Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 28.svibnja, 2016

Hasanbegović i Karamarko javno govore o pogubnim posljedicama postkomunizma, ne shvaćajući da je stvarnost perverzno obrnuta: pogubne posljedice postkomunizma su upravo njih dvojica

Reče ministar Hasanbegović da su kritike na njegov račun “posljedica postkomunizma u Hrvatskoj”. Reče i – ostade živ. Posljedice te postkomunističke izjave još nisu poznate.

Ministar je te riječi izgovorio u intervjuu za francuski Le Monde, nakon što je skupina europskih intelektualaca u časopisu Liberation zatražila njegovu ostavku zbog povijesnog revizionizma, simpatiziranja ustaškog režima i gaženja temeljnih europskih vrijednosti. Peticiju je potpisao i francuski filozof Alain Finkielkraut, stari HDZ-ov prijatelj i čovjek poznat po konzervativnim uvjerenjima i stavovima, što znači da Hasanbegović svojim ekstremističkim svjetonazorom zgražava i lijeve i desne mislioce.

Osim što je već sasvim bjelodano da nas Hasanbegović sramoti i izvan granica domovine, njegovo obranaško žigosanje komunizma – kako su neki analitičari već uočili – potvrđuje tezu slovenskog sociologa Rastka Močnika da se današnji fašizam najradije hrani retroaktivnom mistifikacijom komunizma. Taj trend u Hrvatskoj se niti ne kamuflira u nešto drugo; štoviše, uz fanfare ga je pokrenuo baš onaj koji je Hasanbegovića i postavio za ministra, dakle štovatelj mađarskog gulaša Tomislav Karamarko, kada je lani u Globusu obznanio svoj “Antikomunistički manifest”.

Dolje Voltaire, živio Bujanec!

Nekidan je u Splitu gostovao filozof Boris Buden, čovjek koji – za razliku od Karamarka i Hasanbegovića – znade ponešto o postkomunizmu. Na tu činjenicu upućuje njegova knjiga “Zona prelaska: O kraju postkomunizma”, izvorno objavljena na njemačkom jeziku pod naslovom “Zone des Übergangs: Vom Ende des Postkommunismus” (Suhrkamp, Frankfurt/Main, 2009.) i prevedena na više europskih jezika. Buden je u Splitu govorio upravo o tome da suvremeni fašizam i povijesni revizionizam počivaju na lažnoj tezi o jednakosti između komunizma i fašizma, čime se oba ova sistema nastoje utrpati u istu ladicu totalitarizma.

Istražujući korijene revizionizma, Buden otkriva da njegova nulta točka nije kritika Lenjina i boljševičke revolucije 1917. godine, nego da seže i dublje u prošlost kritikom ruske anticarističke inteligencije, te da ide čak i dalje, u 18. stoljeće, pa tako pojedini suvremeni američki revizionisti danas tobožnje korijene totalitarizma nalaze u prosvjetiteljstvu, optužujući Voltairea i Rousseaua za “boljševičku” ideju jednakosti ljudi, koja je navodno uzrok svakog totalitarizma.

Sad je jasno zbog čega nam se, kad vidimo sve što kulturna kontrarevolucija u zadnje vrijeme pokušava u Hrvatskoj, može učiniti kao da nam se zemlja nekom vremenskom pogreškom vratila u Srednji vijek. To nam se čini iz prostog razloga što u Srednjem vijeku zaista nije bilo prosvjetiteljstva. Zato vodeći HDZ-ovci i mogu kao “prosvjetitelja” i “enciklopedista” proglašavati notornog Bujanca: u takvom mentalnom sklopu razdoblje prosvjetiteljstva nije vezano uz europsko 18. stoljeće, kako se pogrešno navodi u enciklopedijama i udžbenicima, nego počinje 1991. i odvija se samo u Hrvatskoj.

Kreće ofenziva na stoike

Posve je jasno i zašto fašistima smeta ideja jednakosti ljudi. Ako je ta ideja općeprihvaćena, tada postaje moralno i logički nemoguće opravdati donošenje rasnih zakona, kao pravnog temelja svih nacifašističkih režima, od Trećeg Reicha do NDH. Zato valja napasti samu tu ideju, kao i sve njene nositelje u povijesti, od prosvjetitelja do komunista. Samo je pitanje vremena kada će ove revizionističke snage nasrnuti i na grčke stoike, kao prvu organiziranu skupinu mislilaca koji su, par stoljeća prije Krista, doveli u pitanje ideju robovlasništva.

Hasanbegović i Karamarko javno govore o pogubnim posljedicama postkomunizma, ne shvaćajući da je stvarnost perverzno obrnuta: pogubne posljedice postkomunizma su upravo njih dvojica. Naime, samo u postkomunističko vrijeme – lišeno obzira prema antifašizmu i drugim progresivnim društvenim vrijednostima – može biti moguće da Hasanbegović postane ministar bilo čega. A Karamarko je još i više od Hasanbegovića pravo dijete postkomunizma.

Jer, komunizam je na ovim prostorima njegovao kult bratstva i jedinstva između različitih naroda – kao jedini način da zacijele rane izazvane građanskim ratovima koji su pratili nacifašističku okupaciju zemlje u Drugom svjetskom ratu – što je predstavljalo svojevrsnu “ideju pomirenja” davno prije Tuđmana, na mnogo većem i širem uzorku. U komunizmu je bilo nezamislivo da se na visokoj političkoj dužnosti pojavi čovjek koji antagonizira narode – čim se pojavio prvi takav, Slobodan Milošević, zemlja se raspala – a kamoli čovjek koji antagonizira vlastiti narod, poput Karamarka. Takav tip moguć je samo u postkomunističkom vremenu.