Životni intervju komunističkog direktora Stanislava Antića, objavljen ovog tjedna u Slobodnoj, morao bi biti na popisu obavezne literature svih ekonomskih fakulteta u Hrvatskoj. Nijedan naš menadžer ne bi smio dobiti licencu za rad dok pred ovlaštenom komisijom ne dokaže da je napamet naučio cijeli taj razgovor u tri nastavka, napisan iz pera zadarskog kolege Mišela Kalajžića.
Antićevi radnici znali su dobivati stanove već u prvoj godini rada. Osim plaće od četiri-pet tisuća njemačkih maraka (današnji ekvivalent bio bi toliki iznos u eurima), krajem godine dijelio bi se višak gotovo u visini godišnje plaće. U vremenu socijalizma, u Antićevoj radničkoj menzi radnicima je kuhao najbolji zadarski kuhar. Iako komunist i ateist, Antićevi su radnici u tvorničkoj hali krajem prosinca kitili božićno drvce.
Dame i gospodo, tako će izgledati komunizam, kad se jedne zore pojavi na horizontu. Formula je kako daleka, tako i jednostavna: visoka tehnologija koja stvara materijalno obilje, uz pravednu distribuciju dobiti na sve radnike ili članove društva. Zato su Antićeve čistačice imale plaće veće od sveučilišnih profesora, a radnici i inžinjeri zarađivali više od partijskih sekretara. Ako je itko ikada osjetio čari i slasti visokorazvijenog socijalizma, na samoj granici s komunizmom, to su bili radnici Antićevog SAS-a (Tvornica specijalnih alata i strojeva).
Jahtom protiv stanova
Bio je to direktor koji je firmu razvijao bez kredita. Sredstva je stvarao iz akumulacije zarađene na stranom tržištu, a dobit raspoređivao na daljnje ulaganje u proizvodnju, visoke radničke plaće i kupnju radničkih stanova, kao i na solidarnu pomoć društvu (“Mi smo imali svoj dio profita, a drugo je ostajalo društvu za reprodukciju, investicije, za opće dobro”).
Samo 1965. godine, još dok je bio tehnički direktor Bagata, firmi je stvorio dobit iz koje je kupljeno 150 stanova za Bagatove radnike. A u današnje doba direktor ili vlasnik firme s takvom dobiti kupio bi sebi jahtu od 150 metara. Antić je živio u sistemu društvenog vlasništva, pa to nije mogao čak i da je htio, ali tko danas brani privatnim vlasnicima da se prema radnicima odnose kako se odnosio Antić?
Teorijski ideal o “radu za opće dobro” Antićev je SAS pretvorio u akcijski moto – dugačak je spisak ustanova u brojnim segmentima društvenog života, od školstva i zdravstva do kulture i raznih grana industrije, kojima je SAS financijski omogućio da postoje. Naprosto nema prostora da sve to nabrojimo.
Interesantno je to: u “nenarodnom režimu”, izgrađenom na preziru prema kapitalizmu, postojala je mogućnost da jedan komunistički direktor svojim sposobnostima ne samo omogući radnicima blagostanje o kojem su pisali klasici marksizma, nego i da temeljito pomogne širu društvenu zajednicu. A danas, kad su u društvu puna usta “poduzetničke klime”, nema od korova takvih direktora koji bi svojim radnicima omogućili makar djelić onoga u čemu su u “nenarodnom režimu” uživali Antićevi radnici, a kamoli da od njih neke koristi ima i šira društvena zajednica.
Antićevi kritičari isticali su da je slavu stekao na klirinškom poslovanju sa socijalističkim Istokom (SSSR, ČSSR, DDR, Poljska), a ne na “pravom biznisu” s kapitalističkim Zapadom. Zato je važno što je u serijalu kolege Kalajžića istaknuto da je Antić – uočivši krajem 80-ih da dolaze tektonske promjene i da realni socijalizam umire – uspješno pripremio firmu na zapadni kapitalizam: prvi ugovor u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, s Volkswagenom, SAS je potpisao 1989., a prvi SAS-ovi strojevi u Volkswagenove tvornice stigli su već 1990. godine.
Toljagom protiv svemirskog broda
Bilo je očito da ovaj komunistički direktorski genij bez problema može poslovati i sa Zapadom, ali na tom putu Antića su zaustavili nacionalisti – HDZ i Franjo Tuđman, koji su ga odmah potjerali, čak bez otpremnine. Ljudima koji su kompletno društveno bogatstvo Hrvatske naumili jednostavno ukrasti od njegovih tvoraca (radnih ljudi i građana) i rasparčati ga među 200 obitelji, nikako nije trebao tip koji je pazio na svaku paru i strogo sankcionirao i najmanje odlijevanje društvenog kapitala u privatni džep.
Najviše im je smetala Antićeva najizraženija komunistička osobina – inzistiranje na općem dobru (“A što ću napraviti s tim parama, ako neću ostaviti što za narod?”). Prejasno je Stanislav Antić likom & djelom pokazivao da i komunističko društvo može biti uspješno, i zato ga je trebalo maknuti u ropotarnicu, kako bi mogla početi pljačka društvenog bogatstva, neviđena od stoljeća sedmog (“Ta bogatstva sada ostaju pojedincima, a proletarijat, koji nije jamio, sada mora to vraćati.”).
Ljudi kao Antić dokazuju moralnu superiornost komunističkog projekta nad nacionalističkim. Zato godinama i traje bjesomučna nacionalistička hajka na sve što ima veze s komunizmom i socijalizmom na ovim prostorima – zato što je iz satelita vidljivo da nacionalistički projekt ne može radnim ljudima i građanima pružiti ni minimum egzistencijalne sigurnosti i ljudskog dostojanstva koje su im u prethodnoj epohi davali komunisti poput Stanislava Antića.
Ovog čovjeka može se usporediti s kapetanom Kirkom iz američke TV serije “Zvjezdane staze”. Antićev SAS bio je komunistički svemirski brod koji se u jednom historijskom trenutku spustio na tužni Balkan, a onda su domoroci s toljagama razvalili sve i vratili historiju unatrag.