BIVŠI DAN USTANKA

MARKO OREŠKOVIĆ KRNTIJA – HRVAT I KOMUNIST KOJI JE 27. SRPNJA 1941. POKRENUO NAVODNO ČETNIČKI USTANAK U SRBU

Da je živ, Marko Orešković Krntija danas bi imao 123 godine i bio najstariji Hrvat. I silno bi se čudio kad bi vidio da njegov ustanak u Srbu iz srpnja 1941. danas proglašavaju četničkim i velikosrpskim. Sunce vam žarko, opsovao bi starac: kako ustanak može biti velikosrpski i četnički ako sam ga pokrenuo ja, Marko Orešković zvani Krntija, Hrvat i po ocu i po majci, član Komunističke partije još od 1927. godine?

Upravo ovaj lički Hrvat i komunist svojim likom & djelom pobija neoustaški mit da je ustanak u Srbu imao četnički karakter i da je bio uperen protiv hrvatskog naroda, a ne protiv ustaškog zuluma. Marko Orešković je bio taj Hrvat koji je uoči ustanka obilazio i hrvatska i srpska sela – hrabreći buduće ustanike – i kojem su tamošnji Srbi vjerovali. Zato je ustanak i uspio.

Ako ćemo tražiti figuru iz Domovinskog rata, pedeset godina kasnije, s kojim bismo Oreškovića mogli usporediti, to bi bio šef osječke policije Josip Reihl-Kir, koji je u ljeto 1991. isto tako obilazio hrvatska i srpska sela po Slavoniji, i kojem su pobunjeni Srbi vjerovali, pa je zato 1. srpnja 1991. i ubijen od strane hrvatskih radikala.

Razlika između Oreškovića i Reihl-Kira proizlazi iz objektivnih razlika u karakteru Drugog svjetskog i Domovinskog rata: Reihl-Kir je u ljeto 1991. obilazio hrvatske i srpske seljake po Slavoniji kako bi spriječio da se međusobno pobiju, dok je Orešković u ljeto 1941. hrvatske i srpske seljake obilazio kako bi ih uvjerio da su zajedno jači od ustaša i njihovih nacifašističkih sponzora, i da samo zajednička borba hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj može poraziti fašizam, što se iduće četiri ratne godine i pokazalo.

Prgava narav

No da bismo razumjeli kako je to slabo školovani lički komunist uspio u srpnju 1941. ujediniti ličke i bosanske Hrvate i Srbe u antifašističku frontu, i da bismo shvatili zašto je Partija tog ljeta 1941. baš njega poslala da organizira ustanak u Lici, nužno je da ukratko prošetamo kroz život Marka Oreškovića Krntije, koristeći „Autobiografiju“ koju je napisao u studenome 1939., a 1950. ju objavilo izdavačko poduzeće „Kultura“.

Ta bi biografija bila dobar predložak za kakav pustolovni film o pojedincu koji je zarana uvidio društvenu nepravdu svijeta i do smrti se borio protiv toga. U svojih 45 godina života bio je fizički radnik u Njemačkoj i pilot u Kraljevini Jugoslaviji, austrougarski mornar i mitraljezac u Španjolskom ratu, taksist u Beogradu i politički komesar u Lici i Bosni, jedan od osnivača Komunističke partije Hrvatske i vođa antifašističkog ustanka.

Rođen 1896. u selu Široka Kula kod Gospića, kao deveto dijete u siromašnoj hrvatskoj obitelji oca Kazimira Josipa i majke Kate, Orešković nije trebao marksističku literaturu da spozna težak položaj radnika i seljaka. Bila mu je dovoljna metoda vlastite kože – već kao 16-godišnjak odlazi trbuhom za kruhom u Njemačku, gdje se najprije zapošljava na zemljanim radovima, a potom u Hessenu u Kruppovim tvornicama oružja i rudnicima ugljena kod Westfalena, gdje ga zatječe Prvi svjetski rat.

Završava u mornarici u Puli, kao ložač na austrougarskom bojnom brodu Szent István, gdje do izražaja dolazi njegova nezgodna lička narav: zbog učestalih sukoba s nadređenim časnicima završava u ćeliji, a usput je, 11. lipnja 1918., preživio torpediranje broda.

Olupina od taksija

U Kraljevini SHS ponovo stupa u mornaricu, kao ložač na brodu „Dunav“, ali stari problemi se nastavljaju: dolazi u sukob s komandantom broda i opet završava u zatvoru. Potom završava pilotsku školu i postaje rezervni podoficir-mehaničar, nakon čega luta Makedonijom i Kosovom u potrazi za poslom, da bi se 1926. obreo u Beogradu, gdje uskoro postaje osobni šofer kraljevskog ministra građevine, paralelno radeći kao ilegalni taksist za Partiju. Iz tih dana datira i nadimak Krntija, koji Orešković u zapisima ovako tumači:

„Vozio sam u Beogradu stari taksi. To je bila olupina. Prava krntija. Drugovi bi mi govorili: ‘Dođi s onom svojom krntijom…’ I stalno krntija, pa krntija. Na kraju, nazvaše i mene Krntijom.“

Uskoro Krntiju kraljevski žandari hapse kao komunista i zatvaraju u Sremsku Mitrovicu. I o tome je ostavio bilješku:

„Osudiše me na pet godina robije. Nije mi bilo žao. U završnoj riječi im zahvalih na tome. Nisu me mogli ustaviti, da im na kraju ne dobacim: ‘Volim da trulim u ćeliji, nego da uživam ovakvu vašu slobodu. Hvala vam na tome i do viđenja u obratnom položaju!’ To su mi uzeli kao otežavajuću okolnost.“

Nakon zatvora smjenjuju se godine ilegalnog partijskog rada i novih robija. U kolovozu 1937. u Anindolu kod Samobora prisustvuje osnivačkom kongresu Komunističke partije Hrvatske, a već u prosincu nalazimo ga u Španjolskoj, kao mitraljesca 2. bataljona 129. internacionalne brigade, nakon čega će postati politički komesar bataljona „Đuro Đaković“.

Junak narodne pjesme

S takvim životnim i revolucionarnim iskustvom, bilo je logično da Orešković uđe u prvi ešalon komunističkog pokreta – u kolovozu 1940. postaje član Centralnog komiteta KP Hrvatske, a u listopadu član CK KP Jugoslavije. Također je bilo logično da u ljeto 1941. Partija baš njega pošalje u Liku da organizira ustanak protiv NDH, koja je već dotad pobila desetine tisuća srpskih civila, a u Lici počinila brojne zločine u kojima je ubijeno stotine Srba, a tisuće ih izbjeglo iz svojih kuća.

Ako je u tim uvjetima dizala ustanak protiv NDH, Partija je u Liku morala poslati Hrvata kojem će Srbi vjerovati. Kako je Orešković obavio taj zadatak, svjedoče stihovi narodne pjesme koju je ispjevalo lokalno srpsko stanovništvo: „Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda“ i „Da ne bi druga Marka, još bi mnoga zakukala majka“. Narodni pjesnik se javio i kad su u listopadu 1941. Krntiju ubili četnici: „Cijeloj Lici žalost srce bije, što joj nesta dičnoga Krntije, što joj nesta vođe od ustanka, prvog vođe, Orešković Marka.“

I tu dolazimo do ključnog pitanja: kako je taj prgavi Ličanin nezgodnog karaktera u ljeto 1941. uspio obaviti najteži posao svih vremena – pomiriti i ujediniti Hrvate i Srbe? Kako je, kao Hrvat „s dna kace“, postigao da mu Srbi u NDH vjeruju?

O tome nema tragova u Oreškovićevoj „Autobiografiji“, jer je ona napisana 1939. godine. Ali možemo slutiti da je upravo njegova životna legenda – čovjek iz tog kraja, španjolski ratnik, beskompromisni borac protiv nepravde, buntovnik u svim sistemima – doprinijela da hrvatski Srbi u liku Marka Oreškovića shvate da svi Hrvati nisu ustaše, i da se pridruže antifašističkoj borbi, koja je bila pobjednička samo zbog toga što su u njoj zajedno sudjelovali i Hrvati i Srbi. Samo zbog ljudi poput Krntije.

FAŠISTOIDNI KIČ

KAKO ČASOPIS MATICE HRVATSKE U 21. VIJEKU PREKRŠTAVA LJUDE

Jeste li znali da Nikola Tesla nije Srbin, nego Hrvat? A jeste li znali da slavni filmski producent Branko Lustig nije Židov, nego također Hrvat? Ako to niste znali, vrijeme je da nabavite novi broj časopisa „Podstranska revija“.

Rečeni časopis iz Podstrane titulira se kao „polugodišnjak za kulturu i društvena pitanja“, a spomenuta epohalna otkrića o nacionalnom porijeklu Tesle i Lustiga objavljena su u najnovijem, 37. broju, koji je izašao prošlog mjeseca. Zborimo o tekstu „Američki Hrvati – ponos Hrvatske“, koji potpisuje izvjesni Mario Tomasović, u impresumu naveden kao član uredništva.

„Mnogi su Hrvati zadužili svijet u raznim kategorijama civilizacijskog stvaralaštva i postavili hrvatski narod na visoku poziciju svjetskih zaslužnika. Među njima američki Hrvati zauzimaju počasno mjesto…“ – tako započinje Tomasović, te poimenično navodi znamenite „američke Hrvate“: kipar Ivan Meštrović, znanstvenik Nikola Tesla (sic!), izumitelj Anthony Maglica, akademici Marin Soljačić i Henry Suzzallo, operna pjevačica Milka Trnina, filmski producent Branko Lustig (sic!), glumac John Malkovich, borilački prvak Stipe Miočić itd.

Tako smo doznali da je najpoznatiji Srbin svih vremena i sin pravoslavnog popa iz Smiljana zapravo Hrvat, kao i da je slavni dvostruki „oskarovac“ – koji je zbog židovskog podrijetla djetinjstvo proveo u koncentracijskim logorima Auschwitz i Berger-Belsen – također Hrvat. Tako izgleda rješenje nacionalnog pitanja u optici „Podstranske revije“: u Hrvatskoj nema nacionalnih manjina, nego su svi Hrvati. Amen.

Glupi i pametni Hrvati

Na prvi pogled, moglo bi se na ovu priču odmahnuti rukom i relativizirati je faktom da se radi o malom lokalnom časopisu iz provincije, pa ne bi trebalo pridavati preveliku pažnju budalaštinama koje su unutra nadrobljene. No poanta je u tome što je izdavač časopisa tamošnji ogranak Matice hrvatske (što je istaknuto već na naslovnici), krovne kulturne institucije u Hrvatskoj.

Stoga stvar nije bezazlena: pod časnim imenom Matice hrvatske provodi se svojevrsno prekrštavanje ljudi, jer valjda i zadnji mitološki vrabac na krovu znade da je Tesla Srbin, a Lustig Židov. I sve se to događa ne 1941. godine, nego duboko u 21. stoljeću.

Ima u novom broju „Podstranske revije“ još zloćudnih stvari, mahom iz pera istog autora. Tako već na idućoj stranici Tomasović potpisuje i članak pod naslovom „Tko upravlja Hrvatskom?“, u kojem nariče i zdvaja nad činjenicom da je Hrvatski sabor izglasao Istanbulsku konvenciju o sprečavanju nasilja nad ženama.

„Vjerujem da se svaki iole pametan Hrvat nakon izglasavanja Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru osjećao jadno i podcijenjeno“, piše Tomasović, implicirajući time da samo glupi Hrvati ne tuku žene, dok oni „iole pametni“ znaju da je batina po ženskim kostima iz raja izašla. Oduzmi „iole pametnom“ Hrvatu mogućnost da nekažnjeno mlati ženu i učinit ćeš od njega „jadnog i podcijenjenog“ čovjeka. Tako izgleda rješenje ženskog pitanja u optici „Podstranske revije“. Amen.

Potjernica za Jakovčićem

Naš „iole pametni“ Tomasović tu se ne zaustavlja, već križarski ide dalje na ostale „neprijatelje hrvatskog naroda“. Nakon što se obračunao s Teslom, Lustigom i Istanbulskom konvencijom, kreće u napad na Eugena Jakovčića, medijskog koordinatora udruge „Dokumenta – Centar za suočavanje s prošlošću“, koja se, među ostalim, bavi istraživanjem i dokumentiranjem ratnih zločina u jugoslavenskim ratovima 90-ih godina.

U članku nadahnutog naslova „Čiji si ti igrač, Eugene Jakovčiću?“, Tomasović pokazuje zavidno nepoznavanje naše bliske prošlosti. Rečenicu „Hrvati nikoga nisu napadali niti su imali pretenzije na bilo čiji teritorij“, naime, može napisati samo netko tko je prespavao čitavu herceg-bosansku vojno-političku avanturu i tko se pravi da nikad nije čuo prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, koji je u više prigoda govorio o nužnosti da se aneksijom dijela Bosne i Hercegovine popuni „hrvatski perec“.

No neznanje iz povijesti još se i može oprostiti, za razliku od neskrivenih prijetnji i uvreda koje Tomasović izriče na Jakovčićevu adresu:

„Ne znam za koga radi taj poljički izrod kojeg se ja osobno sramim kao Poljičanin (…). Ne bih ga želio vidjeti u Poljicima dok ne posloži činjenice u vremeplov i ne počne objektivno razmišljati i pisati o onome što se događalo tijekom Domovinskog rata. Do tada je u Podstrani persona non grata“, poručuje Tomasović u finišu svoje potjernice.

Tako izgleda časopis koji izdaje Matica hrvatska: od negiranja nacionalnih manjina, preko žalopojki zbog sankcioniranja nasilja nad ženama, do otvorenih prijetnji političkim neistomišljenicima. Amen.

BIVŠI SYRIZA-in MINISTAR FINANCIJA YANIS VAROUFAKIS S NOVOM STRANKOM UŠAO U GRČKI PARLAMENT

Razlozi popularnosti Varoufakisa među mladim Grcima isti su razlozi koji su u političku orbitu lansirali Jeremyja Corbyna i Bernieja Sandersa. Mladi glasaju za njih jer ovi političari adresiraju ključne probleme nove generacije

Nedavni izbori u Grčkoj donijeli su smjenu vlasti: ljevičarska Syriza je žezlo u Helenskom parlamentu predala konzervativnoj partiji Nova demokracija. Pomalo u sjeni prošla je vijest da je u parlament ušao bivši Syrizin ministar financija Yanis Varoufakis sa svojom novom strankom MeRA25. Kako navode izvještaji, izborni prag – koji u Grčkoj iznosi tri posto – Varoufakis je prešao zahvaljujući glasovima mladih.

Ukupno je šest stranaka ušlo u Helenski parlament. Iza vodećeg dvojca, Nove demokracije i Syrize, na treće mjesto plasirao se socijaldemokratski Pokret za promjene (bivša stranka PASOK), koji je dobio 8,10% i 22 zastupnika. Četvrta je Komunistička partija Grčke (5,30% i 15 zastupnika), a peta je proruska desničarska partija Grčko rješenje (3,70% i 10 zastupnika).

Posljednja stranka koja je prešla izborni limit je Varoufakisova MeRA25, koja je dobila 3,44 posto glasova i devet zastupnika. Grčki parlament ukupno ima 300 zastupnika.

Valja naglasiti da je neonacistička Zlatna zora – koja je u prethodnom sazivu imala čak 18 zastupnika – ovaj put dobila 2,93 posto te ostala ispod izbornog praga, što je možda i najbolja vijest s grčkih birališta.

Nekome se može činiti čudno što je u parlament ušla Komunistička partija, ali ona u Grčkoj u pravilu dobija između pet i deset posto glasova – kako ističu tamošnji analitičari, time grčki birači honoriraju povijesne zasluge stranci koja je u Drugom svjetskom ratu povela i dobila oslobodilački rat protiv nacista. Kao što vidimo, nisu svi balkanski narodi nezahvalni spram onih koji su im spasili guzicu u WW2.

No tema ove priče je Yanis Varoufakis. Tko je taj tip i zašto su mladi glasali za njega?

Postmoderni Fidel i Che

Iako je u stručnim krugovima i ranije bio znan kao briljantan ekonomist, široj europskoj javnosti postao je poznat kad ga je vođa Syrize i tada novopečeni grčki premijer Alexis Tsipras u siječnju 2015. godine – nakon što je Syriza postala prva lijeva partija koja je nakon pada Berlinskog zida došla na vlast u nekoj europskoj zemlji – pozvao da bude ministar financija i pomogne mu izbaviti Grčku iz dužničke omče.

Fizički markantan i nekonvencionalnog imidža, Varoufakis je brzo postao zvijezda europskih medija i, uz Tsiprasa, glavno zaštitno lice Syrize. Zakleti neprijatelji kravate, obojica su u pohod europskim vladama odlazili samo u sakou i košulji, a Varoufakis se često slikao u kožnoj jakni, vozeći motocikl.

Mnogi su tada ovaj grčki dvojac smatrali postmodernom, demokratskom i obrijanom varijantom slavnog kubanskog revolucionarnog tandema Fidel Castro – Ernesto Che Guevara (Tsipras je čak svom mlađem sinu dao ime Ernesto). No pokazalo se da se marksistički ciljevi lakše postižu revolucijom nego demokracijom. Uzalud su Tsipras i Varoufakis ukazivali europskim vladama i kreditorima da im demokratski izražena volja grčkog naroda daje pravo za promjenu pogubne ekonomske politike štednje – Bruxelles i Berlin bili su gluhi i slijepi na njihove argumente o neodrživosti grčkog duga.

Iz tog doba pamte se epski retorički dvoboji između Varoufakisa i moćnog njemačkog ministra financija dr. Wolfanga Schäublea, još jednog briljantnog ekonomista, koji je odbijao sve Varoufakisove pokušaje da ublaži dinamiku grčkog vraćanja enormnog duga, u koji su Grčku dovele prethodne vlade. Osobito je znamenit njihov prvi susret u Berlinu, što ga je Varoufakis opisao u knjizi koja je u izdanju zagrebačkog Sandorfa 2016. postala dostupna i u hrvatskom prijevodu, pod naslovom „Trpite ono što morate? Povijest Europske unije i njezina budućnost“:

„Grčka ekonomija je kolabirala pod planinom duga, a Njemačka je bila njezin glavni kreditor. Moja prva stanica je svakako bilo njemačko savezno Ministarstvo financija, gdje sam se trebao sastati s ministrom, legendarnim doktorom Wolfangom Schäubleom. Za njega i njegove podčinjene predstavljao sam puko smetalo. (…) Naša izborna platforma je, u najmanju ruku, predstavljala neugodnost za njemačku demokršćansku vladu i njezine planove da održi red unutar eurozone.“

Nemilosrdni dr. Schäuble

Ispostavilo se da je Varoufakis uzalud putovao u Berlin. Već taj prvi susret dvojice vrhunskih ekonomista, od kojih je svaki zastupao drukčiju ekonomsku doktrinu, pokazao je da dr. Schäuble neće imati milosti za grčke patnje:

„Vrata lifta su se otvorila pred dugačkim, hladnim hodnikom na čijem me je kraju čekao taj veliki čovjek u svojim čuvenim invalidskim kolicima. Kad sam prišao, nije prihvatio pruženu ruku. Umjesto da se sa mnom rukuje, znakovito me sav užurban uveo u svoju kancelariju. Usprkos tome što su se moji odnosi s dr. Schäubleom poboljšali u mjesecima koji su uslijedili, neostvareni stisak ruke u velikoj mjeri simbolizira ono što nije u redu s Europom.“

Ostatak priče je poznat: doktor Schäuble je ostao tvrd na sva Varoufakisova uvjeravanja da politika štednje neće oporaviti grčku ekonomiju, ali će uništiti grčko društvo. Uzalud ga je Varoufakis podsjećao da je na međunarodnoj konferenciji 1953. u Londonu upravo Njemačkoj oprošten najveći dio njenog ratnog duga (uključujući i prema Grčkoj), i da je baš taj oprost dugova omogućio ekonomski rast Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. „Dug je dug!“ ponavljao je dr. Schäuble.

Paralelno s arogancijom njemačkog ministra, Varoufakis se na domaćem terenu morao nositi s bijesom mladih ljevičara, koji su bili nezadovoljni sporošću uvođenja promjena koje je Syriza obećala. Tako je u travnju 2015. napadnut u jednom restoranu u atenskom boemsko-anarhističkom kvartu Exarchia: skupina anarhista napala ga je bocama i pepeljarama dok je večerao sa suprugom, poznatom grčkom umjetnicom Danae Stratou.

Od poniženja i batina spasila ga je upravo supruga, koja ga je zagrlila i tako zaštitila, jer se anarhisti nisu usudili napasti ženu, nakon čega se bračni par na motoru uputio kući. Tako se, među ostalim, saznalo da „lutajući marksist“ (kako Varoufakis sâm sebe naziva) suprugu izvodi motorom, bez tjelohranitelja i službenog vozača.

Konačno, nakon šest mjeseci mučnih pregovora, Tsipras je u srpnju 2015. pokleknuo pred zahtjevima europskih kreditora, a Varoufakis je na to dao ostavku i povukao se (privremeno) iz političkog života, da bi danas, četiri godine kasnije, s novom strankom i istim idejama ponovo ušao u grčki parlament.

Rekli smo već da su Varoufakisa u parlament vratili glasovi mladih ljudi. Što oni vide u njemu?

Glas iz budućnosti

Razlozi popularnosti „lutajućeg marksista“ među mladim Grcima isti su oni razlozi koji su zadnjih godina u političku orbitu lansirali britanskog laburističkog vođu Jeremyja Corbyna i američkog demokratskog socijalista Bernieja Sandersa: i Corbyn i Sanders politički su uzletjeli na glasovima mladih Britanaca i Amerikanaca. Mladi glasaju za njih jer prepoznaju da ovi političari adresiraju ključne probleme koji muče novu generaciju – rastuće nejednakosti, širenje prekarnog rada, sve teže mogućnosti stalnog zapošljavanja, klimatske promjene.

Govorimo o prvoj generaciji mladih na Zapadu koji će objektivno živjeti lošije od svojih roditelja, i upravo to urušavanje „kapitalističkog sna“ – o kojem ovi političari javno govore, nudeći alternativu u demokratskom socijalizmu – predstavlja onaj faktor koji zapadnu mladost veže za Corbyna, Sandersa i Varoufakisa.

Zato ne čudi da je Varoufakis lani u SAD-u, skupa sa Sandersom, proglasio stvaranje Progresivne Internacionale, kao što ne čudi da je u grčkoj izbornoj noći – netom je saznao da ulazi u parlament – najavio da će najprije otići u London i naći se s Corbynom. „Lutajući marksist“ očito stvara novi neomarksistički savez koji ima velike ambicije kreirati demokratsku socijalističku alternativu sadašnjem sistemu.

O tome je Varoufakis pisao i u svom bestseleru „Što sam rekao kćeri o ekonomiji“ (Sandorf, 2015.), kad na kćerino pitanje „Tata, otkud tolika nejednakost u svijetu?”, odgovara: „Nikad nemoj podleći iskušenju racionalizacije nejednakosti koje danas, kao dijete, smatraš neprihvatljivim. Sačuvaj u svojoj duši odbojnost prema takvoj stvarnosti kao jedino ‘logičnoj’, ‘prirodnoj’ i ‘pravednoj’.“

Jest da je dobar dio današnjih tinejdžera i mladih ljudi već korumpiran materijalističkim narativom o „kapitalističkom snu“, ali je također istina da jedino u toj dobnoj skupini još uvijek ima dovoljno idealista koji će prigrliti političke ideje Sandersa, Corbyna i Varoufakisa. Ne zaboravimo: mladi su više od drugih zainteresirani za budućnost.

 

KATARINA PEOVIĆ, PREDSJEDNIČKA KANDIDATKINJA RADNIČKE FRONTE, GOVORI O BUDUĆNOSTI LJEVICE U HRVATSKOJ I SVIJETU

Ljevica koja nije spremna provesti prave reforme kriva je za nepovjerenje radničke većine prema lijevim idejama. Pod ‘ljevicu’ se prodaje socijaldemokracija koja je izdala narod. Ljevica je ili antikapitalistička ili nije ljevica

– Na EU izborima ni Radnička fronta ni druge stranke ljevije od SDP-a nisu postigle osobiti rezultat. Budući da ste jedna od rijetkih antikapitalističkih stranaka u Hrvatskoj, te da većini naših građana kapitalizam nije donio obećani progres, zašto antikapitalistička ljevica nema bolje rezultate?

– Bez obzira na izborni rezultat, RF je nakon ovih izbora povećao broj članova i simpatizera – važnije je aktivirati ljude nego dobiti koji glas više na izborima. Ljevica nije dobro prošla na izborima, uključujući i RF, zato jer je potrebno promijeniti sliku ljevice – a to je dugotrajan proces s mnogo opstrukcija. Ljevica se mora prestati ponašati kao da ne živi u Hrvatskoj. Mora početi adresirati sistemske uzroke, a prestati nuditi blaga reformistička rješenja i svakako mora beskompromisno stati iza radnika, a ne ignorirati najveći aktualni radnički problem – gubitak tisuća radnih mjesta u brodogradnji.

– Jedan od protukandidata na predsjedničkim izborima bit će vam bivši premijer Zoran Milanović. Smatrate li njega i SDP ljevicom?

– Ako je ljevica bezopasna i srednjoklasna, onda takva „ljevica“ može biti i SDP. Milanovićeva kandidatura za predsjednika kao „ljevičara“ ilustracija je potpunog nerazumijevanja toga što bi ljevica trebala značiti. Milanović je odgovoran za donošenje rigidnog Zakona o radu, dizanje dobne granice za umirovljenje na 67 godina, podizanje PDV-a, monetizaciju autocesta, udar na medije, reforme zdravstva i školstva, ulagivanje desnici – on i SDP ne mogu predstavljati ljevicu. Milanović koji se sada kandidira za predsjednika Republike kao „ljevičar“ pokazuje što sve može takva „ljevica“ za radnike i narodnu većinu – jedno veliko ništa.

– Radnička fronta se zalaže za „demokratski socijalizam 21. stoljeća“. Je li razlog nepostizanja boljih izbornih rezultata RF-a možda u tome što se već 30 godina u našim medijima provodi sotonizacija socijalizma iz 20. stoljeća, pa mnogi birači imaju negativnu sliku o tom razdoblju naše povijesti?

– Desničari kažu kako su socijalisti protiv svega hrvatskog. Mi smo protiv hrvatskog veličanja ustaštva na Bleiburgu, protiv sve više lažnih hrvatskih branitelja, protiv hrvatskih tajkuna koji su nas opljačkali i HDZ-ovaca koji im drže ljestve. Protiv hrvatskih radnika nemamo ništa.

Osim toga, desničarima je sve teže sotonizirati socijalizam jer on vrši sve veći proboj u svjetski politički mainstream, ali i zato jer je većini jasno da smo u jugoslavenskom socijalizmu, kakav god on bio, živjeli bolje nego danas. Sotonizacija socijalizma ima sve manje učinka – svima je jasno da moramo početi vraćati beneficije iz toga doba koje su nam u zadnjih 30 godina oduzete.

– Koje su glavne sličnosti i razlike između „demokratskog socijalizma 21. stoljeća“ i onog socijalizma koji smo živjeli u SFRJ?

– U Jugoslaviji je partija donosila sve važne odluke, a demokratski socijalizam znači da narodna većina odlučuje o svim bitnim stvarima – prije svega o tome što ćemo, kako i za koga proizvoditi. Nećemo više proizvoditi za profit manjine, da bi elite živjele još bolje. Proizvodit ćemo da bismo svi mogli živjeti dobro – da imamo gdje živjeti, da imamo besplatno i javno dostupno zdravstvo i obrazovanje, prehranu.

Potrebno je ukinuti beneficije onima koji žive daleko iznad prosjeka – ukinuti povlaštene mirovine, raskinuti Vatikanske ugovore, ukinuti drugi stup koji koristi samo financijskim elitama, vratiti svoje novce koje uplaćujemo u EU blagajnu a ne dobivamo ih nazad. To su potezi kojima bismo trenutno osigurali bolji život za većinu. Istina, manjini bi bilo lošije, i ta se manjina protiv toga bori, a u svojim rukama ima sve ključne poluge ekonomske i političke moći.

– U više susjednih zemalja zadnjih godina izbijaju građanski prosvjedi zbog teških egzistencijalnih uvjeta življenja. Čak i u bogatoj Francuskoj Žuti prsluci već pola godine izlaze na ulice, no u Hrvatskoj to izostaje. Jesu li građani Hrvatske zadovoljni ovakvim stanjem?

– Do revolucije neće doći zbog lijepih ideja već zbog nužnosti. No čak i kad ljudi žive izuzetno loše, neće se pobuniti ako ne osjete da je takav život duboka nepravda, da su izgubili sve ono što im je pripadalo – zdravstvo, školstvo, stanovanje. Nama su oduzeli gotovo sve, ali su jedan dio društva zasad uspjeli uvjeriti da je tako trebalo biti, da je nužno da manjina ima sve, a većina ništa. Osim toga, jedan dio društva zasad uspješno brani svoje beneficije. Sve dok nas uspijevaju uvjeriti da su nam pošteno oteli što nam pripada – do promjene neće doći.

I u Francuskoj su ljudi izašli na ulice jer su shvatili da su prevareni. Pritom mora doći i do solidarnosti onog dijela srednje klase koja je još uvijek relativno zaštićena s velikim slojem obespravljenog naroda.

– Otežava li vam političku borbu i činjenica da je današnje postindustrijsko radništvo puno fragmentiranije od nekadašnje radničke klase?

– Obično se misli da je u postindustrijskom društvu nestalo radnika, no radnici nisu samo oni u industriji – radnik je svatko tko živi ili pokušava živjeti od vlastita rada. Radnik je nužan element kapitalizma jer bez radnika nema profita. Bez obzira što je postindustrijsko društvo temeljeno na naprednim tehnologijama, automatizaciji, informacijskim tehnologijama – bez radnika kapitalizam ne može.

Iako vladajuće elite intenzivno rade na tome da razjedine sve radnike i sve slojeve društva – nastavnike od radnika u škverovima, radnike od umirovljenika – i da sve ljude okrenu jedne protiv drugih pa da se svima čini kako im oni drugi „kradu komad kolača“, to čine samo da se ne bismo okrenuli protiv njih. Pogoršanje uvjeta života svih ujedinjuje nas u obespravljenu i eksploatiranu masu koja nema izbora nego da se u konačnici pobuni. Do promjene će doći kad se svi obespravljeni ujedine i usmjere svoje nezadovoljstvo u pravom smjeru – protiv vladajućih elita. Nažalost, stiže nam novi val recesije sličan onom iz 2008., od kojeg se nijedna zemlja kapitalističke periferije još nije oporavila.

– Koliko je neuspjeh grčke Syrize i njihova kapitulacija pred Bruxellesom ugrozila lijevu ideju u Europi i otvorila prostor jačanju desnice?

– Ljevica koja to nije – koja nije spremna provesti prave reforme – u najvećoj je mjeri odgovorna zbog nepovjerenja radničke većine prema lijevim idejama. Pod „ljevicu“ se prodaje socijaldemokracija koja je izdala narod. Ljevica je ili antikapitalistička ili nije ljevica. Ne može se mijenjati sistem tako da se ništa ne promijeni.

Syriza provodi mjere štednje koje je narod izglasao da ne želi, no ona je i dobila vlast obećavajući nerealno – da će ukinuti mjere štednje i ostati u eurozoni. Bilo je kritičara koji su upozoravali da to nije moguće, no oni su proglašeni „nerealnima“. Sada vidimo što je realno, što se to može, a što ne. RF je oduvijek govorio kako stvari stoje, bez obzira na popularnost ili nepopularnost i izborni uspjeh. Ljevica mora stvoriti široki konsenzus oko radikalnih promjena, a ne kalkulirati je li to popularno i hoće li se „isplatiti“ na izborima.

– Neki vas po političkim idejama, ali i po fizičkom izgledu, uspoređuju s američkom socijalistkinjom Alexandriom Ocasio-Cortes, koja bilježi sve veću popularnost u tamošnjem biračkom tijelu, osobito među mladima. Gode li vam takve usporedbe?

– Godi mi kad me uspoređuju a Alexandriom jer ona nadahnjuje ljude. Ipak, njezin demokratski socijalizam i RF-ov su ponešto različiti. Ono što ulijeva nadu jest da su najjači opozicijski političari i političarke u SAD-u i Britaniji deklarirani socijalisti. Što god to značilo, jasno je da u svijetu pušu neki novi vjetrovi.

Lijevi suverenisti

– U jednom nedavnom intervjuu kazali ste za Radničku frontu da ste „lijevi suverenisti“. Možete li to malo objasniti?

– Naša se „suverenistička“ desnica muči kad se radi o ekonomskom imperijalizmu EU, dok RF kao ljevica, koja je navodno protuhrvatska, radi za samostalnu politiku u interesu naroda, a ne zapadnog kapitala. Većina banaka je u stranom vlasništvu, EU fondovima se ne može spasiti naša ekonomija, profiti odlaze vani, no naša „suverenistička“ desnica s tim nema problema i ne misli da treba prekinuti s dosadašnjim politikama. Desnicu treba napasti na njezinom terenu – naša desnica je sve samo ne „suverenistička“.

76. GODIŠNJICA SLAVNE BITKE

HRVATSKI VRH SE KONAČNO SJETIO PARTIZANSKIH HEROJA SA SUTJESKE

Moramo uočiti da na Sutjesku jedva dođe jedan Vladin izaslanik, dok se na Bleiburgu HDZ-ovi ministri guraju u redu, kako bi stajali s onima koji su rame uz rame s Nijemcima 1943. okupirali Split – kaže povjesničar dr. Ivo Goldstein

Među tisućama ljudi iz više država koji su u nedjelju došli na Tjentište, na proslavu 76. godišnjice legendarne bitke na Sutjesci, našao se i izaslanik hrvatske Vlade – bivši ministar branitelja Tomislav Ivić, koji je zapalio svijeću poginulim partizanima i položio vijenac s natpisom „Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske“.

Brojke otkrivaju razmjere tadašnje nacifašističke ofenzive i teškog partizanskog stradanja: oko 22.000 partizana – među kojima i 3500 ranjenika – našlo se u svibnju 1943. opkoljeno od čak 127.000 vojnika Sila Osovine: Nijemaca, Talijana, Bugara i ustaša (četnika nije bilo, jer su ih partizani prethodno potpuno razbili na Neretvi).

Nakon jednomjesečnih borbi glavnina partizanskih snaga uspjela se izvući iz obruča, uz visoku krvarinu: na Sutjesci je poginulo 7500 boraca (trećina ljudstva), a više od polovine poginulih činili su hrvatski partizani, pri čemu je najviše bilo onih iz Dalmacije: od šest tisuća dalmatinskih partizana, koliko ih se borilo na Sutjesci, poginulo ih je tri tisuće.

Od 16 partizanskih brigada koje su zatečene u obruču, najviše su stradale upravo Prva, Druga i Treća dalmatinska, a osobito Druga, koja je imala više od 50 posto mrtvih. Najviše poginulih partizana bilo je iz Šibenika i Splita. Sutjeska je najveće dalmatinsko groblje u Drugom svjetskom ratu.

Već iz ovih strahovitih brojki jasno je zbog čega današnja Hrvatska mora pamtiti svoje heroje sa Sutjeske. Pa ipak, tek ove godine jedan se hrvatski premijer sjetio poslati izaslanika na Tjentište. Zašto baš sada?

Poruka talijanskoj desnici

Dodatno zbunjuje i to što je Plenković izaslanika poslao na ovogodišnju 76. obljetnicu bitke, dok je lani, na jubilarnu 75. godišnjicu, skup na Tjentištu prošao bez službenih predstavnika hrvatske države. Podsjetimo, nakon što je lani SDP-ov saborski zastupnik Ranko Ostojić zatražio od Sabora da bude službeni pokrovitelj jubilarne manifestacije na Tjentištu, iz državnog vrha stigao je negativan odgovor.

No ove godine Vladin se izaslanik ukazao na Tjentištu. Je li riječ o konačnom vraćanju Republike Hrvatske u njeno civilizacijsko ležište, ili možda premijer tom gestom želi izgubljenu podršku krajnje desnice kompenzirati političkim manevrom ulijevo?

– To je ista ekipa koja je lani ne samo odbila pokroviteljstvo nad proslavom 75. godišnjice bitke na Sutjesci, nego se nisu niti kurtoazno pojavili na Tjentištu. A sada pošalju izaslanika kako bi se pred međunarodnom zajednicom malo oprali za Bleiburg i druge ustašluke koji u Hrvatskoj cvjetaju u mandatu ove vlasti – kaže spomenuti SDP-ov zastupnik Ostojić.

Politolog dr. Anđelko Milardović drži da ovaj Plenkovićev potez valja gledati u svjetlu nedavnih iredentističkih istupa pojedinih talijanskih i mađarskih političara, koji su otvoreno izrazili aspiracije na dijelove hrvatskog teritorija.

– Ako desnica u Italiji opet poseže za Istrom i Dalmacijom, onda treba podsjetiti što bi se s tim regijama dogodilo da je fašizam pobijedio, odnosno da nije bilo snažnog otpora istarskih, dalmatinskih i drugih hrvatskih partizana – kaže Milardović, dodajući kako bi Plenkovićevo slanje vijenca na Tjentište mogao biti i znak modernizacijskog zaokreta HDZ-a prema europskim vrijednostima.

Sutjeska omogućila ZAVNOH

U to, međutim, dvoji povjesničar dr. Ivo Goldstein, koji godinama upozorava na sramotnu ignoranciju hrvatskih vlasti prema tekovinama Narodnooslobodilačkog rata.

– Mislim da svi vide kako su u Hrvatskoj društvene vrijednosti izokrenute, a taj moralni kaos počinje upravo od ignoriranja bitaka na Neretvi i Sutjesci – smatra Goldstein, koji dolazak Plenkovićeva izaslanika na Tjentište vidi kao „civilizacijsku gestu prema tisućama stradalih hrvatskih partizana, gdje je još ponajviše bilo onih iz Dalmacije“.

– Ali moramo uočiti da na Sutjesku jedva dođe jedan Vladin izaslanik, dok se na Bleiburgu HDZ-ovi ministri guraju u redu, kako bi stajali s onima koji su rame uz rame s Nijemcima 1943. okupirali Split – ocjenjuje naš sugovornik.

Prema njegovim riječima, važnost bitke na Sutjesci za današnju Hrvatsku nije teško dokazati: baš u dane kad su na Sutjesci vođene najžešće borbe – 13. i 14. lipnja 1943. godine – u Otočcu i na Plitvičkim jezerima hrvatski su partizani održali povijesno zasjedanje ZAVNOH-a, na kojem su postavljeni temelji hrvatske državnosti, što jasno stoji i u Ustavu Republike Hrvatske.

– Dakle, ti mladići su ginuli na Sutjesci kako bi partizani u Hrvatskoj mogli osnovati ZAVNOH, izvorište današnje hrvatske državnosti. Pošto su fašisti i njihove sluge bili zauzeti na Sutjesci, nisu mogli biti u Otočcu i spriječiti stvaranje ZAVNOH-a – zaključuje ugledni povjesničar.

KAKO NAŠA DESNICA ZAMIŠLJA ‘NORMALAN ŽIVOT’ U DOMOVINI

U zadnjih pet godina napadnute su praktično sve društvene skupine koje su za vrijeme zločinačke NDH svoje ‘mjesto pod suncem’ našle kao zatočenici Jasenovca i drugih logora smrti u toj fašističkoj tvorevini

Prošle subote na Trgu Republike u Čakovcu više stotina ljudi okupilo se na antiromskom prosvjedu pod geslom „Želim normalan život“. Već iz te šture informacije vidi se da se u Čakovcu odvilo nešto nenormalno: kako može biti normalno nešto što je upereno protiv cijele jedne manjinske zajednice?

Istina, organizatori prosvjeda trsili su se dokazati da njihov skup nije uperen generalno protiv Roma, pa se za govornicom na Trgu Republike moglo čuti kako „i među Romima ima dobrih ljudi“. No upravo su takve (javne) izjave pouzdan indikator otklizavanja iz normalnosti, kako je to u četvrtak u Saboru sročio zastupnik romske manjine Veljko Kajtazi:

„Što bi bilo da je netko na središnjem trgu bilo kojeg grada organizirao skup na kojem bi se isticalo da i među Židovima, Hrvatima, Nijemcima ima dobrih ljudi?“ retorički se zapitao Kajtazi, posebno se okomivši na reakcije službenih predstavnika lokalne samouprave.

Naime, na skupu je govorila i načelnica općine Pribislavec Višnja Ivačić, a nakon skupa načelnik PU Međimurske Ivan Sokač ocijenio je kako se „Međimurje pokazalo kao tolerantna sredina“, jer da „nije bilo govora mržnje“, dok je međimurski HNS-ov župan Matija Posavec ustvrdio da se „mirni skup dogodio bez ijednog incidenta“ i da je „prošao u tolerantnom ozračju“.

Sažmimo stvar: skup na kojem gotovo svi sudionici paušalno govore o cijeloj romskoj zajednici, generalizirajući praktično sve Rome kao kriminalce s kojima nema suživota, dakle skup koji od prve do zadnje sekunde predstavlja ogledni primjer etničke diskriminacije, za vodeće ljude općine, županije i policije je „prošao u tolerantnom ozračju“! Što reći, osim dati opet riječ Kajtaziju?

Spaljeno romsko imanje

„Šokantno je da visokoobrazovani ljudi ne razumiju što je sporno s prosvjedom i što je to diskriminacija. Vjerujem da im tom logikom nisu sporni ni rasni zakoni koji govore ono što smo mogli čuti na prosvjedu“, kazao je romski zastupnik u Saboru, dodavši kako je u danima nakon prosvjeda širom Međimurske županije zabilježeno više antiromskih ekscesa, pa je tako u srijedu zapaljeno imanje koje je kupio Rom.

„Počinitelj je otvoreno priznao da je to učinio jer ‘ne želi Cigane u blizini’“, upozorio je Kajtazi da su pogubne posljedice „tolerantnog prosvjeda“ već počele djelovati. Tako smo i eksplicitno doznali kako bi izgledao taj „normalan život“ u Međimurju – to bi bio život bez Roma.

Novinari su odmah pronašli da su organizatori prosvjeda povezani s klerikalnom i „suverenističkom“ desnicom, pa ne čudi što je politička podrška prosvjedu došla upravo iz stranke HRAST, čiji je zastupnik Hrvoje Zekanović čak prekidao novinsku konferenciju koju je u Saboru organizirao Kajtazi.

Ta je tobože patriotska desnica samo u zadnjih nekoliko godina proizvela čitav niz diskriminacijskih incidenata uperenih protiv hrvatskih manjina i njihovih simbola. Trend je započeo negdje ujesen 2013. godine, praktično odmah nakon što smo ušli u EU.

Podsjetimo, već u listopadu 2013. klerikalne udruge su organizirale „antipederski“ referendum o braku – s jedinim ciljem da se pripadnike LGBTQ zajednice spriječi da pravno konzumiraju brak – a već narednog mjeseca počelo je s razbijanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru, kako bi se i srpskoj zajednici pokazalo „gdje joj je mjesto“.

‘Zloglasni’ srp i čekić

Potom su učestali pokušaji da se iz hrvatskog Ustava izbaci antifašizam, što traje do danas, o čemu govori i promptna reakcija hrvatskog MUP-a i pravosuđa protiv zagrebačkog mladića Filipa Drače, koji je nedavno na spomeniku Franji Tuđmanu iscrtao srp i čekić, simbole međunarodnog radničkog pokreta. Za razliku od uništavanja 3000 antifašističkih spomenika širom zemlje, za koje nitko nikad nije odgovarao, Drača je uz javnu hajku odmah uhapšen, a DORH za njega traži deset mjeseci zatvora uz tri godine uvjeta.

Drugim riječima, u zadnjih pet godina napadnute su praktično sve društvene skupine koje su za vrijeme zločinačke NDH svoje „mjesto pod suncem“ našle kao zatočenici Jasenovca i drugih logora smrti u toj fašističkoj tvorevini – i Srbi, i Romi, i homoseksualci i antifašisti.

Netko će reći da su bar Židovi pošteđeni, ali žestoki val povijesnog revizionizma – s akcentom na rehabilitaciju ustaštva – direktno evocira traumatska sjećanja židovske zajednice na to najmračnije razdoblje hrvatske povijesti, što se zorno vidi po već višegodišnjem odbijanju predstavnika te zajednice da na komemoraciju u Jasenovac odu skupa s državnom kolonom. Umjesto toga, oni u Jasenovac idu s predstavnicima ostalih navedenih društvenih grupa – Srba, Roma i antifašista.

Još bi se dalo pisati o ovome – sjetimo se koliko malo našoj desnici treba da oko pitanja Piranskog zaljeva potakne zlu krv prema Slovencima, ili koliko se slavljenjem Herceg-Bosne direktno izražavaju stare teritorijalne pretenzije prema BiH. Kako bilo, danas znamo kako ta klerikalno-suverenistička desnica zamišlja „normalan život“ – to bi bio život bez Roma, Srba, pedera, antifašista…

Zvuči poznato?

SLOBODNA U SUPETRU, DAN NAKON DIVLJAČKOG NAPADA NA MLADE SEZONSKE RADNIKE SRPSKE NACIONALNOSTI

Dolaze napadnuti mladići, a s njima i djevojka: krhka, nježna cura sa zavojem na ruci. ‘Zar su i nju tukli?’ pitamo vlasnika objekta, u nevjerici. ‘Šutirali su je’, umjesto gazde odgovara mladić s vidljivim hematomom ispod lijevog oka

Bit će ovo priča bez previše imena i fotografija, jer se žrtve i svjedoci ne osjećaju sigurno. Stoga se nisu htjeli ni predstaviti ni slikati, a ni razgovarati s novinarima. To je i suština i tragedija cijele priče zbog koje je Supetar u ponedjeljak zamuknuo i povukao se u sebe, čekajući što će uraditi policija i pravosuđe. Strah se uvukao u malo turističko misto, taman na početku sezone.

Priča počinje u nedjelju ujutro oko četiri sata, kada se skupina sezonskih radnika, zaposlenih u jednom od ugostiteljskih objekata u središtu Supetra, vraćala kući nakon napornog radnog dana. Bilo ih je četvero: 26-godišnja djevojka iz Varaždina i trojica slavonskih mladića u ranim dvadesetima (dva 22-godišnjaka i jedan 21-godišnjak), od kojih su dvojica iz Vukovara, a jedan iz Slatine. Neki od njih su Srbi, što će se pokazati kao „okidač“ za brutalno nasilje kojem su bili izloženi.

S njima u društvu bio je i peti čovjek, njihov prijatelj, 26-godišnji domaći mladić Tomo Domančić, vatrogasac u lokalnom DVD-u. On će proći najgore od svih i završiti s višestrukom frakturom nosa, jer je htio zaštititi prijatelje od napadača.

Napad se dogodio na supetarskom Autobusnom kolodvoru, u neposrednoj blizini Trajektne luke i prostorija Torcide Brač, odakle su napadači izletjeli, urlajući: „Di je Srbin?“ Napadača je bilo dvadesetak, a prema dosadašnjim spoznajama nije se radilo o domaćim torcidašima već onima iz Splita. U Supetru se, naime, prethodnu večer održavao Torcida Kup, na koji su kao sudionici i posjetitelji došli brojni pripadnici splitske Torcide, iz raznih splitskih kvartova.

Napadači su nasrnuli na mlade sezonske radnike, uključujući i djevojku, a Tomo ih je pokušao zaštititi, kako i dolikuje jednom vatrogascu. Alkoholizirana rulja ih je sve iscipelarila, a Tomu je netko udario šakom u nos, te je zadobio višestruku frakturu. Od daljnjeg iživljavanja spasio ih je jedan lokalni taksist, koji je, vidjevši što se događa, počeo trubiti, na što su se napadači razbježali.

To su, ukratko, bile informacije s kojima smo u ponedjeljak ujutro krenuli za Supetar.

 ‘Nemojte se ljutit, sve me boli’

Prethodno smo iz Splita nazvali Tomu. Mladić se javio, glasom koji je odavao vidnu iscrpljenost, a iz razgovora smo shvatili da se upravo nalazi u supetarskom Domu zdravlja:

– Mi smo se slučajno našli tamo. Ja sam jednog od napadnutih momaka poznavao otprije i mi smo otišli popit piće: on sa svojom ekipom, ja sa svojom. I kad smo krenuli kući, ovi su nas napali. Evo, zove me doktorica, moram ić, javit ću vam se kasnije – rekao je Tomo u tom prvom razgovoru.

Drugi put čuli smo se s trajekta za Supetar, da potvrdimo gdje ćemo se naći kad se iskrcamo. Potpisnik ovih redaka tu je priliku iskoristio da Tomi čestita na gesti građanske hrabrosti, kojom je osvjetlao obraz i Supetru, i Braču i cijeloj Hrvatskoj.

– Ma dobro – odgovorio je momak. – Pa napravio sam ono šta bi valjda svako normalan napravio.

Treći razgovor s Tomom uslijedio je nakon što smo se u podne iskrcali u Supetru. Mladić je sada zvučao još iscrpljenije nego prethodna dva puta:

– Nemojte se ljutit, nisam vas moga dočekat, bilo mi je loše, mora sam otić kući odmorit. Nisam spava 50 sati, sve me boli, a doktorica mi je dala lijekove, pa me sad malo bacilo…

Valjda zadnjim atomima snage Tomo nas je još stigao uputiti gdje da nađemo njegove napadnute prijatelje, pa smo se odmah s trajekta uputili tamo, zamolivši na rivi jednog od mještana da nam pokaže put do traženog ugostiteljskog objekta. Čovjek je odmah pogodio zbog čega smo došli:

– Ja sam tu noć prolazio kraj sportskih terena di je bio taj Torcida Kup, i mene su gađali.

– Tko vas je gađao?

– Pa ti mulci šta su došli iz Splita. Ko god bi proša, gađali su ga bobicama i kamenčićima. Samo izazivaju ljude pa čekaju oće li ko reagirat, da navale na njega. To su budale bez budućnosti – rezignirano će čovjek.

 ‘To su krasni mladi ljudi’

Dolazimo u traženi ugostiteljski objekt. Dok zove svoje sezonske radnike, one koji su dan ranije napadnuti, vlasnik nas moli da u tekstu ne navodimo ime objekta: veli kako je uvjeren da će se napadači u tom slučaju vratiti i osvetiti se.

– Molim vas ka Boga da nam ne otežavate situaciju, i ovako nam je dovoljno teško. To su krasni mladi ljudi, već četiri godine rade kod mene i odlični su radnici, nikad s njima nije bilo problema. Mi sad čekamo kako će policija i sud reagirati, i očekujemo najstrože kazne za napadače. A ako ne budemo zadovoljni presudama, uzet ćemo odvjetnika.

Konačno, dolaze napadnuta trojica mladića, a s njima i djevojka: krhka, nježna cura sa zavojem na ruci.

– Zar su i nju tukli? – pitamo vlasnika, u nevjerici.

– Šutirali su je – umjesto gazde odgovara mladić s vidljivim hematomom ispod lijevog oka.

U tom času ostao sam bez riječi. Znam da sam novinar i da bih sad trebao nešto pitati ove mlade ljude, ali pogled na djevojčinu zamotanu ruku naprosto me ubio u pojam.

– Nismo svi takvi – kažem skrušeno mladiću, umjesto bilo kakvog pitanja.

– Znam – odvratio je mladić.

– Čujte – reče u tom trenutku vlasnik objekta. – Mi bi sad morali kod gradonačelnice, zvala nas je da dođemo.

Dok hodamo s njima prema uredu supetarske gradonačelnice Ivane Marković – koja je već rano ujutro objavila da Grad Supetar zbog ovog divljačkog napada obustavlja daljnje financiranje Torcida Kupa i uskraćuje im korištenje gradskih sportskih terena – pokušavam razgovarati s mladićima i djevojkom, a Duje ih pokušava nagovoriti na kakvu fotografiju. Oni, međutim, rezolutno odbijaju i jedno i drugo.

– Mi moramo ostati ovdje cijelo ljeto – promrsi napadnuta djevojka, kako bi nam dala do znanja da se neće predomisliti.

– Možete li nam bar reći da li vas boli?

– Dobro je – odgovara cura.

Potresena gradonačelnica

Gradonačelnica Marković nam kaže da pričekamo u hodniku dok ona razgovara s napadnutim mladićima i djevojkom: ne želi da ih prisustvo novinara dodatno opterećuje, dovoljnu su kalvariju prošli. Dvadesetak minuta kasnije mladići i djevojka odlaze natrag na posao, a gradonačelnica nas poziva u svoj ured.

– Nisam htjela da ih slikate kad oni to ne žele, već su dovoljno traumatizirani – kaže nam kao da se ispričava, iako nema potrebe.

Molimo je da nam ukratko prepriča što je razgovarala s njima.

– Kao što znate, mi smo odmah osudili ono što se jučer dogodilo, čim smo saznali. Danas smo ih direktor Turističke zajednice Ive Cvitanić i ja pozvali sve da dođu, osim našeg Supetranina koji je najgore prošao i koji nije mogao doći. Zvala sam i njegovu majku i ponudila pomoć. I Grad i Turistička zajednica stoje na raspolaganje tim mladićima i djevojci. Jeste vidili tu curu?

– Jesmo – potvrđujemo.

– Pa ona nema pedeset kila, i nju su napali! – kaže gradonačelnica, a u očima joj se vidi da napadnute sezonske radnike nije zvala pro forme, već da je istinska zgrožena, kao da želi reći: „Pa šta je ovo, kakvi smo to ljudi postali?“

– Potresena sam kad sam to vidjela, to su djeca… – nastavi gradonačelnica.

Nastalu šutnju prekidamo pitanjem je li Grad Supetar i ranijih godina imao problema s posjetiteljima Torcida Kupa, odnosno s torcidašima.

– Pa zar je to Torcida? – odgovara gradonačelnica protupitanjem. – Ako ti „junaci“ pripadaju Torcidi, onda neka se Torcida oglasi. Ako me išta tješi u ovom slučaju, onda je to što u u ovom divljačkom napadu nije sudjelovao nitko od Supetrana, odnosno nitko od Torcide Brač, barem prema mojim saznanjima.

Vraćamo priču na njezinu jutrošnju odluku da kao gradonačelnica obustavi financiranje Torcida Kupa i uskrati im korištenje gradskih terena.

– To je bilo nužno učiniti, da preveniramo eventualno buduće nasilje. Ako se posjetitelji tog događaja ovako ponašaju, onda nemamo što razgovarati. Supetar je otvoren grad i meni je apsolutno neprihvatljivo da bilo tko u Supetru bude napadnut zato što drugačije govori ili hoda, ili zato što je druge nacionalnosti. U mom mandatu to neću dozvoliti, nema šanse – završava gradonačelnica Marković.

Pozdravljamo se s gradonačelnicom, s mislima na vatrogasca Tomu. Dok je ljudi kao što je on, još Hrvatska ni propala.

Napadnut i državljanin BiH

U razgovorima na rivi doznali smo da napad na mlade sezonske radnike iz Slavonije i Varaždina nije bio jedini divljački incident te noći u Supetru, budući da je u kompleksu kafića pored sportskih terena, na kojima se održavao Torcida Kup, napadnut još jedan građanin s BiH državljanstvom, kojeg su, kako nam rekoše Supetrani, odvezla kola Hitne pomoći. Prema njihovim riječima, i tu su napadači bili torcidaši iz Splita.

Taksist – spasitelj

U supetarskoj trajektnoj luci našli smo taksista koji je u nedjelju ujutro spasio napadnute mladiće i djevojku od težih posljedica. Kao ni drugi Supetrani, ni on se nije htio predstaviti ni fotografirati se.

– Nemojte mi ni taksi slikat, pa da mi dođu ti huligani i razbiju auto – upozorava nas, a mi ga molimo da nam barem opiše što se dogodilo.

– A ništa, ja sam vozija u tom smjeru i vidim, njih dvadeset tuče njih par. I odma sam upalija sva svitla i lega na trubu, i onda su se razbižali.

– Kako komentirate odluku gradonačelnice da obustavi financiranje Torcida Kupa?

– Pozdravljam njenu odluku. I prije nego šta je to objavila, mi smo ovdi komentirali da bi to tribalo zabranit. Svaka čast Torcidi, ali mi smo misto koje živi od turizma i ovakve stvari su zadnje šta nam triba – rekao je čovjek.

SUTRA SE NAVRŠAVA 30 GODINA OD MASAKRA STUDENATA NA TIANANMENU

Prizor je bio nadrealan, neviđen u povijesti: mladić u bijeloj košulji stoji sâm pred kolonom tenkova i svojim tijelom sprečava im prolaz. Mjesto radnje: Trg nebeskog mira u Pekingu (Tiananmen). Vrijeme radnje: 5. lipnja 1989., dan nakon masakra studenata na trgu.

To je ikonička fotografija 20. stoljeća, poput one vijetnamske djevojčice Kim Phuc koja ispečena od američkog napalma naga vrišti u fotografski objektiv, poput mrtvog Che Guevare na bolivijskom odru ili još uvijek živog hrvatskog heroja Stjepana Filipovića koji pod njemačkim vješalima diže ruke u zrak i poziva okupljeni narod na otpor fašizmu, ne hajući što će za koji čas biti pogubljen od tih istih fašista.

Ni taj nepoznati kineski mladić, čiji identitet i sudbina nikad nisu utvrđeni, nije tog 5. lipnja 1989. brinuo što će biti s njim osobno. U tom kaotičnom trenutku on je bio glas generacije čiji su zahtjevi za većim društvenim slobodama dan ranije, 4. lipnja, bili brutalno pregaženi – i metaforički i doslovno – gusjenicama tenkova kineske Narodnooslobodilačke armije. Njegova samoubilačka gesta ostat će zaštitni znak neuspješne pobune te generacije kineskih studenata.

Operacija slamanja studentskog ustanka u Pekingu zapravo je počela baš na današnji dan, 3. lipnja 1989., kada su se oko 23.30 na zapadnom prilazu Tiananmena počeli pojavljivati prvi tenkovi i kamioni s kineskim vojnicima. Cijelu noć pristizala su vojna oklopna vozila, da bi ujutro, negdje između 5.30 i 6 sati, Tiananmen bio konačno ispražnjen, uz lelek ozlijeđenih i sirene ambulantnih kola koja su odvozila mrtve i ranjene.

Ni danas, trideset godina kasnije, ne zna se točan broj ubijenih studenata. Kineski Crveni križ vrlo brzo je objavio da je poginulo 2600 ljudi, da bi kineske vlasti odmah desetkovale tu brojku: prema njima, u neredima na Tiananmenu i okolnim ulicama te je noći s 3. na 4. lipnja smrtno stradala 241 osoba, od čega 23 vojnika, uz oko 7000 ranjenih. Neke zapadne službe, pak, tvrde da je mrtvih bilo deset tisuća.

Umire Mao, dolazi Deng

Da bismo razumjeli zbog čega su se te pekinške večeri prije trideset godina, baš na današnji dan, na zapadnom prilazu Tiananmenu ukazali tenkovi Narodnooslobodilačke armije koji će krenuti na studente, moramo se vratiti ne samo sedam tjedana unatrag – kada su, 15. travnja, započeli masovni studentski prosvjedi – nego i na sâm početak 80-ih godina, kad su se u Narodnoj Republici Kini počele konstituirati političke i društvene okolnosti koje će 1989. dovesti do studentskog ustanka u Pekingu.

Po smrti osnivača komunističke Kine Mao Ce Tunga 1976. godine, na čelo zemlje dolazi Deng Xiaoping, kojeg drže „ocem moderne Kine“ i tvorcem „socijalizma s kineskim karakteristikama“. Svjestan golemog ekonomskog zaostajanja Kine za Zapadom, kojeg Maov pravovjerni socijalistički model nije uspio bitno smanjiti, Deng je shvatio da mora uvesti elemente kapitalizma i tržišne privrede, a da pritom partijski socijalistički put u komunizam mora ostati neupitan. U tom limbu skovao je pojam i model „socijalističke tržišne privrede“, čije će provođenje u narednih četrdeset godina Kinu odvesti do pozicije svjetske sile broj dva, a prema nekima i broj jedan.

No tada, u prvom desetljeću nakon Maoa, još nije bilo izvjesno da će Dengov model požnjeti uspjeh i razviti Kinu. U 80-ima Deng je u Politbirou morao neprestano manevrirati između liberalno-reformske i konzervativne struje, budući da su njegove ekonomske reforme i posljedični ubrzani rast standarda ohrabrili one koji su htjeli i reforme političke prirode, što je pak izazvalo žestoki otpor tvrdog krila partije.

Tako je 1987., kao ustupak konzervativcima u Politbirou, Deng smijenio liberalnog šefa partije Hu Yaobanga, čije su reformske ideje studenti simpatizirali, posebno one o slobodi govora i slobodi medija. Hu je optužen za „buržoasku liberalizaciju“ Kine, ali je zadržao mjesto u Politbirou, a upravo će njegova smrt dvije godine kasnije biti „okidač“ za izlazak studenata na ulice.

Umire Hu, stižu studenti

Početkom travnja 1989. Hu dobija srčani udar – i to upravo na sjednici Politbiroa – te umire deset dana kasnije, 15. travnja. Na vijest o njegovoj smrti istu večer na Tiananmenu se okupilo oko 50.000 studenata, koji su time htjeli vlastima poručiti kako žele da se Kina razvija u smjeru koji je naznačio liberalni reformator Hu.

Studenti su na Tiananmen došli i sutra i prekosutra, i za malo vremena svakodnevni pohod na Trg nebeskog mira postao je rutina za sve veći broj studenata, ali i drugih građana Pekinga koji su se pridružili njihovim zahtjevima za demokratizacijom kineskog društva. Nekih dana, vele izvještaji iz tog vremena, na Tiananmenu se znalo okupiti i do milijun ljudi, što je bilo deset posto populacije Pekinga.

Studenti su na trgu čak podigli improvizirani spomenik Božici demokracije, nalik američkom Kipu slobode, i smjestili ga baš nasuprot goleme slike Mao Ce Tunga na ulazu u Zabranjeni grad, na ključno mjesto kineske političke mitologije. Bio je to direktan izazov Komunističkoj partiji, nešto s čime se kineski komunisti nisu susreli u prethodnih četrdeset godina postojanja Narodne Republike Kine.

Studentske demonstracije trajale su punih sedam tjedana, sve do krvavog 4. lipnja. Iako Deng u tom trenutku formalno više nije obnašao nijednu funkciju, ni državnu ni partijsku, ipak je i dalje figurirao kao neslužbeni patrijarh koji rješava stvari i donosi ključne odluke. Kao i tijekom čitavih 80-ih, i sada se našao „između dvije vatre“: reformski dio Politbiroa, predvođen šefom partije Zhaom Ziyangom, podržao je studentske zahtjeve, dok je konzervativna struja na čelu s premijerom Li Pengom tražila da se „kontrarevolucionarna pobuna“ uguši odlučnom intervencijom vojske. Čekala se Dengova riječ.

Sedam tjedana razmišljanja

Tada 85-godišnjak, Deng je razmišljao punih sedam tjedana, dok su zapadni mediji izvještavali o „masovnoj pobuni naroda“ i „skorom slomu komunizma u Kini“. Tih burnih tjedana reformski šef partije Zhao Ziyang posjetio je studente na Tiananmenu, dok je konzervativni premijer Li Peng primio njihove vođe i razgovarao s njima u izravnom TV-prijenosu, ali ti potezi partijskog i državnog vrha nisu nagnali pobunjenike da napuste Tiananmen.

Konačno je vrhovni arbitar Deng, nakon sedam tjedana premišljanja, prelomio i obznanio društvenu formulu koja će ne samo riješiti pobunu na Tiananmenu, nego i do dana današnjeg ostati ključno geslo kineske Komunističke partije: „Ekonomske promjene – da; političke promjene – ne!“ I tako je 3. lipnja navečer, baš na današnji dan prije trideset godina, Deng izdao sudbonosno naređenje o intervenciji vojske. Otuda su se tog dana oko 23.30 na zapadnom prilazu Tiananmena pojavili prvi tenkovi Narodnooslobodilačke armije, a uskoro će širom golemog trga odjekivati jauci i zapomaganja.

Kako u reportaži Al Jazeere iz 2012. ističe američki sinolog Perry Link, profesor Istočnoazijskih studija na Sveučilištu Princeton, Deng je tog 3. lipnja 1989. izdao kontroverzne upute vojsci:

„Naredio je da se do 6 ujutro trg raščisti bez obzira na sve. S druge strane je molio da ne dođe do krvoprolića. Vojnici, naravno, nisu mogli ispuniti oba ova zahtjeva“, kazao je Link.

Službena verzija Pekinga ponešto se razlikuje od opisanog zapadnog narativa. Kineske vlasti tvrdile su da nije bilo masakra studenata, odnosno da su vojnici ispraznili trg bez pucnjave. Vlada je priznala da je u neredima i sukobima te noći na ulicama oko Tiananmena i susjednim četvrtima poginulo oko 300 ljudi, ali je tvrdila da su mnogi od njih vojnici koji su stradali u borbi s naoružanim studentima.

Spaljeni kineski vojnici

Vlada je objavila da su studenti bacali Molotovljeve koktele na oklopna vozila i vojne kamione, te da su uslijed toga mnogi vojnici živi spaljeni, a da su njihova karbonizirana tijela visjela s autobusa. Štoviše, slike i snimke spaljenih vojnih vozila i mrtvih vojnika još uvijek se mogu naći u bespućima globalnog interneta, a neke od njih ovih je dana objavio portal Logično.

Kako bilo, vojnici su do jutra rastjerali demonstrante i uklonili studentske barikade, što je označilo kraj prosvjednog pokreta: uslijedila su masovna hapšenja i čistke, čime su okončana nastojanja da se u Kini uvede liberalna demokracija zapadnog tipa. Reformska struja je razbijena, pa je i liberalni šef partije Zhao Ziyang dvadeset dana nakon Tiananmena smijenjen s funkcije, te je završio u kućnom pritvoru, gdje će ostati sve do smrti 2005. godine. To je bio epilog studentskog ustanka.

Na neki način, studenti s Tiananmena su umrli dvaput. Prvi put tog 4. lipnja 1989., a drugi put tokom narednih trideset godina, budući da njihova žrtva ne samo što nije dovela do demokratizacije Kine u zapadnom stilu, već današnji naraštaji mladih Kineza za tu žrtvu niti ne znaju. U današnjoj Kini ustanak na Tiananmenu iz 1989. je tabu, o kojem nema tragova čak ni na (kineskom) internetu. Mladi Kinezi uglavnom pojma nemaju što se tada dogodilo.

Svaki spomen ovog događaja u Kini je strogo zabranjen, pa je otuda veliki dio kineske mladosti odrastao u apsolutnom neznanju o zbivanjima na Tiananamenu, baš kao što javnost na Zapadu ne zna ništa o ubijenim kineskim vojnicima na tom istom Tiananmenu. I Kina i Zapad već punih trideset godina žive selektivne istine o tragediji na Trgu nebeskog mira.

Mladić protiv tenkova

Identitet mladića u bijeloj košulji koji je na Tiananmenu sâm stao pred kolonu tenkova ostao je do danas nepoznat, kao i njegova sudbina. Na arhivskim snimkama vidi se kako se penje na tenk i pokušava razgovarati s vojnikom koji se promolio kroz tenkovsku kupolu, te kako potom skače na tlo, nakon čega mu prilaze dvojica muškaraca u civilu i odvode ga s trga. To je posljednji kadar koji prikazuje tog čovjeka.

Kineski novinar Jan Wong, tadašnji dopisnik kanadskih medija iz Pekinga, pisao je kasnije da su ta dva muškarca zgrabili mladića „kao da ga žele zaštititi“, te je iznio dojam da su „ti ljudi bili zabrinuti za mladića“, odnosno da su ga „odveli na sigurno“. Drugi tvrde da su to bili agenti kineske vlade koji su mladića „odveli u nepoznato“, nakon čega je pogubljen. Visoki službenik američke administracije Bruce Herschensohn, pomoćnik bivšeg predsjednika SAD-a Richarda Nixona, izjavio je 1999. da je nepoznati mladić pogubljen nakon dva tjedna.

Neki opet tvrde da ga policija nikad nije uspjela pronaći. Pojedini mediji objavili su izjavu neimenovanog dužnosnika kineske vlade koji je ustvrdio kako su im novinari rekli mladićevo ime te da su ga pokušali pronaći, ali da ga nisu našli ni među živima ni među mrtvima.

Špekuliralo se da je posrijedi 19-godišnji student Wang Weilin, čiji prijatelji drže da je ubijen. No, potonji kineski vođa Jiang Zemin, koji je Komunističku partiju preuzeo 20 dana nakon događaja na Tiananmenu – pošto je prethodni čelnik Zhao Ziyang smijenjen zbog naklonosti prema studentima – tvrdio je da Partija ne zna ništa o sudbini mladog pobunjenika, pa čak ni njegovo ime. Kad ga je godinu dana nakon Tiananmena poznata američka novinarka Barbara Walters u intervjuu pitala zna li što se dogodilo s mladićem, Zemin je dao neodređeni odgovor:

„Vojnici u tenkovima nisu željeli gaziti preko onih koji su im stajali na putu. Mislim da nije ubijen“, kazao je tada Zemin.

Postoje i tvrdnje da je mladić uspio napustiti Kinu te da je pobjegao na Tajvan, gdje navodno i danas živi. U travnju 1998. američki magazin „Time“ uvrstio ga je na listu 100 najutjecajnijih ljudi 20. stoljeća.

KNJIGA ‘AMORELLA – PLOVEĆI GRAD’ KAO PODSJETNIK NA DOBA KAD JE SPLITSKI ŠKVER BIO U SVJETSKOM VRHU

‘Čast mi je da je ovakav jedan brod izgrađen u Splitu. Samo nekoliko brodogradilišta u svijetu u stanju je graditi zahtjevne brodove ovog tipa vrlo visoke klase’, kazao je u rujnu 1988. za ‘Slobodnu’ finski brodovlasnik Gunnar Eklund

Bila je to ljepotica kakvu Split nikad nije vidio. Cijeli grad je pričao o njoj, a radnici škvera su je naprosto obožavali, izražavajući se o njoj biranim riječima: te ima „lipu figuru“, te „gracioznu liniju“, te „moćne bokove“… Ukratko, zborili su škverani, mala je „ka bombon“.

Znam to iz prve ruke, jer sam upravo u to vrijeme radio u škveru preko „Student-servisa“, i jedino me zbunjivalo što škverski radnici, govoreći o toj meni nepoznatoj dami, koriste mušku imenicu: zvali su je „Finac“. Na isteku prvog radnog dana stidljivo sam zamolio šefa da mi razjasni taj slučaj i da mi lijepo kaže, kao čovjek čovjeku: tko je ta moćna ljepotica i zašto je zovu muškim imenom?

„Oćeš je vidit?“ upitao me šef.

„Oću“, rekao sam.

Kako je naš mali odjel za spajanje puntižela i izradu brodskih skela bio smješten na kraju kompleksa brodogradilišta, šef me posjeo u nekakav mali kamionet i odveo do navoza.

„Gledaj i pamti!“ rekao je. Još se sjećam ponosa u tom glasu. Danas znam: to je bio ponos pripadnika radničke klase koji zna da sudjeluje u nečemu velikom, u nečemu što će se pamtiti. Tako sam upoznao „Amorellu“.

Prvi šok bio mi je spoznaja da „Finac“ nije žena nego brod. Dok mi je šef tumačio da „Amorellu“ gradimo za finskog naručitelja, tadašnju tvrtku „SF Line“ – otuda „Finac“ – proživljavao sam novi šok, suočen s „Amorellinim“ dimenzijama: čelična konstrukcija trupa činila mi se veća od obližnjeg „Hajdukova“ stadiona. Nikad dotad nisam vidio veći brod.

Nisam ga ni mogao vidjeti, jer splitski škver nikad prije nije izgradio tako veliki putnički brod, niti je toliki putnički brod ikad ranije pristao u Split. Bilo je to doba prije mega-kruzera koji danas rutinski uplovljavaju u splitsku Gradsku luku. Bila je 1987. godina.

Spaja tri grada i dvije države

Više od trideset godina kasnije ovaj čudesni brod dobio je knjigu o sebi, pod naslovom „Amorella – ploveći grad“, čiji su autori vizualna umjetnica Duška Boban i glavni urednik „Novosti“ Nikola Bajto. Knjiga je predstavljena prije dva tjedna u amfiteatru splitskog Multimedijalnog kulturnog centra (Dom mladih), uz istoimenu izložbu fotografija Duške Boban u Galeriji MKC-a, nastalih tijekom plovidbe „Amorellom” u prosincu prošle godine. „Amorella“, naime, i danas plovi Baltikom, na svakodnevnoj 23-satnoj kružnoj turi od finskog grada Turkua do švedske prijestolnice Stockholma i natrag.

Ako odete na stranice finskog brodara „Viking Line“, vidjet ćete da „Amorella“ svako jutro isplovljava iz Turkua u 08.45 po finskom vremenu, da bi u 14.10 pristala u Mariehamn, glavni grad Alandskih otoka (autonomnog teritorija pod finskim suverenitetom, ali s većinskim švedskim stanovništvom), gdje se zadržava petnaest minuta i u 14.25 nastavlja za Stockholm, gdje stiže u 18.55 sati po švedskom vremenu, jedanaest sati nakon što je isplovila iz Turkua (švedsko vrijeme je jedan sat iza finskog). Nakon samo sat odmora, „Amorella“ iz Stockholma isplovljava u 20 sati, na Alandskim otocima pristaje u 03.15 i već nakon pet minuta nastavlja za Turku, gdje po plovnom redu stiže ujutro u 07.35 po finskom vremenu, i već sat kasnije opet kreće za Stockholm.

Odnosno, kako u uvodnom tekstu „Muzej mora“ piše Duška Boban:

„I trideset godina nakon porinuća taj u svijetu nagrađivani brod drži vezu Stockholm – Mariehamn – Turku za koju je izgrađen. Svakodnevno, bez značajnih stanki spaja tri grada i dvije države, u svom uvijek istom plovnom ritmu, lomeći led Baltika, spretno zaobilazeći hridi Alandskog otočja…“

Kuma Kirsti iz Finske

Vratimo se trideset godina unatrag. Koliko je taj brod izazivao pažnje već tokom gradnje na navozima splitskog škvera, i koliko je cijeli grad „disao“ skupa s rastućim čeličnim kolosom, svjedoči čitav niz tekstova i naslovnica „Slobodne Dalmacije“ iz tog vremena, posvećenih upravo „Amorelli“, koje je Bajto u knjizi pedantno pobrojao.

Počelo je skromnom crticom u veljači 1986. o ugovaranju posla s finskim naručiteljem, a kako se „Amorellin“ trup uzdizao s navoza u škveru, tako se priča o njoj probijala do naslovnica. Novinari „Slobodne“ pisali su o golemom i gigantskom feribotu, nazivali ga „plovećim hotelom“ i „plovećim gradom“ (pa je ovaj potonji izraz završio i u naslovu knjige), te njegove putničke prostore uspoređivali s površinom 290 prosječnih splitskih stanova, a ukupni iskorišteni volumen s veličinom jednog gradskog naselja.

Na naslovnici „Slobodne“ je 27. srpnja 1987. završila i vijest o porinuću „Amorelle“. Spektakularnom događaju prisustvovalo je desetak tisuća ljudi, među kojima i 120 gostiju iz Finske, uključujući i tamošnje parlamentarce i guvernere. „Amorellu“ je tradicionalnom bocom šampanjca krstila kuma Kirsti Lundqvist, supruga jednog od predstavnika kompanije „SF Line“ (koja će se kasnije preimenovati u „Viking Line“, kako se i danas zove), a osobno je u Split došao i osnivač kompanije i njen tadašnji generalni direktor Gunnar Eklund.

Potom se u travnju 1988. piše o odlasku Amorelle na dokovanje u brodogradilište „Veljko Vlahović“ u Bijeloj u Crnoj Gori radi uređenja brodskog dna – skupa s 500 splitskih škverana koji ne prekidaju radove na opremanju paluba – kao i o njenom povratku 12 dana kasnije, 7. svibnja, što je sutradan udarna vijest na naslovnici novine, uz fotografiju Feđe Klarića i tekst o tome kako je „Amorella“ premijerno uplovila u Gradsku luku i izazvala veliko zanimanje Splićana.

Gužva u Kaštelanskom zaljevu

Konačno, stiže i 28. rujna 1988., dan zakazan za isporuku „Amorelle“. U Split ponovo stiže finski brodovlasnik Gunnar Eklund, a „Slobodna“ sutradan prenosi njegovu izjavu kako je vrlo zadovoljan obavljenim poslom, premda je rok za isporuku „probijen“ za nekoliko mjeseci.

„Čast mi je da je ovakav jedan brod izgrađen u Jugoslaviji, u Splitu. Samo nekoliko brodogradilišta u svijetu u stanju je graditi zahtjevne brodove ovog tipa vrlo visoke klase. (…) Splitsko brodogradilište može konkurirati i brodogradilištu Wärtsilä, najpoznatijem za izgradnju ovakvih brodova“, kazao je tada Eklund, dodavši kako će i drugim brodovlasnicima preporučiti da ovakve brodove grade u Splitu.

Samo dva mjeseca kasnije, u studenome 1988., „Slobodna“ opet piše o „Amorelli“: najčitaniji svjetski pomorski magazin „Maritime Reporter and Engineering News“, pokrenut krajem 19. vijeka u New Yorku, dodjeljuje „Amorelli“ titulu „Outstanding Oceangoing Ship of the Year“, u nas prevedenu kao „Brod godine“. Istu titulu godinu kasnije dobit će i „Amorellina“ blizanka „Isabella“, također napravljena u splitskom škveru, koji je tim međunarodnim priznanjima praktično ušao u vrh svjetske brodogradnje.

Bilo je to neko drugo vrijeme, u svakom smislu. Veliki i raznovrsni brodovi za domaće i strane naručitelje tih su se godina na navozima splitskog brodogradilišta štancali doslovno na traci, pa danas, u doba kolapsa hrvatske brodogradnje, nestvarno zvuče riječi kojima je to škversko „zlatno doba“ u razgovoru za naš list 2013. opisao posljednji sekretar CK SKH Boris Malada:

„Mi smo prije 25 godina u brodogradnji bili treći na svijetu. Direktora splitskog škvera Joška Eterovića, koji je gradio 11 brodova godišnje, zafrkavali smo da će s tolikim brodovima napraviti ekološku katastrofu u Kaštelanskom zaljevu.“

‘Amorella’ je kao patka

Spomenuti direktor Eterović pojavio se i na promociji knjige o „Amorelli“ – izgrađenoj u njegovom direktorskom mandatu – skupa s tadašnjim direktorom prodaje Dušanom Kosanovićem, umnogome zaslužnim što je došlo do onodobnog velikog posla s Fincima: upravo se Kosanović sredinom 80-ih u ime splitskog brodogradilišta zaputio na daleke Alandske otoke i domaćinima ponudio da im splitski škver izgradi putničke kruzere.

Evocirajući pred posjetiteljima tribine uspomene na te prve odlaske u Finsku i sklapanje dogovora koji će rezultirati „Amorellom“, Kosanović je u zanosu tumačio zbog čega „Amorella“ i danas po baltičkim vodama naprosto „klizi“, odnosno „ne stvara valove“, gotovo pjesnički uspoređujući njena tehnička rješenja s dijelovima tijela domaćih životinja:

„Kad je gledate, vidite ono što se zove ‘guščji vrat’, a na krmi je ‘pačji rep’. Mnoge dobre stvari nastale su promatranjem prirode. Poput patke, ‘Amorella’ je hidrodinamički uspješno riješena. To je i bio uvjet naručitelja“, rekao je Kosanović.

„Amorella“ nije jedini splitski brod koji se spominje u knjizi. Opisujući sudbine nekih od više stotina brodova porinutih s navoza splitskog škvera – od parnog remorkera „Konjic“ iz 1937., preko raznih trgovačkih, ratnih i specijalnih brodova, do luksuzne jahte „Caspian Star“ iz 2012. godine – Bajto u knjizi donosi i kroniku uspona „Brodosplita“ od malog lokalnog škvera do velikog europskog brodogradilišta, čije su kompleksne novogradnje osvajale najveća svjetska priznanja, u amanet pokoljenjima konobara, kuhara i sobarica.

Ljepotica od 170 metara

„Dužine 169,5 metara i s 12 paluba, ‘Amorella’ ima kapacitete za prijevoz 450 automobila i 2420 putnika kojima je na raspolaganju 565 kabina s 1986 spavaćih mjesta. Kao i ostalim brodovima iz serije, ugrađena su joj četiri ‘Wärtsilä-Pielstick’ dizelska motora kombinirane snage 24.000 kilovata. Projektirana brzina plovidbe joj je 21,5 čvorova“, navodi Bajto u knjizi.

 Četiri sestre blizanke

U splitskom škveru tih je godina napravljeno još tri broda iz iste serije – jedan za „Viking Line“, a dva za švedskog naručitelja „Sea-Link“ – koji i danas brode na relacijama između nordijskih i baltičkih prijestolnica. „Gabriella“ još uvijek plovi za originalnog naručitelja „Viking Line“ te spaja Helsinki i Stockholm, „Isabella“ je u međuvremenu prodana estonskom brodaru „Tallinku“ i danas povezuje Rigu i Stockholm, dok četvrti brod iz serije, nazvan „Crown Seaways“, plovi za dansku kompaniju „DFDS“, spajajući Kopenhagen i Oslo.

Slobodna Dalmacija – 11.05.2019

U KAKVOM DRUŠTVENOM UREĐENJU ŽIVI NAJMNOGOLJUDNIJA ZEMLJA SVIJETA

Otac kineskog ekonomskog čuda je Deng Xiaoping: on je skovao termin ‘socijalizam s kineskim karakteristikama’, čija je provedba lansirala Kinu iz kategorije zemalja Trećeg svijeta u red vodećih svjetskih gospodarskih sila

Kineska je nacija prošla kroz veliku transformaciju, jer oni koji su postali bogati sada postaju jaki. Ova ogromna preobrazba je konkretan dokaz da Kinu možemo razviti samo kroz socijalizam s kineskim karakteristikama.“

Xi Jinping (2018.).

Jedan bauk kruži Euroazijom, pomalo i cijelim svijetom – bauk kineskog komunizma. Upadaju kosooki komunisti u desetke država na više kontinenata, bjesomučno kupuju automobilske kompanije, robotičke tvrtke, vjetrofarme i nogometne klubove, mahnito grade ceste i luke, aerodrome i mostove, plinovode i nogometne stadione, a njihovi turisti pristižu na Zapad u milijunima.

Ili je preciznije reći – bauk kineskog kapitalizma? O tome se vode debate: kakvo društveno uređenje zapravo vlada u Kini? Recimo, u nedavnom izvještaju berlinskog neovisnog think-tanka Global Public Policy Institut (GPPI), koji upozorava na rapidno rastući utjecaj Kine u Europi, pri opisu kineskog sistema komunizam i socijalizam se uopće ne spominju, već se kaže da u Kini vlada „high-tech državni kapitalizam temeljen na autoritarnom režimu”.

Kakav god taj bauk bio, svi ga se primjetno plaše. Oni koji ga zovu zmajem vele da više nije uspavan i da već pomalo riga vatru. Europski establishment kuka da su kineske državne tvrtke i banke širom Europe, osobito u zemljama istočne i južne periferije, zadnjih godina pojačale financiranje infrastrukture i investicije kako bi Peking time osigurao utjecaj na europsku politiku. Berlinski think-tank zaključuje da bi nas utjecaj Kine trebao sve zabrinuti „zbog mogućeg ugrožavanja liberalne demokracije i europskih vrijednosti“.

Kineski bauk definitivno nije onaj s kojim su Marx i Engels 1848. započeli „Komunistički manifest“, ali nije ni posve različit. Naprosto, to je tržišna ekonomija pod nadzorom Komunističke partije: „socijalistička tržišna ekonomija“. Zapadu to zvuči kao oksimoron, ali milenijima stara kineska filozofija, koju baštine i kineski komunisti, nema problem s dualnosti: ekonomija kapitalistička, kontrola komunistička. „Pola riba – pola djevojka“, rekli bi cinici.

Od maoizma do liberalizacije

Ove godine Narodna Republika Kina slavi sedamdeseti rođendan: toliko je prošlo od 1. listopada 1949., kada je Mao Ce Tung na Trgu nebeskog mira u Pekingu proglasio komunističku državu. Razorena prethodnim građanskim ratom između Maovih komunista i Čang Kaj Šekovih nacionalista – uz japansku agresiju u Drugom svjetskom ratu, koja je dodatno iscrpila zemlju – Kina je tada bila jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Danas, sedam dekada kasnije, Kina gravitira ekonomskim nebesima, kao službeno druga, po mnogima i prva gospodarska sila svijeta.

Više od trideset godina neprestanog ekonomskog rasta po prosječnoj stopi od deset posto omogućilo je novu stratifikaciju društva, jer je iz siromaštva izbavljeno oko 500 milijuna Kineza te je znatno ojačana srednja klasa. A na vanjskom planu Kina investira širom planeta, konstantno kupuje američki javni dug i u 65 država na tri kontinenta gradi infrastrukturu za gospodarski pothvat našeg doba, najveći međunarodni razvojni program još od Marshallova plana – suvremeni Put svile, kodnog imena „Jedan pojas, jedna cesta“.

U povijesti je malo primjera tako brzog i silovitog razvoja jednog društva. Kako se u tako kratkom roku dogodio ekonomski i društveni preobražaj takve magnitude?

Vladavina kineskih komunista može se podijeliti u dvije glavne faze: trideset godina maoizma (1949.-1976.) i četrdeset godina liberalizacije, koju je nakon Maove smrti pokrenuo ekonomski reformator Deng Xiaoping, a nastavili svi kasniji generalni sekretari Partije, ujedno i predsjednici države: i Jiang Zemin (1989.-2002.), i Hu Jintao (2002.-2012.) i današnji lider Xi Jinping, koji je na čelo Partije i države došao 2012. godine.

‘Kapitalizam nas ne bi odveo nigdje’

Tih 40 godina liberalizacije stvorilo je ekonomsko čudo. Iako je Komunistička partija nakon Maove smrti sprovela tek „ograničenu kritiku maoizma“, javno priznajući Maove revolucionarne, ratne i mirnodopske zasluge (gradnja osnove teške industrije, termonuklearna bomba, lansiranje satelita, veliki melioracijski zahvati, opismenjavanje stanovništva), neosporno je da Maova ekonomska politika, najblaže rečeno, nije osobito unaprijedila Kinu.

Njegov „Veliki skok naprijed“ završio je kao gospodarska katastrofa s milijunima gladnih, a ni Kulturna revolucija, u kojoj se surovo obračunao s reformskim krilom Partije, nije pomogla razvoju zemlje. Mao je ostavio situaciju u kojoj 1978. kineski BDP po glavi stanovnika iznosi 155 dolara, što je bilo znatno ispod čak i afričkog prosjeka, na razini Zambije. U narednih četrdeset godina taj BDP porast će pedeset puta – preklani je dosegao skoro 8000 dolara.

Ideološki otac tog ekonomskog čuda je Deng: on je i skovao termin „socijalizam s kineskim karakteristikama“, čija je provedba lansirala Kinu iz kategorije zemalja Trećeg svijeta u red vodećih svjetskih gospodarstava.

„Prilikom osnutka Narodne Republike naslijedili smo od stare Kine uništeno gospodarstvo, doslovno bez industrije. (…) Neki se pitaju zašto smo izabrali socijalizam. Mi odgovaramo da smo morali zato jer kapitalizam ne bi odveo Kinu nigdje. Da smo krenuli kapitalističkim putem, ne bismo mogli ukinuti siromaštvo i nazadnost. Zato smo stalno ponavljali da moramo biti privrženi marksizmu i očuvati put socijalizma. Ali pod marksizmom smatramo marksizam koji je integriran sukladno kineskim uvjetima i pod socijalizmom mislimo na socijalizam koji je skrojen prema kineskim uvjetima i specifičnom kineskom karakteru“, napisao je Deng 1984. godine, tumačeći smjer kojim su pod njegovim vodstvom krenuli kineski komunisti.

Zamah leptirovih krila

Da bi se razumjele „kineske modifikacije marksizma“, valja znati da prema klasicima marksizma socijalističkom društvu mora prethoditi snažno razvijen kapitalistički sustav, no Kina je u izgradnju socijalizma 1949. krenula kao polufeudalno društvo, te su se početni kineski uvjeti značajno razlikovali od onih iz marksističke teorije. „Komunistički manifest“ je pisan za industrijske radnike, a u Kini, koja je praktično preskočila kapitalizam, taj društveni sloj nije bio razvijen: kinesku revoluciju nisu iznijeli radnici, nego seljaci.

Stoga je kineski model socijalizma od početka bio uvjetovan zaostalim gospodarstvom Kine u trenutku kad sredinom 20. stoljeća vlast preuzimaju komunisti. Trideset godina kasnije Deng uvodi svoju dalekosežnu modifikaciju marksizma: da bi se Kina razvila, nužni su elementi kapitalizma, ali će Komunistička partija kontrolirati proces. Odnosno, i kapitalistički način ekonomije je prihvatljiv, dok ne dira u srž političkog sistema.

Inspiraciju i uzor za svoje ekonomske reforme Deng je vidio u regionalnom susjedstvu, među kapitalističkim tigrovima Jugoistočne Azije: u Japanu, Hong Kongu, Tajvanu, Singapuru i Južnoj Koreji. Stručnjaci ističu da je upravo model Južne Koreje – s kojom je tokom 1980-ih Kina uspostavila službene odnose, nakon što je dotad priznavala samo Sjevernu Koreju – i njene liberalizacije ekonomskog sustava bio ishodište iz kojeg je Deng stao graditi novu Kinu.

Pritom su i on i kasniji partijski vođe uvijek naglašavali da su tržišni mehanizmi sredstvo, a ne cilj. A proklamirani cilj je marksističko-lenjinistički, formuliran u partijskom statutu koji je s izmjenama usvojen na 18. kongresu 2012. godine: „KPK je zaštitnik i kineske radničke klase, kineskog naroda i kineske nacije (…), a ostvarenje komunizma je najveći ideal i najviši cilj Partije“.

Još sto godina do komunizma

Na Zapadu mnogi drže da je ovo samo prazna ideološka retorika, a da su u realnosti kineski komunisti odavno odbacili marksizam, te da ga koriste samo kao ideološku krinku za svoj državni kapitalizam. S druge strane, ono što često zbunjuje zapadne analitičare je dugoročnost razmišljanja kineskih stratega, koja je svakako olakšana nepostojanjem stranačke konkurencije, ali suštinski izvire iz dugog trajanja kineske civilizacije i drukčije vremenske perspektive, iz koje jedno desetljeće ili stoljeće ne izgleda bitno dulje od zamaha leptirovih krila.

Tako se u spomenutom partijskom statutu, ključnom ideološkom dokumentu današnje Kine, navodi kako se Kina nalazi „u primarnom stadiju komunizma koji će trajati još mnogo godina“, a taj se vremenski okvir „privremene kapitalističke faze“ i pobliže definira:

„Ovo je faza koja ne može biti preskočena u socijalističkoj modernizaciji Kine, koja je nerazvijena i kulturološki i ekonomski. Ta faza će trajati više od stotinu godina. U socijalističkoj konstrukciji Partija mora uzeti u obzir specifične kineske osobine i nastaviti put socijalizma s kineskim karakteristikama.“

Upravo iz činjenice da Komunistička partija vidi Kinu kao zemlju u ranoj fazi socijalizma, proizlazi njena dugoročna strategija: do 2020. faza izgradnje „društva umjerenog blagostanja“, do 2035. izgradnja „moderne socijalističke zemlje“, do 2049. – kada bi Komunistička partija trebala proslaviti prvo stoljeće vlasti – postajanje vodećom svjetskom silom, a do 2100. postizanje „društva općeg blagostanja“, što bi bio početak komunizma.

Pritom se status „moderne socijalističke zemlje“ tumači kao objava aktualnog kineskog predsjednika Xija da će do 2035. Kina imati „veliku srednju klasu i značajno reducirane nejednakosti između bogatih i siromašnih te između grada i sela“. Odnosno, kako se Xi izrazio: „Partija ne smije izgubiti svoju dušu, marksizam-lenjinizam“.

 Naličje uspjeha

Činjenica je da je silni porast BDP-a u zadnjih 40 godina značajno utjecao na standard širokih slojeva kineskog društva: modelom „socijalizma s kineskim karakteristikama“ Kina je izbavila iz siromaštva pola milijarde ljudi. Američki časopis Forbes lani je objavio da su prosječne plaće u Šangaju narasle na 1135 dolara, a u Pekingu na 983 dolara. Milijuni ljudi svake godine prelaze u srednju klasu.

No postoji i naličje uspjeha. Kineski model proizveo je i društvene probleme poput nejednake raspodjele bogatstva i povećanja socijalnih razlika, raširene korupcije, iznimne zagađenosti okoliša i nejednake regionalne razvijenosti – razvoj ruralnih područja znatno zaostaje za gradovima, pa tako Peking i Šangaj bilježe godišnje prihode od 17.000 dolara po glavi stanovnika, naspram tek 7000 dolara u pokrajinama Gansu u središnjoj Kini i Yunnan na jugoistoku zemlje.

‘Regulacija privatnih tvrtki je nužnost’

Washington Post lani je objavio esej kineskog pravnog stručnjaka dr. Fenga Xianga, pod naslovom „AI će prouzročiti kraj kapitalizma“, o čemu smo pisali na stranicama Spektra. Za ovu priliku podsjećamo na Fengov iskaz o razlici između zapadnog i kineskog poimanja odnosa države i poduzetnika:

„Zapadne tvrtke nesmetano izbjegavaju društvenu odgovornost, jer su pravni sustav i njegove puškarnice na Zapadu usmjerene zaštiti privatne imovine iznad svega. Naravno, u Kini imamo velike privatne tvrtke kao što su Alibaba i Tencent. Ali, za razliku od Zapada, država ih nadzire i one su svjesne da ne mogu biti iznad ili izvan društvene kontrole“, tumači Feng.

Kineski profesor sa Sveučilišta Qinghua naglašava da slobodno tržište može dobro funkcionirati ako industrija stvara mogućnosti zapošljavanja za većinu ljudi, no kad gospodarstvo uslijed razvoja robotike i umjetne inteligencije proizvodi samo nezaposlenost, država mora ući na teren.

„Regulacija privatnih tvrtki postat će nužna za održavanje stabilnosti u društvima koja pokreću stalne inovacije“, piše Feng, ističući pojam „društvene stabilnosti“, koji je ključni dio kineske tradicije i civilizacije: od tog pojma podjednako polaze i drevni kineski filozofi i aktualni komunistički lideri. Nit vodilja je ista: bez stabilnosti nema razvoja. A bez razvoja mogu se ponoviti 1989. i Tiananmen.

„Kineska socijalistička tržišna ekonomija mogla bi pružiti rješenje“, zaključuje dr. Feng.