Slobodna Dalmacija – 12. svibnja, 2017

Torta u lice koju je dobio u Beogradu nije ni prva ni zadnja slastica koja je završila na Levyjevoj glavi, jer ga aktivisti širom Europe uvijek dočekuju na taj način. No to ne znači da se mladim beogradskim komunistima ne može uputiti ozbiljna kritika

 Slavni francuski filozof Bernard-Henri Levy preksinoć je fizički napadnut na tribini filmskog festivala Beldocs u beogradskom Kulturnom centru, par minuta nakon projekcije njegovog dokumentarnog filma “Pešmerga”. Teži incident spriječili su TV snimatelji i pojedinci iz publike, pa je čuveni mislilac prošao tek s moralnim ozljedama.

Akcija protiv Levyja bila je dobro koordinirana: najprije mu je  mlada ljevičarska aktivistica zalijepila tortu u lice, a odmah potom na pozornicu – s koje se Levy obraćao publici – skočila su trojica mladića uzvikujući “Ubojico, napusti Beograd” i “Ovaj gad se zalagao za bombardiranje Jugoslavije osam godina prije intervencije NATO-a”. Jedan od mladića podigao je i transparent s natpisom “Bernard Levy podržava imperijalistička ubojstva”.

Politička orijentacija napadača vidjela se iz potpisa na transparentu: uz riječ SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije) stajao je povijesni simbol svjetske ljevice: srp i čekić. Tako se doznalo da su Levyja napali mladi komunisti.

Nakon što je publika izvela mladiće iz dvorane i omogućila Levyju da se vrati na pozornicu, francuski filozof je konstatirao da je to što se dogodilo bio “fašistički čin”, a da on “brani tekovine antifašizma u Europi”. Nad tom Levyjevom bravurom poneki će čitatelj ostati začuđen: kako to da fašistički čin izvode komunisti, odnosno da antifašizam Levy brani od članova upravo onog pokreta koji je predvodio antifašistički otpor u Europi?

Gostovanje u Belgiji

Da bi se to razumjelo, nužno je skicirati političku i moralnu poziciju francuskog filozofa, koji je poznat kao žestoki pobornik ideologije neoliberalizma, Washingtona i NATO-pakta. Već 25 godina ovaj filozof se pojavljuje na lokacijama gotovo svih svjetskih sukoba, gdje “u ime demokracije” traži oružano i nasilno svrgavanje vlasti, te se u tim zemljama ubrzo nakon njegova posjeta gotovo u pravilu događaju “obojene revolucije”, s upitnim ishodima po dobrobit tamošnjih naroda.

Recimo, američku agresiju na Irak Levy je nazvao “moralno opravdanim ratom”, iako se pokazalo da je razlog za napad – navodna činjenica da tadašnji irački diktator Saddam Hussein raspolaže oružjem za masovno uništavanje – bio potpuno lažan, a tu je laž glavom platilo milijun iračkih ljudi.

Mnogi Levyja drže odgovornim i za zapadnu agresiju na Libiju, jer je i tada uoči napada sugerirao francuskom predsjedniku Nicolasu Sarkozyju da u Libiji treba “uvesti demokraciju”. Kao što znamo, “uvođenje demokracije” u Libiju završilo je ne samo krvavim raspadom jedne od najprosperitetnijih afričkih država, nego i velikim izbjegličkim stampedom iz sjeverne Afrike u Europu, što je ozbiljno zaljuljalo demokratske temelje Starog kontinenta.

Iz ovih razloga Levy je godinama meta ljevičarskih aktivista koji ga okrivljuju za promicanje zapadnog imperijalizma, s teškim i pogubnim posljedicama za narode napadnutih zemalja. Torta u lice koju je dobio u Beogradu nije ni prva ni zadnja slastica koja je završila na njegovoj glavi, jer ga aktivisti širom Europe uvijek dočekuju na taj način: na Youtubeu se mogu naći snimci s njegova gostovanja u belgijskom gradu Namuru, gdje ga je tortom preklani pogodila tamošnja aktivistica.

Drugovi, a gdje je samokritika?

Incident u Beogradu, dakle, nije ništa novo u kontroverznoj karijeri francuskog filozofa. No to ne znači da se mladim beogradskim komunistima ne može uputiti ozbiljna kritika.

Naime, ako su doista baštinici komunističke ideje i skojevci ovog doba, kako se predstavljaju, onda bi morali znati za glavnu metodu rada svojih povijesnih prethodnika, koja se može sažeti u sintagmu “kritika i samokritika”. A u ovom beogradskom slučaju vidjeli smo samo kritiku, dok je samokritika posve izostala.

Njihova kritička opaska “Ovaj gad se zalagao za bombardiranje Jugoslavije osam godina prije intervencije NATO-a” je činjenično točna, ali se odnosi tek na posljednji kadar jugoslavenske drame, čime se previđa ili ignorira stvarni uzrok te drame, koji ne leži u Bernardu-Henri Levyju, nego u Slobodanu Miloševiću.

Stoga je ta opaska u skojevskom duhu trebala glasiti ovako: “Taj gad (Milošević) ne samo što se zalagao za bombardiranje Jugoslavije osam godina prije intervencije NATO-a, nego je taj gad doista i bombardirao dijelove bivše Jugoslavije” (najprije Sloveniju i Hrvatsku, a iduće godine i BiH).

Time bi ta kritička opaska postala i samokritička, jer bi današnji srpski komunisti priznali da je glavni krivac za YU ratove upravo bivši lider srpskih komunista – njihov povijesni prethodnik. Tek nakon što se tortama izbombardira vlastito ideološko dvorište, postaje moralno opravdano gađati agente imperijalizma.