PREDSJEDNIČKA KANDIDATURA MIROSLAVA ŠKORE UKLAPA SE U EUROPSKE TRENDOVE

Primjer Vladimira Zelenskog pokazuje da je granica između fikcije i stvarnosti sve tanja. Građani Ukrajine glasali su za njega jer je turbo popularan, što ukazuje da ljudi žele super-junake, a ne stvarne ličnosti – kaže dr. Zenzerović Grbeša

Čini se da će predsjednička kandidatura Miroslava Škore biti medijska top-tema predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Ne zato što je Škoro nekakav neotkriveni politički lumen s blistavim idejama kako izvući zemlju iz općeg ćorsokaka, već iz mnogo prozaičnijeg razloga – zato što je pjevač, lice s estrade.

Nije malo onih koji smatraju da upravo iz tog razloga Škorina kandidatura predstavlja degradaciju, odnosno estradizaciju politike. No postojeći trendovi u Europi sugeriraju da Škoro nikako nije usamljeni slučaj.

Najpoznatiji primjer svakako je ukrajinski komičar i glumac Vladimir Zelenski, koji je u travnju ove godine premoćno postao novi predsjednik Ukrajine – potukavši u drugom krugu sa 73 posto glasova dotadašnjeg predsjednika Petra Porošenka – a da mu je pritom jedina poveznica s politikom bila činjenica da je u vrlo popularnoj televizijskoj seriji „Sluga naroda“ (po kojoj je nazvao i svoju političku stranku) igrao ulogu – ukrajinskog predsjednika.

Nije puno nedostajalo ni da Poljska za predsjednika dobije celebrityja – glumac i rock-pjevač Pawel Kukiz na predsjedničkim izborima 2015. osvojio je čak 21 posto glasova i završio kao treća politička snaga u toj zemlji. Zanimljivo je da se Kukiz u Poljskoj proslavio svojim bendom Jugoton i obradama pjesama jugoslavenskog rocka iz 80-ih godina, a u zadnje vrijeme najpopularnije su mu obrade pjesama Parnog valjka.

Da ovaj fenomen „estradizacije politike“ nije rezerviran samo za Istočnu Europu, odnosno samo za mlade i nerazvijene demokracije, svjedoči primjer Islanda, zemlje s najstarijim parlamentom na svijetu: njihov Ahtling osnovan je 930. godine, dakle prije gotovo 11 stoljeća. A gradonačelnik glavnoga grada Reykjavika od 2010. do 2014. bio je glumac i komičar Jon Gnarr. Valja notirati i slučaj s druge obale Jadrana, gdje je komičar Beppe Grillo sa svojim protestnim pokretom „5 zvjezdica“ ušao i u talijanski i u Europski parlament.

Od Reagana do Trumpa

O tom fenomenu je na ovogodišnjoj znanstvenoj konferenciji u Dubrovniku izlagala naša politologinja dr. Marijana Zenzerović Grbeša sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, koja na temu „celebrity populizma“ upravo priprema znanstvenu studiju skupa s dr. Bertom Šalajem, također profesorom na FPZ-u.

Iako se čini da je „celebrity populizam“ fenomen novijeg datuma, dr. Zenzerović Grbeša podsjeća da se radi o trendu koji je začet u SAD-u još u prošlom mileniju, kada je od 1981. do 1989. američki predsjednik u dva mandata bio bivši glumac Ronald Reagan. Njegov glumački i republikanski kolega Arnold Schwarzenegger u ovom je mileniju bio guverner savezne države Kalifornije (od 2003. do 2011.), a naša sugovornica u ovu skupinu uvrštava i aktualnog predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, nekadašnjeg sudionika reality-showa na američkim televizijama, za kojeg kaže da je „bio reality zvijezda i ostao“.

– Primjer novog ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog pokazuje da je granica između fikcije i stvarnosti sve tanja. Građani Ukrajine glasali su za njega jer je turbo popularan, što ukazuje na tendenciju da ljudi žele super-junake, a ne stvarne ličnosti – kaže nam dr. Zenzerović Grbeša, koja je 2016. u koautorstvu s dr. Domagojem Bebićem objavila rad „Tempirana bomba uzvraća udarac“, u kojem analizira kako su tadašnji američki predsjednički kandidati Hillary Clinton i Donald Trump koristili američke pjevače i glumce u svojim predizbornim kampanjama.

Tako su u Clintoničinoj kampanji sudjelovali Jay-Z, Kanye West, Beyoncé, Christina Aguilera, Cher, Jon Bon Jovi, Mariah Carey, Ice-T, Elton John, Lady Gaga, Jennifer Lopez, Ricky Martin, Madonna, Morrissey, Snoop Dogg, 50 Cent, Sting, Barbra Streisand, Bruce Springsteen i mnogi drugi, dok su najpoznatiji Trumpovi podržavatelji s estrade bili glumac Clint Eastwood, hrvač Hulk Hogan i country pjevačica Loretta Lynn.

‘Narod protiv elite’

– Dakle, najprije smo imali političare koji se koriste elementima pop-kulture, a sada već imamo ljude iz pop-kulture koji ulaze direktno u politiku, koristeći se populističkim diskursom, poput Zelenskog. A pop-kultura je zapravo narod, i taj fenomen ne bi trebalo podcjenjivati. Škoro se savršeno uklapa u taj trend – kaže nam znanstvenica sa zagrebačkog FPZ-a, koju smo pitali kako politološka znanost objašnjava takav uspon populizma u Europi.

– Populizam je izraz nepovjerenja u postojeće političke elite i liberalnu demokraciju. Ljudi više ne vjeruju tradicionalnim političkim elitama i tom prostoru se pojavljuju svakakvi akteri, pa i populisti, koje se može prepoznati po diskursu u kojem kritiziraju sve elite podjednako, po principu „svi su oni isti“, dok se oni sami predstavljaju kao „narod“, odnosno „narod protiv elite“.

Naša sugovornica smatra da je uspon političkog populizma dio trenda rastućeg nepovjerenja u tradicionalne institucije općenito, dakle ne samo u politiku, a jedan od primjera je i tzv. antivakserski pokret, gdje dio građana više ne vjeruje ni liječnicima, pa odbija cijepiti vlastitu djecu.

– Ovo je doba sumnje, doba antipolitike, i rast populizma uklapa se u širi društveno-politički kontekst, koji čine sumnja u institucije moći i znanja, plus identifikacija s narodom. To ne podrazumijeva automatski da će populisti zavladati, ali takvi akteri svakako imaju dobre šanse da se nametnu masama – zaključuje dr. Zenzerović Grbeša.