa i to što su se neki rezultati poklopili s nizom drugih istraživanja o mladima ne znači da možemo dojmove iz tog istraživanja poopćivati, generalizirati i zaključivati o mladima u Hrvatskoj općenito. Naravno da ima istine u ideal-tipski postavljenim razlikama, također i u vašoj deskripciji ljevice i desnice, ali to nije jedini pristup društvu niti pomaže uvijek u razumijevanju društvenih procesa. Uostalom, biste li vi definirali Živi zid kao ljevicu ili desnicu?

– Mislim da je Živi zid u tom pogledu nedefiniran. No vratimo se na vaše istraživanje u sklopu projekta MyPlace, prema kojem su među mladima u Europi najljeviji oni na Mediteranu, i to zbog dugotrajne krize kapitalizma koja je osobito pogodila jug Europe, s iznimkom mladih u Hrvatskoj, iako ni naša zemlja nije lišena posljedica krize. Kako to tumačite?

– Mladi na Mediteranu koje spominjete dolaze iz zemalja koje nisu bile socijalističke, nisu prošle rat i bolnu tranziciju, nisu izloženi kaosu u vrijednostima koji je specifično vezan uz naš kontekst. Tamo su na djelu kroz povijest bile desničarske diktature, a mi smo imali jednopartijski socijalistički sustav. U Domovinskom ratu neprijateljska vojska koristila je socijalističke simbole, što je dodatno produžilo i produbilo njihovu kompromitaciju na ovim prostorima. To su razlike koje nisu beznačajne kad spominjete Grčku, Španjolsku i Portugal u usporedbi s Hrvatskom.

Prvi ruski vojnici stigli u Venezuelu

DVA RUSKA VOJNA AVIONA PREKO VIKENDA SLETJELA U CARACAS

Dva ruska vojna zrakoplova – putnički Iljušin IL-62 i teretni Antonov AN-124 – sletjela su tijekom vikenda u Caracas. S njima je u glavni grad Venezuele stiglo 99 ruskih vojnika i 35 tona opreme, kao i zamjenik šefa kopnene vojske Ruske Federacije, general Vasilij Tonkoškurov.

Vijest je prvi objavio reporter iz Venezuele Javier Mayorca, a potvrdila ruska agencija Sputnjik, navodeći da je Moskva avione poslala „u okviru tehničke i vojne saradnje s Venezuelom“. Obje vlade, i ona u Caracasu i ona u Moskvi, odbile su zahtjev Reutersa da komentiraju te izvještaje.

Prema internetskoj stranici Flightradar24, koja prati kretanje zrakoplova, avioni su u petak poletjeli s ruskog vojnog aerodroma Čkalovski, putem se zaustavili u vojnoj bazi Hmeimim u Siriji, te sletjeli u Caracas u subotu ujutro. Stranica Adsbexchange, pak, navodi da je Antonov po iskrcavanju tereta napustio Venezuelu, dok je Iljušin i u nedjelju stajao na pisti u Caracasu, što je potvrdila i agencija France Press, čiji su novinari s lica mjesta javili da je Iljušin okružen pripadnicima vojne nacionalne garde Venezuele.

Predsjednik Venezuele Nicolas Maduro još je u srijedu najavio da će Rusija „idući tjedan“ poslati u Venezuelu medicinske potrepštine – dodavši da je Moskva i u veljači poslala u Caracas 300 tona humanitarne pomoći – ali s obzirom na aktualnu situaciju u Venezueli mnogi drže da Antonov u subotu ipak nije donio (samo) lijekove.

Pompeo vs. Peskov

Tajanstveni dolazak ruskih aviona u Caracas uslijedio je samo nekoliko dana nakon američko-ruskog summita u Rimu posvećenog Venezueli, na kojem je SAD zastupao specijalni izaslanik za Venezuelu Eliott Abrams, poznat po vođenju operacija nasilnih smjena latinoameričkih vlada još iz 80-ih godina. Promatrači su taj rimski sastanak ocijenili kao američko „ispipavanje ruskog pulsa“, odnosno kao želju SAD-a da vide dokle će Rusija ići u obrani Madura, pa se ovo slanje ruskih vojnika u Caracas tumači kao jasna poruka Moskve da neće tolerirati svrgavanje legitimne vlade Venezuele.

Također, ovo nije prvi put u posljednje vrijeme da ruski vojni avioni prelijeću Atlantik kako bi sletjeli u Caracas. Prije tri mjeseca, u prosincu, Rusija i Venezuela održale su zajedničke vojne vježbe u Venezueli, te su tom prilikom iz Moskve u Caracas stigla i dva nadzvučna nuklearna bombardera TU-160, preletjevši više od 10.000 kilometara.

Da podsjetimo, venezuelski predsjednik Maduro tada je dolazak ruskih strateških bombardera nazvao „jačanjem bilateralnih odnosa dviju prijateljskih zemalja“, dok je američki državni tajnik Mike Pompeo isti događaj okrstio „upletanjem Rusije u unutrašnja pitanja Venezuele“.

Ovo su aktivnosti dvije korumpirane vlade koje se razbacuju javnim novcem“, grmio je tada Pompeo, na što mu je Dmitrij Peskov, glasnogovornik ruskog predsjednika Vladimira Putina, cinično odvratio da bi „polovica američkog proračuna za obranu bila dovoljna da prehrani cijelu Afriku“.

Jugoslavenski poučak

U međuvremenu, od prosinca naovamo, situacija u Venezueli se radikalizirala, osobito nakon što je 23. siječnja čelnik Nacionalne skupštine Juan Guaido na ulici u istočnom dijelu Caracasa pod sumnjivim pravnim okolnostima sâm sebe proglasio za predsjednika Venezuele, u čemu su ga istog časa podržale SAD, a idućih dana još 50-ak zemalja, američkih saveznica iz EU-a i Latinske Amerike. Preostalih 150 država (uključujući Rusiju, Kinu, Indiju, Tursku, Iran i Meksiko) podržava ustavnog predsjednika Madura, držeći Guaidovo samoproglašenje teškim kršenjem međunarodnog prava.

U takvoj situaciji slanje ruskih vojnika u Venezuelu može se čitati kao iskazivanje nedvojbene spremnosti Moskve da brani Madura, kao što je u Siriji obranila tamošnjeg predsjednika Bashara al-Assada. Činjenica da su ruski avioni na putu za Caracas sletjeli baš u Siriji upućuje na mogućnost da vojnu jedinicu koja je stigla u Venezuelu čine upravo veterani sirijskog rata – najvjerojatnije se radi o vojnim instruktorima – koji itekako znaju kako obraniti ugroženog predsjednika prijateljske države.

Promatrači ukazuju i na simboličku dimenziju događaja, budući da su ruski vojnici u Venezuelu stigli dan uoči 20. godišnjice napada NATO-pakta na tadašnju SR Jugoslaviju. I tada je Moskva upozoravala SAD da nemaju UN-ov mandat za takav napad, ali se Washington oglušio na ta upozorenja, pa su sada Rusi odlučili da uz upozorenja preventivno pošalju i vojnike, kako Venezuela ne bi doživjela jugoslavensku, iračku, libijsku i sirijsku sudbinu.

Ugled Hrvatske u svijetu najviše ruši filoustaštvo

DOAJEN HRVATSKE DIPLOMACIJE FRANE KRNIĆ GOVORI O SVOJOJ BOGATOJ VELEPOSLANIČKOJ KARIJERI

Naš poznati diplomat Frane Krnić nedavno je otišao u mirovinu nakon 52 godine radnog staža, od čega je čak 47 proveo u diplomaciji: 21 godinu u jugoslavenskoj, a 26 u hrvatskoj. Bio je veleposlanik Hrvatske u Čileu i nerezidentno u Peru i Boliviji (1992.-1995.), Španjolskoj i nerezidentno u Andori i Kubi (1997.-2002.), Nizozemskoj (2003.-2009.), Češkoj (2009.-2013.) i Danskoj, nerezidentno na Islandu (2014.-2018.), te je najiskusniji hrvatski ambasador.

Od 1991. do 1992. bio je šef Informativnog ureda Republike Hrvatske u Čileu, od 1995. do 1997. pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje u Ministarstvu vanjskih poslova, a od 2002. do 2003. predstojnik Vladina ureda za suradnju s Međunarodnim sudom u Haagu.

Diplomatsku karijeru započinje još 1971. u Ministarstvu vanjskih poslova tadašnje Jugoslavije: od 1973. do 1977. konzul je u Generalnom konzulatu SFRJ u Chicagu, od 1979. do 1983. šef konzularnog odjela ambasade u Rimu, a 1990. postaje ambasador SFRJ u Čileu. Baš u Santiagu nastupa kao prvi jugoslavenski ambasador s hrvatske liste koji se 1991. na Tuđmanov poziv stavio na raspolaganje Zagrebu, te je 1992. postao prvi ambasador Hrvatske u Čileu.

O toj bogatoj karijeri Krnić dovršava knjigu pod naslovom „Crni kaputi, bijele rukavice“, iz čijeg smo rukopisa imali priliku pročitati poglavlja o Čileu i Španjolskoj. Kako je od 1987. do 1990. bio šef kabineta zadnjeg jugoslavenskog šefa diplomacije Budimira Lončara, razgovor za Slobodnu Dalmaciju – koji smo vodili u Krnićevu splitskom stanu – započeli smo aktualnom aferom oko odlikovanja koje je Lončaru htio dati gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.

Kako je poznato, nakon protesta s desnice – koja Lončara optužuje za odluku Vijeća sigurnosti UN-a iz 1991. o embargu na uvoz oružja u bivšoj Jugoslaviji – Lončar je sâm odustao od dodjele i razloge objasnio u otvorenom pismu javnosti.

– Dobro poznajete Budimira Lončara?

– Naravno. Bio sam mu šef kabineta, postali smo prijatelji. I nekidan smo razgovarali telefonom.

– Kako komentirate napade na njega?

– To je samo dokaz duboke ideološke podijeljenosti hrvatskog društva, agresivnosti naše ekstremne desnice, zanemarivanja svega dobrog što je Lončar napravio za hrvatske interese – a napravio je dosta – i izvlačenja isključivo teme embarga, i to u pogrešnom kontekstu. Oni koji ga napadaju očito nemaju pojma što je diplomacija i kako se nekad ostvaruju interesi svoje zemlje premda naoko izgleda drukčije.

– Znači da je embargo na uvoz oružja 1991. bio u hrvatskom interesu?

– Hrvatska tada još nije bila priznata, pa ionako nije mogla legalno dobavljati oružje. Ali zato 1991. JNA, koja je već postala srpska vojska, traži kupnju dodatnog naoružanja u SSSR-u. Amerika je to htjela spriječiti embargom, a objektivno je to bilo u hrvatskom interesu. Jer da nije bilo tog embarga, JNA bi se još dodatno naoružala, a Hrvatska i s embargom i bez njega nije mogla legalno kupiti oružje. A ako embargo postoji, oni koji su ga htjeli omogućit će da oružje kupiš na crnom tržištu.

– SAD nam je to omogućio?

– Poznato je da je u studenome 1991. na aerodromu u Budimpešti mađarska policija, navodno na mig SAD-a, zaplijenila avion pun čileanskog oružja namijenjenog hrvatskoj vojsci, baš kad se predsjednik Hrvatskog sabora Žarko Domljan nalazio u Čileu. Iako sam formalno bio ambasador Jugoslavije, uspio sam postići da Domljan u Santiagu bude primljen na svim razinama, osim kod šefa države, jer je avion uzapćen baš na dan kad je Domljana trebao primiti predsjednik Patricio Aylwin, pa su me par sati ranije nazvali iz njegova ureda i obavijestili da se susret otkazuje. Čileanski mediji odmah su objavili vijest o zaplijenjenom avionu, pa sam razumio razlog otkazivanja, jer se čileanska vlada zbog embarga našla u neugodnom položaju.

– Ali iz toga proizlazi da je SAD sprečavao Hrvatsku da krši embargo, a ne joj pomagao?

– Prateći istragu oko tog oružja, čileanski su mediji objavili da su četiri prethodne avionske pošiljke uspješno stigle do hrvatskih oružanih snaga. Imam relevantne informacije iz Čilea da su ta četiri aviona prošla jer je SAD dozvolio.

– Zašto je Amerikancima smetao taj peti avion?

– Očito su nas htjeli upozoriti. Možemo samo nagađati koliko je politički publicitet Domljanova posjeta Čileu – u času kad Hrvatska još nije priznata – bio otponac da zapljenom petog aviona pošalju poruku Zagrebu kako njihova tolerancija ima granica. Znači, Lončar ničim nije spriječio da oružje dođe u Hrvatsku, a spriječio je da dođe u JNA. Aktualni napad na njega je neprihvatljivi, zakašnjeli refleks ekstremne desnice u Hrvatskoj, obilježene neshvatljivom ideologijom koja ne želi sagledati što je stvarni interes Hrvatske.

– Nekidan je i ratni premijer Franjo Gregurić izjavio da je njegova Vlada odmah osudila tadašnji Lončarev nastup na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a?

– Gregurić se sada poziva na odluku Vlade koja je bila protiv embarga. Ali Vlada je to morala formalno osuditi zbog niza razloga i maliciozno je to sada vaditi iz konteksta kako bi se diskreditiralo Lončara. Embargo bi bio izglasan i bez njega.

– Kako ocjenjujete Lončarevu odluku da ne primi medalju?

– Mislim da je dobro napravio što je odbio medalju i dobro je obrazložio razloge – ne samo zbog napada ekstremne desnice, nego zbog šutnje vladajućih krugova, kojima je dobro poznato što je Lončar napravio u zadnjih 20-ak godina za Hrvatsku. Uostalom, da je Lončar 1991. radio protiv Hrvatske, zar bi ga Tuđman kasnije zvao da mu bude „leteći ambasador“?

– Kad ga je zvao?

– Bio sam svjedok te ponude, kad sam 1996. kao pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje pratio premijera Zlatka Mateše pri njegovu posjetu Indoneziji. Tuđman je Mateši dao nalog da se u Džakarti sretne s Lončarom, koji je tada bio predstavnik glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija pri predsjedavajućem Pokreta nesvrstanih, što je tada bila Indonezija. Preko Mateše je Tuđman poručio Lončaru da mu nudi poziciju „letećeg ambasadora“ za rješavanje raznih hitnih i važnih pitanja. Mateša mi je to rekao.

– Lončar je to očito odbio. Znate li možda zašto?

– Sreo sam Lončara nakon sastanka s Matešom i rekao mi je što je poručio Tuđmanu: „Gospodine predsjedniče, što se Vas tiče, sa zadovoljstvom bih prihvatio Vašu ponudu. Međutim, nažalost, u Vašoj neposrednoj blizini ima previše preuskih političara kojima bih ja vrlo brzo postao preširok, što ne bi bilo dobro ni za Vas ni za mene. Zbog toga moram odbiti Vašu ponudu.“

– Vratimo se u 1991. godinu: ambasada SFRJ u Čileu zapravo je radila za Hrvatsku i prije službenog priznanja. Kako to da ste sva trojica diplomata u ambasadi bili hrvatske nacionalnosti?

– To je Lončareva zasluga. Ja sam izabrao tu dvojicu diplomata – Danu Mataića i dr. Svjetlana Berkovića – ali Lončar ih je potvrdio. To je bio prvi slučaj u povijesti jugoslavenske diplomacije da su svi diplomatski djelatnici u jednom predstavništvu bili Hrvati. Bilo je slučajeva da su svi diplomati bili Srbi, ali ovo je bio prvi put da su svi Hrvati. To je značajno doprinijelo da baš Čile bude prva zemlja južne hemisfere koja je priznala Hrvatsku, desetak sati nakon što je to učinila Europska unija.

– Pišete da vam je tada pomogao naš poznati nogometni trener Mirko Jozić, koji je trenirao slavni čileanski Colo-Colo?

– Nije mi bilo lako uvjeriti ministra vanjskih poslova Čilea Enriquea Silva Cimmu. Na moje upite o priznanju Hrvatske nije davao određeniji odgovor, pa sam početkom prosinca 1991. izveo jedan izvanprotokolarni potez. Ministar unutarnjih poslova Enrique Krauss – koji je po čileanskom ustavu imao i poziciju potpredsjednika republike, pa je njegov utjecaj zahvaćao i sferu vanjske politike – bio je fanatični navijač Colo-Cola. Zato sam zamolio Jozića da mi preko predsjednika kluba Eduarda Menichettija ugovori sastanak s Kraussom, što je Menichetti prihvatio i u svojoj elegantnoj kući u predgrađu Santiaga ubrzo organizirao radni doručak, na koji je Krauss došao bez ikakve pratnje. Bili su prisutni i Menichetti i Jozić.

– Tako ste preko nogometa pridobili čileanskog potpredsjednika za hrvatsku stvar?

– Tu sam, u neslužbenom i opuštenom nogometno-političkom čavrljanju, dobio prvi put jasnu potvrdu da će Čile priznati Hrvatsku, da će to učiniti i Argentina – s kojom je čileanski vrh već bio u kontaktu – kao i Kraussovo „čvrsto obećanje“ da će se priznanje objaviti odmah pošto to učini Europska unija. Pamtim da je u šali postavio još jedan uvjet: da Jozić s Colo-Colom, kao prvak Južne Amerike, u predstojećem dvoboju s prvakom Europe Crvenom zvezdom osvoji Interkontinentalni kup.

– Ali Jozić je tu utakmicu izgubio?

– Čile je ipak odmah priznao Hrvatsku. Jozić nam je pomagao i na druge načine, pa ga je za sve njegove zasluge Tuđman na moj prijedlog odlikovao, a kasnije mu je preko mene poslao i ponudu da bude izbornik hrvatske reprezentacije.

– Jozić je to postao tek nakon Tuđmanove smrti. Zašto tad nije htio?

– Koliko znam, zbog „spački“ s kojima su odmah započeli neki poznati nogometni stručnjaci iz neposredne Tuđmanove blizine.

– Pišete da je naše iseljeništvo u Čileu, za razliku od onog u susjednoj Argentini, bilo projugoslavenski orijentirano?

– Tamo sam 1990. zatekao 36 jugoslavenskih iseljeničkih društava, a samo jedno u nazivu nije imalo jugoslavensko ime – Dalmatinsko pripomoćno društvo iz Punta Arenasa. Nije bilo nijednog društva s pridjevom „hrvatsko“, iako su više od 99 posto jugoslavenskih iseljenika činili Hrvati. Drži se da u Čileu živi 135 tisuća iseljenika iz bivše Jugoslavije, od čega svega par stotina Slovenaca, Srba i drugih, dok su svi ostali hrvatskog porijekla.

– Kako su ti naši Hrvati bili projugoslavenski orijentirani?

– Jer su u Čile počeli doseljavati još krajem 19. stoljeća, za Austro-Ugarske, i mahom se radilo o ekonomskoj emigraciji: za razliku od Argentine, u Čileu je bilo vrlo malo Hrvata koji su doselili nakon 1945. iz političkih razloga. Zbog jakog antiaustrijskog sentimenta naši su iseljenici u Čileu oduševljeno pozdravili već i stvaranje Kraljevine Jugoslavije, a kamoli stvaranje AVNOJ-evske Jugoslavije. Zato je s procesom „rekroatizacije“ trebalo ići vrlo pažljivo i postupno, a ne šakom u oko, kao što se dogodilo na Novom Zelandu: i tamo je hrvatska dijaspora bila projugoslavenski orijentirana, ali su neki naši političari htjeli na brzinu preokrenuti njeno raspoloženje, pa je došlo do antihrvatskih reakcija unutar same hrvatske zajednice. Rekroatizacija je u Čileu sprovedena u potpunosti i bez ijednog jedinog incidenta.

– Neko vrijeme vas je čuvala čileanska policija, nakon dojave da se iz Beograda sprema atentat na vas?

– Već nakon izjave lojalnosti Hrvatskoj, koju je na Tuđmanov poziv 22. kolovoza 1991. potpisao kompletan diplomatski sastav ambasade SFRJ u Santiagu, svi smo u srpskim medijima proglašeni izdajnicima i ustašama, a počele su i prijetnje beogradskom dijelu moje obitelji. Starija kći, prevoditeljica u redakciji Tanjuga, odmah je dobila otkaz, a uslijedile su telefonske prijetnje i uznemiravanja. A djelatnik sigurnosti u ambasadi u Santiagu po povratku iz Beograda me u grču i diskreciji obavijestio da je dobio nalog pratiti moje fizičko kretanje i o tome telefonom izvještavati centralu SDB-a u Beogradu. Dodao je kako je iz konteksta razgovora koji je s njim vođen zaključio da se na mene priprema atentat. Navodno se atentatom na ambasadora koji se „prvi javno pobunio“ htjela poslati poruka svim hrvatskim kadrovima u Federaciji.

– Što ste tada učinili?

– Prijetnju sam prijavio domaćim vlastima. Rezultat je bio da sam iduća tri mjeseca imao 24-satnu neposrednu policijsku zaštitu čileanskih karabinjera, sve dok nije postalo izgledno da zbivanja u Jugoslaviji, a posebno rat, objektivno otklanjaju pažnju Beograda s događaja u dalekom Čileu.

– U poglavlju o Španjolskoj kažete da je službena politika Madrida prema Hrvatskoj sve do 2000. bila izrazito kritična, zbog „nedovoljne kompatibilnosti tadašnje HDZ-ove vlasti s demokratskim poretkom i vladavinom prava“?

– I pritom nije bilo razlika između socijalističkih i demokršćanskih vlada u Madridu. Situaciju su nam otežavale i operativne instrukcije koje smo sa Zrinjevca dobivali sve do 2000. godine, a čiju su okosnicu činili potpuno promašeni naputci da u kontaktima sa španjolskom službenom stranom potenciramo „hrvatsko katoličanstvo“ kao „prirodnu“ poveznicu i savezništvo s tom velikom katoličkom zemljom. Moj dojam je bio da je Španjolska razvijena demokracija kojoj to nije sjelo. Dapače, to je kod naših sugovornika u španjolskom MVP-u izazivalo ne samo čuđenje već i odbojnost, pa i prikriveni podsmijeh, jer je Španjolska, bez obzira na katoličku tradiciju, nakon Franca postala i funkcionirala kao visoko laicizirana zemlja, za razliku od Hrvatske.

– Pišete da je osudama i negativnoj popularnosti u Španjolskoj posebno bio izložen predsjednik Tuđman?

– Preko jednog španjolskog prijatelja dobio sam internu bilješku s razgovora premijera Aznara s predsjednikom Tuđmanom u listopadu 1997. na marginama jedne međunarodne konferencije u Strasbourgu. Tuđman je najviše vremena utrošio da Aznara uvjeri u hrvatsku ulogu „predziđa kršćanstva“ i opasnost od stvaranja islamističke države u Bosni, što je iznenadilo i zbunilo španjolsku stranu. Nepopularnosti Tuđmana u Španjolskoj doprinijela je i njegova poznata ideja nacionalnog pomirenja skupnim sahranjivanjem posmrtnih ostataka hrvatskih partizana i ustaša, po uzoru na Francov memorijal „Dolinu palih“ kod Madrida. Taj Francov projekt ni dan-danas nije u Španjolskoj prihvaćen, pa je španjolski tisak dosta kritički pisao o toj Tuđmanovoj ideji.

– Navodite da španjolski kralj Juan Carlos nije htio pozvati Tuđmana na otvorenje Olimpijskog stadiona u Sevilli, iako je inauguralnu nogometnu utakmicu domaćin igrao s Hrvatskom?

– Kad je objavljeno da će utakmici prisustvovati i kralj Juan Carlos, iz Zagreba sam dobio nalog da osiguram službeni poziv organizatora našem Predsjedniku. Odmah sam poduzeo sve potrebno, ali odgovor nije stizao. Pod pritiskom s Pantovčaka iskoristio sam poznanstvo i dobre odnose s jednim od najviših dužnosnika španjolske kraljevske kuće i zamolio za intervenciju. Nakon nekog vremena, na kavi „u četiri oka“, inzistirajući na apsolutnoj diskreciji, obavijestio me da neće biti nikakva poziva, a ni službenog odgovora, „jer se nakon konzultacija kraljevih suradnika i vrha španjolske vlasti došlo do zaključka da Tuđmana ne bi bilo oportuno primiti u Španjolsku, a ni javno vidjeti u kraljevu društvu“.

– Ali zato vas je španjolski kralj pri predaji vjerodajnica pitao o Titu. U knjizi navodite da kralj pritom nije skrivao osobne simpatije prema njemu. Pišete i da vam se to kasnije ponovilo i na nizozemskom dvoru, kod kraljice Beatrix?

– To me isto pitala i danska kraljica Margareta II., koja je posjetila Hrvatsku 2014. godine. Kad sam pripremao njezin posjet, rekla je da bi htjela posjetiti ona mjesta u Hrvatskoj koja je posjetila kao mlada kraljica početkom 70-ih, kada je došla na Titov poziv.

– Otkud takav interes europskih državnika za Titom?

– Tito je uživao veliki ugled u svijetu i upravo to je motiviralo moje sugovornike da pitaju za njega. Iz njihovih pitanja bilo je jasno da imaju veliki respekt prema Titu kao političkoj osobi međunarodnog značenja. I kad to povežete s činjenicom tko je sve došao na Titov pogreb, nema razloga za čuđenje. Tuđman je to razumio i poticao nas da u diplomatskoj borbi za hrvatske interese koristimo Titov renome i reputaciju, osobito kad se radi o izvaneuropskim zemljama za koje sam ja bio zadužen, a Tito je tamo idol. Mislim da hrvatska diplomacija nije dovoljno iskoristila Tita, pogotovo za gospodarski moment.

– Jeste li proputovali čitav svijet?

– Bio sam u 88 zemalja na svih šest kontinenata, a samo 1996. sam kao pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje prošao 300.000 kilometara. Puno zemalja Trećeg svijeta i članica Pokreta nesvrstanih i godinama nakon rata doživljavali su ove prostore kao Jugoslaviju, pa je trebalo puno putovati da bismo dobili njihova priznanja. Oni su poistovjećivali Srbiju i Jugoslaviju, a pritom se naša diplomacija nedovoljno pozivala na Tita. U državnom vrhu jedino je Tuđman razumio značenje Titova imena u svijetu i sugerirao nam da ga koristimo.

– Što najviše narušava sliku Hrvatske u svijetu?

– Filoustaštvo. U Danskoj sam htio dati ostavku kad sam vidio da se filoustaštvo kod nas tolerira, jer u demokratskom društvu poput danskog to snažno ruši našu sliku. Oni koji se ponašaju proustaški na javnoj sceni ne razumiju da su baš oni najveći neprijatelji Republike Hrvatske, jer nam takvo ponašanje srozava međunarodni ugled.

– Percipira li se to vani?

– Itekako. Prije deset godina nitko u Europi nije znao što je „Za dom spremni“, ali danas znaju, i to vežu za nešto što je nedopustivo u jednoj demokraciji.

– Bili ste ambasador i socijalističke i kapitalističke države. Kako danas gledate na socijalizam? Vidimo da i u SAD-u unutar Demokratske stranke jača socijalistička struja?

– Sve što je Jugoslavija imala unutar svoje strukture, sve je bez kriterija odbačeno, što je po mom sudu velika greška. Sasvim je izvjesno da mnoga rješenja u SFRJ nisu bila prijatna, pogotovo u osobnim slobodama, ali niz jugoslavenskih rješenja u gospodarstvu, školstvu, zdravstvu, kulturi itd. ne samo što ne odudaraju od demokratskih aspiracija, nego su i praktično pokazivala svoju vrijednost.

Veliki dio poslova koje sam odrađivao u jugoslavenskoj diplomaciji bili su na korist svih naroda Jugoslavije, osobito u gospodarskom pogledu, naročito oni vezani za nesvrstane zemlje. Ja sam se unutar jugoslavenske diplomacije pobunio onda kad sam iz Beograda počeo dobivati instrukcije koje više nisu bile u interesu svih jugoslavenskih naroda, već su išle u korist velikosrpskih aspiracija. I tada sam dao ostavku.

Na pitanje javljaju li se u svijetu tendencije koje izlaze iz okvira liberalnog kapitalizma, odgovor je „da“. Nažalost, više u svijetu nego kod nas.

OKVIR 1: U Haagu s Miloševićem

– Studirali ste pravo skupa sa Slobodanom Miloševićem?

Milošević je bio dvije godine stariji, ali smo zajedno sjedili u fakultetskom odboru i dobro sam upoznao njegov način političkog i osobnog razmišljanja. Tuđman je tražio da mu detaljno opišem Miloševićevu ličnost, pa sam mu rekao da su četiri glavne Miloševićeve osobine to što je vrlo inteligentan čovjek, osoba visoke osobne hrabrosti, „Machiavelli, veći i od samog Machiavellia“ i „pasionirani kockar“. Tuđman je pažljivo slušao, bez ijednog komentara; tek je s nevjericom reagirao na moju izjavu da „ja nikakvu dogovoru s Miloševićem, ni njegovu potpisu na nekom dokumentu, ne bih vjerovao“. Tada mi nije bilo poznato da je Tuđman navodno vodio tajne pregovore s Miloševićem, o čemu do danas pišu hrvatski mediji, ali dobro sam poznavao Miloševića i znao sam gdje to vodi.

– Zadnji put ste ga vidjeli u Haagu?

– U haaškom pritvoru, kad sam u pratnji tadašnje ministrice pravosuđa Vesne Škare-Ožbolt posjetio naše pritvorenike. Bili smo u dnevnom boravku pritvora i Milošević je naletio na mene, pa smo se pozdravili. Nije baš bio raspoložen, pitao je samo što radim tu i rekao da mora ići pripremati obranu.

OKVIR 2: La Paz brani Šerbedžiju

– Kao hrvatski veleposlanik u Čileu, pokrivali ste i Peru i Boliviju. Prilikom predavanja vjerodajnica u La Pazu imali ste zanimljiv razgovor s predsjednikom Bolivije?

– Vjerodajnice sam u La Pazu predao predsjedniku Sanchezu de Losadi, koji je najveći dio audijencije posvetio glumcu Radi Šerbedžiji, zatraživši od mene da u Hrvatskoj „prestane progon Šerbedžije“. A ja Šerbedžiju nikad nisam upoznao, niti sam išta znao o problemima koje ima u Hrvatskoj, ali mi je bilo poznato da je oženio Losadinu nećaku. Nekadašnji jugoslavenski ambasador u Boliviji Lazar Udovički oženio je Losadinu sestru Ninu, a njihova kći Lenka Udovički u međuvremenu je postala Šerbedžijina supruga. U izvješću koje sam uputio predsjedniku Tuđmanu vjerno sam prenio i Losadin zahtjev, navevši da nam te stvari ruše međunarodni ugled i sliku o nama. Nikad nisam dobio nikakav odgovor i ne znam je li to Šerbedžiji koristilo.

Peter Gabriel za Guaida, Roger Waters za Madura

BRITANSKI MILIJARDER RICHARD BRANSON ORGANIZIRA KONCERT ZA VENEZUELU – CARACAS UZVRAĆA VLASTITIM KONCERTOM

Mnogi strahuju da bi sutra u Venezueli krv mogla poteći u potocima.

Krvni povod mogla bi biti humanitarna pomoć SAD-a koja danima stoji na kolumbijskoj granici: dok samoproglašeni predsjednik Venezuele Juan Guaido tvrdi da će kamioni sa 180 tona hrane i lijekova baš sutra ući u zemlju, ustavni predsjednik Nicolas Maduro i venezuelanska vojska tvrde da će to spriječiti, kriveći Guaida da stvara povod za vojnu intervenciju SAD-a.

U međuvremenu, kao glazbena uvertira mogućih oružanih sukoba, danas će se na venezuelansko-kolumbijskoj granici odviti neobičan rat koncertima, koji je pokrenuo britanski milijarder i vlasnik Virgin Grupe Richard Branson, svojom najavom da će u pograničnom kolumbijskom gradu Cucuta – s kolumbijske strane mosta Tienditas koji povezuje Kolumbiju i Venezuelu – baš danas organizirati veliki humanitarni koncert u stilu Live Aid-a iz 80-ih, kako bi prikupio 100 milijuna dolara za kupnju hrane i lijekova za građane Venezuele.

Na Bransonovom koncertu navodno bi nastupili meksički bend Mana, španjolski izvođač Alejandro Sanz, dominikanski umjetnik Juan Luis Guerra i panamsko-španjolski muzičar Miguel Bose, dok bi glavne zvijezde trebale biti francusko-španjolski glazbenik Manu Chao i bivši pjevač britanskog „Genesisa“ Peter Gabriel. Branson očekuje 250.000 posjetitelja, a novac bi prikupio donacijama internetskih gledatelja koncerta.

„Ako Madurova vojska zaustavi dolazak pomoći, uz slike stotina tisuća ljudi koji s obje strane granice žele doći po tu pomoć, to će poslati moćnu poruku svima: vojska zaustavlja pomoć. To znači da će Guaido imati bolje šanse za nove izbore“, kazao je Branson u intervjuu za Associated Press, otvoreno podržavajući državni udar u Venezueli.

 ‘Mičite ruke s Venezuele’

Na Bransonov plan odmah je reagirao službeni Caracas, prvotno ističući da će u subotu i nedjelju, 23. i 24. veljače, organizirati dva kontra-koncerta.

„Koncerti u organizaciji Vlade bit će održani na mostu Simon Bolivar koji povezuje Venezuelu s Kolumbijom, pod sloganom ‘Nećemo rat, mičite ruke s Venezuele’“, kazao je početkom tjedna venezuelanski ministar informiranja Jorge Rodriguez, poručivši da će njegova vlada za vrijeme koncerata podijeliti 20.000 paketa s hranom siromašnim građanima – Kolumbije.

U međuvremenu je Madurova vlada još dodatno „pojačala“ plan o kontra-koncertima. Neće ih biti dva, nego tri – održat će se ne samo sutra i prekosutra, nego i danas. I neće biti održani na mostu Simon Bolivar, nego s druge strane mosta Tienditas, onog istog kojeg je već ‘kaparirao’ Branson.

Drugim riječima, suparnički koncerti bit će održani u isto vrijeme i na istom mjestu. Dvije ideološki suprotstavljene publike danas će biti međusobno udaljene svega 280 metara – tolika je duljina mosta Tienditas. Nameće se analogija s čuvenom epizodom „Borbena ponoćka“ iz Smojine serije „Malo misto“.

„Ono što rade s druge strane granice je njihov problem. Mi ćemo braniti naš teritorij“, kazao je venezuelanski dužnosnik Diaro Vivas, dajući izjavu baš na mostu Tienditas. Bransonovu inicijativu Vivas je nazvao „provokacijom“.

‘Mi nismo zemlja prosjaka’

U srijedu je priča dobila dodatnu dimenziju, kad se video-porukom oglasio bivši vođa „Pink Floyda“, slavni britanski glazbenik Roger Waters, koji je Bransonov plan nazvao „varkom“ te pozvao fanove i glazbenike da ne sudjeluju u „lijepom putu koji u konačnici vodi u smjenu režima“.

„Bransonov koncert nema nikakve veze s potrebama naroda Venezuele, niti s demokracijom i slobodom, a nema veze ni s pomoći“, rekao je Waters, osudivši zapadni medijski narativ o Venezueli:

„Nema tamo građanskog rata, kaosa, ubijanja, diktature, masovnog zatvaranja opozicije ili gušenja slobode medija pod predsjednikom Nicolasom Madurom – imam prijatelje u Caracasu koji mi to potvrđuju“, kazao je Waters, posebno se obrativši svom prijatelju Peteru Gabrielu, koji bi danas trebao nastupiti na Bransonovom koncertu:

„Nemoj padati na američke priče. Sjeti se kako su američke smjene režima završavale ranije. Zar zaista želimo Venezuelu pretvoriti u novi Irak, Siriju ili Libiju? Ja ne želim, a ne želi ni narod Venezuele“, poručio je Waters, koji je nedavno pozvao na demonstracije pred sjedištem UN-a u New Yorku protiv američkog uplitanja u Venezuelu.

Na to je Branson ustvrdio da „Roger Waters priča gluposti“, te ponovio kako je cilj njegova koncerta potaknuti venezuelanske vojnike da se „ogluše na zapovijedi Nicolasa Madura“ i dozvole da američka humanitarna pomoć pređe granicu.

Oglasio se i sâm Maduro, objavivši na državnoj televiziji da je njegova vlada, umjesto 180 tona američke pomoći, naručila i platila 300 tona hrane i lijekova iz Rusije.

„Mi nismo zemlja prosjaka, a Amerika nas želi poniziti i podjarmiti“, poručio je predsjednik Venezuele.

 

Sklobodna Dalmacija – 22.02.2019