NARODNA REPUBLIKA KINA DANAS SLAVI 70. ROĐENDAN

Danas se navršava 70 godina postojanja Narodne Republike Kine: toliko je vremena prošlo od 1. listopada 1949., kada je Mao Ce Tung na Trgu nebeskog mira (Tiananmen) u Pekingu proglasio komunističku državu.

Na tom trgu danas će se održati velika vojna parada koja će pokazati militarističku snagu dalekoistočnog zmaja: uz nove generacije dronova, ratnih aviona i tenkova, očekuje se da će glavna „zvijezda“ parade biti interkontinentalna balistička raketa Dongfeng-41, koja nosi više nuklearnih bojnih glava i može, zlu ne trebalo, doletjeti do SAD-a. To će biti vojna poruka kineskih komunista Americi i čitavom svijetu.

Političku poruku već je jučer odaslao predsjednik Kine Xi Jinping, poklonivši se balzamiranom Maovom tijelu koje se čuva u mauzoleju na Tiananmenu. Iako nije objavljena nikakva snimka tog rituala, agencija Nova Kina obznanila je da se pred tijelom oca komunističke Kine Xi naklonio tri puta. Nije nužno biti sinolog da bi se dešifriralo značenje trostrukog naklona: „Druže Mao, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!“

Iako zapadni narativ o Mao Ce Tungu, koji je Kinom vladao od 1949. do smrti 1976. godine, ističe njegove najveće promašaje – ekonomski projekt „Veliki skok naprijed“ koji je rezultirao desecima milijuna umrlih od gladi, te politički projekt „Kulturne revolucije“ koji je zbrisao reformsko krilo Partije – kineski komunisti se ne odriču svog povijesnog vođe: Maova golema slika i dalje visi na ulazu u Zabranjeni grad, dominirajući Tiananmenom, a njegov lik još uvijek krasi kineske novčanice.

Nakon Maove smrti Komunistička partija je provela „ograničenu kritiku maoizma“, uz javno priznanje Maovih revolucionarnih, ratnih i mirnodopskih zasluga (izgradnja bazične teške industrije, termonuklearna bomba, lansiranje satelita, veliki melioracijski zahvati, masovno opismenjavanje stanovništva), pa je početkom 80-ih tadašnji kineski čelnik Deng Xiaoping ocijenio Maoa po matematičkoj formuli „70:30“: 70 posto Maova djela je dobro, 30 posto nije. Ta ocjena vrijedi i danas.

Maov san se ostvario

Mnogi će reći da današnja Kina ide stubokom drukčijim putem od onog koji je zacrtao Mao. Pritom se upravo Denga uzima kao „ključnog skretničara“, koji je nakon Maove smrti pomjerio Kinu na kapitalistički kolosijek i utabao stazu tržišne privrede – koju su slijedili i potonji kineski čelnici – za neviđeni ekonomski rast koji ova zemlja proživljava u zadnjih četrdeset godina, bez pandana u povijesti.

No kineski komunisti u svim partijskim dokumentima ističu da kapitalizam i tržišni mehanizmi privrede predstavljaju samo metodu i sredstvo, a nikako cilj. Cilj je onaj isti, marksističko-lenjinistički, koji je još 1945. formulirao Mao: „Naš program je dovesti Kinu u socijalizam i komunizam.“ U posljednjem partijskom statutu, koji je s izmjenama usvojen na 18. kongresu iz 2012. godine, jasno stoji kako je „ostvarenje komunizma najveći ideal i najviši cilj Partije“.

Deng je prvi od kineskih čelnika shvatio da put do komunizma ide preko kapitalizma, pa je skovao termin „socijalističke tržišne privrede“ – što zapadnom uhu zvuči kao oksimoron – odnosno „socijalizma s kineskim karakteristikama“, lansiravši još 1978. čuvenu parolu: „Nije važno je li mačka crna ili bijela, bitno je da lovi miševe.“

Ta je kineska kapitalistička mačka u proteklih 40 godina uspjela proždrijeti miševe gospodarske nerazvijenosti i feudalne zaostalosti, koje je Komunistička partija zatekla pri dolasku na vlast 1949. godine. Ta je kapitalistička mačka zapravo ostvarila Maov san o „Velikom skoku naprijed“ i prevela Kinu iz ranga zemalja Trećeg svijeta u drugu, a po nekima već i sada u prvu silu svijeta.

Plan za 22. stoljeće

Cijenu su, među ostalim, platili studenti na Tiananmenu 1989. godine. Vidjevši da se europski komunistički blok urušava u prašinu povijesti, kineski studenti su te godine izašli na glavni trg u Pekingu i tražili demokratizaciju zemlje. Politbiro je pažljivo promatrao što se događa u Europi i donio dalekosežnu odluku: ekonomske promjene – da, političke promjene – ne. Tu odluku studentima su na Tiananmenu priopćili tenkovi Narodnooslobodilačke armije.

Danas, međutim, trideset godina nakon masakra, nove generacije kineskih studenata žive konjukturni „kineski san“, a istraživanja pokazuju da većina njih niti ne zna što se 1989. dogodilo na Tiananmenu i kako su prošli njihovi prethodnici. U tih trideset godina iz siromaštva je izbavljeno stotine milijuna Kineza te je znatno ojačana kineska srednja klasa.

No to nije kraj kineskog razvoja. U spomenutom partijskom statutu iz 2012. navodi se kako se Kina nalazi „u primarnom stadiju komunizma koji će trajati još mnogo godina“, a taj se vremenski okvir „privremene kapitalističke faze“ i detaljnije definira:

„Ovo je faza koja ne može biti preskočena u socijalističkoj modernizaciji Kine, koja je nerazvijena i kulturološki i ekonomski. Ta faza će trajati više od stotinu godina. U socijalističkoj konstrukciji Partija mora uzeti u obzir specifične kineske osobine i nastaviti put socijalizma s kineskim karakteristikama.“

Štoviše, kao što je Deng ocijenio Maoa po matematičkoj formuli 70:30, tako i današnja garnitura kineskih komunista nudi precizne vremenske rokove za dovršenje pojedinih faza razvoja kineskog društva: do 2020. faza izgradnje „društva umjerenog blagostanja“, do 2035. izgradnja „moderne socijalističke zemlje“, do 2049. – kada bi Partija trebala proslaviti prvo stoljeće vlasti – postajanje vodećom svjetskom silom, a do 2100. postizanje „društva općeg blagostanja“, što je drugo ime za komunizam.

Djeca širom planeta, rođena ove godine, bit će svjedoci je li se taj demijurški plan kineskih komunista ispunio.

PREDSJEDNICA HRVATSKE OTKRILA SPOMENIK KORČULANSKOM SVEĆENIKU KOJI JE 1944. IZDAO SEDMORICU PARTIZANA NIJEMCIMA

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u utorak je posjetila Korčulu, na obližnjem otočiću Badiji otkrila spomenik fra Bernardinu Sokolu i svečano otvorila galeriju nazvanu po njegovom imenu, okrstila ga pritom „hrvatskim mučenikom“ i – razbjesnila dobar dio korčulanske javnosti.

Rečeni fra Sokol, naime, u memoriji Korčule figurira kao kvisling i kolaboracionist, čovjek koji je u rujnu 1944. godine, neposredno prije oslobođenja Korčule od Nijemaca, odao Nijemcima gdje se nalazi sklonište sedmorice partizana na susjednom otoku Vrniku i time skrivio njihovu smrt, jer su ih Nijemci odmah nakon toga pronašli i ubili.

Ni njegova sudbina nije bila ljepša – čim su Nijemci napustili otok, partizani su ga bez suđenja ubili i bacili u more. Za aktualnu predsjednicu države to je očito bilo dovoljno da ga proglasi „hrvatskim mučenikom“, iako priličan broj Korčulana smatra da su hrvatski mučenici bili oni koje je fra Sokol izdao Nijemcima. Rekli bismo: klasična priča „made in Croatia“.

O fra Sokolovom krimenu iz rujna 1944. šira je javnost doznala već u srijedu, nakon što je povjesničar dr. Dragan Markovina, rodom upravo s Korčule, objavio detalje tih davnih događaja. Tako se doznalo da je o fra Sokolovoj izdaji partizane obavijestio jedan Nijemac, stanoviti Vilim, koji je još prije Drugog svjetskog rata doselio na Korčulu i radio na otoku kao brijač, a u ratu bio prevoditelj u njemačkoj komandi.

Vilim je o fra Sokolovoj denuncijaciji odmah obavijestio časnu sestru Manes Karninčić, tadašnju predstojnicu zavoda Anđela čuvara u Korčuli, inače suradnicu partizanskog pokreta, koja je to odmah prenijela partizanima. No Nijemci su bili brži, te su ubili partizansku sedmorku prije nego što su ih drugovi stigli spasiti. Kad su partizani došli osvetiti poginule, kazuju pojedini povijesni izvori, upravo su im ostali fratri s Badije, redom antifašisti, izručili fra Sokola.

Kvislinški fratar

– U utorak sam došao kući, upalio TV i vidio kako Kolinda govori da su hrvatski mučenici, pa i fra Sokol, zaslužni što danas imamo hrvatsku državu i što ona može biti predsjednica te države – priča Markovina dok sjedimo u jednom od kafića u središtu Korčule, otkrivajući nam što ga je nagnalo da napiše tekst o fra Sokolu.

– Definitivno je on izdao tih sedam partizana, i to neposredno uoči oslobođenja. Druga stvar, kompletno korčulansko svećenstvo je bilo uz partizanski pokret, svi su bili antifašisti osim fra Sokola, i sada baš njega predsjednica uzdiže kao mučenika. Zato sam morao reagirati.

Kako su nakon Markovininog teksta gotovo svi hrvatski portali stali pisati o kvislinškom fratru kojem predsjednica države otkriva spomenik, pitamo našeg sugovornika je li očekivao tako masovnu medijsku reakciju.

– Iskreno, ne. Mislio sam da to nikome neće biti atraktivno, jer Kolinda je već toliko gafova napravila da sam smatrao kako nitko neće reagirati. Mislim da je razlog takve reakcije to što je fra Sokol surađivao s Nijemcima, a čak i u hrvatskom društvu postoji konsenzus da je to sramotno – kaže Markovina.

Dodatni „šlag“ na ovu priču predstavlja činjenicu da je ove godine Dubrovačko-neretvanska županija fra Sokolu posthumno dodijelila Nagradu za životno djelo. Doduše, ne zato što je izdao partizane Nijemcima, već zbog njegovih zasluga na polju muzikologije. Odluka županijskih vijećnika pritom je bila jednoglasna, što znači da su za nagradu fra Sokolu glasali i vijećnici županijskog SDP-a.

– Mi smo njemu dali nagradu za muziku, a ne za političko djelovanje – kaže nam SDP-ov vijećnik dr. Davor Penić, te nastavlja:

– Raspravljali smo o njegovom muzičkom djelu, a ne o njemu kao nekakvom mučeniku ili žrtvi komunističkog režima. To za mučenika je rekla Kolinda, koja je zastranila udesno. Ja to nikad ne bih rekao. Nama u materijalima i obrazloženju za nagradu nije predočen taj politički dio njegovog života. Ja sam tek poslije iz razgovora s nekim ljudima saznao što je taj fratar napravio.

– S kojim ljudima ste razgovarali? – pitamo Penića.

– Zvali su me ljudi iz Orebića, iz moje političke opcije, da kako smo mogli dat nagradu fratru koji je izdao partizane. Tek sam tada saznao za to. Onda su oni koji su desno počeli govorit da je on mučenik, a mi koji smo lijevo smo govorili da nije. U svakom slučaju, ja bih volio da u Hrvatskoj konačno završi Drugi svjetski rat – završava Penić.

Sramota i za državu i za franjevce

HDZ-ov dožupan Dubrovačko-neretvanske županije Joško Cebalo tvrdi, međutim, da su svi županijski vijećnici, pa tako i njegov SDP-ov kolega Penić, bili upoznati s kompletnom biografijom fra Sokola, uključujući i razdoblje Drugog svjetskog rata.

– Naša županija je Nagradu za životno djelo fra Sokolu dodijelila jednoglasno, i mislim da to jasno govori kakvo mišljenje o tom čovjeku imamo i ja i svi drugi županijski vijećnici – kaže Cebalo.

– Ali vaš kolega iz SDP-a tvrdi da se na sjednici raspravljalo isključivo o muzičkom djelu fra Sokola? – kažemo našem sugovorniku.

– Iz obrazloženja odluke se vidi cijeli životni put fra Sokola. Pa valjda se vijećnik informira prije nego što glasa za nešto – rezolutan je Cebalo.

Umirovljeni sveučilišni profesor Ante Lešaja sa svojih 88 godina jedan je od najstarijih Korčulana. Osim što se živo sjeća Nijemca Vilima – čovjeka koji je, preko časne sestre Manes Karninčić, upozorio partizane na fra Sokolovu izdaju – Lešaja nam podastire povijesne knjige („Sjećanja jedne generacije: Grad Korčula 1900-1946“), dokumente i pisana svjedočenja iz kojih se vidi da je fra Sokol surađivao s Nijemcima i da je odgovoran za pogibiju partizana na Vrniku.

Dok s terase njegove kuće u Solinama promatramo otočić Badiju, profesor Lešaja nam priča historijat tamošnje crkve i samostana. Doznajemo tako da su Badiju još u 14. stoljeću počeli formirati franjevci Bosne Srebrene, koji su, kako veli profesor, bitno drukčiji i pitomiji od hercegovačkih franjevaca koji su početkom 2000-ih preuzeli Badiju, na čelu s fra Jozom Zovkom, duhovnim ocem međugorskih vidjelica.

– Mislim da je Kolinda došla na Badiju vratiti uslugu fra Zovku, jer je on blagoslovio njezin ured na Pantovčaku. Sramota je i za državu i za sâm franjevački red da se takvom čovjeku otkriva spomenik – zaključuje Lešaja.

GRADONAČELNIK KORČULE ANDRIJA FABRIS (HDZ)

Žao mi je i fra Sokola i tih partizana

– Nije li fra Sokol u najmanju ruku kontroverzna osoba?

– Izvori koji govore protiv njega su isto tako kontroverzni. Svak tko je bez suđenja ubijen za mene je žrtva nepravde.

– I Mussolini je ubijen bez suđenja, pa ga nitko ne smatra talijanskim mučenikom, osim možda tamošnjih fašista?

– Nitko nije rekao da je fra Sokol mučenik.

– Kako nije? To je izjavila predsjednica Republike u utorak na Badiji. I vi ste bili tamo.

– Ne bih ulazio u to. Ja sam tamo bio kao gradonačelnik, da podržim otvaranje galerije.

– Ta je galerija nazvana baš po fra Sokolu, koji je tom zgodom dobio i spomenik, iako je svojom denuncijacijom Nijemcima skrivio smrt sedmorice partizana. Kako to komentirate?

– Mislim da to što je gospodin Markovina napisao nije baš točno. Ako je netko ubijen i bačen u more, pa ne možete reći da je to u redu. Ne opravdavam nikoga, ali nitko ne zavređuje takvu sudbinu.

– Ali to ne znači da svak tko je tako surovo ubijen automatski zaslužuje spomenik. Optužbe protiv fra Sokola su vrlo ozbiljne, ispada da nosi na duši sedam partizanskih života?

– Takvi koji to govore tako su govorili i o prekomjernom granatiranju Knina, pa se pokazalo da to nije točno.

– Koliko znam, Markovina nikad u životu nije ni pisao ni govorio o prekomjernom granatiranju Knina?

– Ti su partizani ubijeni na mom otoku, ja sam s Vrnika, i mislim da to baš nije bilo tako kako Markovina govori. Fra Sokol je savršeno govorio njemački jezik, pa što će njemu prevoditelj? Isto tako, ta priča da su ga ostali fratri predali partizanima, čini mi se da nije baš tako.

– Taj je prevoditelj bio zaposlen u njemačkoj komandi. To što je fra Sokol dobro govorio njemački ne znači da prevoditelj Vilim nije bio prisutan na svom radnom mjestu?

– Gledajte, meni je žao što se to dogodilo na Korčuli. Ja smatram da nije normalno da vas netko izvuče iz kreveta i ubije. Meni je žao i tih partizana. I ne vjerujem da to sad treba dizati na neku veliku razinu.

SPLIĆANIN ZDENKO DUPLANČIĆ (90), MITRALJEZAC PRVE PROLETERSKE BRIGADE I ČUVAR USPOMENA NA NOB

Rođen 1929. u Splitu, u bogatoj građanskoj obitelji, Zdenko Duplančić već 1941. kao 12-godišnjak ulazi u SKOJ. Nakon pada Italije 1943. odlazi u partizane i s 14 godina postaje jedan od najmlađih boraca legendarne Prve proleterske brigade, s kojom prolazi cijelu Bosnu i Srbiju, sudjeluje u borbama za oslobođenje Beograda (listopad 1944.) i Zagreba (svibanj 1945.), a ratni put okončava u Trstu.

Nakon rata završava visoke vojne škole u SSSR-u i SAD-u, te postaje zrakoplovni oficir. Krajem 70-ih je u vojnoj misiji u Moskvi, a 80-ih u Saveznoj direkciji za rezerve i promet specijalnih proizvoda, zadužen za prodaju oružja nesvrstanima. Umirovljen je 1988. u činu pukovnika, tri godine prije rata.

U svojoj 90. godini predsjednik je Udruženja boraca Prve proleterske brigade, gdje održava sjećanje na ovu elitnu partizansku jedinicu. Živi u Beogradu, a svako ljeto dođe u rodnu kuću u splitskoj Radunici.

– Dok smo šetali po Radunici, pokazivali ste mi gdje se prije Drugog svjetskog rata nalazila koja obrtnička radnja, gdje su se potkivali konji… Kako je bilo odrastati u Splitu 1930-ih?

– Ja sam odrastao u bogatoj familiji, prije rata sam vježbao violinu kod Hatzea. Moj otac je bio obrtnik, tapetar i dekorater, imao je puno radnika. Kad je 1934. brod s tijelom ubijenog kralja Aleksandra iz Marseillea pristao u Split, oca su angažirali da uredi obalu. Kad je 1943. moj drug Ante Čerina na Peristilu ubio poznatog fašista Giovannija Sava, moj otac je kao ugledni građanin Splita pozvan na pogreb.

– Iz takve familije vi 1941. uđete u SKOJ. Kako to?

– Znao sam što rade Talijani i ustaše. Imali smo sluškinju koja je bila članica Partije i pričala mi o talijanskom sistemu, i tako sam od nje saznavao o zlu fašizma. A majka mi je bila u Antifašističkom frontu žena.

– Znači, žene u obitelji su bile na strani antifašista, a otac je bio dobar s fašističkim vlastima?

– Moj otac se nije bavio politikom, ali je razumio što se događa. Upravo zato što je on bio ugledan građanin, Partija je našu kuću koristila za ilegalni rad. Iz naše se kuće odlazilo u partizane.

– Otac nije znao za to?

– Naravno da je znao.

– Kako su 1941. u Splitu izgledali prvi dani okupacije?

– Tada sam bio u Bolu na Braču, u gimnaziji kod dominikanaca, to su mi roditelji plaćali. I stvara se NDH, a gimnazijalci su morali biti u Ustaškoj mladeži, jer je Brač bio NDH, dok je Split bio pod Italijom. Stariji su nam govorili da ne idemo u tu Ustašku mladež, to mi je govorio i ravnatelj gimnazije Anđelko Rabadan, prefekt dominikanskog reda. Pa sam se vratio u Split i postao skojevac.

– Svećenik vam je govorio protiv ustaša?

– Ti dominikanci su bili antifašisti, Rabadan je poslije rata dobio odlikovanje od nas. I onda i danas među svećenicima je bilo i ima naprednih ljudi.

– Dakle, nakon proglašenja NDH vraćate se u Split?

– I kad sam doša u Split, primilo me u SKOJ. Moja klapa su bili braća Katalinić i Zvonko Tijardović, sin od skladatelja Ive. Proučavali smo marksizam i izvodili akcije po Splitu.

– Kako ste proučavali marksizam?

– Imali smo kružoke, stariji su nam čitali i tumačili Marxa. Čitali smo „Kako se kalio čelik“ Nikolaja Ostrovskog i „Moje univerzitete“ Maksima Gorkog. Onda bi razgovarali o tome.

– A koje ste akcije izvodili?

– Mogu reć šta je radila moja skojevska ćelija. Split je bio pun slika Mussolinija i fašističkih parola, pa smo ih mrčili. Bacali smo letke za Prvi maj i obljetnice Oktobarske revolucije. Na bunde i kapute kurvi šta su se družile s Talijanima bacali smo kiselinu. Split je bio potpuno crveni grad, to danas mnogi ne znaju.

– Koliko je mladih iz vaše generacije u Splitu otišlo u partizane, a koliko u ustaše?

– Većina iz moje generacije je išla u partizane. U Splitu uopće nije bilo ustaša, ja sam prve ustaše vidio tek u partizanima. Bio je Mačekov HSS, dio njih je kasnije iša u ustaše. Bilo je nešto četnika, imali su štab u Vatrogasnom domu. Orjune je bilo, oni su se stalno tukli protiv komunista.

– Kad ste otišli u partizane?

– Kad je u rujnu 1943. pala Italija, uspjeli smo prikupiti puno talijanskog oružja, i ja sam sudjelovao u tome. Držali smo položaje u Dugopolju, Nijemci su nas bombardirali svaki dan. Uoči dolaska Nijemaca svi koji su bili kompromitirani kao skojevci morali su u partizane, i tako sam i ja otišao.

– U jednom intervjuu kažete da ste u ratu četnicima po Bosni pjevali: „Vi ste sluge Ante Pavelića!“ Je li u pitanju lapsus: jeste li to pjevali četnicima ili ustašama?

– I jednima i drugima. A to konkretno smo pivali četnicima. Četnici i ustaše su surađivali cijelo vrijeme. Kao što su ustaše klali po Hrvatskoj i Bosni, tako su četnici klali i po Srbiji i po Bosni i po Hrvatskoj. S tim da su četnici izgubili svoju moć na Neretvi, tamo ih je bilo 20.000 i razbili smo ih. Otada više nisu predstavljali snagu zapadno od Drine.

– Danas mladi u Hrvatskoj misle da su ustaše bili „borci za slobodu hrvatskog naroda“?

– Nemam komentara. Nisu djeca kriva što uče iz lažnih udžbenika.

– Slično je i s druge strane. Prva proleterska osnovana je u Rudom, koje je danas u Republici Srpskoj: nekad su se glavna ulica koja vodi do partizanskog groblja i škola u Rudom zvali po vašoj brigadi, a danas ta ulica nosi ime Draže Mihailovića?

– I ulica i škola. Pisali smo protestna pisma u Republiku Srpsku, ali ništa nismo postigli. Isto je to kao u Hrvatskoj, nisu oni ništa bolji ili gori od ovih u Hrvatskoj.

– Pri formiranju Prve proleterske brigade 21. prosinca 1941. u Rudom, od šest bataljuna četiri su činili partizani iz Srbije, a dva iz Crne Gore. Osim vas, je li bilo još Dalmatinaca i Hrvata u toj jedinici?

– Pri formiranju brigade bilo je par Hrvata, to su oni šta su živili u Srbiji. Ali kasnije je došlo puno Dalmatinaca, najviše iz Šibenika, Splita i s Biokova. Već od 1942. počinju popune Prve proleterske s Dalmatincima. Mi smo u brigadu unili pismu, veselje, zajebanciju.

– Po čemu se ta brigada razlikovala od drugih partizanskih jedinica?

– Prva proleterska je uvik išla tamo di je najteže bilo. Ta jedinica je dala 84 narodna heroja, to ni divizije nisu imale. Mi smo u partizanima imali tri vrste jedinica: proleterske, udarne i obične, a proleterske su bile kao neka avangarda. Prva proleterska je imala i vojni i politički zadatak. Vojni – da diže ustanak, to su bili vrlo borbeni ljudi. Politički – da širi klasnu svijest među borcima.

– Dio rata proveli ste uz Vrhovni štab?

– Prva proleterska je sve do desanta na Drvar 25. svibnja 1944. bila uz Tita i Vrhovni štab, štitili smo ih. Tukli smo se sa svima: protiv Nijemaca, Talijana, ustaša, četnika, Bugara, Čerkeza, svakakve gamadi. Nakon Drvara Tito ide u Bari pa na Vis, a mi kroz Bosnu prema Srbiji.

– Imate li koju zgodu s Titom iz tog vremena?

– Moj stric Atilio Duplančić je bio radio-telegrafist u Vrhovnom štabu, a bio je religiozan. I na Božić 1942. kaže on Titu da ide na ponoćku, a Tito će njemu: „Druže Atilio, idem i ja s tobom.“ A moj stric je Tita zvao „Jozo“, i kaže on njemu: „Pa di ćeš ti, druže Jozo, u crkvu?“ A Tito veli: „Druže Atilio, puno nas je izginulo, a kad seljaci vide da ja idem u crkvu, onda će i oni doć u partizane.“ I tako je i bilo.

– Ulazite u Srbiju, to je već jesen 1944., počinju borbe za oslobađanje Beograda. Čega se sjećate iz tih dana?

– Kad smo ušli u Srbiju, na Zlatiboru, tukli smo se tri dana s Bugarima, a Bugari se tukli kao da brane Sofiju. Tu smo razbili njih i četnike, i onda je došla moja najteža bitka u ratu, na Ubu – protiv Nijemaca i četnika. Dva puta sam trebao poginuti – tu i u Vrbovcu, pri oslobađanju Zagreba.

– Što je bilo na Ubu?

– Ub je mjesto podno brda Vučjak. Švabe su imali jako utvrđen položaj, bunkere na brdu. Bio je 3. listopad 1944., u pet ujutro smo krenuli u juriš, po kiši i susnježici. Kad smo se približili, okinuli su po nama i morali smo se povlačiti. Ja sam bio prateći vod, to su mitraljezi. Sa mnom su bili Šibenčani Pivac i Protega, i jedna Kineskinja za koju ne znam kako se tamo našla. Čen-čen se zvala, to joj je bila prva borba i mi joj kažemo: „Ajde u pozadinu.“ Nije tila. Poginula je dva-tri metra od mene, a Šibenčani su teško ranjeni.

– Bili ste mitraljezac s 15 godina?

– Bio sam pomoćnik mitraljesca, pa je on poginuo, pa sam postao mitraljezac. Imali smo talijanske „brede“, to su bili teški mitraljezi.

– Nakon Uba ste krenuli za Beograd?

– Ruta nam je bila Zlatibor – Bajina bašta – Valjevo – Užice – Beograd. A Beograd su branili Nijemci, četnici, nedićevci i ruski belogardisti. I ljotićevci. U Beogradu smo vodili ulične borbe, tu sam proslavio 15. rođendan. Nakon toga je došao Sremski front, Ilok, Šarengrad, oslobodili smo i Vukovar. I onda pravac Zagreb, a potom Trst, gdje sam dočekao kraj rata.

– Gdje je generalno bilo najteže?

– Namučili smo se u Bosni. To je pasji život bio, taj partizanski život. Kasnije je bilo lakše, imali smo pozadinu, ali prije toga – gol, bos, gladan, spavaš u sijenu ili na zemlji… Kad danas gledam, nije mi jasno kako smo uspjeli preživjeti. Mladost plus ideologija, to je jedino objašnjenje.

– Marksistička ideologija?

– A koja druga?

– Partizanska osveta nad ustašama i četnicima na Bleiburgu bila je surova?

– Pogledajte što su radili u Francuskoj i Italiji s tim kolaboracionistima. Pa naši ljudi su ginuli na Bleiburgu, jer se ovi jedini u Europi nisu predali. Kod oslobađanja Vrbovca, uoči oslobađanja Zagreba, u borbama protiv ustaša i Nijemaca samo iz naše brigade je poginulo 163 borca. Sad ispada da mi nismo ništa radili nego ubijali zarobljenike i civile. Pa nismo mi imali vremena za to, mi smo neprestano išli dalje. Kažu: „Ubili ga partizani, komunisti.“ A zašto su ga ubili, šta je taj radio u ratu? Nama se u Derventi predalo 1000 domobrana, nijednome nije dlaka s glave pofalila.

– Nakon rata ostajete u JNA, a karijeru završavate u Saveznoj direkciji za specijalne proizvode. Kakav je to bio posao?

– Palestina, Angola, Mozambik, Zambija, Uganda, Zimbabve, Alžir… sve su to moje zemlje, cijelu Afriku sam obišao. Bio sam zadužen za pomoć oslobodilačkim pokretima u nesvrstanim zemljama, kao direktor odjela za izvoz naoružanja.

– Tu su se morali vrtjeti dobri novci. Jeste li se obogatili?

– Vidili ste moju obiteljsku kuću u Radunici, trošnu i nikakvu, nema ni kupatila. A bio sam na takvom položaju da sam mogao biti Todorić. Ali to ne bi bilo marksistički.

– Godine 1988. odlazite u mirovinu. Kako ste doživjeli krvavi raspad Jugoslavije i pretvaranje JNA u srpsku vojsku?

– Volio bih da sam umro prije toga. Ovo moj rat nije bio. Ni ta vojska nije bila moja, ona je izdala petokraku. Sve je moglo drugačije. Mogli smo se dogovoriti oko konfederacije ili se razići kao Česi i Slovaci. Mi smo pukli po nacionalnom ključu, a ja preferiram klasno pitanje. Nemam ništa protiv ni nacija ni religija, i danas znam moliti Boga na latinskom. Ali i nacija i religija su danas postali biznis. Prazna su sela i u Hrvatskoj i u Srbiji, a i gradovi se prazne: što onda vrijedi vikati da si Hrvat ili Srbin?

– Živite u Beogradu više od pola stoljeća. Jeste li ikada imali problema zbog hrvatske nacionalnosti?

– Ne, nikad. Ja sam predsjednik Skupštinskog odbora općine Savski venac, centralne i najvažnije beogradske općine. Uz to sam i predsjednik Saveza boraca te općine, član Gradskog odbora SUBNOR-a Beograda, Republičkog odbora i komiteta za međunarodne veze. Eto, jedan Hrvat ima sve te funkcije u Srbiji.

– Današnja Srbija je četnike proglasila antifašistima, a četnički vođa Draža Mihailović je rehabilitiran?

– Draža Mihailović nije rehabilitiran, nego mu je suđenje poništeno jer da nije bilo pravedno. A mi kažemo: „Ajde, sudite mu sada opet, ima dosta dokumenata.“ Ali oni neće da mu ponovo sude. Oni sada ovaj pravni sistem prebacuju na ono vrijeme: onda bi trebalo poništiti i Nürnberške procese.

– Kako vam je živjeti u zemlji gdje su četnici priznati kao antifašisti?

– U Srbiji je osam partizanskih praznika ušlo u značajne datume koji se obilježavaju na razini države. Skupština Srbije je 2004. izjednačila naš pokret s tim četničkim, ali kad su ti partizanski praznici, država četnike nikad ne spominje. Na Dan pobjede nad fašizmom na bini su naše partizanske zastave, a nikakve četničke. Kod ispraćaja boraca NOB-a sudjeluje vojska, a kod pokopa četnika ne sudjeluje. Na našim skupovima mi ne pjevamo „Bože pravde“ nego našu partizansku himnu „Partizan sam, tim se dičim“. Radimo na tome da se odluka o izjednačavanju četnika i partizana poništi, ali sastav Skupštine je takav da se to zasad ne može.

– Vaši životni ideali su poraženi. Umjesto marksističkog, danas imamo kapitalističko društvo, a ustaše i četnici su postali pozitivci. Kako se nosite s tim?

– Možda sam deformiran, ali ja sam iz Prve proleterske. Mi se nismo samo borili protiv fašista, nego i za izgradnju drukčijeg društva, pravednijeg i socijalističkog. Ja očito nisam za ova današnja društva. Ponosim se što sam bio član SKOJ-a i KPJ. I sav ovaj moj preostali život je borba za istinu i pravedniji društveni sistem.

– Koliko je još živih boraca Prve proleterske?

– U Beogradu nas je ostalo osam. Samo smo dvoje još na nogama.

– Gdje je originalna ratna zastava brigade?

– Kod mene u kancelariji.

 Obrijani četnici

– Partizanima se zamjera da su potkraj rata dopustili da mnogi četnici obriju brade i pređu u njihove redove?

– To je bilo nakon sporazuma Tito–Šubašić, kad je kralj Petar u rujnu 1944. smijenio Dražu i naredio da svi „otadžbinski vojnici“, odnosno četnici, moraju preći kod Tita. Isto tako smo primali i domobrane u Hrvatskoj. U partizane su mogli preći svi osim ustaša i četnika koji su bili koljači. Oni koji su obrijali brade – njih bi mi skratili za glavu. Kod nas su prelazili samo oni četnici koji su bili mobilizirani, kao domobrani u Hrvatskoj.

Vatreni u Rusiji kao Prva proleterska

– Beogradski nogometni klubovi se zovu Crvena zvezda i Partizan, a navijači im na utakmicama pjevaju četničke pjesme?

– Ja zato više ne idem utakmice, a stanujem između ta dva stadiona. Više pratim talijansku i španjolsku ligu.

– Za koga navijate?

– Ni za koga u klupskom nogometu. Lani u Rusiji sam navijao za Hrvatsku, normalno. Igrali su u Rusiji kao jedan, kao da su Prva proleterska.

PLENKOVIĆ VS PUPOVAC – JESU LI NAPADI NA SRBE IZOLIRANI INCIDENTI ILI ODRAZ DRUŠTVENE KLIME?

Mnogi drže da je za srozavanje društvene klime najodgovorniji bivši čelnik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je radikalnim nacionalizmom pustio ‘zle duhove’ iz boce i poništio blagotvorni Sanaderov ‘Hristos se rodi’

Niz fizičkih napada na Srbe – osobito u noći 21. kolovoza, kad su napadnuti gosti kafića u Đevrskama i Uzdolju – podijelio je koalicijske partnere: premijer Andrej Plenković tvrdi da su posrijedi izolirani incidenti, dok čelnik srpske zajednice Milorad Pupovac smatra da su napadači na Srbe proizvod rastuće antisrpske atmosfere u hrvatskom društvu, koju kreira i(li) potiče dio političkih i crkvenih struktura.

U intervjuu za portal Radiosarajevo.ba predsjednik SDSS-a je ocijenio da su nesnošljivost i nasilje prema drugim narodima povezani s pokušajem rehabilitacije ustaštva, te je današnju Hrvatsku doveo u relaciju s NDH, kazavši kako ne bi želio da „ova zemlja doživi isto iskustvo koje je doživio jedan pokušaj u 20. stoljeću da se stvori hrvatska država, a koji je kolabirao i doživio sramotan kraj jer je bio temeljen na mržnji i nasilju prema Srbima“.

Taj intervju zapravo je bio nastavak i razrada onoga što je Pupovac iznio dan ranije na konferenciji za novinare, kada je opisivao aktualnu društvenu klimu u Hrvatskoj. Odnosno, kako bi to formulirao premijer Plenković, kada je opisivao aktualne izolirane incidente.

„Danas, 2019. godine (…) se ponovo tuče u otvorenoj atmosferi mržnje i neograničenog lova na one koji zvuče kao Srbi, bilo zbog govora, navijanja, stavova ili političkih uvjerenja“, kazao je Pupovac, ustvrdivši da se to nije događalo ni u „najtežim poratnim vremenima“.

Zastupnici SDSS-a, pak, podijelili su novinarima popis od 13 verbalnih i fizičkih napada na pripadnike srpske manjine u zadnjih nekoliko mjeseci, tako da svak za sebe, u tišini svoja četiri zida, može procijeniti radi li se o izoliranim incidentima ili postoji trend. Pa da krenemo.

Napadi, kamenovanje, palež…

Dan prije napada na goste kafića u Uzdolju i Đevrskama, u Viškovu je napadnut 70-godišnji srpski povratnik koji je završio u predinfarktnom stanju (policija kao razlog sukoba navodi nacionalni identitet žrtve). U lipnju je u Supetru pretučena grupa sezonskih radnika jer je među njima bilo Srba. Istog mjeseca preminuo je Radoje Petković, član SDSS-a kojeg je do smrti brutalno zatukao čovjek optužen za ratne zločine u BiH.

U travnju su kamenovane kuće povratnika u Islamu Latinskom, obijena je i pokradena crkve Svete Petke u Vukovaru, a na šibenskom pravoslavnom groblju razbijeni su križevi. Nešto ranije u Duzluku, prigradskom naselju u Orahovici, popaljeno je više kuća, mahom vlasnika srpske nacionalnosti: palež koji je trajao mjesecima stao je tek nakon intervencije SDSS-a i Srpskog narodnog vijeća (SNV).

U veljači su na splitskoj Rivi napadnuti vaterpolisti Crvene zvezde. U nizu mjesta – Rijeci, Erveniku, Polači i Zapužanima – zabilježeni su grafiti protiv Srba i u slavu NDH, a kod niza članova Europskog parlamenta, donedavnih ministara i članova diplomatskog kora zabilježeno je da krše Ustav i zakone veličajući ustaški režim i njegovu ideologiju. Konačno, ispred SNV-a u centru Zagreba redovito se održavaju skupovi na kojima se vrijeđa, prijeti i viče „Za dom spremni“.

„Možda nekima to nije dosta, ali nama jest. Srbi se nikada neće naviknuti na veličanje ustaštva u Hrvatskoj. Pozdrav ‘Za dom spremni’ ni na jednom mjestu i ni u jednoj prilici ne može biti opravdan i ne može imati niti jednu konotaciju, osim one da se radi o službenom pozdravu ustaške NDH“, zaključio je Pupovac, ponovivši ono što je par dana ranije za ustaški pozdrav ustvrdio i Visoki prekršajni sud.

Desno kopito gazi manjine

Ovaj popis recentnih napada na Srbe stvara matematičku nedoumicu: koliko izoliranih incidenata čini jedan neizolirani trend? Odnosno, s koliko se znamenki mora pisati brojka napada na Srbe, a da bi Banski dvori pojmili da trinaest lasti možda ipak čine proljeće?

Pošto dilema je li riječ o izoliranim incidentima ili o društvenoj klimi ovim popisom postaje izlišna, možemo prijeći na iduće pitanje: kako je ta društvena klima nastala?

„Desno kopito ima potrebu gaziti slabije od sebe, a to su manjine, i toga smo sada svjedoci. Zli duhovi su izišli iz boce i sada ih je teško vratiti natrag“, rekao je ovih dana potpredsjednik Hrvatskog sabora Furio Radin, ali nije iznio tko je te duhove pustio iz boce, niti je precizirao kada se to dogodilo. No SDP-ov europarlamentarac Fred Matić nudi oba odgovora:

„Tu Pandorinu kutiju je 2012. godine otvorio Tomislav Karamarko sa svojim ‘Kevinim jamama’ i sa svojom prostačko-nacionalističkom retorikom, koja se ni u sljedećih deset godina neće uspjeti suzbiti“, veli ovih dana Matić.

On nije jedini političar koji drži da je baš Karamarko svojim radikalnim nacionalizmom poništio onaj blagotvorni Sanaderov „Hristos se rodi“. I nekadašnja predsjednica HDZ-a i bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor tvrdi da je za pogoršavanje društvene klime u Hrvatskoj najodgovorniji njezin nasljednik na mjestu predsjednika HDZ-a:

„Sve je počelo kada je 2012. Tomislav Karamarko izjavio da nikad više sramotne koalicije sa Srbima. To je bio početak, nakon čega je HDZ skrenuo izrazito udesno…“, poručuje Kosor.

Baš je za nju vezan događaj koji dokumentarno predočava koliko se društvena klima u Hrvatskoj srozala u odnosu na onu otprije desetak godina. U ljeto 2006. u Biljanima Donjim kamenovane su kuće srpskih povratnika, a počinitelji su bili iz stradalničke Škabrnje. Iako tada, za razliku od napada u Uzdolju, nitko u selu nije bio ozlijeđen, u Biljane Donje stuštio se cijeli državni vrh, od predsjednika Stjepana Mesića do Jadranke Kosor, tadašnje potpredsjednice Vlade i ministrice branitelja.

Šutnja predsjednice

Kosor je zbog tog napada prekinula službeni put i zaputila se u Biljane Donje, gdje je s napadnutim Srbima popila kavu i razgovorom ih umirila. Potom je otišla u Škabrnju iako joj je policija savjetovala da to ne čini – jer su Škabrnjani bili bijesni što je posjetila Srbe – te je u toj Škabrnji stoički otrpjela zvižduke svojih birača i pokoju psovku, da bi potom ljutitoj gomili materinski i državnički objasnila da se stvari ne mogu rješavati kamenovanjem.

A danas, u ljeto 2019., u selu Uzdolju nije se pojavio nitko iz državnog vrha: predsjednica države čak se suzdržala i od komentara, jer da „čeka policijski izvještaj“, a premijeru je to bio „izolirani incident“, kao i predsjedniku Sabora. Nijedan potpredsjednik Vlade nije došao u selo, a ministar branitelja nije se ni oglasio. Pokazalo se da su moralni standardi i osobna hrabrost koje je 2006. imala Jadranka Kosor za današnji HDZ apsolutno nedostižni. Pokazalo se da ova Hrvatska daleko zaostaje za onom prije 13 godina.

„Toliko koliko su različiti opisani prizori iz Biljana Donjih i Škabrnje nekad, i oni iz Uzdolja i Đevrsaka danas, toliko je Hrvatska u posljednjih desetak godina krupnim koracima išla prema natrag. Svim ključnim akterima u zemlji danas više vrijedi par pišljivih glasova, od straha s kojim se suočila djevojčica kada su joj, pred njezinim očima, šipkom mlatili oca. Nema boljeg znaka da je zemlju snašla društvena regresija golemih razmjera“, precizno je notirala naša novinarka Marina Karlović Sabolić.

Dobrodošli u zemlju Izoliranih Incidenata! To vam je ona arkadija između Zlih Duhova Iz Boce i Čekanja Policijskog Izvještaja, na križanju Ulice Neuspješnih Napora Vlade i Avenije Revizionizma.

 PROFESSOR EMERITUS DR. NIKOLA VISKOVIĆ

Ma koji izolirani incidenti, riječ je o široj pojavi

– Prije svega, treba uzeti u obzir širu pozadinu. A ona je da su veliki dijelovi stanovništva Srbije, Hrvatske i BiH već 30-ak godina u kroničnom nacionalističkom bunilu, na što je kompetentna kritika dovoljno ukazala, ali i što moćne političke snage neprestano potiču – iznosi professor emeritus Splitskog sveučilišta dr. Nikola Visković, te nastavlja:

– Kada u tom kontekstu uzmemo ono što se u zadnjih par tjedana događa, onda teza o izoliranim incidentima pada u vodu, a u pravu su oni koji tvrde da su ekstremistička divljanja postala jedna šira društvena pojava. Pogledajmo što se u tim tjednima dogodilo.

Prvo, nastavak uzvikivanja na javnim skupovima pozdrava „Za dom spremni“, ravnog nacističkom „Sieg Heil“, koji bi u Njemačkoj proizveo politički potres. Drugo, šovinistički napad u Supetru. Treće, ministar Republike Hrvatske drži u svom stanu Pavelićevu sliku. Četvrto, tajnica ambasade u Berlinu i najbliža suradnica sadašnjeg ministra vanjskih poslova objavljuje rasističke idiotarije, kakve su posebno u diplomaciji nezamislive. Peto, čitav odred od desetak mladića učinio je ono što znamo u tom selu.

Šesto, javna i službena ekshumacija i ponovno sahranjivanje u borbi palih SS-ovaca i ustaša u Gračanima, s prisustvom predsjednice države. Taj skandal, da se esesovci i ustaše pali u borbi na taj način glorificiraju, u javnosti je prošao nezapaženo. Svak ima pravo na pokop, ali ne može predsjednica države ići na pogreb esesovcima i fašistima.

I sedmo, predsjednica države na sve ove stvari ne samo šuti ili bagatelizira, nego još i koristi za pridobivanje ekstremne desnice u svojoj izbornoj kampanji. Što je sve to nego jedna u Europi neviđena i skandalozna politička blamaža vladajuće stranke i države, koja se nikako ne može podvesti pod izolirane slučajeve? Takvo što se sigurno nigdje u Europi, pa ni u Orbanovoj Mađarskoj, ne može dogoditi – kaže naš sugovornik, koji se osvrnuo i na Pupovčeve analogije između današnje Hrvatske i NDH:

– Svaka usporedba s NDH je sasvim suvišna, jer i ovo što se događa je dovoljno da današnju Hrvatsku okarakterizira kao zemlju s visokim stupnjem desničarskog i fašistoidnog ekstremizma. Stoga rasprava o NDH mislim da je suvišna, jer postoji nekadašnji i sadašnji fašizam, a sadašnji je dovoljno užasan da ga možemo sasvim za sebe ocijeniti takvim – zaključuje dr. Visković.

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 78 GODINA STRIJELJANI SU BORCI PRVOG SPLITSKOG PARTIZANSKOG ODREDA

Dogovor je bio da se šezdeset šestorica odvažnih, kad padne mrak, pojedinačno ili u manjim grupama probiju kroz talijanske patrole u Splitu, izađu iz grada i u 21 sat se nađu u Dumanićevu vinogradu u Splitskom polju. To je današnji plato iznad benzinske stanice „Sućidar“ u kvartu Plokite.

Svih šezdeset šestorica uspjela su se probiti kroz okupatorske linije i u dogovoreno vrijeme stići na dogovoreno mjesto. Bio je ponedjeljak, 11. kolovoza 1941. godine.

Ti su mladići činili netom formirani Prvi splitski partizanski odred, formacijski podijeljeni u tri voda s po 22 borca. Šezdeset sedmi čovjek bio je komandant Odreda Mirko Kovačević Lala, španjolski borac kojeg je Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske poslao iz Zagreba da pokrene ustanak u Splitu i Dalmaciji.

Plan se činio izvediv: u Splitskom polju trebalo je otkopati pripremljeno oružje i odmah krenuti prema Kučinama, prijeći Mosor i do zore stići do zaseoka Krušvar kod Dicma: tu ih je u svitanje 12. kolovoza trebao čekati Solinski odred s vodičem, koji je sve njih trebao preko Cetine dovesti do Dinare, odakle bi poveli boj protiv fašista. Svima je rečeno da ponesu hranu i vodu za dva dana – držalo se da će u srijedu 13. kolovoza biti na Dinari. No oni do Dinare nikad nisu stigli.

Prvi i Treći vod iskopali su oružje, ali Drugi vod – čiji je depo bio dalje u Splitskom polju – zalutao je u noći, a Talijani su u međuvremenu blokirali teren, pa su se dvadeset dvojica iz Drugog voda morali vratiti u Split. Ne znajući za to, Prvi i Treći vod su ih čekali dva sata, a onda krenuli bez njih. Ta dva sata kašnjenja pokazat će se sudbonosnima.

Ostala ih je četrdeset četvorica. Dolazili su mahom iz drevnih splitskih četvrti Varoš, Lučac, Manuš i Radunica, a među njima je bila i kompletna momčad Radničkog nogometnog kluba Split. Jedan od prvotimaca, 19-godišnji Nebojša Borozan iz Varoša, pri formiranju Odreda zatekao se u klupskom dresu i kopačkama, kao da ide na trening, a ne u rat. Tri dana kasnije bit će zarobljen, a 12 dana potom strijeljan, skupa s ostalima.

Komandant poginuo prvi

Zbog tog dvosatnog kašnjenja Splitski odred nije uspio te noći prijeći Mosor – zora ih je zatekla na južnim padinama planine. S druge strane Mosora čekao ih je Solinski odred s vodičem, ali zbog ustaško-talijanskih patrola nisu se smjeli kretati po danu, pa su Mosor prešli tek iduće noći i u Krušvar stigli u zoru 13. kolovoza. No tamo ih više nije čekao nitko – Solinski odred u međuvremenu je naletio na brojniju i bolje naoružanu ustašku žandarmeriju, te se povukao i vratio u Solin, a vodič je otišao, misleći da je operacija otkazana.

Četrdeset četvorica su cijelu srijedu 13. kolovoza proveli u Krušvaru, čekajući da padne noć pa da sami, bez vodiča, pođu dalje. Navečer su krenuli iz Krušvara i u zoru 14. kolovoza stigli u blizinu sela Košute kod Trilja: plan je bio da tu provedu dan i navečer se prebace preko Cetine.

Anali kazuju da je tog četvrtka 14. kolovoza 1941. bio „vruć ljetni dan“, a splitski mladići su se „odmarali u kamenjaru“. Kako je sada cijeli pothvat kasnio za jedan dan, ostali su bez hrane i vode, a pod paklenom žegom Dalmatinske zagore naročito ih je mučila žeđ. Dvojicu su boraca poslali u selo po vodu.

To će ispasti kobna odluka – seljaci su ih prijavili lokalnim ustašama, a ovi odmah pozvali svoje talijanske gazde, koji su došli kamionima iz Sinja. Mladi Splićani našli su se u fašističkom obruču, u prvoj oružanoj borbi u životu, protiv brojčano i tehnički višestruko nadmoćnijeg neprijatelja.

Da stvar bude još teža, među prvima gine komandant Mirko Kovačević Lala, jedini iskusni ratnik u Odredu. Prema knjizi „Antifašistički Split: Ratna kronika 1941.-1945.“, njegovo stradanje „imalo je velikog utjecaja na daljnje ponašanje boraca“. U obruču su ostali momci koji su dobro igrali nogomet, ali su bili bez iskustva u ratnim igrama.

No bez obzira na sve nedaće i loše znakove, splitski mladići odolijevali su fašistima čitav dan. Borba je trajala više od 12 sati, od osam ujutro do sumraka. U članku „Dalmacija 1941. godine“ kroničar Drago Gizdić čak piše da je „oko šest sati uvečer izgledalo da će ipak uglavnom proći sve dobro“.

Pjesma Jure Kaštelana

Međutim, tada Talijani i ustaše dovlače topove i minobacače, te počinju mitraljirati položaje Odreda i stezati obruč, dok splitski mladići jedan po jedan ostaju bez municije. Otpor heroja napokon je skršen oko 20.30 sati. Do spasonosnog mraka nedostajalo je tek nekoliko minuta.

Na kamenjaru je ostalo sedam mrtvih tijela – uz komandanta Lalu, poginulo je još šest mladih Splićana (i fašisti su imali gubitke: dva talijanska crnokošuljaša i deset ustaša). Trinaest Splićana se uspjelo izvući iz obruča i vratiti u grad, a dvadeset petorica su zarobljena i odvedena u sinjski zatvor: ustaški ‘Prieki sud’ trojicu je oslobodio, a dvadeset jednog osudio na smrt strijeljanjem, dok je teško ranjeni Vinko Paić-Ožić umro u zatvoru uoči strijeljanja.

Najmlađem osuđeniku, 18-godišnjem Makaraninu Anti Torkaru, ustaše su ponudili milost ako prizna da je zaveden i da ne zna pucati. Prema iskazima trojice oslobođenih pripadnika Odreda, mladić je odbrusio: „Neka mi daju pušku pa će vidjeti!“ Potom je i on strijeljan na obroncima Ruduše, skupa s drugovima, točno na današnji dan prije 78 godina.

Kako u članku „Razvoj NOP-a i partizanski odredi Dalmacije“ navodi tadašnji organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju i poratni publicist i kroničar Ivo Amulić, „strijeljanje splitske mladosti teško se dojmilo svih žitelja Dalmacije, a Splitu donijelo neizmjernu tugu i žalost“. Slavni pjesnik Jure Kaštelan tu je tugu izrazio pjesmom „Dvadeset i trojica“ (21 član Splitskog i dva člana Solinskog odreda), koju je u kolovozu 1944. objavila Slobodna Dalmacija:

„Dvadeset i tri druga / Ubio je / Krvnik / Dvadeset i tri srca Dalmacije / Borce / U oku slobode / Mladosti, sočne, raspupane / Procvjetane / Dvadeset i tri rane / U srcu Dalmacije…“

Danas se na tom platou na Plokitama nalazi spomen-ploča koja obilježava točku s koje su splitski mladići pošli u smrt. Ta ploča svakog kolovoza uoči godišnjice njihova stradanja biva išarana fašističkim simbolima – ušatim „U“ i svastikama – ili zamrčena crnom bojom, kao nekidan. Tako se potpisuju ideološki unuci onih koji su 1941. pobili ovu splitsku mladost, čiji je „grijeh“ bio što je htjela da Split i Dalmacija budu hrvatski, a ne talijanski, i što je prezirala fašiste.

Otišli su s pjesmom

„Bilo je oko dva sata poslije podne kad su preda me, na gumno, banula trojica ustaša naoružanih puškama. Bez riječi su me poveli (…). Prenoćio sam u žandarmerijskoj stanici, u jednoj sobici, gdje su me, vezana, mučili i tukli. Sutradan su uhapsili i moje susjede i doveli ih u stanicu. Odatle su nas sve sproveli u Sinj.

Istog dana otkriven je i Splitski partizanski odred u selu Košutama te potpuno razbijen i uništen od jakih talijansko-ustaških snaga. Tom prilikom (…) je zarobljeno i dovedeno u isti zatvor gdje smo i mi bili 28 boraca.

Čim su nas tamo prebacili, došlo je nekoliko ustaša… Navalili su na nas, tukli nas čime su stigli i vikali da je to samo zagrijavanje. Navečer su ih smijenili drugi, a sutra, na dan svetkovine Sinjske gospe, nakon što su sahranili ustaškog bojnika Bilobrka i jednog kapetana crnokošuljaša koji su poginuli u borbi sa Splitskim odredom, navalili su na nas ponovo: tukli nas i zlostavljali dok nismo postali modri. Osamnaestogodišnjem Makaraninu Anti Torkaru, najmlađem među nama, slomili su dva rebra, a da nije pisnuo.

No, najviše je na udaru bio Vinko Paić-Ožić. Uza sve batine i tešku ranu na nozi, Vinko nije ni jauknuo, a kamoli tražio milost od zločinaca. Dapače, kad su ga neposredno pred smrt tukli, smogao je snage da im u lice kaže: ‘Udrite krvoloci, ali znajte da će vam narod suditi!’

Sva ta mučenja ustaška je rulja pratila pričama o zlodjelima koja su radili po Bosni i Hercegovini, a koja su se najčešće svodila na pokolj, palež i bacanje nevinog naroda u jame. Te iste ustaše su se kasnije povezale s četnicima i koljačima Draže Mihailovića te su zajednički nastavili ubijati pošteni srpski i hrvatski narod.

Borci Splitskog i Solinskog odreda koji su s nama bili zatvoreni nisu u početku imali povjerenja prema nama seljacima iz Dicma, ali kako su i nas mučili jednako kao i njih, zbližili smo se. Bili smo toliko malaksali, iscrpljeni, izubijani i poderani da nismo sličili na ljude, već na aveti i kosture.

Dana 21. kolovoza upala je među nas grupa pijanih ustaša (…) i toliko nas tukla da je Petar Jelaska ostao bez četiri, a ja bez dva zuba, Ante Zelić je ostao gotovo bez oka, Đordanu Borovčiću su slomili ključnu kost, dok je Paić-Ožić, ujutro, od batina umro.

Sud je završio istragu 24., a presude donio 26. kolovoza. (…) Nešto poslije 15 sati došla su dva autobusa i odvezli osuđene drugove u nepoznatom pravcu (kasnije smo doznali da su ih strijeljali u Ruduši). Ulazeći u autobus drugovi su izvikivali ‘živjela Komunistička partija, živjela radnička klasa, dolje ubojice!’ Otišli su s pjesmom.“

(Đuro Radoš: „Bio sam u zatvoru s borcima Prvoga splitskog i solinskog odreda“, iz knjige „Split u NOB-u i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945.“, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1981.)

Popis ubijenih Splićana

Od četrdeset četvorice koji su 11. kolovoza 1941. s Plokita krenuli u partizane, u iduća dva tjedna ubijeno je njih 28.

Šest ih je poginulo 14. kolovoza u borbi s Talijanima i ustašama u selu Košute: Vinko Blaić, Ante Brajčić, Andro Račić, Mate Šarić, Ivan Uvoda i Ljubo Zorica. S njima gine i komandant Odreda Mirko Kovačević Lala.

Dvadeset jedan borac je strijeljan 26. kolovoza u Ruduši kod Sinja: Đordano Borovčić Kurir (komandir Odreda), Alfred Santini (politički komesar), Ivan Antonini, Nebojša Borozan, Mirko Dujmić, Branko Duplančić, Dušan Frua, Petar Jelaska, Jozo Krstulović, Jozo Markotić, Ivan Marković, Marin Matković, Vjeko Ozretić, Jozo Petrić, Ante Popović, Josip Radetić, Dragutin Rogulj, Tadija Skopljanac, Ante Torkar, Davor Urlić i Ante Zelić. S njima su strijeljana i dva člana Solinskog odreda, Ante Čerina i Ante Katić, te seljak iz Dicma Šimun Stojanac, partizanski pomagač.

Preostali ubijeni Splićanin je narodni heroj Vinko Paić-Ožić, koji je 22. kolovoza umro od ustaških batina u sinjskom zatvoru. S 29 godina bio je među najstarijima u Odredu.

NAJEZDA KANDIDATA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE

Veliki broj kandidata je rezultat razmrvljenosti hrvatske političke scene. Pošto više nemate socijalne grupe koje bi stale iza određene političke stranke, već imate razmrvljeno društvo, to je pogodno za poplavu novih mesija – drži dr. Šiber

Ovotjednim najavama kandidatura riječkog profesora farmakologije i diplomata Ante Simonića te splitskog kapetana duge plovidbe Ivana Kneževića, broj kandidata za predsjednika Republike popeo se na dvanaest.

Iako je do predsjedničkih izbora ostalo još četiri mjeseca, već sada se može reći da ćemo svjedočiti pravoj najezdi kandidata. Osim trojke o kojoj se najviše piše i govori – Kolinda Grabar Kitarović, Zoran Milanović i Miroslav Škoro – dosad su svoje kandidature javno najavili i bivši član Živog zida Ivan Pernar, sudac Mislav Kolakušić (neovisni), Katarina Peović (Radnička fronta), Dalija Orešković (Start), bivši mostovci Tomislav Panenić i Vlaho Orepić, znanstvenik s Princetona Dejan Kovač (neovisni) te već spomenuti Simonić i Knežević (obojica neovisni).

Prema tome, nakon što smo na posljednjim izborima imali samo četvero kandidata (Grabar Kitarović, Ivo Josipović, Ivan Vilibor Sinčić i Milan Kujundžić), sada ih već ima trostruko više, a lako je moguće da se do izbora ta brojka još i poveća. Što se to u međuvremenu dogodilo u društvu, a što je moglo izazvati ovako povećan interes za predsjedničko natjecanje?

Neki drže da poplavi kandidata kumuje povećana politička upotrebljivost društvenih mreža – preko tih platformi, naime, kampanja se može voditi uz mnogo manje novca nego što zahtijevaju standardne kampanje. Većina nabrojenih kandidata, uostalom, svoje poruke biračima mahom šalju upravo putem društvenih mreža.

Preko biskupa do Pantovčaka

Od toga nije odstupio ni najnoviji kandidat Ante Simonić, inače nekadašnji HSS-ov potpredsjednik Vlade u mandatu Ivice Račana i potonji hrvatski veleposlanik u Kini, koji je prošlog tjedna na svom Facebooku objavio fotografiju s riječkim biskupom mons. dr. Ivanom Devčićem, kojeg je ispod fotografije predstavio kao svog „dragog prijatelja“, čime je pokazao da spada u onu (poveću) skupinu kandidata koji će put do Pantovčaka tražiti kroz podilaženje katoličkoj većini.

No sama činjenica postojanja društvenih mreža ipak ne može u cijelosti objasniti ovoliku gužvu u borbi za Pantovčak. Stoga smo o motivima i razlozima za toliku brojnost predsjedničkih kandidata porazgovarali s našim vodećim političkim psihologom dr. Ivanom Šiberom.

– Objašnjenje je relativno jednostavno – kaže dr. Šiber. – Ako u nekom društvu imate strukturirano biračko tijelo, odnosno ako imate vrijednosno jasno utemeljene političke stranke, onda u takvom društvu nema previše kandidata, jer oni obično dolaze upravo iz tih par stranaka koje zastupaju određene dijelove društva. No kod nas nije samo poplava različitih kandidata, nego i različitih stranaka. Ovoliki broj kandidata je posljedica razmrvljenosti hrvatske političke scene.

Kao drugi razlog, naš sugovornik ističe „val apatičnih, duboko nezadovoljnih ljudi“, koji svoje nezadovoljstvo političkom i društvenom stvarnošću artikuliraju tako da „ili ostanu kući, ili postaju protestni glasači“. Prema Šiberovim riječima, do promjene društvenih vrijednosti – uslijed koje klasične partije gube svoju povijesnu snagu – došlo je zbog utjecaja tehnološke revolucije.

– Pošto više nemate socijalne grupe koje bi stale iza određene političke stranke, već imate razmrvljeno društvo, takva situacija je pogodna za poplavu novih mesija – veli dr. Šiber.

Sliku svoju ljube

Postojeće kandidate naš sugovornik klasificira u nekoliko grupa. U prvu grupu tako spadaju Grabar Kitarović i Milanović, kao kandidati značajnih političkih stranaka i vodeće političke figure na izborima. Njima Šiber pribraja i Škoru kao kandidata radikalne desnice, koja je nezadovoljna Plenkovićevim nastojanjem da se HDZ utemelji kao suvremena demokršćanska stranka na tragu njemačkog CDU, dakle sa snažnim otklonom od radikalne desnice.

– To su tri logična, stranački utemeljena kandidata. Uz njih se nadovezuju kandidati pojedinih marginalnih stranaka koje se preko njih pokušavaju vratiti u političku žižu, a tu možemo ubrojiti Ivana Pernara, kao i moguće kandidate iz Mosta ili HNS-a. Treća vrsta kandidata su pojedinci koji imaju neke dobre namjere i koji testiraju svoje mogućnosti i izbornu podršku, spremajući se za neke buduće izbore – kaže dr. Šiber, koji u ovu potonju skupinu uvrštava Daliju Orešković, Katarinu Peović, Antu Simonića i Dejana Kovača.

– Oni žele iskoristiti kampanju za isticanje određenog programskog sadržaja koji je sada zanemaren i postrani. Recimo, Katarina Peović iz Radničke fronte s programom demokratskog socijalizma želi upozoriti društvo da postoje i drukčije društvene koncepcije od ove današnje neoliberalne, kao i podsjetiti na marginalizirane i potisnute društvene grupe – smatra naš sugovornik.

Konačno, četvrtu grupu kandidata dr. Šiber naziva kodnim imenom „sliku svoju ljubim“: to su kandidati koji objektivno nemaju nikakve šanse za uspjeh, a motivacija za kandidaturu im je „pojačavanje“ vlastitog životopisa. Šiber kao primjer ističe nekadašnjeg predsjedničkog kandidata Slavena Leticu, a u ovoj garnituri kandidata to bi bio sudac Mislav Kolakušić, za kojeg kaže da se predstavio kao apsolutist koji bi maksimalno povećao predsjedničke ovlasti.

– Sve u svemu, imamo nevjerojatni pluralitet u negativnom smislu – zaključuje dr. Šiber.

 

 

 

 

KAKO JE RASISTIČKA DIPLOMATKINJA TRIPUT ZAREDOM DOBILA NAJVIŠE OCJENE OD NADREĐENIH

To je cijela piramida, od predsjednice Republike do predsjednika Vlade. Ako su nečiji stavovi slični njihovima, onda se napreduje u poslu, posebno unutar diplomatskih struktura – kaže diplomatski doajen Ivica Maštruko

Skandal koji je rasističkim objavama na Facebooku izazvala diplomatkinja Elizabeta Mađarević – koja od siječnja ove godine obnaša dužnost prve tajnice u našem veleposlanstvu u Berlinu – dobio je novu dimenziju nakon javnog istupa našeg bivšeg veleposlanika u Moskvi Bože Kovačevića.

U razgovoru za Televiziju N1 Kovačević je ukazao da je Mađarević, da bi se uopće uspela do mjesta prve tajnice u veleposlanstvu, prethodno morala tri puta zaredom dobiti najviše moguće ocjene od svojih nadređenih.

„Ona je već tri niža zvanja diplomatskog posla prošla, a Zakon o vanjskim poslovima određuje da je napredovanje moguće ako se tri puta zaredom dobije najbolja moguća ocjena od pretpostavljenog“, kazao je Kovačević, te se javno zapitao kako je moguće da osoba s takvim stavovima konzistentno napreduje u hrvatskoj diplomaciji, postojano dobijajući najviše ocjene za svoj rad.

– Tako piše u zakonu. Prijedloge ocjena daje načelnik njezinog odjela, a ocjenu potpisuje ministar vanjskih poslova – tumači za Slobodnu Kovačević, kojeg pitamo postoji li mogućnost da Mađarevićkini nadređeni nisu znali za njezine rasističke, ksenofobne i homofobne stavove koje je obznanjivala na društvenim mrežama.

– To je moguće, ali ako netko ode u diplomatsku misiju, on je predstavnik Republike Hrvatske u toj zemlji i mora se dolično ponašati: ne smije se miješati u unutarnja pitanja zemlje domaćina, niti izražavati stajališta koja su suprotna službenim stajalištima Republike Hrvatske. Ona je u svojoj obrani najprije rekla da su to njezini privatni stavovi i pozvala se na slobodu govora, ali u diplomaciji postoje neka pravila – kaže bivši veleposlanik u Moskvi.

 Ocjenjivanje po inerciji

Kovačević smatra da je za ovaj skandal odgovorna kadrovska politika u Ministarstvu vanjskih poslova, i to iz više razloga:

– Prvo, svaki diplomatski djelatnik mora položiti stručni ispit, i nije jasno kako netko s takvim stavovima može položiti taj ispit. Drugo, svaki djelatnik polazi Diplomatsku akademiju, gdje se upoznaje s Bečkom konvencijom koja, među ostalim, određuje što diplomati smiju, a što ne smiju činiti. I treće, u zakonu piše da se u viši status napreduje ako je službenik tri puta zaredom dobio najviše ocjene, a ocjene potpisuje ministar. Ako nakon svega toga netko s ovakvim stavovima napreduje u službi, to upućuje na lošu kadrovsku politiku u MVP-u – kaže Kovačević.

S time se slaže i najiskusniji hrvatski ambasador, umirovljeni splitski diplomat Frane Krnić, koji je bio veleposlanik Hrvatske u Čileu, Španjolskoj, Nizozemskoj, Češkoj i Danskoj (nerezidentno u Peruu, Boliviji, Andori, Kubi i na Islandu), a 90-ih je radio i kao pomoćnik ministra u MVP-u.

– Ovaj događaj je dio i posljedica loše organizacije unutar kadrovske službe MVP-a. Ta procedura s ocjenama diplomatskih djelatnika ne funkcionira kako treba i svakako bi se praksa unutar MVP-a morala promijeniti – kaže Krnić, te pojašnjava:

– Pitanje je tko je bio blizu nje, tko joj je davao ocjene. Jedan dio ocjena se daje po inerciji. Samo je mali broj ambasadora i konzula u stanju dati kritičke ocjene svojih diplomatskih djelatnika, ali kad to i dođe u nadležne službe Ministarstva, tretira se samo formalno. Ja sam svojedobno davao i pohvale nekim ljudima, a i kritike nekim drugima, ali ništa od toga se nije odrazilo u praksi – veli Krnić.

MVP je preslika društva

Naš sugovornik potvrđuje da diplomatski djelatnici, za vrijeme dok su zaposleni u MVP-u, nemaju prostor za osobna istupanja u javnosti, čak ni na društvenim mrežama.

– Dva su razloga za to. Prvo, takvi su propisi: za svako javno istupanje mora se tražiti dozvola nadređenih. I drugo, javnim istupanjem možete doći u konflikt sa službenom politikom i stavovima svoje zemlje, a to se odnosi i na objavljivanje na Facebooku. Sloboda mišljenja i govora ne mogu pokriti ono što traži pravilo diplomatske službe – zaključuje Krnić.

Ni drugi doajen hrvatske diplomacije, umirovljeni zadarski diplomat Ivica Maštruko – bivši veleposlanik Hrvatske u Italiji, Grčkoj, Sloveniji i Rumunjskoj, te nekadašnji savjetnik predsjednika Republike za vanjsku politiku – nema dobro mišljenje o sustavu ocjena u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova.

– U praksi je situacija takva da se gotovo uvijek daju najbolje ocjene. Te ocjene same po sebi ne znače ništa, one su kurtoazne. Svake godine se ocjenjuju svi zaposleni i rijetko tko dobije ispod „odličan“ ili „vrlo dobar“. Te ocjene zapravo nemaju nikakvog efekta na napredovanje, to je samo formalnost – odaje nam zadarski diplomat.

Maštruko drži kako je čudno da nitko iz MVP-a nije primijetio Mađarevićkine stavove, blogove i postove, i da nitko na to nije reagirao.

– Ne vjerujem da se u Ministarstvu nije znalo za njene stavove. Ali to je očito išlo njoj u prilog, a ne protiv nje. Tamo vlada kaotična situacija, u kojoj se preferiraju pojedinci s takvim stavovima – objašnjava diplomatski veteran, koji od odgovornosti ne amnestira ni sâm državni vrh Republike Hrvatske:

– To je cijela piramida, od predsjednice Republike do predsjednika Vlade. Ako su nečiji stavovi slični stavovima tih dvoje političara, onda se napreduje u poslu, posebno unutar diplomatskih struktura. Situacija u MVP-u inače nije nimalo različita od opće situacije u društvu – zaključuje Maštruko.

 

Podržavala ‘šatoraše’

 

– Upoznao sam gospođu Elizabetu Mađarević u vrijeme dok je u kabinetu europskog povjerenika Nevena Mimice bila savjetnica zadužena za govore, elektroničke prepiske povjerenika i još neke poslove. Svoj posao, kao i ostali zaposlenici kabineta koje je izabrao gospodin Mimica, obavljala je kvalitetno. Politički stavovi gospođe Mađarević nisu dolazili do izražaja tijekom obavljanja posla u Europskoj komisiji.

Donekle me iznenadila informacija da gospođa Mađarević 2014. godine na Facebooku podržava prosvjed „šatoraša“ protiv SDP-ove Vlade u kojoj je Mimica, njezin povjerenik koji ju je i doveo u svoj kabinet, bio potpredsjednik prije odlaska u Europsku komisiju. No sjećam se da među SDP-ovim dužnosnicima u to vrijeme nije bila neuobičajena praksa podržavanja profesionalaca u tijelima javne vlasti koji su privatno izražavali tvrda desničarska uvjerenja – kaže za Slobodnu istaknuti član SDP-a koji je htio ostati anoniman.

HRVATSKO-SRPSKI SUKOB OKO NIKOLE TESLE: ČIJI JE GENIJ IZ SMILJANA?

Ako hrvatske vlasti doista žele iskazati poštovanje Tesli – kako to beogradskom kolegi tvrdi naša ministrica kulture – bio bi minimalni red da barem elektrificiraju sva srpska sela u Teslinom zavičaju

Hrvatska i Srbija opet zaratiše. Razlog sukoba: čiji je Nikola Tesla, hrvatski ili srpski? Kao u svim civiliziranim zemljama, oko tog pitanja zakrvili su osobno – ministri kulture. Dvoje kulturnjaka u javnom ratu oko etničke pripadnosti jednog elektrotehničara: ljupka balkanska priča.

Počelo je objavom hrvatskog Ministarstva kulture da će se na izložbi EXPO 2020. u Dubaiju Hrvatska predstaviti kao zemlja inovativnih projekata i velikih izumiteljskih umova koji su svjetski poznati, poput Tesle. Na to je Ministarstvo kulture i informiranja Srbije najoštrije osudilo „nedopustiv pokušaj Hrvatske da prisvoji znanstvenika i inovatora Nikolu Teslu, kojeg cjelokupna svjetska javnost prepoznaje i pamti kao Srbina koji je veliki dio života proveo u Americi“.

U gnjevnom priopćenju iz Beograda, koje potpisuje srpski ministar kulture Vladan Vukosavljević, ističe se da Tesla „pripada svijetu po svojim znanstvenim doprinosima i izumima, ali srpskom narodu po svom podrijetlu“.

„Nikakvi tragikomični pokušaji krivotvorenja tu jednostavnu istinu ne mogu promijeniti“, poručio je srpski ministar Vukosavljević, dodavši da „u enciklopedijama, znanstvenim radovima i popularnim tekstovima na svim jezicima stoji povijesno jedino točan podatak koji Teslu stavlja u red najznačajnijih srpskih znanstvenika“.

Hrvatska ministarica kulture Nina Obuljen Koržinek replicirala je priopćenjem u kojem, među ostalim, potonji Vukosavljevićev „enciklopedijski argument“ pobija opaskom da „Hrvatska enciklopedija za Nikolu Teslu navodi da je bio američki i hrvatski izumitelj srpskog podrijetla“.

Sukus ministričinog odgovora srpskom kolegi bio je, otprilike, da se Hrvatska s poštovanjem sjeća Tesle, ne pokušavajući pritom negirati njegovo podrijetlo.

Tesla u Jasenovcu

„Tesla je rođen u Hrvatskoj, u Hrvatskoj se školovao i iz Hrvatske je otišao dalje u svijet (…). Nikola Tesla za sebe je izjavio da se ponosio srpskim podrijetlom i hrvatskom domovinom”, istaknula je ministrica, podsjetivši na slavnu Teslinu izjavu: „Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom“. Makar cinici tvrde kako bi Tesla, da je živ i da vidi u što su se danas pretvorile i Srbija i Hrvatska, sigurno izjavio da se srami i roda i domovine.

Kako bilo, hrvatska ministrica nije uspjela smiriti duhove. Iz Beograda su reagirali novim priopćenjem, još žešćim od prvog:

„Pridjev hrvatski, priznajem, neće Srbinu Nikoli Tesli oduzeti ništa od njegove vječne slave, ali smatram takvu interpretaciju nelogičnom, povijesno neutemeljenom i u najmanju ruku djetinjastom“, iznio je srpski ministar Vukosavljević, otvorivši potom vatru iz najtežih haubica:

„Da je Tesla posjetio svoj zavičaj 1941. godine i da ga je tamo zatekao početak Drugog svjetskog rata, sva je prilika da bi bio zaklan i bačen u jamu, kao i brojni pripadnici obitelji Tesla i više od 500 stanovnika Smiljana. Da je to preživio, vjerojatno bi stradao u Jasenovcu, Glini, Jadovnu, na nekom drugom od bezbrojnih stratišta Srba ili možda poginuo u borbama protiv hrvatskih ustaša“, poručio je Vukosavljević, ukazavši da ni Tesla ne može biti izuzet iz ustaško-četničke balade koja ovim prostorima zavija već trideset godina.

Da budemo precizni, ta balada prati Teslinu posmrtnu sjenu već dvadeset sedam godina, još od 16. veljače 1992., kada je u centru Gospića, na tadašnjem Trgu Nikole Tesle, miniran i raznesen Teslin spomenik (rad hrvatskog kipara Frana Kršinića), pod neiskazanom – ali u to doba podrazumijevajućom – optužbom da je Tesla bio Srbin, što je u tadašnjem hrvatskom novogovoru automatski značilo i da je „četnik“.

Zavičaj bez struje

Uostalom, o toj Teslinoj „fantomskoj krivnji“ govore i iskazi HDZ-ovih zastupnika na saborskoj sjednici iz travnja 2014., kada je odlučeno da se 10. srpnja proglasi Nacionalnim danom Nikole Tesle, te da se Teslin spomenik treba vratiti u Gospić (što nije provedeno ni do danas). Tada je nedavno smijenjeni ministar državne imovine Goran Marić negirao da je spomenik Tesli srušen samo zato što je Srbin, tumačeći da je tom činu pridonijelo stvaranje SAO Krajine, srpsko-četnički napad na Hrvatsku, zločini u Glini, Škabrnji, Vukovaru…

A poveznicu Tesle i Domovinskog rata (koji je započeo 48 godina nakon Tesline smrti) još je zornije izveo tadašnji pitoreskni HDZ-ov zastupnik Dujomir Marasović, kazavši da je „po Gospiću palo tisuće granata, ginula djeca, a sad se neki čude da je netko srušio neki spomenik“. To su okolnosti u kojima je brončani Tesla umro u Gospiću.

Počinitelj ne samo što nikad nije pronađen, nego nikad nije bio ni tražen. Na mjesto spomenika postavljena je fontana Vile Velebita, a Teslin trg je preimenovan u Trg Stjepana Radića. Tako je Nikola Tesla u samostalnoj Hrvatskoj nestao iz Gospića kao da ga nikad tamo nije ni bilo.

U tom smislu, za Hrvatsku je dobar znak da današnji ministri Teslu više ne povezuju s pokoljima u Vukovaru i Škabrnji, već s elektrotehničkim izumima koji su unaprijedili život ljudske rase: mali korak za oca izmjenične struje, ali veliki za hrvatsko društvo.

Premda, ako hrvatske vlasti doista žele iskazati poštovanje Tesli – kako to beogradskom kolegi tvrdi naša ministrica kulture – najprimjereniji izraz tog poštovanja bio bi da njegovim današnjim sunarodnjacima u Hrvatskoj omoguće da ne žive kao građani drugog reda. Za početak, minimalno, da se barem elektrificiraju sva srpska sela u Teslinom zavičaju.

ULOGA GOSPODINA BOGA U DEMOKRATSKOM DRUŠTVU – SLUČAJ REPUBLIKE HRVATSKE

Klerikalni atak na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, nakon što je za „Gloriju“ izjavila da voli vježbati jogu – što je u nekim crkvenim krugovima doživljeno kao katolička aberacija, čak bogohuljenje – otvorili su pitanje o ulozi Boga u demokratskom društvu.

Na Zapadu su država i vjera odvojene već više od 200 godina, još od Francuske građanske revolucije iz 18. stoljeća. Nekad prevladavajuće teokracije – državni oblici koji se ne legitimiraju parlamentarnim izborima nego božjom voljom, i u kojima vladaju svećenici – danas su u cijelom svijetu svedene tek na par slova: Vatikan, Saudijska Arabija i Iran. Neki tu uvrštavaju i tibetansku vladu Dalaj-lame u egzilu.

To ne znači da i na Zapadu povremeno ne izniču političari koji se u državnim poslovima pozivaju na Boga, svoje poteze tumače božjim nadahnućem i općenito se drže kao da Francuske revolucije nije bilo i da smo još uvijek u ranom 18. stoljeću. Takav političar je aktualni predsjednik SAD-a Donald Trump, koji rado ističe da je u Bijelu kuću došao „zahvaljujući Božjoj pomoći“.

Europski političari, pak, mahom znaju da žive u eri nakon Francuske revolucije i ne dopuštaju sebi da pobrkaju sekularnu i sakralnu državu. Rijetke iznimke su mađarski premijer Viktor Orbán – koji tvrdi da borbom protiv liberalne demokracije spašava kršćansku Europu – i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, iako je upitno koliko Turska pripada Zapadu. No većina europskih državnika svoju religioznost čuva u privatnom prostoru i ne dijeli je s gomilom – ne što se srame, već da je ne bi profanirali – prema pouci čuvenog britanskog moralnog filozofa i mistika Aldousa Huxleya:

„‘Gdje se dvoje ili troje okupe u moje ime, tu sam ja među njima’. Među dvije ili tri stotine, božanska prisutnost postaje problematičnom. A kada se brojevi mjere u tisućama, ili desetinama tisuća, vjerojatnost da je tu prisutan Bog, u svijesti svakog pojedinca, spušta se gotovo do točke nestajanja“, piše Huxley u eseju „O samotranscedenciji“.

Gospodin Bog, moj kolega

Hrvatska je po ovom pitanju izvanserijska zemlja u Europi. Da su sklonost jogi javno priznali čelnici Švedske, Danske, Francuske ili Luksemburga, to bi u tamošnjim javnostima prošlo nezapaženo, otprilike kao da su izjavili da u slobodno vrijeme vole zalijevati kupus, rješavati križaljke ili izrađivati drvene jedrenjake. Zašto onda u Hrvatskoj jedna benigna izjava predsjednice o jogi izaziva politički potres, i to nepovoljan za nju (jer joj kritike dolaze iz vlastite izborne baze)?

Odgovor je jednostavan: jer u Hrvatskoj Crkva ima – u odnosu na standarde zapadnih demokracija – neprimjereno velik utjecaj na politička zbivanja. Teško da ima zemlje u Europi, osim možda Poljske, u kojoj toliki utjecaj na izborne ishode imaju propovijedi seoskih župnika uoči izbora.

Mora se reći da i sama predsjednica Hrvatske svojim političkim ponašanjem – od čestih pozivanja na Boga do javnog pjevanja „Krista na žalu“ u eteru Hrvatskog katoličkog radija – omogućava, čak i potiče prerastanje Crkve u Hrvata iz vjerske organizacije u politički faktor. Tako je prije samo par dana, na dočeku posmrtnih ostataka hrvatskog vojnika Josipa Briškog, poginulog u Afganistanu, obraćajući se njegovim roditeljima rekla da će za njihova sina osobno agitirati kod Svevišnjeg:

„Jedino vam mogu iskazati duboku sućut zbog gubitka vašeg sina, oca i brata te zamoliti Boga svemogućeg da vam pruži utjehu, a Josipa primi u Kraljevstvo Božje“, rekla je Kolinda, kao da ima neki poseban kanal komunikacije sa Stvoriteljem, nedostupan drugim smrtnicima: kao da je Gospodin Bog tek jedan od državnika s kojima se susreće po prirodi posla.

No ta izjava nije izazvala gnjev katoličkih radikala. Njih je razbjesnilo nešto drugo – Kolindine simpatije prema jogi! Pop Ike Mandurić, ikona klerikalne desnice, dramatično je ustvrdio da predsjednica „odvraća narod od katoličke vjere“!

Bog – Sekularna država: 7:2

I dok javnost raspravlja skreće li doista predsjednica prema hinduizmu, ova joginska „bura u čaši vode“ prilika je da se podsjetimo kako je Gospodin Bog uopće završio u službenom diskursu Republike Hrvatske. Stariji se sjećaju: to se zbilo sasvim slučajno.

Bilo je to 1992. godine, kada je tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman pri polaganju predsjedničke prisege prekršio zakonske paragrafe koji propisuju kako izgleda tekst prisege, te samoinicijativno dodao rečenicu: „Tako mi Bog pomogao!“

Te ratne 1992. nitko mu se nije usudio reći da je prekršio zakon i nagrdio samu sekularnu suštinu Republike Hrvatske. Štoviše, taj je njegov dodatak 1997. ozakonjen kao integralni dio predsjedničke zakletve, pa su ga svečano izricali i svi potonji predsjednici, uključujući agnostika Ivu Josipovića.

Nakon više građanskih tužbi zbog neustavnosti „božje prisege“, Ustavni sud se 2009. prvi put sastao da odluči može li ta Tuđmanova rečenica ostati, ili ona ipak krši temeljne norme sekularne države. Ustavni suci vijećali su ravno osam godina, da bi 2017. odlučili da Bog ostaje u sekularnoj zakletvi.

Rezultat je pritom bio 7:2, budući da su ustavni suci Lovorka Kušan i Andrej Abramović glasali protiv, odnosno imali izdvojena mišljenja, držeći da je „obavljanje javne dužnosti u ovisnosti o bilo kakvom djelovanju iz područja vjere izravno suprotno ustavnom principu odvojenosti države od vjere“.

Tako je Bog u Hrvatskoj uvjerljivo pobijedio sekularnu državu s čak pet golova razlike. Očekuje se da će uzvrat biti samo formalnost.

AFGANISTANSKI TALIBANI – POVIJEST, SADAŠNJOST I BUDUĆNOST

Za smrt Josipa Briškog, kao i za smrt milijuna ljudi koji stradavaju od islamskog fundamentalizma, dobrim dijelom je odgovorna politika SAD-a u afganistanskom ratu 80-ih. Tada su rođeni i osnaženi mudžahedini, iz kojih će nastati talibani

Istog dana kad je u samoubilačkom napadu talibana u Kabulu ubijen naš vojnik Josip Briški, širom Afganistana ubijeno je još 56 ljudi, među kojima i 12 vladinih zaposlenika. Radilo se o koordiniranim terorističkim akcijama u tri različite provincije, koje su izveli talibani i ISIL-ovci.

Tako izgleda Afganistan u ljeto 2019., dva desetljeća nakon ulaska američke vojske u tu centralnoazijsku zemlju. Kako je moguće da najjača vojska svijeta već dvadeset godina ne može poraziti desetak tisuća brdsko-planinskih boraca? Tko su uopće ti talibani, koji se od 2001. bore protiv prve svjetske sile, a da taj otpor s godinama ne opada, već raste?

Svijet ih je upoznao kad su 1996. osvojili Kabul, odnosno kad su 1997. u Afganistanu stvorili najstrože šerijatsko društvo ikad viđeno u islamu. Pokret je nastao 1993. u južnoj afganistanskoj provinciji Kandaharu, a čine ga suniti iz najvećeg afganistanskog naroda – paštunskog. Mahom su indoktrinirani u radikalnim medresama Pakistana („talib“ je student islama), koje je financirala Saudijska Arabija, a prvi vođa bio im je mula Mukamed Omar, koji je umro 2015. godine.

Iako su formalno nastali početkom 90-ih, korijeni pokreta sežu nakraj 70-ih, kad Afganistan postaje glavna fronta Hladnog rata između SAD-a i SSSR-a. Prethodno su, tokom 70-ih, ojačale dvije glavne ideološke struje u afganistanskom društvu – islamisti i komunisti – da bi početkom 1978. vlast preuzeli komunisti, odmah uvevši krupne socijalne i ekonomske reforme koje su feudalno i plemensko afganistansko društvo imale preobraziti u modernu socijalističku zemlju.

Pokazalo se da je to prevelik zalogaj: umjesto modernizacije društva došlo je do jačanja islamista i pojave vjerskih ratnika protiv komunizma, poznatih kao – mudžahedini. Petnaest godina kasnije od njih će nastati talibani.

Kobno školovanje žena

U sklopu pokušaja modernizacije komunisti su pokrenuli agrarnu reformu, podijelivši zemlju seljacima – što je razgnjevilo bogati veleposjednički sloj – te obrazovnu reformu s obaveznim školovanjem ženske djece, što je razbjesnilo islamiste i vjerske vođe, koji su pozvali na džihad protiv vlasti.

Situacija se pogoršala kad su uz islamiste stale i plemenske vođe. Afganistanska plemena u početku nisu imala problem s marksističkom vladom u Kabulu, jer se komunistički nauk o socijalnoj pravdi nije kosio s islamskim načelima. No reforme su zadirale u plemenske tradicije i komunisti su naišli na združeni vjerski i plemenski otpor. Stoga na Badnjak 1979., na poziv vlade u Kabulu, SSSR šalje vojsku u Afganistan, čime počinje desetogodišnji rat protiv mudžahedina koji završava odlaskom Crvene armije i raspadom SSSR-a.

Odavno se zna da je sovjetskom porazu u Afganistanu uvelike kumovala CIA, koja je preko Pakistana slala mudžahedine da se bore protiv komunističke vlade – smatra se da je tim kanalom CIA u Afganistan uputila 35.000 islamskih radikala iz 43 zemlje, među njima i vođu saudijskih dobrovoljaca Osamu bin Ladena, koji će kasnije postati vođa al-Qa’de i američki neprijatelj „broj 1“.

Danas se zna i da je pomoć SAD-a mudžahedinima počela čak i prije intervencije SSSR-a, što je u memoarima iznio bivši šef CIA-e Robert Gates, navodeći da je predsjednik SAD-a Jimmy Carter još 3. lipnja 1979., pola godine uoči rata, potpisao ukaz o tajnoj pomoći protivnicima vlade u Kabulu.

Gatesove riječi je 1998. u razgovoru za pariški časopis „Le Nouvel Observateur“ potvrdio i Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski. Intervju je vođen u vrijeme kad su talibani već vladali Afganistanom.

„I nije vam žao zbog podrške islamskom fundamentalizmu…?“ – upitali su francuski novinari Brzezinskog.

„Što je važnije u povijesti? Talibani ili kolaps sovjetskog imperija? Neki pobunjeni muslimani ili oslobođenje centralne Evrope i kraj Hladnog rata?“ – odgovorio je Brzezinski.

Dolje SSSR, živjeli talibani!

Taj odgovor otkriva da je za prošlotjednu smrt Josipa Briškog, kao i za smrt milijuna ljudi koji su zadnjih 30 godina širom svijeta stradali od islamskog fundamentalizma, dobrim dijelom odgovorna politika SAD-a u afganistanskom ratu 80-ih. Jer i Carterov nasljednik Ronald Reagan nastavio je pomagati antikomunističke gerilce, javno ih nazivajući „borcima za slobodu“. Tako su rođeni i osnaženi mudžahedini, iz kojih će nastati radikalne frakcije islamista koje će se proširiti muslimanskim svijetom: od talibana do al-Qa’de i ISIL-a.

Već 18 godina SAD je zaglavljen u Afganistanu, nemoćan da porazi one koje je stvorio. Kad su 2001. srušili talibansku vladu u Kabulu, američki stratezi su možda i mislili da je ta priča okončana, ali talibani ne da nisu poraženi, nego svake godine kontroliraju sve veći dio afganistanskog teritorija.

Čak i izvještaji NATO-a priznaju da se teritorij pod kontrolom vlade u Kabulu svake godine smanjuje i da vlada trenutno kontrolira tek nešto više od 50 posto zemlje, dok nedavna studija BBC-a sugerira da su talibani prisutni na čak 70 posto afganistanskog teritorija, dok vlada u potpunosti nadzire tek trećinu države. Početkom ove godine afganistanski predsjednik Ashraf Ghani je objavio kako je od 2014. ubijeno najmanje 45 tisuća vladinih vojnika.

Stoga ne čudi da su na nedavnu prijetnju predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji je poručio da bi „mogao za tjedan dana dobiti taj rat i izbrisati Afganistan s lica zemlje“, talibani odgovorili bez ikakva straha, čak i pomalo prezrivo:

„San da se Afganistan može izbrisati odnio je u grob i Džingis-kan, kao i britanski i sovjetski lideri. Naprotiv, sva njihova carstva su izbrisana s lica zemlje…“, poručio je glasnogovornik talibana Zebihullah Mudžahid.

No lako ćemo za talibane. Što reče Brzezinski, bitno je da SSSR-a više nema.