POVODOM SMRTI VATROSLAVA MIMICE: ZAŠTO SU SELJAČKA BUNA I MATIJA GUBEC U SAMOSTALNOJ HRVATSKOJ PALI U ZAPEĆAK?

Tito je uspješna inkarnacija Ambroza Matije Gupca, koji je uhvaćen i raščerečen na Markovom trgu, pa je 400 godina kasnije njegovu misiju morao izvesti Tito. Ambroz je pao, Broz je uspio. Zato su i Seljačka buna i Gubec danas potisnuti iz javnog diskursa

ad je prošlog tjedna u 97. godini umro naš veliki filmski redatelj Vatroslav Mimica, u nekrolozima se najčešće isticao njegov modernistički triptih iz sredine 60-ih godina prošlog stoljeća – „Prometej s otoka Viševice”, „Ponedjeljak ili utorak” i „Kaja, ubit ću te!”. Pritom je pomalo „ispod radara” prošao jedan od njegovih najboljih uradaka, vjerojatno najskuplji film koji je ikad napravio – povijesni spektakl „Seljačka buna 1573.”, snimljen 1975. godine, povodom 400. obljetnice originalnog događaja.

To nas dovodi do fakta da su i sâm taj povijesni događaj koji znamo pod imenom Seljačka buna, kao i glavni akter tog događaja – kojeg znamo po imenu Matija Gubec – u ovih 30 godina samostalne Hrvatske nekako pali u drugi plan, da ne kažemo u historijski zapećak.

U prošlom sistemu su i taj narodni ustanak iz 1573. godine – podignut protiv feudalnog velmože Franje Tahija – i vođa tog ustanka Gubec figurirali kao gotovo centralni toponimi hrvatske (kasne) srednjovjekovne povijesti. O popularnosti tog ustanka govori i činjenica da je po tim motivima, u produkciji zagrebačkog kazališta „Komedija”, napravljena i prva hrvatska rock-opera „Gubec-beg” (u kojoj će nastupiti i Josipa Lisac), praizvedena 1975. u zagrebačkoj dvorani „Vatroslav Lisinski”. Tokom 212 izvedbi tu je operu vidjelo gotovo pola milijuna ljudi.

S druge strane, u ovom sistemu se i Seljačku bunu i Gupca rijetko uopće i spominje. Zašto je to tako?

Prije nego što odgovorimo na to pitanje, valja kazati riječ-dvije o ovom Mimičinom povijesnom spektaklu, u kojem su uloge glavnih historijskih aktera igrali neki od tadašnjih vodećih hrvatskih i jugoslavenskih glumaca, Fabijan Šovagović (Matija Gubec) i Pavle Vuisić (Franjo Tahi).

Šenoa i Krleža

Rekosmo da je posrijedi možda najskuplji Mimičin film – stručnjaci tvrde da su toliki budžet, kakvim je za snimanje „Seljačke bune” raspolagao Mimica, imali samo najspektakularniji partizanski filmovi. Zašto je tadašnja jugoslavenska kinematografija, ideološki dosta striktno određena, dala tolike pare filmu koji obrađuje povijesnu temu iz razdoblja skoro 400 godina prije nego što se partizani uopće pojavili na povijesnoj sceni?

Odgovor se krije u marksističkoj interpretaciji povijesti koju je u tom filmu ponudio Mimica, i sâm skojevac, partizan, marksist i komunist. Upravo zarad takve interpretacije Mimica se u pisanju scenarija za „Seljačku bunu” oslonio ne samo na istoimeni roman Augusta Šenoe, već i na Krležine „Balade Petrice Kerempuha”, koje se mogu čitati i kao marksistička šetnja kroz hrvatsku povijest na kajkavskom jeziku.

U Mimičinoj vizuri oružani seljački ustanak iz te davne 1573. godine – koji se odvio u sjevernoj Hrvatskoj i dijelovima današnje Slovenije – predstavlja svojevrsnu daleku preteču partizanskog, komunističkog ustanka iz 1941. godine, koji je također, s obzirom na strukturu učesnika, bio značajnim dijelom seljački ustanak.

Kao što su 1573. hrvatski i slovenski kmetovi – ogorčeni teškim siromaštvom i trajnom bijedom – odlučno krenuli vilama i grabljama protiv nadmoćnih topova i mačeva Franje Tahija, tako su i 1941. udruženi hrvatski, slovenski i srpski (i drugi) seljaci i građani odlučno krenuli puškama i bombama protiv nadmoćnih tenkova i aviona nacifašističke koalicije i domaćih izdajnika.

A tko je poveo taj ustanak iz 1573. godine? Bistri i karizmatični seljak iz Hrvatskog zagorja, Ambroz Matija Gubec, čovjek kojeg su ustanici izabrali za vođu jer se pokazao kao sposoban organizator i inspirativni lider, baš kao što će se tim istim osobinama 400 godina kasnije odlikovati i Gupčev zemljak, zagorski seljak Josip Broz, kasnije poznatiji kao Tito. Od Gupčeva rodnog sela Hižakovca kod Donje Stubice do Titovog Kumrovca zračne linije ima jedva 30 kilometara.

Ambroz i Broz

Ne treba biti duboki mislilac da bi se uočile historijske analogije između Seljačke bune iz 1573. i narodnooslobodilačkog ustanka iz 1941. godine, odnosno između dvojice karizmatičnih zagorskih seljaka koji su – svaki u svom vremenu, u razmaku od četiri stoljeća – poveli narodne pobune protiv vladajuće društvene klase. Tito je, među ostalim, uspješna inkarnacija Ambroza Matije Gupca: Gubec je uhvaćen i prema legendi raščerečen na Markovom trgu, pa je 400 godina kasnije njegovu povijesnu misiju morao izvesti Tito. Ambroz je pao, Broz je uspio.

Baš zbog toga su i Seljačka buna i Matija Gubec danas potisnuti iz javnog diskursa u Hrvatskoj. Jer Gubec se, kao i Tito, pobunio protiv hijerarhijskog društva: njegova je pobuna, kao i Titova, imala očiti klasni karakter. A današnja Hrvatska je hijerarhijsko društvo, u tom smislu i ne baš previše različito od onoga s kraja 16. stoljeća, protiv kojeg su ustali hrvatski kmetovi.

Veliki društveni prevrat iz 1990. godine nije bio samo borba za samostalnu hrvatsku državu, već i borba za promjenu karaktera društva: umjesto egalitarnog socijalističkog, dobili smo hijerarhijsko kapitalističko društvo, u kojem se smatra da klasne razlike predstavljaju prirodni poredak i da tako treba biti. U takvom društvu simboličko značenje Matije Gupca i njegove Seljačke bune je subverzivno: suvremeni hrvatski nacionalizam ne želi društvo kakvo je sanjao Matija Gubec. Štoviše, suvremeni hrvatski nacionalizam je upravo takvo društvo i srušio.

Canjuga i Mimica

Vratimo se načas u devedesete godine i prizovimo jednog od „zaboravljenih aseva” iz te dekade – Tuđmanovog političkog potrčka i adlatusa Zlatka Canjugu, koji je u tom dobu obavljao visoke političke funkcije u HDZ-u i u državi. Povjesničar po struci, Canjuga je 1998. godine na 4. konvenciji HDZ-a trijumfalno obznanio svoj plan o reorganizaciji hrvatskog društva u stališe (svećenstvo, vojska, redarstvo, plemstvo, seljaštvo, posjednici, poduzetnici, radnici, učitelji i profesori, novinari itd.).

Canjuga je tada faktički predložio feudalno uređenje hrvatskog društva, u kojem bi netko kao Matija Gubec bio antidržavni element, disident i remetilački faktor. Canjuga je tada zapravo rekao sljedeće: Franjo Tahi ima pravo postojati, a Matija Gubec se nema pravo buniti. U toj feudalnoj viziji Franjo Tahi bi sigurno bio među onih 200 obitelji kojima je Tuđman poklonio hrvatsko društveno bogatstvo, dok bi Matija Gubec bio „stoka sitnog zuba”.

Sitnom ironijom povijesti, HDZ-ov povjesničar tu je ahistorijsku ideju iznio za govornicom dvorane „Vatroslav Lisinski”, iste one u kojoj je 23 godine ranije praizvedena rock-opera „Gubec-beg”.

Rekosmo već da se Vatroslav Mimica pri radu na filmu „Seljačka buna” dobrim dijelom oslonio na Krležine „Balade Petrice Kerempuha”. Stoga je zanimljivo vidjeti kako je Krleža gledao na tu problematiku, koju je obradio u svom čuvenom političkom eseju „O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva“ iz 1926. godine:

„Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo (…). Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator ‘hrvatstva kao takvog’…”

Međutim, u današnjem hrvatskom društvu ideje Miroslava Krleže i Vatroslava Mimice su potisnute, a Canjugine ideje praktično vladaju. Stoga je razumljivo da su i Seljačka buna i Matija Gubec u samostalnoj Hrvatskoj otišli u historijski zapećak.

Može izgledati čudno da Hollywood dodijeli Oscara izrazito antikapitalističkom filmu. No, ključne poruke ‘Parazita’ ne razlikuju se od zaključaka nedavnog skupa kapitalističke elite u švicarskom Davosu

Film „Parazit“ južnokorejskog redatelja Bonga Joon-Hoa upravo je osvojio četiri Oscara: za najbolji film, najbolji strani film, režiju i scenarij. Da postoji Oscar za najradikalniju političku poruku, i njega bi glatko dobio.

Da Marx i Engels pogledaju „Parazit“, ocijenili bi da je to vizualizacija njihovog „Komunističkog manifesta“ i remek-djelo marksizma, jer prikazuje svu težinu klasnog pitanja, na način rijetko viđen u povijesti svjetske kinematografije. A Lenjin i Trocki bi tvrdili da je posrijedi remek-djelo boljševizma, jer su Bongovi proleteri u završnici filma doista ustali protiv eksploatatorske klase, baš u njenom intimnom Zimskom dvorcu.

No Bong Joon-Ho je prekompleksan autor da bi se bez ostatka uklopio u tako plošan okvir. Iako deklarirani socijalist i član južnokorejske ljevičarske Nove progresivne stranke, Bong je za svoj film dobio i brojne kritike i zamjerke s političke ljevice: u ljudskom smislu, naime, u „Parazitu“ su negativnije prikazani likovi iz niže klase, nego oni iz više.

Bongovi proleteri su „ružni, prljavi i zli“, spremni i na darvinistički obračun s pripadnicima vlastite klase (čime redatelj ocrtava raspad klasne solidarnosti u našoj epohi). S druge strane, Bongova buržoazija je bezazlena u svom arkadijskom svijetu, lišena moralnih izopačenja i većih karakternih minusa. Osim one tipične kapitalističke ravnodušnosti prema bijedi nižih slojeva. U Bongovom filmu upravo će ih ta ravnodušnost koštati.

Bong protiv Aristotela

U tom smislu crtanja karaktera, Bong čak daje povoda da ga se svrsta u ljude koji drže da su bogatuni bolji ljudi od sirotinje i koji stoga slave hijerarhijski društveni poredak. Onako kako je u staroj Grčkoj Aristotel – jedan od duhovnih očeva Zapada – tvrdio da robovi imaju „ropsku ćud“, a slobodni građani „slobodnu ćud“, pa je onda društveni status i jednih i drugih samo prirodan odraz njihove urođene naravi.

Ali Bong je u mladosti studirao sociologiju i dovoljno poznaje psihologiju da zna kako je Aristotel bio u krivu. Bong zna da ne postoji nešto kao „urođena narav“ čovjeka, jer je narav čovjeka u značajnoj mjeri određena utjecajima okoline.

Stoga, nisu robovi u antičkoj Grčkoj rođeni ropske ćudi, nego im je tu ćud formirao robovlasnički sistem u kojem su živjeli. Nisu članovi siromašne obitelji Kim rođeni zli, već su takvi dobrim dijelom postali jer su u kapitalističkom raspletu svoje sredine ostali „donji“ na stratifikacijskoj ljestvici.

A ta sredina je Seul, desetmilijunski glavni grad Južne Koreje. Iako Južna Koreja figurira kao jedno od najuspješnijih kapitalističkih društava na svijetu, a Seul kao jedan od najpropulzivnijih svjetskih gradova, Bongovi proleteri žive u slamu koji se gotovo i ne razlikuje od onih u zemljama Trećeg svijeta. Kad se u svojoj bijednoj i skučenoj suterenskoj izbi usprave, oči su im u razini tla, taman da vide kako im lokalni pijanci pišaju uz prozor.

Obitelj Kim živi vječno

Ne radi se o redateljskom pretjerivanju, već o dokumentarnoj stvarnosti Seula, Južne Koreje i globalnog kapitalizma, kako je to nedavno u intervjuu našem filmskom kritičaru Marku Njegiću rekao sâm Bong Joon-Ho:

„Usprkos bogatstvu koje je Koreja stekla proteklih desetljeća, relativni jaz između bogatih i siromašnih samo se proširio i mislim da je to svugdje slučaj. Ako idete u pokrajnje uličice u Seulu, još uvijek možete namirisati polupodrumske domove nalik onome obitelji Kim. Veliki broj ljudi iz različitih zemalja rekao mi je da kod kuće imaju iste probleme“, rekao je Bong za Slobodnu Dalmaciju.

Može izgledati čudno da Hollywood – oduvijek važan propagandni stup američkog i globalnog kapitalizma – dodijeli Oscara ovakvom filmu, koji kapitalističkoj klasi zadaje jak udarac u pleksus, brutalno pokazujući što sistem koji se bazira na nejednakosti čini ljudima. No ključne poruke „Parazita“ ne razlikuju se od zaključaka nedavnog skupa kapitalističke elite u Davosu, odakle su američki milijarderi poručivali da je opsesija profitom „dovela do nevjerojatnih nejednakosti u društvu“, te da je „došlo vrijeme da stvari počnemo raditi na drugi način“.

Još otkad je 2014. objavljen Pikettyjev „Kapital u 21. stoljeću“, motiv ekonomske nejednakosti postao je „goruća tema“ svijeta, a ovaj film, među ostalim, pokazuje i što se samoj kapitalističkoj klasi može dogoditi ako se nejednakosti ne smanje. Ostaje pitanje što će kapitalistička elita učiniti s tim svojim zaključcima iz Davosa, koje je znanstveno ovjerio Piketty, a vizualno Bong. Vrijeme teče.

Spoznaja da se četiri od šest YU-republika danas nalaze među prvih deset država po ‘odljevu mozgova’ mogla bi otvoriti pitanje što su točno narodi dobili stjecanjem nezavisnosti, osim razloga da pobjegnu. Mogla bi, ali neće

Ugledni britanski list „Economist“ objavio je popis od deset svjetskih država s najvećim „odljevom mozgova“ u 2018. godini. Na neslavnoj listi Hrvatska se našla na visokom četvrtom mjestu, iza Haitija, Venezuele i BiH.

Rabeći statističke podatke Svjetskog ekonomskog foruma i Izvještaja o globalnoj kompetitivnosti, novinari „Economista“ konstruirali su ljestvicu od 1 do 7, gdje oznaka 1 predstavlja situaciju u kojoj svi talentirani ljudi napuštaju svoju zemlju, dok 7 označava situaciju u kojoj svi talentirani ljudi ostaju u zemlji. Tako je svaka država dobila svoj indeks „odljeva mozgova“.

Najmanji indeks od 1.70 (najveći „odljev mozgova“) ima Haiti. Slijede Venezuela (1.73) i Bosna i Hercegovina (1.76), dok Hrvatska i Rumunjska s indeksom 1.88 dijele četvrto mjesto. U „Top Ten“ još se nalaze Jemen (1.94), Moldavija (1.96), Makedonija (2.13), Benin (2.27) i Srbija (2.31).

„Kad ljudi u bogatim zemljama misle o migraciji, obično misle na slabo plaćene zaposlenike koji traže posao kao građevinski radnici, perači suđa ili pomoćni radnici u poljoprivredi. A ljudi u zemljama u razvoju obično su zabrinuti zato što bi oni najbolji iz njihovih zemalja mogli završiti u Silicijskoj dolini ili u bolnicama i sveučilištima razvijenog svijeta“, piše britanski list u tekstu uz opisani graf, dodajući kako „ovaj ‘odljev mozgova’ već dugo muči političare u siromašnim zemljama“.

Talenti postojano bježe

Ponovimo, radi se o statistici za 2018. godinu, ali zacijelo bismo sličan plasman zabilježili i lani, jer nema naznaka da se u 2019. godini zaustavio ili znatnije smanjio negativni trend odlaska mladih i obrazovanih ljudi iz Hrvatske.

Ne može se reći ni da glavni uzrok masovnog „odljeva mozgova“ leži u činjenici da smo nedavno ušli u Europsku uniju, pa da mladi i obrazovani sada koriste ukazanu mogućnost lakšeg preseljenja u inozemstvo. Mi smo, naime, te 2018. bili članica EU već pet godina, pa se ne radi o prvom valu iseljavanja – koji se odvijao 2013. i 2014. godine – već je očito posrijedi postojani trend iseljavanja talenata iz Hrvatske.

Kako u Hrvatskoj ne postoji registar stanovništva, točan broj novih iseljenika nije poznat, ali procjene govore da je od našeg ulaska u EU 2013. godine iz zemlje otišlo između 200 i 300 tisuća ljudi. Veliki dio njih zbog svojih karakteristika – mladi, obrazovani, talentirani – ulaze u ovu statistiku „Economista“.

Eto nas, dakle, u „probranom društvu“ zemalja Trećeg svijeta i Istočne Europe. Da bismo bolje razumjeli taj kontekst, valja kazati štogod o drugim zemljama s „Economistova“ popisa.

Prvoplasirani Haiti je najsiromašnija zemlja zapadne polutke, s očekivanim životnim vijekom od 63 godine. Usporedbe radi, susjedna Kuba – koju se drži dokazom ekonomske jalovosti socijalističkog modela – ima desetorostruko veći BDP po stanovniku (7600 USD) od kapitalističkog Haitija (765 USD), a očekivani životni vijek na Kubi je 80 godina.

Afrikanizacija bivše Jugoslavije

Drugoplasirana Venezuela godinama živi tešku ekonomsku krizu – uz abnormalno visoku inflaciju – prouzročenu padom cijena nafte na svjetskom tržištu (nafta je glavni venezuelski izvor prihoda), snažnim američkim sankcijama i nesposobnošću vlade u Caracasu da diversificira svoje gospodarstvo.

Trećeplasiranu Bosnu i Hercegovinu i njenu tragičnu društveno-ekonomsku situaciju ne treba posebno predstavljati.

To su jedine tri zemlje na svijetu iz kojih talentirani ljudi bježe više nego iz Hrvatske. Da u Hrvatskoj vlada samurajski moralni kodeks, sada bi svi tvorci i upravljači Hrvatske morali izvesti kolektivni seppuku.

Od ostalih država s „Economistova“ popisa, Rumunjska je (uz Bugarsku) po više kriterija najsiromašnija članica EU, a Moldavija je najsiromašnija zemlja čitave Europe. Jemen sa 660 USD po glavi stanovnika ima najmanji BDP u arapskom svijetu, a u zemlji već pet godina bjesni vrlo krvavi rat, dok je Benin jedna od najsiromašnijih afričkih država, s BDP-om od 830 USD, 40 posto nepismenih i životnim vijekom od 62 godine. To je kontekst u kojem smo se našli.

Uz BiH i Hrvatsku, na popisu su još dvije zemlje bivše Jugoslavije – Makedonija i Srbija. Spoznaja da se četiri od šest YU-republika danas nalaze među prvih deset država svijeta po „odljevu mozgova“ (sve osim Slovenije i Crne Gore) mogla bi otvoriti pitanje što su točno narodi dobili stjecanjem nezavisnosti, osim razloga da pobjegnu. Mogla bi, ali neće.