Slobodna Dalmacija – 14. siječnja, 2017
Leaković je smijenjena jer je u očima novog stranačkog vrha ideološki nepodobna, budući da je – ljevičarka. Nije lapsus: za stranku koja se deklarira kao lijeva, a zapravo je liberalna, najveća opasnost su članovi koji imaju lijevi svjetonazor
Sindikalna povjerenica SDP-a Karolina Leaković, ujedno i kandidatkinja za predsjednicu SDP-a na nedavnim stranačkim izborima, u četvrtak je smijenjena s funkcije međunarodne tajnice SDP-a. Odluka predsjedništva stranke bila je jednoglasna, a na njeno mjesto imenovan je Domagoj Hajduković.
Ova kadrovska rošada značajna je po simboličkim porukama koje emitira i jasno ukazuje na smjer kojim SDP pod novim šefom Davorom Bernardićem namjerava krenuti. Ukratko: taj smjer je upravo onaj koji je pokopao europsku ljevicu i koji najjače europske lijeve stranke zadnjih godina ubrzano napuštaju. Ali vijesti o tim trendovima očito nikad nisu stigle do Iblerova trga.
Dva od tri moguća razloga za smjenu Karoline Leaković naveli smo u prvoj rečenici ovog teksta. Sad već bivša SDP-ova međunarodna tajnica nekidan je osnovala sindikat unutar SDP-a, pa se njezina promptna smjena s prestižne stranačke funkcije može iščitati i kao poruka nove vrhuške o tome kako stranka gleda na sindikalno organiziranje svojih zaposlenika.
Dakle, nominalno lijeva partija kažnjava ideju sindikata, ideju koja je prije mnogo desetljeća potekla upravo iz ideološkog arsenala europske i svjetske ljevice, u cilju zaštite radničkih prava. Nije pretjerano reći da borba za radnička prava predstavlja samu suštinu i glavni smisao svake lijeve partije, pa ovakav potez vrha SDP-a samo potvrđuje koliko se ova stranka udaljila od smisla i suštine lijeve ideje.
Ideološki rikverc
Drugi mogući razlog za smjenu Karoline Leaković također je naveden u prvoj rečenici: ona je na nedavnim stranačkim izborima bila protukandidatkinja Davoru Bernardiću. Stoga se njezina smjena može gledati i kao revanšistički čin novog socijaldemokratskog kadije, pogotovo što je na njeno mjesto ustoličen Domagoj Hajduković, čovjek koji se također kandidirao na stranačkim izborima, ali je odustao od kandidature u korist – Davora Bernardića.
Ima li zornijeg primjera revanšizma prema potencijalnoj stranačkoj konkurenciji, odnosno nagrađivanja poslušnika?
No postoji i treći mogući razlog smjene Karoline Leaković, koji je i najvjerojatniji, a radi se o tome da je u očima novog stranačkog vrha Karolina Leaković ideološki nepodobna, jer je – ljevičarka.
Nije lapsus: za stranku koja se formalno deklarira kao lijeva, a zapravo je liberalna, najveću opasnost predstavljaju oni njeni članovi koji doista imaju lijevi svjetonazor.
Taj svjetonazor Karolina Leaković je zadnjih mjeseci iskazala u više javnih istupa, kada je govorila o “demokratskom socijalizmu” kao “socijalizmu 21. stoljeća” (“Demokratski socijalizam nije niti potrošen, niti relikt prošlosti, niti nešto nostalgično. U svakom slučaju on nije pobijeđen nego tek treba pobijediti”), te isticala potrebu da se SDP pozicionira znatno ljevije, navodeći kao poželjan model britanske laburiste, odnosno njihovog novog lidera Jeremyja Corbyna i njegove progresivne stavove, na tragu onog što je europska socijaldemokracija bila prije pojave Tonyja Blaira i njegovog promašenog “trećeg puta”.
Jer, kako se pokazalo, taj se Blairov model svodio na lijeve društvene i desne ekonomske vrijednosti, a tim je ideološkim rikvercom ubijena suština ljevice.
Bernardić jaše mrtvog magarca
“Ne mislim da Corbyna treba nekritički kopirati (…). Međutim, isto tako ne treba zanemariti da takav oblik politike – čvršća suradnja sa sindikatima ili s društvenim pokretima kao u Grčkoj i Španjolskoj – ponovno stječe legitimitet diljem Europe. Čini se da smo gotovi s trećeputaškim približavanjem desnici, a pritom treba primijetiti i da takva politika nije donijela željene plodove ni socijaldemokraciji ni narodu”, kazala je nedavno Leaković u jednom intervjuu, naglasivši kako su britanski laburisti u zadnjih 20 mjeseci – otkad im je Corbyn na čelu – dobili više članova nego u zadnjih 20 godina, pri čemu se mahom radi o mladim članovima, mokrom snu svake političke partije.
Tragedija Karoline Leaković jest u tome što se na čelo SDP-a probio lik koji kao svoj politički uzor navodi – Tonyja Blaira. Zapravo, to je manje njena tragedija, a više tragedija SDP-a i svih građana Hrvatske koji žive lijevi svjetonazor. Jer Tony Blair je sve ono što Jeremy Corbyn nije, i obratno.
Blair je sa svojom politikom “trećeg puta” na vlast u Britaniji došao 1997. godine, da bi 2007. bio primoran na odstup, uslijed poražavajućih posljedica njegovih mandata, kako na unutrašnjem (srozavanje položaja britanskih radnika), tako i na vanjskom planu (sudjelovanje u imperijalističkom ratu Zapada protiv Iraka). I sada, deset godina nakon što je ta “trećeputaška” politika neslavno propala, mladi šef hrvatskih socijaldemokrata želi zajahati tog mrtvog i potrošenog magarca. Što je u Europi poraženo i deklasirano, u Hrvatskoj se nudi kao čarobni štapić.
Ukratko: Bernardić ubija ostatke ljevice u SDP-u.