Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 14.svibnja, 2016
Oni koji su pustili sumpornog zloduha iz boce sada misle da ga s par izjava mogu tamo vratiti, čime pokazuju da ne poznaju demonsku prirodu Zla. Još ćemo se mi ježeva nagutati dok ne postanemo normalno društvo
Zlo je ovog tjedna progovorilo i s oltara, u izravnom televizijskom prijenosu. Tiho i spokojno nedjeljno jutro uoči Dana pobjede nad fašizmom, kao stvoreno da se čovjek pripremi za taj veliki europski i civilizacijski datum, splitski je svećenik Luka Prcela iskoristio za javno veličanje pobijeđenog Zla, blasfemično se pritom pozivajući na Kristov nauk.
“Ne mogu oprostiti Kolindi jer je rekla da je NDH zločinačka”, poručio je taj svećenik pred TV kamerama, i potom se pozvao na Sirijca: “Ne mogu dopustiti da po nama itko pljuje, to nije Kristov nauk.”
Prcela je znao da ga gleda i sluša veliki dio Hrvatske. Otežavajuća okolnost je da su u tom trenutku, između deset i jedanaest sati ujutro, televizijski prijenos mogli gledati i mnoga djeca i maloljetnici, pa su Prceline demonske riječi mogle izazvati – i vjerojatno su i izazvale – nemjerljivu pedagošku i civilizacijsku štetu.
I ništa se ovom apologetu ustaštva nije dogodilo – njegovi pretpostavljeni su izjavili kako ne dijele Prcelin stav, ali da svaki svećenik, Bože moj, ima pravo slobodno iznositi svoje mišljenje.
Eh, da sam to znao ranije. Umjesto u novinare, gdje moram vagati svaku riječ i rečeničnu konstrukciju, kako ne bih dao povoda da me netko tuži za uvredu ili klevetu, ili, štajaznam, za najgrublje kršenje civilizacijskih vrijednosti i Ustava Republike Hrvatske, mogao sam lijepo otići u popove i trabunjati na televiziji što god hoću, slaviti fašiste i pljuvati po antifašistima, uzdizati Zlo i prezirati Dobro, pritom se još pozivati na Krista, a da mi se ništa pod milim Bogom ne dogodi.
Poniženi Split
Sad je kasno da se kajem, veli pjesma. A pravo da vam kažem, i ne kajem se. Ovako barem mogu notirati u kakvoj moralnoj zbrci i fašističko-antifašističkom kaosu šesnaeste godine trećeg milenija živi grad koji je, kad je trebalo, cijeli otišao u partizane, skupa s oba svoja nogometna kluba, postavši slavni bastion antifašizma ne samo u hrvatskim i jugoslavenskim, nego i u europskim okvirima. Da sam postao svećenik, ne bih mogao javno svjedočiti kakva poniženja taj časni grad danas trpi od štovatelja rasnih zakona, među kojima su očito i oni koji tobože propovijedaju Kristov nauk.
Jer nije Prcela bio jedini splitski svećenik koji se tog dana, užežin Dana pobjede, “proslavio” svojim nakaradnim tumačenjem povijesti. Samo nekoliko sati kasnije fra Nikola Mate Roščić je na večernjoj misi za mlade (!) u crkvi sv. Frane na Rivi hasanbegovićevski poručio da “mi Hrvati nemamo zašto slaviti Dan pobjede”, jer da je to za Hrvate “dan gubitka i tuge”.
I tako, dok svi europski narodi taj dan slave i svečano obilježavaju, naši duhovni oci pokušavaju uvjeriti naše mlade kako su jedino Hrvati izgubili Drugi svjetski rat. Da parafraziramo staru izreku: narod koji ima takve fratre mora se bojati za svoju omladinu i njenu budućnost.
Naravno, ni fra Roščiću se ništa nije dogodilo, nije od pretpostavljenih dobio niti drugarsku kritiku, a samokritiku ovdje ne treba ni očekivati.
Policajci i povjesničari
Ali zato se nešto dogodilo aktivistu Radničke fronte Jovanu Grkiniću, koji je naredne zore, u osvit Dana pobjede – par sati nakon Roščićevog anti-antifašističkog ispada i niti 20 sati nakon Prceline endehazijske žalopojke – na bedemu Cornaro u splitskoj gradskoj jezgri napisao grafit “SF – SN”, kao suvremenu sms-varijantu grafita “Smrt fašizmu – sloboda narodu” koji je u rujnu 1943. na tom istom mjestu dočekao njemačke okupatore.
Drugim riječima, Grkinić je napravio ono što je toga dana trebala napraviti gradska vlast, neovisno kojeg je političkog usmjerenja – na javnom mjestu je, na veliki europski datum, istaknuo simbol najsvjetlijih dana splitske, hrvatske i europske povijesti.
Međutim, kao što je poznato, za razliku od Prcele i Roščića, Grkinić je priveden u policiju, gdje su mu prisutni “povjesničari” u policijskim odorama tumačili kako je pogriješio datum, jer da je trebao obilježiti rođendan NDH 10. travnja, a ne Dan pobjede. Očito su i splitski policajci bili pod utjecajem nadahnute Prceline televizijske mise.
I tako smo u manje od 24 sata spoznali svu tragiku današnjeg Splita i Hrvatske, sav taj ogromni raskorak i bezdan između onoga što piše u Ustavu i onoga što se diktira s oltara i visoke politike, a potom prenosi na ulicu i u policijske stanice. Oni koji su pustili sumpornog zloduha iz boce sada misle da ga s par izjava mogu tamo vratiti, čime pokazuju da ne poznaju demonsku prirodu Zla. Još ćemo se mi ježeva nagutati dok ne postanemo normalno društvo.