Macronove izjave daju nagovještaj da možda svjedočimo rađanju jakog europskog političara koji bi Europu pokušao izbaviti iz statusa američke političke provincije. Možda smo u liku investicijskog bankara dobili novog Charlesa de Gaullea
Rutinska vijest glasi da je novi francuski predsjednik Emmanuel Macron ovog tjedna, nakon sastanka s ukrajinskim predsjednikom Petrom Porošenkom, poručio da za rješavanje krize u Ukrajini nema boljeg načina od sporazuma iz Minska. Time se direktno suprotstavio stavu SAD-a, čiji je državni tajnik Rex Tillerson prije dva tjedna obznanio da Trumpova administracija ne želi biti taoc Minskog sporazuma – u čijem donošenju nije ni sudjelovala – te da bi se Kijev mogao dogovoriti s Moskvom i mimo tog političkog aranžmana.
Naizgled, ništa epohalno: sitna nesuglasica između dva zapadna saveznika oko jednog pograničnog europskog incidenta.
No kad se taj Macronov istup stavi u kontekst njegovih dosadašnjih izjava o ključnim svjetskim temama, stvari poprimaju konkretnije obrise te se iza privida sitne američko-francuske čarke mogu nazrijeti konture dubljeg raskola između SAD-a i Europe.
Kad je prije mjesec dana – dva tjedna nakon što je stupio na predsjedničku dužnost – u Versaillesu ugostio predsjednika Rusije Vladimira Putina, novi stanar Elizejske palače je istaknuo da bez Rusije nema rješenja svjetskih problema, objasnivši kako je “nužno razgovarati s Rusijom, jer postoji više međunarodnih tema koje neće biti riješene bez čvrstog dijaloga s njima”.
A tjedan ranije, dajući veliki intervju za osam europskih novina, francuski predsjednik je kazao da u Siriji, osim Bashara al-Assada, ne vidi političku figuru koja bi nakon rata mogla voditi tu zemlju, a da ima kapacitet spriječiti njenu dezintegraciju.
Assad bi dobio 90 posto
“Novi stav kojeg sam iznio jest da odlazak Bashara Al-Asada nije preduvjet za rješenje situacije, jer se nitko nije pokazao da bi mogao biti njegov legitiman nasljednik, odnosno ionako nema nikoga tko bi ga uspješno mogao zamijeniti”, obznanio je Macron europskoj javnosti te najavio novu francusku politiku prema Siriji.
“Neću dozvoliti da američki neo-konzervativizam uđe u Francusku. Cilj francuske politike biti će postizanje ‘stabilnosti’ u Siriji, a ne ulazak u konflikt kao što je bio onaj u Libiji. Koji je bio ishod tih intervencija? Propale države u kojima buja terorizam. Ja ne želim to za Siriju”, rekao je Macron, poručivši kako se “boriti moramo isključivo protiv terorista i tu nam naročito treba pomoć Rusije”.
Time je predsjednik Francuske pokazao značajan (verbalni) zaokret od politike SAD-a, koja od početka rata u Siriji, s povremenim taktičkim varijacijama, traži odlazak Assada s vlasti. Doduše, zlobnici tvrde da je Macrona na takav stav prema svom sirijskom kolegi ponukao američki republikanski senator Richard Black, koji je nešto ranije u intervjuu za ruski Sputnik javno priznao kako obavještajni podaci, koji su mu kao senatoru dostupni, ukazuju da bi Assad premoćno dobio izbore u Siriji.
“U kontaktu sam s više osoba koje su surađivale na obavještajnim izvještajima o Siriji i nekoliko stvari koje sam dobio vrlo su zanimljive. Trenutno, ako bi se održali izbori u Siriji, Assad bi vjerojatno ponovno bio izabran s 90% glasova, a to uključuje i teritorije koji se nalaze pod okupacijom terorista”, istaknuo je ovaj senator iz Virginije.
Europska fronta otpora
Kako bilo, Macronove izjave daju nagovještaj da možda svjedočimo rađanju jakog europskog političara koji bi Europu pokušao izbaviti iz statusa američke političke provincije. Drugim riječima, možda smo u liku investicijskog bankara i klasičnog agenta neoliberalnog kapitalizma dobili novog Charlesa de Gaullea, koji je imao snage i kuraži da Francusku svojedobno izvuče iz NATO-a, procijenivši da tako bolje štiti interese zemlje čiji je predsjednik.
Naravno, par verbalnih lasti ne može činiti nikakvo proljeće, a kamoli nekakvo “europsko proljeće”, ali vrijedi zapaziti da se i u političkom vrhu Starog kontinenta lagano konstituira fronta otpora velikom prekoatlantskom bratu.
Jer i njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno je rekla da se Europa više ne može osloniti na ‘vanjske saveznike’ – aludirajući na SAD – te poručila kako je došlo vrijeme da ‘Europljani uzmu sudbinu u svoje ruke’. A još ranije je šef Europske komisije Jean-Claude Juncker prozborio o nužnosti uspostave Europske vojske, čime bi se bitno smanjio američki utjecaj na naš kontinent.
Pretjerano bi bilo reći da se budi neka nova Europa, koja bi razumjela da je za nju najbolje biti most između Istoka i Amerike, kao faktor stabilnosti u nemirnom i nepouzdanom svijetu: u današnjoj Europi nema dalekosežnih političkih umova. Ali možda gledamo početak promjena.