Slobodna Dalmacija – 17. siječnja, 2018

Kad lijeva partija ograničava pravo na štrajk, to je kao da desna partija ograničava pravo na nacionalizam

Deseci tisuća bijesnih ljudi na ulicama, prekinut javni prijevoz, blokiran metro i gradske luke, otkazani avionski letovi i trajektni polasci, zatvorene škole i javne bolnice, razmjena kamenja i suzavca s policijom ispred zgrade parlamenta, transparenti „Pobuna“, „Ne modernom roblju“ i „Mičite ruke od štrajka“ – to je slika koja zadnjih dana stiže iz Atene.

Masovni višednevni prosvjedi, koje su organizirali grčki sindikati, potaknuti su najnovijim antiradničkim reformskim mjerama koje su nametnuli međunarodni kreditori, a u ponedjeljak ih tijesnom većinom od 154 prema 141 izglasao grčki parlament, u kojem većinu ima ljevičarska partija Syriza.

Među stotinjak drugih mjera u tom „reformskom paketu“ grčku radničku klasu posebno je razgnjevilo ograničenje prava na štrajk – odnosno pooštrenje uvjeta pod kojima sindikat može pokrenuti obustavu rada – te lakše preuzimanje imovine koja je pod ovrhom. Prema novim mjerama, za pokretanje štrajka sada se mora izjasniti 50 posto registriranih članova sindikata, nasuprot dosad propisanih 20 posto, a imovina pod ovrhom odsada se može preuzeti i prisilnom online aukcijskom prodajom, što uključuje i nekretnine dužnika.

Tako su vladajuća grčka Syriza i njihov ljevičarski premijer Alexis Tsipras u relativno kratko vrijeme uspjeli prijeći dinamičan put od velikih nada europske ljevice do poslušnih pudlica postojećeg društvenog poretka.

Dim i pepeo Solunskog programa

Za tjedan dana navršit će se tri godine otkad je Syriza preuzela vlast u Grčkoj, kao prva lijeva partija koja je nakon pada Berlinskog zida uspjela doći na vlast u nekoj europskoj zemlji. Tada je ta partija probudila nade suvremenog grčkog i europskog prekarijata da je moguća i drugačija, ekonomski suvislija i socijalno pravednija koncepcija društva. Ovotjedno prihvaćanje ograničenja prava na štrajk pokazuje, međutim, da Syriza definitivno nije ono za što se 2015. godine predstavljala.

Kad su prije tri godine došli na vlast, i kad su te potencijalno historijske noći u njihovom izbornom stožeru odjekivali zvuci antifašističke i radničke himne „Bella Ciao“, mnogi su vjerovali da dolazi početak kraja postojećeg poretka, odnosno da će Syriza biti samo prva lasta novog „Europskog proljeća“ koje će predstavljati snažan i dostojan izazov hegemoniji neoliberalnog kapitalizma.

U prilog tome je govorila njihova politička agenda, izražena u Solunskom programu, u kojem se naglašavala borba protiv upravo onih stvari koje su u ponedjeljak kapitulantski izglasane u grčkom parlamentu na Trgu Syntagma. Tada je Syriza obećavala veliki progresivni paket radničkih mjera, od dizanja minimalne plaće do zaštite osiromašenih građana od ovrha i deložacija, da bi se početkom 2018. godine sve to pred očima grčke i međunarodne javnosti pretvorilo u dim i pepeo lažnih obećanja.

Besramna Tsiprasova laž

Premijer Tsipras u ponedjeljak je, doduše, pred zastupnicima grčkog parlamenta odbacio kritike sindikata, prema kojima je vlada spremna ograničiti štrajkove, ali to je zapravo bilo tužno gledati:

„Besramna je laž da ova vlada provodi zahtjeve vjerovnika i šefova kako bi poremetila tržište rada. Ova vlada ne ukida i ne predstavlja prijetnju za štrajkove“, kazao je grčki premijer u pokušaju da dokaže nedokazivo, naime da ograničenje prava na štrajk ne predstavlja prijetnju za štrajk.

Od svih stotinjak reformskih mjera ova je daleko najsramotnija po jednu lijevu partiju, koja se pritom još i samotitulira strankom „radikalne ljevice“. Jer ideja radničkog štrajka nije samo jedan od alata društvene borbe klase koja živi od svoga rada, nego i jedna od temeljnih simboličnih oznaka cjelokupnog lijevog pokreta kroz čitavu njegovu povijest. Kad lijeva partija ograničava pravo na štrajk, to je kao da desna partija ograničava pravo na nacionalizam.

Može se razumjeti da je kapitalistički neprijatelj bio prejak i da su se grčki ljevičari prije tri godine zaletjeli s obećanjima, ali nakon ovakvih antiradničkih parlamentarnih odluka više nitko u Europi neće glasati za to što se zove „radikalna ljevica“. U tom smislu, ova najnovija Syrizina kapitulacija pred međunarodnim vjerovnicima predstavlja izdaju ne samo grčke, već i europske ljevice. Da ne spominjemo kako se ovakvom politikom pauperizirani prekarijat gura u naručje radikala s druge strane ideološkog spektra.