DANAS SE NAVRŠAVA 50 GODINA OD TREĆE SVJETSKE TITULE NOGOMETNE REPREZENTACIJE BRAZILA

Italija je te 1970. imala sjajnu generaciju, koja je u epskom polufinalu savladala Zapadnu Njemačku s 4:3. Međutim, s druge strane terena stajao je magični Seleção i njegov strašni napadački kvintet: Gérson, Jairzinho, Rivelino, Tostão i Pelé

Te nedjelje 21. lipnja 1970., prije točno pola stoljeća, na stadionu Azteca u Mexico Cityju okupilo se 107.412 ljudi, koji su došli pogledati finale Svjetskog nogometnog prvenstva između Brazila i Italije. Glavni sudac bio je Rudi Glöckner iz DDR-a.

Užarenu atmosferu na meksičkom stadionu dodatno je podgrijavala činjenica da su oba finalista dotad po dva puta osvajali Mundijal (Italija 1934. i 1938., Brazil 1958. i 1962.), pa se unaprijed znalo da će pobjednik za svoju treću svjetsku titulu dobiti zlatni pehar Julesa Rimeta u trajno vlasništvo. To prestižno pitanje unijelo je dodatni naboj u rivalitet između najbolje europske i najbolje južnoameričke momčadi na tom turniru.

Italija je imala sjajnu generaciju – predvođenu kapetanom Giacintom Facchettijem, srednjim veznim Sandrom Mazzolom i napadačem Luigijem Rivom – koja je u epskom polufinalu savladala Zapadnu Njemačku s 4:3, u nevjerojatnoj utakmici u kojoj je čak pet golova palo u produžecima, što je do danas nenadmašen rekord na svjetskim prvenstvima. O snazi te ekipe govori činjenica da je izvanserijski „playmaker” Gianni Rivera finale prosjedio na klupi (ušao je tek u 84. minuti, kad je sve već bilo gotovo).

Međutim, s druge strane terena stajao je magični Seleção, momčad koju mnogi nogometni stručnjaci i danas, 50 godina kasnije, smatraju najboljim timom u povijesti nogometa. Uz kapetana Carlosa Alberta, okosnicu te momčadi činio je strašni napadački kvintet: Gérson, Jairzinho, Rivelino, Tostão i najveći od svih – Edson Arantes do Nascimento Pelé, jedini čovjek koji je sudjelovao u osvajanju oba prethodna brazilska Mundijala.

Centaršut ‘bez gledanja’

U južnoameričkim kvalifikacijama za taj Mundijal u Meksiku Brazil je u šest utakmica ostvario svih šest pobjeda, a istim je ritmom nastavio i u Meksiku, gdje se lagano „prošetao” do finala, sa svih pet pobjeda: jedan za drugim padali su Čehoslovačka (4:1), Engleska (1:0), Rumunjska (3:2), Peru (4:2) i Urugvaj (3:1). I onda je došao dan finalne utakmice – 21. lipnja 1970. godine.

Brazil je u tom finalu poveo u 18. minuti golom iz tri poteza: Tostão je izveo aut duboko u talijanskoj polovici, blizu lijeve korner-zastavice, a lopta je malo odskočila od zemlje i Rivelino je s lijevog ruba talijanskog šesnaesterca „iz prve”, bez gledanja, nabacio visoku loptu na drugu stativu, gdje je Pelé nadskočio svog čuvara i glavom zabio u donji desni kut talijanskog gola.

Bio je to ujedno i 100. pogodak Brazila na svjetskim prvenstvima, čime je Brazil postao prva reprezentacija koja je na Mundijalima postigla troznamenkast broj golova.

I kako to već biva s južnoameričkim ekipama – odnosno, kako je to bivalo u epohi prije europeizacije brazilskog i latinskoameričkog nogometa – Brazil se nakon ranog vodstva malo opustio. Brazilski trener Mario Zagallo i inače je bio svjestan da mu je obrana malo „lepršava” i na trenutke previše zaigrana, što se pokazalo i na samom turniru, gdje je Brazil u pet prethodnih utakmica primio čak šest golova: Rumunji i Peruanci zabili su mu po dvaput, a Čehoslovaci i Urugvajci po jednom.

Stoga je Zagallo u sastav uvrstio i defanzivnog veznog igrača Clodoalda, inače zvijezdu Santosa, kako bi svojoj zadnjoj liniji dao potrebnu čvrstinu i defanzivnu sigurnost. Clodoaldo je bio označen kao „najozbiljniji” i „najodgovorniji” igrač te artističke momčadi, čovjek koji je bio zadužen da amortizira pretjeranu nonšalanciju brazilskih mađioničara.

Povratna lopta petom

I naravno, upravo je taj „najozbiljniji” i „najodgovorniji” Brazilac u 37. minuti na centru igrališta, u situaciji bez ikakvog rizika i opasnosti, iz nekog razloga odlučio odigrati povratnu loptu petom, bez gledanja. To je iskoristio brzonogi talijanski napadač Roberto Boninsegna, koji je presjekao to nonšalantno dodavanje, stuštio se kao vjetar prema brazilskom golmanu Félixu i zabio za izjednačenje. S tim rezultatom 1:1 otišlo se na odmor.

Sve do sredine drugog poluvremena rezultat se nije mijenjao, a onda su Brazilci u pet minuta odlučili susret: najprije je u 66. minuti Gérson lijevom nogom s 18 metara pogodio desni donji kut talijanskog gola, a potom je Jairzinho, na asistenciju Peléa glavom, u 71. minuti iz blizine zabio za 3:1 – tada se već slutilo da će zlatni pehar Julesa Rimeta zauvijek otići u Brazil. Ujedno je tim pogotkom Jairzinho postao prvi (i dosad jedini) igrač u povijesti koji je postigao gol na svakoj utakmici Mundijala.

Ali to nije bio kraj – najbolje stvari tek su se trebale dogoditi.

Pet minuta prije kraja na scenu ponovo stupa „najozbiljniji” i „najodgovorniji” igrač te generacije, čovjek koji je zbog svog kiksa u 37. minuti mogao postati tragičar utakmice i čitavog Mundijala – nepokolebljivi Clodoaldo.

Nakon što su duboko u brazilskoj polovici kratke pasove izmijenili Tostão, Piazza, Clodoaldo, Pelé i Gérson, lopta je ponovo došla do Clodoalda, koji je na 30 metara od vlastitog gola krenuo u apsolutno nepotrebnu i nerezonsku seriju driblinga, riskirajući da opet izgubi loptu i ponovo otvori prostor Talijanima za opasnu kontru, baš kao u 37. minuti.

Međutim, pokazalo se da je i Clodoaldo jedan od mađioničara – u narednih pet sekundi uspio je predriblati čak četvoricu Talijana. Odnosno, kako je opisao jedan od svjedoka: „Jedan igrač prevaren, drugi igrač predriblan, treći igrač nasamaren, četvrti se već nije ni smio mnogo truditi da ga ne bi zatekla slična sudbina…”

Slobodni duh i matematika

Da je Clodoaldo nakon toga vratio loptu svom golmanu Félixu, taj bi njegov fantastični slalom ostao upamćen kao najljepši detalj velikog finala u Meksiku. No on je, umjesto toga, dodao lijevo do Rivelina i cijela će se stvar izroditi u nešto što nogometni eksperti i danas nazivaju „najljepšom kolektivnom akcijom svih svjetskih prvenstava”.

Rivelino je, naime, izveo dugački pâs uz aut-liniju do Jairzinha, koji ulazi prema sredini i dodaje do Peléa, koji se zatekao na nekih 22-23 metra od talijanskog gola, točno po sredini. Prema položaju Peléova tijela, činilo se da će dodati ulijevo, prema Jairzinhu ili Tostãou, ali „kralj nogometa” iznenada se okreće u suprotnu stranu i dodaje desno – gdje nema nikoga.

Sto sedam tisuća ljudi na stadionu Azteca jasno je vidjelo zašto Pelé daje loptu u prazan prostor, ali stotine milijuna TV gledatelja ostalo je u čudu, jer je taj dio ekrana bio prazan. Nekoliko dugih časaka činilo se da je „kralj nogometa” neshvatljivo pogriješio, ali onda je u desni rub TV ekrana brzinom tigra uletio Carlos Alberto i volejom „iz prve”, desnom nogom, „probušio” donji lijevi kut talijanskog gola za konačnih 4:1.

Računajući prvi Tostãov dodir s loptom, ta akcija trajala je točno 30 sekundi i u njoj je sudjelovalo osam igrača Brazila, svi osim golmana Félixa, lijevog beka Everalda i desnog stopera Britoa. Taj posljednji i najljepši gol Mundijala u Meksiku jedan je nadahnuti komentator opisao kao „mješavinu atleticizma i vizije, mješavinu slobodnog duha i matematičke rigidnosti”.

Ta nepojmljiva poluminutna akcija – obilježena Clodoaldovim kolosalnim slalomom, Peléovim „dodavanjem u budućnost” i „artiljerijskim hicem” Carlosa Alberta – već 50 godina se smatra vrhuncem nogometnog artizma. Bio je to posljednji ples najvećeg tima u povijesti.