Slobodna Dalmacija – 11. veljače, 2017

Bivši šef HDZ-a srčano je pokrenuo ideološku kontrarevoluciju i pritom politički poginuo, samo da bi sada veselo pratio kako se tekovine te kontrarevolucije ostvaruju sve do jedne, čak i preko granica njegovih najsmjelijih maštarija

Ploča u Jasenovcu stoji i dalje, a Tomislav Karamarko u carstvu hladovine veselo trlja ruke. Kakav crni Karamarko, upitat će se netko: pa ploča s nacističkim pozdravom u Jasenovcu postavljena je pola godine nakon što je taj čovjek morao napustiti sve političke funkcije, od mjesta potpredsjednika Vlade do stolice predsjednika HDZ-a. Zašto tim ustašlukom teretiti politički mrtvog magarca?

Istina, za sramotu u Jasenovcu Karamarko nema odgovornosti, barem ne izravne. Ali ta sramota je samo vrh jezivo ledene sante povijesnog revizionizma, vršak kancerogenog brijega neke povijesti koja se nikad nije dogodila, vidljivi šiljak barbarskog koplja koje prijeti da će proburaziti ono malo civilizacije što je preostalo u hrvatskom društvu.

A tu jezivo ledenu santu, taj kancerogeni brijeg i to barbarsko koplje, sve to je svojim javnim djelovanjem i postupcima u posljednjih nekoliko godina pokrenuo upravo Tomislav Karamarko, od svog programatskog “Antikomunističkog manifesta” iz vremena dok je bio u opoziciji, do tragikomičnih mjeseci njegove vladavine. Možda ne bi bilo loše da se ukratko podsjetimo na tih par mjeseci.

MN / Ofenziva na film i knjige

Elem, Karamarko je za svoga vakta pokušao spriječiti kurikularnu reformu obrazovanja koju je s gustom mrežom kompetentnih suradnika osmislio i vodio doktor psihologije Boris Jokić. Srećom, građani Hrvatske u velikom su broju izašli na trgove hrvatskih gradova da podrže Jokića i kurikularnu reformu, a Karamarko je 15 dana nakon tih prosvjeda pao s vlasti.

Nadalje, Karamarko je za svoga vakta pokušao preko komesara Zlatka Hasanbegovića intervenirati i u kulturu, pokrenuvši ideološku ofenzivu s ambicijom da zauzme ključne neprijateljske sektore koji mogu utjecati na svijest mladih generacija: sektor filma, sektor knjige i sektor neprofitnih medija.

Tako su u Karamarkovom mandatu započeli žestoki napadi na ljude koji vode hrvatski film – s glavnom primjedbom da im filmovi nisu dovoljno domoljubni – dok je u povjerenstva za književna djela Hasanbegović imenovao i one ljude koji ne zadovoljavaju ni ljudske ni literarne kriterije, ali su dokazani vojnici kontrarevolucije. A sektor neprofitnih medija je gotovo likvidiran. Srećom, oba su – i Karamarko i Hasanbegović – pala s vlasti prije nego su našoj kulturi stigli počiniti nepopravljivu štetu.

Danas, osam mjeseci nakon tog pada, što imamo?

Već i blic-inventura društva otkriva karamarkovski kontinuitet. Kurikularna reforma i njen voditelj Boris Jokić suptilno su zagušeni i zaustavljeni omčom birokratskih smicalica. Vodeći čovjek hrvatskog filma upravo je podnio ostavku. Neprofitni mediji i preživljavaju tek uz čitateljsku pomoć. A povjerenstva za književna djela uredno ignoriraju upravo one autore koje je i Karamarko naumio ignorirati i tako spriječiti ili minimalizirati njihov pogubni utjecaj na svijest mladih generacija, taj pravi i jedini strateški cilj “Antikomunističkog manifesta”.

Usput, tip poznat po ekstremno konzervativnim stavovima, koji je za Karamarkova vakta iz saborske klupe civilno društvo nazivao “duboko bolesnim” te javno žigosao i omalovažavao muslimane, ljude iz Afrike i Azije, LGBT osobe, žene koje su odlučile samoupravljati vlastitim tijelom i mlade koji su odlučili masturbirati – taj tip upravo je postao posebni savjetnik hrvatske Vlade za ljudska prava. Ponavljamo: za ljudska prava.

MN / Poliglot i neznalica

Ukratko: Karamarko je ostavio srce na terenu da pokrene ideološku kontrarevoluciju i pritom čak i politički poginuo, samo da bi sada, u drugom poluvremenu ove žalosne utakmice, na tribinama grickao kikiriki i veselo pratio kako se tekovine te njegove kontrarevolucije u hrvatskom društvu ostvaruju sve do jedne, čak i preko granica njegovih najsmjelijih maštarija. Čak ni on se, naime, nije usudio javno zamisliti da bi jednog dana na poprištu nacističkog logora smrti mogla stajati ploča sa službenim nacističkim pozdravom. “Karamarko živi vječno”, mrmlja Karamarko sebi u bradu, dok gricka taj kikiriki.

Sve je isto, samo njega nema – tako su prije petnaest godina govorili rezignirani građani Srbije, razočarani uvidom u vlastito društvo, odnosno činjenicom da se u tom društvu ništa značajno nije promijenilo ni nakon svrgavanja Slobodana Miloševića. Ali ovdje se ta analogija ne može primijeniti, iz barem dva razloga.

Prvo, Milošević je kriv za četiri rata, 200.000 mrtvih i tri milijuna raseljenih, a Karamarko “tek” za povijesni revizionizam i pokušaj posredne rehabilitacije jednog nacističkog režima koji je nosio hrvatsko ime i pobio još mnogo više ljudi od Miloševića.

I drugo, ako se postmiloševićevska Srbija nije razlikovala od Miloševićeve, postkaramarkovska Hrvatska se u jednom strahovitom detalju razlikuje od Karamarkove: u vaktu Crnog Marka na poprištu nacističkog logora smrti nije stajala ploča sa službenim nacističkim pozdravom. Poliglot je nadmašio neznalicu.