Peter Gabriel za Guaida, Roger Waters za Madura

BRITANSKI MILIJARDER RICHARD BRANSON ORGANIZIRA KONCERT ZA VENEZUELU – CARACAS UZVRAĆA VLASTITIM KONCERTOM

Mnogi strahuju da bi sutra u Venezueli krv mogla poteći u potocima.

Krvni povod mogla bi biti humanitarna pomoć SAD-a koja danima stoji na kolumbijskoj granici: dok samoproglašeni predsjednik Venezuele Juan Guaido tvrdi da će kamioni sa 180 tona hrane i lijekova baš sutra ući u zemlju, ustavni predsjednik Nicolas Maduro i venezuelanska vojska tvrde da će to spriječiti, kriveći Guaida da stvara povod za vojnu intervenciju SAD-a.

U međuvremenu, kao glazbena uvertira mogućih oružanih sukoba, danas će se na venezuelansko-kolumbijskoj granici odviti neobičan rat koncertima, koji je pokrenuo britanski milijarder i vlasnik Virgin Grupe Richard Branson, svojom najavom da će u pograničnom kolumbijskom gradu Cucuta – s kolumbijske strane mosta Tienditas koji povezuje Kolumbiju i Venezuelu – baš danas organizirati veliki humanitarni koncert u stilu Live Aid-a iz 80-ih, kako bi prikupio 100 milijuna dolara za kupnju hrane i lijekova za građane Venezuele.

Na Bransonovom koncertu navodno bi nastupili meksički bend Mana, španjolski izvođač Alejandro Sanz, dominikanski umjetnik Juan Luis Guerra i panamsko-španjolski muzičar Miguel Bose, dok bi glavne zvijezde trebale biti francusko-španjolski glazbenik Manu Chao i bivši pjevač britanskog „Genesisa“ Peter Gabriel. Branson očekuje 250.000 posjetitelja, a novac bi prikupio donacijama internetskih gledatelja koncerta.

„Ako Madurova vojska zaustavi dolazak pomoći, uz slike stotina tisuća ljudi koji s obje strane granice žele doći po tu pomoć, to će poslati moćnu poruku svima: vojska zaustavlja pomoć. To znači da će Guaido imati bolje šanse za nove izbore“, kazao je Branson u intervjuu za Associated Press, otvoreno podržavajući državni udar u Venezueli.

 ‘Mičite ruke s Venezuele’

Na Bransonov plan odmah je reagirao službeni Caracas, prvotno ističući da će u subotu i nedjelju, 23. i 24. veljače, organizirati dva kontra-koncerta.

„Koncerti u organizaciji Vlade bit će održani na mostu Simon Bolivar koji povezuje Venezuelu s Kolumbijom, pod sloganom ‘Nećemo rat, mičite ruke s Venezuele’“, kazao je početkom tjedna venezuelanski ministar informiranja Jorge Rodriguez, poručivši da će njegova vlada za vrijeme koncerata podijeliti 20.000 paketa s hranom siromašnim građanima – Kolumbije.

U međuvremenu je Madurova vlada još dodatno „pojačala“ plan o kontra-koncertima. Neće ih biti dva, nego tri – održat će se ne samo sutra i prekosutra, nego i danas. I neće biti održani na mostu Simon Bolivar, nego s druge strane mosta Tienditas, onog istog kojeg je već ‘kaparirao’ Branson.

Drugim riječima, suparnički koncerti bit će održani u isto vrijeme i na istom mjestu. Dvije ideološki suprotstavljene publike danas će biti međusobno udaljene svega 280 metara – tolika je duljina mosta Tienditas. Nameće se analogija s čuvenom epizodom „Borbena ponoćka“ iz Smojine serije „Malo misto“.

„Ono što rade s druge strane granice je njihov problem. Mi ćemo braniti naš teritorij“, kazao je venezuelanski dužnosnik Diaro Vivas, dajući izjavu baš na mostu Tienditas. Bransonovu inicijativu Vivas je nazvao „provokacijom“.

‘Mi nismo zemlja prosjaka’

U srijedu je priča dobila dodatnu dimenziju, kad se video-porukom oglasio bivši vođa „Pink Floyda“, slavni britanski glazbenik Roger Waters, koji je Bransonov plan nazvao „varkom“ te pozvao fanove i glazbenike da ne sudjeluju u „lijepom putu koji u konačnici vodi u smjenu režima“.

„Bransonov koncert nema nikakve veze s potrebama naroda Venezuele, niti s demokracijom i slobodom, a nema veze ni s pomoći“, rekao je Waters, osudivši zapadni medijski narativ o Venezueli:

„Nema tamo građanskog rata, kaosa, ubijanja, diktature, masovnog zatvaranja opozicije ili gušenja slobode medija pod predsjednikom Nicolasom Madurom – imam prijatelje u Caracasu koji mi to potvrđuju“, kazao je Waters, posebno se obrativši svom prijatelju Peteru Gabrielu, koji bi danas trebao nastupiti na Bransonovom koncertu:

„Nemoj padati na američke priče. Sjeti se kako su američke smjene režima završavale ranije. Zar zaista želimo Venezuelu pretvoriti u novi Irak, Siriju ili Libiju? Ja ne želim, a ne želi ni narod Venezuele“, poručio je Waters, koji je nedavno pozvao na demonstracije pred sjedištem UN-a u New Yorku protiv američkog uplitanja u Venezuelu.

Na to je Branson ustvrdio da „Roger Waters priča gluposti“, te ponovio kako je cilj njegova koncerta potaknuti venezuelanske vojnike da se „ogluše na zapovijedi Nicolasa Madura“ i dozvole da američka humanitarna pomoć pređe granicu.

Oglasio se i sâm Maduro, objavivši na državnoj televiziji da je njegova vlada, umjesto 180 tona američke pomoći, naručila i platila 300 tona hrane i lijekova iz Rusije.

„Mi nismo zemlja prosjaka, a Amerika nas želi poniziti i podjarmiti“, poručio je predsjednik Venezuele.

 

Sklobodna Dalmacija – 22.02.2019

 

 

 

Marx nas uči kako zavesti djevojku, vodite bilješke!

KAKO BI MLADE KINEZE PRIVUKLA MARKSIZMU, KOMUNISTIČKA PARTIJA SNIMILA ANIMIRANU SERIJU O MARXU

Čini se da je partijski Odjel za propagandu dobro uložio pare. Prva epizoda serije prikazana je 28. siječnja i samo prvog dana pogledalo ju je tri milijuna mladih Kineza. ‘Ovaj Marx je presladak’, piše jedna mlada Kineskinja

Ideološki sektor Komunističke partije Kine radi punom parom: u strahu da je mladim Kinezima marksizam u školama postao dosadan, Partija im je odlučila ponuditi redizajniranog Karla Marxa – tako je nastao animirani serijal „Vođa“ u sedam epizoda, snimljen u duhu kineske anime, koji se prikazuje na najgledanijem kineskom stream servisu Bilibili.

Kineski stratezi uočili su da se uslijed brzog razvoja tehnologije i novih medija gro života novih naraštaja u 21. stoljeću preselio u virtualnu stvarnost, na društvene mreže i internetske platforme, te su zaključili da bi im u takvim okolnostima klasična školska nastava marksizma, društveno-ekonomske teorije nastale u 19. vijeku, mogla postati suhoparna, zastarjela i anakrona.

Stoga je Odjel za propagandu Lige komunističke omladine, u suradnji s Centralnim vladinim uredom za istraživanje i konstrukciju marksističke teorije, odlučio uložiti pare u produkciju filma koji bi mladima u Kini približio Marxa kao osobu, kako bi se na taj način kod mladih razvila empatija i prema onome što je taj čovjek za života napisao.

Stoga Marx u filmu nije prikazan kao starac velike sijede kose i brade, s inteligentnim crnim očima, kakvim ga znamo. Umjesto te ikoničke slike „ateističkog Mojsija“, kineska omladina gleda nešto drugo – njihov Marx je vizualno mlad, visok, vitak i zgodan, dok je karakterno buntovan, odlučan i energičan, a uz to i romantičan, pa shodno tome ima muževno izraženu čeljust i plave oči. I govori kineski. I zavodi djevojke.

Najljepša cura u gradu

Točnije, zavodi jednu jedinu djevojku – svoju buduću suprugu Jenny von Westphalen, koja je u prvoj epizodi filma prikazana kao djevojka izrazite ljepote, klasična princeza iz bajke. To se, doduše, poklapa s legendama koje kazuju da je ta pruska plemkinja, inače četiri godine starija od Marxa, bila najljepša djevojka svoga doba u Trieru.

Kako dolikuje bajkovitim obrascima anime, Jenny i Karl upoznaju se na balu: dok zgodni Karl sigurnim plesnim potezima vodi lijepu Jenny kroz veliku balsku dvoranu, mladim kineskim gledateljima je jasno da će to dvoje zaljubljenih završiti zajedno, što se potvrđuje u nastavku epizode, kad se citiraju dijelovi iz Marxova ljubavnog pisma svojoj izabranici:

Jenny, naše duše su povezane. Prava ljubav nije stvar materijalne jednakosti nego duhovne srodnosti“, piše plavooki Marx, a ona mu u jednoj od narednih scena, dok šetaju držeći se za ruke, otkriva svoje osjećaje:

Moj brat želi da se udam za plemića, ali u mom srcu si ti“, kaže Jenny zaljubljeno, na što Marx odlučno odgovara:

Kaži mi kada se želiš udati i oženit ću te.“

No ljubavna priča samo je romantični okvir koji je partijski Odjel za propagandu osmislio kao kanal za slanje temeljne ideološke poruke kineskoj omladini. Jer u svojim pismima mladi Marx upozorava svoju voljenu što je čeka u životu s njim:

Život ću posvetiti borbi za siromašne, koji čine većinu u svijetu. Od tog cilja nikad neću odustati.“

Kapitalisti gledaju prvi

Prve reakcije mladih kineskih gledatelja sugeriraju da je Odjel za propagandu dobro uložio pare. Prva epizoda serije prikazana je 28. siječnja i već prvog dana pogledalo ju je oko tri milijuna mladih Kineza, a komentari na streaming platformi Bilibili puni su komplimenata. „Ovaj Marx je presladak“, napisala je jedna mlada Kineskinja. „Marx nas uči kako zavesti djevojku, vodite bilješke!“ poručuje neki njezin vršnjak.

No nisu svi mladi gledatelji zadovoljni. Činjenica da je platforma Bilibili onima koji plate unaprijed omogućila gledanje naredne epizode prije ostale publike ogorčila je socijalno i ideološki osvješteniji dio kineske omladine. „Dakle, kapitalisti mogu gledati prvi?“ prigovorio je jedan kineski mladac.

Portal Inkstone prenio je mišljenje šangajskog politologa Chena Daoyina, koji smatra da ovaj projekt predstavlja efikasan način obrazovanja mladih o marksizmu, odnosno o njegovoj službenoj kineskoj interpretaciji.

Tinejdžeri će biti skloniji da prihvate marksizam ako upoznaju Marxa kao osobu. Glavni cilj je naučiti ih da prepoznaju službenu ideologiju partije i njen legitimitet“, drži Chen.

Serijal o Marxu očito je bio dobro reklamiran, jer se već i prije premijere na tržištu pojavio cijeli niz popratnih proizvoda: od stripa o Marxu, preko emotikona s likom Marxa i Engelsa, do kazališnih predstava o očevima komunizma.

Strip informira mlade da Marx nije samo veliki mislilac o kojem uče na nastavi, nego i posvećeni, romantični i buntovni tinejdžer“, zaključuje urednik stripa Wu Yunqin.

 

Mlade u Hrvatskoj guši uskogrudnost desnog centra

ISTRAŽIVANJE POTVRDILO DA HRVATSKA MLADOST ISELJAVA I IZ POLITIČKIH RAZLOGA

Na lijevom centru ipak možeš biti i Srbin, inovjerac, žena i homoseksualac, bez da se osjetiš diskriminiran. Na desnom centru stvari su puno strože: na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni

Slutili smo i ranije, ali sad imamo i znanstvenu potvrdu: oni su potpuno bezvoljni, ne vide uopće šansu za poboljšanje situacije u zemlji, niti misle da borba za bolju i pravedniju Hrvatsku ima smisla, a svoju budućnost vide izvan Hrvatske. Oni sigurno neće dići revoluciju. Barem ne u našoj zemlji.

Zborimo, jasno, o hrvatskoj omladini. Konkretno, o generaciji rođenoj između 1989. i 2004., curama i momcima koji danas imaju od 15 do 30 ljeta. Ta je generacija bila u fokusu istraživanja troje mladih zagrebačkih politologa – Milice Vučković i Koste Bovana s Fakulteta političkih znanosti te Marka Kovačića s Instituta za društvena istraživanja – čiji su rezultati prošlog tjedna, u organizaciji GOOD inicijative, predstavljeni u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ u Zagrebu.

Glavna tema istraživanja bio je radikalizam među mladima u Hrvatskoj, odnosno način na koji mladi percipiraju radikalizam u našem društvu. Istraživanje je provedeno na pet fokus grupa s 33 ispitanika, u dobi od 15 do 30 godina, iz četiri hrvatska grada – Sinja, Splita, Zagreba i Dalja. Takvim izborom gradova htjelo se podjednako zahvatiti mediteransku (Sinj, Split) i kontinentalnu (Zagreb, Dalj) Hrvatsku, te u svakoj od tih zemljopisno-kulturoloških cjelina podjednako obraditi i najveće gradove (Split, Zagreb) i manja mjesta (Sinj, Dalj).

Zagrebački Institut za društvena istraživanja (IDIZ) mlade istražuje već više od pola stoljeća. Ovo istraživanje izdvaja se od većine ranijih IDIZ-ovih projekata po upotrebi kvalitativne metodologije, o čemu je na predstavljanju u Leksikografskom zavodu govorio Kovačić:

Iz dosadašnjih istraživanja već znamo da su mladi apatični, konzervativniji od roditelja, da su reterirali u smislu progresivnih vrijednosti i da idu prema retradicionalizaciji. Ovim istraživanjem smo željeli produbiti postojeća koja su se dosad radila u Hrvatskoj i području Jugoslavije i jako dobro deskriptivno opisuju što se događa s mladima, ali ne daju nužno odgovor na pitanje zašto je to tako. Ispitujući kakva je percepcija radikalnog, dobili smo odgovore da je mladima sâm pojam radikalnog negativan. A to je ono što je zastrašujuće i što nismo uspjeli doznati iz svih dosadašnjih kvantitativnih istraživanja.“

Uškopljena generacija

Drugim riječima, ako je našim mladima već i sâm pojam radikalnog negativan – a mladi su onaj dio populacije koji bi prirodno trebao biti najradikalniji – dolazimo do neminovnog zaključka da je hrvatsko društvo proizvelo uškopljenu generaciju mladih, što je rijedak pothvat i u širim okvirima. Malo se koje društvo u povijesti time može pohvaliti.

Na predstavljanju je rečeno i kako mladi razlikuju lijevi i desni ekstremizam, što je objašnjeno kao posljedica povijesnih ideoloških podjela na ustaše i partizane. No konkretni događaji i pojave iz današnjeg hrvatskog društva koje mladi proglašavaju radikalnima nemaju direktne veze s partizansko-ustaškom pričom, već se odnose na prijeporne točke između konzervativne i liberalne ideologije.

Tako dio mladih radikalnost pripisuju konzervativnim pokretima poput inicijativa za zabranu pobačaja („…radikalan građanin je kao Željka Markić, koja je Opus Dei… i ide pobačaje zabranjivati…“), dok drugi dio mladih radikalnim drži borbu za rodna i LGBT prava, što je osobito registrirano u Splitu i Sinju, gdje su dobiveni odgovori da su LGBT prava „malo preuranjena za ovu državu“. Za komentar smo se obratili jednom od autora istraživanja, spomenutom IDIZ-ovom politologu Marku Kovačiću:

– Riječ je o tome da mladi vide bilo koje odstupanje od neke ustaljene norme kao radikalno ponašanje. Može se reći da su kriteriji bivanja radikalnog zapravo jako niski. To je svakako rezultat socijalizacijskih procesa, od obitelji preko škole do medija, agensa socijalizacije koji promoviraju konformistički i podanički mentalitet. Važno je ne talasati – kaže Kovačić, dodavši kako nije sklon tezi da među mladima postoji podjela na lijevi i desni radikalizam.

– Mislim da je rezultate ispravnije tumačiti kao opći poraz emancipacijske uloge obrazovanja te svojevrsnu intelektualnu lijenost mladih koji raznorodne i raznovrsne dimenzije društvene sfere neopravdano izjednačuju – drži Kovačić.

Korozivna apatija

Možda je ovu priču trebalo započeti s beznađem, koje je i ovim istraživanjem potvrđeno kao temeljna osobina ratno-poratne generacije hrvatske mladosti. Tu su stavku istraživači nazvali „korozivna apatija“, a o njoj kazuju odgovori mladih kako u Dalju („Mi ne činimo ništa. Što bude, bit će. Svi se žale kako je situacija loša, a kad se organiziraju protesti polovica se ne pojavi, prelijeni su da se pojave, samo sjede doma“), tako i u Zagrebu („Želimo naglasiti jednu stvar, mi volimo pričati, ali nemamo znanja ni alate za djelovanje. Možemo sjediti i raspravljati satima na kavi, ali ne znamo kako djelovati“).

– Rezultati su zapravo očekivani – komentira Kovačić, ukazujući da su i ranija istraživanja IDIZ-a jasno pokazivala društvenu i političku apatiju i alijenaciju mladih. No i sâm priznaje da ih je „iznenadio opseg rezigniranosti mladih te njihov rezignirani stav prema društvenim inovacijama, za koji smo ipak mislili da je nešto manji“.

Našeg sugovornika smo pitali i otkud dolazi ta silna rezignacija, iz koje mladi izlaz nalaze tek u odlasku u inozemstvo. Konkretno, iseljavaju li se mladi iz Hrvatske isključivo iz ekonomskih razloga, ili se tu krije još neki uzročni đavo?

– Duboko sam uvjeren da su ekonomski razlozi iseljavanja mladih samo jedan od faktora koji objašnjavaju pojačanu emigraciju. Mislim da je pogrešno ignorirati društvenu i političku klimu koja je izrazito nepoticajna – kaže Kovačić, te nabraja društveno-političke faktore koji mlade tjeraju na odlazak iz Hrvatske: raširenost političke korupcije, smanjene slobode medija, relativizacija općeprihvaćenih civilizacijskih dosega, obrazovni sustav koji je više područje ideološke borbe nego emancipacijski alat mladih, pravna nesigurnost koju hrvatsko pravosuđe perpetuira u najmanju ruku neobičnim presudama, zatomljavanje progresivnih kulturnih praksi, ograničavanje rada civilnog društva…

– Sve su to faktori koji, kad razgovarate s mladima, utječu na njihovu odluku da svoju sreću potraže u inozemstvu – kaže naš sugovornik.

Ustaše im bliže od LGBT ekipe

Na predstavljanju rezultata Kovačić je iznio i zanimljivu opasku o političkim uzrocima endemske apatije među mladima u Hrvatskoj, navodeći kako je to dobrim dijelom posljedica dugogodišnje prevlasti desnog centra u hrvatskoj politici, čiji je normirani svjetonazor preuzak za veliki dio mladih.

Oni koji se miču od desnog centra prema ljevici zapravo idu prema centru i bivaju još radikalniji. I to je problem – država takvim sustavom krade mladost mladima koji bi trebali jednog dana donijeti i prihvatiti novine koje svijet donosi, a to ne rade jer im država cijelo vrijeme stavlja lance oko tog nominalno desnog centra – i onemogućuje da se ostvare prema nečemu drugom“, kazao je tada Kovačić, pa smo ga zamolili da za Slobodnu pojasni tu tezu:

Ovo istraživanje ne omogućuje generalizaciju, no stavi li se u kontekst podataka koje znamo o mladima i hrvatskom društvu, plauzibilno je reći da je dominantna norma u Hrvatskoj desni centar. To pokazuju rezultati gotovo svih izbora, ali i brojna sociološka istraživanja koja otkrivaju da je hrvatsko društvo tradicionalno i više orijentirano konzervativnim nego progresivnim vrijednostima. Mislim da je bitno to priznati, kao što mislim da to ne bi trebalo nikoga iznenaditi, jer su i institucije kreirane da perpeturiraju te vrijednosti – kaže IDIZ-ov stručnjak.

Ako bismo išli razraditi ovu tezu o desnom centru kao osovini hrvatskog društva, došli bismo do možda neugodnih hipoteza: ako je društvena norma na desnom centru, znači li to da je mladima jednako udaljena radikalna desnica i politički centar? I može li se time objasniti to što radikalnom doživljavaju borbu za LGBT prava, dok im npr. ustaševanje nije radikalno (jer je bliže desnom centru nego što su to LGBT prava)?

Kovačić odgovara da ovakav tip istraživanja ne omogućuje kvantifikaciju takve vrste, ali dodaje:

– Kad bih morao spekulirati, rekao bih da postoje određene indicije da je vaša pretpostavka točna. Činjenica je da političari desnog centra u Hrvatskoj često koketiraju s relativizacijom ustaškog režima te ga neki čak i pokušavaju amnestirati njegove povijesne sramote, konceptualizirajući ga kao ostvarenje stoljetne težnje Hrvata za svojom državom. Budući da je ovakvo razmišljanje, prvenstveno zbog dijela političkih elita, postalo dio javnog diskursa, a uzimajući u obzir impotentnost obrazovnog sustava i nedostatak sadržaja koji omogućuju kritičnost učenika, nije neobično da imamo, u najmanju ruku, zbunjene mlade.

Kurikulum izdao mlade

Zaključno smo od mladog znanstvenika s IDIZ-a željeli čuti komentar najnovijeg vala šovinističkih incidenata koji su se prošlih dana odvili u Dalmaciji, od ustaškog žigosanja učenice u Zadru do mučkog napada na beogradske vaterpoliste na splitskoj Rivi i posljedičnog grđenja fasada splitskih osnovnih škola i dječjih vrtića ustaškim grafitima. Ima li to kakve veze s trajnom dominacijom desnog centra u Hrvatskoj?

– Mislim da je to produkt ovog društva i prvenstveno obrazovnog sustava. Dok god ne postoji iskrena i sustavna želja za nultom stopom fizičkog i verbalnog nasilja prema svima – Hrvatima, Srbima, Romima, lijevima, desnima i inima – ovakve situacije će postojati. Naš obrazovni sustav nas ne uči kako se nositi s različitostima te kako u različitosti vidjeti potencijal. Umjesto toga, promovira jednu monolitnu, potpuno na realnosti neutemeljenu sliku društva gdje je hijerarhija poželjna. Na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni – kaže Kovačić.

Ove riječi zagrebačkog znanstvenika oslikavaju koliko desni centar mladima ograničava identitetski prostor u odnosu na lijevi centar. Jer na lijevom centru ipak možeš biti i Srbin, inovjerac, žena i homoseksualac, bez da se osjetiš diskriminiran. Na desnom centru stvari su puno strože. Kao što reče naš sugovornik: na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni.

Kovačić pritom ukazuje na licemjerje kreatora hrvatske politike: nominalno se zalažemo za ravnopravnost i jednakost u šansama, no faktično čak i novi kurikulumi implicitno promoviraju društvene razlike i podjele.

– Sam čin donošenja kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja, u čijem sadržaju nema adekvatnih mehanizama za odgovoriti na navedene društvene probleme, a koji bi u teoriji trebao pomoći pri sprečavanju nasilnih ponašanja, govori da je zakonodavac ponovo podlegao političkom kompromisu s konzervativnim snagama, a zanemario stvarne potrebe mladih – zaključuje mladi zagrebački politolog.

Radikalna im Mirela Holy?!

Među političarima i aktivistima koji po uvjerenjima odstupaju od „hrvatske norme“, mladi su istaknuli Ivana Pernara, Željku Markić i – Mirelu Holy. Stoga smo Kovačića upitali kako se Holy našla u tom izboru.

– Iako ispitanici nisu elaborirali zašto je konkretno Mirela Holy radikalna, moguće je pretpostaviti, na temelju ostalih odgovora, da je riječ o bivšoj političarki koja je odstupala od neke ustaljene norme, kako komunikacijskim obrascima, tako i temama kojima se bavila. Samim time što je gospođa Holy artikulirana, fokusirana te nekonvencionalnog modnog izričaja, dovoljno je da je mladi proglase radikalnom – kaže politolog s IDIZ-a.

Slobodna Dalmacija – 16.02.2019

Selfie s Marxom

OVODOM VANDALIZIRANJA MARXOVA GROBA U LONDONU DONOSIMO REPORTAŽU DAMIRA PILIĆA S GROBLJA HIGHGATE IZ 2015. GODINE

Slobodna Dalmacija – 11.02.2019

Prošlog vikenda vandaliziran je grob Karla Marxa, što su prenijeli i hrvatski mediji. Kako je objavila uprava londonskog groblja Highgate, mramorna ploča s imenima pokopanih članova Marxove obitelji više je puta udarena tupim metalnim predmetom.

Ciljano je ime Karla Marxa, to nije bio običan vandalski napad na spomenik, već ciljani napad na Karla Marxa“, kazao je Ian Dungavell, voditelj zaklade Prijatelji groblja Highgate.

Mramorni Marx u Londonu i prije je bio meta vandala: u eksploziji improvizirane bombe 1970. otkinut je dio Marxova lica, a grob je išaran svastikama i preliven bojom. Aktualni atak dogodio se u atmosferi neizvjesnog Brexita, u epohi jačanja oporbenog laburističkog vođe Jeremyja Corbyna, marksista starog kova koji je u kampanji za stranačke izbore glasno govorio da je Marx „fascinantna figura od koje možemo mnogo naučiti“.

Tim povodom donosimo reportažu našeg novinara Damira Pilića s Marxova groba iz 2015., još neobjavljenu u tisku. Prenosimo je iz Pilićeve knjige „Marx nije mrtav“ (Arkzin, Zagreb, 2016.), uz dozvolu autora.

—tekst:

Tiho popodne u sjevernom Londonu. Prije pola sata izišao sam iz hostela u bučnoj četvrti Camden i na stanici Bayham Street ušao u autobus broj 214. Dvanaest stanica sjeverno iskrcao sam se u posve drukčiji ambijent: nakon pankersko-boemske vreve Camdena dočekala me aristokratska tišina četvrti Highgate.

Kao da sam tih trideset minuta putovao kroz slojeve društva: ušao sam u autobus u napučenom kvartu prekarnih radnika, a izišao na stanici Parliament Hill Fields, u buržujski predio rijetkih vila s bogatim travnjacima. Možda je neobično da je bog radničke klase, čovjek koji je proleterima svih zemalja dao svijest o njihovom jedinstvenom položaju, pokopan u ovako otmjenoj četvrti.

Nedjelja je, 17. lipnja 2015. godine. Stojim ispred ulaza u groblje Highgate i čekam Andrewa. Andrew je škotski novinarski vuk, nekadašnji šef Reutersa za bivšu Jugoslaviju. Iako već dvadeset godina živi u Londonu, nikad nije bio na Marxovu grobu, pa sam ga nagovorio da mi se pridruži.

Gledam službeni plakat groblja Highgate. Pokopano je ovdje mnogo slavnih osoba, svjetski poznatih umjetnika i znanstvenika – pisac Douglas Adams, povjesničar Eric Hobsbawn, fizičar Michael Faraday, menadžer Sex Pistolsa Malcolm McLaren – kao i šest gradonačelnika Londona, osamnaest kraljevskih akademika i četrdeset osam članova Britanskog kraljevskog društva. Ali na službenom plakatu groblja kočoperi se Marxov lik. Kapitalistička uprava groblja drži da je otac znanstvenog socijalizma njihov najvažniji stanar.

Andrew stiže, plaćamo ulaznice po četiri funte i već izdaleka vidimo da najviše šetača zastaje na onoj okuci glavne aleje, baš tamo gdje se po mom sjećanju nalazi grob Karla Marxa.

Jer ja sam već bio ovdje, 1997. godine. I tada je bio lijep i sunčan dan kao i danas, ali pamtim da u dva sata vremena, koliko sam tada proveo na groblju Highgate, nitko nije zastao pred Marxovim grobom. Nitko osim onog doktora psihologije iz SAD-a koji je, baš kao i ja, na groblje Highgate došao samo zato što tu leži Marx. Bio sam iznenađen: na Marxovu grobu očekivao sam sociologa, filozofa, politologa ili ekonomista, ali ne psihologa. Čovjek mi je objasnio da među svojim pacijentima – u Americi je držao psihoanalitičku praksu – redovito prepoznaje sindrom otuđenja, koji je prvi opisao upravo Marx. Bio je uvjeren da bez Marxa ne bi mogao valjano obavljati svoj psihoanalitički posao.

Tada smo pred grobom filozofa iz Triera dreždali samo nas dvojica, a sada sam, dva desetljeća kasnije, na istom mjestu zatekao gomilu ljudi raznih dobi, rasa i nacionalnosti, Londončana i turista. Andrew se čudi: veli, nije očekivao toliko Marxovih „visitorsa“.

Ljubavna svađa zbog propalog filozofa

Te daleke 1997. zemlje i građani Europe živjeli su konjukturne godine, a u Londonu je taman na vlast došao Tony Blaire, s obećanjem da će njegova agenda „trećeg puta“ pomiriti sebičnost kapitalizma sa socijaldemokratskim idejama organizacije društva. Marxove ideje činile su se tada kao zauvijek prežvakana prošlost. Europa je bila uvjerena da korača k svom zlatnom dobu: ulicama Londona isijavao je optimizam, i nitko nije htio tratiti vrijeme na grobu jednog propalog filozofa.

U međuvremenu su nade građana Europe skršene. Tony Blaire zaglavio je u imperijalističkom ratu u Iraku, a njegov pompozni „treći put“ pokazao se kao pseudoljevičarska klopka koja je omogućila procvat neoliberalnog kapitalizma, tog najbrutalnijeg od svih svjetova, koji je 2008. doveo do velike krize i sloma iluzije o zlatnoj budućnosti. Otada Europljani žive tegobne recesijske godine, ulice Londona emitiraju mnogo depresivnije tonove nego 1997., i odjednom zapažam gužvu pred grobom Karla Marxa: ljudi masovno zastaju i pametnim telefonima rade „selfie“ s njegovom bistom.

U gomili uočavam grupu mladih ljudi koji izgledaju kao studenti. Dvoje je zagrljeno: Maximilian Kichz i Franziska Maier. Momak i cura. Iz Njemačke su, došli s prijateljima na praznike u London. Od svih čudesa britanske metropole, zašto baš na Marxov grob?

– Zato što je on vrlo važan – kaže Maximilian grleći Franzisku. – On je opisao kako društvo i ekonomija funkcioniraju. Bez onoga što je on napisao ne možemo razumjeti ovo što danas živimo. Što ti misliš, ljubavi? – okrene se djevojci.

– Pa – reče ona nakon kraćeg razmišljanja – ja mislim da možemo i bez njega.

– Kako to misliš? – upita je Maximilian, tonom koji je bio donekle proturječan nježnoj tjelesnoj pozi u kojoj sam ih zatekao.

Dvoje mladih prešlo je na njemački jezik i više ih nisam mogao razumjeti. Nisam iz njihove užurbane konverzacije mogao biti siguran da se svađaju, ali je Maximilian skinuo ruku s njezinog ramena, a i ona se nekako odmakla od njega. Ubrzo su se uputili s prijateljima u dubinu groblja, vidno razdvojeni.

Možda sam pogrešno interpretirao njihov ton i geste, ali činilo mi se da je on zbiljski pogođen njezinom ignorancijom Marxa, a ona mi je izgledala iskreno začuđena što njezinom mladiću toliko znači taj nevažni filozof iz 19. stoljeća kojeg je vrijeme pregazilo.

Bilo mi je žao što sam poremetio ljubavnu idilu. „Ma kvragu i Marx i Engels“, htio sam viknuti za njima, „kvragu i socijalizam i kapitalizam, samo se opet zagrlite.“ Ali već su otišli predaleko i ne znam što je bilo poslije.

Ona marksist, on liberal

Okrenuo sam se prema grobu Karla Marxa. Tog 17. ožujka 1883. Marx je zapravo bio pokopan nekoliko stotina metara istočnije, u zabačenom rukavcu groblja Highgate. Na pokopu se okupilo tek jedanaest ljudi, a posmrtni govor održao je Friedrich Engels. Na sadašnju lokaciju Marxovi ostaci premješteni su 1956., kada je postavljen i sivi granitni postament s velikom Marxovom bistom, što je financirala Komunistička partija Velike Britanije.

Na vrhu postamenta, ispod Marxove glave, uklesan je završni poklič iz Komunističkog manifesta: „Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“ Na dnu postamenta čitam: „Filozofi su dosad samo različito tumačili svijet – radi se o tome da se on promijeni.“ Vidim da je ta rečenica zainteresirala Andrewa.

– To je Marxova Jedanaesta teza o Feuerbachu – kažem.

– Siguran si? – pita on.

– U Jugoslaviji smo u srednjoj školi svi morali znati tu rečenicu napamet – tumačim mu. – Nisi mogao dobiti prolaznu ocjenu iz marksizma ako to ne znaš.

Andrew klima glavom. Iza njegovih leđa vidim ženu od četrdesetak godina u društvu sa znatno starijim muškarcem: najprije on fotografira nju ispred Marxove biste, potom ona njega. On se zove John Peel, a ona Ruth Marshall. Obraćam se najprije njemu: zašto su došli vidjeti Marxa?

– Ja nisam došao zbog Marxa – kaže stariji gospodin, a potom mi pokazuje na grob i spomenik prekoputa Marxovog. – Više volim gospodina Spencera.

Ironijom sudbine, ili možda engleskim smislom za humor uprave groblja Highgate, prekoputa Marxova groba leži njegov suvremenik i žestoki oponent, engleski filozof i sociolog Herbert Spencer. Teško je uopće naći mislioca čije se ideje više razlikuju od Marxovih: teoretičar socijalnog darvinizma, Spencer je jedan od ključnih apologeta liberalnog kapitalizma iz 19. stoljeća.

– Dapače, napisao sam i knjigu o Spenceru – reče moj sugovornik.

Kasnije ću provjeriti: gospodin Peel ne samo što je professor emeritus sociologije i antropologije Londonskog sveučilišta, već i jedan od vodećih britanskih stručnjaka za Spencera. Njegova knjiga „Herbert Spencer: Evolucija sociologa“ iz 1871. nezaobilazna je u proučavanju ovog viktorijanskog mislioca.

– Pa zašto se onda slikate pred Marxovim spomenikom? – pitam ga, a on pokaže na ženu: – Zbog nje. Ona voli Marxa.

Žena se nasmije:

– Ja sam marksist, iako je gospodin Peel bio moj mentor.

MN / Plemkinja Jenny

Ispostavlja se da gospođa Marshall predaje politiku i religiju na kanadskom Sveučilištu Toronto. I ona je došla na praznike u London. Pitam je zbog čega je njoj Marx draži od Spencera, i vidim da joj je pred mentorom neugodno zboriti o tome. Pravi britanski džentlmen, gospodin Peel odmiče se par metara ustranu, da njegova akademska štićenica može slobodno razgovarati s novinarom. Kad je dovoljno odmakao, profesorica Marshall mi šapne:

– Spencer je mislio samo na bogate, a Marx je mislio na sve.

Prilazim opet gospodinu Peelu: sad me zanima što je njega privuklo Spenceru.

– Njegov radikalni individualizam – kaže stari liberalni profesor, te doda: – Spencer je bio izričito protiv upliva države u život pojedinca i u ekonomiju.

– Ali i Marx je bio protiv države – primijetim. – On i Engels su pisali kako država, kao aparat vladajuće klase, mora odumrijeti u besklasnom društvu.

Profesor Peel me pogleda sa zanimanjem:

– U pravu ste. Njih dvojica se slažu u toj točki, ali iz potpuno različitih razloga.

Potom me zove da priđem bliže spomeniku i pokaže mi ime uklesano iznad Marxovog: Jenny von Westphalen. Marxova supruga, koja je umrla dvije godine prije muža. Plemkinja, kćer pruskog baruna, koja je u mladosti prekinula zaruke s njemačkim časnikom kako bi život provela s Marxom.

– Karl Marx nije bio dosljedan – smije se gospodin Peel. – Pisao je o radničkoj klasi, a žena mu je bila aristokratkinja.

Ispraćam neobični akademski par, a u kadar mi stiže novi posjetitelj, još jedan profesor s američkog kontinenta: dr. Tyler Parry, predavač na Afroameričkim studijima u Kaliforniji, upravo radi selfie s Marxovom bistom.

– Čak i ako se ne slažem s njim u svemu, moram reći da je Karl Marx legendarni znanstvenik. I ja sam akademski građanin, ali nikad neću biti poznat kao on – kaže dr. Perry pomalo melankolično, te nastavi: – Marxova kritika kapitalizma je briljantna. Ako ne regulirate kapitalizam, on eksploatira radnike. I zato Marx zaslužuje respekt.

Od Hladnog rata do marksizma

Tada osjetim dodir na ramenu: Andrew mi sugerira da obratim pažnju na dječaka koji nam se primiče u društvu dviju žena, od kojih je jedna starica. Izgledaju kao obitelj: sin, majka i baka. Dječak nosi majicu s likom Che Guevare i ima ruku u gipsu, na kojem su nacrtani srp i čekić.

Pomislio sam da bi majka po godinama mogla biti dijete šezdesetosmaške generacije, bivša hipi cura koja je indoktrinirala sina ljevičarskim vrijednostima, pa ga uspjela nagovoriti i na posjet Marxovu grobu. Pokazalo se da sam posve u krivu.

– Došla sam jer me sin nagovorio – smije se gospođa Julie Goodman-Church. – On je postao marksist.

Vidjevši moje iznenađenje, gospođa mi rastumači:

– Učili su u školi o Hladnom ratu i učitelj im je rekao da istraže što je bilo ranije. I jedan dan mi je došao: ‘Mama, Karl Marx je sjajan tip. I da znaš, bio je feminist. Pisao je o teškom položaju žena i da se to mora popraviti.’ I tako sam morala doći s njim na Marxov grob.

Dječak se zove Ben, ima 14 godina. Možda najmlađi europski marksist je crvenokos i pjegav po licu: pravi engleski dječak. Pitam ga je li čitao štogod od Marxa.

– Komunistički manifest – kaže nekako ponosno. – Našao sam na internetu.

Računam na prste: Karl Marx je umro u 19. stoljeću, a Ben Goodman-Church je rođen u 21. vijeku. Čini se da je Friedrich Engels tog 17. ožujka 1883. bio u pravu kad je posmrtni govor svom najboljem drugu – na ovom istom groblju, koju stotinu metara istočnije – završio riječima: „Njegovo ime živjet će vjekovima, kao i njegovo djelo.“

Prije odlaska bacam zadnji pogled na Marxovu granitnu glavu. Vidim da je netko u podnožju spomenika ostavio svijeću, cvijeće i ljubičastu figuricu slona. U dalekoistočnim predajama figura slona simbolizira da dolazi vrijeme promjene. Stiže nova era, a nitko ne zna kakve darove donosi.

Zadnji čas je davno prošao

O zadarskom srednjoškolcu koji je razrednim kolegama žigosao slovo “U”

Nitko iz škole nije zvao hitnu pomoć, iako je srednjoškolka usred nastavnog sata zadobila opekotine na tijelu. Nitko iz škole nije zvao ni policiju, iako su postojala barem dva jaka razloga za taj poziv. Prvo, nanošenje tjelesnih ozljeda. Drugo, javno sramoćenje na nacionalnoj osnovi.

Umjesto toga, opečenoj djevojci su u školi samo namazali ruku, a ravnatelj škole je novinarima izjavio da to „nije tako velik incident“.

Da ponovimo: u zadarskoj školi jedan je učenik ozlijedio dvoje kolega, pri čemu je maloljetni Hrvat žigosao maloljetnu nehrvaticu povijesnim simbolom hrvatskih fašista, a školskom ravnatelju to „nije tako velik incident“, iako bi maloljetni počinitelj možda „čak mogao dobiti ukor pred isključenje“.

Krenimo od kraja: maloljetni počinitelj najmanje je kriv. Kad je užareni upaljač prislanjao na tijela razrednih kolega, želeći im ostaviti na koži trajni fašistički biljeg, njegova maloljetna ruka samo je mehanički provodila ono što su u njegov maloljetni um utisnuli drugi: ideju da zločinačka NDH nije bila zločinačka.

Mnogi važni faktori u ovoj državi trideset godina se svojski trude da se ta ideja utisne u srca i umove hrvatske mladosti, od našeg prvog predsjednika – sjetimo se samo skaredne izjave da je „sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja“ – do našeg aktualnog premijera za kojeg ustaški simboli imaju „dvostruke konotacije“, a za njihovo uklanjanje iz javnosti ne angažira bagere nego akademska povjerenstva.

Svaki od tih faktora snosi dio odgovornosti za ono što se u srijedu dogodilo u zadarskoj školi. Svaki od tih faktora je doprinio stvaranju percepcije koju svijet ima o nama: „Hrvati? Znam, to su oni koji dobro igraju nogomet i slave svoje fašiste iz Drugog svjetskog rata.“ Svijet nas vidi kao maloumne fanove davno pobijeđenog zla, koji hrvatstvo poistovjećuju s ustaštvom.

Stoga pozdravimo ideju ministrice obrazovanja Blaženke Divjak da bi svi hrvatski učenici morali posjetiti Jasenovac. Iako kasni trideset godina, ta ideja je nužna za poništavanje pogubnog narativa o ustašama kao „borcima za hrvatsku slobodu“. Da je maloljetni zadarski počinitelj imao priliku sa školom posjetiti Jasenovac, njegovi razredni kolege ne bi u srijedu dobili opekotine. Da kardinal Bozanić svake godine ode u Jasenovac, pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj ne bi morali strahovati od žigosanja, ni doslovno ni metaforički.

Ne treba se zavaravati da je „ustaška guja“ mačji kašalj. Ona se toliko udomaćila po rubovima hrvatskog društva i toliko se blizu primakla mainstreamu da će nam – čak i da s poslom krenemo ovog jutra – trebati barem 10-15 godina za minimalno saniranje stanja. No zadnji čas je ionako davno prošao.

Hrvatska se svrstala za novi Hladni rat

Pojavili su se novi akteri, Rusija i Kina. Vidimo da je došlo do podjele i unutar EU, jer Italija ne prihvaća Guaidoa, i ne znam zašto smo se morali izlagati. Vlada je s tom podrškom trebala pričekati – drži dr. Jadranka Polović

Jedna zemlja, dva predsjednika – to je trenutno Venezuela.

U venezuelskom rašomonu obje strane se pozivaju na Ustav zemlje, pri čemu samoproglašeni predsjednik Juan Guaido tvrdi da su lanjski izbori – koje je predsjednik Nicolas Maduro osvojio sa 68 posto glasova – bili neregularni, pa je time i Madurova inauguracija nevažeća. Da vidimo kako stoje stvari s tim „spornim“ izborima.

Od 20 milijuna registriranih birača, na izbore je izašlo njih 9,4 milijuna (46% svih birača), od čega ih je 68 posto glasalo za Madura (31% ukupnog elektorata). Maduro je dobio 6,3 milijuna glasova: to je minimalna brojnost čavističke baze u Venezueli. U mogućem građanskom ratu to je solidna sila.

Usporedbe radi, na zadnjim izborima u SAD-u glasalo je 56 posto birača, od toga 46 posto za Trumpa (26% ukupnog elektorata). Maduro je dakle osvojio veći udio venezuelskog biračkog tijela nego Trump američkog: 31 prema 26 posto.

Niža izlaznost na izborima posljedica je odluke dijela opozicije da bojkotira izbore u znak protesta zbog sudskih postupaka koje su vlasti povele protiv nekih oporbenih vođa. Zapravo se opozicija nije uspjela dogovoriti oko zajedničkog kandidata, a nije bila jedinstvena ni oko samog bojkota.

Tako se, recimo, glavni oporbeni vođa Henrique Capriles – koji je na dva prethodna izbora bio zajednički kandidat oporbe (2012. protiv Huga Chaveza, 2013. protiv Madura), a lani dobio 15 godina zabrane bavljenja politikom zbog „administrativnih nepravilnosti“ dok je bio guverner savezne države Miranda – izjasnio protiv bojkota.

Maduro je na kraju imao tri protukandidata, među kojima je bio i poznati oporbeni lider Henri Falcon, kandidat antičavističke stranke Progresivni napredak, koji je dobio 21 posto glasova. Treći je bio nezavisni kandidat, evangelički pastor i biznismen Javier Bertucci s 10,8 posto glasova, a četvrti Reinaldo Quijada iz stranke UPP89, s 0,4 posto.

200 međunarodnih promatrača

No zapadne zemlje ne priznaju te izbore, pa su pokušali Maduru nametnuti izvanredne izbore, što je on odbio. Kako drži stručnjak za suvremenu političku ekonomiju Latinske Amerike na Sveučilištu Middlesex u Londonu dr. Francisco Dominguez, čije teze donosi tjednik Novosti, Maduro ne pristaje na nove izbore već i zato što je „više od 200 međunarodnih promatrača verificiralo izbore održane 20. svibnja 2018.“

Polovica promatrača dolazila je iz redova Vijeća izbornih eksperata Latinske Amerike, a druga polovica iz Afrike i Azije, te iz Španjolske, Sjeverne Irske, Njemačke, Italije, Britanije, Rusije, Kine i SAD-a. Među promatračima su bili i bivši španjolski premijer José Zapatero i bivši predsjednik Ekvadora Rafael Correa. Ta međunarodna komisija izbore je proglasila regularnima.

Kao razlog za Madurovu smjenu ističe se i teška ekonomska kriza u Venezueli, za koju Zapad krivi vladu u Caracasu. No posebni izaslanik UN-a za Venezuelu Alfred de Zayas – ekspert za međunarodno pravo i predavač na Visokoj školi diplomacije u Ženevi – u svom izvještaju UN-u kaže drukčije.

Kao uzroke krize de Zayas navodi i vladinu pretjeranu ovisnost o nafti, loše upravljanje i korupciju, no apostrofira američke sankcije, „ilegalne prema međunarodnom pravu“, koje uspoređuje sa srednjovjekovnim opsadama gradova, te je čak predložio da Međunarodni sud u Hagu ispita radi li se o zločinu protiv čovječnosti.

Nekidan je de Zayas za britanski Independent izjavio da je UN ignorirao njegov izvještaj zato što „nitko ne želi čuti da je emigracija iz Venezuele djelomično posljedica ekonomskog rata i sankcija, već se želi čuti samo jednostavni narativ da je socijalizam propao i upropastio narod Venezuele“.

Velika greška u Siriji

Naš sugovornik, politolog dr. Anđelko Milardović, po tom pitanju nema dilema:

– Vlada SAD-a iz ideoloških razloga uvodi sankcije Venezueli, što dovodi do ekonomske nestabilnosti zemlje, čime se kriza produbljava, a to je SAD-u i bio cilj.

Što se tiče hrvatskog priznanja samoproglašenog predsjednika Guaidoa, Milardović drži da se radi o „svrstavanju po ideološkoj i svjetonazorskoj liniji“.

– U ovakvoj konstelaciji međunarodnih odnosa, samo se tako može objasniti taj potez. Ulazimo u neku formu novog Hladnog rata i vrijeme je za svrstavanje. Pa neće Hrvatska biti na strani Rusije i Kine – kaže naš sugovornik.

Za politologinju dr. Jadranku Polović Venezuela je „primjer nastavka američke politike unifikacije svijeta, koju SAD provodi neovisno jesu li na vlasti republikanci ili demokrati“.

Njihova uloga je mesijanska, oni ruše nepodobne režime i uvode ljudska prava, i sada je očito na redu Venezuela: ako ne prihvatiš liberalne vrijednosti, gotov si. Počelo je s Afganistanom, pa Irak: sjetimo se, tu Hrvatska nije podržala intervenciju SAD-a. Pa Libija: tu smo intervenciju podržali. A velika greška hrvatske politike bilo je to što smo podržali zapadnu politiku u Siriji – ocjenjuje dr. Polović.

Naša sugovornica ukazuje da se stvari u svijetu mijenjaju, te da ni EU nije uspjela donijeti jednoglasnu deklaraciju protiv Madura, jer je Italija stavila veto.

– Pojavili su se novi akteri, Rusija i Kina. Vidimo da je došlo do podjele i unutar EU, jer Italija ne prihvaća Guaidoa, i ne znam zašto smo se kao mala zemlja morali izlagati. Vlada je s tom podrškom trebala pričekati – kaže dr. Polović.

Slobodna Dalmacija – 8.02.2019

Pišem Venezuela, ne pamtim Sirija

‘Članak 233 Ustava Venezuele je baš ono što je Guaido prekršio kad je izveo štos sa samoproglašenjem za predsjednika države’, ocjenjuje američki stručnjak za međunarodne odnose John Laughland

Kad je Hrvatska u ponedjeljak priznala šefa venezuelske Nacionalne skupštine Juana Guaida za privremenog predsjednika države, postalo je jasno da nitko iz našeg Ministarstva vanjskih poslova nije pročitao članak 233 Ustava Venezuele, za koji i Guaido i Zapad lažno tvrde da im daje pravnu osnovu za smjenu aktualnog predsjednika Nicolasa Madura.

Cijela stvar je bizarna zato što ju je vrlo lako provjeriti, pa to može učiniti i svaki čitatelj Slobodne Dalmacije koji posjeduje kompjutor. Dovoljno je na internetski pretraživač ukucati sintagmu „Ustav Venezuele“ (na hrvatskom jeziku), potom naći link na cjeloviti sadržaj Ustava na španjolskom jeziku i kliknuti na članak 233. Ako ne znate španjolski, dovoljno je copy-paste metodom prebaciti sadržaj članka 233 u Google prevoditelj i zatražiti prijevod na hrvatski jezik.

Ako ste sve to učinili, pred vama će se razotkriti velika demokratska prevara na koju je poslušnički nasjelo i naše Ministarstvo vanjskih poslova.

U prvom pasusu članka 233, naime, navode se okolnosti u kojima je moguće da ovlasti predsjednika države preuzme netko drugi. Tih je okolnosti ukupno šest: predsjednikova smrt; njegova ostavka; razrješenje predsjednika od strane Vrhovnog suda; mentalna ili tjelesna onesposobljenost predsjednika, utvrđena od liječničke komisije koju imenuje Vrhovni sud; predsjednikovo napuštanje službe; narodni referendum opoziva predsjedničkog mandata.

Očito je da ništa od toga nije ispunjeno, što je nekidan u članku za Bloomberg potvrdio američki pravni stručnjak Noah Feldman, profesor prava sa Sveučilišta Harvard:

Nijedan od tih uvjeta nije tehnički ispunjen, a nigdje u Ustavu se ne navodi da Nacionalna skupština odlučuje kako ‘nema legitimno izabranog predsjednika’ zbog neregularnih izbora“, napisao je Feldman, dodavši kako bi „bilo bolje da SAD otvoreno kaže da traži smjenu režima, bez spornih pravnih opravdanja“.

Nije Juan nego Delcy

Nadalje, u istom članku 233 navodi se i tko je ovlašten privremeno, do novih izbora, zamijeniti predsjednika države ako je ispunjen neki od navedenih uvjeta za prestanak njegova mandata. Ta ovlaštena osoba, međutim, nije predsjednik Nacionalne skupštine (u ovom slučaju Juan Guaido), već zamjenik predsjednika države (u ovom slučaju Delcy Rodriguez).

Točnije rečeno, ako se bilo koja od šest navedenih okolnosti dogodi bilo kada tijekom šestogodišnjeg mandata predsjednika, privremeni predsjednik postaje njegov dotadašnji zamjenik. Šef parlamenta tu ulogu može preuzeti tek ako se neka od navedenih okolnosti dogodila prije no što je predsjednik stupio na dužnost, dakle u razdoblju od izbora do inauguracije.

Kako je Maduro dosad u karijeri prisegnuo čak dva puta – prvi put 2013., a drugi put 10. siječnja ove godine, nakon što je lani pobijedio na izborima – jasno je da se ni kroz ovu ustavnu ušicu igle Guaido nikako ne može provući kao legitimni predsjednik države, što je ovih dana potvrdio još jedan američki profesor, povjesničar i stručnjak za međunarodne odnose John Laughland, doktor znanosti s Oxforda i predavač na sveučilištima u Parizu i Rimu:

Budući da je Maduro predsjednik od 2013., nemoguće je pretvarati se da nikad nije bio inauguriran. Zakletvu za drugi predsjednički mandat položio je 10. siječnja ove godine pred predsjednikom Vrhovnog suda, baš kako nalaže Ustav Venezuele“, ustvrdio je Laughland za RT, dodavši da nitko tko je pročitao članak 233 ne može reći da je Guaido legitimni predsjednik.

Suprotno tome, članak 233 Ustava Venezuele je baš ono što je Guaido prekršio kad je izveo štos sa svojim samoproglašenjem za predsjednika države“, zaključuje američki profesor.

No hrvatski MVP očito nije poduzeo niti elementarnu provjeru Ustava Venezuele prije nego što ga je priznavanjem Guaida brutalno prekršio.

Maduro 2019. kao Allende 1973.

– Nažalost, Hrvatska se još jednom požurila biti u prvim redovima avangarde kapitalističkog imperijalizma, pridružujući se akciji koja nije ništa drugo nego otvoreno miješanje u poslove druge države – kaže za Slobodnu doajen našeg vanjskopolitičkog novinarstva Tomislav Jakić.

Naš sugovornik također ukazuje da samoproglašeni predsjednik Guaido nije svoj potez povukao u skladu s Ustavom Venezuele, već je riječ o „evidentno protuustavnom potezu“, jer nijedan od uvjeta što ih venezuelski Ustav propisuje za takav korak nije ispunjen.

– Po mom mišljenju, radi se o ponavljanju scenarija kakvog znamo još iz vremena rušenja socijalističkog predsjednika Allendea 1973. u Čileu i kakav je otada, unatrag nekoliko desetljeća, ponovljen u nizu zemalja u raznim dijelovima svijeta. Hrvatska ovim potezom ne dobiva ništa, a gubi vjerodostojnost kao samostalna država koja se pridržava Povelje UN-a i barem dosad važećih ključnih principa međunarodnih odnosa – zaključuje naš sugovornik.

Hrvatska politika očito ništa nije naučila iz primjera Libije i Sirije, gdje je tadašnja SDP-ova vlada priznala Gaddafijevu i Assadovu opoziciju za službenu vlast, i tako pridonijela razaranju tih zemalja. Sad i aktualna HDZ-ova vlada radi istu tragičnu pogrešku i doprinosi budućem razaranju Venezuele.

Guaido zahvalio Hrvatskoj

Kako prenosi Hina, samoproglašeni predsjednik Venezuele Juan Guaido jučer je zahvalio hrvatskoj vladi jer ga je dan prije podržala kao privremenog predsjednika, premda je prema Ustavu te južnoameričke zemlje i dalje legitimni predsjednik Nicolas Maduro.

Zahvalni smo vladi Hrvatske na potpori Nacionalnoj skupštini Venezuele i spašavanju demokracije koju promoviramo temeljem svojeg ustava“, napisao je Guaido na Twitteru. Slične poruke prethodno je uputio i drugim zemljama koje su ga podržale.

Slobodna Dalmacija – 6.02.2019

Društvo se raspada, građani uzimaju stvari u svoje ruke

NA NEEFIKASNOST VLASTI GRAĐANI SVE ČEŠĆE REAGIRAJU VLASTITIM AKTIVIZMOM

Jedan bauk kruži Dalmacijom – bauk građanskih samoinicijativa.

Kako državne i lokalne vlasti zakazuju u sve više društvenih segmenata, tako se građani sve češće samoangažiraju i obavljaju ono u čemu su institucije društva omanule. Samo u zadnjih par tjedana širom Dalmacije, od Zadra do Metkovića, imali smo više primjera koji potvrđuju ovaj trend.

Ti su primjeri još uvijek odviše pojedinačni i lokalni da bi se moglo govoriti o masovnijim prosvjedima na državnoj razini, koji bi se mogli usporediti, recimo, s prosvjednim pokretom Žutih prsluka u Francuskoj, ali očito je da građani sve više gube strpljenje zbog neefikasnosti institucija i odlučuju sami rješavati probleme koji ih tište.

Jedan od najsvježijih primjera masovnijeg građanskog revolta stigao je iz Metkovića, gdje su ljudi izlaskom na ulice reagirali na kolaps zdravstva, bolno razotkriven kroz tragediju obitelji Bebić, čiji je devetogodišnji sin Gabrijel 11. prosinca preminuo od streptokokne sepse u splitskoj bolnici, nakon što mu u Domu zdravlja Metković i tamošnjoj Hitnoj pomoći nije pružena odgovarajuća medicinska skrb.

Da podsjetimo, devetogodišnjak se razbolio tijekom vikenda pa mu nisu urađene laboratorijske pretrage, jer biokemijski laboratorij u Metkoviću subotom radi do podne, a nedjeljom je zatvoren. U petak 7. prosinca dječakova pedijatrica mu je prepisala antibiotik, ali mu se zdravstveno stanje nije poboljšavalo, pa ga je otac preko vikenda u dva navrata vodio na Hitnu pomoć u Metkoviću, no tamošnji liječnici nisu ustanovili ništa alarmantno. Tek u ponedjeljak ujutro pedijatrica dr. Ksenija Kaleb utvrđuje da je dječak životno ugrožen, te je helikopterom upućen u KBC Split, no bilo je već kasno: u utorak je preminuo.

‘Sinovi i kćeri Metkovića’

Hrvatska liječnička komora potom šalje u Metković inspekciju, koja odgovornom za tragediju proglašava upravo pedijatricu dr. Kaleb, što je izazvalo dodatno ogorčenje građana Metkovića, za koje spomenuta liječnica predstavlja jedinu svijetlu točku u mučnom slučaju, jer je jedino ona prepoznala dječakovo teško zdravstveno stanje. Formira se građanska inicijativa „Sinovi i kćeri Metkovića“, koja je pred metkovskim Domom zdravlja održala javni prosvjed potpore pedijatrici Kaleb.

Pacijenti smo drugog reda, zbog nesigurnosti i neopremljenosti naših ordinacija. Doktori su najviše ugroženi, što se vidi iz primjera doktorice Kaleb. Odluku komore smatramo nepravednom. Ugrozila je posao doktorice Kaleb, a mi ne želimo nju izgubiti“, kazao je tada predstavnik inicijative Ivo Matičević.

Na skupu su prosvjednici pozvali na odgovornost institucije zdravstvenog sustava zbog neopremljenosti medicinskih ustanova u dolini Neretve, te su zatražili što hitniju izgradnju dnevne bolnice u svom zavičaju. Tražimo od političara da dođu u Metković i napokon riješe problem za cijelu dolinu Neretve“, poručio je Matičević.

I doista, prije desetak dana objavljeno je da će se u Opuzenu formirati zdravstveni punkt za posebna dežurstva, koji će građanima doline Neretve pružati zdravstvene usluge u danima vikenda i blagdana. Ta mini ambulanta trebala bi početi s radom za dva mjeseca, a za lokaciju je određen Opuzen jer se nalazi u središtu doline Neretve, te je jednako udaljen od Metkovića i Ploča.

U Zadru su se, pak, građani pobunili zbog kolapsa pravosuđa, a povodom tzv. „slučaja Daruvarac“. Kako je poznato, izvjesni Darko Kovačević zvani Daruvarac lani je u jednom zadarskom kafiću brutalno pretukao 18-godišnju djevojku i nanio joj teške tjelesne ozljede, a gnjev građana eskalirao je nakon što je u prosincu zadarski Općinski sud pustio nasilnika iz pritvora, odlučivši da se može braniti sa slobode. Zadrani su na to organizirali prosvjed pred zgradom Općinskog suda.

Gromko ‘Dosta!’ pred Općinskim sudom

Hrvatske institucije su ponovo zakazale i nasilnik se može braniti sa slobode. Naše sudstvo je ili nesposobno, ili korumpirano, ili oboje. Osoba s preko 40 prekršajnih i kaznenih djela je slobodna, šest mjeseci nije bilo dovoljno za prikupiti dokazne materijale, žrtva se (re)traumatizira pozivima na svjedočenje, a sudski proces ostaje neizvjestan. Nije li vrijeme da kažemo dosta?“, poručeno je s prosvjeda.

I doista, kao da je to gromko „Dosta!“ odjeknulo i kancelarijama zadarskog Općinskog suda: koji tjedan kasnije nasilnik je proglašen krivim i nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora.

Za razliku od dva opisana slučaja, u kojima su građani Metkovića i Zadra kolektivno izašli na ulice da ukažu na nedopustive propuste u zdravstvu i pravosuđu, 24-godišnji Splićanin Ante Roso svoju je građansku pobunu zbog komunalne aljkavosti i nesposobnosti gradskih vlasti izveo potpuno sam. Njegova Kupreška ulica u kvartu Neslanovac desetljećima je imala neuređenu, blatnjavu i neosvjetljenu cestu, sve dok mladić prošlog ljeta nije osobno uzeo štemalicu i u nekoliko dana razbio šest tona kamenih stijena koje su nagrđivale put i otežavale promet.

Obećali su nam više puta da će nešto napravit i nikom ništa. Nakon šta sam puka’ čet’ri gume na autu, uzeja san štemalicu i usrid lita san ištema 30 metara puta. Ubija sam Gospu u sebi, samo mi je susid od 19, 20 godina malo pomoga, a drugi mi je savjetova da ne radim to jer će me neko prijavit. Al’ moran sredit put kad su iz njega stine virile“, tumačio je prije desetak dana u našoj „Slobodnoj Dalmaciji“.

Kad sam ištema put, zva sam ove iz kotara da donesu žalo i obećali su mi valjak kojim su tribali poravnat put. Jedno jutro su samo donili žalo i iskrcali ga nasrid ulice. Kad sam to vidija, otiša sam kupit karijolu za 350 kuna, uzeja grablje od tetke i sâm ga stavlja po putu. (…) Tražija sam od kotara papir da skupim potpise od svih susida, da barem stave asfalt na ovakav put dok se ne riješi problem zbog kojeg već desetljećima stanari gacaju po blatu i lokvama do svog ulaza“, ispričao je Ante.

I doista, samo dan po objavi članka u „Slobodnoj“ aktivirale su se lokalne vlasti te su u Kuprešku ulicu banuli radnici da pripreme cestu za buduće asfaltiranje.

Skidaj panoe, a ne grafite!

Ante Roso nije jedini Mohikanac koji se bori sa splitskim gradskim vlastima zbog komunalnog nereda u gradu. Skupina splitskih aktivista već pola godina ratuje s gradskom upravom zbog nereda u staroj gradskoj jezgri i zaostalih betonskih reklamnih panoa u središtu grada, i to tako što upravo na tim ilegalnim panoima ispisuju grafite protiv gradonačelnika Andre Krstulovića Opare i njegovih ljudi, tražeći da se te reklamne konstrukcije napokon uklone, odnosno da gradske vlasti sređivanju gradske jezgre pristupe jednakom ažurnošću kojom brišu te aktivističke grafite.

I kad smo već kod grafita, ovu priču o probuđenom građanskom aktivizmu možemo završiti još jednim primjerom iz Zadra, gdje je 28-godišnji mladić Jure Zubčić u noći s 8. na 9. prosinca prepravio mrzilački grafit „Ubi Srbina“ – koji je na fasadi zgrade u kojoj se nalazi Mjesni odbor Stanovi stajao dulje vrijeme, a da nikome iz gradskih vlasti ili iz spomenutog Mjesnog odbora očito nije smetao – dodavši mu na početak slovo „Lj“, pa je tom suptilnom intervencijom zidni govor mržnje ispravljen u govor ljubavi: „Ljubi Srbina“.

Pritom je grafit ispravljen i u gramatičkom smislu, jer je prije Zubčićeve intervencije bio i skandalozno nepismen: imperativ glagola „ubiti“ ne glasi „ubi“ nego „ubij“. No zna se da su najnepismeniji Hrvati baš oni koji pišu grafite protiv Srba.

Sve u svemu, u Dalmaciji se nešto događa. Možda se sličan trend odvija u cijeloj zemlji, samo je ovdje to vidljivije. Da parafraziramo stari rebelijanski slogan: kad raspad društva postane zakon, građanska samoinicijativa postaje dužnost.

SOCIOLOG DR. RENATO MATIĆ

Pobuna nastaje zbog nepravde

– Među najintenzivnijim povodima za izlazak na prosvjed ili za pobunu je osobno iskustvo nepravde ili deprivacije, a drugi je svakako identifikacija sa žrtvom. U podlozi se često nalazi i dugoročni osjećaj nezadovoljstva i besperspektivnosti kao tinjajući uzrok – kaže sociolog dr. Renato Matić.

– Nije potrebna velika mudrost za zaključiti kako se u spomenutim događajima, kao povod za prosvjed, može prepoznati identifikacija sa žrtvama devijantnosti unutar zdravstva i pravosuđa kao društvenih institucija. Riječ je o tome da se svatko od nas običnih građana nekada našao ili se može naći u situaciji da postane žrtvom nezainteresiranosti i neosjetljivosti birokratiziranog sustava i konkretnih odluka bilo koje od državnih institucija, a pritom smo posebno osjetljivi na zdravstvo i pravosuđe.

Mnogobrojna smo neispunjena očekivanja, pa i razočaranja, kao građani navikli podnositi. Gotovo smo se suživjeli s predizbornim lažima, dvoličnošću političkih aktera. Ugroženost radnih prava, često i do egzistencijalne razine, kao što vidimo, često su povod za prosvjede i štrajk, ali ne i za solidarnost svih nas s onima koji su neposredno ugroženi. No postoji granica s kojom se baš nitko ne bi smio poigravati, a da ne osjeti strah od građanskog odgovora. Zdravstvena ustanova i sudnica su ta kritična mjesta, pa čak i u demokratski deficitarnom društvu kao što je naše, gdje se odgovorni akteri u struci i politici, ako su razumni, ne bi smjeli uspavati u osjećaj trajne zaštićenosti položajem ili autonomijom.

Vidjeli smo u ovim slučajevima, koliko inače omiljene fraze odgovornih, kao što su: „nažalost, događa se“, „nije moguće sve predvidjeti“, „sve ćemo istražiti …“, a posebno nastup ‘s visoka’, ne samo da neće obuzdati nezadovoljstvo, nego ga može rasplamsati i do neslućenih granica. Hoće li to i kod nas biti slučaj, tj. hoćemo li kao građani konačno shvatiti tko koga plaća i tko je dužan komu podnositi račune, vidjet ćemo – zaključuje dr. Matić.

Zapad za Guaida, Istok za Madura

I SVIJET I LATINSKA AMERIKA PODIJELJENI OKO VENEZUELANSKE KRIZE

Nakon što je čelnik venezuelanskog parlamenta Juan Guaido 23. siječnja u neviđenom uličnom performansu sâm sebe proglasio predsjednikom Venezuele, došlo je do oštre polarizacije među svjetskim i latinoameričkim vladama oko toga tko podržava Guaida, a tko aktualnog socijalističkog predsjednika Nicolasa Madura.

Od tri najveće svjetske sile, dvije stoje uz Madura (Rusija, Kina), a jedna uz Guaida (SAD). No ako ćemo sintagmu „najveće svjetske sile“ proširiti na pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, tada je skor 3:2 za Guaida (SAD, Britanija i Francuska protiv Rusije i Kine).

Od 19 zemalja Latinske Amerike, ne računajući samu Venezuelu, 11 ih podržava Guaida (Argentina, Brazil, Čile, Ekvador, Gvatemala, Honduras, Kolumbija, Kostarika, Panama, Paragvaj i Peru), a šest se protivi Madurovoj smjeni (Bolivija, Kuba, Meksiko, Nikaragva, Salvador i Urugvaj), dok se Dominikanska Republika i Haiti zasad nisu izjasnili.

Slične su podjele zabilježene i drugdje. Recimo, od regionalnih sila na Bliskom istoku, Izrael podržava Guaida, dok Turska i Iran stoje iza Madura. Ugrubo bi se moglo reći da većina država koje geopolitički i kulturološki pripadaju Zapadu stoji iza samoproglašenog predsjednika, dok većina zemalja Istoka podržava socijalističkog šefa države.

Pritom ni zapadni mediji nisu jednodušni, jer su tekstove protiv američke intervencije u Venezueli proteklih dana objavili agencija Reuters te britanski listovi Guardian i Independent.

Udar američke desnice

Reuters u tekstu pod naslovom „Dok je Venezuela u grču krize, Trumpovi jastrebovi poduzimaju dramatičan obrat“ tvrdi da se u Venezueli odvija državni udar u režiji američke desnice. Navodi se da su Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton i potpredsjednik SAD-a Mike Pence danima uoči Guaidovog samoproglašenja intenzivno komunicirali s budućim „predsjednikom“ te istodobno „frenetično telefonirali latinoameričkim vođama kako bi osigurali njihovu podršku“. Tako se i dogodilo da su sve desničarske vlade u Latinskoj Americi u manje od sat vremena od samoproglašenja priznale Guaida kao predsjednika Venezuele.

Guardian, pak, piše kako je Trumpova zabrinutost za kršenje ljudskih prava i diktaturu u Venezueli „prilično licemjerna“, s obzirom na njegove poznate simpatije prema autokratima, od Putina do saudijskog princa Mohammada bin Salmana, „posebno ako uzmemo u obzir to da Venezuela sasvim slučajno leži na najvećim rezervama nafte na svijetu“.

A Independent donosi intervju s bivšim specijalnim izvjestiteljem UN-a Alfredom de Zayasom, koji je nakon posjeta Venezueli izjavio da glavni razlog ekonomske katastrofe u toj zemlji leži u nezakonitim sankcijama koje su SAD nametnule socijalističkoj vladi u Caracasu, a koje je usporedio sa srednjovjekovnom opsadom gradova:

Sankcije ubijaju“, kazao je Zayas, dodajući da od američkih ekonomskih mjera najviše stradaju najsiromašniji slojevi stanovništva Venezuele, koji umiru bez hrane i lijekova.

Kud vojska, tu i vlast

U razgovoru za Independent Zayas iznosi da je nakon posjeta Venezueli podnio izvještaj UN-u, u kojem je predložio da Međunarodni kazneni sud istraži predstavljaju li američke sankcije zločin protiv čovječnosti, pogotovo jer su donesene bez odobrenja UN-a. No visoki komesar UN-a za ljudska prava odbio se sastati sa Zayasom, koji tvrdi da je njegov izvještaj bojkotiran zato što nije u skladu s američkim stavom da je Venezueli nužna promjena režima.

Čak i u SAD-u čuju se glasovi protiv američkog forsiranja smjene vlasti u Caracasu. Tako je bivši republikanski senator i predsjednički kandidat na izborima 2012. Ron Allen ovih dana u intervjuu za RT oštro osudio Trumpove „jastrebove“:

Američko uplitanje u unutarnja pitanja Venezuele nije samo licemjerno već i jako opasno – bit će to skupo, protuzakonito, a ako se pretvaraju da trebamo ući unutra kako bismo širili američke vrednote, to nisu moje vrednote! SAD kritizira druge zemlje zbog navodnog ‘uplitanja’, no kad mi to radimo onda sve može, sve je ok, gotovo sveto!“, kazao je Allen.

U ovom času posve je neizvjesno hoće li državni udar u Venezueli uspjeti. Neki to smatraju „pitanjem od 100 milijardi dolara“, jer otprilike toliko novca su Kina i Rusija zadnjih godina uložile u posrnulu venezuelansku ekonomiju, pa se drži da neće mirno gledati Madurovu smjenu.

Mnogi drže da Madurova sudbina, a time i sudbina bolivarske revolucije – a posredno i sudbina kinesko-ruskih ulaganja – ovisi o tome kome će se prikloniti venezuelanska vojska. Zasad ona stoji uz Madura, ali SAD iza sebe ima bogatu povijest uspješno organiziranih prevrata u Latinskoj Americi, što ne treba podcijeniti.

Kraj sna o Velikom Kurdistanu

Nakon što je američki predsjednik Donald Trump najavio povlačenje SAD-a iz Sirije, Kurdi očito shvaćaju da je njihov san o vlastitoj državi mrtav, te se pripremaju kroz pregovore s Assadom postići što veći stupanj autonomije

Kurdska Autonomna uprava na sjeveru Sirije i vlada u Damasku već neko vrijeme pregovaraju o uvjetima pod kojima bi se sirijski Kurdi vratili pod ingerenciju Damaska.

Proteklog vikenda novinska agencija sirijskih Kurda Hawar News potvrdila je da visoko kurdsko izaslanstvo vodi službene pregovore s vladom u Damasku, te je objavila ključne stavke o kojima se pregovara. Među tim temama najvažnije su jedinstvo i obrana sirijskog teritorija, te obrazovanje na kurdskom jeziku na područjima samoproglašene Demokratske autonomne uprave Sjeverne Sirije.

Tako u prvoj stavci kurdski pregovarači priznaju „jedinstvo sirijske zemlje“, a potom u nekoliko narednih stavki nastoje od Damaska ishoditi određeni oblik autonomije. „Politički sustav u Siriji je demokratska republika, a Autonomna uprava je dio tog sustava“, stoji u drugoj stavci, dok se u trećoj traži da „Autonomne uprave imaju predstavnike u parlamentu u Damasku“, a u četvrtoj se predlaže da bi „zajedno sa sirijskom zastavom trebale postojati zastave koje predstavljaju Autonomne uprave“.

Potom slijede dvije stavke koje će vjerojatno izazvati najveći otpor vlade u Damasku. „Diplomacija na području Autonomnih uprava neće se voditi u suprotnosti s interesima sirijskog naroda i ustavom zemlje“, kaže se u petoj stavci, što implicira da bi kurdska samouprava na sjeveru Sirije imala vlastitu diplomatsku službu.

Sirijske demokratske snage (SDF) dio su sirijske vojske, koja je odgovorna za zaštitu sirijske granice“, stoji pak u stavci broj šest, što bi podrazumijevalo da SDF nastavi postojati kao vojni entitet, ali uklopljen u državnu Sirijsku arapsku armiju (SAA).

Nastava na kurdskom jeziku

Ni sedma stavka vjerojatno neće olako proći kod vladinih pregovarača, jer se u njoj traži da Autonomna uprava zadrži svoje policijske jedinice: „Unutarnje sigurnosne snage u područjima Autonomne uprave djeluju pod lokalnim vijećima na način koji nije u suprotnosti sa sirijskim ustavom.“

Potom slijede dvije stavke koje se odnose na obrazovanje na kurdskom jeziku. Tako se u stavci broj osam kaže: „Učenje na materinjem jeziku temelj je obrazovanja na području Autonomne uprave, a arapski je službeni jezik u cijeloj Siriji.“ A u devetoj stavci se dodaje: „U područjima Autonomne uprave obrazovanje se provodi na lokalnim jezicima koji se uče na fakultetima povijesti, kulture, jezika, književnosti i slično.“

Konačno, deseta i posljednja objavljena stavka kaže sljedeće: „Distribuiranje sirijskog bogatstva se u sirijskim regijama mora provesti na pravedan način.“ Ova stavka se vjerojatno primarno odnosi na sirijska naftna polja koja se mahom nalaze na području istočno od Eufrata, a koja su kurdske vojne jedinice SDF, uz pomoć američkih snaga, zauzele tokom ratnih godina, čime su sirijski Kurdi okupirali dijelove teritorija Sirije na kojima nikad prije nisu živjeli, odnosno na kojima je prije rata živjelo isključivo arapsko stanovništvo.

Stoga se ova stavka može protumačiti na način da su sirijski Kurdi spremni vratiti naftna polja vladi u Damasku, ali zauzvrat traže da i kurdska područja dobiju „svoj dio kolača“ od prodaje nafte.

Damask Kurde spašava od Erdogana

Kako primjećuju analitičari, objavljeni kurdski zahtjevi imaju izvjesne nedorečenosti. Na primjer, nigdje se ne precizira koji bi dijelovi Sirije činili tu kurdsku Autonomnu upravu, no pretpostavlja se da bi to bila područja kurdskih enklava na sjeveru Sirije, od Manbija i Kobanija pa do iračke granice na istoku, dok je neizvjestan status kurdske enklave Afrin na sjeverozapadu zemlje, jer je to područje nedavno zauzela turska vojska, odnosno turski proxiji na terenu.

No, usprkos tome, generalno se ocjenjuje da su kurdski zahtjevi znatno blaži od maksimalističkih ideja o odcjepljenju od Sirije i proglašenju nezavisnog Kurdistana, što je bila skoro javna agenda sirijskih Kurda u godinama dok su ih podržavali Amerikanci. Sada, kad američki predsjednik Donald Trump najavljuje povlačenje SAD-a iz Sirije, Kurdi očito shvaćaju da je njihov san o Velikom Kurdistanu po svoj prilici mrtav, barem u ovoj povijesnoj epohi, te se pripremaju kroz pregovore s Assadom postići što veći stupanj autonomije.

Ako se Kurdi i vlada u Damasku uspiju dogovoriti oko budućeg statusa dvomilijunske kurdske manjine u Siriji – koja čini deset posto sirijske populacije – to će biti veliki korak prema potpunom okončanju rata u Siriji. U tom slučaju je apsolvirano pitanje teritorija istočno od Eufrata, i ostaje samo pitanje sjeverozapadne provincije Idlib, koju trenutno drže – međusobno zakrvljeni – proturski i prosaudijski militanti. A to će pitanje Damask i Rusi vjerojatno riješiti pregovorima s Erdoganom.